Stiloteka

Danas se samo (tekstom) putuje

(Dinko Telećan, Azijska suita, Sandorf, Zagreb, 2015. / Marko Pogačar, Slijepa karta, Fraktura, Zaprešić, 2016.) Tekst je izvorno emitiran u emisiji Bibliovizor na 3. programu Hrvatskog radija.

»Ne skuplja se samo prostor, nego i čovjek«, napisao je Lewis Mumford u glasovitoj knjizi Pentagon moći – Mit o mašini. Kritizirajući tehnološku totalizaciju svijeta i zaludjelost ljudske vrste progresom, osvrnuo se i na čovjekov kult brzine u raznim aspektima egzistencije, uključujući, dakako, i putovanja. U ambiciji da se trenutno transportira s točke A u točku B kako bi kapitalizirao i vrijeme, čovjek u takvoj kulturi – poručuje Mumford – efikasno stiže na odredište, ali lišen iskustva. Paul Virilio će pak konstatirati da u današnjim uvjetima digitalne telekomunikacije svjedočimo donedavno nemogućem fenomenu statične mobilnosti, dok konvencionalno tumačeno putovanje gubi sve sastavnice koje su tu aktivnost činile prepoznatljivom i identificirajućom upravo kao putovanje. 19. stoljeće je, kaže Virilio, ukinulo razmak između vremena i prostora, dok se potkraj 20. stoljeća ukida odlazak, »a sve u ime pukog stizanja«, samo što sad – ističe Virilio – sve stiže k nama.

Kao da osjeća izostanak nečeg krucijalnog u suvremenom stilu putovanja, u vremenu omniprezentnosti, ili kao da želi iz puke romantične nostalgije barem površinski održavati svrhu nekadašnjih putovanja, čovjek današnjice kompulzivno oblijeće destinacije. Međutim, iskustvo prostora, zemljopisno i kulturalno iskustvo, fatalno ga mimoilazi, a transformacija duha, duž prevaljenih kilometara stimulirana impulsima destabilizirajućih razlika za početna uvjerenja našeg ambicioznog putnika, iluzorna je misija protiv njegove tvrdokorne plitkosti.

U pravu je Virilio: putovanje više ne postoji. Laskajući si o kulturalnoj otvorenosti prema razlikama Drugoga i lagajući si o duhovnim nalazištima ili barem o opipljivim iskustvima na postajama tih komercijaliziranih ruta, naš tipični ovodobni putnik samo konzumira destinacije. Kružeći planetom kao velikim shopping centrom s čijih se meridijana, baš kao s polica, u dopadljivim ambalažama i fabrikacijama nudi našem putniku ono što je Alvin Toffler još sedamdesetih godina prezrivo nazvao »industrija doživljaja«, taj konzument svega, pa i prostora i kultura, zasićujuću dostupnost egzotičnih namirnica i artikala iz svih dijelova svijeta zamjenjuje tobože ekstenzivnijim iskustvom s lica mjesta, odnosno obilaskom tzv. zemalja porijekla.

Cijeli se sustav ustrojio tako da je teško reći tko je tu žrtva ili tko je kome sluga. Je li to slučajni Amerikanac, koji je u anketi za turističku reportažu o još većim rekordima naše male zemlje za veliki odmor, izjavio da ga je Dubrovnik oduševio zato što je taman toliko malen da se sve stigne u vrlo kratkom roku pogledati, pohvalivši tako kulturno-povijesnu dimenzioniranost Dubrovnika kao idealnu prema konzumerističkim proporcijama hamburgera? Ili je to možda svojedobni ministar turizma Darko Lorencin, koji je izjavio kako je komparativna prednost Hrvatske u odnosu na ostale turističke destinacije u tome što se raznovrsni tipovi krajolika dinamično izmjenjuju u kratkim periodima, dok se kroz ostale zemlje satima putuje kroz jednolične terene, prepoznavši dakle u našem pejzažu konfiguraciju koja je konkurentna percepciji oblikovanoj promjenjivošću televizijskoga programa daljinskim upravljačem?

