Stiloteka

Stilistika i kriza

Ryznar, Anera. 2015. Stilistika i kriza. Transmisije kroatistike, (zbornik radova): 173–187. Zagreb. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za kroatistiku.

1. Uvod

Nedugo nakon izbijanja globalne ekonomske krize 2008. godine, narativ o krizi se prelio se iz svoje izvorišne domene – financijskoga i ekonomskoga sektora – u javni diskurz politike, prava, komunikacija, obrazovanja, znanosti i kulture gdje je počeo funkcionirati kao temeljna interpretativna paradigma za razumijevanje novih društvenih odnosa. Duboko ideologiziran diskurz krize proizveo je nove koncepte i strategije koji su, između ostalog, utjecali na oblikovanje novih akademskih politika pa tako i na financiranje – a posredno i na opstanak – pojedinih znanosti i znanstvenih disciplina. U dokumentima koji uređuju europske i hrvatske znanstvene i akademske politike (Europa 2020, Obzor 2020, Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije) jasno je najavljeno da će se u budućnosti financiranje znanosti kretati u smjeru poticanja onih znanstvenih projekata koji jamče brze, opipljive i konkretne rezultate koji se lako mogu prevesti u polje tržišnog gospodarstva. U takvim okolnostima i u želji da budu konkurentne, mnoge su znanstvene discipline primorane tražiti nove ciljeve i interese i preosmišljavati svoje metodologije. To restrukturiranje znanstvenoga polja i akademskih modela koji ga podupiru moguće je opisati kao postupnu zamjenu tradicionalnoga humboltovskog modela sveučilišta koji samospoznaju i intelektualnu slobodu pojedinca postiže »izolacijom ili insulacijom sveučilišta« (Weber 2001: 31), liberalnim pragmatičkim modelom koji zagovara svojevrsnu tehnobirokratizaciju sveučilišta i »odgovornost (accountability) obrazovnih subjekata prema izvorima financiranja, tj. prema potrebama javnosti i poreznih obveznika« (Polšek 2004: 261). Ekonomsko i tržišno tako se uvlači u samu srž akademskih znanstvenih i obrazovnih procesa, a opet paradoksalno ostaje na margini većine interdisciplinarnih i postdisciplinarnih istraživanja koja se provode u polju humanistike. Kao što u tematu o krizi koji je priredio za časopis Quorum piše hrvatski amerikanist Stipe Grgas, tu slijepu pjegu našega vlastitog teorijskog diskurza moguće je objasniti činjenicom da najčešće ne vidimo ono što nam je najbliže, ono što smo naturalizirali. Možemo samo nagađati, smatra Grgas, da je nedavni zaokret ka kulturi (cultural turn), opći interes za pitanja identiteta i reprezentacije kao i navodni bankrot marksističke misli utjecao na deprecijaciju ekonomske determinante u humanističkome diskurzu (Grgas 2012: 244). Upravo zato, pišući ovaj tekst u neizvjesnom razdoblju u kojem se još uvijek zbrajaju štete prouzročene posljednjom krizom, držim da aktualni društveno-povijesni trenutak nudi idealnu priliku da se kritički promisli diskurz suvremene ekonomije i ono što on nudi kao prirodno ili normalno stanje stvari. Prvenstveno me zanima kako se nedavna kriza i neoliberalne ekonomske politike koje su je uzrokovale odražavaju na kretanja u akademskom polju humanistike te kako utječu na restrukturiranje i repozicioniranje studija jezika i književnosti te konkretnih filoloških disciplina. Naravno, kriza humanistike nije fenomen novijega datuma (mogli bismo reći da je ona prije njezino redovno nego izvanredno stanje) i mnogo je uglednih teoretičara problematiziralo tu temu (spomenimo samo Paula De Mana, Edwarda Saida, Sheldona Pollocka, Georgea Harphama, Marjorie Perloff, Louisa Menanda i Moniku Fludernik). No umjesto da se upustim u tematiziranje širega kriznoga konteksta, nastojat ću taj pojam propitati u okvirima stilistike – discipline za koju se čini da već više od pedeset godina živi u perpetuiranom kriznom stanju. U slučaju Hrvatske gdje stilistika ima samo jednu institucionaliziranu katedru (onu na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu), daljnji razvoj te discipline gotovo u potpunosti ovisi o njezinoj sposobnosti da osigura potrebno financiranje. S obzirom da država iskorištava narativ o krizi kako bi opravdala financiranje onih znanstvenih projekata koji obećavaju biti profitabilnima i blagotvornima po nacionalno gospodarstvo, disciplinama poput stilistike savjetuje se da budu što je moguće pragmatičnije i primjenjivije te da iznađu načina da uspostave plodonosnu vezu s gospodarskim sektorom i tržištem rada. Prije nego što se bespogovorno povinujemo preporukama koje nam upućuju ekonomski i politički autoriteti, zapitajmo se postoji li uopće kakva veza između stilistike i ekonomije i, ako postoji, može li biti plodonosna za obje discipline? Što uopće znamo o diskurzu suvremene ekonomije i o njegovoj retoričkoj strukturi? Polazeći od pretpostavke da je ekonomija kapitalističkih društava domena u kojoj gospodari imaginarno i fiktivno, založit ću se za stilističko čitanje retorike krize i pokušati dokazati da je stilistika opremljena znanjima i alatima kojima može pokazati da je diskurz ekonomije i financija simbolički sustav koji se temelji na »tropološkom višku i metaforičkom prijenosu« (Grgas 2012: 246) koji počiva na relacijskoj prirodi njegovih označitelja i tako prikriva činjenicu da je uporište tih označitelja, zapravo, virtualno. Produbljivanjem toga uvida predložena ekonomska stilistika mogla bi se dovesti u vezu s literarnom stilistikom, a promišljanje budućnosti stilistike i njezine pozicije u novoj, tržišno orijentiranoj akademiji, moglo bi započeti stilističkim čitanjem literarnoga aspekta aktualne gospodarske krize.

