Stiloteka

Hrvatski jezik i biblijski stil

Ivo Pranjković. 12006. Hrvatski jezik i biblijski stil. U: Raslojavanje jezika i književnosti: zbornik radova 34. seminara Zagrebačke slavističke škole. Ur.: K. Bagić. Str. 23–32. Zagreb: FF press.

U vrlo velikom broju svjetskih jezika i u procesima njihove standardizacije, pa onda naravno i u kulturama naroda koji su se tim jezicima služili ili se služe i danas Biblija je odigrala presudno važnu ulogu, i to na različite načine i na različitim razinama. Biblija je naime prevedena na oko 1400 različitih jezika svijeta (usp. Botica 1995 21), što predstavlja gotovo polovicu svih svjetskih jezika (ako se operira s brojem od oko 3000 jezika na svijetu).1 U mnogima od tih jezika povelik je dio leksičkoga fonda dobio posebne biblijske konotacije i posebne simboličke vrijednosti. Sjetimo se samo kakve su sve konotativne vrijednosti pod biblijskim utjecajem dobile i mnoge svakodnevne, posve obične riječi kao što su golubica, grm, jabuka, kovčeg, križ, kruh, lađa, ljubav, maslina, mreža, muka, pastir, potop, riba, smokva, vino, vrt, zdenac, zmija i sl.

Naravno, biblijskoga je podrijetla i cijeli niz specijalnih termina i/ili simbola, odnosno vlastitih imena tipa apokalipsa, Baraba, Betanija, Bezgrešno začeće, crkva, čistilište, anđeo, đavao, gorušičino zrno, (istočni) grijeh, hodočašće, hram, izgubljeni sin, Jaganjac, Jahve, Job, Juda, Judita, Kalvarija, Krist, križni put, krštenje, Kula babilonska, Jeruzalem, Lucifer, mana, Mesija, Metuzalem, misa, Nazaret, obećana zemlja, pakao, Pasha, Pjesma nad pjesmama, Poncije Pilat, Posljednja večera, prorok, psalam, raj, Salamon, Samson, Spasitelj, svećenik, tamjan, Toma (nevjerni), Uskrs, Veliki petak, zlatno tele, žrtva itd.

Vrlo su također brojni nazivi, u pravilu sa snažnim simboličkim nabojem, koji dolaze u antonimnim parovima, npr. Adam i Eva, anđeo i đavao (vrag), David i Golijat, Gog i Magog, istok i zapad, Kajin i Abel, nebo i zemlja, Sodoma i Gomora, svjetlo i tama itd. (usp. Botica 1995: 20-21).

U hrvatskome jeziku, i na morfološkoj, i na sintaktičkoj, i na leksičkoj, odnosno frazeološkoj razini, ima velik broj pojavnosti (oblika, riječi, skupova riječi i različitih drugih ustaljenih ili neustaljenih konstrukcija) koje su, više ili manje, obilježene kao osebujnosti biblijskoga stila. Zadatak je ovoga priloga da ukratko upozori bar na neke od njih te da im pokuša odrediti mjesto i u onome što se običava nazivati biblijskim stilom i u hrvatskome jeziku u cjelinu, posebice s obzirom na njegovo funkcionalnostilsko raslojavanje, što je i tema našega ovogodišnjeg jezikoslovnog bloka.

Na morfološkoj, odnosno morfosintaktičkoj razini danas se kao prilično izrazit biblizam (ali i općenito kao arhaizam) osjeća obilatija poraba aorista i imperfekta, koja je uočljivo obilježje prijevoda biblijskih tekstova, i to ne samo onih starijih nego i najnovijih. Da je to doista tako, bit će posve očito već iz ovih triju primjera. Prvi je iz Knjige Postanka: Izgiboše sva bića što se po zemlji kreću: ptice, stoka, zvijeri, svi gmizavci i svi ljudi. Sve što u svojim nosnicama imaše dah života – sve što bijaše na kopnu – izgibe. Istrijebi se svako biće s površja zemaljskog: čovjek, životinje, gmizavci i ptice nebeske, sve se izbrisa sa zemlje. Samo Noa ostade i oni što bijahu s njim u korablji. Stotinu i pedeset dana vladahu vode zemljom (Post 7, 21-24). Drugi je primjer iz Psalama: Pogani me okružiše: / imenom ih Jahvinim uništih. / Opkoliše me odasvud: / imenom ih Jahvinim uništih. / Opkoliše me poput pčela, / ubod im žeže kao trnje zapaljeno: / imenom ih Jahvinim uništih. / Gurahu me, gurahu, da me obore, / ali mi Jahve pomože (Ps 118, 10-13). I napokon, obilata poraba aorista i imperfekta svojstvena je ne samo Starome nego i Novome zavjetu. To će nedvojbeno potvrditi ovaj (treći) primjer iz Matejeva evanđelja: Oni, saslušavši kralja, pođoše. I gle! Zvijezda koju vidješe na njezinu izlasku išla je pred njima dok se ne zaustavi nad mjestom gdje bješe dijete. Kad ugledaše zvijezdu, magi se vrlo obradovaše. Uđoše u kuću i nađoše dijete s Marijom, majkom njegovom; padoše ničice i pokloniše mu se. Zatim otvoriše riznice svoje te ga obdariše zlatom, tamjanom i smirnom. Poslije toga, u snu primiše uputu od Boga da se ne vraćaju k Herodu, i vratiše se drugim putem u svoju zemlju (Mt 2, 9-12).

