Stiloteka

Kroz »Suočenja«: književnoznanstveni rad i izraz Hanife Kapidžić-Osmanagić

Šunjić, Ivan. 2020. Kroz Suočenja: književnoznanstveni rad i izraz Hanife Kapidžić-Osmanagić. Novi izraz: časopis za umjetničku i književnu kritiku, siječanj/lipanj 2020, br. 77–78, str. 102-113.

Književnoznanstveni opus Hanife Kapidžić-Osmanagić (1935.-2019.) znatan je i osobit, kao i njezino, proučavanjem književnosti, ali i izvanknjiževnim nepredvidivostima i nužnostima usmjeravano, šire kulturno djelovanje, angažman, doprinos. Pet knjiga Suočenja – s (pod)naslovima Od nadrealizma do strukture (1976), Portreti i prigode (1981), Begić – Ristić – Davičo – Krleža… (1986), Sarajevo, Sarajevo (1998) i U brzake vremena (2003) – koštani su stup bibliografije ove romanistkinje, književne teoretičarke, kritičarke, esejistkinje. Sam naslov Suočenja, uobličenih i zaokruženih prije nedavnog, konačnog, biografskog omeđenja, (p)ostao je kvintesencijalna metafora kontinuiteta i osobenosti jednoga rada, mišljenja i izraza. Jedinstvenost Suočenja tako je usporediva s jedinstvenošću Raskršća Midhada Begića zahvaljujući kojem se autorica opredjeljuje za temu svoje doktorske disertacije, pa i za izbor žanra – studijskog ogleda kao modusa saobraženja s objektom teorijskog, kritičkog pisanja. Unutar okvira koji čine Srpski nadrealizam i njegovi odnosi sa francuskim nadrealizmom (1966), kao prva, te Ogledi o Hélène Cixous (2011), posljednja i po mnogočemu iznimna knjiga, smještaju se i dvije Hrestomatije srpskog nadrealizma (1970) te Pjesnici lirske apstrakcije (11992, 21999), knjiga čija je nesretna (po)ratna izdavačka sudbina podcrtana i činjenicom da je pisana s velikom znanstvenom posvećenošću: u autoričinim ogledima o bosanskohercegovačkoj poeziji nakon Drugog svjetskog rata ogleda se danas sve rjeđe, akademski gotovo iščezlo, umijeće pisanja o pjesništvu.

Kao naslovna i metodska konstanta, Suočenja su odabrana već pri zaokruženju druge knjige ove organske, a time metodski i tematski nezatvorive cjeline. Tekstove Suočenja poticala su prvotna i trajna proučavateljska usmjerenja, a često su ih izazivale i različite prigode – govori i rasprave na znanstvenim skupovima i konferencijama, obljetnice časopisa i autorskih opusa, predstavljanja knjiga, predavanja, razgovori… Izvedbeno različiti, objedinjavali su se i zaokruživali žanrom otvorene forme i metode izlaganja – u prethodnom pasosu terminološkim varijetetom imenovanog – akademskog eseja.

Suočenja se periodizacijski, prema društveno, kulturno i životno ključnoj vremenskoj razdjelnici, dijele na ona predratna i ona poratna, čiji su ukoričeni tekstovi nastajali prije, uslijed ili poslije posljednjeg rata. U toj nagloj, velikoj, povijesnoj prigodi pojam suočenja zadobio je novu značenjsku dimenziju: nužno je bilo angažirati se u kulturi i za kulturu, konkretizirati vlastitu intelektualnu i spisateljsku poziciju. U tom situacijskom okviru jedna od glavnih odlika ovog esejističkog pisanja bila je afirmiranje iskustvenog i konkretnog prije teorijskog apstrahiranja i uopćavanja.

