Stiloteka

Beletristika i standardni jezik

Krešimir Mićanović: Beletristika i standardni jezik . U: Vlast i kodifikacija. Universitetsko izdatelstvo »Paisij Hilendarski«. Plovdiv, 2011, str. 157–165.

1. Poznato je da standardnojezične norme, kada ih motrimo iz povijesne perspektive, obično imaju svoju teritorijalnu te svoju socijalnu i funkcionalnu osnovu. Kada je riječ o teritorijalnoj osnovi, tada se u standardološkoj literaturi nerijetko ističe da vodeću ulogu u oblikovanju normi standardnoga jezika obično ima područje glavnoga grada – glavnoga u kulturnom, političkom ili ekonomskom pogledu (Serébrennikow [ur.] 1973: 482). Upravo okolnost da se neki varijetet govori u području koje je u zemljopisnom smislu središnje, u području koje je centar političke i ekonomske moći, pogoduje tome da se taj varijetet promovira u standardni jezik (Bartsch 1985: 238–239). U ovome tekstu pozornost ću usmjeriti na socijalnu/funkcionalnu osnovu standardnojezičnih normi odnosno na činjenicu da je u procesu oblikovanja standardnojezičnih normi nužno oslanjanje na jezik određenog komunikacijskog područja. Pritom mnogi autori ističu posebnu ulogu pisanoga jezika, ili preciznije rečeno, važnost jezika lijepe književnosti – beletristike, u procesu oblikovanja standardnojezičnih normi.1 U svome tekstu Teorie spisovného jazyka (1969) Havránek jedno od specifičnih obilježja književnog jezika prepoznaje u samom terminu: »jedno je [obilježje] sadržano u samom terminu 'književni jezik' u mnogim jezicima (francuski la langue littéraire, ruski literaturnyj jazyk itd.), tj. radi se o jeziku književnosti, prije svega lijepe književnosti« (Havránek 1977: 9).

U standardološkoj se literaturi, kada je riječ o ulozi beletristike u oblikovanju standardnog jezika i njegovih normi, mogu iščitati dvije važne tvrdnje. Prvo, ističe se velika uloga koju beletristički korpus ima u identificiranju standardnojezičnih normi, posebice su »veliki autori« središnji izvor na koje se lingvisti pozivaju kao na uzor, doduše s određenim ograničenjima (Quod licet Iovi, non licet bovi). S tim u vezi također se naglašava da okolnost da jedan varijetet ima bogatu književnu povijest, povijest koju su ispisali »veliki autori«, pogoduje tome da upravo taj varijetet postane standardnim (Bartsch 1985: 97, 238). Drugo, utjecaj pisanoga jezika i beletristike na oblikovanje standardnog jezika ograničava se na početna razdoblja, odnosno na »prvi stadij« u kodifikaciji standardnoga jezika (Serébrennikow [ur.] 1973: 482). U sada već klasičnim tekstovima Aloisa Jedličke (Spisovný jazyk v současné komunikaci, 1974) i Heinza Klossa (Die Entwicklung neuer germanischer Kultursprachen seit 1800, 1978) konstatirano je da se promijenio krug nosilaca standardnojezičnih normi te da je težište s proučavanja beletrističkih tekstova kao temelja standardnojezičnosti premješteno na stručne tekstove, na jezik znanosti, tehnike i masovnih medija. Velika uloga dakle u Ausbau-procesu jednoga jezika pridaje se ne toliko beletrističkim tekstovima, nego onome što Kloss naziva Sachprosa. Umjetnički tekstovi kao izvor pri istraživanju suvremene standardnojezične norme uzimaju se u obzir samo u ograničenoj mjeri.