Nešto slično moglo bi se reći i za obilatu porabu imperativa, posebno u stihovanim dijelovima Biblije, gdje je taj modus jedno od sredstava za stvaranje specifičnoga uznositog ozračja tipičnoga za brojne tekstove Staroga zavjeta. Za ilustraciju će (opet) dostajati tri primjera, prvi iz Psalama, drugi iz Pjesme nad pjesmama, a treći iz Knjiga Mudrosti: (1) Ustani, Jahve, u svom gnjevu, / digni se na bijes tlačitelja mojih. / Probudi se! Sud mi sazovi!/ Neka te okruži skupština narodna, / nad njom sjedni visoko! / O Jahve, dosudi mi pravo po pravosti mojoj / i po nevinosti koja je u meni. / Dokrajči bezakonje zlotvora, pravedna podigni, / pravedni Bože koji proničeš srca i bubrege (Ps 7, 7-10); (2) Ustani, sjevernjače, / duni, južni vjetre, / duni nad vrtom mojim, / neka poteku njegovi mirisi. / Neka dragi moj dođe u vrt svoj, / neka jede najbolje plodove u njemu (Pj 4, 16); (3) Čujte, dakle, kraljevi, / i urazumite se! / Poučite se, vladari zemalja / dalekih! / Poslušajte, vi koji upravljate / mnoštvima / i koji se hvastate silom svojih / naroda! / Gospod je onaj koji vam je moć podario (Mudr 6, 1-3). Dakako, obilatije porabe imperativa ima mjestimice i u proznim dijelovima Biblije, posebice u Knjizi Postanka, npr. I blagoslovi ih Bog i reče im: »Plodite se i množite i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!« (Post 1, 28).

Biblijskim je tekstovima svojstven i niječni imperativ kojim se označuje zabrana, posebice niječni imperativ od svršenih glagola.2 Takav imperativ obilato je zastupljen npr. u Deset Božjih zapovijedi, usp. Ne ubij, Ne sagriješi bludno, Ne ukradi, Ne reci lažna svjedočanstva na bližnjega svoga i sl.

Nekim biblijskim tekstovima, posebice pojedinim molitvama, svojstveni su i arhaični oblici imperativa, posebno imperativa trećega lica jednine, koji u takvim tekstovima ni danas nije analitički, »opisni« (ne tvori se uz pomoć poticajne čestice neka), kao što je inače isključivo slučaj u suvremenom jeziku (usp. neka dođe kraljevstvo tvoje), nego se tvori sintetički. Taj oblik imperativa za treće lice jednine jednak je naime imperativu drugoga lica jednine. Posebno su u tom smislu karakteristični dijelovi u najrazličitijim bogoslužnim prigodama najčešće i najvažnije kršćanske molitve – Očenaša,3 usp. sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja.

Kad je riječ o porabi i značenjima prijedloga, može se govoriti o cijelom nizu danas manje ili više izrazito obilježenih (arhaičnih) poraba tih riječi koje su (porabe) osjećaju – s manje ili više utemeljenja – kao osobitosti biblijskoga stila. Takva je npr. poraba prijedloga od u dijelnom (partitivnom) značenju (u suvremenom se jeziku u tom značenju gotovo isključivo upotrebljava besprijedložni genitiv). Tako npr. u prispodobi o mudrim i ludim djevicama čitamo: Tada ustadoše sve djevice i opremiše svoje svjetiljke. Lude, pak, rekoše mudrima: »Dajte nam od svog ulja, jer nam se svjetiljke trnu« (Mt 25, 7-8). Slično je i s primjerima tipa Tko pije od ove vode, opet će ožednjeti i sl. (usp. Pranjković 2001: 25).

U nešto manjoj mjeri biblizmom se može smatrati poraba prijedloga od uz glagole, ali (rjeđe) i uz druge riječi, posebno imenice, koje označuju govorenje, mišljenje, osjećanje, percipiranje i sl. Takva se poraba naime razvila pod izravnim utjecajem sintakse talijanskoga jezika i svojstvena je starijim prijevodima biblijskih tekstova ili uopće tekstova s kršćanskom tematikom (liturgijskih, teoloških, katekizamskih i dr.), npr. govoriti od ljubavi, Marija od koje piva zaručnik nebeski, odluka od osvete i sl. (opširnije o tome usp. Pranjković 2000a: 78).

