Stiloteka

Značenja vrata: prilog semiotici svakodnevice

Marina Katnić-Bakaršić. 2006. Značenja vrata: Prilog semiotici svakodnevice. Dijalog 1-2: 88-102.

Ambiciozno zamišljena kao nauka koja proučava sve znakove i znakovne sisteme, semiotika je tek kao kritička socijalna disciplina počela tragati za njihovom dinamičkom interpretacijom u kontekstu upotrebe. Nema nikakve sumnje da više nije dovoljno statično, jednom zauvijek dato vankontekstualno tumačenje znakova – svaka interpretacija nužno zavisi od niza socijalnih i kulturalnih elemenata u kojima ti znakovi funkcioniraju, ali i od sociokulturnog konteksta i pozicije onoga ko ih proizvodi (ili se njima koristi) i onoga ko ih interpretira, te od načina na koji znakovi uopće proizvode značenje. Socijalni semiotičari naglašavaju da je bitno kritičko proučavanje različitih reprezentacija i semiotičkih praksi u svim sferama ljudskog života.

Subdisciplina koju određujem kao semiotiku svakodnevice otkriva znakove i njihove složene odnose svuda oko čovjeka i na/ u njemu: u načinu hodanja, odijevanja, govora, u društvenim igrama, sportu, u načinu obilježavanja praznika, u izražavanju žalosti ili radosti... Pavao Pavličić u romanu Krasopis tako kaže da «... zajednica, što god činila, uvijek bilježi podatke o sebi, odnosno uskladištuje tekstove u druge medije. Ona ih stavlja u sheme ulica u gradovima, u uređenje parkova, u fasade kuća, u raspored i ritam semafora, u visoke i niske krovove, u prometne znakove, u ceste. U svemu što čovjeka okružuje, osobito u gradovima, sadržani su tekstovi što su ih ljudi, svjesno ili nesvjesno, ispisali da ne nestanu» (Pavličić 1987: 127). Barthes stoga piše o urbanoj semiologiji koja treba otkrivati znakove, jedinice sistema i njihovu sintaksu u načinu na koji su gradovi izgrađeni (Barthes 1994). Pri tome se, ne samo u urbanim zajednicama, može vidjeti i dominantna ideološka pozicija u tim zajednicama, odnosno različite suprotstavljene pozicije ljudi koji je nastanjuju. Kuće u kojima ljudi žive i rade postaju isto značajne kao što je za razumijevanje Staroga Egipta bilo bitno dešifriranje hijeroglifa...

I dok Pavličić govori o fasadama kuća i o visini krovova, meni su u kućama možda posebno važna za semiotiku svakodnevice vrata, prag, stepenice, prozor i krov. Koliko smo često čuli sinegdoški izraz da je neko «ostao bez krova nad glavom», dok se neko drugi naljutio i više neće svom komšiji «preći preko praga»? Jezik nepogrešivo odražava – i istovremeno proizvodi – ljudsku svakodnevicu, pa tako i njenim ključnim znakovima daje posebno važno mjesto, o čemu ću kasnije više pisati.

Vrata su do te mjere značajna kao znak da je dovoljno spomenuti samo neke aspekte njihovog proučavanja: u arhitekturi, u umjetnosti, sakralnome i vrata u svakodnevici. Svi ovi aspekti duboko su povezani i isprepleteni kada se traga za denotativnim i konotativnim aspektima vrata, odnosno za njihovom metaforičkom i simboličkom ulogom. Otvorivši vrata koja vode ka interpretaciji ove teme, spremam se da kroz njih uđem u dalje prostore semiotike svakodnevice, a uz to poput Barthesa naglašavam da sam pisanju pristupila kao neko ko jednostavno voli znakove, kao ljubiteljica Znakova i traganja za zanačenjima što ih oni nose, ukratko – kao amateur znakova u etimološkom smislu te riječi (Barthes 1994: 191).

Krenimo prvo od arhitekture, koju Umberto Eko tumači kao svojevrsni komunikacioni čin, naglašavajući da njena historija počinje onda kada se prvobitni čovjek sklonio u pećinu od nevremena: on od tog trenutka počinje shvatati širinu luka na ulazu u pećinu kao granicu između spoljašnjeg i unutrašnjeg prostora, pri čemu ovaj posljednji ulijeva sigurnost i stvara osjećaj zaštićenosti. Na taj način stvara se «ideja o pećini», razlikovanje «svoje» i «tuđe» pećine, i tako se razvoj društva, ali i arhitekture, nastavlja (Eko 1973: 208-209). Vrata nastaju kasnije: ona su tu da naglase podjelu prostora na spoljašnji (vanjski) i unutrašnji (tj. spolja i unutra), da istaknu mogućnost razdvajanja i/ili povezivanja tih opozitnih dijelova prostora, ali i da ukažu na mogućnost/ nemogućnost kretanja, tj. prelaženja (ili prolaženja) iz jednoga u drugi. Želim naglasiti da upravo ta dvojnost vrata, ta njihova ambigvitetnost kao tačke spajanja i razdvajanja, i proizvodi niz konotacija u svakodnevnom životu, ali i u umjetnosti ili u sakralnim tekstovima. Za razliku od zidova, koji su nepatvorena granica, vrata privlače i izazivaju, stvaraju strah ili radost jer su ona vrsta granične rampe, mjesta (ne)propusnosti.