2. U hrvatskoj filologiji u proteklim desetljećima problematiziranje relevantnosti beletrističkih tekstova, pa tako i jezika pisaca/književnika, za oblikovanje standardnojezičnih normi vezuje se uz krilaticu ili načelo »Piši onako kako dobri pisci pišu« koju je u svojim tekstovima popularizirao i zagovarao Ljudevit Jonke. Profesor Jonke je od pedesetih godina prošloga stoljeća u tada pokrenutom časopisu Jezik, »časopisu za kulturu hrvatskoga književnog jezika«, i poslije u tjedniku Telegram, najvećim dijelom objavljivao svoje brojne savjetodavne članke o pravopisnoj, naglasnoj, morfološkoj, leksičkoj i sintaktičkoj problematici te članke koji se tiču osobitosti književnog jezika. Jonke je u svojim tekstovima prije svega zaokupljen praktičnim jezičnim savjetima, a u dijelu tekstova u kojima na popularan način tumači posebnost književnog jezika mogu se uočiti odjeci praških standardoloških zbivanja.2

Kao jedan od »neizravnih tragova« (Vuković 2007) utjecaja Praške škole na Ljudevita Jonkea može se prepoznati načelo Piši onako kako dobri pisci pišu.3 Načelo o dobrom piscu, dobrom autoru, potkraj 1920-ih oblikovao je češki lingvist Václav Ertl koji u tekstu Dobrý autor dobrim piscima ne smatra pisce koji se ističu estetskom vrijednošću svojih djela, nego one pisce u čijim se tekstovima ne nalaze jezične pogreške. »Ertl međutim ističe i da je apsolutno dobar pisac zapravo izmišljaj koji u zbilji ne postoji [...] Dobar je pisac naime apstrakcija, skup obilježja koja su dobivena promatranjem i usporedbom stvarno postojećih pisaca« (Vuković 2007: 113).

Načelo o dobrom piscu formulirano je u hrvatskoj filologiji kao krilatica »Piši onako kako dobri pisci pišu« i u raspravama o hrvatskoj jezičnoj kulturi dobiva specifično značenje. Naime, Jonkeovo artikuliranje i tumačenje krilatice »Piši onako kako dobri pisci pišu« neodvojivo je od krilatice »Piši onako kako narod govori«, odnosno utemeljeno je u njegovu razumijevanju, s jedne strane, devetnaestostoljetnih standardizacijskih procesa u Hrvata i Srba i, s druge strane, njegovu razumijevanju posebnosti književnog jezika spram narodnog jezika.

3. U tekstu Piši onako kako dobri pisci pišu! Jonke u prvom redu revidira valjanost načela »Piši onako kako narod govori« te polemizira s onima koji se na nj pozivaju pri raspravljanju o jezičnim pitanjima. Razloge pozivanja na krilaticu »Piši onako kako narod govori«, »kao na vrhovnu mudrost« kada je riječ o jezičnoj pravilnosti, Jonke vidi u tome što se narodni jezik i književni jezik smatraju identičnim. Stoga je upravo uznastojao na razlikovanju narodnoga od književnog jezika.4

»Pisati danas onako kako narod govori, shvaćeno doslovno, značilo bi vraćati se u prošlost, lišavati se dragocjenih obogaćenja književnog jezika, polaziti u folklor, pa i u dijalekt« (Jonke 1965: 187). Značenje i valjanost krilatice »Piši onako kako narod govori« priznaje u kontekstu prve polovice 19. stoljeća i Karadžićeve borbe za narodni jezik odnosno nastojanja hrvatskih iliraca. Budući da se književni jezik ne podudara ni s jednim narodnim govorom, pred svakog se našeg današnjeg pisca, ističe Jonke (1965: 187), »postavlja kao nuždan zadatak upoznavanje norme suvremenoga književnog jezika, onoga jezika kojim pišu naši najbolji književnici, onoga jezika koji se izdigao iznad dijalekata i postao naš zajednički jezični izraz«. U tom smislu zagovara se krilatica 20. stoljeća »Piši onako kako dobri pisci pišu«.

