Stiloteka

Tekst i funkcionalni stilovi

Josip Silić. 12006. Tekst i funkcionalni stilovi. U: Raslojavanje jezika i književnosti: zbornik radova 34. seminara Zagrebačke slavističke škole. Ur.: K. Bagić. Str. 33–56. Zagreb: FF press.

Kad govorimo o tekstu, moramo voditi računa o razlici između gramatike i komunikacije te u vezi s time o razlici između značenja i smisla. Nekoliko smo puta rekli da je gramatika model, a komunikacija ostvaraj toga modela. U tome je smislu gramatika apstraktna, a komunikacija konkretna. Tako gledamo i na značenje i smisao. Značenje je za nas apstraktno, pa ga pridružujemo gramatici, a smisao konkretan, pa ga pridružujemo komunikaciji. Apstraktno je ono što ne ovisi o kontekstu, a konkretno ono što ovisi o kontekstu. U tome su smislu gramatika i značenje nekontekstualne, a komunikacija i smisao kontekstualne veličine. Pokažimo to na primjeru.

U gramatičkoj je strukturi Ivan kuha ručak Ivan subjekt, kuha predikat i ručak objekt, a u semantičkoj (značenje pridružujemo semantici) Ivan »vršilac radnje«, kuha »radnja« i ručak »predmet radnje«. (Oblik vršilac rabimo umjesto oblika vršitelj jer više odgovara pojmu »apstraktno«.) Tako je, dakako, sa svim rečenicama (toga modela) kao gramatičkim jedinicama: Marko kopa njivu, Stanislav piše pismo itd. I Marko je i Stanislav (kao i Ivan) subjekt, i kopa i piše (kao i kuha) predikat, i njivu i pismo (kao i ručak) objekt. I Marko je i Stanislav (kao i Ivan) »vršilac radnje«, i kopa i piše (kao i kuha) »radnja«, i njivu i pismo (kao i ručak) »predmet radnje«.

Kao svaki model, tako i gramatiku i semantiku (u smislu o kojemu je riječ) treba promatrati kao nešto fiksno, kao nešto što (kad je riječ o njegovu redoslijedu) ne mijenja svoje mjesto. Mjesto je komponente Ivan i kao subjekta i kao »vršioca radnje« uvijek ispred komponente kuha, a mjesto komponente kuha i kao predikata i kao »radnje« uvijek ispred komponente ručak i kao objekta i kao »predmeta radnje«. To je jedna od jezičnih univerzalija. (Jezične su univerzalije nešto što pripada svim ili većini jezika svijeta.)

U vezi s redoslijedom komponenata rečenice kao gramatičko-semantičke strukture jedna od Greenbergovih statističkih univerzalija glasi: »U izjavnim rečenicama s imenskim subjektom i objektom dominantan poredak je gotovo uvijek takav da sub34 jekt prethodi objektu« (prema Matasović 2001: 77). Strukture u kojima subjekt prethodi objektu (to su SVO, SOV i VSO, pri čemu je S – subiectum, subjekt, O – obiectum, objekt, V – verbum, glagol kao predstavnik predikata) zastupljene su u 90% jezika svijeta. Tim jezicima pripada i hrvatski, kao što to pokazuje struktura (SVO) komponenata rečenice kao gramatičko-semantičke jedinice u hrvatskome jeziku. (Nema dakle govora o »slobodi reda riječi« ni u hrvatskome jeziku.)

Kada gramatičko-semantička struktura Ivan kuha ručak postaje čimbenikom komunikacije? – Ona to postaje kada je kontekstualiziramo. Evo kako to činimo.

Uključujemo je u logičku vezu sa Ivan neće doći na sastanak. (U toj strukturi komponenta na sastanak biva – u gramatičkoj strukturi – priložna oznaka i – u semantičkoj strukturi – »okolnost radnje«. Takvoj je mjesto uvijek iza predikata, odnosno »vršioca radnje«.) U tu je vezu uključujemo zahvaljujući smislu. Zato takvu vezu nazivamo smisaono-logičkom. U njoj komponenta Ivan kao apstraktna osoba (kao »opća, tj. bilo koja osoba koja se zove Ivan«) postaje konkretnom (»jednom određenom osobom koja se zove Ivan«).

Ako i jednu i drugu strukturu (i strukturu Ivan kuha ručak i strukturu Ivan neće doći na sastanak) nazovemo tekstom (tekst naime možemo shvatiti kao smisaono-logičku povezanost struktura o kakvima je riječ), prva će nam biti tekst (1), a druga tekst (2):

(1) Ivan kuha ručak. (2) Ivan neće doći na sastanak.

Tada ćemo njihovu vezu (vezu strukture (1) i strukture (2)) nazvati kontekstom. (Riječ je kontekst podrijetlom iz latinskoga jezika, u kojemu contexere znači »satkati« ili »splesti«, a contextus – »satkan« ili »spleten«. – Ako tekst prevedemo sa štivo, kontekst ćemo prevesti sa suštivo.) Lijevi će dio toga konteksta ((1) Ivan kuha ručak) biti uzrok, a desni ((2) Ivan neće doći na sastanak) posljedica toga uzroka. Uspostavit će se dakle uzročno-posljedična veza struktura Ivan kuha ručak i Ivan neće doći na sastanak.

Takvu vezu nazivamo implicitnom jer nije izražena formalnim sredstvima – sredstvima kojima se izražava uzrok. (Implicitan potječe iz latinskoga implicare i znači »podrazumijeva se« i »nije izričito rečeno«.) Eksplicitnom postaje kad se ispred dijela koji znači uzrok stavi formalno sredstvo budući da: Budući da Ivan kuha ručak, Ivan neće doći na sastanak. (Dijelovi se odvajaju zarezom jer to traže pravopisna pravila.)

(Eksplicitan potječe iz latinskoga explicare i znači »izričito izrečen«.) To se može postići i formalnim sredstvom jer, ali se tada redoslijed struktura mijenja (dio koji znači posljedicu dolazi ispred dijela koji znači uzrok jer to traže stilističko-pravopisna pravila): Ivan neće doći na sastanak jer Ivan kuha ručak. U tome se redoslijedu struktura Ivan kuha ručak komunikacijski prilagođuje strukturi Ivan neće doći na sastanak.

Sad se u tekstu Ivan neće doći na sastanak jer Ivan kuha ručak komponenta Ivan pojavljuje dva puta, pa ga na taj način čini zalihosnim (redundantnim). Da bi se oslobodio te zalihosti, komponentu Ivan u strukturi jer Ivan kuha ručak mijenja u komponentu on, a onda komponentu on (jer predstavlja komponentu Ivan, što znači da se Ivan opet pojavljuje dva puta) u ništicu (ř): Ivan neće doći na sastanak jer (ř) kuha ručak. (Dakako da se ta ništica u tekstu ne bilježi.) Na taj način implicitno-zalihosna struktura Ivan neće doći na sastanak / Ivan kuha ručak postaje eksplicitno-nezalihosnom Ivan neće doći na sastanak jer kuha ručak.

Zamjena se zalihosnih komponenata može dogoditi i u strukturi teksta s implicitno izraženim uzrokom: Ivan neće doći na sastanak. Ivan kuha ručak. > Ivan neće doći na sastanak. On kuha ručak. > Ivan neće doći na sastanak. Kuha ručak. (Dakako da su i takve strukture – i jedna, i druga, i treća – komunikacijski moguće, ali ne u svim tipovima teksta. One nisu svojstvene, primjerice, znanstvenomu i administrativno-poslovnomu tekstu.)

U takvu članjenju teksta ne sudjeluje rečenica kao gramatička jedinica, nego rečenica kao komunikacijska jedinica. (U teoriji koja se time bavi, a u skladu s onim što smo načelno rekli o razlici između gramatike i komunikacije, rečenica se kao gramatička jedinica naziva potencijalnom, a rečenica kao komunikacijska jedinica aktualnom veličinom.) U njemu se rečenica ne člani na subjekt, predikat, objekt i priložnu oznaku (u tome im se slučaju mogu pridružiti i atribut i apozicija), nego na temu i remu, tj. na ono što je uvjetovano kontekstom (tema) i na ono što nije uvjetovano kontekstom (rema). Ono je što je uvjetovano kontekstom (tema) neinformativno, a ono što nije uvjetovano kontekstom (rema) – informativno. Rema je ono što nosi (bitnu) informaciju. To je razlog zašto tekst ekonomizira na račun teme, a ne na račun reme. (Tema se još zove i obavijesnim subjektom, a rema obavijesnim predikatom. U skladu se s time i struktura o kojoj je riječ naziva obavijesnom strukturom.)

Dakako da se pri takvu članjenju (na temu i remu) gramatika ne »gubi«. I dalje je član Ivan u Ivan neće doći na sastanak subjekt, neće doći predikat i na sastanak priložna oznaka. U (jer) kuha ručak subjekta nema jer se nalazi u prethodnoj strukturi (Ivan neće doći na sastanak). U tradicionalnoj se gramatici za takav subjekt kaže da je »skriven« ili »neizrečen« (Barić i dr. 1979: 338, § 1025; Barić i dr. 1995: 422, § 1324).

Takav pristup sintaktičkoj strukturi rečenice ne vodi računa o onome o čemu ovdje govorimo, tj. o razlici između gramatike i komunikacije. I ovdje ćemo reći ono što smo već nekoliko puta rekli: Komunikacija nije gramatika i obrnuto, ali nema komunikacije bez gramatike i obrnuto. Gramatika je komunikaciji ono što joj pribavlja razliku, bez koje, razlike, nema komunikacije.

Za redoslijed smo komponenata rečenice kao gramatičke jedinice rekli da je fiksan, da je subjekt uvijek ispred predikata, predikat ispred objekta i objekt ispred priložne oznake. Je li tako i s redoslijedom komponenata rečenice kao komunikacijske jedinice? – Načelno je tako i s redoslijedom komponenata rečenice kao komunikacijske jedinice. Obavijest se (ona se prenosi rečenicom kao komunikacijskom jedinicom) razvija tako da iz prethodne, tj. stare (nosilac joj je tema) izlazi sljedeća, tj. nova (nosilac joj je rema). Ako je to tako, a jest, onda ni u redoslijedu komponenata rečenice kao komunikacijske jedinice načelno nema slobode. To će tako biti, primjerice, u znanstvenome tekstu, o kojemu ovdje govorimo. U njemu će obavijesni subjekt (tema) biti na mjestu na kojemu je gramatički subjekt i obavijesni predikat (rema) na mjestu na kojemu je i gramatički predikat. (»Poremećenost« je redoslijeda komponenata rečenice kao komunikacijske jedinice uvjetovana individualnostilističkim potrebama teksta. Poznato je da je tako, primjerice, u tekstu umjetničke književnosti.)