Postupno, počinje se izdvajati denotativno i konotativno značenje vrata, te njihove moguće metaforičke i simboličke funkcije. Budući da u arhitektonskom znaku «forma denotira funkciju na osnovu sistema očekivanja i stečenih navika» (Eko 221), vrata prije svega denotiraju ulazak iz spolja prema unutra ili izlazak iz unutra prema spolja, odnosno prelazak ili prolazak iz jednog prostora u drugi. Tokom ljudske povijesti razvio se i čitav sistem konotacija u sferi vrata: u različitim društvima kulturama ili ljudskim zajednicama uopće, vrata, otvorena ili zatvorena, otključana ili zaključana, staklena ili drvena, mala ili velika, blindirana ili dopunjena rešetkama, mogu imati raznovrsne konotacije. Ako se još u razmatranje uključe sinonimi, riječi bliskog značenja i pojmovi iz istog semantičkog polja (kapija, dveri...), onda se vidi koliko je riječ o složenom znaku, čija interpretacija ne može ostati samo na razini jednostavnog arhitektonskog znaka već nužno uključuje i interpretaciju socijalnih efekata, odnosno dekonstrukciju postojećih praksi u upotrebi toga znaka. Pri tome proučavanje mora biti nužno dinamički i kritički zasnovano jer nema nevine upotrebe znakova – ona je uvijek ideološki motivirana. Ako smo i dalje u sferi arhitekture, kroz povijest se može pratiti različito kreiranje vrata, njihova različita forma, materijali, ukrasi i funkcije. Arhitekte i semiotičari arhitekture bez teškoća će odrediti karakteristike vrata u pojedinim epohama, ali i njihovu estetsku vrijednost.

Budući da me prije svega zanima funkcija vrata, ovdje opširnije spominjem samo jedna aktuelna vrata - tzv. revolving doors (vrata koja se okreću, kružna vrata) na ulazu u pojedine institucije, hotele i slično.1 Ona zadržavaju funkciju oznake za ulazak i izlazak, ali upravo stalnom otvorenošću i pokretnošću neutraliziraju svoju funkciju granične rampe. Druga je stvar što ona ponekad izazivaju nezgode u susretu pojedinaca sa obje strane ili otežavaju propusnost većeg broja ljudi. (P)okretnost takvih vrata i njihovo kružno kretanje razlikuju ih od svih drugih uobičajenih vrata, signalizirajući veću slobodu kretanja. S druge strane, ona pomalo i straše jer je moguće zaglaviti se, ostati trajno u vratima, u međuprostoru, ni spolja ni unutra. Otuda i u filmu «The Cure» Charlieja Chaplina iz 1917. komični efekt proizlazi iz različitih ponovljenih prolazaka kroz kružna vrata, koja tako postaju centralnim mjestom filma, a beskrajna Charliejeva. (ne)uspješna prolaženja izvor stalnoga smijeha. Zamišljena kao stalno otvorena i stalno zatvorena, ovakva vrata sadrže i druge ambigvitetnosti: njihova ideja demokratičnog istovremenog ulaska i izlaska više ljudi zahtijeva saradnju ljudi, često nepoznatih, koji idu u suprotnim pravcima – prema vani ili unutra; odbijanje takve saradnje dovodi do prisilnog zaustavljanja u svojevrsnom vakuumu, međuprostoru koji je negdje između. Ambigvitetnost kružnih vrata, koja se ogleda u simultanom postojanju dvaju njihovih aspekata – s jedne strane ona impliciraju utopijsku ideju o socijalnoj ravnoteži u kojoj svi sarađuju da bi ostvarili isti cilj, a sa druge strane impliciraju niz potencijalnih incidenata, koji mogu dospjeti i do suda - sjajno analizira Buzard, dajući i interpetaciju književnih ili filmskih djela u kojima se ovo tematizira (Buzard 2001).

Vrata su nerijetko postajala umjetničkim predmetom na sakralnim objektima i važnim institucijama (dovoljno je to ilustrirati samo Svetim vratima u Bazilici sv. Petra u Vatikanu, koja se otvaraju samo u posebnim prigodama – njihova umjetnička, estetska vrijednost je posebna, ali još je pojačana funkcijom što je ta vrata imaju). Danas vrata često trebaju konotirati prestiž bogatih i moćnih u društvu (a uz to ponekad nehotice konotiraju i pomanjkanje ukusa, pri čemu zapravo postaju signal kitschmenscha). Sa druge strane, institucije i države nerijetko žele naročitom konstrukcijom vrata stvoriti dojam vlastite važnosti, značaja, moći. Tako su na tim institucijama vrata teška, velika, masivna i nije ih lako otvoriti, što konotira moć Institucije ili čak Države, a pri tome i subordiniranost, nemoć, beznačajnost pojedinca. Ovo se naročito čini relevantnim za one vladavine koje su apsolutistički zasnovane ili pak naglašavaju prednost države i kolektiva u odnosu na individuu2. I inače potvrda prostora ima važnu ulogu u životu zajednice (Zanini 2002: 48), ali i pojedinca: već sam rekla da vrata mogu poslužiti za očuvanje vlastite privatnosti ili su izraz straha od napada Drugoga; sa druge strane, ona omogućavaju prolazak i predstavljaju otvaranje ka Drugome. Kao što potvrditi neki prostor, obilježiti ga, ne znači obavezno zatvoriti ga i zabraniti pristup drugima (Zanini 2002: 46), tako i zatvorena ili čak zaključana vrata ne moraju signalizirati želju za (potpunom) nepropusnošću. Ovdje je zanimljivo i spomenuti sociokulturne razlike, odnosno promjene u istoj kulturi tokom vremena: dok je i u našim urbanima sredinama dugo bilo uobičajeno ne zaključavati vrata («kod nas se nikad ne zaključava», «naša su vrata uvijek otvorena», s ponosom su komentirali predstavnici starijih generacija, želeći naglasiti svoju otvorenost), danas je s obzirom na opću nesigurnost u svijetu, na porast kriminala i raznih oblika nasilnog prodiranja «spolja» u privatno «unutra», takva pojava u gradovima otklon od norme, neočekivana i znak naivnosti ili utopizma, te je stoga markirana.3 Nezaključana vrata konotirala su u takvoj tradiciji otvorenost doma, gostoljubivost prema Drugome i simbolizirala neutralizaciju Granice. Sa druge strane, čovjekova potreba za privatnošću, za vlastitim prostorom, također je nesumnjiva karakteristika savremenog života, pa se tako često može čuti da neko kaže: «Kad uđem u stan (kuću) i zaključam svoja vrata za sobom, sretna/sretan (sigurna/ siguran) sam.» Potreba za privatnošću i unutar jedne prostorije u stanu/ kući manifestira se zatvaranjem vrata i činjenicom da ukućani očekuju jedni od drugih kucanje prije ulaska u privatne prostorije. Ukoliko se pak vrata zatvore ili čak zaključaju samo u konfliktnim situacijama, onda to postaje znak kojim se izražava ljutnja, distanciranje i slično. Treba još dodati da se patrijarhalne zajednice u različitim kulturama odlikuju odsustvom vrata unutar nastambe, dakle, nepodijeljenim prostorom u kojem pojam privatnosti ustupa pred pojmom zajedništva i porodice, odnosno zajednice kao cjeline.

