Stiloteka

»Unutarnja leksikografija« romana »Ponornica« Skendera Kulenovića

Bulić, Halid. 2018. “Unutarnja leksikografija” romana Ponornica Skendera Kulenovića. U Pragmatički aspekti romana Ponornica Skendera Kulenovića. Tuzla: Institut za bosanski jezik i književnost u Tuzli. Str. 67–88.

Za sve izvorne govornike nekog jezika po definiciji možemo reći da znaju taj jezik. Oni poznaju njegovu strukturu, jedinice, konvencije i implicitne norme. Imaju intuiciju na osnovu koje mogu komunicirati na tom jeziku, tumačiti ga i na njemu biti kreativni u mjeri u kojoj im je to potrebno i korisno. Međutim, opseg u kome poznaju te pojave ograničen je iskustvom i potrebama pojedinih govornika. Budući da su iskustva i potrebe svih govornika različiti, možemo biti sigurni u to da govornici istog jezika ne poznaju svoj jezik u istoj mjeri. U. Eco (2004: 482) prokomentirao je da “dijete izvrsno poznaje materinski jezik, ali ne bi umjelo napisati njegovu gramatiku”. Razlike u širini poznavanja maternjeg jezika naročito su jasno vidljive u većem ili manjem poznavanju leksike.

Leksika se usvaja tokom cijelog života i ima mnogo slojeva, koji se razlikuju po porijeklu, frekvenciji, stilskoj obilježenosti itd. Dio leksike potreban je svim govornicima svakog dana. Neke se riječi upotrebljavaju rjeđe ili samo jedan dio govornika ima potrebu da ih poznaje. To su činjenice koje pisci treba da imaju u vidu kad pišu književno djelo. Oni biraju riječi koje bi mogao razumjeti njihov idealni čitalac, onakav kakva oni zamišljaju i priželjkuju. Međutim, treba uzeti u obzir da književna djela – bar u principu – ne nastaju da bi ih čitao samo idealni, implicitni čitalac, koji je dio piščeve mašte i postupka, već su namijenjena stvarnim ljudima. A oni se, kao što smo rekli, međusobno razlikuju u poznavanju vokabulara.

Literarna pragmatika posmatra književno djelo kao komunikaciju između autora i čitaoca, a u toj se komunikaciji i autor i čitalac mogu različito ponašati. Autor može u svoje djelo ugraditi riječi kakve želi, bez naročite odgovornosti prema čitaocima. Može tvoriti neologizme, može posuđivati iz drugih jezika, može koristiti sasvim uobičajene riječi s uobičajenim značenjima, oživljavati zaboravljene i zastarjele riječi... Međutim, svaki izbor riječi podrazumijeva i određene efekte kod čitalaca pa iako nema odgovornost prema čitaocu, autor bi trebao imati odgovornost prema svom djelu. Od njegova izbora riječi zavisi hoće li djelo biti dosadno, zabavno, nerazumljivo, besmisleno, hoće li čitaoca zabavljati, ponukati ga da razmisli o tome što čita ili će vrijeđati čitaočevu inteligenciju, a pisca predstaviti kao genijalnog, netalentiranog ili kako drukčije.

Ovdje nam je naročito zanimljivo pitanje kako autori postupaju s riječima koje su rjeđe u upotrebi, odnosno s “manje poznatim riječima i izrazima”. Sasvim je legitimno da pisac koristi riječi koje želi i da očekuje od čitaoca da u rječniku ili na drugom mjestu provjerava njihovo značenje ako mu nije poznato. Međutim, nisu rijetki slučajevi da autor, izdavač ili neko drugi iz tima koji radi na knjizi kao proizvodu priredi i rječnik manje poznatih riječi i izraza, kako bi čitaocu (kupcu, konzumentu) olakšao korištenje knjige. Tu se pojavljuju novi teorijski i praktični problemi, koji zavise od toga ko priređuje rječnik i na osnovu čega se biraju riječi koje će se predstaviti, odnosno na kojem se kriteriju zasniva određenje riječi kao manje poznatih. Ukratko, u takvim je rječnicima izbor riječi subjektivan. “Autori polaze od svog jezičkog osjećanja (idiolekta) i često subjektivno interpretiraju semantiku pojedinih leksema. Tumačenje riječi, naročito u kontekstu, vrlo je komplicirano i složeno. Ono zahtijeva poseban oprez. Autori nisu uvijek uspijevali da daju zadovoljavajuća objašnjenja. Rječnici imaju brojnih nedostataka” (Muratagić-Tuna 2008: 102–103). Uz to, poznato je da je i pisanje rječničkog članka ne samo jezički već i ideološki čin, tako da se u rječnicima uz književna djela, kao i u rječnicima uopće, mogu očekivati i tumačenja koja su nastala pod utjecajem različitih ideologija. “Rečnički opisi su interpretacija diskurzivne realnosti kroz oči leksikografa, hvatanje nestabilnog značenja koje se neprestano menja u diskursu, dakle uvek su leksikografski aproksimativ – i istovremeno interpretacija, zato je logično da je leksikografski rad daleko od bilo čega što bi moglo da bude objektivno” (Gorjanc 2017: 5).