Prema načinu grupiranja tekstova na razini svake pojedinačne knjige, te na razini u određenoj mjeri i kontingentno ostvarene makrocjeline, sukcesivna kružnost uočava se kao glavni strukturni princip Suočenja. Baveći se francuskom i određenim segmentima srpske, hrvatske i bosanskohercegovačke moderne i suvremene književnosti, Hanifa Kapidžić-Osmanagić suočavala se s književnom, književnoteorijskom, ujedno i filozofskom, estetičkom, kulturalnom, antropološkom žarišnom problematikom stoljeća: nadrealizmom kao revolucionarnim i dalekosežno utjecajnim pokretom, strukturalizmom, egzistencijalizmom, feminizmom… Pored znanstvenog i kulturnog, potrebno je naglasiti spisateljski značaj i domet ovog kapitalnog djela naše književne teorije, kritike, esejistike.

* * *

U prvu i drugu knjigu Suočenja, u cijelosti ili u dijelovima, uvrštena su četiri razgovora.1 Takva forma suočenja s izravnim čitateljskim pitanjem, uz predgovorne bilješke, otvara prostor dodatnog objašnjenja i rasvjetljenja vlastitog autorskog opredjeljenja.

Pojmom suočenja prije svega obuhvaćene su i izražene "neke metodološke konstante mog književno-kritičkog postupka", te "raščerečenos[t] intelektualca između dvije kulture" koja "ostaje trajno stanje" (S2: 10). Raščerečenost kao usud strane, inozemne romanistkinje s jedne strane ukazuje se kao ograničenje, s druge kao plodotvorna znanstvena pozicija. Rezultate istraživanja poetičkih i estetičkih strujanja u jednoj velikoj svjetskoj književnosti trebalo je predočavati znanstvenoj zajednici referentne kulture koja ih je provjeravala i verificirala. Komparatistička situacija neiscrpnih mogućnosti promjene kuta viđenja i estetskih usmjeravanja ukazala se i kao prednost: "Ali da naš romanist ima šta da kaže, posebnoga, francuskoj publici i kritici, o njihovom piscu i pokretu, to je van sumnje. On ima svoj poseban ugao sagledavanja, koji je u književnoj kritici, pa i istoriji, uvijek relevantan. Ima potrebnu distancu, koja se pretače u stavove, drugo iskustvo koje je takođe plodotvorna distanca" (S3: 18). I oni koji se u našoj sredini bave stranim književnostima: "Kad pišu o stranim piscima našoj publici, informativni su i formativni takođe, mislim da mogu da usmjeravaju ukus, i to se dešava. A kad pišu o našima, oni u osvjetljavanje naših događaja, prilika, pisaca, književnih fenomena donose jednu drugu kulturu, koju su usvojili pored svoje, i to im daje taj potrebni novi ugao, takođe jednu distancu i kriteriologiju. Ali i tu su, naravno, najplodnije komparativne teme, izučavanje neposrednih i posrednih uticaja tamo gdje ih je bilo, a istorija kulture je istorija međuuticaja, to je zlatno polje književno-kritičkog razmatranja" (S3: 18-19). Budući da misao ne postoji izvan jezičnog sistema, da se jezikom i iskazuje i oblikuje, da o jeziku ovisi i način i sadržaj izraza, raščerečenost označava i međuprostor kretanja između domaćeg i stranog čitateljstva, osjećaj pisanja "ni za koga", stvaralački življenu "nemogućnost dvostrukosti", iz koje se ipak izvlače "dijalektička iskustva, pa onda i ostvarenja" (S2: 15-16).

Dolazi se do estetskog aspekta autoričina znanstvenog izraza, suočenja s vlastitim izraznim granicama. Esejizam se shvaća i objašnjava kao vid stvaralačkog predočavanja dojma o proučavanom djelu, kao nemoć drugačijeg dosezanja do njegove srži, prelaženja praga eksplicitne znanstvenosti (S2: 17), finalnog uključivanja subjektiviteta u objektivitet pisanja (S3: 32). Prisutna je svijest o privremenosti svakog analitičkog instrumentarija. Autoričina sklonost za notiranjem godine, katkada mjeseca, datuma i mjesta završetka teksta mogla bi se pojmiti kao nešto više od manira: interpretacija se uokviruje trenutkom, ali ga i nadilazi, osigurava se unikatnost čitanja i pred mogućim novim činjeničnim osvjetljenjima objekta kritike. Ključni su, zato jer nisu zajamčeni, ne uvijek ostvarljivi, momenti tog potpunog kreativnog ispoljenja, "nivoi na kojima se pjesma i esej izjednačuju" (S2: 17).

