Stiloteka

Aksiomatski pristup književnom tekstu: programska poetika romana Jasne Horvat

Buljubašić, Ivana; Kos-Lajtman, Andrijana. 2016. Une approche axiomatique du texte littéraire : la poétique programmatique de Jasna Horvat. U: Entre jeu et contrainte : pratiques et expériences oulipiennes. Ur. V. Mikšić, É. le Calvé Ivičević. Str. 287-300. Zagreb-Zadar: MeandarMedia – Sveučilište u Zadru.

U radu se čitanjem Manifesta aksiomatske književnosti i romana Az, Bizarij, Auron, Vilikon, Alikvot hrvatske autorice Jasne Horvat prikazuje se književno ostvarenje oulipovske prakse izvan djelovanja skupine Oulipo. Autoričin se pojam aksioma te njegova uporaba kao ograničenja u tekstu tumači kao oulipovska autorska poetika, a uvidom u opus precizira se razlikovanje oulipovskog pojma ograničenja u širem smislu od specifičnih znanstvenih aksioma kakve isključivo koristi ova autorica. Analizirani romani pokazuju da je riječ o jedinstvenu opusu koji postulira kompozicijsku, ali i sadržajnu aksiomatizaciju književnog teksta.

1. Hrvatsko iskustvo Oulipoa u 21. stoljeću

Hrvatsku se književnost, kao uostalom i svjetsku, u drugoj polovici 20. stoljeća, baš kao i početkom novog tisućljeća, prepoznaje po specifičnostima stilsko-poetičkih odlika koje teoretičari i povjesničari književnosti nazivaju postmodernizam. Iako se slažu da se o postmodernizmu ne može govoriti kao epohi, stilskom pravcu ili zajedničkoj poetici, brojne su teorijske analize ukazale na zajednička uporišta tekstova koje možemo odrediti postmodernističkima. Među njihovim bitnim obilježjima jest ludizam, najviše u obliku jezičnih igara, no isto tako i kroz druge vidove i forme ludizma. To je obilježje najčešće vidljivo u poeziji, no nerijetko se javlja i u proznim ostvarenjima. Zaigranu je poetiku književnih tekstova u Hrvatskoj naglo prekinula izvanknjiževna zbilja – rat koji je započeo 1991 godine.1 Ipak, ludizam se u tekstovima hrvatske književnosti povremeno vraća, osobito u novom tisućljeću u kojem postoji stanoviti odmak od (post)ratne tematike. Među primjerima takvog odmaka jesu i romani Jasne Horvat – Az (2009), Bizarij (2009), Auron (2011), Vilikon (2012) i Alikvot (2014), osebujni i po mnogim drugim, ne samo ludičkim aspektima svoje poetike. Stilsko-poetičke strategije oblikovanja Horvatičinih tekstova s pravom bi se mogle nazvati postmodernističkima, iako se tematska omeđenost u romanima još uvijek zadržava na modernističkoj epistemologiji (usp. Kos-Lajtman, 2012).

Bliskost s oulipovskom praksom u Jasne Horvat eksplicirana je u posljednjem romanu Alikvot, u kojemu ne samo da se autorica izravno referira na pojedine pripadnike skupine Oulipo te ključna mjesta njihovih opusa već se na samome početku teksta objašnjava pojam „Oulipo“ te ciljevi djelovanja skupine. I u romanu Vilikon intertekstualnim se oslanjanjem na Calvina u fokus stavlja svijest o tekstu oblikovanom principom ograničenja, kao „tekstu mreži“, tj. onome što Calvino naziva hiper-romanom (Calvino, 2002). Mada se oulipovci ograđuju od bilo kakvog vremenskog i stilskog omeđenja svojih djelovanja (Roubaud, 2005), te raznovrsnost svojih autopoetika pripisuju isključivo oulipovskoj praksi, razvidno je da se pojedine oulipovske strategije i tehnike, ne uključujući ograničenje kao takvo, preklapaju s postmodernističkima.2

