Stiloteka

Jezik kao prostor varijeteta

Krešimir Mićanović. 12006. Jezik kao prostor varijeteta. U: Raslojavanje jezika i književnosti: zbornik radova 34. seminara Zagrebačke slavističke škole. Ur.: K. Bagić. Str. 11–22. Zagreb: FF press.

Raspravljanje o jezičnoj raslojenosti često započinje s konstatacijom da je već iz predteorijskog općeg iskustva poznato da se jedan te isti jezik različito govori, djelomice različito i piše, u ovisnosti od govornika, okolnosti, vremena i mjesta, odnosno ovisno o specifičnim društvenim uvjetima u kojima se taj jezik upotrebljava (Berruto 1987). Svaka od ovih različitih varijacija u kojoj se pojavljuje jezik naziva se varijetetom. Dakle, varijeteti se smatraju zbiljskim, jedinstvenim oblicima u kojima se pojavljuje jezik, oni su konstrukt koji je najbliži empirijskoj stvarnosti. Iako je varijetet jedan od ključnih sociolingvističkih pojmova, kojim se radije operira negoli s pojmom jezika u smislu jednoga autonomnog, globalnog i monolitnog sustava, teško je dati jednoznačnu i potpuno zadovoljavajuću definiciju varijeteta. Razlog tome jest da se jezični varijetet ne može definirati ako se uzimaju u obzir samo jezična obilježja, nego se moraju uzeti u obzir i izvanjezični činioci, poput društvene grupe, područja, dobi, spola i sl. Pojam varijeteta tiče se tako različitosti jezičnih oblika – varijeteti jednoga jezika obilježeni su spram drugih varijeteta istoga jezika različitim jezičnim posebnostima, ali se tipologija i klasifikacija jezičnih varijeteta temelji na izvanjezičnim kriterijima. Mogu se izdvojiti četiri glavna izvanjezična kriterija koja omogućuju opis i lokalizaciju varijeteta u jezik shvaćen kao prostor varijeteta: vrijeme, prostor, društveni sloj/društveno-kulturna sredina i situacija. Na osnovi ova četiri kriterija može se govoriti o četiri klase varijeteta: dijakronijskim (koja obuhvaćaju različite stadije ili povijesna razdoblja jednoga jezika) te dijatopijskim, dijastratičkim i dijafazijskim varijetetima.

Dijatopijske varijacije tiču se razlika u prostoru te se stoga govori i o teritorijalnom odnosno horizontalnom raslojavanju jezika i to na lokalne i regionalne varijetete – dakle na dijalekte. Dijastratički varijeteti rezultat su socijalnog, vertikalnog raslojavanja te se nazivaju i sociolektima. Dijafazijska dimenzija odnosi se na situacijsku konstelaciju koja se može sažeti rečenicom: Tko s kime kako i u kojem društvenom kontekstu o nečemu govori (Dittmar 1997). U situacijsku konstelaciju uključeni su komunikacijski partneri, govornik i slušalac, što znači njihov mjesni i društveni identitet i status, njihovo znanje o jeziku i znanje o svijetu, zatim je uključen medij, dakle pisana i usmena komunikaciju te socijalni kontekst i tema. O dijafazijskim varijacijama govori se također i kao o funkcionalnom raslojavanju jezika na funkcionalne stilove. U domaćoj lingvističkoj tradiciji, oblikovanoj znatnim dijelom pod utjecajem Praške lingvističke škole, uobičajeno je da se govori o funkcionalnoj raslojenosti standardnoga jezika na administrativni, beletristički, znanstveni, publicistički i razgovorni stil. Pritom se, kako to čini Silić (1996b), naglašava dvoje: prvo, nitko ne govori standardnim jezikom kao cjelinom, nego jednom od njegovih funkcija, jednim od njegovih funkcionalnih stilova, drugo: svaki funkcionalni stil ima svoje zakonitosti, što znači da ono što se smatra greškom u jednom ne mora biti greška u drugom funkcionalnom stilu.

U vezi s dijatopijskom (horizontalnom) i dijastratičkom (vertikalnom) jezičnom raslojenošću važno je napomenuti da se smatra, s jedne strane, kako je identifikacija varijeteta na osnovi prostornog kriterija jednoznačnija i u teorijskom smislu lakša negoli je to identifikacija i razgraničenje sociolekta na vertikalnoj osi. Također se, s druge strane, upozorava da razdvajanje različitih dimenzija ima samo heurističku vrijednost odnosno da se pojedini varijeteti, poput gradskih jezika (urbanolekta) ili razgovornih jezika (regiolekta) nalaze na presjecištu dijatopijskih i dijastratičkih varijacija (Dittmar 1997). Naime, dinamika jezičnih promjena i jezičnih varijacija koja se odvija u velikim gradovima, u društvenim i kulturnim središtima, ne može se objasniti ukoliko se ne uzimaju u obzir i dijastratičke varijacije. Razgovorni jezik (regiolekt), ako ga se određuje prema kriteriju prostora, dakle ako se promatra kao dijatopijska varijacija, zauzima srednje područje između dijalekata i standarda. Međutim, tim se terminom pokriva i jedan tip varijeteta između standarda i dijalekta koji pokazuje prepoznatljivu regionalnu obojenost, ali ne sadrži izrazite dijalektizme, odnosno terminom regiolekt pokrivaju se brojne regionalne varijante govorenoga jezika koji više nije dijalekt, ali nije ni standard. Naime, jezični oblici imaju prepoznatljiv regionalni karakter, ali ipak su razumljivi i na nadregionalnoj razini.