Bitna komponenta naslovne odrednice vezana je za predavačku praksu, u idealnom poimanju, kao konfrontaciju čitateljskih doživljaja i načela. Na pitanje kako kao sveučilišna profesorica francuske književnosti dvadesetoga stoljeća predaje i približava nadrealizam, autorica je odgovorila kratkom demonstracijom nastavne situacije (S2: 18-21). Kao primjer uzima se paradigmatski nadrealistički stih, onaj Paula Eluarda: "Zemlja je plava kao pomorandža". Krene li eksplikacija od pripadnog mu estetičkog okvira, najprije bi se osvijestila stvorena šokantnost, onda i ljepota dostupna "velikom broju individualnih estetskih pragova". Formalističkom, strukturalnom disekcijom nadrealne slike na dvije sastavnice uvidjelo bi se da se mogla i racionalno, usredsređeno sklopiti. Premda su efekt šoka i emotivno usvojenje stiha neizvjesni, a pristupi njegovoj skrivenoj strukturi različiti, cilj je "prije svega oformljenje u mladom čovjeku veza, prijemčivosti, privrženosti tekstu". A to se može tek ukazivanjem "na mnoštvo mogućih pristupa, koje odgovara mnoštvu vizija lijepog" čime će se kod studentskog auditorija "probuditi želju za lijepim, potrebu za pojašnjenjem i analizom vlastitog doživljaja lijepog". Iznosi se zaključak da svako tumačenje i kontekstualizaciju kao neophodno "osiromašenje u svrhu približenja" treba na koncu odbaciti "da bi se prihvatio dati oblik koji je ustvari jedina i prava sadržina", da bi se uzdiglo do "razine unutarnje razumljivosti stiha". Odgovor je to koji se razvija u pravu mikroesejističku eksplikaciju suštine afiniteta prema tekstu, njegova razumijevanja i predstavljanja kao figure otvorenog značenja.

Metaforički korijen naslova pet knjiga Hanife Kapidžić-Osmanagić je u nadrealističkoj, Bretonovoj sintagmi "divljeg oka", koja se ovdje vezuje za kategoriju čitanja: "Književno suočenje uključuje i mogućnost uvijek novog ugla, nagost oka i divljinu pogleda" (S2: 9). Što znači vraćanje već (pro)čitanom, izmjenu čitateljskih perspektiva, suprotstavljanje i ukrštavanje svojih i tuđih kritičarskih mišljenja i sudova. Zapravo se radi o dijalektičkom kruženju oko tema i fenomena, njihovom trajnom, ne i konačnom obuhvaćanju, izbjegavanju "zaključavanja vrata nad djelom" (ibid.).

* * *

Istražiti utjecaj nadrealizma kao autentične poetike, estetike, pjesničke prakse i neusustavljive filozofije, iznikle na francuskom kulturnom tlu međuratne epohe, na strujanja unutar srpskog književnog kruga, dokazati ravnopravnost i specifičnosti pariških i beogradskih nadrealističkih tokova, bio je prvi izvorni znanstveni zadatak Hanife Kapidžić-Osmanagić. Kasnije, kroz Suočenja, kontinuiranim širenjem uvida, nadrealizam se učvršćuje kao spoznajno uporište i stalna referenca, poglavito pri originalnim, dubinskim uvidima u sljedeće – egzistencijalističke, strukturalističke – paradigme i smjene.