Sve su to razlozi zbog kojih putopisna proza još uvijek nije anakron žanr. Premda je lako posrljati u razmišljanja kako je putopisnoj prozi sudbina odumirati poput nijemog filma u odnosu na dojam potpunije, svakako atraktivnije reprezentacije u multimedijskim formama hipervizualne kulture, trend revitalizacije putopisnih tekstova i u našoj književnosti očito je znakovita manifestacija specifične reakcije na plošnost ili na neki drugi konstitutivni manjak dominantnijih, medijski spektakularnijih reprezentacija raznih krajeva svijeta. Pri tom svaki autor u detektiranju moguće današnje uloge putopisne književnosti donekle iznosi i individualnu procjenu što bi mogla biti jedinstvena sposobnost strogo tekstualne reprezentacije prostora u vrijeme kada tehno-medijske dominante ovomilenijske kulture naizgled superiornom totalizacijom u reprodukciji prostora nadaleko premašuju diskurzivne dosege putopisnoga žanra i pretvaraju ga u romantični relikt, u vožnju kočijom.

Pa će tako Gordan Nuhanović koristiti putopisnu formu u prezentaciji postsovjetskih republika da bi nas suočio s karikaturalnošću naše tipičnosti u tranzicijskim procesima, dok će, primjerice, Helena Sablić Tomić pod naslovom Skriveno u oku praktično prevoditi i provoditi teorijsku misao o čitanju grada u okviru akademskih interesa prema diskurzivnim konstrukcijama kulturalnih identiteta ili strukturalnoj podudarnosti teksta i urbanog organizma. Na posljetku, i dva recentna putopisna ukoričenja, Azijska suita Dinka Telećana i Slijepa karta Marka Pogačara, samo su po općim karakteristikama žanrovski susjedi, ali se u autorskim politikama prema pitanju moći i nemoći jezika u deskripciji empirijskog prostora razilaze u zasebne poetičke prakse. Dakako, zajedničko im je i nastojanje da se klone dizajniranih mjesta za turističku eksploataciju, onih artificijelnih zona po kojima hara – kako to navodi Pogačar – »kuga turizma«.

Marko Pogačar pri tom je globalistički raspršeniji, klikajući svojim tekstovima destinacije s raznih dijelova svijeta, dok se Dinko Telećan izrazito dosljedno drži tradicionalnih postavki putopisnoga žanra i pragmatičnog odnosa prema jeziku kako bi nam što vjernije prenio osobno iskustvo Dalekog Istoka, tako da bi se slobodno moglo zaključiti: kad bi Dinko Telećan profesionalnu egzistenciju ostvarivao zapadnije od Hrvatske, bio bi dobro honorirana zvijezda brendiranog putopisnog serijala.

Telećanu tradicionalno definirana žanrovska struktura putopisa služi za organizaciju gotovo dnevničkog dokumentiranja mnoštva opservacija o Dalekom Istoku kao iskustvenog i pisanog traga između neposredno svjedočenoga na licu mjesta i nataloženih predodžbi koje svi iz ovoga dijela svijeta imamo upisane u zapravo vrlo simplificiran mozaik o azijskim kulturama, u rasponu od jednodimenzionalnih medijskih slika o šarenoj egzotičnosti do idealiziranih, no površno, newagerski usvajanih slika o indijskoj i kineskoj duhovnosti. Kao klasičan primjer predrasudne recepcije Telećan izdvaja jedan Krležin opis centra Zagreba, opis koji Krleža zaključuje nonšalantnom paušalnošću: »a stotinu metara od te biblioteke žabokrečina, Azija i bolest«. Telećanu je Daleki Istok prostor otkrivanja Stvarnoga kako bi se razotkrile proporcije one medijske i kulturne slike u kojoj se, naravno, manje reflektira stvarna Azija, a više se projicira zapadnocentrična shematičnost u podređivanju svijeta oko sebe. U tom je smislu Telećanovo putovanje i duhovno-intelektualni eksperiment radikalnog izmještanja iz matične kulture u potpuno drukčiju civilizaciju kako bi mehanizme svoga uma, uveliko temeljene na kulturnim obrascima zapadne hemisfere, izložio izazovima suočavanja s apsolutno nepoznatim, apsolutno Drugim.