U nekim slučajevima rječnik manje poznatih riječi sastavlja i sam autor. Ni u takvom se rječniku ne može izbjeći subjektivnost u izboru riječi i njihovu tumačenju. H. Muratagić-Tuna (2008) analizirala je opsežan korpus rječnika koji su štampani kao dodatak književnim djelima. Ona, između ostalih, navodi za primjer rječnike uz neka djela Ćamila Sijarića i uz roman Vječnik Nedžada Ibrišimovića. Događaji opisani u Ibrišimovićevu Vječniku obuhvataju vrijeme od 5000 godina pa tekst “sadrži riječi iz sanskrta, staroegipatskog, hebrejskog, grčkog, latinskog, rumunskog, engleskog, španjolskog, talijanskog, turskog, perzijskog arapskog itd. Vidi se da je pisac odlično obaviješten o starim titulama, mjerama, novcu, lađama, lijekovima, hrani, zanimanjima, vojnim formacijama, religijama mnogih naroda. Ali, u romanu je puno leksema nepoznatog značenja koje pisac nije unio u Rječnik: arhat, futu, galabija, bekhen, havra, muridi, nakib, astrolab, zulkade. Precijenio je čitalačku publiku ako je mislio da sve ove riječi može razumjeti” (Muratagić-Tuna 2008: 94–95). Međutim, u nekim je slučajevima autor primijenio drukčije rješenje: “Ponekad u tekstu nalazimo nepoznate izraze, kojih nema u rječniku, ali ih Ibrišimović u samom tekstu odmah prevodi: Mada sam znao da su to bile tek el-envaru-l-isfesbudijje, uzvišene svjetlosti meleka čuvara svega na zemlji” (Ibid., 95). Autorica navodi i primjer knjiga Ćamila Sijarića. Izdavačko preduzeće “Veselin Masleša” objavilo je Sijarićeva izabrana djela u deset knjiga, “a samo se uz romane Bihorci i Carska vojska navode rječnici; u Bihorcima Rječnik turskih riječi i provincijalizama, u Carskoj vojsci Rječnik manje poznatih riječi” (Ibid., 90). H. Muratagić-Tuna opsežno je istraživala Sijarićev književni opus te na osnovu toga zaključuje da je ovaj pisac “sklon detaljnom opisivanju riječi u samom djelu, pa je očito tumačenje u rječnicima bilo nepotrebno” (Ibid.).

Roman Ponornica opremljen je Rječnikom turcizama i drugih manje poznatih riječi. Sastavio ga je Asim Peco, koji o njemu kaže: “Pri određivanju značenja pojedinih riječi polazilo se od postojećih rječnika ili od značenja koje tim riječima daje autor u ovom djelu” (Peco 1977: 257). Rječnik je akcentiran i sadrži oko 230 riječi. Također se u tekstu romana uz mnoge upotrijebljene riječi navodi njihovo značenje, nekad u obliku sinonima, nekad definicije, a nekad se opišu okolnosti u kojima se koriste. Uz neke se čak navode i napomene o stilskoj vrijednosti. Za pojave objašnjavanja značenja riječi u samom tekstu književnog djela uvest ćemo termin interna ili unutarnja leksikografija.

Ovdje ćemo najprije prokomentirati neke riječi iz Pecina rječnika, po potrebi ih usporediti sa tumačenjem iz samog teksta romana, a nakon toga ćemo predstaviti internu leksikografiju Ponornice.

U Pecinu rječniku navodi se natuknica Ȁllāhu ègber, koja se tumači kao ‘Bog je velik, prve riječi koje mujezin upućuje vjernicima pozivajući ih na molitvu’ (Peco 1977: 259). Međutim, poznato je da je ispravan izgovor ovog izraza Allahu ekber (usp. Halilović – Palić – Šehović 2010: 15 i etimologiju u: Škaljić 1989: 83), a u tekstu Ponornice zaista se i navodi kao “Allahu – ekber” (P, 149). Ostaje zagonetno zašto je Peco naveo izraz u pogrešnom obliku. Muhamedbeg1 u svom pripovijedanju nije naveo objašnjenje izraza.

Riječ arèbica Peco je definirao kao ‘arapsko pismo podešeno za srpskohrvatski glasovni sistem’ (Peco 1977: 260) i tako zauzeo stajalište jugoslavenskog lingvista iz 1977. godine. Narator Muhamedbeg, pak, u svom tekstu zauzima drukčije stajalište pa kaže:

(1) Otac zna samo arebicu, arapsko pismo prilagođeno našoj fonetici. (P, 81)2

U tekstu romana spominje se riječ bismilla i daju se osnovni podaci o njenom značenju i upotrebi:

(2) To što maloprije čuh i ne čuh bila je Muhamed-efendijina bismilla, izreka kojom počinje svako poglavlje u Kuranu i koju vjernik izgovara pred svaki važniji posao. Bismillahir-Rahmanir-Rahim, u ime Boga, opšteg dobročinitelja, milostivog! (P, 154)

Peco je navodi i tumači na sljedeći način:

(2a) bismìllāh, bismìlla – u ime Boga, Bože pomozi, početni dio svake molitve kod muslimana; tim počinje svako poglavlje u Kuranu (Peco 1977: 260)

U vezi s bismillom i u jednoj i u drugoj definiciji javlja se materijalni propust. Naime, bismillom počinju sva poglavlja u Kur’anu osim devetog – sura At-Tawba (Pokajanje). To nije nešto što je poznato svakom vjerniku. Nije nešto što se očekuje da znaju lingvisti, ali očekivalo bi se da to zna Muhamedbeg, koji je makar kratkotrajno (ali zasluženo) bio student Al-Azhara.

Riječ dìmije kod Pece je definirana kao ‘dio ženske odjeće u vidu širokih šalvara koji se nosi umjesto suknje’ (Peco 1977: 261). Time se pokazuje da je suknja predstavljena kao svojevrsna norma, a dimije kao njena zamjena (!).