Složenošću nadrealizma kao "kulturne revolucije" (Robert Bréchon), kao najvažnije poetske škole 20. stoljeća čiji se utjecaj "na umetnost uopšte, pa čak i na način života i mentalitet" poredi s onim koji je izvršio romantizam (Suhamy 1998: 40), kao pokreta koji je, njezinim riječima, rehabilitirao "'ženske' vrijednosti univerzuma" (S2: 42), autorica se nastavila baviti u nizu sintetskih studija o etapama i individualnim razilaženjima unutar nadrealističkih krugova Pariza i Beograda. Među portretima svakako se ističe "André Breton ili žudnja za totalnošću" (S2: 44-104), monografska sinteza opusa, stvaralačkih uzusa i osvojenja u dosljednosti osamljenog lučonoše nadrealizma, u kojoj se informativna vrijednost spaja s misaonom i stilskom istančanošću.2 Uz Bretona, monografski su portretirani Paul Eluard (S2: 105-118), koji je došao do svog "razlomka nadrealizma", te Louis Aragon (S2: 119-143), koji je u svojim kontradikcijama raskinuo s nadrealizmom i prihvatio njegov estetički antipod. Razvojne etape srpskog nadrealizma, začetog na tlu bez kontinuiteta kulture izvornika, sintetiziraju se u studiji "Nadrealizam u srpskoj književnosti i u srpskoj književnoj kritici" (S2: 147-196). Međutim, razlikovne tančine u stavovima, poetičkim i stilskim skretanjima kako francuskih tako i srpskih književnika, stasalih i razvijanih unutar, oko i poslije nadrealizma, ponajviše su razrađene u zahvatima u njihove pojedinačne opuse i djela. Pored poezije i proze spomenutih, razrađivani su Milan Dedinac, Aleksandar Vučo, Oskar Davičo i središnji – Marko Ristić. Bitno je istaknuti studiju "Između revendikacija podsvijesti i revendikacija ljudstva" (S1: 55-78) u kojoj je apostrofiran i vrednovan Ristićev "medijalni stav" između dvaju apsoluta – umjetničkog i društvenog – za koje je u općem nadrealističkom smislu signifikantan Bretonov i Aragonov raskid. Na pozitivno vrednovanje Ristićeva postnadrealističkog stava, omogućenog uvjetovanostima situacije srpskoga nadrealizma, Radovan Ivšić sa žestinom se osvrće u svome poznatom tekstu iz 1984., godine Ristićeve smrti i šezdesete godišnjice prvog nadrealističkog manifesta. Ivšićeva proglašavanja autoričinih doktorskih zaključivanja o Ristićevu pomirbenom rješenju kao "dubokom neshvaćanju nadrealizma", "znalačkom manipuliranju", čemu "zahvaljujemo reklamiranje nacional-nadrealizma" (1990: 95-96) nije problematično prihvatiti kao legitimna, ali samo u svjetlu i poštovanju njegova značajnog iskustva i postignuća pjesnika do kraja vjernog radikalno slobodarskoj viziji antiestetike koja prema njemu ne poznaje ni nacionalne varijante ni kompromise. Isto tako nije osporiva Ristićeva uloga, kao ni ocjena autorice: u njegovoj "dosljednosti u dijalektičkoj medijalnosti" ona pronicljivo uviđa "dijalektičku vjernost nadrealizmu" i budućnosnu kariku na evolucijskom putu između bretonovskih i sartreovskih ideja angažiranja u književnosti, bitnu u tadašnjem jeku eksploracije jednog novog tumačenja čovjeka.