Oprečnost narod – pisac (književnik), eksplicirana u dvjema krilaticama, djelatna je i u onim Jonkeovim tekstovima u kojima krilatice nisu izrijekom spomenute (npr. Dva stvaralačka faktora u književnom jeziku, Bez pretjerivanja i fetišiziranja). Tako je Jonke identificirao »dva stvaralačka faktora u književnom jeziku«, jedan je »narod«, a drugi su »ljudi od pera«, o čijim »neuništivim pravima« treba voditi računa pri prosuđivanju pravilnosti u književnom jeziku (Jonke 1965: 181–183). U povijesnoj perspektivi ustvrdio je da su u isticanju stvaralačkog prava književnika i učenjaka pretjerivali ilirci i njihovi sljedbenici, a da su prava narodnog, seoskog jezika u prejakoj mjeri isticali Vuk Stefanović Karadžić i sljedbenici (Jonke 1965: 183–184).

Jonke je, sklon služiti se oprekama, uočio dvije različite koncepcije književnog jezika, dvije suprotstavljene strane. Na jednoj se strani nalaze »pobornici načela da je naš književni jezik samo odraz jezične situacije u štokavskim govorima«, a na drugoj su strani »pobornici misli da je književni jezik ipak viši tip narodnog jezika, probran, obogaćen, određen, preciziran, jasan po svakom svojem sastavnom dijelu svakomu koji se njime služi ili kao pisac ili kao čitalac«. Sâm Jonke (2004: 295–296) legitimira se kao pobornik misli o književnom jeziku kao osobitom i višem tipu narodnog jezika i kao zagovaratelj autonomnih prava razvijenog književnog jezika i teze da se »naš današnji književni jezik ili standardni jezik« više ne podudara ni s jednim narodnim govorom u potpunosti, nego samo u osnovama.

Jonke je dakle identificirao dva različita faktora u stvaranju književnog jezika, dvije različite devetnaestostoljetne koncepcije, dva različita gledišta o književnom jeziku kojima odgovaraju i dva načela »Piši onako kako narod govori« i »Piši onako kako dobri pisci pišu«. Načelo o dobrom piscu, onako kako ga je Jonke artikulirao, plod je dakle njegova razumijevanja naravi književnog jezika i (povijesnih) standardizacijskih procesa. Preostaje naravno pitanje je li Jonkeova sklonost služenju oprekama pridonijela neželjenom pojednostavljivanju problema.

4. Jonkeovo načelo »Piši onako kako dobri pisci pišu« ponajprije je bilo izrečeno kao jezični savjet onima koji pišu standardnim jezikom.5 Pred svakog se našeg pisca, piše Jonke (1965: 188–189), »postavlja kao nuždan zadatak upoznavanje norme suvremenoga književnog jezika, onoga jezika koji pišu najbolji noviji književnici», a taj se zadatak postiže u prvom redu »čitanjem tekstova dobrih pisaca i sistematskom brigom o vlastitom jezičnom izrazu«. U hrvatskoj filologiji ta se krilatica, taj se jezični savjeti izricao, ali o njegovu značenju »nema jedinstvenog mišljenja« (Anić 2009: 689).6 Potvrdu o tome da u vezi s tom krilaticom ne postoji jedinstveno mišljenje, (nehotice) daje i Anićevo tumačenje da je savjet »piši kako dobri pisci pišu« u svoje vrijeme imao patriotsku vrijednost. Filologija je, u Anićevoj interpretaciji, svojedobno »preporučivala domaću knjigu i pokazivala domaćoj javnosti gdje se nalazi dobar jezik: u književnim djelima. Treba čitati hrvatske knjige! Treba pisati kako dobri pisci pišu!« (Anić 2009: 699).

Raspravljajući o Jonkeovu pristupu književnom jeziku, Samardžija (1990: 68, 69–79) je, među ostalim, u vezi s krilaticom »Piši onako kako dobri pisci pišu« kritički (i s negodovanjem) ustvrdio da je Jonke »konstantno književni jezik vezivao uz jezik književnosti kao obrazac književnog jezika kojemu treba težiti«. Također je ocijenjen kao »samo slabašan pokušaj hvatanje koraka s novim [...] poimanjem književnog (standardnog) jezika« Jonkeov djelomičan odstup od stava da je uporište standardnom jeziku upravo jezik književnih djela.