Zagonetno je zašto je Peco izdvojio riječcu zar kao manje poznatu:

(3) zȁr i zâr – rječca (sic!) u upitnim ili uzvičnim rečenicama koje imaju upitni karakter (Peco 1977: 261)

Pecino tumačenje riječi mevlud (4) potpunije je od onog koje navodi Muhamedbeg (4a):

(4) mèvlūd – rođendan Muhameda; Mevlud, hvalospjev u njegovu čast koji se pjeva prilikom proslava toga dana (Peco 1977: 262)

(4a) Mevlud je pjesma o rođenju posljednjeg Božjeg poslanika, Muhamed-pejgambera. (P, 150)

Mevlud koji Muhamedbeg spominje i citira u svojoj ispovijesti (odnosno onaj koji Kulenović navodi u Ponornici) sigurno je Mevlud hafiza Saliha Gaševića, koji je prvi štampani mevlud na bosanskom jeziku. Prvo izdanje ovog mevluda štampano je 1878. ili 1879. godine (1296. hidžretske godine), a drugo 1897. ili 1898. (1311. hidžretske godine) u Skoplju (usp. Obradović 2000: 137). Također i stihovi navedeni u Ponornici pokazuju da je tako. Ostali štampani mevludi na bosanskom jeziku objavljeni su mnogo kasnije od vremena koje bi u stvarnosti odgovaralo unutartekstualnom vremenu u kome se odvijaju događaji opisani u Ponornici. Jedno od poglavlja Gaševićeva Mevluda jeste i poglavlje o Miradžu. Muhamedbeg je o Miradžu dao sljedeći opis:

(5) Pravo, očevidno uznesenje, međutim, nastade kad poče Miradž. To je dodatak pjesmi o Muhamedovu rođenju. U njemu se opisuje prvi Muhamedov susret sa Bogom. (P, 158)

Kasnije u opisu dodaje da je Muhammedu tad bilo četrdeset godina (P, 159).

U skladu s Muhamedbegovim opisom i Peco je naveo definiciju riječi Miradž:

(5a) Miradž – dodatak Melvudu (sic!), pjesma u čast Muhamedovog rođenja u kojoj se opisuje prvi Muhamedov susret sa Bogom (Peco 1977: 263)

Ove opise treba prokomentirati. Prije svega, Miradž je događaj iz Muhammedova života – to je prvo značenje te riječi. Usp. i definiciju iz Rječnika bosanskoga jezika:

(5b) Mìrādž <ar.> m. [G Miradža] isl. uznesenje u nebo vjerovjesnika Muhammeda (Halilović – Palić – Šehović 2010: 654)

Pjesma u kojoj se govori o Miradžu naziva se miradžija (usp. Halilović – Palić – Šehović 2010: 654), a ne miradž. Međutim, neki mevludi na bosanskom jeziku imaju poglavlje u kome su opisani događaji i okolnosti koje se tiču Miradža (događaja). Gaševićev Mevlud ima takvo poglavlje – Miradž nebijji alejhi-s-selam (usp. u: Obradović 2000: 147). Ipak, treba napomenuti da ni neki kanonski mevludi na bosanskom jeziku nemaju poglavlje o Miradžu. Takav je, naprimjer, Mevlud Seida Zenunovića (usp. Bulić 2013: 159). Dalje, Miradž se, prema islamskim izvorima, desio 620. ili 621. godine, a Muhammed je rođen 570. godine, dakle tada je imao pedeset godina, a ne četrdeset, kako piše Muhamedbeg. Budući da je Muhamedbeg azharovac, pretpostavljamo da je ovaj pogrešni, a za samo izlaganje ne previše bitni podatak rezultat Kulenovićeve autorske gluhoće.3

Još ćemo usporediti Pecino i Muhamedbegovo predstavljanje riječi nefs. Muhamedbeg kratko komentira značenje nakon dijaloga s Fehimom:4

(6) “Šta bî Sulejmanbegu Topalu” ne znam otkud mi odjednom dođe da to upitam Fehima “pa hoće Seniju?”

Nefs, moj Muhamedbeg, nefs...”

Nefs, nasmijah se. Jer i mene progoni to isto: hormoni. (P, 25)

Takvo se tumačenje može prihvatiti kao “prva pomoć” čitaocu koji ne poznaje taj orijentalizam, ali naučni opis riječi ipak nije “hormoni”. Peco je objašnjava kao “nȅfs – ljubavna strast, seks” (1977: 263), a u Rječniku bosanskoga jezika protumačena je na sljedeći način:

(6a) nȅfs <ar.> m. razg. ekspr. 1. fizička strast; požuda, pohota 2. duša (Halilović – Palić – Šehović 2010: 739)

Objašnjavanje značenja riječi nefs pokazuje gradaciju od usputnog objašnjenja (Muhamedbeg) preko stručnijeg objašnjenja samo jednog značenja (Peco) do stručnog objašnjenja više značenja (Rječnik bosanskoga jezika). Povezanost riječi nefs i značenja ‘duša’ nagoviješten je i u tekstu Ponornice, na mjestu gdje Muhamedbeg govori o predmetima koje je pohađao na Azharu:

(7) Od ostalih predmeta, kojih nije bilo malo, najmanje su mi bili ubistveni Il mantik (Logika) i Ilmun-nefsi (Psihologija)... (P, 11)

U sljedećem dijelu teksta predstavit ćemo samu internu leksikografiju Ponornice, prije svega kakve su riječi definirane i kojim je sredstvima Muhamedbeg (ili Kulenović) definicije “pomirio” s ostatkom pripovijedanja.