Vidjeli smo da je rečenica kao gramatička jedinica, tj. izvan teksta, apstraktna. Čim je uključimo u tekst, postaje konkretnom. Ona to postaje, vidjeli smo, i kad joj pridružimo drugu rečenicu unutar složene rečenice (Ivan neće doći na sastanak jer kuha ručak). To je razlog zašto mi već složenu rečenicu smatramo činjenicom teksta. Podjednako se to odnosi i na zavisnosloženu i na nezavisnosloženu rečenicu. U vezi s time: Markeri su rečenica uključenih u zavisnosloženu rečenicu bilo veznici bilo zarez (što je, kad je riječ o zarezu, u skladu sa smisaonim (tj. semantičkim) interpunkcijskim načelom, kakvo je načelo hrvatske interpunkcije). Stoga bi zarez trebalo staviti na mjesto koje odjeljuje rečenicu od rečenice, a ne dio rečenice, kako se najčešće čini.

Usp.: U sudskom postupku protiv petero liječnika vinkovačke Opće bolnice, okrivljeni su iznijeli svoje obrane. (U toj je rečenici zarez iza Opće bolnice i sa strukturnoga i sa semantičkoga gledišta posve nelogičan. Strukturno je, tj. gramatički, u sudskom postupku protiv petero liječnika vinkovačke Opće bolnice priložna oznaka, a komunikacijski sastavni dio reme iznijeli su svoje obrane u sudskom postupku protiv petero liječnika vinkovačke Opće bolnice.)

Budući da mi (zajedno s nekim suvremenim sintaktičarima) smatramo uzvike i modalne izraze također posebnim rečenicama, po nama se takvi moraju odvajati zarezima: Joj, boli me! i Nažalost, sve je propalo. Isto je tako s vokativom. I on je posebna rečenica. Zato i njega moramo odvajati zarezima: Ivane, daj mi olovku. i Daj mi, Ivane, olovku.

Po svakome se interpunkcijskom načelu (i po strukturnome, i po semantičkome, i po ritmo-melodijskome) zarez mora shvatiti kao činjenica komunikacije uvjetovane jezičnom razlikovnošću, a ne kao puko pravopisno pravilo, pogotovo ne kao pravopisno pravilo koje dopušta slobodu. Zarez nije uzrok, nego posljedica komunikacije. On je u tekstu samo zato da upozori na način na koji se komunikacija mora odvijati.

Time što smo rekli da u složenoj rečenici vidimo tekst ne mislimo reći i da su načini organiziranja složene rečenice istovjetni s načinima organiziranja teksta. U prilog tezi o složenoj rečenici kao tekstu govori i to da se svi sadržaji koji se ostvaruju složenom rečenicom mogu ostvariti i tekstom. Tekstom se mogu ostvariti i sastavnost, i suprotnost, i zaključnost, i isključnost, i uzročnost, i vremenost, i posljedičnost itd. Razlika je samo u tome što sredstva kojima se to čini nisu (uvijek) ista.

Tako će se sadržaj složene rečenice Ivan neće doći na sastanak jer kuha ručak. na razini teksta ostvariti ovako: Ivan neće doći na sastanak. On naime kuha ručak. Upravo je to razlog zašto prvi dio strukture Ivan neće doći na sastanak od drugoga kuha ručak možemo odvojiti i zarezom (Ivan neće doći na sastanak, kuha ručak.) i točkom (Ivan neće doći na sastanak. Kuha ručak.) i veznim sredstvom (Ivan neće doći na sastanak. On naime kuha ručak.).

Spomenute dvije strukture (Ivan neće doći na sastanak. i Ivan kuha ručak.) mogu se uključiti u tekst i na niz drugih načina. Svi oni (na ovaj ili onaj način) ovise o kontekstu ili konsituaciji. Usp.: Neće doći. Kuha ručak.; Neće. Kuha ručak.; Ne. Kuha ručak.; Kuha ručak. (uz pitanje Zašto neće doći na sastanak?); Neće doći! Kuha ručak.; Neće! Kuha ručak! itd.

Dakako da sve te preoblike nisu svojstvene svim tekstovima. Znanstvenomu je tekstu, primjerice, svojstvena samo preoblika u kojoj su prisutne sve gramatičke komponente i u kojoj su eksplicitno izraženi odnosi među njima, dakle samo: Ivan neće doći na sastanak jer kuha ručak. i Ivan neće doći na sastanak. On naime kuha ručak.

U znanstvenome tekstu struktura rečenice mora biti načelno neovisna o strukturi rečenica s kojima čini kontekst. Ona je, kao i riječ, u njoj uopćena, tj. (načelno) neovisna o kontekstu. Ona je (opet – načelno) značenjska, a ne smisaona jedinica. Zato u njoj nema prenesenosti značenja (koja je, prenesenost značenja, uvjetovana smislom). U rečenici Ivan kuha ručak komponente kuha i ručak imaju isključivo svoje (i to uopćeno) značenje (onakvo kakvo im se daje u jednojezičnim objasnidbenim rječnicima). U njoj kuhati znači samo »pripremati jelo«, a ručak – »glavni dnevni obrok«. U njoj kuhati ručak ne znači »pričati o glavnome dnevnom obroku«. Drugim riječima, u njoj nema metafore kao ekspresije (kao slikovita načina izražavanja).

No to ne znači da u znanstvenome tekstu nema ekspresivnosti. Ako to želimo shvatiti, moramo razlikovati ekspresivnost od emocionalnosti, kako to predlaže Trojanskaja (Trojanskaja 1975: 27-86). Ekspresivnost je šira od emocionalnosti. Ona (po Trojanskajoj) nije svojstvena samo piscu umjetničkoga nego i piscu znanstvenoga djela. Ako želi djelovati na čitatelja ili slušatelja, znanstvenik mora uvećati snagu svoga izraza. Tako u tekstu Nema sumnje da takav stil daje i određen šarm našoj inače smrtno ozbiljnoj historiografiji izraz smrtno ozbiljna historiografija čini uvjerljivijim, pa onda i prihvatljivijim. Dakle i znanstvenik mora u svoj tekst unijeti određenu dozu strasti.

U znanstvenome će tekstu biti i anafore i paralelizma kao sredstava kojima se izražava ekspresivnost tekstne sintakse.* Usp.:

Svaki je funkcionalni stil uzor sam sebi. Ne može uzor jednoga funkcionalnog stila biti u drugome funkcionalnom stilu. Ne može administrativni ni bilo koji drugi funkcionalni stil tražiti svoj uzor u beletrističkome stilu.

Ili:

U svim funkcionalnim stilovima (...) kolektivnojezično dominira nad individualnojezičnim. U svima je njima legalno provoditi izbor među (jezičnim) inačicama. U svima je njima opravdano govoriti o društveno-jezičnoj svrhovitosti toga izbora.

U svima se njima može postaviti pitanje društvene opravdanosti inačica. U svima se njima u ime društva može govoriti: »ova inačica da – ova ne«, »ova inačica ovdje – ova ondje«, »bolje ova inačica nego ona« itd.

Takva su ekspresivna sredstva i retorička pitanja:

Zašto je standardni jezik polifunkcionalan? – Zato što je život koji prati polifunkcionalan.

Ili:

Zašto smo toliko vremena i prostora posvetili razlikama između jezika kao sustava i jezika kao standarda, odnosno razlikama između lingvističke i sociolingvističke pravilnosti? – Učinili smo to i zato da upozorimo na dijalektiku odnosa jezika kao sustava i jezika kao standarda (...).

Kao način izražavanja ekspresivnosti služe i personifikacije predmeta istraživanja. (Personifikacija predmeta istraživanja jest davanje »osobnosti« tomu predmetu. Kad predmet tu »osobnost« dobije, ponaša se kao da on sam sebe istražuje.) Usp.:

Od svih funkcionalnih stilova najveću ljubav prema jezičnim klišejima gaji upravo administrativni stil.

Ili:

No taj »plijen« književnoumjetnički stil ne uzima zato da bi njime funkcionalne stilove od kojih ga uzima oponašao, nego zato da ih njime osmisli i preosmisli.

Na temelju onoga što smo rekli možemo izdvojiti bitna svojstva znanstvenoga teksta: logičnost, objektivnost, apstraktnost, eksplicitnost, preciznost i točnost. Ona uključuju i sažetost (ekonomičnost), i postupnost, i jasnoću, i neslikovitost, i neemocionalnost, i statičnost. Sva bi ta svojstva trebalo posebno i temeljito opisati. (Ona ni u nas ni u svijetu nisu opisana u cijelosti.)

Ono što podjednako zahtijevaju svi tipovi znanstvenoga teksta (i rasprava, i opis, i pripovijed, i razgovor), to je standardna obvezatnost. (Kako imenovanje tipova teksta mora poći od rezultata procesa, a ne od procesa, mi smo riječima rasprava, opis i razgovor pridružili riječ pripovijed, koja, kao i one, znači rezultat procesa. U tome se smislu ona razlikuje od riječi pripovijest.)

Mi ćemo ovdje navesti samo nekoliko (karakterističnih) primjera o kojima suvremeni znanstveni tekstovi malo vode računa.

Znanstveni tekst karakterizira tradicionalna normativnost, koja pretpostavlja uporabu »primarnih« gramatičkih oblika. Ona, tradicionalna normativnost, poštuje razliku između neodređenosti i određenosti oblika pridjeva i (pridjevnih) zamjenica, pa onda i odgovarajuću razliku u njihovoj deklinaciji (za neodređeni oblik predviđa imeničku, a za određeni zamjeničku deklinaciju). Tako će posvojne pridjeve na -ov-/-ev- i -in- (koji imaju samo neodređeni oblik) nuditi s oblicima neodređene (imeničke) deklinacije: Kombolova (a ne Kombolovog ili Kombolovoga) / Brešićeva (a ne Brešićevog ili Brešićevoga) / Miličina (a ne Miličinog ili Miličinoga) mišljenja. U skladu će s time nuditi i deklinaciju posvojnih (pridjevnih) zamjenica njegov, njezin i njihov: njegova (a ne njegovog ili njegovoga) / njezina (a ne njezinog ili njezinoga) / njihova (a ne njihovog ili njihovoga) mišljenja. Isto će tako postupiti kad bude riječ o (pridjevnim) neodređenim zamjenicama ovakav, takav, onakav, kakav, nikakav, nekakav i dr.: takva (a ne takvog ili takvoga) mišljenja.