Manifest aksiomatske književnosti3 – programski tekst Jasne Horvat – ključno je mjesto za čitanja njezina romanesknog opusa kao iskustva oulipovske prakse u Hrvatskoj. Riječ je o tekstu kojemu upravo poetika autoričinih romana priskrbljuje nova čitanja i tumačenja, a ujedno je i potvrda autoričina priklanjanja oulipovskim poimanjima književnih ograničenja. U ovome se radu provjeravaju dvije hipoteze: prva se odnosi na uže i konkretnije značenje pojma „aksiom“ u Manifestu, u odnosu na oulipovsko ograničenje, dok druga provjerava postojanje aksioma kao znanstvenih obrazaca u Horvatičinim romanima te uspijevanje oblikovanja književnog diskursa unatoč uspostavljanju aksiomatskog pisanja.

2. Manifest i utvrđivanje aksioma

Manifest objavljen u Alikvotu programski je tekst, ali i metapoetički i autoreferencijalni signal za čitanje romana Alikvot, kao i prethodnih autoričinih romana, na tragu poetičkih principa skupine Oulipo.4 O sličnostima je moguće govoriti ponajprije s obzirom na poimanje procesa pisanja kao svjesnog djelovanja, kako navodi druga točka u Manifestu, te odbacivanje mogućnosti pisanja kao rezultata slučaja ili inspiracije što deklarativno odbijaju i oulipovci (Motte, 1986: 10–11; Roubaud, 1986: 86). Iz toga proizlazi da je svakom tekstu potrebno pristupiti prvotno izabirući ograničenje, odnosno, kako ga u Manifestu naziva Horvat – aksiom. Manifest objavljen u Alikvotu u cijelosti glasi:

Manifest aksiomatske književnosti

  1. Dostupnost tezaurusa raznovrsnih informacija i znanja zahtijeva novo promišljanje književnosti.
  2. Književno djelo nije rezultat slučaja već voljnog, osviještenog djelovanja autora.
  3. Književno djelo ono je koje uspijeva objediniti zabavnost i korisnost.
  4. Književno djelo može komunicirati na više semiotičkih razina (indeksnoj, simboličkoj i ikoničkoj).
  5. Svaka razina književnog komuniciranja može se uočiti, utvrditi i izraziti kako individualno, tako i uopćeno.
  6. Književno djelo može se izgraditi primjenom aksioma.
    1. Aksiomi su „definicije koje se podrazumijevaju“.*
    2. Aksiomi potječu iz različitih znanstvenih disciplina.
    3. Aksiomi su primjenjivi u znanstvenim i umjetničkim disciplinama.
    4. Primjenom aksioma tekst se izgrađuje (i povezuje) na tematskoj, strukturnoj i ikoničkoj razini.
    5. Jedno književno djelo može počivati na više aksioma.
    6. Aksiomi književnog teksta (ne) posjeduju hijerarhiju u primjeni ili tumačenju.
  7. Književna djela izgrađena primjenom aksioma posjeduju prepoznatljive odlike:
    1. interpretabilnost u logičkom, formalnom i estetskom smislu,
    2. mnogostrukost tumačenja,
    3. unapređenje ljudske spoznaje,
    4. objedinjavanje fikcionalnog i stvarnosnog.
  8. Aksiomatska književnost podr(a)žava osnovne odlike internetskog doba.

(Horvat, 2014: 360–361)

Shvaćanje ograničenja kao aksioma već je ranije zabilježeno i kod oulipovca Roubauda koji je oulipovsko ograničenje eksplicirao aksiomom teksta (Roubaud, 1986: 89). Pri tome uspoređuje pisanje teksta s pisanjem matematičkoga teksta koji može formalno zadovoljavati ograničenja aksiomatske metode (Roubaud, 1986: 89). Aksiom, odnosno aksiomatsko pisanje, spominju Mathews i Brotchie, a kao primjer navode Calvinov roman Barun penjač u kojemu se kao aksiom postavlja poštivanje principa da se glavni lik, koji živi na drveću, nikad ne spusti na zemlju; pritom napominju kako suvremena matematička logika više ne podrazumijeva aksiom kao nepobitnu istinu (Mathews i Brotchie, 2005: 54). Aksiom, čini se, u njihovu shvaćanju ne predstavlja određeno znanstveno načelo i metodu koja može biti provjerena i dokazana, već početno pravilo kojega se tekst do kraja mora pridržavati.