Na neodvojivu povezanost horizontalne (prostorne) i vertikalne (društvene) raslojenosti jezika upućuje engleski termin socijalni dijalekti. Naime, svi su dijalekti i regionalni i socijalni, govornici se identificiraju kao stanovnici određenoga područja, ali i kao pripadnici određene društvene klase, dobne ili etničke skupine. Varijeteti koji u početku i u osnovi predstavljaju divergentno geografsko podrijetlo jesu dijalekti. Međutim, dijalekti mogu predstavljati i simbolizirati i druge činioce osim zemljopisnih. Tada ono na što se jednom gledalo samo kao na regionalni varijetet, »u smislu da su u jedno određeno vrijeme njegovi govornici bili samo smatrani stanovništvom« određenog područja, može početi funkcionirati kao socijalni varijetet kada do izražaja dolazi socijalna diferencijacija (Fishman 1978: 36).

Razgraničenja varijeteta i njihova međusobna odnosa unutar jednoga jezika problem je koji nije dokraja razriješen. Čini si da je najlakše razgraničiti standardni varijetet i dijalekt, koji predstavljaju dvije krajnje točke koje omeđuju dijalekt-standard kontinuum. Standard i dijalekt razlikuju se ponajprije s obzirom na prostornu rasprostranjenost – standard je nadregionalan, a dijalekt je prostorno ograničen; i s obzirom na funkcionalnu opterećenost odnosno funkcionalni raspon – standard je polifunkcionalan, polivalentan, a dijalekt je uglavnom monofunkcionalan. Standardni varijetet smatra se sociolektom s eksplicitnom normom, koji je prilagođen različitim oblicima javne komunikacije, a posebno namijenjen upotrebi u državnoj upravi, školstvu, sredstvima masovnih komunikacija. Standardni varijetet je, dakle, kodificiran, nadregionalan s obzirom na doseg i valjanost, koristi se prvenstveno u institucionalnim kontekstima i službenim komunikacijskim situacijama, a u »svakodnevnom jeziku« nikada se ne ostvaruje u svojoj idealnoj kodificiranoj normi. Najčešća je upotreba standardnog varijeteta »u okvirima društvenih institucija i u svim formalnim kontekstima« u kojima postoji prijetnja sankcijama ako se korektno ne upotrebljava. »Standard se uči u školi, njegova upotreba u pravilu priskrbljuje prestiž i pogoduje stjecanju socijalnih povlastica«. (Dittmar 1997: 201).

Za razumijevanje naravi standardnog varijeteta/jezika važne su njegove funkcije koje se mogu opisati kao: funkcija ujedinjavanja (standard kao poveznica nasuprot dijalektalnoj raznolikosti), funkcija odvajanja (afirmiranje zasebnog identiteta spram drugih), funkcija prestiža (prestiž uživaju zajednice koje imaju standardni jezik i pojedinci koji su njime ovladali), funkcija sudjelovanja (omogućuje zajednici korištenje vlastitog jezika s ciljem participiranja u modernom svijetu) i funkcija normativne orijentacije, naime, standard služi kao orijentir u pitanjima jezične korektnosti (Garvin 1993).

Funkcije standardnog jezika, kako su ovdje nabrojene, naznačuju simboličko značenje koje standard ima za svoje govornike odnosno za jezičnu zajednicu. Tako je funkcija prestiža utemeljena na vjerovanju da posjedovanje standardnog jezika zapravo znači imati »pravi jezik«, a dominantna je u onim zajednicama koje su nedavno dobile standardizirani varijetet. Funkcija odvajanja ne može se uvijek »odvojiti« od političkih tendencija prema autonomiji i neovisnosti. Od funkcija su neodvojivi stavovi o jeziku. Jezična lojalnost povezana je funkcijama ujedinjavanja i odvajanja. Povezanost s funkcijom ujedinjavanja podrazumijeva da se jezična lojalnost više iskazuje prema standardnom jeziku nego prema dijalektima odnosno nestandardnim varijetetima.

Povezanost s funkcijom odvajanja znači da se lojalnost više iskazuje prema vlastitom standardu nego prema nekim drugim lingvističkim entitetima (Garvin 1993).

Kada je riječ o hrvatskoj jezičnoj i društvenoj situaciji od osobite je važnosti spoznaja da je povijest nastanka standardnog jezika, naravno ne samo hrvatskoga, isprepletena s procesom oblikovanja nacija. Naime, europski su standardni jezici socijalne institucije (Downes 1998) čiji je nastanak vezan uz razvoj nacionalnih država, odnosno oblikovanje europskih nacija nerazdvojivo je povezano s oblikovanjem nacionalnih jezika (Coulmas 1985). Standard nastaje iz praktičnih potreba komuniciranja na većem području, »najčešće državnom teritoriju« (Škiljan 1988), ali njegova se funkcija ne iscrpljuje u praktičnoj svrsi svladavanja dijalektalne raznolikosti, nego istodobno s postizanjem unutarnje integracije standard zadobiva ulogu u simboličkoj integraciji zajednice, »služi kao simbol nacije«, i upravo je ta simbolička uloga, pored »funkcionalne razrađenosti«, izvor visokog prestiža koji standard uživa spram dijalekata (Downes 1998). Predodžba o jeziku kao najvažnijem obilježju jedne nacije i države imala posebno važnu ulogu kod Slavena, pa tako i kod Hrvata.1 Oblikovanje samostalnoga standardnog jezika modernog tipa imalo je važnu ulogu za nastanak i konsolidiranje nacionalne svijesti i time za razgraničenje među južnoslavenskim nacijama.