Zamjenice će i priloge netko, nešto, nekoji, nečiji, nekako, nekad(a), negdje, nekamo i dr. nuditi bez prefiksa ne-: Ako tko (a ne ako netko) misli drukčije, neka kaže; Ako što (a ne ako nešto) ne valja, treba popraviti; Ako gdje (a ne ako negdje) bude trebalo tekst proširiti, neka ga proširi. Itd.

Kad se neodređene zamjenice nitko, nikoji, ničiji, nikakav i nijedan rabe s prijedlozima, prijedlozi se umeću između ni i tko, ni i koji, ni i čiji, ni i kakav i ni i jedan: ni od koga, ni od čega, ni od kojeg, ni od čijeg, ni od kakva, ni od jednog, ni pred kim, ni pred čim, ni pred kojim, ni pred čijim, ni pred kakvim, ni pred jednim itd. Usp.: Ni od koga nije mogao dobiti odgovor, Ni uz koje uvjete na to ne želi pristati, Ni na koji način tim postupkom ne može postići cilj, Ni s kim o tome nije razgovarao itd. To se pravilo sve manje poštuje, pa se umjesto ni od koga rabi od nikoga, umjesto ni od kakvaod nikakva, umjesto ni s čim s ničim itd.

Norma će o kojoj je riječ tražiti da se poštuju zakonitosti djelovanja neodređenosti i određenosti kategorije, pa onda i načina njezina izražavanja. Tako će, primjerice, nuditi neodređeni oblik pridjeva ondje gdje vlada zakonitost neodređenosti: Pred nama je nov (a ne novi) problem, Nedokažljiva (a ne nedokažljivog ili nedokažljivoga) mišljenja treba se kloniti itd.

U vezi je s krivim odnosom prema kategoriji neodređenosti i određenosti i sve češća uporaba riječi jedan u ulozi neodređenoga člana. Umjesto Pritom je naišao na problem koji mu je zadao dosta muke rabi se Pritom je naišao na jedan problem koji mu je zadao dosta muke, umjesto To je za nj bio nerješiv problem To je za nj bio jedan nerješivi problem itd. Posvojno-povratnu zamjenicu nudit će uvijek kad je posrijedi isti subjekt: Svoja razmatranja (a ne naša razmatranja) uskladit ćemo s takvim teorijsko-metodološkim postupcima, Svoja razmatranja (a ne vaša razmatranja) uskladit ćete s takvim teorijsko- metodološkim postupcima itd.

U vezi prijedloga nad, pod, pred, uz, za, u, na sa zamjeničkim enklitikama me, te, se, nj i nju tražit će da se poštuju ova pravila:

  1. Prijedlozi pod, nad, pred i uz u vezi s enklitikama me, te, se i nju dobivaju kratkosilazni naglasak i dugo završno ā: pòdā me, pòdā te, pòdā se, pòdā nj i pòdā nju. (Tako biva i s ostalima navedenim prijedlozima: nad, pred i uz.)
  2. Prijedlozi za, na i u u vezi s enklitikama me, te, se i nju dobivaju dugouzlazni naglasak: zá me, zá te, zá se i zá nju. (Tako biva i s ostalima navedenim prijedlozima: na i u.)
  3. Prijedlozi na, za i u u vezi s enklitikom nj dobivaju dugosilazni naglasak: nj, zâ nj i û nj.

U administrativno-poslovnome se i razgovornome funkcionalnom stilu i u nesuprotstavljivim i u suprotstavljivim uporabama u takvim vezama pojavljuju samo naglašeni oblici spomenutih zamjenica. Tako se u njima rabi Na njega se osvrću svi koji o tome pišu i Na njega se osvrću svi, a na nju samo neki koji o tome pišu. (U znanstvenome će se funkcionalnom stilu u prvome primjeru rabiti nâ nj.) U novinarsko-publicističkome funkcionalnom stilu te se uporabe najčešće miješaju.

Suvremena je norma posebno osjetljiva kad je riječ o prodoru (najčešće iz engleskoga jezika) u hrvatski standardni jezik analitičkih konstrukcija, koje, dakako, njemu nisu svojstvene. Takve su konstrukcije preplavile suvremeni hrvatski standardni jezik, i to u svim njegovim funkcionalnim stilovima. Gotovo bi se moglo reći da one nisu stvar potrebe hrvatskoga standardnog jezika, nego stvar mode (usuđujemo se reći – »potkrijepljene« ideologijom). Zar to ne potvrđuju konstrukcije poput Pula film festival, Zagreb film festival, pa čak i Zagreb Film Festival, itd.? Što je natjeralo ljude da Pulski filmski festival pretvore u Pula film festival? Zašto konstrukcije tipa doping-kontrola ne bi smjele glasiti dopinška kontrola? Imamo klimatske uvjete i klimatska lječilišta, ali i klima-uređaj i klima-komoru. Zar klimatski uređaj (ili možda preciznije klimatizacijski uređaj) i klimatizacijska komora nisu dostojni hrvatskoga jezika? – Zbog mode (»potkrijepljene« ideologijom) suvremena je norma hrvatskoga standardnog jezika u prosudbi takvih konstrukcija sve nemoćnija. Protiv te su norme i sve moguće tehnologije i sva javna glasila.

Znanstveni se tekst mora držati i specifičnih stilističkih pravila.

Postoji opće stilističko pravilo da se od dva i tri istovrsna gramatička oblika pridjeva i (pridjevnih) zamjenica -oga/-og, -ega/-eg, -ome/-omu/-om i -emu/-em kad su jedni pored drugih oblici na -oga, -ega, -ome, -omu i -emu stavljaju:

  1. ako su dva – na prvo, a oblici na -og, -eg, -om i -em na drugo mjesto:
    (hrvatski standardni jezik) (G) hrvatskoga standardnog jezika, (D) hrvatskomu standardnom jeziku, (L) o hrvatskome standardnom jeziku; (naš hrvatski jezik) (G) našega hrvatskog jezika, (D) našemu hrvatskom jeziku, (L) o našemu hrvatskom jeziku;
  2. ako su tri – na prvo i drugo, a oblici na -og, -eg, -om i -em na treće mjesto:
    (suvremeni hrvatski standardni jezik) (G) suvremenoga hrvatskoga standardnog jezika, (D) suvremenomu hrvatskomu standardnom jeziku, (L) o suvremenome hrvatskome standardnom jeziku; (naš hrvatski standardni jezik) (G) našega hrvatskoga standardnog jezika, (D) našemu hrvatskomu standardnom jeziku, (L) o našemu hrvatskome standardnom jeziku.

Kraće: Ako ima više istovrsnih oblika o kojima je riječ, prvi će, drugi, treći itd. biti na -oga, -ega, -omu, -emu i -ome, a zadnji na -og, -eg, -om i -em. Ako je pak samo jedan pridjev, odnosno samo jedna (pridjevna) zamjenica, onda će oni biti na -oga, -ega, -omu, -emu i -ome:

(hrvatski jezik) (G) hrvatskoga jezika, (D) hrvatskomu jeziku, (L) o hrvatskome jeziku; (naš jezik) (G) našega jezika, (D) našemu jeziku (L) o našemu jeziku.

(Iz primjera se vidi da će dativ biti na -omu i na -emu, a lokativ na -ome i – kao u dativu – na -emu, jer je riječ o prijeglasu.)

Tipovi su znanstvenoga teksta opis, rasprava i pripovijed organizirani pisanim, a tip razgovor govorenim jezikom. Pisani je jezik podložan ritmo-melodijskim, a govoreni logičkim zakonitostima. Zato će redoslijed enklitika (naslonjenica) biti drukčiji u pisanome nego u govorenome jeziku. U pisanome će jeziku stajati iza naglašene riječi (u tome se smislu enklitike nazivaju i zanaglasnicama), a u govorenome jeziku ondje gdje to traži logika tijeka govora. Tako će enklitika (naslonjenica, zanaglasnica) je u pisanome obliku teksta koji slijedi biti ili iza stoička ili iza sukladna: Stoička je teorija zaključivanja sukladna s učenjem o sudu i Stoička teorija zaključivanja sukladna je s učenjem o sudu. U govorenome će tipu jezika stajati obično iza teorija: Stoička teorija je sukladna s učenjem o sudu.

Znanstveni stil (u skladu sa svojom apstraktnošću i implicitnošću) mora rabiti instrumental sredstva i bez neproizvedenoga i bez proizvedenih prijedloga putem, preko, posredstvom, pomoću i sl. Tako, primjerice, u njemu instrumental sredstva imenice televizija mora glasiti televizijom, a ne putem (preko, pomoću i sl.) televizije. Usp.:

Takve se vijesti šire najčešće televizijom, a ne: Takve se vijesti šire najčešće putem televizije.

Tako treba biti i s lokativom mjesta (prostora) i s genitivom vremena. U lokativu treba rabiti neproizvedeni prijedlog u, a ne proizvedene prijedloge u području, u oblasti, na polju i sl. Usp.: U znanosti takvo se što ne bi smjelo pojaviti, a ne: U području znanosti takvo se što ne bi smjelo pojaviti. U genitivu pak vremena treba rabiti neproizvedeni prijedlog za, a ne proizvedeni prijedlog za vrijeme. Usp.: To se dogodilo za vladanja cara Josipa Franje II., a ne: To se dogodilo za vrijeme vladanja cara Josipa Franje II. Isto tako i neproizvedeni prijedlog radi i genitiv (u funkciji genitiva svrhe), a ne proizvedene prijedloge u svrhu i u cilju. Usp.: Tako je postupio radi približavanja djeci, a ne: Tako je postupio u svrhu (u cilju) približavanja djeci. (Kad je već riječ o prijedlogu radi, norma upozorava na to da se ne smije zamjenjivati s prijedlogom zbog. Prijedlogom se naime radi iskazuje namjera (svrha, cilj), a prijedlogom zbog uzrok. Jedno je Učinio je to radi njih (»oni« su cilj njegova postupka), a drugo Učinio je to zbog njih (»oni« su uzrok njegova postupka).