U Horvatičinu Manifestu situacija je nešto složenija, njezina su ograničenja nepobitni, formalizirani aksiomi koji uvijek dolaze iz svijeta znanosti. Moguće je iz konteksta Manifesta, a imajući u vidu oulipovsku dosadašnju praksu, zaključiti kako je riječ o dvama sličnim pojmovima, čiji se sadržaji samo djelomično preklapaju. Dakle, „ograničenje teksta“, oulipovski ključni pojam, zapravo je širi pojam, nadređen pojmu „aksioma teksta“ koji se drži isključivo znanstveno provjerenih obrazaca i principa, ponajprije onih matematičkih. Romani ograničenja Jasne Horvat stoga su aksiomatski tekstovi – oni počivaju isključivo na aksiomima znanosti, dok bi principi oblikovanja nekih drugih oulipovskih tekstova, primjerice Calvinova Baruna penjača ili Dvorca ukrštenih sudbina, bili klasična ograničenja u širem smislu koja ne postoje kao formalizirani principi.

Semantička razlikovnost oulipovskog pojma ograničenje te Horvatičina pojma aksiom

Druga bitna sličnost između tekstova autorice Horvat i oulipovskih tekstova jest svijest o tekstu kao igri, odnosno uporaba ludičkih aspekata teksta koji proizlaze iz formalnih ograničenja. Riječ je o tekstovima koji oblikuju formalne strukture, a predočuju se primjenom matematičkih i jezičnih principa. Jer, navodi Motte: „tekst bi trebao biti izgrađen u skladu s rigoroznim i unaprijed određenim formalnim obrascem“, a upravo ti obrasci „pojačavaju ludički aspekt teksta“ (Motte, 1995: 132)5. Ludičko se načelo i praksa uvođenja ograničenja u Horvatičinoj poetici vidi već i u naslovljivanjima romana. Promotre li se Az, Auron i Alikvot6, vidljivo je da je riječ o naslovima koji čine tautogram. Kako u opusu ove autorice ništa nije prepušteno slučaju, tako se i dva tautogramom izostavljena naslova (Bizarij i Vilikon) zapravo naslanjaju na jezičnu igru – oni uz spomenuto tautogramsko A čine početak glagoljičke azbuke – (azъ, buky, vĕdĕ) koja je kao svojevrsni pandan latiničkom abecedariju korištena u prvome romanu Az.7

2. Aksiomatizacija u Azu, Bizariju, Auronu, Vilikonu i Alikvotu

Kako je jedna od hipoteza ovoga rada da su formalni principi modeliranja Horvatičinih romana zapravo Manifestom imenovani aksiomi proizašli iz znanstvenog djelokruga, analiza će pokazati na kojim se to aksiomima ti tekstovi ostvaruju te na kojim se tekstualnim razinama manifestiraju. Ponajprije je bitno naglasiti kako je, tumačeno čitanjem Le Lionnaisova prvog manifesta Lipoa, u romanima autorice Horvat prepoznata osnovna tendencija skupine – sintetička tendencija/ sintoulipizam (Le Lionnais, 1986: 27–28), kojoj je cilj uvesti nove postupke i modele. Niže su prikazani aksiomi korišteni u Horvatičinim romanima, a kojima se potvrđuje tendencija istraživanja do sada nekorištenih ograničenja.