U biblijskim tekstovima, posebno starijim, česta je i poraba prijedloga od u posvojnome i/ili specifičnome objasnidbenom značenju, kakvo je u suvremenom jeziku u međuvremenu postalo posve neobično, odnosno izrazito obilježeno kao zastarjelo, pa i kao obilježje biblijskoga stila, npr. poglavar od Žudija, vojvoda od puka, kraljevstvo od Španje, red od pustinjaka, obilježja od kuge, sakramenat od krizme, meštar od novica, zavjet od posluha, prednjaci od raje itd. (Pranjković 2000: 33, 55, 103 i passim).

Svojevrsnim biblizmom u širem smislu (jer nije svojstven biblijskim, nego prije svega liturgijskim tekstovima i/ili tekstovima, primjerice, raznih molitvenika) može se smatrati i poraba prijedloga pod (s instrumentalom) kojim se izražava istodobnost glagolske radnje s radnjom označenom prijedložno-padežnim izrazom.4 Takva je poraba posebno svojstvena izričaju pod (svetom) misom (usp. Rišner 2001: 233), npr. Pod svetom misom ne razgovara se.

Slične je provenijencije, ali različitoga značenja, poraba toga prijedloga (također s instrumentalom) u prijedložno-padežnim izrazima tipa pod prilikama kruha, pod obličjem kruha i vina i sl. (usp. Rišner 2001: 234). U takvim primjerima riječ je o vrlo složenom, apstraktnom značenju kojemu su svojstvene nijanse načina, zamjene (supstitutivnosti) i usporedbe, usp. Pričestili su se (tijelom i krvlju Isusa Krista) pod prilikama kruha i vina.

Usporedivi su s takvim konstrukcijama i prijedložno-padežni izrazi s prijedlogom na i akuzativom, npr. Premilostivi Bože, tebi na hvalu i slavu prinosimo ovu žrtvu, u kojima je riječ o značenju namjene (molitve se šalju Bogu, a namijenjene su njegovoj hvali i slavi). Da je doista tako, vidi se po tome što je prijedlog na u takvim konstrukcijama zamjenjiv prijedlogom za, usp. Tebi za hvalu i slavu prinosimo ovu žrtvu i sl. (usp. također Rišner 2001: 246-247).

Kao svojevrsni biblizam, odnosno arhaizam i/ili osobitost starijih biblijskih tekstova obilježena je i poraba posve zastarjeloga prijedloga ob (koji se u suvremenom jeziku kao samostalan prijedlog više uopće ne pojavljuje u tom obliku)5u prostornome (mjesnome) značenju u izričajima tipa Sjedi ob desnu Boga Oca i sl. (usp. Rišner 2001: 198-199).

Biblizmom, svojstvenim također ponajprije starijim biblijskim tekstovima, može se smatrati i pojava da se oblici zamjenica i (zamjeničkih) pridjeva upotrebljavaju u množini srednjega roda (kao u latinskom jeziku), umjesto u jednini (kako je isključivo u suvremenom jeziku), npr. Ostavivši ova zazvao sam vas na Kalvariju, Ispunjaju svaka koja im zapovidaju likari duhovni, Tražite koja su gori na nebesima, Svaka na nebu i na zemlji stvorena jesu po Sinu Božjemu, U njemu se došasta vide kako sadanja i prošasta itd. (usp. Pranjković 2000a: 82).

Posebnim tipom biblizma na sintaktičkoj razini mogu se smatrati brojne apsolutne konstrukcije koje su se u biblijskim i/ili uopće u nabožnim tekstovima, posebice opet starijima, uobičajile pod manjim ili većim utjecajem sintaktičkoga ustrojstva latinskoga jezika, u kojem su takve konstrukcije izrazito brojne. To osobito vrijedi za specifičan tip akuzativa s infinitivom uvedena glagolom (u)činiti, koji je u starijim tekstovima (ne samo biblijskima) izrazito čest, npr. Čini ga isići sikirom, Brodove i brodare čini ognjem sažeći, Čini im glave odsići (usp. Pranjković 2000: 30-31), Činismo ga obložiti kadifom, Čini ga svezana do mraka držati, Čini zaklati janje (nav. dj., 53-54), Njegove drugove učini pustiti, Činio bi topove pucati (nav. dj., 105) i sl.