Slična pravila norma znanstvenoga stila nudi i za neproizvedene i proizvedene veznike. (Neproizvedeni su veznici leksičko-gramatički nemotivirani, a proizvedeni leksičko-gramatički motivirani veznici.) U skladu su s apstraktnošću znanstvenoga stila neproizvedeni veznici ako, da, kako itd., a proizvedeni veznici u vrijeme kad, pod uvjetom da, na način kako itd., npr.: Zadovoljit će ako uzme u obzir i drugo mišljenje, a ne: Zadovoljit će pod uvjetom da uzme u obzir i drugo mišljenje.

Znanstveni stil ne voli »višak« značenja, pa onda ni iskazivanje jednoga istoga značenja dvjema ili s više riječi istoga značenja. Drugim riječima, ne voli pleonazme. On rabi samo no (No nije znao kako da to razriješi) ili samo međutim (Međutim nije znao kako da to razriješi), a ne i jedno i drugo (No međutim nije znao kako da to razriješi). (No i međutim imaju isto značenje.) Isto će tako rabiti ili samo desetak (Za potvrdu je naveo desetak primjera) ili samo oko deset (Za potvrdu je naveo oko deset primjera), a ne i jedno i drugo (Za potvrdu je naveo oko desetak primjera). (Čestica oko znači isto što i sufiks -ak.)

Rekli smo da je jedno od temeljnih svojstava znanstvenoga stila jednoznačnost. Zato on ne trpi sinonime (suznačnice) ni kao istoznačnice ni kao sličnoznačnice. To je odgovor onima koji opravdavaju uporabu dviju ili više riječi s istim značenjem – jer ne žele biti »monotoni«.

Logičnost i preciznost znanstvenoga stila zahtijevaju da se ne narušavaju odnosi u komunikacijskome trokutu (tako mi nazivamo (su)odnose unutar ja-ti-on). Ono što se vezuje uz ja (uz osobu koja govori) tvori se od osnove ov-, ono što se vezuje uz ti (uz osobu s kojom se govori) – od osnove t-, a ono što se odnosi na on (na osobu o kojoj se govori) – od osnove on-. Tako će se uz ja vezivati ovaj, ovdje, ovamo, ovuda, ovakav itd., uz ti taj, tu, tamo, tuda, takav itd., a uz on onaj, ondje, onamo, onuda, onakav itd. Ovaj znači »onaj koji je uz ja«, ovdje – »mjesto u kojemu je ja«, ovamo – »kretanje usmjereno prema ja« itd.; taj – »onaj koji je uz ti«, tu – »mjesto u kojemu je ti«, tamo – »kretanje usmjereno prema ti« itd.; onaj – »onaj koji je uz on«, ondje – »mjesto u kojemu je on«, onamo – »kretanje usmjereno prema on« itd. Zato je npr. tamo logično vezivati uz ti i sa značenjem »k tebi«, onamo – uz on i sa značenjem »k njemu«, tu – uz ti i sa značenjem »kod tebe«, ondje – uz on i sa značenjem »kod njega«. Kad ja i on (personalizirat ćemo ih) budu išli k tebi, ići će tamo; kad budu kod tebe, bit će tu; kad ja ili ti i ja i ti budu išli k njemu, ići će onamo; kad ja ili ti i ja i ti budu kod njega, bit će ondje. Međutim se gotovo u cjelini komunikacije tamo rabi i u značenju »k tebi«, i u značenju »kod tebe«, i u značenju »k njemu«, i u značenju »kod njega«. Takvo niveliranje jest u skladu s ekonomijom komunikacije, ali to ne znači da primarne (tj. tradicionalne) načine izražavanja odnosa o kojima je riječ treba napustiti. Oni će se izražavati ondje gdje je (a ne: tamo gdje je) stroža kontrola komunikacije, a to je, u prvome redu, u znanstvenoj komunikaciji. Time se ujedno osigurava kontinuitet hrvatskoga standardnog jezika, a on je, kontinuitet, nešto bez čega hrvatski standardni jezik (kao ni bilo koji drugi standardni jezik) ne može opstati.

Odnosi se komunikacijskoga trokuta o kojemu je riječ nalaze i u tekstu. Ono što se nalazi s lijeve strane pisca pripada članu ja, a ono što se nalazi s desne strane pisca – članu ti. Ono pak što se nalazi izvan »dometa« člana ja i člana ti pripada članu on. Tako će, primjerice, primjeri koje smo naveli kao potvrdu tvrdnje (zato se nalaze s lijeve strane) biti ti (primjeri), a primjeri koje ćemo navesti kao potvrdu tvrdnje (zato će se nalaziti s desne strane) – ovi (primjeri). Primjeri će pak koji su izvan »dometa« člana ja i člana ti biti oni (primjeri): Oni primjeri koje smo naveli ranije... i Oni primjeri koje ćemo navesti kasnije... (U administrativno-poslovnome stilu za ovi (primjeri) kaže se sljedeći (primjeri). Međutim ne bi bilo u redu kad bi se tako reklo, a često se kaže, i u znanstvenome stilu.)

Pokaznu će zamjenicu ovaj (pa onda i ovakav, ovolik i dr.) pisac rabiti i onda kad se bude osvrtao na područje (knjigu, raspravu, poglavlje, dio knjige i sl.) u kojemu obrađuje (ili će obrađivati) odgovarajući sadržaj. (Dakako, to područje mora biti imenovano.) Usp.: U ovoj knjizi govorimo (ili govorit ćemo) o problematici o kojoj se ne zna mnogo.

Tipovi su znanstvenoga teksta, rekli smo, rasprava, opis, pripovijed i razgovor. Raspravu bismo i opis mogli nazvati statičnim, a pripovijed i razgovor dinamičnim tipovima teksta. U raspravi i opisu naime glavnu ulogu imaju predmet i svojstvo predmeta, a u pripovijedi i razgovoru radnja i okolnost radnje. Zato će u raspravi prevagu imati imenica i pridjev, a u pripovijedi i razgovoru glagol i prilog. Raspravu dakle i opis karakteriziraju imeničnost (supstantivnost) i pridjevnost (atributivnost), a pripovijed i razgovor glagolnost (verbalnost) i priložnost (adverbalnost). (U čimbenike statičnih tipova znanstvenoga teksta mogli bismo uključiti još i broj, pa njegovo svojstvo nazvati brojevnošću (numerativnošću). I broj je naime uz imenicu, pridjev, glagol i prilog član samoznačnih (autosemantičnih) jedinica koje čine sadržaj znanstvenoga teksta. (Supstantivnost, atributivnost i numerativnost možemo kraće nazvati nominalnošću.) Upravo je zahvaljujući (i) njima takva, samoznačna, i rečenica znanstvenoga teksta.) Mi ćemo se u ovome svom radu temeljitije pozabaviti samo raspravom (kao modelom rada na tekstovima funkcionalnih stilova).

Prije toga moramo pokazati kako između rečenice i teksta postoji prijeko potrebna veza. Logično je naime očekivati da između rečenice i teksta u kojemu će se rečenica naći dođe do odgovarajuće semantičko-strukturne veze. Isto je tako logično da do takve veze dođe i među komponentama jednostavne i među komponentama složene rečenice. Takva semantičko-strukturna veza vodi k jedinici iznad rečenice, koja se zato zove nadrečenična jedinica ili diskurs. Kako to biva, pokazat ćemo na tekstu:

Prva je svrha pridjevima u Vili boja, a druga dimenzija. U međusobnome su kontrastu dane crna boja (3. strofa) i bijela (6-8), a sporedne su rumena (5) i metaforičke zamjene za žutu boju kose (2) i za boju puti (8). Za isticanje spomenute suprotnosti između crne i bijele boje Lucić se poslužio simbolikom glasova. Vokalnoga R (koje čini slog) u pridjevu čarn) nema uopće u četiri strofe (4, 5, 9, 10), a inače se pojavljuje od 1 do 6 puta. Samo u 3. strofi , gdje se nalazi pridjev čarn, ono je upotrijebljeno 9 puta. Nasuprot tome može se govoriti o simbolici vokala i u strofi 7. i 8. Doduše, do te simbolike Lucić dovodi postupno. Naime pridjev bil upotrijebljen je i u 6. strofi , gdje prevagu još ima vokal a. U simbolici vokala i u te tri strofe Lucić primjenjuje gradaciju njegove frekvencije: dok se u 6. strofi javlja svega 15 puta, u 7. strofi postaje najčešći vokal (dolazi 24 puta), a frekvencija mu u 8. strofi raste na 29. Na taj je način postignut i akustički kontrast između dviju boja koje dominiraju u pjesmi.

Kako se u navedenome tekstu uspostavlja veza? – Međusobni kontrast vezuje se uz boje, sporedne – uz boje, metaforičke zamjene – uz boje, spomenuta suprotnost – uz kontrast i vokalno ā – uz glasovi (veza je semantička); inače se pojavljuje vezuje se uz ř (supstitut za ono), ono – uz vokalno ā, javlja se – uz ř, postaje – uz ř i dolazi – uz ř (veza je strukturno-semantička); mu se vezuje uz vokal a, između dviju boja – uz crna i bijela boja (veza je strukturno-semantička); do te simbolike vezuje se uz simbolika, te tri strofe – uz strofe (veza je strukturno-semantička); koje (slogotvorno ā) vezuje se uz vokalno ā i koje (dominiraju) – uz dvije boje (veza je strukturno-semantička); njegove (frekvencije) vezuje se uz vokal i (veza je strukturno-semantička); gdje (prevagu ima) vezuje se uz u 6. strofi i gdje (se nalazi) – uz u 3. strofi (veza je strukturno-semantička). Kao međutekstna veza služe samo (u 3. strofi), nasuprot tome, doduše, naime, na taj način i anteponirane priložne oznake prijedložno-imeničnoga podrijetla za isticanje (spomenute suprotnosti), do te simbolike, u simbolici (vokala), u te tri strofe, u 6. strofi i u 7. strofi (između crne i bijele boje) (veza je strukturno-semantička). Takva je međutekstna veza uspostavljena i ponavljanjem imena Lucić.