roman
AZ
aksiom
sustav glagoljičke azbuke
disciplina iz koje potječe aksiom
jezikoslovlje
primjena aksioma na tematskoj razini
Sadržaj svakoga poglavlja motiviran je glagoljičkim znakom koji je u naslovu poglavlja, tj. usklađen s njegovom slovnom, brojevnom i simboličkom semantikom.
primjena aksioma na strukturnoj razini
Raspored dijelova romana i poglavlja unutar svakoga dijela prati poredak i klasifikaciju glagoljičkih znakova.
primjena aksioma na ikoničkoj razini
Roman u cjelini oblikuje ikonički prikaz glagoljice kao sustava.
roman
Bizarij
aksiom
vrste složenih rečenica u hrvatskom jeziku
disciplina iz koje potječe aksiom
jezikoslovlje
primjena aksioma na tematskoj razini
Rečenične konstrukcije hrvatskoga jezika uvjetovale su karakterizaciju likova i motivsko razrađivanje poglavlja.
primjena aksioma na strukturnoj razini
Raspored dijelova romana uvjetovan je gramatičkom podjelom na zavisne i nezavisne rečenice hrvatskoga jezika, dok su poglavlja zadana pojedinom vrstom tih rečenica.
primjena aksioma na ikoničkoj razini
Roman u cjelini oblikuje ikonički prikaz sustava zavisnih i nezavisnih rečenica hrvatskoga jezika.
roman
Auron
aksiom
Fibonaccijev niz8
disciplina iz koje potječe aksiom
matematika
primjena aksioma na tematskoj razini
Glavni lik nosi ime Auron (termin za tzv. „zlatni pravokutnik“), bavi se proučavanjem zlatnog reza, motivska se razina cijeloga romana oslanja na detektiranje „kôda ljepote“.
primjena aksioma na strukturnoj razini
Struktura romana (broj poglavlja, broj pripovjedača, omjer muških i ženskih pripovjedača) prati brojeve Fibonaccijeva niza. Također, glavni tekst romana i teksta na marginama svake stranice grafički su prelomljeni u omjeru zlatnoga reza.
primjena aksioma na ikoničkoj razini
Roman u cjelini oblikuje ikonički koncept zlatnoga reza.
roman
Vilikon
aksiom
magični kvadrat broja 12
disciplina iz koje potječe aksiom
matematika
primjena aksioma na tematskoj razini
Osim temeljnog motiva vila, tekst je lajtmotivski vezan za broj 12.
primjena aksioma na strukturnoj razini
Poglavlja i potpoglavlja romana (broj leksiknskih natuknica) prate numeričke raspored u tzv. magičnom kvadratu broja 12.
primjena aksioma na ikoničkoj razini
Roman u cjelini odražava ikonički prikaz magičnog kvadrata broja 12.
roman
Alikvot
aksiom
poglavljima romana alikvoti9 su brojevi 3, 5, 7, 9 koji čine epiloge
disciplina iz koje potječe aksiom
matematika
primjena aksioma na tematskoj razini
Roman tematizira međuljudske odnose (obiteljske, ljubavne) – dijeljenje (sebe) drugima.
primjena aksioma na strukturnoj razini
Struktura prati alikvotsku mandalu zasnovanu na broju 24, kojom su određeni završeci pojedinog poglavlja – svako poglavlje ima više završetaka, u skladu s koncepcijom alikvota.
primjena aksioma na ikoničkoj razini
Roman u cjelini ikonički odražava matematički princip alikvota.

Ovaj prikaz potvrđuje drugu hipotezu rada. Iz nje se jasno iščitava da su odabrani aksiomi modificirani u tekstne strukture te kratki presjek romana potvrđuje da aksiom, kao i u mnogim oulipovskim prozama, izlazi iz zadane formalne razine teksta te ispunjava i semantičku, ali i stilsku i paratekstualnu te ostale diskurzivne razine.