Kriza stilistike

Ako promotrimo razvoj stilistike od njezina probijanja iz okvira mrske, preskriptivne retorike u 19. stoljeću do danas, vidjet ćemo da je njezin razvoj nerazdruživ od pojma krize, mišljenoga kao učinak neodrživog stanja koje se mora razriješiti, kako je rekao Marx, ili u temeljitoj reformi ili u beskompromisnoj revoluciji. Kad već spominjemo revoluciju, treba podsjetiti da je u posljednjih pedesetak godina stilistika više puta ubijana, bacana kroz prozor, vješana, o njoj su se govorile grozne stvari – da parafraziram samo neke od najpoznatijih pokušaja kojima su se razni teoretičari nastojali riješiti te nesretne, »predteorijske« discipline (usp. Compagnon 2007: 191). Jednima je bila nedovoljno znanstvena utoliko što se njezine procedure nisu mogle dosljedno primjenjivati na sve vrste tekstova niti su uvijek davale iste rezultate; drugi su osporavali proizvoljnost stilističke metode; treći su se u pokušaju da ospore njezinu aktualnost osvrtali na činjenicu da je stilistika iznimno inertna u priključivanju novim teorijskim i postdisciplinarnim kretanjima. Na optužnici koja se protiv stilistike svako toliko podizala moglo se pročitati i da je kao metoda tumačenja izrazito subjektivna, relativna, kružna, nezavršiva, proizvoljna i ahistorična.

U kontekstu domaće znanosti o književnosti još je Svetozar Petrović 1972. prognozirao da je »velika čestoća upotrebe pojma stil u nauci o književnosti posljednjih decenija zapravo njegova orgija pred smrt« (Petrović 1972: 100). Francuski lingvist Jean-Jacques Lecercle u članku iz 1993. Stilistika je mrtva, živjela stilistika!, u kojemu je analizirao tada aktualno stanje stilistike, bespoštedno joj je predbacio neodređenost, osporio vrijednost njezinih metoda i ciljeva i predvidio joj skori kraj. Riječima samog Lecerclea: »Nitko zapravo nikad nije znao što pojam stilistika znači, a u svakom slučaju, čini se da danas za to više nikog nije ni briga« (Lecercle 1993: 551). Naravno da žestinu polemičkoga žanra ne treba shvatiti doslovno, nego kao provokativan simptom kroničnih neprilika. Kao što znamo, stil je ipak preživio orgije, a njegovu raskalašenu neuništivost predočava i ludički naslov članka francuskoga teoretičara Antoinea Compagnona Bacite stil kroz vrata, vratit će se kroz prozor objavljenoga 1997. U personificiranju stila u drugom dijelu Compagnonova poučka možemo primijetiti svojevrsnu želju za intimizacijom s tim pojmom u bijegu, vidljivu i u metaforiziranju koje ga često prati. Naime u povijesnom korpusu teorijskih rasprava o stilu, taj se pojam često konceptualizirao s pomoću metafora dekora, ornamenta ili odjevnoga ruha teksta. Već sama proširenost metafore stila kao zastora implicirala je pretpostavku da se iza njega nalazi nešto skriveno, neki objekt za kojim kao analitičari tragamo. U taj se objekt naizmjence upisivalo značenje, sadržaj, istinu ili autorsku namjeru. Osim toga kao prazni označitelj ili označitelj manjka, stil je kroz povijest sustavno posredovao između forme i sadržaja teksta, između lingvistike i književne kritike, između označitelja i označenog, univerzalnog i individualnog, detalja i cjeline, subjektivnog i objektivnog. Nije ga se moglo jednostavno otpisati, kao što se otpisalo ideju konačnoga značenja ili autorske namjere, ali ga se nije moglo ni podrobnije definirati, barem ne na način koji bi bio istodobno prihvatljiv i lingvističkim i književnoteorijski orijentiranim stilističarima. U posljednjih stotinjak godina gotovo svi teorijski radovi iz područja stilistike bili su usmjereni na demistificiranje toga praznog označitelja – pojma stil. Osim toga stilistika se tijekom druge polovice 20. stoljeća razvijala gotovo isključivo tako što je osporavala vlastite temelje. Većina koncepata na kojima je disciplina bila zasnovana (poput sinonimije, norme i devijacije ili pak stilskoga izbora) desetljećima su ostali u središtu zanimanja stilističara, ponajprije kao teret prošlosti koji se stalno iznova propituje, ali ga se nikako ne uspijevamo riješiti. Stilistika se, doista, doimala kao Neurathov brod1 koji na otvorenome moru mornari neprestano moraju popravljati tako što recikliraju njegove dijelove, a sve kako brod ne bi potonuo i kako bi nastavio ploviti premda se ne zna ni u kojem smjeru plovi ni na koje odredište želi stići. Dakle iako se ponekad u stilistici može steći dojam o nepotrebnom vraćanju na prevladana mjesta, dobra je strana te napetosti u tome što disciplinu održava aktivnom i potiče stalno preispitivanje praktične vrijednosti starih i novih teorija. Premda se katkad čini neuništivom, sama je disciplina ipak opterećena metodološkim i institucionalnim problemima koji je u svakom trenutku mogu gurnuti u još dublju krizu. Moguća krizna žarišta (hrvatske) stilistike moguće je sažeti ovako:

– Prvi problem nalazi se u nesposobnosti stilističke discipline da barem okvirno definira svoj nosivi pojam. Nevolja sa stilom leži u tome što taj pojam odlikuje iznimno široko područje primjene, raznolikost aspekata i polisemičnost. Osim toga koncepti uz koje se stil kroz povijest vezao – a to su koncepti norme, otklona, propisa, kanona i ukrasa – padali su jedan za drugim i nestajali iz obzorja književne teorije, ali teorija stila o njima i dalje neumorno raspravlja jer nije iznašla načina da se bez njih definira.

– Drugi se problem tiče naizgled nepremostiva jaza između stilističke teorije i prakse. Stilistika se često naziva praksom čitanja, ističe se njezin praktični učinak, rad na tekstu, koji se može kretati u rasponu od minuciozne filološke analize najsitnijih jezičnih elemenata pa sve do opsežnih opisa i tumačenja makrostilističke konfiguracije teksta. Stilističari vjeruju da je stilistika prije svega praktična disciplina koja svojim analitičkim metodama može rasvijetliti jezičnu fakturu literarnih i neliterarnih tekstova. Negdje na rubu same discipline opstoji i tradicija teorijskoga promišljanja o stilu (npr. kod M. Rifaterrea, G. Genettea, N. Goodmana, G. Moliniéa, J. M. Schaeffera itd.), no Genetteova izjava da teoriju stila ne treba poistovjećivati sa stilistikom u mnogočemu je točna – teorijskih je radova u području stilistike malo, a postojeće su teorije stila preapstraktne i ne bave se ključnim metodološkim problemima same discipline. Tomu u prilog ide i stav suvremenih stilističara, osobito onih okupljenih oko britanske stilističke škole, da, upravo zbog njezine bezuspješnosti, teoriju stila treba napustiti i stilistiku u potpunosti rekonstituirati kao empirijsku znanost.

– Treće krizno područje duboki je jaz između između lingvističkog i književnokritičkog habitusa te sve radikalnija udaljenost tzv. funkcionalne i literarne stilistike. Naime kao disciplina koju je od samih začetaka obilježavala izrazita poroznost granica, stilistika se u zaokretu k interdisciplinarnosti spremno otvorila novim temama i interesima uspostavljajući plodne kontakte s brojnim disciplinama – diskurznim studijima, pragmatikom, teorijom medija, kognitivnom lingvistikom, kritičkim teorijama (feminističkom kritikom, kritičkom teorijom diskurza) itd. To srastanje iznjedrilo je niz novih stilističkih pristupa koje je nemoguće podvesti pod uobičajenu podjelu na literarnu i lingvističku stilistiku. Heterogenost suvremene stilistike danas više nego ikada potiče na razmišljanje o praktičnim posljedicama njezina disciplinarnog širenja. Postoje naznake da bi se dva pristupa mogla približiti unutar okvira diskurzne stilistike, no to je ideja koja je još uvijek u povojima.