Već na osnovu svega što je dosad rečeno jasno je da je osnovno obilježje vrata to da su ona svojevrsna granična rampa, te se tako nužno smještaju u kontekst toposa granice. Topos granice jedan je od najznačajnijih toposa postmoderne, kako u proučavanju stvarnih geografskih granica, tako i granica u kulturi, psihologiji, društvu. Zanimljivo je da Barthes, Eco i Zanini pišu o centru i periferiji grada (urbanog prostora),4 ali gotovo zaobilaze gradske kapije (potpuni analog vratima), koje su u prošlosti upravo ključne za uspostavu granice između urbanog prostora i njemu vanjskoga, ne-urbanoga. Takve gradske kapije svojevrsni su pandan savremenim graničnim kućicama i preteča rampe kao jedne vrste simboličnog graničnika, odnosno vrata. Zatvaranje gradskih kapija imalo je izuzetno bitnu funkciju u kriznim periodima zajednice – u doba epidemija, posebno u doba kuge, kada je svaki pokušaj izlaska imao ozbiljne posljedice. Može se zapravo reći da «gradovi danas nemaju vidljivih granica. U Americi nisu nikada ni imali. U Europi, međutim, koncept ‘grada’ nekoć je podrazumijevao zatvoren i konačan entitet. Stari grad imao je zidine i dveri. Ali oni su već davno prestali funkcionirati. Postoje li dveri neke druge vrsti, nova vrata koja bi zamijenila dveri iz prošlosti? Jesu li nova vrata oni elektronički alarmni sustavi instalirani na aerodromima, koji pretražuju putnike radi oružja?”(Tschumi 2004). Na ovo pitanje odgovor može biti potvrdan jer takvi alarmni sistemi jesu i konstruirani tako da asociraju na vrata, odnosno na kapiju. Osim toga, Tschumi naglašava da nepostojanje jasnih granica i gradskih vrata ili kapija čini gradove difuznima, nedeterminiranima i dokida razliku između spolja i unutra, čime je onemogućeno urbanističko pravo planiranje.

Vrata, već sam rekla, uvijek, i na ulazu u zgradu i unutar nje, podsjećaju na granične prijelaze, na mjesta gdje je moguća opozicija između Nas i Njih, tj. Drugoga, ali i njena privremena neutralizacija. Vrata su, ponavljam, mjesta susreta sa Drugim i bijega od Drugoga. A na granici, na rubnim područjima, uči nas Derrida i njegovi sljedbenici, i nastaju neočekivani obrati, priraštaji značenja. U tom smislu govorim o opozicijama uključenima u ono što vrata označavaju:

Spolja – Unutra
Ulazak - Izlazak
Zatvoreno – Otvoreno5
Zaključano – Otključano

Dok bi strukturalna semiotika insistirala na ovim opozicijama per se, želim pokazati kako socijalna i kritička semiotika ne zaustavlja svoje zanimanje na tome. Naprotiv, u skladu sa takvom dinamički koncipiranom disciplinom pokušat ću interpretirati njihovo funkcioniranje u različitim kontekstima, kod različitih korisnika, u različitim zajednicama i kulturama, uz stalno pregovaranje pozicija, ali i uz stalnu svijest o tome da će interpretacija biti i rezultat svega što kao interpetatorka unosim u pristup ovome problemu – prvo, vlastita znanja, zatim uvjerenja, ponašanja, kulturno-socijalna i druga obilježja.

Da su vrata svojevrsna granična rampa, gotovo ne-prostor, pokazuje i činjenica kako se odstupanjem od norme smatra duža komunikacija na vratima: jezik ovo bilježi u iskazima tipa: «Zamisli, pola sata smo pričali na vratima», «Uđite, nemojte stajati na vratima!» ili «Došla sam da im donesem cvijeće, a oni su me držali na vratima – nisu me ni pozvali da uđem.» Bez obzira na različitu subjektivnu ocjenu koju nose ovi primjeri, činjenica je da su sudionici u komunikaciji najviše svjesni vrata kao graničnika upravo u takvoj situaciji: u podjeli prostora na spolja i unutra, «na vratima», odnosno «u vratima» znači ničiju zemlju, znači eventualnu neutralizaciju opozicije ili pak njeno naglašavanje; drugim riječima, to je neki međuprostor koji i nije prostor u pravom smislu riječi, već stvara ili osjećanje nelagode ili svojevrsnog «lebdenja negdje između» (otuda i običaji «stajanja pred vratima kuće», neobaveznoga okupljanja – uporedimo samo stih iz poznate pjesme, gdje «sve djevojke Bendbašanke na kapiji stajahu»).