2.1. Az

U romanu Az riječ je o slavenskom i starohrvatskom pismu, sustavu koji za razliku od latiničke abecede u jednome znaku nudi njegova tri sadržaja – slovni, numerički i simbolički. Ne samo da se na formalnoj razini tekst oblikuje poput abecedarija (poglavlja) već postoji i brojčani sustav (dijelovi romana) koji prati glagoljičke brojčane vrijednosti (Jedinice, Desetice, Stotice, Tisućice). Svaki od tih dijelova ispripovijedan je očištem i glasom drugoga lika, pri čemu su likovi historiografski ovjereni. Sadržajno, poglavlja oblikuju priču o njihovim životima, a sve zajedno pomažu konstruiranju slike o životu autora glagoljičkog pisma, Konstantina Filozofa. Osim životopisa tzv. Svete braće, sv. Konstantina i sv. Metoda, kao citatni se povijesni likovi pojavljuju još carica Teodora, u ulozi Konstaninove prijateljice, ali i mecene, te hrvatski knez Mutimir, otac prvog hrvatskog kralja Tomislava. Semantički je sloj svakoga poglavlja, naslovno označenog pojedinim glagoljičkim znakom, usklađen s cjelokupnim semantičkim potencijalom naslovnoga znaka (slovnim, brojevnim i simboličkim). Narativni dio romana popratio je Slovarij ili Azbukividnjak koji funkcionira kao mali leksikon glagoljičkih znakova, a ujedno je i metapoetički signal za čitanje narativnog dijela.

2.2. Bizarij

U romanu Bizarij aksiom je teksta zadan konceptom zavisnih i nezavisnih složenih rečenica u gramatici hrvatskog jezika te veznicima koji ih određuju. Struktura Bizarija sastoji se tako od dva glavna dijela – od Zavisnih i Nezavisnih veza. Nezavisnim rečenica pripadaju sastavne, rastavne, isključne, zaključne i suprotne, a njihovo se semantičko ozračje u svakom pojedinom poglavlju odražava kroz osobine i životopis lika koji nosi poglavlje. Većina je likova u romanu povijesno ovjerena te su oni u svim slučajevima svojim dugoročnim ili kratkoročnim djelovanjem vezani za grad Osijek koji čini i tematsku okosnicu cijeloga romana. Dakle, vrstama je rečenica uvjetovana karakterizacija likova. Isti je princip i u poglavlju Zavisnih veza. Likovi književno transponiraju gramatičko obilježje pojedine vrste veze – načinske, vremenske, odnosne, izrične itd. Sadržajna razina Bizarija uglavnom je povijesno dokumentirana te roman pripada žanru historiografske (meta)fikcije, pri čemu njegov metatekstualni dio čine ponajviše paratekstualni dodaci koji funkcioniraju kao dodatni tumači narativnih dionica (životopisi likova, fotografije i sl.).

2.3. Auron

U romanu Auron aksiom je vidljiv ne samo na formalnoj i sadržajnoj razini već i na onoj grafičkoj, vizualnoj – stranice su romana omjerom glavnoga teksta i margina (koje su grafički označene tamnijom bojom podloge) vizualno ponudile zlatnorezovsku shemu broja fi. Dakle, strukturu romana određuje Fibonaccijev niz, ali u obrnutom redoslijedu, od većih brojeva prema manjima (poglavlja su označena sljedećim brojevima: 13, 8, 5, 3, 2, 1, 1, 0), pri čemu roman završava vrlo simbolično – tzv. apsolutnom nulom kojom se implicira rađanje glavnoga lika (ali i vrijeme prije postojanja uopće). Takvo nepostojanje pak je beskonačno kao i broj fi čijim je decimalama ispisano dvanaest završnih stranica romana. Uvjetovano „zlatnim omjerom ljepote“, roman se na temeljnoj sadržajnoj razini bavi poviješću i teorijom umjetnosti te je, osim što prati Fibonaccijev niz, oblikovan u skladu s idealnim konceptom ljudskoga tijela. Dva glavna dijela romana tako su Do pupka i Od pupka, pri čemu je naglašena referencija na Vitruvija i da Vincija, tj. na njihove crteže ljudskog tijela. Bitno je napomenuti da glavni lik nosi ime Auron, opsjednut je ljepotom i pravilnim oblicima, a što indirektno proizlazi iz njegove očne deformacije – dvostrukih zjenica.