– Četvrta je slaba točka institucionalna pozicija stilistike unutar akademije odnosno unutar nacionalne filologije. U hrvatskome akademskom kontekstu institucionalizacija stilistike kao filološke discipline vezuje se uz djelovanje Zagrebačke stilističke škole. Pod tim su se nazivom okupljali književni kritičari (poput Zdenka Škreba, Ive Frangeša, Aleksandra Flakera, Viktora Žmegača i Krunoslava Pranjića) koji počinju djelovati pedesetih pod utjecajem njemačke teorije recepcije i ruskog formalizma. Po svojim metodama pristupanja književnomu tekstu, zasnovanima na »paradigmi imanentizma« i usustavljivanju terminologije, Škola označava početak moderne hrvatske znanosti o književnosti. Uza snažnu međunarodnu suradnju Škola zaživljuje i u institucionalnim oblicima: 1950. osniva se Hrvatsko filološko društvo, 1957. počinje izlaziti časopis Umjetnost riječi, tiska se nekoliko izdanja Uvoda u književnost, a djelovanje Škole vezuje se uza zagrebački Filozofski fakultet i njegov Zavod za znanost o književnosti. Osim toga stilistička interpretacija postaje sastavni dio školskih i visokoškolskih programa, a uz nju se vezuje i institucionalizacija i kanonizacija pojedinih književnih djela, ali i njihovih odgovarajućih interpretacija (kao što je primjerice Škrebova kultna interpretacija Vidrićeva Pejzaža). Naime za legitimaciju imanentnoga pristupa književnomu tekstu na samome početku djelovanja Škole – u razdoblju tzv. interpretacijskoga buma – najpodobnija je bila upravo stilistička intepretacija jer je u cijelosti bila usmjerena na unutrašnja, jezična svojstva teksta. No početni konsenzus oko napuštanja pozitivističkih, psiholoških, socioloških i socrealističkih poetika i okretanje stilističkoj kritici po uzoru na velikane poput Kaysera, Staigera, Spitzera ili Alonsa zamijenili su međusobni sukobi oko temeljnih pitanja poput odnosa forme i sadržaja, funkcioniranja jezika u književnom i neknjiževnom tekstu te ulozi lingvistike u interpretaciji književnoga djela. Zagrebačka stilistička škola uskoro se preimenovala u Zagrebačku književnokritičku ili književnoznanstvenu školu, rabili su se i nazivi Zagrebačka škola ili Zagrebački književnoznanstveni krug, a te su indikativne promjene imena odraz gubljenja temeljne pozicije koju je stilistička interpretacija imala u samom početku Škole, a koju kasnije preuzimaju strukturalne analize. Danas je Katedra za stilistiku jedina katedra unutar zagrebačkog Odsjeka za kroatistiku koja je određena disciplinarno iako je od njezine uspostave bilo više pokušaja da se podvede ili pod jezične ili pod književne katedre odnosno da na neki način opravda svoju institucionalnu poziciju. Nemogućnost da se uklopi u suvremene klasifikacije humanističkih znanosti pokazuje i postupak bodovanja znanstvenih radova (ako neku stilističku metodu primijenimo na književni tekst, rad će donositi manje bodova nego ako istu metodu primijenimo na neliterarni tekst). Još jedna metodološka specifičnost stilistike jest nepostojanje vlastitoga analitičkog instrumentarija (osim možda staroga retoričkog učenja o tropima i stilskim figurama), tj. oslanjanje na znanja i pojmove preuzete iz lingivistike, književne teorije, pragmatike, analize diskurza i drugih disciplina. Kao svojevrsna kruna akademskoga znanja stilistika zahtijeva temeljnu teorijsku upućenost u spomenuta područja kako bi se ta znanja mogla praktično upotrijebiti u stilističkoj analizi tekstova. Kako razina tih znanja kod studenata opada sve se više nastavnoga vremena troši na popunjavanje rupa u metajeziku, a sve manje na njegovu praktičnu nadgradnju.

Nakon što smo osvijestili što pojam krize znači za jednu rubnu (ali ne i marginalnu) filološku disciplinu kao što je stilistika, promotrimo kako bismo znanja i alate te discipline mogli primijeniti radi boljeg razumijevanja fenomena krize i ekonomskog diskurza iz kojega taj fenomen proizlazi.

Stilistika krize

Na početku treba reći da uspostavljanje odnosa između ekonomskih i književnih znanosti nije neka novost. Već dugi niz godina teorija književnosti u svoje bibliografije uključuje djela utemeljitelja političke ekonomije, prije svega Karla Marxa, ali i drugih teoretičara koji su proučavali ekonomske paradigme koji upravljaju suvremenim obrascima mišljenja. Književni teoretičari, osobito oni koji se vežu uz novi historizam, odavno su izrazili interes za načine na koje književnost i umjetnost mogu propitivati vlast ekonomije nad ljudskom imaginacijom, otkrivajući pritom njezine fikcijske i metaforičke mehanizme. Njhove analize temelje se na pionirskom radu Kurta Heinzelmana koji u knjizi The Economics of the Imagination (1980) uspostavlja razliku između imaginativne (literarne) ekonomije koja se bavi načinima na koje se strukturiraju ekonomski sustavi, putem imaginacije i uz pomoć koncepata koji su u svojim temeljima fiktivni i poetičke ekonomije koja propituje načine na koje autori književnih djela pretvaraju te fiktivne ekonomske koncepte u strukturne principe svojih djela. Imaginativna ekonomija, dakle, proučava ekonomiju iz perspektive književnosti, a poetska ekonomija proučava književnost iz perspektive ekonomije. Još je jedan autoritet u tom polju Marc Shell koji u knjizi Money, Language and Thought (1982) proučava kako i novac i jezik stvaraju vrijednost tako što funkcioniraju kao mediji razmjene, kako je pojava novca potaknula revoluciju u filozofskoj misli i jeziku i zašto riječi imaju sposobnost preobraziti obične predmete u simbole koji su istovremeno i estetski i praktični.