Među vrlo karakterističnim i uočljivim osobinama biblijskoga stila hrvatskoga jezika ističe se tzv. biblijsko i, tj. vezničko ili, znatno češće, isticajno i (intenzifikator) u polisindetskim (koordiniranim) konstrukcijama ili na počecima kontekstualno uključenih rečenica (tj. na razini teksta). Takvo i osobito je svojstveno samom početku Biblije, tj. samom početku Knjige Postanka, npr. I reče Bog: »Neka bude svjetlost!« I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro – dan prvi. I reče Bog: »Neka bude svod posred voda da dijeli vode od voda!« I bi tako. Bog načini svod, i vode pod svodom odijeli od voda nad svodom. A svod prozva Bog nebo. Tako bude večer, pa jutro – dan drugi. I reče Bog: »Vode pod nebom neka se skupe na jedno mjesto, i neka se pokaže kopno!« I bi tako. Kopno prozva Bog zemlja, a skupljene vode mora. I vidje Bog da je dobro (Post 1, 3-9) itd.

Takvo biblijsko i nalazimo naravno i u drugim biblijskim knjigama, npr. u Knjizi Mudrosti: Sve je prošlo kao sjena / i kao kratkotrajan glas. / I kao lađa koja siječe uzburkano / more, / i traga joj nema kuda prođe / niti brazde hrptici njezinoj / u valovima; / ili kao ptica što zrakom proleti / i ne ostavi traga prolazu svojem: / šiba lagani uzduh udarcima / svojih pera, / i rasijeca ga uza snažan fijuk, / i prodire zamasima svojih krila (Mudr 5, 9-11).

Sličnih primjera ima i u knjizi Mudre izreke, npr. Jahve je mudrošću utemeljio zemlju / i umom utvrdio nebesa; / njegovim su se znanjem otvorili / bezdani / i oblaci osuli rosom. / Sine moj, ne gubi to iz očiju, / sačuvaj razbor i oprez. / I bit će život tvoj duši / i ures vratu tvome. / Bez straha ćeš tada kročiti svojim / putem, / i noga ti se neće spoticati. / Kad legneš, nećeš se plašiti, / i kad zaspiš, slatko ćeš snivati (Izr, 3, 19-24). 6

Biblijsko i relativno je često i u suvremenim beletrističkim tekstovima. Nalazimo ga, primjerice, i u Kiklopu Ranka Marinkovića, usp. I zagrli Samson dva stupa srednja, na kojima stajaše kuća, i nasloni se na njih, na jedan desnom a na drugi lijevom rukom svojom, pa onda reče Samson: neka umrem s Filistejima. I naleže jako, i pade na knezove i na sav narod koji bješe u njoj; i bi mrtvijeh koje pobi umirući i onijeh koje pobi za života svojega. Da Marinković u citiranome ulomku svjesno oponaša biblijski stil, vidi se i po porabi aorista i imperfekta (zagrli, stajaše, nasloni, reče, naleže, pade, bješe, bi, pobi), po postpozicioniranju sročnoga atributa u atributnim spojevima riječi (usp. dva stupa srednja, lijevom rukom svojom, za života svojega), a i po porabi zastarjelih pridjevskih oblika genitiva množine (mrtvijeh, onijeh), usp. Silić 1997: 365-366.

Tome tipičnom biblijskom i donekle je sličan i veznik i koji se javlja u nezavisnosloženim (sastavnim) rečenicama s uvjetnim (pogodbenim) odnosom među surečenicama (klauzama). Takvim je složenim rečenicama svojstveno tipizirano modalno-temporalno ustrojstvo. U prvoj surečenici naime dolazi imperativ, a u drugoj futur prvi (usp. Pranjković 1984: 69), npr. Kucajte i otvorit će vam se, Ištite i dat će vam se, Tražite i naći ćete, Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti (Mt 11, 28) itd. Konstrukcije toga tipa relativno su česte i u književnim djelima, npr. Kucajte i otvorit će vam se, ha – ha – ha (Božić 1969: 399).

S obzirom na red riječi posebno je obilježena i vrlo frekventna te kao osobitost biblijskoga stila hrvatskoga jezika također izrazito prepoznatljiva postpozicija sročnoga atributa u nominalnim konstrukcijama (u prijevodima biblijskih tekstova ona se razvila bez sumnje i pod izravnim utjecajem latinskoga jezika, u kojemu je takav red riječi primaran, usp. npr. lat. lingua latina, a ne latina lingua).7Takav red riječi u pravilu stvara ozračje posebne uznositosti, odnosno patetičnosti, i inače svojestvenih mnogim biblijskim tekstovima, posebno npr. psalmima, usp. Vrati mač svoj na mjesto njegovo i sl. Navodim ovdje poveći broj primjera od kojih su svi iz Knjige Postanka: vode potopne, za naraštaje buduće, sinovi Noini, pod šatorima Šemovim, riječi iste, sinovi čovječji, iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, vrt Jahvin, zemlja egipatska, oči svoje (podigni), godine trinaeste, iz Ura Kaldejskoga, Bog Svesilni, od doma očeva, u domu Abimelekovu, anđeo Jahvin, na obali morskoj, u zemlji kanaanskoj, kralj gerarski, smrt Abrahamova, sine moj, bijes brata tvoga, šator Rahelin, Bog Abrahamov, palica vladalačka, glava Manešova, pleme Izraelovo itd.