Na planu književne znanosti i kritike ta nova antropologija predstavljena je u pisanju Rolanda Barthesa. Prema njegovoj Kritici i istini, djelo treba shvatiti kao antropološku, a ne povijesnu činjenicu "jer ga nijedna povijest ne iscrpljuje", stoga vječnost jednoga djela nije u nekom nametnutom jedinstvenom smislu, nego u sugeriranju različitih smislova ljudima različitoga vremena – "djelo predlaže, čovjek raspolaže" (2009: 43-44). I prije upoznavanja s napadom Raymonda Picarda koji je Barthesa pejorativno titulirao prorokom (fr. vaticinal), autorica piše da je u oduševljenju strukturalnu metodu predstavnika nove kritike atribuirala profetskom i takoreći nesvjesno, iskazala naklonost napadnutoj struji. "Profetski strukturalizam Rolanda Barthesa" (S1: 201-206) i "Struktura i klasicizam" (S1: 207-229) prikazi su Barthesova glasovitog osmišljavanja sustava književnoga djela Racinea i La Labruyèrea. Strukturiravši ga kao zaseban svijet, Barthes je onemogućio svođenje djela klasičnih, kanoniziranih pisaca na neumjetničke elemente ili znanstvenu činjeničnost, doveo ih do oblika koji je sama suština i sadržaj, osiguravatelj koegzistencije mnogostrukih smislova. Ono što je za asimbolične, to jest spram simbola gluhe (Barthes 2009: 35) zastupnike tradicionalne kritike tek produkt delirija, za autoricu je intuitivno prianjanje uz strukturu djela, ali s rezultatima analitički preciznim i provjerljivim. Izvorište je očigledno u Bretonovom paranojačko-kritičkom prianjanju, kriteriju iracionalne spoznaje i promjene smisla djela – Barthes je i postavio hipotezu o nadrealizmu kao prvom strukturalizmu. "Psihokritika i strukturalizam" (S1: 230-237) donosi poređenje dvaju međusobno nadopunjujućih novokritičkih pristupanja: dva nova kritičara, psihoanalitički i strukturalistički, Charles Mauron i Roland Barthes pokušavaju protumačiti i objasniti neuspjeh Baudelaireovih četiriju kazališnih pokušaja i dolaze do istih rezultata – prvi u nastojanju da ih svede na racionalne elemente, drugi da svijet djela ostavi otvorenim i neiscrpivim. Autoričino je zaključivanje sasvim barthesovsko: i stari i novi kritički modeli moraju se procjenjivati jedino prema kriteriju dosljednosti, prema uspješnosti u izražavanju vlastitoga vremena.

Posljednji rad ovakve problemske provenijencije bavi se likom etnologa Melberga iz romana Altenburški orasi Andréa Malrauxa. Melbergovo petnaestogodišnje izučavanje Afrike dovodi ga do spoznavanja potpuno analognog postavkama temeljnih djela strukturalnog antropologa Claudea Lévi-Straussa: ljudske su civilizacije nepovezani oblici, a svaki je oblik samo jedan od mogućih ljudskih izraza; svaki je jezični sustav prema tomu samo jedan od mogućih izraznih sustava. Melbergovo viđenje umjetnosti kao očovječenja, ponovnog stvaranja svijeta, podudarno je onom Barthesa strukturalista. Pretvaranju misli u sustav uvijek prethodi njezin nagovještaj – autorica je to i asocijativno uspjela ilustrirati, lucidnim povlačenjem doživljajne generacijske paralele s Malrauxovim eksplicitnim otkrivanjem strukture.3 "Malraux i struktura prije strukturalizma" (S1: 238-248) zasigurno je jedno od najoriginalnih mjesta u Suočenjima.

U originalne priloge spada neposredno prikazivanje i sintetiziranje misli i stvaralaštva egzistencijalizma, dominantne paradigme nakon nadrealizma, čiji su se dosezi našem čitateljstvu neposredno davali na uvid. Prije svega, prikazivanjem književnih ostvarenja Jeana-Paula Sartrea, u angažiranju riječi Bretonu suprotstvaljenog, ali i na njega nadovezivog, te Simone de Beauvoir, čije je egzistencijalističko osmišljavanje vlastitog bića kao intelektualke, književnice i žene odlikovala istrajnost u angažmanu kao cjelini. Uz umješno čitanje najpoznatijeg romana Alberta Camusa, u kojem je kroz prizmu Camusovih ranijih Svadbi podvučeno Strančevo filozofsko ishodište i izjednačenje pisca koji definira i ličnosti romana koja definirano ostvaruje (S1:192-198), osovinu čine osvrti na prozni i dramski opus Sartrea i de Beauvoir: "Sartre, Beauvoir i psihoanaliza" (S1: 145-161), "Sartre i Flaubert" (S1: 162-168), "Sartreove metamorfoze" (S1: 169-177) i "Simone de Beauvoir, zastupnica 'drugog seksa'" (S1: 178- 184). Nadalje, "Egzistencijalizam: sistem stvaranja i življenja" (S2: 215-221), "Jean-Paul Sartre" (S2: 222-245) i "Simone de Beauvoir" (S2: 246-257), skupa s navedenim portretiranjima nadrealizma, i danas su informativno i udžbenički vrijedni.