Heinzelman i Shell snažno su utjecali na mlađu generaciju teoretičara koji se u posljednjih desetak godina okupljaju pod imenom nova ekonomska kritika, a koji nastavljaju istraživati fenomene i prakse na presjecištu ekonomskoga i književnoga diskurza. Primjerice u predgovoru zborniku Fiction and Economy iz 2007. urednice Susan Bruce i Valeria Wagner, pozivajući se na filozofa Corneliusa Castoriadisa, tvrde da je ekonomija »domena kapitalističkih društava u kojoj je vladavina imaginarnoga neosporiva i neupitna te se predstavlja kao logička podloga čitavoga društva, no sama graniči sa ›sistemskim delirijem‹« (Bruce i Wagner 2007: 10). Isto tako časopis PMLA u siječnju 2012. posvećuje rubriku Teorije i metodologije tematu Ekonomija, financije, kapital i književnost. U jednom od tekstova toga temata Erica Beckman piše da »kapitalistički sustav, čak i kad se predstavlja kao jedina moguća opcija, ne može prikriti svoju imaginarnu i fiktivnu podlogu, osobito kad je zahvaćen krizom. Upravo u tim trenucima«, nastavlja Beckman, »čitava se kapitalistička ekonomija može pojmiti kao oblik magičnoga realizma« (Beckman 2012: 146). Ono što na temelju ovih citata možemo pretpostaviti jest mogućnost da je novootkriveni interes za ove teme simptomatičan za aktualnu krizu humanistike i za daljnju ekspanziju hegemonije ekonomskoga ili pak da je riječ o zdravom odgovoru na sve prisutniju dominaciju ekonomskoga nad društvenim, političkim i kulturnim u vrijeme globalizacije i otvaranja znanosti i visokog obrazovanja zakonima tržišta. No mogli bismo se zapitati što je s imaginativnom ili literarnom ekonomijom koju je zacrtao Heinzelman? Što je sa stručnjacima iz ekonomskih znanosti? Uočavaju li oni potencijale koje nudi interdisciplinarna suradnja i jesu li svjesni jezika kojim se služe i njegova utjecaja na opće procese semioze i na konstrukciju jezičnih subjekata i jezičnih značenja?

Premda se uglavnom čini da su ekonomisti kronično nesvjesni retoričke i metaforičke konstruiranosti vlastita diskurza, bilo je pokušaja da se u polju ekonomskih znanosti istraži moguće preklapanje ekonomije i lingvistike. Osamdesetih godina prošloga stoljeća pojavila se disciplina nazvana kritičkom ekonomijom koja je nastojala u ekonomiji potaknuti kritičko razmišljanje o ekonomskim praksama i paradigmama tako što je razotkrivala njihova metaforička i fikcijska uporišta. Pokret je utemeljen na studiji Deidre McCloskey The Rhetoric of Economics (1985). McCloskey je bila prva koja je ekonomiste upoznala s radikalnom idejom (u to vrijeme već općeprihvaćenom istinom u humanistici) da je njihov diskurz upravo to – jezik izgrađen od tropa, narativa i različitih stilističkih postupaka koji su po svojoj prirodi retorički i literarni, a ne znanstveni ili prirodni. Pomnom retoričkom analizom McCloskey je pokazala da jezik ekonomske znanosti sadrži gotov sustav tropa i fikcija kojima konceptualizira pojmove kao što su vrijednost, dug, novac i razmjena te da taj sustav podupire gotovo sve ekonomske tekstove i diskurzivne prakse. Ukratko, kritička se ekonomija zalaže za razotkrivanje sličnosti i analogija između jezičnih i ekonomskih sustava. Stoga svaka perspektivna analiza u području kritičke ekonomije, drži McCloskey, mora početi s postavkama desosirovske lingvistike i poststrukturalističke teorije jezika i potom se usmjeriti na podjednako fiktivnu i konstruiranu narav novca i financija. Njezina su istraživanja nastavili brojni teoretičari. Neki od njih, kao što su Willie Henderson, Arjo Klamer ili Thomas Leonard, razvili su tipologije metafora koje konstituiraju ekonomske diskurzivne prakse, i na temelju tih uvida svoju teoriju pozicionirali kao antifundacionalističku – onu koja želi dokazati da se ekonomija ne temelji na prirodnim istinama, čvrstim činjenicama i čistoj logici, nego da je određena situacijski, društveno i jezično.