Kao biblizam, iako u nešto manjoj mjeri, obilježen je i red riječi u kojemu glagol dolazi na kraju rečenica ili surečenica (posebno često na kraj rečenica i/ili surečenica dolaze infinitivi). Primjeri koje navodim također su iz Knjige Postanka: U očima Božjim zemlja se bila iskvarila; nepravdom se napunila. I kad je Bog vidio kako se zemlja iskvarila – ta svako se biće na zemlji izopačilo – reče Bog [...] (Post 6, 11); A ti ćeš k ocima svojim u miru poći, u sretnoj starosti bit ćeš sahranjen. Oni će se ovamo vratiti za četvrtog naraštaja, jer mjera se zlodjela amorejskih još nije navršila (Post 15, 15-16); Još reče Bog Abrahamu: »Tvojoj ženi Saraji nije više ime Saraja: Sara će joj ime biti. Nju ću ja blagosloviti i od nje ti dati sina; blagoslov ću na nju izliti, te će se narodi od nje razviti; kraljevi će narodima od nje poteći« (Post 17, 15-17); I za Jišmaela uslišah te. Evo ga blagoslivljam: rodnim ću ga učiniti i silno ga razmnožiti; dvanaest će knezova od njega postati i u velik će narod izrasti (Post 17, 20); Vidjeh Boga licem u lice, i na životu ostadoh (Post 32, 31) itd.

Biblijske je provenijencije i cijelo mnoštvo ustaljenih izraza i/ili frazema i u starijim biblijskim ili s Biblijom na bilo koji način izravnije povezanim tekstovima, a i u suvremenom jeziku. Posebno je u tom smislu karakterističan frazeologizirani izričaj u ono vrijeme (puno rjeđe u to vrijeme, u onaj/taj čas, u ono/to doba i sl.), koji je izuzetno čest (posebno u tekstovima Novoga zavjeta), a koji predstavlja svojevrsnu otvarajuću formulu u biblijskom tipu pripovijedanja (usp. Rišner 2001: 176). Njime se označuje (neodređena) vremenska kulisa, koja u rečeničnim ustrojstvima ima službu (vremenski nelokalizirane) priložne oznake vremena i koja je smještena na početke brojnih inkoativnih rečenica u biblijskim tekstovima),8 npr. U ono vrijeme dođe Jošua i istrijebi Anakovce iz Gorja, iz Hebrona, iz Debira, iz Anaba, iz svega gorja Judina i iz svega gorja Izraelova (Jš 11, 21); U to vrijeme Jahve mi reče: »Iskleši dvije kamene ploče kao i prijašnje pa se popni k meni na brdo; a napravi i drveni kovčeg (Pnz 10, 1); U ono vrijeme reče Isus: »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima« (Mt 11, 25); U ono vrijeme – jedne subote – pođe Isus kroz usjeve (Mt 12, 1); U onaj se čas približiše učenici k Isusu i zapitaše ga: »Tko je najveći u kraljevstvu nebeskom?« (Mt 18, 1); U ono vrijeme, poslije te nevolje, »sunce će pomrčati, mjesec neće sjati, s neba će zvijezde padati i zviježđa se nebeska uzdrmati« (Mk 13, 24-25); U ono vrijeme iziđe zapovijed cara Augusta da se provede popis pučanstva po svoj zemlji (Lk 2, 1); U taj čas pristupiše neki farizeji te mu rekoše: »Iziđi i odlazi odavde, jer Herod hoće da te ubije« (Lk 13, 31); U ono vrijeme kralj Herod poče zlostavljati neke članove Crkve (Dj 12, 1) itd.

Osim toga cijelo je mnoštvo frazema i u hrvatskom i u drugim (posebno europskim) jezicima očite biblijske (odnosno, u širem smislu, judeo-kršćanske) provenijencije, npr. od Adama do Eve, stići na amen, dobar kao anđeo, anđeo čuvar, star kao Metuzalem, dolina suza (suzna dolina), žrtveno janje, baciti se kamenom (na koga), biti/objesiti kamen o (čijem) vratu, kamen na kamenu (npr. neće ostati), u Adamovu (Evinu) kostimu, nositi svoj križ, raspeti na križ (koga), odvajati kukolj od pšenice (žita), Kula (kula) babilonska, kula bjelokosna, vratiti mač u korice, mana s neba, biti u devetom nebu, znati kao Očenaš, odvesti pred oltar, posipati glavu pepelom, (o)prati ruke (kao Poncije Pilat), ići/slati od Poncija do Pilata, biti (kao) sveto (Sveto) pismo, proći križni put, Judin poljubac, prodati za 30 srebrenjaka, ptica nebeska (ptice nebeske), salamonsko rješenje, ne biti (baš) svetac (svetica), praviti se svetac, skidati sve svece, nevjerni Toma, u (sve) vijeke vjekova, zabranjeno voće, bježati kao vrag od tamjana, bojati se kao (crnoga) vraga, ispasti vragu iz torbe, (po)slati k vragu, isti vrag (đavo, đavao), (po)vući vraga za rep, vrag ne spava, obećana zemlja, u znoju lica svoga (jesti kruh svoj), oko za oko – zub za zub, zvijezda vodilja itd. itd. (usp. npr. Menac, Fink-Arsovski, Venturin: 2003)