Dobro poznati Haugenov (1974) model jezičnog razvoja put od vernakulara kao nerazvijenog do standarda kao razvijenog jezika objašnjava tijesnom povezanošću s porastom nacionalne svijesti i s razvojem pismenosti. Neraskidiva isprepletenost nacije i jezika očituje se i u tome, da svaka nacija koja drži do sebe mora imati jezik; ne samo sredstvo komuniciranja, ›narodni govor‹ ili ›dijalekt‹, nego sasvim razvijen jezik. Proces standardizacije, uključuje dvije oprečne tendencije: s jedne se strane žele svesti unutarnje razlike na minimum, a s druge, povećati vanjske razlike kako bi se dostigao »ideal« – unutarnja povezanost i razlikovanje spram»vanjskog svijeta« (Haugen 1974).

Standardni jezik, među ostalim, služi kao poveznica nasuprot dijalektalnih razlika (funkcija ujedinjavanja), ali se njime afirmira i posebni identitet jedne jezične zajednice spram druge (funkcija odvajanja). Često je funkcija odvajanja standardnog jezika povezana s političkim tendencijama prema autonomiji i neovisnosti, i to je također dobro poznata pojava u recentnoj povijesti (Garvin 1993). Sociolingvističke funkcije odvajanja i ujedinjavanja dobro osvjetljavaju odlučujuću ulogu simbolike i pragmatike u standardizaciji jezika, pri čemu je njihova nejednaka izraženost uvjetovana različitim povijesnim i društvenim uvjetima u kojima je standardni jezik izgrađivan (Maček 1997).

Prije negoli se upustim u problematiziranje hrvatske jezične situacije – dakle, čakavske, kajkavske i štokavske – potrebno je obratiti pozornost na pitanje kako se varijeteti svrstavaju u jezike odnosno na pitanje jezičnog identiteta.

Koliko ima jezika na svijetu, a koliko dijalekata pitanja su koja se nerijetko pripisuju radoznalim laicima i njihovoj uvjerenosti da na takva i slična pitanja postoje jednoznačni i konačni odgovori. Bez obzira na takvu (dis)kvalifikaciju onih koji takva pitanja postavljaju, na njihova se pitanja u stručnoj literaturi odgovara ponekad i preciznim navođenjem broja jezika, dakle pogrešno, no to je ipak ohrabrujuće jer odaje dojam da lingvist može odgovoriti na tako neugodna pitanja (Coulmas 1985). Jedna od glavnih teškoća zbog koje se ne može jednoznačno odgovoriti na pitanje koliko ima jezika i dijalekata na svijetu jest ta da je gotovo nemoguće (Kloss 1978) povući granice između jezika i dijalekta prema jedinstvenim gledištima.

No ta se razlika između jezika i dijalekta, kada je riječ o strukturalnoj upotrebi (Haugen 1974) tih dvaju termina, dakle u kontekstu teritorijalnog jezičnog raslojavanja, uvijek prepoznaje kao kategorijalna: dva ili više dijalekta čine jedan jezik, jezik je u tom smislu viši pojam od dijalekta. Tvrdnje pak da je dijalekt jezik koji nije imao uspjeha (Haugen 1974), da je dijalekt samo jezik koji je izgubio bitku, a jezik samo dijalekt koji je politički uspio (Calvet 1981), da je dijalekt jezik koji se ne poštuje (Lippi-Green 1997) odnosno da je jezik dijalekt koji ima vojsku i mornaricu (Chambers & Trudgill 1998) sugeriraju da je razlika između dijalekta i jezika u njihovu društvenom statusu, ona je ovaj put »kvalitativna«: jezik uživa viši status spram dijalekta. Na mogući društveni uspjeh (jezika) odnosno neuspjeh (dijalekta) utječe razrješenje questione della lingua (Joseph 1987), tj. on ovisi o odabiru dijalekta na kojemu će se zasnivati standardni jezik.

Od samoga odgovora na pitanje koliko ima jezika na svijetu zanimljivije je pitanje na osnovi kojih predodžbi lingvisti dva varijeteta smatraju dvama jezicima ili pak dvama varijetetima istoga jezika, dakle na koji se način utvrđuje jezični identitet.

Kada ne postoji konsenzus među lingvistima o tome kojemu jeziku treba dodijeliti određeni varijetet, kriterij lingvističke distance (tipološki/strukturalni kriterij), čini se kao najjasniji i stoga se na njega treba pozvati u spornim slučajevima. Pritom se poštuje opće pravilo da se jedan varijetet dodjeljuje istomu onomu jeziku kojemu pripada neki drugi varijetet ako između tih dvaju varijeteta postoji razmjerno mala lingvistička razlika. U tom slučaju riječ je o dvama varijetetima istoga jezika, a ne dvama različitim jezicima. Ipak, i ovo pravilo ima znatne nedostatke koji se očituju u tome da su metode mjerenja razlike krajnje nepotpune i dijelom teško primjenjive. Osim toga, u nekim slučajevima postoji konsenzus da se dva varijeteta svrstavaju u jedan jezik unatoč tomu što je lingvistička distanca između njih velika. U takvim slučajevima odlučujuću ulogu ima heteronomija (ovisnost) spram standardnog jezika (Ammon 1987a, Ammon 1987b, Chambers & Trudgill 1998).