Antifundacionalističko polazište toga pokreta temelji se na istraživanjima usporedne evolucije jezičnoga i monetarnoga znaka, na njihovoj dereferencijalizaciji, njihovom odvajanju od denotacijske i referencijalne funkcije. Ta su istraživanja potaknuta zapisima francuskoga filozofa Jeana Josepha Gouxa (Économie et symbolique, 1973) koji je istraživao financije kao najapstraktniju razinu ekonomske simbolizacije. Goux je smatrao da financije predstavljaju kulminaciju procesa progresivne apstrakcije koja je započela kapitalističkom industrijalizacijom. U svijetu financijskoga kapitalizma akumulacija više ne prolazi kroz proizvodnju dobara, nego se izravno veže za monetarni cilj tako što vrijednost derivira iz puke cirkulacije novca koji je sam po sebi postao gotovo potpuno virtualan, odvojen od bilo kakvoga materijalnog uporišta i sveden na nizove elektroničkih impulsa. Goux taj proces naziva dematerijalizacijom novca i smješta ga u 20. stoljeće te ističe da nije slučajno što je u istom stoljeću došlo i do dotad nezabilježenoga sloma starih modela reprezentacije kao i do duboke krize jezičnoga znaka (Goux 2009: 115). Zajednička dinamika jezičnoga i monetarnoga označavanja (koju on naziva gramatologijom bankarstva) preobražava novac u jednu vrstu pisma putem beskonačnih postupaka izmještavanja i preusmjeravanja koji nam omogućuju da vidimo samo tragove koji vode do drugih tragova i pritom ne nude nikakvo jamstvo stabilnoga značenja (vrijednosti). Drugim riječima, financijski kapitalizam na kojem počiva suvremena ekonomija ne temelji se na monetarnom izrazu neke količine fizičkih dobara ili izvršenoga rada, nego je, upravo suprotno, učinak jezika (isto: 119–120).

Zato talijanski filozof Franco Bifo Berardi u knjizi The Uprising: On Poetry and Finance (2012) smatra da u suvremenim kapitalističkim društvima riječ postaje automatiziranom – uvučenom u proces automatizacije u kojemu se znak automatski povezuje u univerzalnom jezičnom stroju (Googleu) gdje postaje zamrznutim i apstraktnim (Berardi 2012: 16). Taj proces kulminira u indeksikalizaciji riječi kada se jezično značenje riječi svede na njezinu ekonomsku vrijednost putem Googleove pretrage. Primjerice prvi algoritam pronalazi različite pojavnosti neke riječi, drugi toj riječi pripisuje određenu monetarnu vrijednost i tako zamrzava njezin afektivni potencijal, odvaja riječi i jezik od njihovih ljudskih posrednika i osobito od kolektivne semiotičke aktivnosti (isto: 17–18). Pozivajući se na iskustvo avangardnoga pjesništva, Moretti vjeruje da je spas jezika moguće pronaći u poeziji kao jedinoj jezičnoj praksi koja može obrnuti proces automatizacije (s obzirom na to da je poezija sama po sebi jezično preobilje, jedina vrsta jezika koja se ne može svesti na puku informaciju). Ipak, nećemo dublje ulaziti u njegovu argumentaciju, nego ćemo pokušati iznesene uvide osvijetliti iz stilističke perspektive da bismo skicirali moguće ciljeve predložene ekonomske stilistike.

Dvije su razine na kojima je moguće provesti stilističku analizu ekonomskoga diskurza, oslanjajući se pritom na uvide i alate suradničkih disciplina, prije svega, kognitivne lingvistike, naratologije i kritičke analize diskurza:

a) Na prvoj bismo razini mogli analizirati i opisati retoriku neoklasične ekonomije kao znanstvene discipline koja je nakon Drugoga svjetskog rata postala teorijskom podlogom financijskoga kapitalizma – ekonomske paradigme koja oblikuje suvremenu globalnu ekonomiju i svijet u kojem živimo. Kao što je ranije rečeno, retorika neoklasične ekonomije već je bila predmetom proučavanja kritičkih ekonomista koji su osporili njezine tvrdnje da se radi o posve objektivnom, racionalnom i matematičkom diskurzu koji se temelji na neoborivim činjenicama i čistoj logici. Stilistika bi se mogla udružiti sa semiotikom, poststrukturalističkom lingvistikom pa čak i psihoanalizom i razotkriti kako se taj diskurz konstruira postupcima metaforičkoga referiranja. Također bi mogla proučavati procese označavanja, odnos jezika i novca kao »vrhunskih fikcija« (Waswo 2007: 24)2 koje su istovremeno metarijalne i simboličke te se temelje na visokoorganiziranom i konvencionalnom sustavu razmjene. Kao što su već primijetili predstavnici kritičke ekonomije, metaforičko polje koje opasava analogije jezika i novca jedno je od najplodnijih u cjelokupnoj zapadnoj kulturi. Uzmimo primjerice Kvintilijanov savjet da riječi treba trošiti jednako pažljivo kao što trošimo novac; Ovidijevu opasku da je vlast ta koja proizvodi i jezik i novac; Nietzscheovu slavnu usporedbu riječi s novcem koji je izgubio vrijednost zbog prekomjerne uporabe i de Saussureovo poistovjećivanje jezičnoga značenja s monetarnom vrijednošću (cit. prema Gray 2009: 95) – svim tim analogijama zajedničko je to što se pozivaju na prirodu novca kako bi objasnile funkcioniranje i uporabu jezika. No metaforička razmjena između ekonomije i lingvistike odvija se u oba smjera zbog čega Jean Joseph Goux smatra da je nije riječ o pukoj analogiji, nego o duboko ukorijenjenom izomorfizmu između domene jezika i domene novca (Goux 1990: 110).