Iz Jonkeova teksta Piši onako kako dobri pisci pišu, objavljena u knjizi Književni jezik u teoriji i praksi (1965), Bagić (2004: 7) iščitava stav gnomski uobličen navedenom krilaticom kojim se »jezik književnosti (tj. jezik dobrih književnika) proglašava uzoritim obrascem koji bi svaki samosvjestan govornik našega jezika trebao pomno pratiti, pamtiti njegove osnovne elemente i njima obogaćivati vlastitu pisanu i govornu praksu«. Bagić (2004: 8) pritom, visoko ocjenjujući utjecaj i doseg krilatice »Piši onako kako dobri pisci pišu«, navodi da je ona postala »jednim od leitmotiva jezikoslovne kroatistike i uporištem razvnovrsnim analizama kojima je jedan od ciljeva pokazati uzoritost jezika beletrističkih tekstova«. Na pitanje treba li pisati kako dobri pisci pišu, Bagić odgovara »nikako« i u argumentaciji svoga odgovora raspravlja, među ostalim, o jeziku literature i jeziku komunikacije, fikcionalnim i nefikcionalnim tekstovima.

Drugačije razumijevanje Jonkeova načela ponudio je Vuković (2007: 109) koji polazi, za razliku od kritički napisanih tekstova (Samardžija, Bagić), »od uvjerenja da je načelo bilo umjesnije nego što se općenito uviđalo«. Vuković navodi da Jonke svojim načelom »nije želio pozvati na oponašanje jezične ekskluzivnosti književnosti« i nastoji dokazati da je Jonke želio »ponajprije istaknuti važnost onoga oblika jezične kulture koji se tiče simboličke funkcije književnoga jezika«.

5. Ipak, smatram da kad je o Jonkeovu razumijevanju odnosa beletristike i standardnog jezika riječ ključno to što je Jonke (1965–66: 12) smatrao da je »najtipičniji reprezentant sadašnjeg razvojnog trenutka naše izražajne kulture upravo jezik naše lijepe književnosti, književni jezik u užem smislu«.7 Već je konstatirano u vezi s identificiranjem jezika književnosti kao modela književnom jeziku da je toj identifikaciji, toj »misli da je glavno uporište (hrvatskom) književnom jeziku jezik književnih djela« Jonke ostao »postojano privržen prilično dugo«, a da je kasnije ipak popustio, i to samo djelomično (Samardžija 1990: 69–70).

I u vrijeme kada je ta krilatica zagovarana, njome se nije na najsretniji ni na najprimjereniji način moglo odgovoriti na pitanje o tome na koje bi se to modelske tekstove i modelske pisce/govornike trebalo pozivati u jezičnoj kodifikaciji. Odavno je zamijećena promjena stvarnih nosilaca standardnojezične norme, što znači da se umjetnički tekstovi kao izvor pri istraživanju suvremene standardnojezične norme uzimaju u obzir samo u ograničenoj mjeri, a da se u modernim europskim standardnim jezicima težište pri istraživanju norme s beletristike premješta na stručne i publicističke tekstove (Kloss 1978, Jedlička 1974). Unutar same hrvatske filologije u vrijeme kada Jonke ustrajava na tome da treba pisati kako dobri pisci pišu, tada mlađi lingvisti, prije svih Brozović (1970: 15), preuzimaju angloamerički termin standardni jezik te zagovaraju njegovu uporabu i zbog toga što konkurentski termin književni jezik »asocira i predodžbe o dominantnoj ulozi beletristike u standardnom jeziku«, odnosno što je taj termin i »preuzak« (jer se standard ne rabi samo u beletristici) i »preširok« (u beletristici se ne rabi samo standardni jezik).