Odnos između autonomije i heteronomije, koji se opisuje kao simetričan, podrazumijeva da postoji autonomija jednog varijeteta spram više njih, odnosno postoji heteronomija više varijeteta spram jednoga. Povlašteno mjesto u tome odnosu pripada standardnom varijetetu. Svi varijeteti koji su heteronomni spram određenoga standardnog varijeteta svrstavaju se u isti onaj jezik kojemu pripada taj standardni varijetet. U vezi s konkurentskim odnosom između koncepta autonomije/heteronomije i kriterija lingvističke distance važno je reći da heteronomija spram standardnog varijeteta ne diskvalificira kriterij lingvističke distance, nego da ga može modificirati. U graničnim slučajevima, koji su obilježeni konfliktom između kriterija lingvističke distance i heteronomije, očita je »uključenost interesa i politički eksplozivna narav koncepta ›jezika‹« (Ammon 1987b: 326). Može se govoriti o slučajevima kada se male lingvističke distance ističu i pokušava ih se povećati da bi se osigurao poseban status jezika koji će služiti kao simbol nacionalne neovisnosti, ali i o slučajevima kada se velike lingvističke distance pokušavaju smanjiti, a razloge njihova smanjivanja treba tražiti u težnjama k asimilaciji. Osim toga, postoje i slučajevi kada se zbog političkih i ekonomskih interesa varijeteti kojima se služi malen broj govornika svrstavaju u jedan te isti jezik unatoč tomu što između tih varijeteta postoji znatna lingvistička razlika.

Teškoća pri određivanju što je velika ili mala lingvistička razlika očita je u vezi s dijalekatnim kontinuumom na kojemu se procesom diferencijacije (Daneš 1988) može oblikovati više (standardnih) jezika. Pravljenje distinkcija na dijalekatnom kontinuumu utemeljeno je na autonomiji i heteronomiji koje su rezultat političkih i kulturnih prije nego čistih lingvističkih činilaca (Chambers & Trudgill 1998).

Dijalekatni kontinuum, koji čini niz dijalekata pri čemu između susjednih postoji međusobna razumljivost, u središte problema dovodi kriterij međusobne razumljivosti koji se nerijetko smatra osnovnim za razlikovanje jezika. S kriterijem međusobne razumljivosti, koji je utemeljen na predodžbi da je jezik zbroj međusobno razumljivih dijalekata, povezan je niz poteškoća. Tako, u hrvatskom slučaju, kajkavac iz Hrvatskoga zagorja vjerojatno neće mnogo razumjeti ribare s otoka Lastova, što vrijedi i za bilo kojeg štokavca iz istočne Slavonije, ali ipak njihove govore smatramo govorima hrvatskoga jezika (usp. i Matasović 2001).

Chambers & Trudgill (1998: 4-5) smatraju da kriterij međusobne razumljivosti može biti relevantan, ali da nije osobito koristan da bi nam pomogao u odlučivanju što jest odnosno nije jezik. Uzimajući u obzir slučaj skandinavskih jezika, zaključuju da jezik uopće nije izričito lingvistički pojam. Iako i lingvistička obilježja dolaze do izražaja, »jasno je da smatramo norveški, švedski, danski posebnim jezicima zbog razloga koji su više politički, zemljopisni, povijesni, sociološki i kulturni nego lingvistički. Naravno da je relevantno da tri skandinavska jezika imaju različite, kodificirane, standardizirane oblike, s vlastitim pravopisima, gramatikama i književnošću; da oni korespondiraju s trima zasebnim nacionalnim državama i da njihovi govornici smatraju da govore različite jezike«.

Iz sociolingvističke perspektive očito je da se na pitanje kako se klasificiraju varijeteti u jedan jezik, kako se određuju granice između jezika, ne može jednoznačno odgovoriti pozivajući se na lingvističke kriterije poput genetskog, tipološkog/strukturalnog ili pragmatičkog kriterija međusobne razumljivosti. S jedne se strane takvi kriteriji smatraju nejasnim (Bartsch 1985), »specifični lingvistički kriteriji« proglašavaju se »nedovoljno preciznim« i izražava se pritom sumnja da je u dogledno vrijeme moguće razviti upotrebljivo lingvističko mjerilo za »distancu« (Ammon 1986: 12). S druge se strane sugerira se da treba uzeti u obzir sociopolitičke kriterije i pridodati ih »strukturalnim lingvističkim kriterijima« (Milroy & Milroy 2000) da bi se odredilo što je to jezik ili varijetet jednog jezika. Kriterijima, koji se nazivaju lingvistički, treba dakle pridodati i neke druge kriterije, poput posjedovanja zajedničke književne tradicije, standardnojezičnog oblika, političkog jedinstva odnosno odvojenosti. Naravno, to ne znači da se identitet jezika nikada ne može jednoznačno utvrditi samo na osnovi lingvističkih kriterija. Uostalom, postoje »idiomi« koji su po svojoj supstanci tako različiti od svih drugih jezika da bi se morali označiti kao jezici i onda ako na njima ne bi bila napisana niti jedna knjiga niti jedan tekst (Kloss 1987).

Posebna zasluga u ocrtavanju diskretnosti pojedinačnih jezika pripisuje se procesu standardizacije, njegovu rezultatu – standardnom jeziku. Jezik X nije jezik samo zbog svoje lingvističke strukture po kojoj se razlikuje od drugih jezika i koje su svojstvene jeziku X, nego i zbog toga što je, među ostalim, njegova struktura priznata, propisana, nametnuta. »Zasebnost jezika stoga je u velikoj mjeri rezultat društvenih i političkih procesa, a među njima osobito je važan proces jezične standardizacije. Naša sklonost da razmišljamo o jeziku kao diskretnom fenomenu dijelom je uvjetovana postojanjem standardnih jezika« (Milroy & Milroy 2000: 63).