U tekstu se pojavljuju iskazi sa samostalnom obaviješću koje čini slog u pridjevu čarn, gdje se nalazi pridjev čarn i gdje prevagu ima vokal a, pa se zato ili stavljaju među zagrade ili se odvajaju zarezima. Oni su takvi, iako su uključeni u tekst sredstvima kojima se uključuju rečenice u složene rečenice, u biti činjenica teksta. To treba naglasiti jer o tome ovisi hoće li se i, ako hoće, kakvim pravopisnim sredstvima uključiti u složenu rečenicu, pa onda složena rečenica u tekst. (O svemu će tome posebno biti govora u tekstovima koji slijede.)

Iz općih svojstava znanstvenoga stila izlazi njegova neosobnost (impersonalnost). Zato se pisac znanstvenoga teksta može služiti i prvim licem jednine i prvim licem množine i, u skladu s time, »neutralnim« licem (predstavljenim bilo u trećemu licu jednine s povratnom zamjenicom se bilo trpnim stanjem glagola). Tako je svejedno hoće li pisac reći U prvome poglavlju govorim o..., U prvome poglavlju govorimo o... ili U prvome poglavlju govori se o...

Nominalnost znanstvenoga teksta dopušta da se njegovu sadržaju pristupi i prezentom i futurom prvim, pa (u određenim okolnostima) i kondicionalom prvim. Tako se može reći i Zato u raspravi i opisu imaju prednost imenica i pridjev... i Zato će u raspravi i opisu imati prednost imenica i pridjev... i Zato bi u raspravi i opisu imali prednost imenica i pridjev... Hoće li se pak reći na jedan, drugi ili treći način, odlučit će sam pisac u skladu s (općim) funkcionalnostilističkim pravilima koja mu stoje na raspolaganju.

Sad ćemo opisati neke posebnosti strukture i semantike znanstvenoga teksta s posebnim osvrtom na raspravu.

Jedna je od tih posebnosti anteponiranost zavisne surečenice. Usp.:

  1. Da je pjesništvo znatno starije od modernističkoga u podlozi Cesarićeva nadahnuća, vidi se i po metričkome ustroju stihova i rimovanih strofa.
  2. Ako usporedimo pojedine pridjeve u različitim govornim situacijama, vidjet ćemo da postoje velike razlike u percepciji veličine.
  3. Kao što se iz naslova vidi, teorijski je najpretencioznije prvo poglavlje.

Razlog je tomu taj što se u anteponiranoj zavisnoj surečenici nalazi poziv na sljedeći sadržaj i što u njoj pisac uspostavlja vezu s odgovarajućim metodološkim postupcima kojima se služi ili koje supostavlja jedne drugima. Na taj način uspostavlja vezu prethodnoga teksta sa sljedećim, pa takve (anteponirane) surečenice služe i kao sredstva međutekstne veze.

U takvim se anteponiranim zavisnim surečenicama, u skladu s logikom teksta, vrlo često nalaze eksplicitna vezna sredstva (najčešće) upućivačkoga karaktera. Usp.:

  1. Kako je ona posljedica dodira među govornicima raznih jezika i posuđivanja jezičnih elemenata, nazvat ćemo je kontaktnom srodnošću. Kad do toga dođe, takav događaj nazivamo promjenom u jeziku.
  2. Da bi (ř) pokazali neopravdanost normiranja, pozivaju se na lingvistiku.
  3. Tek ako tako promatramo jezik, moći ćemo ga ispravno opisati. (Tu je i tek konektor anaforičko-kataforičkoga tipa.)

U takvu se položaju zavisne surečenice znadu automatizirati te postati tipičnim sredstvima međutekstne veze. Usp.:

Da je tako, bila bi sintaksa vrlo jednostavna.

U tome su se smislu neke zavisne surečenice s veznikom da izdvojile iz takvih struktura te postale pravim konektorima modalnoga podrijetla: da se razumijemo, da ne bi bilo nesporazuma, da svima bude jasno, da se odstrani svaka sumnja, da se ne bi krivo shvatilo i sl. Usp.: Da se razumijemo, tomu se problemu može pristupiti i onako kako mu je pristupio spomenuti autor.

Takvu ulogu imaju i anteponirane surečenice s participijalnom konstrukcijom iskazanom glagolskim prilogom sadašnjim ili glagolskim prilogom prošlim. Usp.:

Polazeći u svim svojim razmatranjima od isticanja kulturne determiniranosti prosvjetiteljske funkcije srednjovjekovne književnosti, Broz ne zapostavlja ni nacionalnoegzistentnu, obrambenu ulogu toga kompleksa.

I tu ima automatiziranih konstrukcija: Imajući u vidu..., Vodeći računa o..., Znajući da... itd., koje (takve) znadu prijeći iz jedne kategorije u drugu. Tako dobivamo npr. proizvedene prijedloge tipa zahvaljujući (s dativom) i isključivši (s akuzativom) (koji u toj ulozi, dakako, ne moraju biti anteponirani).

Često se u toj ulozi (sredstva međutekstne veze) znadu pojaviti anteponirane zavisnoupitne surečenice:

Zašto smo tako postupili, obrazložit ćemo u sljedećemu poglavlju.

I samostalna pitanja, uvodeći u sljedeći sadržaj, mogu poslužiti kao sredstva međutekstne veze:

  1. Na koji ćemo način to dokazati?
  2. Koja bi nam metoda tu mogla pomoći?
  3. Kako smo to uradili? (Evo kako.) Itd.

U toj ulozi mogu, dakako, biti i pitanja kao dijelovi glavne zavisnoupitne surečenice:

Što ćemo učiniti kad nam druga metoda bude nudila drugačija rješenja?

Kao uvod u sljedeći sadržaj mogu poslužiti i primjeri ponude izražene imperativom:

  1. Poslužimo se prvim primjerom iz druge periferne europske književnosti.
  2. Pokušajmo to objasniti ovako.
  3. Razmotrimo nekoliko primjera. Itd.

Međutekstnim veznim sredstvima može poslužiti i permutacija redoslijeda komponenata rečenice. Usp.:

  1. Svoj metodološki pristup Ljubić objašnjava prirodom književne građe.
  2. Osjeća se to iz opsega pažnje koja je u Historiji dodijeljena tim spisima.
  3. Značenje i cjelokupni domet istraživačkog napora u domeni srednjovjekovne hrvatskoglagoljske književnosti posebno je ocijenio Branko Vodnik.
  4. Svjetsku slavu zadobio je knjigom De institutione bene vivendi per exempla sanctorum.
  5. Zbivalo se to krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina 16. stoljeća. Itd.

Naravno, takva permutacija ne izaziva nikakvu stilsku obilježenost.

Kao uvodno sredstvo služi i anteponiranost priložnih oznaka (najčešće mjesta i vremena):

U razdoblju nakon Tridentinskoga sabora Marulićev je spis prihvaćen gotovo programatski.

Vrlo se često iza njih stavlja zarez, što nije u skladu ni sa strukturnim ni sa semantičkim interpunkcijskim načelom, kakvo je, semantičko, načelo i hrvatske interpunkcije.

Jedno su od najčešćih (i najuobičajenijih) sredstava međutekstne veze lične zamjenice trećega lica jednine i množine:

(Takva su veza tekstovi.) Oni su važni i za opću nacionalnu povijest i za sve njezine pojedinačne odsječke.

One se mogu pojaviti i kao supstituirane nulom:

Ø Važni su i za opću nacionalnu povijest i za sve njezine pojedinačne odsječke.

Takve su i pokazne zamjenice koje se odnose na drugo lice:

Ta historijska odluka Ljudevita Gaja i njegovih sljedbenika bila je sudbonosna za daljnji razvoj hrvatskoga književnog jezika.

Posebno se to odnosi na uopćenu zamjenicu to:

To znači da se spoznajnim putem s lakoćom mogu svladati jezične zakonitosti.

Ulogu sličnu toj imaju i prilozi upućivačkoga karaktera tu, ondje, tamo, odande, odatle, odonud, otud, otad(a), tako i dr.:

  1. Otada i Maretićeva nadstudiranost.
  2. Tako autor i napetim štivom i efektnim egzemplificiranjem ispunja stranice Institucije.
  3. Odatle anomalija u upotrebi riječi »evo«.
  4. Ondje se mogu naći i drugi dokazi za tu tvrdnju.

Takve su poveznice i posvojne zamjenice njegov, njezin i njihov:

  1. Njegova monografija o Preradoviću i do danas ostaje najpotpunija književnopovijesna studija o tome vrhunskom pjesniku preporodnoga razdoblja.
  2. Njihovim aparatom koriste se i u bogoslovskim latinskim pjesmama.

Isto tako i posvojno-povratna zamjenica svoj:

Svoju studiju koncipirao je Bratulić kao svestranu analizu.

Često se pojavljuju kao sredstva međutekstne veze pokazne zamjenice s neproizvedenim (tvorbeno nemotiviranim) i proizvedenim (tvorbeno motiviranim) prijedlozima osim toga, pored toga, prije toga, u vezi s time, u skladu s time, usprkos tomu, unatoč tomu i dr.:

  1. Osim toga objavljen je i veći broj djela iz kroatističkoga jezikoslovlja.
  2. U vezi s time pojavila su se i drugačija mišljenja.

Kao izrazi upućivanja na početni dio sadržaja, pa onda tako i kao sredstva međutekstne veze, javljaju se izrazi tipa na početku, u uvodnome dijelu i sl.:

Na početku svoga izlaganja naveo je nekoliko mišljenja s kojima se ne slaže.

Suprotni su im izrazi koji upućuju na završni dio sadržaja napokon, na kraju, sve u svemu i sl.:

Na kraju želimo kazati da će udžbenici moći pridonijeti onoliko duhovnomu preodgoju koliko je dobar i sposoban nastavnik.

U formalnome se smislu kao sredstva međutekstne veze pojavljuju:

  1. izrazi koji iskazuju uzrok naime, jer, zbog (toga i sl.):

    On naime smatra da ono što daje stilističku vrijednost (obilježenost) pojedinim »stilemima« nije njihov oblik, smisao ili struktura, nego zvukovno ostvarenje;

  2. izrazi koji iskazuju način tako, na (taj, isti, sličan, drugi...) način, poput toga, u skladu s time i sl.:
    1. Tako autor i napetim štivom i efektnim egzemplificiranjem ispunja stranice Institucije.
    2. Na isti je način obrazložio i drugu tezu.