Na leksičkoj razini silno je mnoštvo riječi koje barem jednim od svojih značenja izravno asociraju na biblijske (odnosno kršćanske, crkvene, vjerske i sl.) sadržaje. Među riječima slavenskoga podrijetla mogu se npr. navesti sljedeće takve riječi (samo pod slovima B do K): Badnjak, blagdan, blagoslov, Blagovijest, blaženi, bogohulan, Bogojavljenje, bogoslov, bogoštovlje, Brašančevo (Tijelovo), bratovština, Cvjetnica, časoslov, čistilište, ćudoređe, devetnica, Došašće, Duhovi, duhovnik, duša, Dušni dan, Gospod, Gospojina (Velika Gospa), grijeh (grehota, grešnik, griješiti i sl.), ispovijed (ispovjednik), istobitan (s Ocem), Jaganjac, kajati se, klanjanje, klecati, klečati (klecalo), krepost, krivovjerje, kušnja itd. (usp. Šetka 1965). Naravno, vrlo je velik broj i riječi latinskoga podrijetla. Evo nekoliko takvih riječi, i to samo pod slovom K: kalendar, kalež, kandilo, kantati, kapela, kapelan, kapitul, kaptol, kapucin, kapuč, kardinal, karitas, karmine, karneval, kazula, kauza, klaustar, klauzura, koadjutor, kolar, kolekta, komemoracija, koncelebracija, koncil, konfesija, kongregacija, konklava, konkordat, konsekracija, konsistorij (vijeće kardinala), kontemplacija, konvent (samostan), konventualac, konvertit, konvikt, korizma (prema dies quadragesima), korporal (»tjelesnik«), Kredo (Credo), križ (lat. crux), krunica, kum (lat. compater), kurija, kustod, kvatre.

Naravno, ima takvih riječi podrijetlom i iz drugih jezika, posebno iz grčkoga (npr. anatema, apologeti, apokalipsa, apokrif, apostol, arkanđeo, askeza, Biblija, dekalog, demon, dogma, đakon, đavao, epifanija, eshatologija, euharistija, evanđelje, hereza, himan, idol, ikona, karizma, kateheza, katolik, klerik, Krist (Hristos), liturgija, mistika, monoteizam, parabola (prispodoba), patrijarh, prozelit, psalam, shizma, sinagoga, stigma, Stjepan, talent, teologija, tijara i sl.), ali i iz njemačkoga (npr. fašnik, oberica, luteran, post, riznica i sl.), iz orijentalnih jezika (npr. dušmanin, sanduk i sl.), pa čak i iz mađarskoga jezika, npr. kip ili kraliješ, odnosno kraluš i sl. (usp. Šetka 1940, 1964).

Ovo kratko podsjećanje na jezične pojavnosti koje se mogu smatrati osobitostima biblijskoga stila hrvatskoga jezika nedvosmisleno upozorava na to kako su biblijski, odnosno općenito judeo-kršćanski tekstovi snažno obilježili ne samo leksik (i onaj slavenskoga podrijetla i onaj posuđeni, posebice onaj posuđeni iz klasičnih jezika) nego da su ostavili duboke tragove i na morfosintaktičkoj strukturi hrvatskoga jezika. Dosada smo nažalost takve, ne samo za hrvatsko jezikoslovlje nego i za cjelokupnu hrvatsku kulturu izvanredno zanimljive i važne pojavnosti oskudno opisali, dijelom svakako i zato što nam je (unutrašnja) povijest jezika još uvijek na niskim granama. Nadam se da će i ovaj prilog biti poticaj da se takvo stanje što je moguće prije promijene nabolje.