Normativno-teorijski pristup funkciji i statusu jezika osigurava povlašteno mjesto standardnom varijetetu, kao mjerilu korektnosti, spram svih drugih varijeteta. Jezik čini niz varijeteta koji su lingvistički srodni na osnovi obiteljske sličnosti, nalaze se unutar domene valjanosti normi odgovarajućeg standardnog jezika, pri čemu je odnos između standarda i drugih varijeteta takav da su oni podređeni standardu, što znači da se u brojnim situacijama ne upotrebljavaju oblici tih varijeteta s obzirom na standard kao mjeru korektnosti. Područje valjanosti normi standardnog jezika određuje koji niz srodnih lingvističkih varijeteta pripada jednom jeziku. To znači da je unutar cijelog područja jezika, koji je određen kao domena valjanosti standarda, valjanost normi svakoga nestandardnog varijeteta ograničena na određene skupine ljudi i na određene tipove situacija, što uglavnom znači na neslužbene i neformalne, dok je standard validan za sve ljude na jednom jezičnom području i za sve situacije i funkcije, a u službenim je i formalnim situacijama isključivo valjan, njegova valjanost isključuje upotrebu svih drugih varijeteta (Bartsch 1989).

Kakve su posljedice upotrebe termina jezik i dijalekt, s obzirom na njihovu strukturalnu i funkcionalnu dimenziju, u hrvatskom jezičnom, književnom (i društvenom) kontekstu? Kako je razriješeno questione della lingua? Koji su varijeteti u funkcionalnom značenju ostali samo dijalekti? Mogući odgovor na ova pitanja može biti ovaj:

»Onoga trenutka kad smo donijeli odluku da nam štokavski jezik bude osnovica književnoga jezika donijeli smo odluku da nam kajkavski i čakavski jezik postanu dijalekti. Toga je trenutka i hrvatska književnost pisana štokavskim jezikom postala hrvatska književnost pisana hrvatskim književnim jezikom, a hrvatska književnost pisana kajkavskim i čakavskim jezikom – hrvatska književnost pisana kajkavskim i čakavskim dijalektom« (Silić 1998: 483). Dakle, u strukturalnom smislu štokavski, kajkavski i čakavski imaju jednak status, a u funkcionalnom smislu samo je štokavski jezik. Questione della lingua razriješeno je u korist štokavskoga, a posljedica toga rješenja jest da su kajkavski i čakavski postali dijalekti.

Ponuđeni odgovori provociraju nova pitanja. Prvi od njih svakako jest zašto se »onoga trenutka« odabrao upravo štokavski. Odgovor na to pitanje nudi povijest jezične standardizacije, a to znači da se moraju uplesti i nelingvistički argumenti – poput povijesnih, političkih, demografskih, zemljopisnih – da bi se na njega odgovorilo. U vezi s izborom (novo)štokavskoga u kroatističkoj literaturi nerijetko se ističe da on nije slučajan, nego da je rezultat »duboko zacrtanih razvojnih silnica« (Katičić 1996: 176), odnosno da su »unutarjezične prilike« nametnule Hrvatima novoštokavsko rješenje (Brozović 1998: 12). Te su prilike određene, među ostalim, time da štokavsko narječje zauzima najveći dio teritorija, da njime govori najveći dio stanovništva, da od svih dijalekata novoštokavski pokazuje najveću ujednačenost.

Unatoč tome što se varijeteti ne mogu racionalno opisivati kao bolji ili lošiji, pravilni ili nepravilni, logični ili nelogični, pa se tako i odabir dijalekta koji će poslužiti kao osnovica standardnog jezika ne može opravdavati njegovim lingvističkim ili estetskim kvalitetama, odabir štokavskoga kao onoga narječja koje se uzdiglo na stupanj standardnog/književnog jezika obrazlagan je i time da upravo štokavsko narječje ispunjava uvjete za takav izbor: »Sve što je nedostajalo kajkavštini i čakavštini, imala je štokavština: rasprostranjenost, stare književne tradicije, sposobnost za pjesnički izraz« (Barac 1954: 105). Na pitanje zašto izborom jednoga dijalekta/narječja (štokavsko) drugi dijalekti/druga narječja (kajkavsko i čakavsko) postaju dijalekti, odgovor je načelno dan Haugenovim (1974) modelom jezičnog razvoja vernakulara u jezik. Onaj vernakular koji nije prošao selekciju, kodifikaciju, elaboraciju i koji nije prihvaćen, ostaje samo »dijalekt«, premda je to »jezik« za koji se nitko nije pobrinuo da ga se razvije u »standardni jezik«. U hrvatskome su slučaju to i čakavski i kajkavski. Zahvaljujući tome što je štokavski »dao« standardni jezik, oblikuje se i predrasuda da je hrvatska književnost napisana štokavskim samim tim i hrvatska književnost napisana hrvatskim književnim jezikom (Silić 1998). Simptomatično je da i pojedini hrvatski standardolozi književne tekstove pisane »nestandardnim štokavskim izrazom« ne smatraju dijalektalnom književnošću (»ne tvore jednu treću hrvatsku dijalektalnu književnost i ne doživljavaju se tako«, Brozović, 1978: 74), nego samo stilskom izražajnom kategorijom.