  3. izrazi koji iskazuju namjeru radi (toga i sl.) i poradi (toga i sl.):

    Radi toga je krenuo u nova istraživanja.

  4. izrazi koji iskazuju vrijeme tada, otad(a), odonda, od toga vremena i sl.:

    Otad se počeo baviti drugim problemima.

  5. izrazi koji iskazuju sastavnost također, i, ni i sl.:
    1. Oni se također bave njime, ali na drugi način.
    2. I on misli da bi to trebalo drukčije rješavati.
    3. Ni česticama ne pristupaju svi na isti način.

    (Izrazima se također, i i ni iskazuje i intenzitet sadržaja onoga uza što se nalaze.)

  6. izrazi koji iskazuju suprotnost i suprotstavljenost no, međutim i pak:
    1. No važnije od njihova pisanog lika jest ponašanje takvih višečlanih brojeva u sročnosti.
    2. Mislim međutim da je posve nepotrebno i kontraproduktivno te razlike umjetno povećavati.
    3. Naš autor pak misli posve drukčije.
  7. izrazi koji iskazuju zaključak dakle, zato, stoga, prema tome i sl.:
    1. Slijedi dakle ovakav zaključak.
    2. Zato treba voditi računa i o takvim mišljenjima.
    3. Stoga možemo s pravom reći da je XV. stoljeće prijelomno u povijesti hrvatskoga (književnog) jezika.

  8. izrazi kojima se iskazuje izuzetak iz prethodnoga sadržaja samo, jedino i sl.:

    Samo se on s time može složiti.

Samo može značiti i stanovitu ogradu od iskazana mišljenja ili stanovit dodatak iskazanu mišljenju. I u tome značenju može poslužiti kao vezno sredstvo:

Samo bi trebalo uzeti u obzir i druga mišljenja o tome.

Kao sredstva međutekstne veze služe i čestice još, baš, tek, ipak i dr.:

  1. Još je zanimljivije i, po mome mišljenju, za starije tekstove osobito relevantno Bratulićevo poimanje interpretacije.
  2. Tek konačna pobjeda vukovaca na kraju stoljeća pojavom »Hrvatskoga pravopisa« likvidira napokon tu ilirsku varijantu.
  3. Ipak je trebalo uzeti u obzir i druga, pogotovo suprotna, mišljenja.

Komparativima se i superlativima izražavaju odnosi, pa, u tome smislu, i oni služe kao sredstva međutekstne veze:

  1. Jasniji je bio u prvome poglavlju.
  2. Najoštriji su prigovori dolazili iz Dalmacije.

Slična su im leksička sredstva tipa drukčije i sl.:

Drukčije on to nije ni mogao riješiti.

Rekli smo da je za nas već složena rečenica tekst. Sad ćemo reći nešto o načinima povezivanja surečenica u složenu rečenicu i odgovarajućim načinima povezivanja rečenica u tekst. Postoje naime adekvatna, ali ne i istovjeta, sredstva kojima se to čini. Već smo pokazali kako se to čini kad je riječ o uzroku (kauzalnosti) (usp. naime), načinu (modalnosti) (usp. tako), vremenu (temporalnosti) (usp. tada), namjeri (finalnosti) (usp. radi), uvjetu (kondicionalnosti) (usp. onda), atributu (atributivnosti) (usp. takav i njegov), sastavnosti (kopulativnosti) (usp. također), suprotnosti (adverzativnosti) (usp. međutim), zaključnosti (konkluzivnosti) (usp. zato) i isključnosti (ekskluzivnosti) (usp. samo). Sad ćemo reći nešto o tome kako se kombinacijom veznih sredstava nezavisnosloženih rečenica s veznim sredstvima zavisnosloženih rečenica dolazi do sredstava međutekstne veze.

U samostalnoj uporabi vezna sredstva nezavisnosloženih rečenica imaju samo anaforički, a u kombinaciji s veznim sredstvima zavisnosloženih rečenica anaforičko-kataforički karakter. Takve su kombinacije pa ako, pa kad, pa kako...; a ako, a kad, a kako...; ali ako, ali kad, ali kako... Kad se takva sredstva rabe unutar (složene) rečenice, ispred njih se stavlja točka-zarez:

1. Kad takvo ako ne prati a, ispred njega stavljamo zarez; a kad ga prati, ispred njega stavljamo točku-zarez.

2. Ako takvo ako ne prati a, ispred njega stavljamo zarez; ali ako ga prati, ispred njega stavljamo točku-zarez.

Vezna sredstva a ako, a kad, a kako... na razini teksta postaju ako pak, kad pak, kako pak..., a vezna sredstva ali ako, ali kad, ali kako... – no ako, no kad, no kako... ili međutim ako, međutim kad, međutim kako...

1. Kad takvo ako ne prati a, ispred njega stavljamo zarez. Kad ga pak prati, ispred njega stavljamo točku-zarez.

2. Ako takvo ako ne prati a, ispred njega stavljamo zarez. No ako ga prati, ispred njega stavljamo točku-zarez.

Kako vidimo, čestica pak dolazi iza enklitike (ga). Čestica pak međutim može stajati ili ispred veznika ako, kad, kako... ili iza veznika ako, kad, kako...:

2a. Međutim ako ga prati, ispred njega stavljamo točku-zarez.

2b. Ako ga međutim prati, ispred njega stavljamo točku-zarez.

Dakako da se, budući sastavni dio veznoga sredstva (konektora), ni u jednome ni u drugome slučaju ne odvaja zarezom. Isto je tako i s česticom pak.

I samostalne se čestice međutim i pak rabe u ulozi veznoga sredstva na razini teksta, pa ih i u toj ulozi smatramo konektorima:

  1. On međutim misli drukčije.
  2. Međutim on misli drukčije.
  3. On pak misli drukčije.

Mogu se kombinirati vezna sredstva i na razini istovrsnih složenih rečenica – bilo na razini nezavisnosloženih bilo na razini zavisnosloženih. Usp.: a i, pa i, jer ako i sl. Tako se pak dobivena vezna sredstva a i i pa i mogu kombinirati s veznicima ako i kad: a i ako, a i kad, pa i ako, pa i kad. Usp.:

  1. A i kad posegne za primjerima, napušta ga sreća.
  2. Pa i kad ne prihvaća tuđa mišljenja, ne prestaje biti koncilijantan.
    (U kombinaciji jer ako i jer kad komponenta jer obično postaje naime.)

Kako vidimo, međutim, pak i naime služe kao vezna sredstva na razini teksta (zato ih i zovemo međutekstnim veznim sredstvima – konektorima), pa je nelogično kad se odvajaju zarezima. Takvi su još no, prema tome, dakle, u vezi s time i sl.

Nezavisnosloženi veznik i u kombinaciji sa zavisnosloženim veznicima i u postpoziciji i u antepoziciji pribavlja veznomu sredstvu nijansu značenja dopusnosti: ako i / i ako, kad i / i kad, da i / i da itd. Usp.:

  1. Ako i uđe u takvu problematiku, opet ostaje nedorečen.
  2. I ako svi tako hoće, on se ne odriče svoga.

Takvo se i (s nijansom dopusnosti) može povezivati sa zavisnosloženim veznicima uz pomoć (u ovome slučaju čestica) a i pa. Tada čestica a na razini teksta može prijeći u česticu pak. Ako se to dogodi, čestica će pak stati iza zavisnosloženoga veznika: ako pak i, kad pak i itd. Inače će čestice a i pa u tim kombinacijama stajati na prvome mjestu: a ako i, pa ako i:

  1. A ako i ne bude tako, svejedno će, kaže on, biti zadovoljan.
  2. Pa ako i kaže nešto s čime se neće svi složiti, opet neće škoditi.
  3. Ako pak i nije tako kako drugi misle, treba mu čestitati na upornosti.

U toj ulozi čestica se i može »distancirati« od svoga konektora i stati ispred glagola (jer ona i jest zato da istakne glagol):

Pa ako takvo što i ne stane u predviđene okvire, neće narušiti postojeću konstelaciju.

Čestica i može ući i u kombinaciju s dvama zavisnosloženim veznicima od kojih je prvi jer: jer i kad, jer i ako, jer i da itd. U tome slučaju jer može zamijeniti čestica naime, ali tada čestica naime dolazi samo ispred čestice i:

  1. Jer i kad bude uvjeta, problem će i dalje ostati.
  2. Naime i kad d nije fizički d, nego t, opet se ispred s piše d.

Riječ i ima dakle dvije uloge: ulogu vezivanja i ulogu isticanja. O tome nam je reći koju više. – U prvoj ulozi i vezuje dvije rečenice u složenu rečenicu: Ivan sjedi i piše, a u drugoj ističe članove rečenica: (Ivan sjedi i piše.) I Marko sjedi i piše. U drugoj ulozi uz to što ističe i vezuje. Razlika je međutim između prve i druge uloge vezivanja u tome što u prvoj ulozi vezuje samo dvije (Ivan sjedi i piše), a u drugoj dvije i više (mogućih) rečenica (Ivan sjedi i piše. – I Marko sjedi i piše. I Stjepan sjedi i piše...). Zato bismo prvu ulogu mogli nazvati surečeničnom, a drugu međutekstnom. Po nama je dakle i u prvoj ulozi vezno sredstvo na razini složene rečenice (dakle veznik-junktor), a u drugoj vezno sredstvo na razini teksta (dakle veznik-konektor). (I po tome se može vidjeti zašto mi složenu rečenicu – i zavisnosloženu i nezavisnosloženu – smatramo dvojnim ustrojstvom (dvojnom strukturom). Mi naime u Ivan sjedi, čita i piše vidimo dvije složene rečenice: (1) Ivan sjedi i čita i (2) Ivan sjedi i piše. I u prvoj nam je i u drugoj glavna surečenica Ivan sjedi. Isto tako gledamo i na ni (na razini rečenice: Ivan ne sjedi ni ne piše i na razini teksta: Ivan ne sjedi ni ne piše. – Ni Marko ne sjedi ni ne piše. Ni Stjepan ne sjedi ni ne piše...).