Muhamedbeg nekad u svom pripovijedanju koristi strane stručne termine. Tako, naprimjer, opisujući svoj studij na Al-Azharu, navodi određene predmete koje pohađa, zatim termine idžasetnama i halka:

(8) Na drevnom Al-Azharu, starom hiljadu godina, izučavali su se, i mene dublje zanimali, Tarih-Islam (Istorija monoteističkih religija, sa islamom kao središnjom tačkom), Tefsiri-Kuran (Komentar Kurana, Božjeg objavljenja preko posljednjeg Božjeg poslanika Muhameda) i Tefsiri-Hadis (Komentar iskaza Muhameda i njegovih nasljednika). Od ostalih predmeta, kojih nije bilo malo, najmanje su mi bili ubistveni Il mantik (Logika) i Ilmun-nefsi (Psihologija), a Šerijat (Islamsko pravo), koji je zauzimao jedno od vrhovnih mjesta, ma koliko da su mi bila bliska njegova načela, bio je za mene jedna besmislena šikara, za koju se treba roditi kao gušter ili neka grmska ptica, a ja to nisam. (P, 11–12)

(9) ...za idžasetnamu, diplomu, morali su se položiti izreda svi ti predmeti! (P, 12)

(10) …u halku: halka – to je, u stvari, katedra; posjedamo oko profesora u džamiji, i on tiho, kao da drugi ne bi čuli, predaje. (P, 14)

U prethodnim primjerima upotrijebljena su različita tehnička rješenja. U primjeru (8) naveden je naziv predmeta u kurzivu, a onda je dodato tumačenje u zagradi. U primjeru (9) dovoljno je bilo dati sinonim, odnosno tumačenje kao apoziciju. A u primjeru (10) pripovjedač je primijenio kompleksniji postupak: nakon spominjanja pojma koji se tumači stavljena je dvotačka, koja bi pri glasnom čitanju podrazumijevala pauzu i promjenu intonacije, zatim “natuknica” u nominativu, potom crta i tumačenje u obliku rečenice (to je...) koja sadrži sinonim i dio atmosfere kako ju je doživio učesnik, tj. narator.

U nekim slučajevima postupak može biti još i kompleksniji, jer uključuje i navodnike:

(11) Na jednoj ledini uz cestu, čobani se “umeću”, bacaju kamena s ramena. (P, 21)

(12) …uze kamen i “ukopa me” (prebaci me za toliko koliko bi mi zemlje bilo potrebno za grob). (P, 23)

Od leksike koju Muhamedbeg definira u svojoj ispovijesti najviše je kulturološke leksike, u kojoj se posebno ističu islamski termini orijentalnog porijekla. Međutim, osim toga opisuju se i predmeti i pojave koji se tiču svjetovnog kulturnog života u Muhamedbegovoj kasabi i njenoj okolini u vremenu koje se opisuje, potom i neke riječi koje se tiču austrijske mode i sl. Od islamskih termina istaknut ćemo sljedeće:

(13) Ramazan, svečani mjesec posta: dani su gladni i pusti, a noći od jela, šerbeta i priča. (P, 31)

(14) ...Muhamed-efendija, koji, teški starac sada, vodi molitvu grleno popijevajući, pregibajući se i padajući čelom i rukama po zemlji i mihrabu; ne jedan nego tri je dženneta zaradio padajući tako ničice u tom ornamentisanom udubljenju u čeonom zidu džamije koji gleda na istok, u Ćabu,hram u gradu Meki, mjestu Muhamedovog rođenja, odakle su za vjernike sva svjetla ovog i onog svijeta. (P, 147)

(15) Srećom, još malo pa će trenutak kad se “predaje selam”, kad se glava okreće na desnu pa na lijevu stranu u pozdrav anđelima Munkiru i Nekiru, koji će odmah poslije sahrane doći u grob da nas ispituju za naša dobra i zla djela za božje terazije; trenutak kad je u molitvi poslije lijevog selama slobodno pogledati oko sebe. (P, 150)

(16) Mevlud je pjesma o rođenju posljednjeg Božjeg poslanika, Muhamed-pejgambera.

Jedan je pjeva, skup, slobodno sjedeći, sluša i prihvata refren kad ga pjevač počne... (P, 150)

(17) Muhamed-efendija pređe iz mihraba u ćurs, govornicu u lijevom uglu, odakle će “učiti”, pjevati Mevlud. (P, 151)

(18) ...sav od nura, božanske svjetlosti, bijaše... (P, 157)

(19) ...on sa tàdžom pejgamberskim na glavi, sa krunom poslaničkom... (P, 159)

(20) Džebrail onda povede Muhameda do Sidretul-Muntehaa, lotosovog drveta koje simbolično predstavlja krajnju granicu ljudskog znanja, onu granicu od koje počinje Bog, sfera jedna u koju nikad niko nije ušao. (P, 160)

(21) ...šehit je musliman pao junačkom smrću u borbi za vjeru, ili nevino pogubljen; šehitluci su groblja takvih. (P, 175)

(22) “Èšhedu en lā ilāhe ìllallah ve èšhedu ènne Muhàmmeden ȁbduhū ve resûluhū.”

Izgovori tu rečenicu iz Kurana, koja svakog muslimana spasava od napasti da počini neko zlo. (P, 176)

Najviše je navedenih islamskih termina u tekstu Ponornice upotrijebljeno u poglavlju u kome se govori o učenju Mevluda u džamiji, odnosno tiču se ili Mevluda ili džamije. Osim islamskih termina, treba istaknuti i kulturološke termine koji nisu vjerski, kojima se dočarava način života u Muhamedbegovoj kasabi ili u Bosni u vrijeme Muhamedbegove mladosti:

(23) Ukrasti se – to je i podvig i sramota. Po dogovoru s ljubavnikom doći mu kradom, bez ičijeg pitanja, na ugovoreno mjesto, pa s njim njegovoj kući. (P, 30)

(24) Okupah se u hamamdžiku, drvenom izrezbarenom kupatilu u samoj sobi... (P, 32)

(25) Na ovim zidovima (...) osjećam ono isto što i na čevrmama, djevojačkim vezovima... (P, 32)

(26) I na bjelini zida je samo levha, kaligrafski ispis iz Kurana, uramljen. (P, 32)