Telećan pri tom nema iluzija da je njegovo tumačenje Istoka povlaštenije ili da će upravo on biti onaj prosvijećeni spoznajom dalekoazijskih civilizacija, svjestan gotovo ontološkog jaza u prevođenju dalekoistočnih senzacija u percepcijski i diskurzivni registar zapadnoga uma, tako da se njegova putopisna reportaža mahom zasniva na duhovitom i atraktivnom bilježenju razlika. »Dobra stara Indijo (...), otvori sebe meni i mene sebi«, apelira Telećan riječi koje zacijelo čine prešutnu molitvu svakog ozbiljnijeg putopisca, uveliko svjesnog jalovosti tekstualnoga ovladavanja drugom kulturom. Ono što Telećana ipak čini kompetentijim izvjestiteljem od notornog turiste jest humanistička erudicija, prosvijećena liberalnost, spisateljski talent, ali i ironična svijest o mehanizmima označiteljskih praksi koje iz kulturno-ideoloških motiva mitove činiji stvarnijima od empirijske zbilje. Odmak prema vlastitoj kulturi i prema matriksu kulturnih obrazaca zapadne hemisfere Telećana čine također senzibilnim u zapažanju gubitka razlika. Želeći komunikaciju s Drugim, Telećan otkriva globalizacijsku kolonizaciju i postupnu unifikaciju najrazličitijih kultura prema homogenizacijskom diktatu ovomilenijskih centara sveopće komercijalizacije. Pa ako nam išta putopis 21. stoljeća treba govoriti, onda mu je evidencija ovakvog izumiranja zacijelo jedan od najvažnijih zadataka, prije nego što putopis doista postane bespredmetna pojava, neupokojeni zombi jedne deletirane kulture.

Za razliku od Telećana, koji nastoji biti maksimalno transparentan u izvjestiteljskom referiranju svoga iskustva i jezično što precizniji u reprodukciji zbilje kojom se kreće, Pogačaru je deskriptivna uloga jezika puka fama. U njegovim putopisnim tekstovima prostor je nešto posve rasplinjeno, derridaovski prvotni znak i jedina materijalna zbilja kojom se jezik putopisa kreće i oslikava je jest sam jezik. Svi tragovi koji bi upućivali na išta izvantekstualno dematerijalizirani su u Pogačarovom rukopisu silnom retoričkom obradom u vehementne pjesničke slike i hiperinflatorno gomilanje metaforičkih relacija, tako da je komentiranje empirijskih destinacija redovito sekundarnog karaktera, uvijek zasjenjeno dominacijom Pogačarovog stila, pa je već nakon par prvih stranica čitatelju preporučljivo shvatiti da neće čitati razglednice o raznim predjelima svijeta, nego će putovati mogućnostima, naprezanjima i bravurama Pogačarove rečenice, u mnogim efektima usporedivoj sa željezničkom kompozicijom. Nije to nikakva skandalozna izdaja putopisnih očekivanja, sjetimo se samo da je prvih desetak ili petnaestak stranica poglavlja »Ulazak u Moskvu« putopisnog ciklusa Izlet u Rusiju zatrpano karakterističnim Krležinim lamentacijama prije nego što uopće počne spominjati dojmove o prvim perifernim rubovima nailazeće ruske metropole.

I za razliku od Telećana, Pogačar se kreće svijetom s izrazitom dozom gađenja, kao da prebire po smetlištu. Njegovi prostori uvijek su promatrani kroz neko okno, televizijsko ili vjetrobransko, i uvijek su ta njegova okna – kako često navodi – muhama zagovnani i muhama zasrani. Ako nije tako, onda je tuberkulozno sunce hračnulo dan. U usporedbi s Telećanom, Pogačar je također i tendenciozniji u političnosti: nerijetko će u opisu određene sredine eksplicitno koristiti marksističku shemu klasnoga pogleda na svijet, a njegovi komarci su, primjerice, »leteće ustaše, močvarni četnici«. Posve oprečno od Telećanove izravnosti, Pogačar na svakom mjestu izokreće i destabilizira percepciju, pa je u njegovim rečenicama, primjerice, »jutro prozoru prišilo šumu«, protežući dosljednost u toj relativizaciji realnih prostornih odnosa i začudnijim sintaktičkim rasporedom, kao kada navodi: »Najavljen je otok bio planinama«.

Čitatelju stoga preostaje opredijeliti se hoće li svijetom putovati slijedeći reportažna raportiranja Telećanova jezika ili lutati jezikom kroz gustiš Pogačarovih pjesničkih slika.