Sistematično zahvaćanje nadrealizma i egzistencijalizma karakterizira prve dvije knjige, dok su se u daljnjim Suočenja nadrealistička i egzistencijalistička paradigma zadržale kao referencijalno težište. Primjerice u interpretiranju Krležine ars poetice kao vizije socijalističke kulturne svijesti i čitanju njegova Djetinjstva u Agramu (S2: 123-142), interpretaciji poezije Huseina Tahmiščića i Anđelka Vuletića (S2: 277-289), polemiziranju s "Filozofijom nadrealizma Ferdinanda Alquiéa" (S3: 340-346), pri raspravljanju o dokumentarnoj prozi i potencijalnoj novoj kreativnosti (S3: 441-448), "Sudbini romana" (S3: 449-454), o društvenoj "Moći i nemoći književnosti" (S3: 455-460), "Poetskoj avangardi danas" (S3: 461-466), izazovima koji pred tumačenje poezije sugestivne slikovitosti postavljaju novi vizualni mediji (S3: 474- 477), "Mogućnosti scenske interpretacije pjesništva" (S3: 478-481), izazovima prijevoda moderne poezije kao najobuhvatnijeg metajezika (S3: 482-485)... Navraćanju ishodišnim estetskim i poetičkim predmetima interesa u posljednjim dvjema knjigama povoda su dale i dvije nadrealističke izložbe – periodično buđenje svjetskog interesa za nadrealističku umjetnost samo pokazuje koliko je nadrealizam obilježio čitavo 20. stoljeće, koliko je spojiv i usporediv s postmodernom koja je valorizirala praksu tehničkog i stilskog "svaštarenja" i jukstaponiranja (S4: 165-169; S5: 195-211). Upravo se preko Bretonovih odnosa sa slikarstvom zasnovao komentar na jedno simpozijsko prevrednovanje, kao i osporavanje autentičnosti automatskoga pisanja (S4: 170-179) – pjesničko provociranje slučaja razlikuje se, dakako, od slikarskog, posrijedi je kritički automatizam, automatski rad kao organizirana aktivnost, koncepcija i instanca obuhvaćanja svijesti i podsvijesti, što su još Marko Ristić i Koča Popović nazvali ultra-sviješću.

Posljednje poglavlje posljednjih predratnih Suočenja dotiče se jugoslavenskog kulturnog prostora, kulture ovoga prostora čije je jedinstvo nereducirajuće, a svaka homogenizacija nasilje: zajedništvo kao "usponski istorijski proces" nije vječno održivo i potrebna mu je i pojedinačna i kolektivna ultrasvijest (S3: 423-440). I to se potvrdilo u najgorem mogućem – ratnom – ishodu. U paklu grada pod opsadom, iza huis clos, u svome pojedinačnom paklu, jedino osmišljenje i jedini smisleni otpor bio je kulturni. Kultura je u tom času postala goruće pitanje, definicijom Jeana-Luca Nancyja, "ono što življenju podaruje oblik, različit od izobličene forme ugnjetavanja" (S4: 50). Intelektualka je odabrala suučesništvo i svjedočenje: "Očajanje je već predaja razornoj sili barbarstva" (S5: 344). Četvrtim Suočenjima dominira ton ponesenosti i težnje za dokumentiranjem i ulaganjem vlastitih kapaciteta u izgradnji naše buduće humanistike, posebice povijesti književnosti i lingvistike; apologira se modelativna i disciplinarna otvorenost, uvažavanje istraživačke individualnosti; tezično se izlaže o identitetu, kulturi… Kao gostujuća profesorica književnosti održala je čitav niz predavanja na fakultetima u Francuskoj i drugdje. Na École Normale Supérieure d'Ulm, u Parizu, govorila je o Nadrealizmu protiv nacionalizma (Le surréalisme contre le nationalisme). Jedan od seminara na istome fakultetu bio je epifanijski: čitanjem posljednje pjesme Kamenog spavača inozemnim studenti(ca)ma bljesnula je analogija srednjovjekovne i suvremene Bosne. I to je ušlo u važno istraživanje "Bosanski srednji vijek u poeziji Maka Dizdara" (S5: 7-38). Ono pripada temama koje su "svojevrsno 'begićevsko isplaćivanje duga zavičaju'" u posljednoj, petoj knjizi kao logičnom slijedu "odavno započetog misaonog i duhovnog itinerera" (Čaušević-Kreho 2004: 145). Iz istog ciklusa tema je studijski ogled o poetskom romanu Hamze Hume. Nije slučajno sadržan i u četvrtim i u petim Suočenjima (S4: 14-38; S5: 112-140).4 Pisan je nedugo nakon rata, prema priznanju, kao iscjeljenje, "čaranje protiv rata i njegovog pretjeranog prisustva u nama današnjima" (S4: 3), u čemu i jeste njegova briljantnost.5