Vrata mogu isključiti Drugoga, onemogućiti mu ulazak unutar granice ili izlazak izvan ograničenog prostora. Nije nimalo slučajno što su ogromne bibliografije posvećene pitanju granica, pri čemu se često vrata spominju kao metafora za granične prijelaze – v. npr. tekst Granice, stranci, vrata i mostovi... (van Houtum, Struever 2002) jer su svi ovi pojmovi direktno povezani u semantičkom polju granica i odnosa Ja / Mi – Drugi. Iz ovoga slijedi da vrata mogu predstavljati i znak za uključivanje Drugoga u vlastiti prostor. Međutim, metaforički možemo govoriti o vratima i na drugi način: "Postoje vrata i u nama i spolja, i ako smo suviše strašljivi da prođemo kroz njih…. bit ćemo zatvorenici bez obzira na to sa koje njihove strane stojimo.” (Val Clery 1978). U metaforičkom i simboličkom smislu zanimljiv je i koncept vrata u sferi tjelesnoga. Naime, na ljudskom tijelu, pokazao je Bahtin, usta su svojevrsna vrata – uz stražnjicu, to su mjesta gdje može doći do susreta Tijela i Svijeta, Tijela i Drugoga, ili pak do njihovog razgraničenja. Čini se da vrijedi i obrnuto: «Ako su prozori oči kuće, vrata su njena usta» (Clery 1978). Ipak, vratimo se metaforici vrata u sferi tjelesnoga: rođenje se simbolički može posmatrati kao svojevrsni izlazak kroz vrata utrobe, tj. majčinog krila – oba izraza nalazimo u Bibliji, a Mirko Kovač svoj roman naslovljava Vrata od utrobe, uzimajući za moto citat iz Knjige o Jobu (3: 10) – «Što mi od utrobe ne zatvori vrata da sakrije muku od mojih očiju!». Arhetipska predstava o rođenju kao prolasku kroz vrata iz majčinoga tijela ka svijetu stoga možda ponajbolje i ilustrira iskonsku simboliku vrata.

Još jedno svjedočanstvo arhetipskoga značenja zatvorenih vrata nalazimo u snovima, ali i u bajkama - vrata su tu često i tajnovita; junak mora pogoditi koja su «prava» vrata da bi ispravno riješio zadatak, a narušavanje zabrane otvaranja određenih vrata ima ozbiljne posljedice po junaka. Sličnu tajnovitost i prijetnju nalazimo i u nekim romantičarskim ili sentimentalnim romanima kada se iza zaključanih vrata krije strašna tajna, čije otkrivanje ima slične konsekvence kao i u bajci. Zatvorena, tj. zaključana vrata stoga impliciraju tajnost onoga što je iza njih, nekad i opasnost po one koji nemaju pristupa unutra. Zabrana ulaska nije samo privilegija bajke – zabranjen je ulaz nepozvanima u operacione sale, u važna postrojenja, u neke dijelove sakralnih objekata, u nuklearna postrojenja, i još u mnogo prostora zatvorenih za javnost.

Svaka kritička semiotička analiza mora stoga uzimati u obzir kontekst u kojem se vrata nalaze: zaključana vrata mogu tako označavati utočište, zaštitu privatnosti za one unutra; mogu predstavljati znak granice, otuđenosti za one koji su spolja a smatraju da bi trebali slobodno ulaziti ili čak smatraju da su tako nasilno ostavljeni spolja. Kada se na mjestu otvorenih vrata od stakla nađu hladna, otuđena metalna zaključana vrata sa zvonom i kamerom koja vas prati dok pokušavate ući, onda takva vrata još jače poprimaju karakteristike graničnika. Kada neki prostor osjećamo svojim, osjećamo da smo dio njega, da smo unutra, onda takva iznenadno postavljena zaključana metalna vrata konotiraju da je i stanje i naš status promijenjen, da smo sada na ulasku u tuđi prostor, te da smo trajno u vanjskoj poziciji onih kojima ulazak može biti i uskraćen. Zbog toga nije slučajno osjećanje nezadovoljstva u takvim situacijama, osjećanje potčinjenosti onih što postaju isključeni iz prostora samim postavljanjem zatvorenih vrata. Takva vrata zapravo poprimaju značenje granice, koje se gotovo zbližava sa značenjem zida, a smanjeno je njihovo značenje graničnog prijelaza. Jedan drugi aspekt zastrašujuće zatvorenih vrata koja tako simboliziraju zauvijek zatvoren jedan dio života, nalaze izbjeglice i prognanici kada se vrate pred svoj nekadašnji dom u kojem neko drugi živi. Zanini navodi primjer iz palestinske priče Povratak u Haifu Hasana Kanafanija, kada bračni par povratnika nakon dvadeset godina ulazi u svoju nekadašnju kuću i vidi prvi sprat, gdje je nekad stanovao komšija koji je uvijek ostavljao pritvorena vrata: «Sada su ta drvena vrata, nedavno ofarbana, bila neumoljivo zatvorena» (Zanini 2002: 79). Tako zatvorena vrata kao da zauvijek onemogućavaju vezu sa vlastitom prošlošću i izbjeglice-povratnike čine trajno izmještenima, odvojenima od prostora koji prestaje biti svoj i prelazi u antonimičan tuđi, a zapravo je oksimoronski tuđe svoj..