Literatura

  • Babić, Stjepan (1994) »Jezik hrvatskoga Očenaša«, Bogoslovska smotra, 64, Zagreb, str. 313-315.
  • Badurina, Anđelko (ur.) (1990) Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Kršćanska sadašnjost, Zagreb.
  • Biblija. Stari i Novi zavjet (1969) Stvarnost, Zagreb.
  • Biblijski leksikon (preveli M. Grgić, J. Kolanović i M. Žagar), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1972.
  • Botica, Stipe (1995) Biblija i hrvatska kulturna tradicija, Zagreb.
  • Božić, Mirko (1969) Kurlani, Zora i GZH, Zagreb.
  • Bratulić, Josip (1991) »Ćirilometodska Biblija i njena sudbina među Hrvatima«, Bogoslovska smotra, 61, Zagreb, str. 88-92.
  • Bratulić, Josip (1996) Biblija u Hrvata. Izbor tekstova od XIV. do XX. stoljeća, Zagreb.
  • Bratulić, Josip (1998) »Prijevodi biblijskih tekstova u razvitku hrvatskoga književnog jezika«, Croatica, XXVII/45-46, Zagreb, str. 9-15.
  • Chevalier, Jean i Alain Gheerbrant (1983) Rječnik simbola, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb.
  • Damjanović, Stjepan (4 2003) Staroslavenski jezik, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb.
  • Fouilloux, Danielle, Anne Langlois, Alice Le Moigné, Françoise Spiess, Madeleine Thibault, Renée Trébuchon (1999) Rječnik biblijske kulture, AGM, Zagreb.
  • Fućak, Jerko (1991) »Prijevodi Biblije na hrvatski jezik«, Bogoslovska smotra, 61/1-2, Zagreb, str. 93-98.
  • Golob, Ivan (1994) »Bogomdana riječ i Bogudana riječ«, Književna smotra, XXVI/92-94, Zagreb, str. 59-62.
  • Grčić, Marko (1991) »Biblija u hrvatskoj književnosti«, Bogoslovska smotra, 61/1-2, Zagreb, str. 98-99.
  • Grickat, Irena (1971) Aktualni jezički i tekstološki problemi u starim srpskim ćirilskim spomenicima, Beograd.
  • Grickat, Irena (1975) Studije iz istorije srpskohrvatskog jezika, Beograd.
  • Hagège, Claude (2005) Zaustaviti izumiranje jezika (prevela Ivana Franić), Disput, Zagreb.
  • Hercigonja, Eduard (1983) »Iz radova na istraživanju stilematike i sintakse glagoljaške neliturgijske proze 15. stoljeća«, u: Nad iskonom hrvatske knjige. Rasprave o hrvatskoglagoljskom srednjovjekovlju, Liber, Zagreb, str. 395-439.
  • Hrvatska enciklopedija, sv. 2 (Be-Da), Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2000.
  • Ivšić, Stjepan (1948) »Tundalovo viđenje iz Lulićeva zbornika«, Starine JAZU, knj. 41, Zagreb, str. 119-157.
  • Jurič, Stipe (1994) »Tripleta zagonetaka (Suci 14, 14, 18). Primjer biblijske književne stilistike i pučke etimologije«, Književna smotra, XXVI/92-94, Zagreb, str. 70-77.
  • Mandić, Oleg (1969) Leksikon judaizma i kršćanstva, Matica hrvatska, Zagreb.
  • Marinković, Ranko (1965) Kiklop, Beograd.
  • Menac, Antica, Željka Fink-Arsovski i Radomir Venturin (2003) Hrvatski frazeološki rječnik, Naklada Ljevak, Zagreb.
  • Muratagić-Tuna, Hasnija (2003) »Inkoativne i infinitivne rečenice u djelima Ćamila Sijarića«, Književni jezik, 21/1, Sarajevo, str. 23-31.
  • Nemec, Krešimir (1989) »Aluzije, citati i literarne reminiscencije u ›Kiklopu‹«, Forum, 11-12, Zagreb.
  • Petrač, Božidar (1994) »Biblija i hrvatska književnost«, Književna smotra, XXVI/92-94, Zagreb, str. 185-196.
  • Pranjković, Ivo (1984) Koordinacija u hrvatskom književnom jeziku, Znanstvena biblioteka Hrvatskog filološkog društva, knj. 13, Zagreb.
  • Pranjković, Ivo (2000) Hrvatski jezik i franjevci Bosne Srebrene, Matica hrvatska Zagreb.
  • Pranjković, Ivo (2000a) »Iz sintakse Lastrićeva Svetgnjaka«, Zbornik o fra Filipu Lastriću Oćevcu u povodu 300. obljetnice rođenja, Mostar, str. 75-86.
  • Pranjković, Ivo (2001) Druga hrvatska skladnja. Sintaktičke rasprave, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb.
  • Rebić, Adalbert (1973) Očenaš – molitva Gospodnja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb.
  • Rišner, Vlasta (2001) Prijedlozi u djelima slavonskih književnika od 18. do 20. stoljeća, doktorski rad, Zagreb.
  • Silić, Josip (1984) Od rečenice do teksta (Teoretsko-metodološke pretpostavke nadrečeničnog jedinstva), Sveučilišna naklada Liber, Zagreb.
  • Silić, Josip (1997) »Književnoumjetnički (beletristički) stil hrvatskoga standardnog jezika«, Kolo, VI/1, Matica hrvatska, Zagreb, str. 359-369.
  • Stari zavjet vrelo vjere i kulture. Zbornik radova interdisciplinarnog međunarodnog simpozija (ur. Ivan Šporčić), Rijeka – Zagreb, 2004.
  • Šetka, Jeronim (1940) Hrvatska kršćanska terminologija. Prvi dio: Hrvatski kršćansk termini grčkoga porijekla, Šibenik.
  • Šetka, Jeronim (1964) Hrvatska kršćanska terminologija. Drugi dio: Hrvatski kršćanski termini latinskoga porijekla, Makarska.
  • Šetka, Jeronim (1965) Hrvatska kršćanska terminologija. Treći dio: Hrvatski kršćanski termini slavenskoga porijekla, Makarska.
  • Štrkalj Despot, Kristina (2005) Sindetske i asindetske strukture u Tundalovu viđenju iz Lulićeva zbornika, (doktorski) kvalifikacijski rad, Zagreb.
  • Užarević, Josip (1994) »Struktura Očenaša«, Književna smotra, XXVI/92-94, Zagreb str. 84-91.
Bilješke