Jonkeova »slabost« spram jezika književnika nije posve iznenađujuća. Kao što je već rečeno, u literaturi je isticana važnost beletrističkih tekstova za oblikovanje standardnog jezika. Razumljiva je također Jonkeova senzibiliziranost za jezik pisca i njegovo opiranje glorificiranju narodnog jezika, preciznije rečeno poistovjećivanju narodnog jezika s književnim, što je svoje vidljive učinke imalo u kodifikatorskim rješenjima. U nastojanju da otkrije zbog čega se poistovjećuje književni s narodnim jezikom, zbog čega se ističe načelo »Piši kao što narod (misli se: štokavski) govori!«, Jonke detektira Maretića kao onoga koji se našao u pretjeranoj krajnosti zbog povođenja za narodnim jezikom.8

6. Zaključno se može ustvrditi da danas beletristički tekstovi mogu služiti kao modelski tekstovi, ali ako pritom »modelske tekstove« (Ammon 2003) razumijevamo prije svega kao one tekstove u kojima se poštuje standardnojezična norma. To znači da autori beletrističkih tekstova svojom pisanom praksom ovjeravaju, tj. samo potvrđuju postojeće standardnojezične norme, postojeća kodifikatorska rješenja, i u tom se smislu takvi beletristički tekstovi smatraju modelskim tekstovima. U manjoj mjeri beletristički tekstovi mogu služiti i kao modelski tekstovi u smislu da autorima kodifikatorskih priručnika služe kao izvor kodifikacije iz kojih crpu svoja kodifikatorska rješenja. Pritom beletristički tekstovi ne uživaju poseban status spram drugih tekstova. Naime, posve načelno može se ustvrditi da je danas i kvantitativni udio beletrističkih tekstova u jezičnom korpusu i njihova »simbolička težina« znatno manja u usporedbi s udjelom i prestižnosti beletrističkih tekstova u jezičnom korpusu u početnim etapama standardizacije. Smatram da beletristički tekstovi ponajprije mogu utjecati na oblikovanje, ili preciznije rečeno, na promoviranje standardnojezičnih normi onda kada u jezičnoj zajednici postoji više konkurentskih kodifikatorskih priručnika. Autori se tada u svojoj pisanoj praksi odlučuju za jedan priručnik (za jedno kodifikatorsko rješenje) i samim time osnažuju njegov status u ukupnom jezičnom kodeksu (promoviraju jedno kodifikatorsko rješenje). Gledanju na književnike kao na osobe koji se, neutralno rečeno, profesionalno služe jezikom, a ne kao na one koji su kompetentni znalci (standardnoga) jezika,9 pridonijela je i činjenica da je, bar je takva hrvatska nakladnička praksa, gotovo uobičajeno da se beletristički tekstovi, da se autentični jezik književnika, lektorira, tj. »čita i jezično-stilski ispravlja i dotjeruje« (Anić 1998: s.v. lektor).10 Ne ulazeći u zamršen odnos autora/književnika i lektora (autorska sloboda, pravo na izbor i »pogrešku«, norma, stil itd.), razgraničenja njihovih kompetencija i prava,11 dostatno je ovaj put reći da se krilatica »Piši onako kako dobri pisci pišu« u hrvatskoj praksi nerijetko može preoblikovati u krilaticu »Pisat ćeš onako kako tvoj lektor piše«.

Bilješke

1 »Nicht selten wird behauptet, daß die Literatursprache vorwiegend an das Schrifttum gebunden sei und daß der buchsprachliche Stil bei der Entwicklung der Literatursprache eine besondere Rolle gespielt habe. Bis zu einem gewissen Grade trifftt da zu. Die Ausformung der meisten modernen Sprachen erfolgte in den Varianten der buchsprachlichen Stile und in der schöngeistigen Literatur [...]« (Serébrennikow [ur.] 1973: 424–425)