Tim putem riječju ni dolazimo do kombinacija do kojih smo došli riječju i (riječju se i povezuju jesni iskazi, a riječju ni niječni iskazi): a ni kad, a ni ako, a ni da...; pa ni kad, pa ni ako, pa ni da...; jer ni kad, jer ni ako, jer ni da... I one će se ponašati kao kombinacije s riječju i. I one će se naime kad se nađu unutar rečenice odvajati točkom-zarezom; a kad se nađu unutar teksta, točkom.

Kažimo koju i u vezi suodnosa ni i niti. – Ni će se rabiti isključivo u niječnim iskazima (Ni ne jede ni ne pije), a niti isključivo u jesnim iskazima (Niti jede niti pije). Tako će biti i kad se budu ponavljali – ni kao ni i niti kao niti. Pogrešno je kad se (u ponavljanjima) ni kombinira s niti: Nije ni pio niti jeo (treba: Nije ni pio ni jeo), Nije ni dobar niti loš (treba: Nije ni dobar ni loš) itd.

Za znanstveni su tekst karakteristične modalne riječi i njima odgovarajući izrazi kojima se izražava opravdanost, mogućnost, pretpostavljenost i sl. onoga o čemu se u njemu govori. (Po tome su i oni svojevrsna sredstva kojima se izražavaju međutekstne veze.) To su: naravno, dakako, nedvojbeno, nesumnjivo, sigurno, zacijelo, pouzdano, dabome, vjerojatno, svakako, bez sumnje, razumije se, očito je, po svemu sudeći, nema sumnje, ipak, zapravo, možda i sl. Takve se modalne riječi i njima odgovarajući izrazi pojavljuju i samostalno (Jesi li spreman na odgovor? Dakako!), pa se, u skladu s time, i odvajaju zarezom ili zarezima: Dakako, ne treba zaboraviti to da ima i drugih mogućih rješenja; Do takvih se rezultata može doći, naravno, samo ako se postupi onako kako je postupio autor; On, po svemu sudeći, ima pravo kad takva mišljenja podvrgava kritici; Moglo bi se, dakako, reći i drukčije itd.

Kad se takve modalne riječi i njima odgovarajući izrazi nalaze na početku iskaza i kad ih pritom prati veznik ili enklitika, tada se ne odvajaju zarezom: Dakako da će on i na to odgovoriti kako treba i: Bez sumnje je i to moguće od njega očekivati.

Svi nam navedeni primjeri (i njihovo objašnjenje) pokazuju da je semantička interpunkcija (kakva je, ponavljamo, interpunkcija hrvatskoga jezika) stvar teksta, a ne stvar rečenice. I njezin je karakter i njezino mjesto uvjetovano zakonitostima komunikacije, koje su pak u odgovarajućoj vezi sa zakonitostima gramatike. Bez poznavanja i jednih i drugih zakonitosti ne može joj se ući u trag.

Ovdje nam je reći nešto (posebno u vezi s modalnim riječima) o tome kako pristupiti prilozima. Rječnici naime takve i njima slične riječi proglašavaju prilozima (Anić 2005: 963).

Mi prilozima pristupamo kao punoznačnim vrstama riječi koje govore isključivo o načinu vršenja radnje glagola. U tome su značenju i u toj ulozi riječi sa svojim naglaskom. Tako je jednostavno prilog kad stoji u ovakvoj ulozi: A. Kako on to rješava? – B. Jednostavno. (Pretpostavka: On to rješava jednostavn .) No je li jednostavno prilog i u ovakvoj ulozi: Jednostavno ne znam kako da mu pristupim? Jesu li doista riječi svakako, upravo, jamačno, doista, zbilja, samo, naprosto, nekako, gotovo, zapravo, osobito, naročito, posebno, još, tek i njima slične prilozi (kako se može pročitati u rječnicima)? Ako se mogu naći u ulozi u kojoj se našla riječ jednostavno – jesu. A mogu li se u takvoj ulozi uopće naći, primjerice, upravo, jamačno, doista, zbilja, samo, svakako, naprosto, gotovo, zapravo, još i tek? Je li osobito prilog u ovakvim ulogama: (uz pridjev) Osobito je zanimljiv prvi primjer, (uz prilog) Osobito zanimljivo tomu problemu pristupa prvi autor, (uz imenicu) Osobito se Ivan u tome ističe, (uz glagol) To osobito ističe drugi autor, (uz zamjenicu) Osobito ga on zanima, (uz česticu) Osobito zato pobija njegovo mišljenje, (uz veznik) Osobito bi ako tu dobro stajalo, (uz prijedlog) Osobito mu pod zadaje muke i sl.? Svugdje je tu prozodijsko središte na riječi na koju se osobito odnosi. Ono (osobito) tu ima isključivo ulogu isticanja. Dakle je čestica. (Hrvatske gramatike za priloge kažu da se mogu naći uz glagole, imenice, pridjeve i priloge. No ovdje ga vidimo i uz druge vrste riječi. Zapravo, nema vrste riječi uz koju se ono ne može nalaziti. I ne samo uz vrstu riječi. Usp.: Osobito mu zadaje probleme.) Osobito može biti prilog samo u ulozi kakva je ova: Naš se autor ponaša osobito (tj. »na poseban način«). Samo je ono u takvoj ulozi samoznačno. U prethodnim ulogama ono to nije. U njima je ono suznačno, kakve su inače čestice, tj. dio značenjske cjeline: osobito zanimljiv, osobito zanimljivo, osobito Ivan, osobito ističe, osobito on, osobito zato itd. Još jedna njegova karakteristika: uvijek se nalazi u antepoziciji, tj. ispred riječi na koju se odnosi. Za prilog takvo pravilo ne postoji. On može biti i u antepoziciji i u postpoziciji, što ovisi o kontekstu: Osobito se ponaša u svim situacijama i U svim se situacijama ponaša osobito.

Takav bismo eksperiment mogli provesti i s drugim (navedenim) riječima. Evo nekoliko primjera u kojima se neke od njih pojavljuju kao čestice:

  1. Posebno je bio brojan splitski krug, onaj koji se obično spominje kao »krug oko Marka Marulića«.
  2. Upravo u tome leži i druga neobičnost: kao glavnoga adresata svojih stihova uvodi naš pjesnik široke narodne mase.
  3. Gotovo se može pričiniti da je Vodnik dovoljno učinio objasnivši iz nje u svemu šest riječi.
  4. Svakako je bilo pretjerano reći da je Lucić uvijek bez ikakva snebivanja preuzimao staroslavenizme s njihovim prvotnim značenjem.
  5. Još za boravka na rodnome otoku prije izgnanstva mogao je Lucić uspostaviti vezu sa Zadrom. (Još je prilog u ovakvoj ulozi: Donesi mi ih još.)
  6. Tek u 19. stoljeću to se pismo počinje nazivati bosančicom, kasnije i bosanicom.

Nešto smo više prostora posvetili spomenutim riječima jer one, upravo kao čestice, a ne kao prilozi, služe kao sredstva međutekstne veze. I to (njihovo mjesto u tekstu) govori u prilog našoj tvrdnji o njima kao o česticama.

Neke od spomenutih riječi mogu imati i ulogu modalnih riječi – primjerice, riječ svakako. Zato nam je i u vezi s time reći koju. Zašto? – Zato što o njihovu karakteru (jesu li prilozi, čestice ili modalne riječi) ovisi njihova integracija u tekst (i u vezi s njome: njihovo odvajanje zarezima).

Riječ se svakako kao čestica može naći ispred svake vrste riječi, pa i ispred ne-riječi. Usp.: (ispred pridjeva) On je svakako pouzdan, (uz prilog) On to radi svakako zanimljivo, (uz imenicu) On je svakako stručnjak, (uz glagol) On svakako radi na tome (iskazni je naglasak na radi), (uz zamjenicu) Svakako bi njih trebalo angažirati, (uz broj) On pretpostavlja da će mu ih trebati svakako pet, (uz veznik) U tome će slučaju biti poželjno svakako jer itd. Svugdje tu svakako znači doista, zbilja, bez daljnjega, u svakom slučaju, ipak treba priznati i sl. (Izrazi će tipa ipak treba priznati odgovarati posebno kad je riječ o svakako ispred imenice: On je svakako stručnjak > On je svakako (tj. ipak treba priznati) stručnjak.

Kao prilog će svakako biti (u odnosu prema glagolu kojemu pripada) (načelno) u postpoziciji, dakle iza glagola: On to rješava svakako (tj. »i ovako i onako«). U toj ulozi ono (svakako) odgovara na pitanje kako? i ima na sebi iskazni naglasak.

Kao modalnom se riječju svakako (u značenju »razumije se«) iskazuje odnos prema sadržaju iskaza, pa ono u tome slučaju komunikacijski odgovara iskazu unutar iskaza (Katičić 1971: 100-118). Zato se i odvaja zarezom, ako je na početku iskaza, ili zarezima, ako je unutar iskaza. Usp.: Svakako, to mora biti tako i: To, svakako, mora biti tako. Treba dakle razlikovati To svakako mora biti tako (gdje je svakako u ulozi čestice) od To, svakako, mora biti tako (gdje je svakako u ulozi modalne riječi). U prvome je slučaju iskazni naglasak na mora, a u drugome na svakako.

Riječima se tipa svakako (vjerojatno, jamačno, stvarno, očigledno, jednostavno, obično, zapravo, gotovo, doista, zbilja, uistinu, možda, vjerojatno, valjda i dr.) kao česticama iskazuje način na koji se događa ili se ima događati sadržaj prethodnoga teksta, pa se načelno nalaze na početku iskaza ili iza riječi koja se također odnosi prema sadržaju prethodnoga teksta. Usp.: Svakako to treba imati na umu ili: To svakako treba imati na umu. (I u jednome i u drugome iskazu iskazni je naglasak na treba.) To je razlog zašto i njih ubrajamo u sredstva međutekstne veze.

Na isti način (kao veznim sredstvima) pristupamo i modalnim riječima i adekvatnim modalnim iskazima: svakako, dakako, doduše, istina, zapravo, stvarno, eto, po svemu sudeći, kako izgleda, kako se čini i dr. I oni se naime nalaze načelno na početku iskaza ili u početnoj zoni iskaza. Usp.: Dakako, nije riječ bilo o kojoj, već o dubrovačkoj prošlosti. (U tome se tekstu i izraz nije riječ odnosi na prethodni tekst, pa dakako može stajati i neposredno iza njega: Nije riječ, dakako, bilo o kojoj, već o dubrovačkoj prošlosti.)