(27) Najmlađa se još i “nabakamila”: mlijekom se – znam cio postupak – umila, lice, obraze naročito, orujila mrkocrvenom pastom, obrve utanjila, izvila i ogaravila, trepavice podvukla surmom, crnim ljubavnim barutom, usnama dala ljubičast i uspijen izgled. (P, 56–57)

(28) Hanume su se najprije upitale sa Nenom: “upitati se”, to ovdje znači upitati za zdravlje onoga s kojim se razgovara, pa dalje redom do svih njegovih najbližih, sve do onih koji su selidbom, udajom ili školom otišli u svijet – čuje li se za njih, ili pišu li. (P, 58)

(29) Ovo došavši nisam primijetio, nasred divanhane postavljena demirlija, velika bakrena tepsija, kalajisana i inkrustrirana geometrijskim figurama i cvjetovima. (P, 73)

(30) Stambolska je od “nulerice”, najfinijeg bijelog, a majčina od crnog pšeničnog brašna... (P, 74)

(31) Prijeti mu strašnim edžel-sahatom, smrtnim časom... (P, 108)

(32) “Turkuša” – znam dobro šta to znači, stotinu sam puta to čuo u obitelji: to je kod nas izraz krajnjeg gađenja prema predstavnicima carevine koja je otišla. Čak i našeg čovjeka, ako je račundžija ili ako je spužvast, pihtijast, nazivaju ovdje Turkušom, a to se osjećanje najbolje izražava u tome što se takvog čovjeka gade i žene. (P, 115)

(33) Shvatih odmah: kumrija, sveta golubica, hadžijama je nosila vodu i otud joj ostala crna traka oko vrata. (P, 118)

(34) ...uvježbani konji razumiju taj znak, pa – kako se to ovdje kaže – ràhvāne, gizdavo ravnomjerno poigravaju, kao da i sami hoće tako da prođu kroz svečani špalir plamsavih jela. (P, 144)

(35) ...osjetih i miris uda, suhog sandalovog drveta, što ga hadžije donose sa Ćabe da njegov sveti miris podiže ovako duše po džamijama i da ne dâ moljcima da se zakote po našem starinskom ruhu i odeždama čuvanim u sanducima. (P, 151)

(36) Dječak nečiji, idući s prskalicom, posipa vjernike đulsijom, ružinom vodicom. (P, 152)

(37) Na zidu je i pustećija, ovčije runo, na kojem je klanjao. (P, 166)

(38) Jadno, otužno mi bî to “salijevanje strave”: rastopi se komadićak olova, baci u ćasu vode, pa se nastali oblik obnese bolesniku oko glave i dadne da ga poljubi. (P, 212)

(39) “Ogroš”, to je riječ nezamjenljiva, koju je ovdje stara carevina ostavila, a znači: onaj strašni, konačni obračun, kakvih je ona u osvajanju imala bezbroj. (P, 223)

(40) ...ispod fraka izvuče elegantan “špacirštok”, štap sa sjajnom drškom... (P, 239)

(41) Zelzela, to u kasabi i stariji vjeruju, ogromna je aždaha koja “spava pod zemljom mrtvouzice, a kad mrdne uhom, zemlja malo zatreperi, a kad se načas prene, manji je potres i samo ponegdje zidovi napuknu, a kad se probudi i protegne, na zemlji su krš, lom i leševi”. (P, 254)

Kako vidimo, u različitim primjerima Muhamedbeg predstavlja različite detalje koji se tiču značenja. Negdje se detaljnije opisuje postupak (salijevanje strave, bakamljenje) ili pojam (zelzela), negdje se daje naznaka o porijeklu riječi (ogroš) ili podatka (zelzela, Turkuša), ali je najčešće samo dat sinonim ili objašnjenje pojave u obliku apozicije. “Apozicija je važno pragmatičko sredstvo”, koje “pripada posebnom govornom činu kojim se privremeno prekida tekući govorni čin kojem pripada rečenica da bi se glavnoj rečeničnoj obavijesti dodala naknadna obavijest za kojom govornik osjeća komunikacijsku potrebu. Tako su u linearnom razvoju jedne rečenice objedinjena dva govorna čina” (Palić 2012: 66). “Za njom kao pragmatičkim sredstvom govornik poseže u situacijama u kojima glavnom obaviješću rečenice sagovorniku nije moguće prenijeti sve što govornik namjerava prenijeti tim govornim činom” (Ibid., 63). U navedenim primjerima iz Muhamedbegova pripovijedanja za apozicijom se poseže kada se očekuje da čitalac neće razumjeti leksičko značenje pojedinih riječi i sintagmi.

Na nekim mjestima Muhamedbeg navodi riječi koje izgovore njegovi sagovornici, a onda i vrednuje njihovu stilsku vrijednost, kao u sljedećim primjerima:

(42) “Obveselio”, ovaj glagol djeluje na mene pradrevno. (P, 31)

(43) Našao je dobru riječ: rogač. To je izmetnuti šljivin plod. (P, 167)

Neke riječi koje Muhamedbeg definira ne mogu se smatrati riječima koje se tiču vjerskih i kulturoloških specifičnosti okoline kojoj pripada. Međutim, budući da se odnose na pojave koje u raznim krajevima mogu imati različito ime ili pojave za koje se ne može reći da su svakodnevno prisutne u životu velikog broja govornika, osjeća se potreba da se i one definiraju:

(44) Znala je da to volim: mlaćenicu, ono što od mlijeka ostane kad se spravlja mlado maslo. (P, 32)

(45) Iz tame nas na mjestima usijano gledaju zelene oči; to je prlad, trulo drvo koje svijetli. (P, 188)

U nekim primjerima Muhamedbeg definira riječi čije je značenje samo po sebi jasno, ali uz to i razmatra njihovu pragmatičku vrijednost, odnosno ilokucijsku snagu:

(46) I ono njegovo “akobogda” (koje znači: sve je u Božjoj ruci) zvuči mi sada sumnjivo, kao ispipavanje. (P, 248)

Na osnovu predstavljene građe može se zaključiti da se u Ponornici riječi relativno često definiraju i objašnjavaju u samom tekstu i da se tako postupa sa riječima različitog porijekla i upotrebe. Ostaje pitanje zašto se to radi, odnosno šta pisac ili pripovjedač postižu takvim postupkom. Ako knjiga govori o starom vremenu i svijetu kakvog više nema, pojavljuje se mnogo riječi koje se tiču pojava i predmeta koji su dosad prestali biti svima važni i poznati, onda sigurno postoji potreba da se uz književno djelo doda i rječnik manje poznatih riječi. Kako smo vidjeli, Ponornica ima takav rječnik, i to rječnik koji je sačinio iskusan lingvist (A. Peco). Koliko je naratoru Muhamedbegu (ili piscu Kulenoviću) bilo potrebno da sam daje tolika objašnjenja? Možda je to postupak kojim se želio ograditi od tuđeg tumačenja opterećenog tuđom ideologijom? Usporedimo za primjer tumačenje riječi Ćaba u tekstu Ponornice (47) i u Rječniku turcizama i drugih manje poznatih riječi uz roman (47a):

(47) ...gleda na istok, u Ćabu, hram u gradu Meki, mjestu Muhamedovog rođenja, odakle su za vjernike sva svjetla ovog i onog svijeta. (P, 147)

(47a) ćábaislamska sveta zgrada, nalazi se u Meki (Peco 1977: 267)

Možda je narator Muhamedbeg, koji je predstavljen kao starac koji u Egiptu piše ispovijest o svojoj mladosti u Bosni, svjestan da potencijalni egipatski čitaoci neće biti kadri razumjeti njegove riječi koje se tiču nekog drugog vremena i nekog drugog mjesta. Naravno, to je pretpostavka koja se tiče unutartekstualne zbilje. Ali valja imati na umu da je sve u romanu Ponornica, pa tako i sam narator Muhamedbeg, samo dio teksta, nastalog voljom pisca, Skendera Kulenovića, da bi služilo njegovoj ideji. Trebalo bi u tekstu potražiti i interese pisca i njegove namjere te efekte koje želi postići kod čitalaca. Budući da postoji dosta ograda između pisca i čitaoca, odnosno da je i svaki čitalac koji nije naivan svjestan da ono ja u tekstu nije pisac, a u Ponornici to ja ima i drugo ime i identitet – Muhamedbeg, onda ne možemo na osnovu podataka u tekstu Ponornice suditi o piščevim nakanama. Jedino ćemo se moći poslužiti odnosom teksta i svijeta, a u tome nam može pomoći svjedočanstvo jednog drugog pisca – Umberta Eca.

Umberto Eco autor je čuvenog romana Ime ruže. Roman je prvi put objavljen 1980. godine u Milanu, ali autor ga je počeo pisati u martu 1978. (usp. Eco 2004: 483). Ponornica je prvi put objavljena 1977. godine, tako da su oba djela objavljena s relativno malim razmakom. Ime ruže prvi je Ecov roman, a Ponornica prvi Kulenovićev. U Ponornici ostarjeli Muhamedbeg u Egiptu piše o događajima kojima je svjedočio kao mladić u Bosni. U Imenu ruže ostarjeli Adson od Melka negdje u Njemačkoj piše o događajima kojima je svjedočio kao mladić negdje na sjeveru Italije. Oba su pisca primijenili isti narativni okvir, pogodan da se ispune njihovi narativni ciljevi. Eco je o svom romanu i pojedinim izborima koje je napravio, ili možda morao napraviti, opširno pisao u posebnom tekstu “Napomene uz Ime ruže”, koji je prvi put objavljen u junu 1983. godine (usp. Eco 2004: 477). Neka njegova objašnjenja mogu pojasniti i neke Kulenovićeve izbore i rješenja koja je primijenio pišući Ponornicu, jer je mehanizam pisanja romana obojici morao nametati iste probleme.

Radnja romana Ime ruže dešava se u srednjem vijeku u neimenovanom samostanu na sjeveru Italije. Roman je predstavljen kao “pronađeni rukopis”, koji je više ruku preradilo i prepisalo – što je dobra strategija za ograđivanje od eventualnih grešaka – ali je izvorni pripovjedač Adson od Melka. “Osamdesetogodišnji Adson pripovijeda ono što je doživio kao osamnaestogodišnjak” (Eco 2004: 490). Ipak, Eco piše za savremene čitaoce, kojima ono što piše ne smije biti ni nejasno ni dosadno. On objašnjava: “Mogao sam učiniti da se priča odvija u srednjovjekovlju u kojemu svi znaju o čemu je riječ. Kao u suvremenoj priči, ako neki lik kaže da Vatikan ne bi odobrio njegov razvod, ne mora se objašnjavati zašto Vatikan i zašto ne odobrava razvod. Ali u povijesnom romanu ne može se tako postupati, jer se pripovijeda i zato da bi se nama suvremenicima bolje objasnilo što se dogodilo i u kojem je smislu ono što se dogodilo važno i za nas” (Ibid., 491).