2 Podrobnije o konstituiranju standardologije unutar hrvatske filologije i utjecaju Praške škole na njezino konstituiranje usp. Mićanović (2006). U vezi s utjecajem praške standardologije na Ljudevita Jonkea i razmjerima toga utjecaja usp. Samardžija (1990: 66). Sažimajući pak Jonkeovo razumijevanje standardnog jezika, Samardžija (1990: 66) ustvrđuje: »Čini se, zapravo, da Jonke nije previše ni nastojao oko teorijskog i metodološkog oblikovanja svog pogleda na književni jezik, da ne reknem da nije nastojao oko oblikovanja svoje posebne (književno)jezične teorije. Težište je njegova standardološkog rada ne na teorijskom, nego na praktičnom.«

3 U svome se izlaganju na Petom kongresu jugoslavenskih slavista u Sarajevu Jonke (1965–66: 10) pozvao na tekst Petra Skoka u kojem izrijekom piše da se ne može više kao pravilo postavljati ›Piši onako, kako narod govori‹, nego ›Piši onako, kako dobri pisci pišu‹. U citiranu Skokovu (1952–53) članku ističe se upravo uloga pisca u stvaranju jezične kulture. Iz toga bi se moglo zaključiti da je tako formulirane krilatice Jonke preuzeo od Skoka.

4 Narodni jezik je izvor i podloga književnom jeziku, iz njega se odabire po načelu pravilnosti, proširenosti i jezične čistoće, što konkretno znači iz štokavskog dijalekta, i to iz njegovih novijih govora koji se odlikuju novim oblicima i novim akcentima. S druge pak strane, književni jezik je jezik narodne zajednice koji stoji iznad dijalekata kao komunikativno sredstvo za pripadnike raznih dijalekata. Književni jezik kompromisno je definiran kao pročišćeni i viši tip narodnog jezika nastao stvaralačkim radom naroda i ljudi od pera (Jonke 1965: 182).

5 Tekst je prvi put objavljen 1961. godine u jezikoslovnoj rubrici Jezik današnji koju je Jonke vodio u zagrebačkom Telegramu, tadašnjim novinama »za društvena i kulturna pitanja«.

6 Anićev tekst Piši kako dobri pisci pišu prvi je put objavljen 1977.

7 U već spomenutom izlaganju na Petom kongresu jugoslavenskih slavista Jonke je, među ostalim, polemički komentirao referat Problem norme u književnom jeziku Milke Ivić – upravo u vezi s pitanjem što se treba uzimati kao osnovni izvor norme književnog jezika – pritom ističući da nam književnici »zaista služe kao najpogodnija osnova i kao pravi uzor u koji treba da se ugledaju i drugi specijalni ogranci književnog jezika, kojima ipak nećemo odreći pravo na njihove specifičnosti i specijalnosti«. Prema Jonkeovu (1965–66: 13) »dubokom uvjerenju, i dalje dobri pisci treba da ostanu i osnova i uzor i izvor ne samo za normu našega književnog jezika nego i za razvijanje našeg što savršenijeg jezičnog osjećaja naših školovanih i kulturnih ljudi«.

8 Kritiziranje Maretićeve koncepcije nerijetko se svodi na to da mu se prigovara da je u svome Hrvatskom ili srpskom jezičnom savjetniku (1924) »preferirao jezično blago narodnog štokavskog dijalekta i odbacivao gotovo sve što se nije moglo njime dokazati« (Usp. Jonke 1965, Jonke 1974–75).

9 U vezi s time ilustrativno navodim jedno »svjedočenje« Pavla Pavličića, profesora i književnika, koje ipak ne treba smatrati jedino »istinitim«: »Hrvatski ne znaju pisci. [...] Mi smo zemlja u kojoj književnička nepismenost čak donekle i nadmašuje prosjek nepismenosti stanovništva. Ne tvrdim to napamet: zavirio sam u mnogo rukopisa, i mogu se zakleti da je situacija žalosna. Ne govorim ni o kakvim finesama, govorim o ije i je, č i ć: već ti se tu digne kosa na glavi.« (Pavličić 2005: 156)

10 Lektoriranje beletrističkih tekstova nije samo hrvatska praksa. Tako npr. u kontekstu populariziranja njemačkoga standardnog jezika u 19. stoljeću Mattheier (1991: 60) postavlja umjesno pitanje: »Aber inwieweit handelt es sich bei der dort vorfindlichen 'Klassikersprache' überhaupt um die Sprache der 'Klassiker' und nicht viel eher um die Sprache, die die Verlagslektoren daraus gemacht habe.«

11 S tim u vezi tipična su npr. pitanja: Smije li se beletristički tekst lektorirati? Ako smije, što se smije, u kojoj mjeri?

