Stiloteka

Rasprave

Jezik kao prostor varijeteta

Raspravljanje o jezičnoj raslojenosti često započinje s konstatacijom da je već iz predteorijskog općeg iskustva poznato da se jedan te isti jezik različito govori, djelomice različito i piše, u ovisnosti od govornika, okolnosti, vremena i mjesta, odnosno ovisno o specifičnim društvenim uvjetima u kojima se taj jezik upotrebljava (Berruto 1987). Svaka od ovih različitih varijacija u kojoj se pojavljuje jezik naziva se varijetetom. Dakle, varijeteti se smatraju zbiljskim, jedinstvenim oblicima u kojima se pojavljuje jezik, oni su konstrukt koji je najbliži empirijskoj stvarnosti.

Od »stilema nesvjesnog« do »retorike žudnje«: nacrt za psihoanalitičku stilistiku

Kad bismo u maniri psihoanalitičkih kritičara povijest stilistike (korpus tekstova koji se bave teorijskim promišljanjem stilistike i stila) čitali kao karton u kojem je zapisana povijest bolesti pacijenta X, moglo bi nam se učiniti da naš pacijent pati od kronične interpretoze. Terminološki, interpretoza je pojam koji su Deleuze i Guattari (2004: 127) pripisali jednoj od dviju temeljnih neuroza ljudskoga društva (druga bi bila signifiance). Prema njihovu tumačenju obje su neuroze usko vezane uz razinu označitelja i uz opsjednutost interpretacije da se nekako probije onkraj tog označitelja, da dođe do skrivenog značenja za koje se pretpostavlja da se tamo nalazi pa da se tako vrati na svoje ishodište – na izvor jezika, teksta, svijeta.

Dramski diskurs između pragmalingvistike i feminističke lingvistike

Govorni se činovi najlakše prepoznaju i razgraničuju u dijalogu pa su dramski tekstovi vrlo pogodni za analizu i propitivanje teorije govornih činova. Krležinoj drami U agoniji možemo pristupiti kao korpusu za oprimjerenje konstativnoga i performativnoga shvaćanja jezika. U toj se drami sukob doista gradi na oprečnome shvaćanju jezika, a to se i verbalno eksplicira, pa se drama odvija na svojevrsnoj metajezičnoj razini gdje se glavni karakteri “svađaju” zato što govore različitim jezicima. Govorni činovi u drami, posebice komplimenti, analizirani su i s aspekta feminističke lingvistike.1

Feministički otpor rodnoj asimetriji u jeziku i jezikoslovlju

U četrdesetogodišnjoj povijesti feminističke lingvistike mogu se detektirati tri osnovne kronološke i idejne faze razvoja toga lingvističkog pravca. Početkom se drži 1973. godina kad je Robin Lakoff objavila članak „Language and Woman’s Place“ u kojemu iznosi dvije osnovne teze: prvo, da muškarci i žene govore drugačije i drugo, da je to posljedica muške dominacije uopće. Iz potonje njezine teze proizlazi dominacijski pristup proučavanju roda i jezika koji obilježava prvo razdoblje feminističke lingvistike, a na prvoj se tezi temelji razlikovni pristup koji prevladava u drugome razdoblju. Već su krajem 1980-ih i početkom 1990-ih uočene manjkavosti obaju tih pristupa, pa se otad razvija i uspostavlja nov model istraživanja odnosa roda i jezika u kojemu se prevladavaju dotadašnje isključivosti i predrasude o rodu i spolu, o muškome i ženskome jeziku, o moći i marginalnosti, o seksizmima i seksističnosti jezika te o jezičnoj normi i devijaciji.

Stil i zločin

Usprkos značenjskoj i uporabnoj rasprostranjenosti pojma stil, hrvatska je filologija navikla stilistiku motriti ili kao metodu pomnoga čitanja književnoumjetničkih tekstova ili kao pomoćnu lingvističku disciplinu koja opisuje stilsko raslojavanje jezika u svakodnevnoj uporabi. Dakle, usprkos odavno prihvaćenoj tezi da je „stil sâm čovjek“, iz koje proizlazi da stilistici „ništa ljudsko nije strano“, stilistički je djelokrug, osobito u domaćoj filologiji, tradicionalno sveden ili na proučavanje autorskih književnih stilova ili na opisivanje jezičnih zakonitosti u šest uskih, standardom zadanih funkcionalnih stilova. Prihvaćajući takvu podjelu poslova, lako je iz vida izgubiti činjenicu da je stilistički potencijal zapravo neograničen, odnosno da stilistika s lakoćom pronalazi svoje interese u najrazličitijim sferama ljudskoga života i djelovanja.