Na promoviranje štokavskoga kao jezika, uz istodobno prokazivanje čakavskoga i kajkavskoga kao dijalekata, uvelike je utjecala koncepcija standardnog jezika kakvu su zastupali hrvatski vukovci. Od presudne je važnosti u koncepciji hrvatskih vukovaca njihovo razumijevanje naravi odnosa između štokavskog i književnog jezika (dijelom i zbog toga što iz njega proistječe da kajkavskome i čakavskome nema mjesta u standardnom jeziku).

Maretićevoj Gramatici hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika (1899), jednom od triju ključnih djela hrvatskih vukovaca2 prigovara se da »nije poštovala ni uhodanu, živu tradiciju standardnojezične prakse ni stvarna dostignuća druge polovice 19. stoljeća u civilizacijsko-jezičnoj nadgradnji (što znači intelektualni rječnik, terminologija, frazeologija i sintaksa)«, da je ignorirala »gotovo potpuno onodobnu hrvatsku književnost« te da je pokušala »kao normu kodificirati i one novoštokavske jezične pojedinosti koje nisu imale nikakva temelja ni u hrvatskoj uzusnoj standardnojezičnoj praksi ni u razgovornome jeziku ni u hrvatskim novoštokavskim dijalektima« (Brozović 1985-1986: 10).

Maretićeva je gramatika, s jedne strane, ocijenjena kao veliko filološko ostvarenje, jer je trajno afirmirala organsku novoštokavsku osnovicu standardnoga jezika kod Hrvatâ, ali se, s druge strane, Maretićevoj školi prigovara da joj je u potpunosti nedostajalo »bar praktičnoga smisla i osjećaja« za autonomiju standardnoga jezika (Brozović 1985-1986).

U pohvali se, dakle, ističe kao vrijednost trajna afirmacija organske novoštokavske osnovice, a u pokudi da Maretićeva škola pogrešno razumije narav odnosa između iste te novoštokavske osnovice (koju su afirmirali) i standardnog jezika. Nedostatak »bar praktičnog smisla i osjećaja« za autonomiju standardnog jezika znači da u koncepciji hrvatskih vukovaca novoštokavska osnovica krši autonomiju kojom standard ograničava utjecaj dijalekta koji mu treba služiti samo kao osnovica.

Autonomnost kao obilježje standardnog jezika jedan je od ključnih pojmova Praške lingvističke škole uz čiju se pomoć želi razgraničiti odnos između standardnog jezika i »narodnog jezika«. Pod tim se pojmom podrazumijeva da je standardni jezik neovisan, samostalan spram svoje dijalekatne osnovice. U hrvatskome jezičnom slučaju to znači, što je gotovo opće mjesto hrvatske standardologije, da »hrvatski standardni jezik nije podudaran ni s jednim od šesnaest dijalekata hrvatskoga jezika /…/, a također ni s jednim od triju hrvatskih narječja«, odnosno iz toga se izvlači »zaključak da nitko nije govornikom nekoga standardnoga jezika po svome mjesnome i(li) socijalnome podrijetlu nego da je poznavanje standardnoga jezika rezultat svjesna napora – učenja svih njegovih govornika« (Samardžija ur. 1999: 7).

U vezi sa štokavskom osnovicom postavljaju se dva pitanja: prvo, koji su to štokavski govori osnovicom standardnome jeziku i drugo, po čemu je osnovica mjerodavna za standardni jezik. U kroatističkoj literaturi od prije 30 godina navodi se da je »materijalnu dijalekatsku osnovicu jezičnoga standarda dao u prvom redu ijekavski novoštokavski dijalekt (tradicionalno zvan najčešće istočnohercegovački, ili južni), ali važnu su ulogu odigrala i ostala dva, ekavski i ikavski (zapadni)« (Brozović 1976-1977: 2). U novijoj se literaturi objašnjava da »podlogu suvremenom hrvatskom književnom odnosno standardnom jeziku« čine »novoštokavski govori (zapadni i istočnohercegovački)«, ali da su u njegovu razvoju »sudjelovala i ostala hrvatska narječja (kajkavsko i čakavsko, te staroštokavski slavonski i istočnobosanski dijalekt)« (Barić i dr. 1995: 11) odnosno da je hrvatski standardni jezik zasnovan na novoštokavskom dijalektu jekavskoga izgovora (Katičić 1996: 176). Ili, preciznije, osnovicu čine »oni štokavski idiomi koji se u novijoj literaturi nazivlju zapadnim novoštokavskim« (Barić i dr. 1999: 55). Ono što osnovica daje standardnom jeziku definira se kao »sirovinska građa«, dakle, glasovi, morfologija, osnovna tvorbena i sintaktička pravila, osnovni leksički fond. Odatle proizlazi i mjerodavnost osnovice za standardni jezik. Međutim, za uspješnu kodifikatorsku praksu, dakle za kodifikaciju koja će biti prihvaćena u jezičnoj zajednici, a za to je hrvatska standardna prozodija ogledni primjer, nije dovoljno samo pozivati se na zapadnoštokavske govore.