Vrata i kapije nisu uvijek na eksplicitnoj granici između nekoga spolja i unutra: Trijumfalna kapija tako denotira mogućnost prolaženja, ali pri prolasku se prostor bitno ne mijenja; iza «spolja» ne slijedi «unutra»; ona stoga ima ulogu da konotira slavu, trijumf za onoga ko zasluži prolazak kroz nju. Stoga je njena uloga simbolička, kako to kaže i Eko (1973: 213). Na sasvim drugom planu, uloga vrata kao simbola očigledno je iskorištena i u crtanom filmu, kada progonjeni junak (Duško Dugouško ili Mirko S. Kojotovski) bježeći od progonitelja ad hoc izgradi fiktivna vrata u otvorenom prostoru, bez kuće ili bilo koje druge građevine okolo, što progonitelja nužno zaustavlja – on kuca ili pokušava lupati na vrata, otvoriti ih, jer ona su kao simbol toliko jaka da zasjenjuju nedostatak znakovnog sintagmatskog konteksta. Na prvi pogled različito, ali suštinski u sličnom kodu iščitavamo riječi «vrata» ili «kapija» u slalomu: formalno, riječ je o štapovima sa zastavicom pobodenim u snijeg, koji ne liče na klasična vrata, ali koji pri tome imaju snažnu simboličku funkciju vrata jer je bitno proći kroz njih po pravilima, baš kao kroz svaka vrata.

Otvorena vrata relativiziraju ili dokidaju opoziciju spolja : unutra , ili je pak naglašavaju tako što stalno impliciraju mogućnost ponovnog zatvaranja. Drugim riječima, otvorena vrata i kapije zapravo su obećanja – ona pozivaju da se otkrije nešto novo, da se ide prema naprijed, ili bar da se baci pogled na ono «iza» (Clery 1978). U industrijskom romanu 19. stoljeća, pa i u realizmu uopće, uključujući i film, česta je slika zatvaranja tvorničkih kapija za bujicom radnika što ulaze na posao kao na robiju – tako tvornice metaforički veoma jasno impliciraju zatvore. Jezik nepogrešivo odražava sve te konotacije, ali ih i sam proizvodi (kritička lingvistika uči da jezik zadaje okvire unutar kojih se možemo kretati kada govorimo, te da samo mislimo kako imamo slobodu izbora). Metaforička upotreba riječi vrata zapravo je rezultat «pročitanog» značenja što ga u svakodnevici vrata i nose – otvorena ili zatvorena, mala ili velika, otključana ili zaključana. Kada neko danima «ide od vrata do vrata», to znači da uzaludno pokušava naći pomoć, odgovor na svoj problem, i znači da su vrata sinegdoha za institucije ili pojedince koje bi mogle pomoći; u takvom kontekstu vrata su metaforički zatvorena čak i ako se na trenutak realno otvore, samo da bi uputile na druga vrata. Pogledajmo zatim metaforiku naziva Dan(i) otvorenih vrata, koja sugerira slobodu kretanja, poziv na ulazak u određeni prostor, otvaranje relativno zatvorene zajednice širokom auditoriju. Nasuprot tome, zatvorena vrata poprimaju različite konotacije, čak i prijetnje i otuđenosti, ili straha od ostanka unutra, odnosno nemogućnosti ulaska (da li su vrata zaključana?) – stoga i sintagme i rečenice poput ovih: Rješavati nešto iza zatvorenih vrata, Naći se pred zatvorenim vratima, Institucije zatvaraju vrata pred imigrantima - metaforički ilustriraju takve negativne konotacije, dok je frazem odškrinuti vrata izraz za početak promjena. Kada neka grupa donosi odluke iza zatvorenih vrata, to svjedoči o izoliranosti te grupe, njenoj dominaciji, tajnosti rada, potrebi za isključivanjem javnosti («TV ekipe našle su se pred zatvorenim vratima i nisu mogle pratiti dalji tok sjednice»). Ako se samo ovlašno pregledaju stranice na internetu, recimo na Googleu, posvećene vratima, vidjet će se da se o njima govori sa psihološkog aspekta (otvaranje vrata kao metafora prevazilaženja psiholoških problema), socijalnog (sva vrata su za nas zatvorena - u iskazu obespravljenih i minoriziranih grupa u društvu) ili rodnog (otvaranje vrata ženama u nekoj profesiji). Međutim, i ovdje treba ukazati na mogućnost da znak otvorena vrata funkcionira i na drugi način kada nije kontotativno, odnosno metaforički upotrijebljen: širom otvorena vrata stana za koji znamo da je ostavljen zaključan, svjedoče o nedopuštenoj agresiji vanjskog subjekta prema unutra (o provali, premetačini..).

Sa aspekta kritičke socijalne semiotike nužno je promatrati vrata s obzirom na odnose moći i dominacije. Ko odlučuje o otvaranju i zatvaranju vrata? Ko stoji pred zatvorenim vratima i traži dozvolu da uđe ili izađe? Postoje situacije u kojima je situaciono jasno ko je u dominantnoj poziciji, ali diskurzivna moć nekad pokazuje i drugačije odnose, pa čak i neočekivane obrate. Stoga se s ovim u vezi u igru uvodi i pojam ključa, odnosno opozicije otključano – zaključano. Ostavimo li po strani psihoanalitička tumačenja ključa kao falusnog simbola suprotstavljenoga bravi6, postavlja se bitno pitanje ko posjeduje ključ, te ko ima pravo na njega. Arhetipske predstave ovoga nalazimo i u kršćanskoj tradiciji, gdje je Isus sv. Petru povjerio ključeve Carstva nebeskog, što se već tada tumači kao uvođenje u moć, odnosno konotira značaj i prestiž sv. Petra. Ako ključ ima onaj/ ona ko je unutra, on/ ona je dominantan u odnosu na one spolja. Ako je pak ključ u posjedu onih spolja, onda su oni dominantni (zatvor, zoološki vrt). Sloboda kretanja između spolja i unutra u oba smjera tako je kriterij raspoznavanja moći. Odavde i simbolički čin kome se nekom daruju ključevi grada: time se s jedne strane daruje sloboda kretanja kao najveći dar grada pojedincu, a istovremeno im se dodjeljuje simbolička moć. S druge strane, vijest da su pojedinci «dobili ključeve od stana» ili su im ti ključevi «svečano uručeni», ima i denotativno značenje - to su stvarni ključevi od stvarnoga stana (čak i ako pretpostavljaju još niz radova unutar stana ili kuće), ali i izrazito simboličku funkciju donekle sličnu prethodnoj. Ključevi od stana tako su denotativni znak (pomoću njih se može otključavati i zaključavati, što posredno znači ulaziti i izlaziti), simbolički znak (simbol vlasništva, ulaska u posjed), ali taj znak ima jasan sinegdoški karakter jer imati ključeve od stana znači imati stan. Simboličku funkciju ima i davanje ključa od vlastitoga stana ili kuće nekoj osobi (prijatelju/-ici ili ljubavnom/-j partneru/-ici): ključ je simbol ozbiljnosti veze, stepena bliskosti i povjerenja.7 Suprotan gest – vraćanje ključeva ili zahtijevanje njihovog vraćanja, simbolizira i kraj povjerenja, prijateljstva, ljubavi...