1 Procjene jezikoslovaca o ukupnom broju jezika početkom 90-ih godina kretale su se između 4500 i 6000 jezika, tako da se danas realnim i prihvatljivim može smatrati broj od oko 5000 jezika (usp. Hagège 2005: 154), a ne oko 3000, kojim se (brojem) dosta dugo operiralo.

2 U suvremenom jeziku niječni se imperativ kojim se izražava zabrana tvori gotovo isključivo od nesvršenih glagola, npr. Ne naginji se kroz prozor, Ne gazi travu, Ne pljuj na pod i sl. Sa svršenim glagolima posve je rijedak, a i kad se upotrebljava, upotrebljava se u pravilu samo u ustaljenim i/ili frazeologiziranim izričajima, npr. Nikad ne reci nikad i sl. (posve bi međutim bila neobična poraba svršenoga niječnog imperativa tipa *Ne reci mi da su već doputovali ili sl.)

3 O strukturi te o nekim jezičnim i stilskim osobitostima Očenaša usp. vrlo zanimljiv tekst Josipa Užarevića (Užarević 1994: 91).

4 Uvjet je, naravno, da imenica u takvim prijedložno-padežnim izrazima označuje kakav događaj kojemu je svojstvena (i) vremenska protežnost.

5 U starijim tekstovima općenito, pa onda i u starijim tekstovima vezanim za Bibliju, česta je i poraba toga prijedloga u vremenskome značenju, npr. od dan, ob noć, ob ljeto i sl. (usp. Rišner 2001: 198). U suvremenom jeziku takvi su se prijedložno-padežni izrazi, ako se, kao zastarjeli, uopće upotrebljavaju, posve popriložili(adverbijalizirali), pa se u pravopisima određuje da se i pišu (isključivo) sastavljeno: obdan, odnoć.

6 Takvo biblijsko polisindetsko i (ili i koje je obilježje tzv. und-und stila) već su hrvatski glagoljaški pisci u 15. stoljeću koristili »kao sintaktičku figuru za aktiviranje izraza, pojačanje ekspresije, konstituiranje specifičnog usporenog ritma, svojevrsnog stilskog staccata kojim se postiže određeni psihološki efekt: pažnja se naime svaki put nakon ponovljenog veznika zadržava uz izraz što uza nj dolazi« (Hercigonja 1983: 410). Često je takvo i npr. u srednjovjekovnoj apokalipsi Tundalovo viđenje iz Lulićeva zbornika, koji se datira oko 1600. godine, npr. I tudje pritekoše djavli i popadoše ju klišći gvozdenimi gorućimi i vargoše ju u tuj kuću ogńenu i počeše duhati ogńenimi mišnicami (usp. Štrkalj Despot 2005: 45). Takvo i susreće se, naravno, i izvan biblijskih (odnosno crkvenih, nabožnih) srednjovjekovnih tekstova, pa ga nalazimo primjerice i u Romanu o Troji, npr. I vidĕ na nem’ svĕtlo oružie zlatom’ i prognuv se deraše ga i vidĕ ga Acĕliš’ i bliže pripad’ i probode Ektora krala i reče ga privezati k nega kona repu i povlĕče ga v grčki stan’ i položi ga v krilĕ šatora svoga Izvĕdĕ to Priĕmuš’ večer’ i idĕ v grčki stan’ išće Acĕliševa šatora i naide ga i bĕhu straže pousnile i ogleda Ektora mrtva I paki pride k posteli Acĕliševi (usp. Hercigonja 1983: 411)

7 Opširnije o takvu redu riječi s obiljem primjera v. u Pranjković 2000: 34, 56-57, 78-79, 109 i passim.

8 O inkoativnim rečenicama usp. Silić 1984: 133-134 te Muratagić-Tuna 2003: 23-31.