Literatura

  • Ammon 2003. Ammon, U. On the Social Forces that Determine what is Standard
  • in a Language and on Conditions of Successful Implementation. – U:
  • Sociolinguistica, 17, str. 1–10.
  • Anić 1998. Anić, V. Rječnik hrvatskoga jezika. Zagreb, Novi Liber
  • Anić 2009. Anić, V. Naličje kalupa: sabrani spisi. Zagreb, Disput. Priredio: I. Marković
  • Bagić 2004. Bagić, K. Treba li pisati kako dobri pisci pišu. Zagreb, Disput
  • Bartsch 1985. Bartsch, R. Sprachnormen: Theorie und Praxis. Tübingen, Max Niemeyer Verlag.
  • Brozović 1970. Brozović, D. Standardni jezik: teorija, usporedbe, geneza, povijest, suvremena zbilja. Zagreb, Matica hrvatska
  • Havránek 1977. Havránek, B. Teorija književnog jezika. – U: Književni jezik, VI/1, str. 7–16
  • Jedlička 1974. Jedlička, A. Spisovný jazyk v současné komunikaci. Praha, Nakladem Karlovy university
  • Kloss 1978. Kloss, H. Die Entwicklung neuer germanischer Kultursprachen seit 1800. Erweiterte Auflage. Düsseldorf: Pädagogischer Verlag Schwann.
  • Jonke 1965–66. Jonke, Lj. Problem norme u hrvatskosrpskom književnom jeziku. – U: Jezik, 13, 1, str. 8–15
  • Jonke 1965. Jonke, Lj. Književni jezik u teoriji i praksi. Zagreb, Znanje
  • Jonke 1974–75. Jonke, Lj. Problematika norme hrvatskoga književnog jezika u sinkronijskom i dijakronijskom aspektu. – U: Jezik, 22, 2, str. 33–39
  • Jonke 2005. Jonke, Lj. O hrvatskome jeziku: članci Ljudevita Jonkea u "Telegramu" od 1960. do 1968. Zagreb, Pergamena. Priredio: I. Marković
  • Mattheier 1991. Mattheier, K. J. Standardsprache als Sozialsymbol. Über kommunikative Folgen gesellschaftlichen Wandels. – U: Wimmer, R. (Hrsg.), Das 19. Jahrhundert. Sprachgeschichtliche Wurzeln des heutigen Deutsch. Berlin/New York, De Gruyter
  • Mićanović 2006. Mićanović, K. Hrvatski s naglaskom: standard i jezični varijeteti. Zagreb, Disput
  • Pavličić 2005. Pavličić, P. Jezikova juha. – U: Jezik na križu. Križ na jeziku. Lektori i jezična kultura. Zagreb, Matica hrvatska. Priredila: J. Hekman
  • Samardžija 1990. Samardžija, M. Ljudevit Jonke. Zagreb, Zavod za znanost o književnosti
  • Skok 1952–53. Skok, P. O jezičnoj kulturi. – U: Jezik, 1, 1, str. 3–9; 1, 2, str. 33–38
  • Serébrennikow (ur.) 1973. Serébrennikow, B. A. (ur.). Allgemeine Sprachwissenschaft. Band I. Existenzformen, Funktionen und Geschichte der Sprache. München/Salzburg, Wilhelm Fink Verlag
  • Vuković 2007. Vuković, P. U pozadini načela »Piši kao što dobri pisci pišu«. – U: Jezik, 54, 3, str. 109–118