Zatvorena vrata neke prostorije – ili svih njih - unutar privatne kuće ili unutar radnoga mjesta signal su opozicije između Njih (povlaštenih koji imaju ključ) i Nas (koji ga nemamo). «Špijunka» na vratima, odnosno danas savremena kamera koja omogućava Nositeljima Moćne Pozicije da vide ko to stoji Spolja i može li preći Unutra, jasno konotiraju takvu moć privilegiranih.8 Kao što sam već napisala u prethodnom dijelu teksta, razumljivo je onda zašto iznenada «izrasla» zaključana vrata, čiji ključ jedna skupina u instituciji posjeduje a druga ne, postaju više od predmeta, postaju metafora promijenjenoga stanja u jednoj društvenoj skupini, odnosno metafora potrebe za oduzimanjem nekad osvojene moći jednom dijelu te skupine. Metalna, teška vrata, zaključana za tu «obezvlaštenu» skupinu, njoj su znak vlastite subordiniranosti, a uz to jasno izazivaju asocijacije po sličnosti sa zatvorom (samo što su ovdje «zatvoreni» oni koji su spolja, dok su privilegirani oni unutra, koji imaju ključ).

Još jedan aspekt vrijedi istražiti u ovom kontekstu – aspekt znanja. U akademskom diskursu tako je uobičajena metafora vrata znanja. Onaj ko ima znanje, ima moć; oni koji imaju ključ znanja, određuju ko smije ući na ta vrata, a ko ne, da parafraziram Bourdieua. Vrata akademskog znanja ili akademske počasti tako ostaju zauvijek zatvorena za one kojima je ključ znanosti uskraćen.

Kada se želi ući na vrata, obično se kuca ili zvoni, a ponekad i lupa zvekirom (ovo posljednje danas je markirano kao potreba za arhaizacijom ili izraz određenog statusa, tj. stava). I kucanje, i zvonjava, bila praćena javljanjem na interfon ili ne, smatraju se uzusom u javnoj sferi komunikacije: odsustvo je markirano kao znak neučtivosti, moći, ljutnje ili hitnosti (teško da bi vatrogasac morao kucati ili zvoniti prije ulaska u plamteće prostorije). Za semiotiku može biti zanimljivo i kako neko kuca, lupa na vrata ili zvoni – sve su to znakovi ponašanja i mogu se tumačiti sa psihološkog, kulturološkog ili socijalnog aspekta, odnosno s obzirom na odnose moći. Kada je riječ o sintagmatskim i paradigmatskim odnosima vezanim za vrata i susjedne i/ ili prateće znakove, želim reći samo nekoliko riječi o imenu na vratima: ono nosi podatke o tome ko se nalazi iza otvorenih ili zatvorenih vrata, ono je znak na znaku (vratima). Ime na vratima, koje uvijek potvrđuje da nomen est omen može nositi niz značenja, pri čemu se razlikuju pločice sa imenom u privatnoj i u javnoj sferi. Stoga skinuta pločica sa imenom može značiti potrebu za anonimnošću, tajnovitošću ili, kada se naredbom «vlasti» skida pločica s nečijim imenom sa vrata institucije po ubrzanom postupku, to znači potrebu za obezvlaštenjem pojedin(a)ca. Na izvjestan način postupak je srodan skidanju epoleta sa činom, tj. ražalovanju vojnika. Čak i kada osnovna namjera nije takva, sam čin nosi takve konotacije i po pravilu se tako interpretira. Dakle, još jednom se i ovdje potvrđuje da nam znakovi koji nas okružuju uvijek nešto govore; nema neutralnih znakova niti njihove nevine, neutralne interpretacije.

Može se govoriti i o drugim riječima iz istoga konteksta – o pragu, portirnici, čuvarima... Tako prag može biti visok ili nizak, gotovo neprimjetan ili strahovito složen za prelazak preko njega. Slično kao kod vrata, i kod praga je ključni kriterij ulaska u moć mogućnost ili nemogućnost prelaska preko njega. «Najveća planina jeste kućni prag», kaže jedna poslovica koja tako signalizira važnost praga kao graničnika. «Nikad im više neću preći preko praga», često će reći uvrijeđena osoba (odnosno, u još ekspresivnijoj verziji sinegdoški je riječ noga upotrijebljena umjesto nekoga “ja”: “Moja noga im neće preći preko praga”). Međutim, prag se i razlikuje od vrata: kroz vrata se prije svega prolazi, vrata su prijelaz iz jednog prostora u drugi, dok je prag svojevrsna prepreka preko koje se treba preći, odnosno koja implicira savladavanje. Vrata, vidjeli smo, mogu biti širom otvorena za sve ili bar za odabrane, dok prag stoji nepomično i svako ga prelazi kao prepreku. Nakon prelaska praga slijede pozitivni ili negativni događaji. S tim su u vezi i izrazi: biti na pragu zrelosti, pobjede, starosti…; prag podražaja ili prag bola; preći prag zarade… Krenimo dalje - čuvari, portirnice, sve su to dodatni znaci što okružuju vrata i s njima su u vezi, proizvodeći niz značenja i stvarajući asocijacije sa arhetipskim ili junacima poput mitskoga Kerbera što čuva ulaz u podzemni svijet. Njihovo tumačenje ostavljam za drugi put, za novi prilog semiotici svakodnevice…