b) Na drugoj razini odvijalo bi se stilističko čitanje neoliberalne ekonomske doktrine koja se artikulira u različitim politikama (dokumentima, strategijama, zakonima i sl.) koje izravno utječu na gotovo svaki aspekt života, od samoga gospodarstva, preko zaštite okoliša i zdravstvenog sustava pa sve do obrazovanja, znanosti i kulture. Vjerujem da je primjenom stilističkih alata moguće dokazati da se u vrijeme ekonomske krize recesijska kretanja koriste kao pozadinski narativ koji služi kao prikladno opravdanje za uvođenje nepopularnih, a često i štetnih reforma. U složenom procesu retoričkoga zakrivanja, narativ o krizi reproducira stare neoklasične metafore (kao što su, primjerice, metafore tržište je dražba i čovjek je homo economicus), ali uvodi i nove čija je funkcija olakšati implementaciju novih neoliberalnih politika.

Takvo se čitanje može provesti primjerice na Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije koja je već više od godinu dana u postupku javne rasprave, a uskoro se očekuje i njezino usvajanje u Hrvatskome saboru. Taj važni dokument obiluje neoklasičnim metaforama kao što su ljudska bića su kapital i ideje su roba na kojima temelji koncept sveučilišta kao tržišta ideja i znanosti kao potpornja gospodarstvu. Posljednja metafora proizlazi iz konstitutivnih metafora ekonomija je građevina i ekonomija je stroj (usp. Klamer 1994: 39–42) kojima se želi sugerirati da su osnovna obilježja ekonomije objektivnost, racionalnost i kontrola. Zanimljivo je primijetiti da se u vrijeme ekonomske krize te metafore zamjenjuju drugima: metaforom ekonomije kao živoga bića ili, točnije, ekonomije kao bolesnoga čovjeka (pacijenta). Vjerujem da je njihanje toga metaforičkoga klatna u svojoj srži duboko ideološko. Antropomorfizacija ekonomije i depersonifikacija i instrumentalizacija znanosti predstavljaju ne samo retorički nego i diskurzivni zaokret kojim se žele uspostaviti novi odnosi između ekonomije i znanosti te stvoriti hibridni koncept tržišno orijentiranoga sveučilišta. Shvaćeni kao prirodni resursi koje ekonomija smije (i mora) po potrebi iskorištavati, znanost i obrazovanje metaforički se konceptualiziraju kao spremnici u kojima smiju biti pohranjene samo korisne inovacije, prototipovi i patenti za koje će ekonomija potom pronaći prikladnu primjenu. Naravno, ne mogu se sve znanstvene discipline uklopiti u tu metaforu jer ona uspostavlja hijerarhiju znanstvenih polja koja se temelji na učinkovitosti i isplativosti ulaganja. Dajući prednost kratkoročnim projektima (na temelju iznimno važne ekonomske metafore vrijeme je novac) i usmjerenim i primijenjenim istraživanjima, ta politika nedvosmisleno privilegira takozvane STEM znanosti (tehnologiju, inženjerstvo, prirodoslovlje i medicinu), a diskriminira humanističke i društvene znanosti koje ne proizvode znanje koje se može iskoristiti na tržištima neoliberalnog kapitalizma pa je stoga suvišno.

Zasićen riječima koje u pravilu doživljavamo kao pozitivno obilježene (kao što su izvrsnost, relevantnost, kompetitivnost, vidljivost i učinkovitost), neoliberalni diskurz se oslanja na niz stilističkih postupaka kao što su oksimoronske tvorbe (primjerice u riječima kao što je fleksigurnost koja kombinira riječi oprečna značenja fleksibilnost i sigurnost), eufemizmi (npr. racionalizacija umjesto smanjenje i ukidanje), personifikacije (izvrsna znanost, pametna specijalizacija, atraktivni studijski programi) i metaforički i hiperbolični izrazi (transverzalne kompetencije, globalni fond znanja, granična istraživanja, centri izvrsnosti, poučavanje poučavatelja, regrutiranje stručnjaka, interesne mreže itd.). Nadalje taj diskurz sužava semantičko polje znanja na niz korisnih i ekonomski primjenjivih vještina i kompetencija koje se ne razvijaju učenjem i poučavanjem nego se stječu praktičnim iskustvom pri čemu se stjecanje obrazovanja prije svega doživljava kao investicija u budući prihod. Ekonomski imaginarij i retorika prodiru i u najosnovnije akademske procese kao što je proces evaluacije znanstvenih rezultata gdje se mjeri njihova kvantiteta, a ne kvaliteta i gdje se njihova važnost procjenjuje na temelju dodane vrijednosti koju je neko istraživanje proizvelo. Treba napomenuti da bi ovakvo čitanje ponajviše profitiralo kad bi se u analizi tekstova primijenile metode i uvidi koje nude kritička stilistika (Lesley Jeffries) i kognitivna stilistika (Elena Semino, Johnatan Culpeper), odnosno, one discipline koje putem pomne jezične analize nastoje »proniknuti u eksplicitne i implicitne načine na koje tekstovi prenose, učvršćuju i usađuju ideologiju u svoje čitatelje« (Jeffries 2010: 12).