U davnom je recenzentskom zapisu M. Begić zapazio da je "Hanifa Kapidžić-Osmanagić […] vjerojatno od svojih nadrealista naučila lako pisati i o najtežim filozofskim pitanjima" i da "[s]talna osvježavnost ovog izraza potiče iz intencionalnosti svojstvene književnoj riječi, ali i semantičke saobraznosti ove kritike i djela odnosno pisca o kome govori, na način umnoženih ogledala" (S2: nepaginirano). U cjelini, Suočenja predstavljaju konsekventnost "u traganju za […] estetskim fokusima" (S2: 8), u saobražavanjima. Otuda i njihova književna – teorijska, kritička, esejistička – impozantnost.

* * *

U kojoj je mjeri eklektički nadrealistički esej utjecao na njezin autorski izraz, autorica je namjerno propustila odgovoriti (S3: 16-17), prepustivši zainteresiranom kritičarskom oku slobodno procjenjivanje estetskih valera svoje scripture. Esejističko opredjeljenje objašnjivo je definicijom eseja kao neminovnosti misaone i oblikovne uzajamnosti, unutarnje kritike "ideje da je mišljenje bezoblično" (Solar 1985: 29); esej je uvjet i mjerilo stupnja saobraženja književne kritičarke. Indikativan je uvodni esej "O poetici nadrealizma" (S1: 7-9): ekspliciranje nadrealističkih termina-slika i samo se odvija u slikama. Slike Bretonove ulančavaju se sa slikama autoričinim, jedne od drugih odvajaju samo navodni znaci. Slikovna pregnantnost tekstualnih odjeljaka sugerira nadrealistički ideal ljepote koja je grčevita, istodobno statična i dinamična.

Pronicanje u unutarnje sklopove nadrealističkih tekstova ubrzalo je još zarana, u studentskoj dobi započeto6, navikavanje očiju na tamu moderne lirike (Friedrich 1969: 6). Uspješnost suočenja s apsolutom lirske pjesme, prije više nego danas, važilo je za vrijednosni pokazatelj interpretatorskog umijeća. Nije suvišno podsjetiti na znanu Nolitovu Umetnost tumačenja poezije čije je sastavljanje potaknula nedovoljnost "uzornih tumačenja lirike", čemu uzrok "valja tražiti i u činjenici da se lirski žanr najjače opire interpretativnom pristupu i analitičkom mišljenju" (Nedeljković i Radović 1979: 13). Najviši je stupanj saobraženja s lirskim, poetskim tekstom, čija unutarnja sadržajna struktura usmjerava konfiguraciju eseja o pjesmi: valjat će se takvom eseju, baš kao i pjesmi, bar još jednom vratiti. Ogledna su čitanja dviju pjesama: Pastrmke Renéa Chara (S1: 10-14) i Brige u brizi Vaska Pope (S2: 271-276).