Inzistiranjem na tome da standardni jezik nikome nije materinski, inzistiranjem na autonomnosti standarda, tj. njegovoj oslobođenosti od izravnog utjecaja dijalekta, što je jedna od uporišnih teza hrvatske standardologije, teorijski se otvara mogućnost stvaranja neutralnog standarda. Poželjna neutralnost standarda u hrvatskom jezičnom slučaju teže je ostvariva utoliko što su štokavski govornici ipak bliži normi nego kajkavski i čakavski govornici, pa zbog toga ovi potonji moraju uložiti znatan napor da bi njome ovladali. Odličan je primjer za to i aktualna potraga za žuđenim stanjem neutralnosti kodificirane prozodije hrvatskog standardnog, što znači i njezinu općeprihvaćenost (Mićanović 2004). U našoj jezičnoj situaciji obilježenoj postojanjem triju narječja i različitih regionalnih urbanih središta u kojima se prakticira i aproksimativni standard (kojemu je prepoznatljivo obilježje upravo naglasak) iznalaženje je prestižnog prozodijskog modela težak posao.

Oblikovanjem jednog varijeteta kao standardnog drugi varijeteti postaju dio nove opreke, koju čini standard nasuprot ne-standardu, te unutar te opreke zauzimaju negativno mjesto, oni postaju dijalekti jednog jezika. S obzirom na to da je standard dominantan, varijeteti koji su proglašeni nestandardnima osiromašuju u svojim funkcijama, »ograničava se i smanjuje situacijsko područje normî nestandardnih varijeteta. Jednostavno rečeno: postaju manje upotrebljivi. /…/ Iz toga razloga postojanje takvih normi također je manje opravdano, osobito što se tiče primarnih funkcija jezičnih normi. Preostaje uglavnom samo sekundarna funkcija jezika kao simbola grupnog iden-titeta, i ona ostaje sačuvana onoliko dugo koliko ta skupina ima potrebu svoj identitet isticati spram drugih skupina za koje je valjan isti standardni jezik« (Bartsch 1985: 254). Izrečeni opis normi nestandardnih varijeteta, dijalekata jednog jezika, u hrvatskoj jezičnoj situaciji podjednako je prikladan i za kajkavski i za čakavski i za štokavski. Standard se ne može izjednačiti ni s jednim od navedenih narječja, tj. može se govoriti i o kajkavskim i o čakavskim i o štokavskim nestandardnim varijetetima.

Pojam jezične korektnosti prije svega oblikuje se u školskom odgoju, i to s obzirom na standardni jezik. »Na taj način dijete lako prihvaća mišljenje koje je u školi izrečeno o njegovu dijalektu, naime da je to pogrešno govorenje i da se mora poboljšati kako bi postao pravi jezik, tj. standardni jezik« (Bartsch 1985: 255). Dakle, i štokavski i kajkavski i čakavski izvorni govornici u školi stječu pojam jezične korektnosti koji se primjenjuje s obzirom na standardni jezik, a nikada s obzirom na nestandardne varijetete premda su s »normativnoteorijskoga gledišta« dijalekti po sebi također korektni »kao svaki drugi jezik«, oni imaju vlastite norme koje određuju korektnost, ali one nisu dane eksplicitno, nisu kodificirane. No, stjecanje jezične korektnosti, nerijetko prezentirano kao »poboljšanje« vlastitog govorenja, za štokavce znači, ponajprije, napuštanje dijalektalnih posebnosti vlastitih štokavskih idioma, a za kajkavce i za čakavce pak napuštanje vlastitih narječja i učenje standarda čija je osnovica štokavska, tj. učenje drugoga »jezičnog sustava« (Silić 1996a).

Jedna je od posljedica jezične standardizacije da standardni jezik reprezentira i da se (prešutno) izjednačava s cijelim jezikom odnosno s korektnom upotrebom u tome jeziku. Dakle, gramatički priručnik u kojemu se opisuje štokavski, i to ne u značenju štokavsko narječje, oslobođen je bilo kakve obveze spram čakavskoga ili kajkavskoga, i pritom se naziva hrvatskom gramatikom. Međutim, gramatika koja se naziva gramatikom hrvatskog jezika istodobno ne opisuje u potpunosti niti štokavski. Gramatički opis, naime, nužno zanemaruje niz činjenica, a razlozi njihova izostavljanja jednostavno se mogu obrazložiti time da se ne piše gramatika štokavskih dijalekata. Objašnjenje takva gramatičkog opisa, dakle, treba tražiti u jezičnoj standardizaciji, točnije u kodifikaciji kojom se promoviraju standardni oblici.