2.4. Vilikon

Roman Vilikon oblikovan je u skladu s aksiomom koji potječe iz matematike – konceptom tzv. magičnog kvadrata broja 12. Roman čine dvije narativne razine. Prvi dio jest prisluškivani dijalog Marka Pola i Kublaj-kana, koji, po uzoru na dijalog iz Calvinovih Nevidljivih gradova, razgovaraju o onome nevidljivom, u ovom slučaju o nevidljivim, imaginarnim ženama iz hrvatskih usmenih predaja – vilama. U tom se dijelu kao narator predstavlja zapisivačica razgovora, eksplicirana autoričinim osobnim imenom, Jasna Horvat, koja se u završnici predstavlja Marku te mu predaje svoj rukopis o vilama. Drugu narativnu razinu romana čine prerađeni etnološki i folkloristički zapisi o vilama, obrađeni poput leksikonskih natuknica koje nose brojevnu oznaku pojedinog polja u magičnom kvadratu broja 12. Njihov je narator Marko Polo. Posebnost je romana i Kazalo pojmova o vilama kojim se popisuju najvažniji pojmovi vilinskoga svijeta te olakšava pretraga leksikonskih natuknica o njima, a tekstualna je razina obogaćena autoričinim crtežima te autoportretima.

2.5. Alikvot

U hrvatskom jeziku sintagma „dijeljenje bez ostatka“ čiji je primarni denotant vrsta matematičke operacije, ujedno metaforički označuje i „potpuno (pre)davanje samoga sebe“ drugima, ili pak nekoj ideji, snu ili viziji. Tu ideju bezrezervnog dijeljenja u romanu pronose svi njegovi likovi – Osječanin Dane Puljiz, ali i povijesni likovi (Melek Jaša Dubrovčanin, Vasco da Gama). Važnim se nameće i broj 24 koji nosi i cjelokupni formalni koncept romana i njegovu ideju jednoga života, odnosno jednoga dana. Naime, roman prati jedan dan u životu Dane Puljiza, te paralelno s njime, u povijesnoj fabuli, cijeli život Jaše Dalmatina. Dane Puljiz prikazuje se kao svojevrstan simbolički dvojnik Meleka Jaše, i upravo je kontrapunkiranje jednoga njegova dana (24 sata) stavljeno u asocijativni odnos ekvivalencije prema cijelom životu Jaše – dan postaje metafora života. Kombinatorika koja čini životni sadržaj obaju likova ostvarena je i na razini strukture romana – temeljem koncepta alikvota, tj. alikvotske mandale (koja je i grafički predočena na početku romana). Roman ima više epiloga, tj. višestruki završeci osiguravaju mu otvorenu strukturu koja se proizvoljno zatvara sukladno čitateljevu izboru, a čitatelja na izbor jednog ili više epiloga upućuje također matematički princip – kvocijent koji se dobije kada se brojevi kojima su označena poglavlja podijele s brojevima 3, 5, 7 i 9.

Također, oslanjanjem na Euklida i njegove Elemente, koji prethode epilozima romana, a čijim izmijenjenim postulatima roman završava, autorica još jednom podvlači važnost matematike u vlastitoj poetici. Euklid je jedan od matematičara čijim su se znanjem koristili i u matematičkoj skupini Bourbaki, a njihove teorije nisu nepoznate oulipovcima. Dapače, oulipovci se i sami često pozivaju na Euklida te skupinu Bourbaki. Ono što je ta skupina preuzela kao Euklidovo naslijeđe jesu dvije metode – ideja aksiomatizacije te opći pojam strukture (Aczel, 2009: 100), a što preuzima i Horvat.