U skladu s onim što smo rekli, kao prilozi se spomenute (i nespomenute istovjetne s njima) riječi načelno ne nalaze u početnoj zoni iskaza, pa onda ni ne služe kao sredstva međutekstne veze.

Riječima se i izrazima dakle, zato, stoga, uzevši u obzir, u skladu s, sukladno, iz toga razloga, zbog toga, prema tome i sl. kazuje zaključak o sadržaju prethodnoga teksta ili uputa o tome kako se treba događati sadržaj sljedećega teksta. U tome su smislu oni jedno od tipičnih sredstava ostvarivanja međutekstne veze. Za neke je od njih uobičajeno da se javljaju neposredno na početku sljedećega teksta, a za neke – (obično) nakon drugih veznih sredstava. Usp.:

  1. Stoga kažemo da nam udžbenik omogućava interkulturalni pristup učenju njemačkoga jezika.
  2. Zato se dativ može shvatiti i kao »padež optužbe«.
  3. Prema tome su prvi i posljednji fon u izgovorenome imenu Ana alofoni.
  4. Nije dakle moguće pri razmatranju književnosti ne uključiti i jezik.

Na riječima se tipa zato može vidjeti kako čestice prestaju biti česticama i postaju veznim sredstvima. One to postaju u kataforičnim pozicijama, kad prestaju biti pojačivačima (intenzifikatorima), tj. kad napuste vezu s veznicima da, jer i što. Usp.: Zato (kao vezno sredstvo) on i postupa tako i: On postupa tako zato (kao čestica) da pokaže kako se i tako može pristupiti problemu o kojemu je riječ. U prvome slučaju na riječi zato (kao veznome sredstvu) nije, a u drugome (kao čestici) jest iskazni naglasak. Logično je očekivati da se u prvome slučaju s vremenom pojave sinonimni izrazi koji imaju isključivo ulogu veznih sredstava. To ovdje potvrđuje izraz prema tome. (Nasuprot tomu stoje izrazi zbog toga i radi toga koji mogu biti i u sinonimnome odnosu sa zato kao veznim sredstvom i u sinonimnome odnosu sa zato kao česticom. Usp.: Zbog toga (kao vezno sredstvo) nema smisla o tome raspravljati dalje i: Učinio je to zbog toga (kao čestica) što je želio biti jasan. – Zbog toga upućuje na uzrok, a radi toga na namjeru.)

Vrlo su česte kao vezna sredstva i čestice samo, tek, već, još, ipak, donekle, možda, jedino i sl. Usp.:

  1. Tek 1845. godine Hrvatski sabor donosi zaključak da se na zagrebačkoj Akademiji popuni katedra za »jezik hrvatsko-slavonski«.
  2. Još za boravka na rodnome otoku prije izgnanstva mogao je Lucić uspostaviti vezu sa Zadrom.
  3. Samo bi precizna istraživanja i iscrpna argumentacija mogli pokazati da doista tako jest ili nije.
  4. Već kao mladić privukao je pažnju generalnoga ministra franjevačkoga reda Pasquala da Varese.

Kao vezna sredstva služe i frazni izrazi zna se / ne zna se, poznato je / nepoznato je, jasno je / nejasno je, vidi se / ne vidi se, čini se / ne čini se, izgleda / ne izgleda i dr. Oni, u skladu s neosobnošću sadržaja znanstvenoga teksta, mogu glasiti i znamo / ne znamo, poznato nam je / nije nam poznato, jasno nam je / nije nam jasno itd. i znače uvjerenje, sumnju, pretpostavku i dr. o karakteru sadržaja rasprave. Iza njih dolaze veznici da, kad(a), što i dr. Usp.:

  1. Zna se da je on godine 1469. oteo Frankopanima grad Senj.
  2. Ne zna se kada se odande vratio.
  3. Vidi se da lik na -o upotrebljava Zoranić sva četiri puta u sastavu posve iste konstrukcije.
  4. Čini se da ništa nije tako podiglo i odnjegovalo izražajnu snagu narodne kulture kao uporaba biblijskih stilizacija u svakodnevnoj prigodi.
  5. Poznato je da je Maretić preuzeo »filologiju slavjansku s osobitim obzirom na poviest jezika i literature hrvatske i srpske« nakon smrti Lavoslava Geitlera 1885.
  6. Pokazuje se da je Zoraniću »prirodna riječ« bio njegov dijalekt.

Isto tako i frazni izrazi misli se / ne misli se, drži se / ne drži se (u značenju »misli se / ne misli se«), dopušteno je / nije dopušteno, dopušta se / ne dopušta se, prihvatljivo je / nije prihvatljivo, sumnja se / ne sumnja se, nema sumnje / nema dvojbe, nesumnjivo je, nedvojbeno je, pretpostavlja se / ne pretpostavlja se, očekuje se / ne očekuje se, nije tajna, nije čudno, nije neobično, razumije se, razumljivo je / nerazumljivo je i dr. Oni znače uvjerenje u ispravnost tvrdnje, mogućnost ostvarenja tako postavljene tvrdnje, pretpostavku da će tako postavljena tvrdnja biti ostvarena, sumnju da je tako postavljena tvrdnja u skladu s teorijsko-metodološkim kontekstom u koji je stavljena itd. Ispred njih mogu stajati riječi koje ih ističu (intenzifikatori). Isto se tako mogu preoblikovati u lične oblike glagola (misli se > mislim/mislimo). Usp.:

  1. Drži se da primatelj poruke posjeduje kod i s pomoću njega razumije poruku.
  2. Nema sumnje da odstupanje od pretkazivoga u danome kontekstu igra važnu ulogu u književnome djelu, ali njome nije dana bitna specifika umjetnosti riječi.
  3. Posve je razumljivo da Držić Sladoju spominje svoju pastirsku eklogu.
  4. Razumije se da je to metodsko načelo počelo nalaziti svoju primjenu i u drugim društvenim znanostima.
  5. Razumljivo je da takva shvaćanja nisu bila najprikladnija da se po njima stvori strogo normiran i čvrsto standardiziran književni jezik.
  6. Mislimo da ni takav pristup ne mora biti neprihvatljiv.

Slični su prethodnima frazni izrazi teško je / nije teško, lako je / nije lako, dobro je / nije dobro, pogrešno je / nije pogrešno, ispravno je / nije ispravno, u redu je / nije u redu, krivo je i dr. Njima se iskazuju teškoća pristupa / lakoća pristupa, ispravnost stava / neispravnost stava itd. Iza njih mogu biti infinitivi (teško je prihvatiti) i/ili veznici da, ako, kad(a), što i dr. (pogrešno je kad). Umjesto prezenta mogu se upotrijebiti bilo futur prvi bilo kondicional prvi. U tome slučaju futur prvi i kondicional prvi mogu prethoditi pridjevu. Usp.:

  1. Dobro je da je tako postupio.
  2. Krivo bi međutim bilo reći da su Halle i Jakobson bili neispisani list.
  3. Teško bi naime bilo objasniti zašto bi Sladoje svojemu prijatelju uputio takvu pjesmu.
  4. Bit će dobro da pomno preispitamo teoretske temelje toga lingvističkog pristupa književnomu tekstu.

Takva se sinonimna uporaba glagolskih oblika sreće posebno kad je riječ o glagolu moći: može se – možemo, moglo bi se – mogli bismo. Tako se može se u primjeru Može se pretpostaviti da je u Dubrovniku talijanski jezik ostavio tragova npr. u pomorskoj terminologiji iskazati i sa moglo bi se i sa mogli bismo: Moglo bi se pretpostaviti da... i Mogli bismo pretpostaviti da...

U početnome se položaju često nalaze i modalni glagoli trebati, valjati, morati, vrijediti, koji, zahvaljujući svomu značenju, upućuju na mišljenje iznijeto u prethodnome tekstu – je li u redu, treba li ga dopuniti, kako da se odnosi prema drugim mišljenjima itd. U tome smislu služe kao i druge tekstne poveznice. Usp.:

  1. Treba pretpostaviti da Zadranin Jerolim Vidulić nije bio usamljen u svome radu.
  2. Valja naglasiti da je Vodnik prvi naš književni povjesničar koji je porušio oštru granicu između književne kritike i povijesti književnosti.

Kao i uz druga (slična) vezna sredstva, i uz njih se mogu rabiti dopunska vezna sredstva, posebno zaključna tipa zato. Usp.:

Zato valja zaključiti da je lik Belgrad došao prema stranome uzoru.

Često je pozivanje na prethodni tekst iskazano i metonimijski. Usp.:

Zbrku ne možemo dokraja objasniti samim postojanjem dvoznačne riječi u latinskome i talijanskome jeziku.

Na kraju moramo reći da ovo nije sve što je trebalo reći o organizaciji znanstvenoga teksta – ni u okvirima rasprave. Očekuje se da se pojave stručnjaci koji će ovo što smo rekli dopuniti i potkrijepiti novim znanstvenim spoznajama. Isto se tako očekuje da će se slično učiniti i s tekstovima drugih funkcionalnih stilova. Funkcionalni je stil funkcionalni stil u prvome redu po svome tekstu.

Literatura

  • Anić, V. (2005) Veliki rječnik hrvatskoga jezika. Zagreb: Novi Liber.
  • Barić, E. i dr. (1979) Priručna gramatika hrvatskoga književnog jezika. Zagreb: Školska knjiga.
  • Barić, E. i dr. (1995) Hrvatska gramatika. Zagreb: Školska knjiga.
  • Katičić, R. (1971) Jezikoslovni ogledi. Zagreb: Školska knjiga.
  • Katnić-Bakaršić, M. – Požgaj-Hadži, V. (2005). Izazovi akademskog diskurza: Znanstveni stil Josipa Silića. U: Od fonetike do etike. Zbornik o sedamdesetoj godišnjici prof. dr. Josipa Silića. (Ur. Ivo Pranjković). Zagreb: Disput, str. 27-38.
  • Matasović, R. (2001) Uvod u poredbenu lingvistiku. Zagreb: Matica hrvatska.
  • Trojanskaja, E. S. (1975) K voprosu o stilističeskih priemah v naučnoj reči. U: Jazyk v naučnoj literatury. Nauka, Moskva, str. 27-86.