Već i prethodni dio ovoga teksta pokazao je da su vrata kao znak povezana i sa umjetnošću i sa sakralnim diskursom. Iako je u fokusu moje interpretacije značenje vrata u svakodnevici, nameću mi se kao nužne bar neke metaforičke i simboličke funkcije vrata i u tim sferama. Tako u sakralnim tekstovima vrata i bliskoznačne riječi kapija ili dveri, oduvijek imaju važnu ulogu. U Evanđelju po Ivanu Isus govori: «Ja sam vrata. Tko uđe kroza me, spasit će se; one će ulaziti i izlaziti i pašu nalaziti.» (Ivan 10: 9). U raznim religijama postoji pojam vrata kroz koja se ulazi u raj ili pak pakao. Tako u Kur'anu nalazimo ajete «A oni koji su se Gospodara svoga čuvali bit će jatimice ka Džennetu vođeni pa će se, kada dospiju do njega, dveri njegove otvoriti, a čuvari Dženneta njima će se obratiti: 'U miru neka ste! Bijaste čestiti, zato ulazite da biste u njemu vječno ostali!'» (39: 73) ili «Zato ulazite na džehennemske kapije da zauvijek u Džehennemu ostanete – užasno li je to utočište za ohole!» (16:29). ). Prisjetimo se u ovom kontekstu i Danteovog Pakla, gdje na vratima nalazimo poznato "Lasciate ogni speranza, voi ch'entrate" (“Ostavite svaku nadu, vi koji ulazite»).

Književnost je puna primjera u kojima se jasno ogleda konotativna i simbolička vrijednost vrata. Zapravo, može se reći da su vrata arhetipski pojam u svom konotativnom značenju. Penelopa u Homerovoj Odiseji govori o dvije vrste snova – jedni dolaze kroz kapiju od roga i govore o onome što je bilo i što će biti, dok drugi snovi dolaze kroz kapiju od «izdajničke slonovače» i obmanjuju nas lažnim slikama onoga što se nikad nije dogodilo niti će se ikad dogoditi. Iskoristivši ovaj citat kao epigraf, engleska savremena književnica Margaret Drabble naslovljava svoj roman Kapija od slonovače. U književnosti je također mnogo primjera gdje prolazak kroz vrata bitno mijenja čovjeka ili se pak mora promijeniti prije nego što uspije proći kroz vrata – sjetimo se samo L. Carrolla i njegove Alice u zemlji čuda, gdje se glavna junakinja tek pomoću odgovarajuće količine napitka i kolačiča smanjuje, odnosno raste dovoljno (drugim riječima, doživljava transformaciju) da bi mogla iskoristiti odgovarajući ključ i proći kroz vrata koja vode u zemlju čuda. Sartreova drama Iza zatvorenih vrata sjajna je ilustracija simboličke funkcije zatvorenih vrata. Pri tome se za interpretaciju funkcije vrata ključnim ukazuje momenat kada se vrata otvore, a niti jedan od likova iz pakla ne želi ili ne umije skupiti hrabrost da izađe.

Umjesto ključa, Ali Baba iz Priče o Ali babi i četrdeset hajduka otvara vrata što kriju silno bogatstvo lozinkom «Sezame, otvori vrata!»9 (Duraković 1998: 144). Poznavanje šifre «za skidanje čarolije i za otvaranje vrata» ukazuje se tako ključnim za mogućnost slobodnog ulaska u pećinu i izlaska iz nje. Kao da je drevni pripovjedač naslutio, anticipirao današnje lozinke u institucijama ili važnim korporacijama, gdje se vrata otvaraju djelovanjem fotoćelije, ili tek kada «prepoznaju» glas, odnosno otisak dlana onoga ko želi ući, ili pak na neki treći način uz obaveznu propusnicu. U svakodnevnom životu danas je tako čest slučaj da stanari izlazeći iz vlastitog stana greškom zalupe vrata za sobom i tako ostanu zaključani napolju (kakva oksimoronska situacija!), poput kafkijanskih junaka – ili, jednostavno, poput Ali babinog gramzivog poznanika koji je zaboravio lozinku što otvara vrata.

Čuvena knjiga Aldousa Huxleya Vrata percepcije inspirirana je stihom Williama Blakea «Kad bi vrata percepcije bila očišćena, svaka stvar bi se pred čovjekom ukazala kakva jeste, beskonačna». Kasnije će Jim Morrison, karizmartični pjevač grupe The Doors (Vrata) biti ovim nadahnut kada je grupi davao ime. Naime, on sam naglašava: »Postoje stvari znane i neznane, a između njih su vrata.« I kod Huxleya i kod Morrisona vrata su zapravo shvaćena kao prijelaz, tranzicija između dva svijeta – čovjek ne može znati šta se dešava u drugom svijetu ako ne pređe prijelaz (http://en.wikipedia.org/wiki/Jim_Morrison). Mnogi su tražili ili traže taj prijelaz – neki, poput Huxleya ili Morrisona uzdajući se u varljivu pomoć opojnih sredstava, drugi uz pomoć znanja ili umjetnosti, treći uz pomoć religijske spoznaje.

