Stiloteka

Rasprave

Hrvatski jezik i biblijski stil

U vrlo velikom broju svjetskih jezika i u procesima njihove standardizacije, pa onda naravno i u kulturama naroda koji su se tim jezicima služili ili se služe i danas Biblija je odigrala presudno važnu ulogu, i to na različite načine i na različitim razinama. Biblija je naime prevedena na oko 1400 različitih jezika svijeta (usp. Botica 1995 21), što predstavlja gotovo polovicu svih svjetskih jezika (ako se operira s brojem od oko 3000 jezika na svijetu). U mnogima od tih jezika povelik je dio leksičkoga fonda dobio posebne biblijske konotacije i posebne simboličke vrijednosti. Sjetimo se samo kakve su sve konotativne vrijednosti pod biblijskim utjecajem dobile i mnoge svakodnevne, posve obične riječi kao što su golubica, grm, jabuka, kovčeg, križ, kruh, lađa, ljubav, maslina, mreža, muka, pastir, potop, riba, smokva, vino, vrt, zdenac, zmija i sl.

Jezik kao prostor varijeteta

Raspravljanje o jezičnoj raslojenosti često započinje s konstatacijom da je već iz predteorijskog općeg iskustva poznato da se jedan te isti jezik različito govori, djelomice različito i piše, u ovisnosti od govornika, okolnosti, vremena i mjesta, odnosno ovisno o specifičnim društvenim uvjetima u kojima se taj jezik upotrebljava (Berruto 1987). Svaka od ovih različitih varijacija u kojoj se pojavljuje jezik naziva se varijetetom. Dakle, varijeteti se smatraju zbiljskim, jedinstvenim oblicima u kojima se pojavljuje jezik, oni su konstrukt koji je najbliži empirijskoj stvarnosti.

Od »stilema nesvjesnog« do »retorike žudnje«: nacrt za psihoanalitičku stilistiku

Kad bismo u maniri psihoanalitičkih kritičara povijest stilistike (korpus tekstova koji se bave teorijskim promišljanjem stilistike i stila) čitali kao karton u kojem je zapisana povijest bolesti pacijenta X, moglo bi nam se učiniti da naš pacijent pati od kronične interpretoze. Terminološki, interpretoza je pojam koji su Deleuze i Guattari (2004: 127) pripisali jednoj od dviju temeljnih neuroza ljudskoga društva (druga bi bila signifiance). Prema njihovu tumačenju obje su neuroze usko vezane uz razinu označitelja i uz opsjednutost interpretacije da se nekako probije onkraj tog označitelja, da dođe do skrivenog značenja za koje se pretpostavlja da se tamo nalazi pa da se tako vrati na svoje ishodište – na izvor jezika, teksta, svijeta.

Dramski diskurs između pragmalingvistike i feminističke lingvistike

Govorni se činovi najlakše prepoznaju i razgraničuju u dijalogu pa su dramski tekstovi vrlo pogodni za analizu i propitivanje teorije govornih činova. Krležinoj drami U agoniji možemo pristupiti kao korpusu za oprimjerenje konstativnoga i performativnoga shvaćanja jezika. U toj se drami sukob doista gradi na oprečnome shvaćanju jezika, a to se i verbalno eksplicira, pa se drama odvija na svojevrsnoj metajezičnoj razini gdje se glavni karakteri “svađaju” zato što govore različitim jezicima. Govorni činovi u drami, posebice komplimenti, analizirani su i s aspekta feminističke lingvistike.1

Feministički otpor rodnoj asimetriji u jeziku i jezikoslovlju

U četrdesetogodišnjoj povijesti feminističke lingvistike mogu se detektirati tri osnovne kronološke i idejne faze razvoja toga lingvističkog pravca. Početkom se drži 1973. godina kad je Robin Lakoff objavila članak „Language and Woman’s Place“ u kojemu iznosi dvije osnovne teze: prvo, da muškarci i žene govore drugačije i drugo, da je to posljedica muške dominacije uopće. Iz potonje njezine teze proizlazi dominacijski pristup proučavanju roda i jezika koji obilježava prvo razdoblje feminističke lingvistike, a na prvoj se tezi temelji razlikovni pristup koji prevladava u drugome razdoblju. Već su krajem 1980-ih i početkom 1990-ih uočene manjkavosti obaju tih pristupa, pa se otad razvija i uspostavlja nov model istraživanja odnosa roda i jezika u kojemu se prevladavaju dotadašnje isključivosti i predrasude o rodu i spolu, o muškome i ženskome jeziku, o moći i marginalnosti, o seksizmima i seksističnosti jezika te o jezičnoj normi i devijaciji.