Literatura

  • Ammon, Ulrich (1986), Explikation der Begriffe ›Standardvarietät‹ und ›Standardsprache‹ auf normtheoretische Grundlage. U: G. Holtus & E. Radtke (ur.), Sprachlicher Substandard. Tübingen: Max Niemeyer Verlag. 1-63.
  • Ammon, Ulrich (1987a), Funktionale Typen/Statustypen von Sprachsystemen. U: U. Ammon & N. Dittmar & K. J. Mattheier (ur.), Sociolinguistics. First Volume. Berlin, New York: Walter de Gruyter. 230-263.
  • Ammon, Ulrich (1987b), Language – Variety/Standard Variety – Dialect. U: U. Ammon & N. Dittmar & K. J. Mattheier (ur.), Sociolinguistics. First Volume. Berlin, New York: Walter de Gruyter. 316-335.
  • Barac, Antun (1954), Hrvatska književnost od Preporoda do stvaranja Jugoslavije. Knjiga I. Književnost ilirizma. Zagreb.
  • Barić, Eugenija & Lončarić, Mijo & Malić, Dragica & Pavešić, Slavko & Peti, Mirko & Zečević, Vesna & Znika, Marija (1995), Hrvatska gramatika. Zagreb: Školska knjiga.
  • Barić, Eugenija & Hudeček, Lana & Koharović, Nebojša & Lončarić, Mijo & Lukenda, Marko & Mamić, Mile & Mihaljević, Milica & Šarić, Ljiljana & Švaćko, Vanja & Vukojević, Luka & Zečević, Vesna & Žagar, Mateo (1999), Hrvatski jezični savjetnik. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Pergamena, Školske novine.
  • Bartsch, Renate (1985), Sprachnormen: Theorie und Praxis. Tübingen: Max Niemeyer Verlag.
  • Bartsch, Renate (1989), A Normtheoretical Approach to Functional and Status Types of Langauge. U: U. Ammon (ur.), Status and Function of Languages and Language Varieties. Berlin, New York: Walter de Gruyter. 197-215.
  • Berruto, Gaetano (1987), Varietät. U: U. Ammon & N. Dittmar & K. J. Mattheier (ur.), Sociolinguistics. First Volume. Berlin, New York: Walter de Gruyter. 263-267.
  • Brozović, Dalibor (1976-1977), O suvremenoj morfološkoj normi hrvatskoga jezičnog standarda i o morfološkim značajkama standardne novoštokavštine uopće. [Prvi dio]. Jezik, 24, 1: 1-12. Brozović, Dalibor (1978), Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske književnosti. U: A. Flaker & K. Pranjić (ur.), Hrvatska književnost u evropskom kontekstu. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Sveučilišna naklada Liber. 9-83.
  • Brozović, Dalibor (1985-1986), Jezična i pravopisna previranja u Hrvatskoj na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. (O jednom razvojnom zaokretu u hrvatskome književnom jeziku). Jezik, 33, 1: 1-15.
  • Brozović, Dalibor (1998), Povijesna podloga i jezičnopolitičke i sociolingvističke okolnosti. U: M. Lončarić (ur.), Hrvatski jezik. Opole: Uniwersytet Opolski – Instytut Filologii Polskiej. 3-34
  • Calvet, Louis-Jean (1981), Lingvistika i kolonijalizam. Mala rasprava o glotofagiji. Beograd: Beogradski izdavačko-grafički zavod.
  • Chambers, J. K. & Trudgill, Peter (1998), Dialectology. Cambridge University Press.
  • Coulmas, Florian (1985), Sprache und Staat. Studien zu Sprachplanung und Sprachpolitik. Berlin, New York: Walter de Gruyter.
  • Daneš, František (1988), Herausbildung und Reform von Standardsprachen. U: U. Ammon & N. Dittmar & K. J. Mattheier (ur.), Sociolinguistics. Second Volume. Berlin, New York: Walter de Gruyter. 1506-1516.
  • Dittmar, Norbert (1997), Grundlagen der Soziolinguistik – Ein Arbeitsbuch mit Aufgaben. Tübingen: Max Niemeyer Verlag.
  • Downes, William (1998), Language and Society. Cambridge University Press.
  • Fishman, Joshua A. (1978), Sociologija jezika. Interdisciplinarni društvenonaučni pristup jeziku u društvu. Sarajevo: Svjetlost – Zavod za udžbenike.
  • Garvin, Paul L. (1993), A conceptual framework for the study of language standardization. International Journal of the Sociology of Language, 100/101: 37-54.
  • Haugen, Einar (1974), Dijalekt, jezik, nacija. Kultura, 25: 74-88.
  • Joseph, John Earl (1987), Eloquence and Power. The Rise of Language Standards and Standard Languages. London: Frances Pinter.
  • Katičić, Radoslav (1996), Načela standardnosti hrvatskoga jezika. Jezik, 43, 5: 175-182.
  • Kloss, Heinz (1978), Die Entwicklung neuer germanischer Kultursprachen seit 1800. Düsseldorf: Pädagogischer Verlag Schwann. Kloss, Heinz (1987), Abstandsprache und Ausbausprache. U: U. Ammon & N. Dittmar & K. J. Mattheier (ur.), Sociolinguistics. First Volume. Berlin, New York: Walter de Gruyter. 302-308.
  • Lippi-Green, Rosina (1997), English with Accent. Language, ideology, and discrimination in the United States. London, New York: Routledge
  • Maček, Dora (1997), Simbolika i pragmatika standardizacije jezika. Neki primjeri. Suvremena lingvistika, 23, sv. 1-2, 43-44: 141-151.
  • Matasović, Ranko (2001), Uvod u poredbenu lingvistiku. Zagreb: Matica hrvatska.
  • Mićanović, Krešimir (2004), Hrvatski s naglaskom. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 30: 121-130.
  • Milroy, James & Milroy, Lesley (2000), Varieties and Variation. U: F. Coulmas (ur.), The Handbook of Sociolinguistics. Blackwell Publishers. 47-64.
  • Samardžija, Marko (ur.) (1999), Norme i normiranje hrvatskoga standardnoga jezika. Zagreb: Matica hrvatska.
  • Silić, Josip (1996a), Hrvatski jezik kao sustav i kao standard. Riječki filološki dani, sv. 1. Rijeka: Pedagoški fakultet. 187-194.
  • Silić, Josip (1996b), Polifunkcionalnost hrvatskoga standardnog jezika. Kolo, V, 1:244-247.
  • Silić, Josip (1998), Hrvatski standardni jezik i dijalekti. Teze za diskusiju. U: L. Badurina & B. Pritchard & D. Stolac (ur.), Jezična norma i varijeteti. Zagreb, Rijeka: Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku. 481-484.
  • Škiljan, Dubravko (1988), Jezična politika. Zagreb: Naprijed.
  • Škiljan, Dubravko (2002), Govor nacije. Jezik, nacija, Hrvati. Zagreb: Golden marketing.