***

Na kraju još samo nekoliko riječi: između svakodnevnog trivijalnog prolaska kroz desetine vrata pa do prolaska kroz moćna vrata što odvajaju svjetove još je stotine različitih prolazaka kroz vrata i kapije – denotativnih, konotativnih, metaforičkih, simboličkih ili alegorijskih. Svako od nas pamti neka vrata prema kojima ima duboko emocionalan ili estetski odnos; ona često obilježavaju naše sjećanje, kako to u nadahnutom eseju piše i Val Clery (1978). Ovaj tekst, nastao kao reakcija na jedna od mnogih zatvorenih vrata, tek je nagovijestio neke od tih prolazaka – zapravo, tek je odškrinuo vrata mogućim interpretacijama. Istovremeno, on je zamišljen i kao vrata, možda čak kapija za čitav niz radova posvećenih semiotici svakodnevice, jer ničega nema oko nas što ne bi bio znak.

Bilješke

1 Tvorac ovih vrata bio je Theophilus Van Kannel 1888; on i sam naglašava mehanički paradoks ovih vrata jer ona se nikad ne trebaju zatvarati, ali nikada nisu ni sasvim otvorena (vidi u: Buzard 2001: 560).

2 O tome v. i: Katnić-Bakaršić 2001: 26.

3 Ipak, neki običaji čuvaju trag nezaključanih vrata. Tako je u Bosni običaj da se, kada je u kući smrtni slučaj i ljudi dolaze na žalost, vrata ne zaključavaju; s druge strane, posjetioci tada ne trebaju zvoniti. U novije vrijeme dolazi ponekad i do odstupanja od takvog običaja. I u zapadnoevropskim sredinama i danas ima sredina, naselja, gdje se vrata ne zaključavaju, što konotira sigurnost i prestiž tih naselja.

4 Kao i u gradovima, i unutar kuće ili stana možemo govoriti o centru i rubnim područjima. Tradicionalno se kuhinja smatrala centrom doma, mjestom susreta, dok danas to mjesto možda donekle ima. trpezarija, a još više dnevna soba, u kojoj je televizor. Da li se pri tom može reći da je televizor preuzeo ulogu znaka kakvu je nekad imalo ognjište, predmet je nekog drugog rada, koji ovdje tek najavljujem kao mogućnost.

5 Već spomenuta revolving-vrata (kružna vrata) na izvjestan način dokidaju ovu opoziciju jer su istovremeno i otvorena i, ipak, zatvorena (treba ih pokretati rukom ili tijelom). Osim toga, i opozicija ulazak – izlazak postaje relativizirana, što se vidi u mogućnosti beskrajnog kruženja, ostajanja u prostoru vrata, ni vani ni unutra. Svaki znak koji neku opoziciju neutralizira u suštini je i mjesto gdje se samo postojanje opozicije jasnije opaža.

6 Koliko su psihoanalitička tumačenja značenja nekih predmeta postala nezaobilazna u tumačenju književnih djela, pokazuje i britanski pisac i teoretičar književnosti David Lodge, čija se junakinja u romanu vajka zbog gubitka “nevinog promatranja predmeta” pri analizi poezije: “Frederika bi na trenutke poželjela posmatrati olovke kao olovke, šešire kao šešire, ključeve kao ključeve (kurziv moj – M.K.B.)” (Lodge 1986: 212).

7 U tom kontekstu zanimljivo je uporediti i običaj da se komšijama ili prijateljima ostavi ključ od stana kad se odlazi na odmor (za slučaj nezgode ili rado zalijevanja cvijeća); to je također znak povjerenja.

8 U instituciji u kojoj sam radila domar je imao toliko razvijen osjećaj vlastite važnosti, između ostaloga i zbog “upravljanja” svim ključevima, da je ponekad dolazili do komičnih situacija kada je izbjegavao dati kopiju nekoga ključa ako je on bio izgubljen, ili bi odjednom postao nedostupan jer se teško rastajao od ključeva i kada su bili u pitanju ljudi po mnogo višem statusu od njega – ali Oni Nisu Posjedovali Ključeve.

9 Kod nas je u ovom kontekstu odomaćen prijevod što nam je stigao preko zapadnih prijevoda 1001 noći – “Sezame, otvori se!”. Međutim, prijevod sa arapskoga na bosanski E. Durakovića pokazuje još direktniju vezu sa vratima: “Sezame, otvori vrata”.

Literatura

  • Barthes, R. 1994. The Semiotic Challenge. Berkeley, Los Angeles, London: University of California Press.
  • Clery, V. 1978. Doors. New York: Viking.
  • Buzard, J. 2001 "Perpetual Revolution", Modernism/Modernity 8:4(Nov, 2001), p. 559-581.
  • Eko, U. 1973. Kultura, informacija, komunikacija. Beograd: Nolit.
  • Tschumi, B. 2004. Deregulacija arhitekture i kriza determinizma. Zarez 134-135.
  • van Houtum, H. and Strüver, A. 2002. Borders, Strangers, Doors and Bridges. Space and Polity 6 (2): 141-146.
  • Zanini, P. 2002. Značenja granice: Prirodna, istorijska i duhovna određenja. Beograd: Klio.
  • http://en.wikipedia.org/wiki/Jim_Morrison

Izvori

  • Biblija. Stari i novi Zavjet. 1976. Prev.: F. Gass i Lj. Rupčić. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.
  • Carroll, L. 1993. Alice's Adventures in Wonderland & Through the Looking-Glass. Wordsworth Classics.
  • Drabble, M. 1991. The Gates of Ivory. London: Penguin Books.
  • Duraković, E. (ur. i prev.) 1998. Priča o Alauddinu i čarobnoj lampi. Priča o Ali babi i četrdeset hajduka. Sarajevo: Ljiljan.
  • Kovač, M. 2004. Vrata od utrobe. Sarajevo: Biblioteka DANI.
  • Kur'an. 2004. Prev.: Esad Duraković. Sarajevo: Svjetlost.
  • Lodge, D. 1986. Still Life. London: Penguin.
  • Pavličić, P. 1987. Krasopis. Zagreb: Znanje.
  • Sartre, J.P. 1983. Iza zatvorenih vrata. U: Izabrana djela. Beograd: Nolit.