3. Zaključno: aksiomatska poetika Jasne Horvat

Temeljem svega iznesenoga moguće je zaključiti da je romaneskna poetika autorice Jasne Horvat utemeljena na aksiomatskom pristupu književnom tekstu. Takav pristup, u osnovi blizak oulipovskom principu ograničenja, vidljiv je u načinu oblikovanja svih pet njezinih romana, ali je isto tako i ekspliciran u Manifestu aksiomatske književnosti koji je autorica ugradila kao metatekstualni dodatak svom zadnjem romanu Alikvot. U njemu koncizno razrađuje vlastito shvaćanje književnosti kroz osam točaka. Temeljna perspektiva na kojoj Horvat gradi svoje shvaćanje književnosti jest stav da se književnost, premda u suštini umjetnička disciplina, treba oslanjati na „dostupnost tezaurusa raznovrsnih informacija“ (Horvat, 2014: 360) te da ne treba biti plod slučaja, već čin osviještenog autorskog djelovanja kako bi postigla svoju temeljnu svrhu – korisnost i zabavnost. Nadalje, centralno mjesto Manifesta čini spoznaja da se književni tekst može oblikovati primjenom aksioma koji „potječu iz različitih znanstvenih disciplina“ (Horvat, 2014: 360), čime se tekst „izgrađuje (i povezuje) na tematskoj, strukturnoj i ikoničkoj razini“ (Horvat, 2014: 360). Sve navedeno autorica je manifestirala u vlastitim romanima, pri čemu je ključna činjenica da aksiomi na kojima ih oblikuje redovito potječu iz svijeta znanosti (najčešće matematike i lingvistike), za razliku od tekstova skupine Oulipo koji znaju posezati i za obrascima koji nisu isključivo znanstveno ovjereni. Iako su aksiomi također ograničenja u oulipovskom smislu, čitanjem se Manifesta i romana Jasne Horvat nameće spoznaja da ne vrijedi i obrnuto, tj. da sva ograničenja nisu aksiomi. Aksiomi su samo formalizirana, znanstveno ovjerena ograničenja, za kakvima redovito poseže Horvat, utemeljujući na njima čvrste, ikoničke konceptualne strukture svojih romana. Za romane ove autorice – zbog navedenih karakteristika osebujne kako u hrvatskim, tako i svjetskim okvirima – moguće je reći da predstavljaju kompozicijsku aksiomatizaciju književnog teksta, koja je, međutim, uvijek u odnosu podudarnosti sa sadržajnom aksiomatizacijom. Drugim riječima, njezini romani isto aksiomatsko ograničenje provode kako na semantičkoj (sadržajnoj), tako i na sintaktičkoj (strukturnoj) razini, čime se pretvaraju u književni znak ikoničkoga tipa. Upravo zbog prepoznatljivosti pristupa, ali i zbog teorijske osviještenosti istoga, jedinstvene u recentnoj europskoj književnoj produkciji, pisanje Jasne Horvat potrebno je sagledavati kao u suštini oulipovsku autorsku poetiku koja, međutim, živi izvan formalne pripadnosti skupini. Ako su prva dva manifesta nastala u okviru Oulipoa u prvom redu bila „kolektivna izjava postojanja“ (Bloomfield, 2013: 33), onda je Manifest autorice Horvat verbalna gesta koja prije svega upućuje na individualno autorsko shvaćanje romaneskne poetike, praktično ostvareno u čak pet romana objavljenih u periodu od svega pet godina.