Kulenović ima više slobode u upravljanju prostorom i vremenom u svom romanu. Dok Eca fabula prisiljava da se radnja dešava na planini, zimi, u 14. stoljeću, mjesec prije nego što je jedan od likova sigurno bio u Avignonu..., Kulenović je prilično komotan, jer mu je radnja smještena u toku cijelog jednog ljeta jedne godine za vrijeme austrougarske uprave u Bosni. Radnja nameće neka manja ograničenja: to ljeto mora biti prije Prvog svjetskog rata, a poslije objavljivanja Gaševićeva Mevluda, što opet skoro potpuno pokriva austrougarski period. Na kraju teksta spominje se i jedan manji zemljotres, ali to uopće ne mora biti nešto što se desilo i što je registrirano u zbiljskom svijetu. Ipak, svijet o kome piše više ne postoji, a savremenom čitaocu potrebno je približiti taj nestali svijet. To je jedan od problema koji imaju i Kulenović i Eco. Jedno je moguće rješenje da se definira sve što bi savremenim čitaocima moglo biti nepoznato, ali u tom slučaju postoji opasnost od onoga što Eco naziva salgarizmom. Pojava je nazvana po italijanskom piscu Emiliju Salgariju, autoru čuvenih romana o Sandokanu i Crnom Gusaru, čija se radnja mahom dešava na egzotičnim lokacijama. Naime, “Salgarijevi likovi pobjegnu u šumu, dok su im neprijatelji za petama, pa se spotaknu o korijen baobaba: tu pripovjedač obustavi radnju i održi nam botaničko predavanje o baobabima. Sada je to postao topos, ljubak kao mane osobe koju smo voljeli, ali ga ne smijemo ponoviti” (Eco 2004: 492). Kulenović, zaista, na mnogo mjesta obustavi radnju na taj način i navede definiciju ili opis postupka (naprimjer, salijevanja strave), ali to su veoma kratki opisi koji se skoro neprimjetno uklapaju u tok priče.

U Imenu ruže spominju se i likovi koji imaju svoje “uzore” u historijskim ličnostima, kakvi su, naprimjer, pape, filozofi, carevi i svećenici i oni se pojavljuju u radnji ili neposredno utječu na djelovanje likova romana. U Ponornici nema takvih likova. Likovi u Ponornici djelo su fikcije, ali su njihov karakter i način života djelimično zasnovani na karakterima ličnosti koje su pripadale istim staležima. Stoga je autor Imena ruže imao problem i da savremenu publiku obavijesti o tim historijskim ličnostima koje su u svome vremenu bile poznate svima, na sličan način na koji je danas poznat Vatikan. Za rješenje tog problema dobro mu je došla pretericija: “tvrdi se kako se ne želi govoriti o nečemu što svi predobro znaju, no dok se to tvrdi o tome se ipak govori” (Eco 2004: 492). Autor Ponornice nije imao taj problem.

Međutim, navođenje objašnjenja koja se tiču stvari što ne moraju biti općepoznate problem je koji su oba pisca morali riješiti. Tu im je obojici dobrodošla prostorna izmještenost i vremenska distanca. Eco objašnjava: “Što se tiče osoba i događaja koje Adsonov čitatelj, Nijemac s kraja stoljeća, nije mogao poznavati, jer se odnose na Italiju s početka stoljeća, o njima Adson ništa ne prešućuje, nego govori didaskalijskim tonom, jer je takav bio stil srednjovjekovnoga kroničara, koji se trsio da svaki put kad nešto spomene uvede i enciklopedijske pojmove” (Ibid.). Takvo bi objašnjenje mogao naći i Kulenović za Muhamedbega: egipatski čitatelj s kraja stoljeća (ili četrdeset godina nakon pisanja Senijina pisma)5 nije morao znati šta se sve događalo na početku stoljeća u dalekoj Bosni. Naravno, Kulenović nije predvidio “lanac prenosilaca” koji bi preveli tekst i možda ga djelimično iskvarili, kao što je predvidio Eco. “Opravdanje” zasnovano na izmještenosti i vremenskoj distanci dostatno je za mnoga objašnjenja i definicije navedene u tekstu Ponornice, kakve su umetati se, ukopati, ukrasti se, čevrma, nabakamiti se, upitati se, nulerica, Turkuša itd. Ipak, kad se pogleda popis riječi koje je Muhamedbeg, odnosno Kulenović Muhamedbegovim glasom, objasnio u romanu, vidimo da se većina njih tiče islamske kulture i civilizacije. A to je nešto što Muhamedbeg ne bi imao potrebu objašnjavati publici u Egiptu. Očekivalo bi se da orijentalne (izvorno arapske) riječi kao što su ramazan, miradž, mihrab, bismilla, šehit i Ćaba (!) budu poznate potencijalnim Muhamedbegovim čitaocima u Egiptu. Zašto ih onda Muhamedbeg objašnjava i definira? Ili, još bolje, zašto ih onda Kulenović definira posredstvom naratora Muhamedbega? Muhamedbeg i sam nagovještava da je na zalasku života, a živio je zanimljiv i ispunjen život. Moguće je da je u toj fazi i sam zbunjen u vezi s tim gdje je, gdje se šta desilo i ko šta zna. Ali taj bi zaključak bio zasnovan na predrasudi i učitavanju, tekst ga ne podržava.