Ovom grubom skicom ekonomske stilistike željelo se upozoriti na retorička i stilistička obilježja diskurza koji se najčešće nalazi izvan stilističkoga, pa i humanističkog fokusa, a od presudnog je značaja za razumijevanje suvremenoga svijeta, ali i za opstanak pojedinih znanstvenih disciplina, konkretno, same stilistike. U najboljem slučaju predloženo stilističko čitanje ekonomskoga diskurza (unutar ekonomske znanosti, ali i izvan nje, u javnom i političkom prostoru) moglo bi polaziti od »raskrinkavanja« i opisivanja retoričkih struktura i konceptualnih metafora koje konstituiraju ekonomski diskurz, ali i naše pristajanje uz njegov autoritet, te s vremenom potaknuti, a možda i zahtijevati, konceptualizaciju novih i drugačijih diskurzivnih praksa u ekonomiji. Prevedene u akademsko polje te nove prakse mogle bi poticati suradnju umjesto kompetitivnosti, kritičko mišljenje umjesto učinkovitosti i uopće omogućiti bolje razumijevanje uloge koju stilistika i bliske joj filološke discipline imaju – ne samo u polju humanistike nego i u suvremenoj diskurzivnoj zajednici.

Bilješke

1 Tu metaforu preuzimam od Milivoja Solara koji u tekstu Suton ili osvit interpretacije? govori o epistemološkoj promjeni koja se dogodila pojavom poststrukturalizma kada se pojam znanja prestao konceptualizirati metaforom zgrade koja se postupno gradi na sigurnim temeljima i tu je metaforu zamijenio Neurathov brod (Solar 2005: 15–16).

2 »Vrhunske fikcije« (supreme fictions) po Richardu Waswu su simbolički sustavi čija su osnovna obilježja da su apstraktni, skloni promjenama i da proizvode užitak.

Literatura

  • Beckman, Ericka. 2012. »An Oil Well Named Macondo: Latin American Literature in the Time of Global Capital«. U: PMLA 127/1: 145–151.
  • Berardi, Franco Bifo. 2012. The Uprising: On Poetry and Finance. Los Angeles: Semiotext(e).
  • Bruce, Susan i Valeria Wagner. 2007. »Introduction: Fiction and Economy«. U: Fiction and Economy. Ur. Susan Bruce i Valeria Wagner. Palgrave Macmillan: 1–23.
  • Compagnon, Antoine. 1997. »Chassez le style par la porte, il rentrera par la fenêtre«. U: Littérature 105: 5–13.
  • Compagnon, Antoine. 2007. Demon teorije. Zagreb: AGM.
  • Goux, Jean Joseph. 1990. Symbolic Economies: After Marx and Freud. Ithaca/New York: Cornell University Press.
  • Goux, Jean Joseph. 2009. »Cash, Check or Charge?«. U: The New Economic Criticism. Ur. Martha Woodmansee i Mark Osteen. London i New York: Routledge: 114–127.
  • Gray, Richard T. 2009. »Buying into Signs«. U: The New Economic Criticism. Ur. Martha Woodmansee i Mark Osteen. London i New York: Routledge: 95–113.
  • Grgas, Stipe. 2012. »Uvod u krizu. O krizi iz amerikanističke perspektive«. U: Quorum 1/2/3: 244–269.
  • Heinzelman, Kurt. 1980. The Economics of the Imagination. Amherst: University of Massachusetts Press.
  • Jeffries, Lesley. 2010. Critical Stylistics. Palgrave Macmillan.
  • Klamer, Arjo. 1994. »So What’s an Economic Metaphor?«. U: Natural Images in Economic Thought. Ur. Philip Mirowski. Cambridge University Press: 20–51.
  • Lecercle, Jean Jacques. 1993. »La stylistique est morte, vive la stylistique«. U: Revue belge dephilologie et d’histoire 71/3: 551–554.
  • McCloskey, Deidre. 1998. The Rhetoric of Economics. Winsconsin: The University of Winsconsin Press.
  • Petrović, Svetozar. 1972. Priroda kritike. Zagreb: Liber.
  • Polšek, Darko. 2004. »Visoko školstvo u Hrvatskoj i zahtjevi Europske unije«. U: Pridruživanje Hrvatske Europskoj Uniji II. Ur. Katarina Ott. Zagreb: Institut za javne financije, Friedrich Ebert Stiftung: 259–285.
  • Shell, Marc. 1982. Money, Language and Thought: Literary and Philosophical Economies from the Medieval to the Modern Era. Berkeley: California University Press.
  • Solar, Milivoj. 2005. Vježbe tumačenja. Zagreb: Matica hrvatska.
  • »Strategija znanosti, obrazovanja i tehnologije«. 2013. U: www.vlada.gov.hr. 3. lipnja 2014.
  • Waswo, Richard. 2007. »Supreme Fictions: Money and Words as Commodifying Signifiers«. U: Fiction and Economy. Ur. Susan Bruce i Valeria Wagner. Palgrave Macmillan: 24–44.
  • Weber, Samuel. 2001. Institution and Interpretation. Stanford: Stanford University Press.