4. Literatura

  • Aczel, A. D. 2009. The Artist and the Mathematician. New York: Thunder's Mouth Press.
  • Bloomfield, C. 2013. Manifesti Oulipoa: nestanak jedne forme? Tema, 10, 5–6 (2013): 32–40.
  • Calvino, I. 2002. Američka predavanja. Zagreb: Ceres.
  • Cvitić, F.; Leko Šimić, M.; Horvat, J. 2014. Genesis, visual attributes and contemporary communication features of the alphabet. Ekonomski vjesnik, XXVII, 1 (2014): 41–56.
  • Horvat, J. 2009. Az. Zagreb: Naklada Ljevak.
  • Horvat, J. 2009. Bizarij. Zagreb: Naklada Ljevak.
  • Horvat, J. 2011. Auron. Zagreb: Naklada Ljevak.
  • Horvat, J. 2012. Vilikon. Zagreb: Naklada Ljevak.
  • Horvat, J. 2014. Alikvot. Zagreb: Algoritam.
  • Kos-Lajtman, A. 2012. Nova oblikovnost u južnoslavenskom postmodernističkom romanu (Konceptualno-strukturalne srodnosti romanesknog diskursa Dževada Karahasana, Milorada Pavića i Jasne Horvat). U: Bosanskohercegovački slavistički kongres: zbornik radova, knjiga 2, S. Halilović i S. Kodrić, ur., 279–289. Sarajevo: Slavistički komitet.
  • Le Lionnais, F. 1986. Lipo: First Manifesto. U: Oulipo: A Primer Of Potential Literature, Warren F. Motte, 26–28. Lincoln: UniversityofNebraskaPress.
  • Mathews, H. i A. Brotchie, ur. 2005. Oulipo Compendium, revised and updated. London/ Los Angeles: Atlas Press/ Make Now Press.
  • Motte, W. F. 1986. Introduction. U: Oulipo. A Primer of Potential Literature, W. F. Motte, ur., 1–22. Lincoln: University of Nebraska Press.
  • Motte, W. F. 1995. Playtexts. Lincoln: University of Nebraska Press.
  • Oraić Tolić, D.. 1996. Paradigme 20. stoljeća: avangarda i postmoderna. Zagreb: Zavod za znanost o kniževnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
  • Roubaud. J. 1986. Mathematics in the Method of Raymond Queneau. U: Oulipo. A Primer of Potential Literature, W. F. Motte, ur., 79–96. Lincoln: University of Nebraska Press.
  • Roubaud, J. 2005. The Oulipo and Combinatorial Art. U: Oulipo Compendium, revised and updated, H. Mathews i A. Brotchie, ur., 37–44. London/ Los Angeles: Atlas Press/ Make Now Press.
Bilješke

1 Hrvatska kultura početkom 1990-ih bila je „izložena snažnim ontološkim kušnjama“ (Oraić Tolić, 1996: 112), a što se su uveliko preslikalo na književnu proizvodnju u kojoj počinju prevladavati stvarnosna proza i ratna i postratna tematika te prozni formati koji simuliraju diskurzivne oblike poput memoara ili dnevničarskih zapisa.

2 Tomu u prilog govori i čitanje oulipovaca u hrvatskim akademskim krugovima, primjerice, talijanisti o Calvinu govore kao postmodernističkom piscu, dok se njegovi tekstovi ne dovode u kontekst oulipovske prakse pisanja.

3 Nadalje će se u tekstu Manifest aksiomatske književnosti spominjati kao Manifest.

4 Nije na odmet napomenuti kako popratne bilješke u Alikvotu upućuju na to da je pisanje romana dovršeno 2008., stoga je tekst ustvari autoričin prvijenac, iako je objavljen tek 2014. godine. To govori u prilog čitanja opusa kao tekstova pisanih iz ograničenja/aksioma. Također treba istaknuti i da se već samim izborom žanra manifesta autorica približava članovima Oulipoa, iako se o njezinu manifestu ne može govoriti kao kolektivnom djelu (Bloomfield, 2013: 32). Ne treba zaboraviti ni činjenicu da je hrvatska stručna, pa i znanstvena javnost do nedavno tek sporadično bavila skupinom Oulipo.

5 Prijevod I. B. i A. K. L.

6 Isti princip naslovljavanja podržava i autoričin tekst za djecu Alemperkina kazivanja (2005), ali i zbirka putopisa Antiatlas (2014).

7 Primjer abecedarija koji prati azbučni, a ne abecedni niz, jest i roman Kys' Tatyana Tolstaya.

8 Mathews i Brotchie napominju kako se Fibonaccijev niz i zlatni rez često spominju u teorijskim napisima (2005: 151), no po tom je ograničenju oblikovan samo jedan tekst, zbirka pjesama Paula Brafforta Mes hypertropes iz 1979. godine.

9 U romanu autorica objašnjava alikvot kao „poznati [je] dio nekog većeg broja u kojemu je ovaj, poznati dio, sadržan bez ostatka. Tako je broj 3 alikvot broja 9, broja 15, broja 21 i, primjerice, broja 27, a broj 5 alikvot je broja 10, 15, 25 i ostalih brojeva djeljivih s brojem 5.“ (Horvat, 2014: 9)