Čini nam se da je mnogo vjerovatniji zaključak da nepoznate pojmove ustvari definira pisac Kulenović za svoju publiku u Jugoslaviji u vrijeme nastanka romana, odnosno za onodobne govornike srpskohrvatskog jezika. Plan pripovijedanja nalagao je da se u tekstu upotrijebe brojni dijalektizmi, arhaizmi i islamski termini, koji u vrijeme nastanka Ponornice i nisu bili dio općeupotrebne leksike. Definiranje unutar teksta štiti autora od tuđih interpretacija i pogrešnog opisivanja. Međutim, ako bi zbilja bilo tako, to bi bila pojava salgarizma, a lik Muhamedbega bio bi “zloupotrijebljen” u didaktičke svrhe. Muhamedbegova motivacija nije opravdana ni pomoću pretericije ni pozivanjem na nepoznatost riječi njegovoj publici. Ipak, ni nakon mnogo čitanja ne čini nam se da je tako i smatramo da za Muhamedbegovo definiranje pojmova u njegovoj ispovijesti postoji i unutartekstualno opravdanje. Muhamedbeg možda jeste kukavica i kompleksaš, ali je i lirska duša. Njegove definicije Ćabe, mihraba, bismille i sličnih riječi često su nadahnute i osjećajne, ne kruto leksikografske (mada u Ponornici ima i takvih). Stoga se ponovo treba podsjetiti: ko pripovijeda u ovom romanu? Odgovor je: Muhamedbeg. Sljedeće je pitanje: stari ili mladi Muhamedbeg? Takvo pitanje u vezi sa svojim likom Adsonom od Melka postavlja sebi i U. Eco (2004: 490) u “Napomenama” i odgovara: “Obojica, dakako, i to je namjerno.” Isto možemo reći i za Muhamedbega. Pripovijeda, naravno, stari Muhamedbeg, ali njegovo se izravno prisustvo očituje samo na prvoj i posljednjoj stranici romana – i rijetko još na počecima i završecima “unutrašnjih” poglavlja. Sve ostalo pripovijeda mladi Muhamedbeg, koristi deiktičke riječi danas, jučer i sutra sa doslovnim značenjem ‘dan koji je u toku’, ‘dan prije danas’ i ‘dan poslije danas’, odnosno za referentnu tačku (“sadašnji trenutak”) uzima vrijeme davnog ljetnog raspusta kad je bio mlad, a ne svoju staračku “sadašnjost”. Ali, Muhamedbeg je, kako rekosmo, i pjesnička duša, to je dokazao svojim sanjarenjima i snovima u toku radnje, i čini nam se kao moguće i vjerovatno da su nadahnute a “nepotrebne” definicije koje navodi ustvari pokušaj da ostarjelom sebi prizove osjećaje koje je prema pojavama koje definira imao dok je bio mlad. On nije samo ostarjeli čovjek već i čovjek koji o svijetu o kome piše nema s kime razgovarati – na jednom mjestu čak daje nagovještaj da je posljednji preživjeli iz tog svijeta: “Vraćam se, hiljaditi i hiljaditi put, odminulom vremenu, kojeg zapravo ne bi ni bilo da ne traje u meni...” (P, 244).

Na kraju možemo zaključiti da je Kulenovićeva Ponornica roman koji ne samo da opisuje jedan ljetni raspust, jedno nepotpuno sazrijevanje, propast begova ili raspad porodica, već je i svojevrstan dokument o kulturi življenja u jednom teškom vremenu. To se potvrđuje u opisima međuljudskih odnosa, narodnih običaja, procedura prosidbe, konjskih trka i sl., ali i u kratkim definicijama pojava kakvih više nema i predmeta koji se više ne koriste, a koje je pisac (posredstvom naratora) utkao u tekst. Posebno je vrijedno to što su te definicije naratološki opravdane, uključene u tekst nenametljivo (bez salgarizma) i što omogućavaju učenje bez odvraćanja pažnje od glavne niti priče.

Izvor

P – Kulenović, Skender (1977), Ponornica, Nolit, Beograd.

Literatura

  • Bulić, Halid (2013), “Formalne, stilske i idejne odlike Gaševićeva, Bašagićeva, Zenunovićeva i Kadićeva mevluda”, u: Književno djelo Rešada Kadića: Zbornik sa naučnog skupa održanog u Tešnju 8.12.2012. godine (povodom stogodišnjice piščeva rođenja), Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 151–163.
  • Eco, Umberto (2004), “Napomene uz ‘Ime ruže’”, u: Ime ruže, prevela Morana Čale, Globus Media d.o.o., Jutarnji list, Zagreb, 477–506.
  • Gorjanc, Vojko (2017), Nije rečnik za seljaka, prevela Majda Moličnik, Biblioteka XX vek, Beograd.
  • Halilović, Senahid, Ismail Palić, Amela Šehović (2010), Rječnik bosanskoga jezika, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo.
  • Muratagić-Tuna, Hasnija (2008), “O rječnicima kao dodacima književnim djelima”, Zbornik radova sa VII lingvističkog skupa Boškovićevi dani, CANU, Podgorica, 81–103.
  • Obradović, Džafer, ur. (2000), Mevlud u životu i kulturi Bošnjaka: Zbornik radova – Izbor mevluda – Bibliografija, Bošnjačka zajednica kulture Preporod, Institut za bošnjačke studije, Sarajevo.
  • Palić, Ismail (2012), “Da li je apozicija održiv sintaksički pojam?”, Pismo X/1, Bosansko filološko društvo, Sarajevo, 44–68.
  • Peco, Asim (1977), “Rječnik turcizama i drugih manje poznatih riječi”, u: Skender Kulenović, Ponornica, Nolit, Beograd, 257–267.
  • Rečnik književnih termina (1985), Nolit, Beograd.
  • Škaljić, Abdulah (1989), Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, 6. izdanje, Svjetlost, Sarajevo.
Bilješke

1 Muhamedbeg je narator i glavni lik Ponornice.

2 Svi primjeri u tekstu uzeti su iz prvog izdanja Ponornice (Nolit, Beograd, 1977). Isticanja boldom i potcrtavanjem su naša, a svi su kurzivi izvorni.

3 “Termin M. Gorkog, primenjen na slučajeve očiglednih smisaonih i stilskih grešaka u umetničkom delu, koje autori nisu zapazili. Sreću se i u velikih pesnika – Puškina, Ljermontova, Feta, Majakovskog.” (Rečnik književnih termina, 58)

4 Fehim je stari kočijaš u službi Muhamedbegove porodice, s kojim Muhamedbeg često razgovara.

5 Senija je Muhamedbegova rodica. Roman Ponornica počinje pismom koje je Senija poslala Muhamebegu.