Detektiranje potencijalnog (polu)automatizma7 zahtijevalo bi zadržavanje na sintaktičkoj razini, na rečenicama i sintagmatskim spojevima, gdje je očigledna aktivacija "Erosa analogijske oplodnje"8, odgovaranje slikom na sliku. I konstatiranja su slikovita, evo nekih upečatljivih: poema je "delirij smislova, rastapanje jezika, kaljanje značenja, gusta tmina misli, sugestivnost unutarnjeg ritma krvi, kakofoničnost silovanog jezika, humornost iznađenih, samo u toj prilici, u određenom susjedstvu i kontekstu upotrijebljenih novih riječi i novog iskaza […] (S2: 203)"; pjesnik "daje sceni njenu dramatičnost, čini od njene cjeline drhtavo srce, bolnu preokupaciju čitavog jednog naroda u brizi, u osluškivanju tutnjave, u dubinskom unutarnjem saosjećanju"; pjesma "ima sposobnost da se steže i rasteže smislovima, da sije svjetla i sjenke, da se polako okreće u spirali […]", ona je "nalik na seizmički crtež, na grafički prikaz pokretanja nutrine tla […] (S2: 275-276)".

Ranija i kasnije Suočenja sadrže eseje o poeziji Jure Kaštelana, Dragana Studena, Borislava Radovića, Slavka Šantića, Mile Stojića, Gorana Simića, Ivana Kordića, Veselka Koromana, Jurja Martinovića, Izeta Sarajlića, Skendera Kulenovića, Miodraga Žalice, Mubere Pašić… Osim što je u nekima od njih najviše osjetno prožimanje zadovoljstva čitanja i zadovoljstva pisanja, što se "čitaju s olovkom u ruci", kako glasi jedno određenje nebrojeno puta definiranog žanra (Marielle Macé, prema Oblučar 2014: 85), ovi eseji svrstavaju se u red vrsnih kritičkih tekstova napisanih o domaćem pjesništvu.

* * *

Hanifa Kapidžić-Osmanagić među prvim je književnim teoretičarkama i kritičarkama koje su u bosanskohercegovačko proučavanje književnosti uvodile feminističke teme. Bez one doze mudrog opreza i pažnje prema svim drugim, priznatim ili nepriznatim, zabilježenim ili nezabilježenim zaslužnostima, reklo bi se i prva. Ženska književna pitanja otvarana su i u prvoj i u drugoj etapi Suočenja. Na njih je odgovarano u sklopu bavljenja dvjema dijametralno suprotnim poetikama i teorijskim koncepcijama (usp. Osmanović 2019), razlikom tekstualnom i seksualnom, čitanjima kanonskih pisaca i kritičkom valorizacijom (anti)ratnog pisma.

U okviru praćenja egzistencijalizma autorica se bavila spisateljskom osobnošću Simone de Beauvoir, autorice Drugog spola, epohalne, marksistički nadahnute i egzistencijalistički zasnovane polemike o položaju žene u zapadnoj civilizaciji. U patrijarhalnom uprizorenju žena je imanencija, muškarac je transcendencija, ženi je, kao Drugom muškarca, osporen subjektivitet, time i odgovornost: "Beauvoir pokazuje kako te temeljne pretpostavke dominiraju svim aspektima društvenoga, političkog i kulturnog života te, jednako važno, kako žene same pounutruju tu opredmećenu viziju i na taj način žive u stalnom stanju 'neautentičnosti' ili 'zle vjere', kako bi Sartre mogao reći" (Moi, 2007: 130). Naša autorica, paralelno sa Sartreovom, prikazuje prozu Simone de Beauvoir, potpuno i cjelinski angažirane spisateljice čije je pisanje o ženama klinč s fatalnošću sudbine žene / ženske sudbine. Izdvajaju se dva rana rada. Prvi, "Simone de Beauvoir, zastupnica 'drugog seksa'" (S1: 178-184), analiza je literarnih prosedea kojima se postiže "obespućenje čitaoca" u otkrivanju objektivne istine o trima ličnostima žena / ženskim ličnostima Beauvoirinih triju romanesknih kazivanja. Drugi, "Novi lik Françoise Sagan" (S1: 185-191), zapažanje je neobičnog susretanja dviju ni generacijski ni stilski bliskih spisateljskih osobnosti – filozofski teške i beskompromisne S. de Beauvoir i na formi lake i prijemčive F. Sagan. U zreloj stvaralačkoj dobi, potonja, koja se "pri samom startu veoma poslovno okoristila svojom ženskom datošću", stvaralački sazrijeva, dok druga, "afirmisana ličnost francuskog intelektualnog života", koja po svom svjedočenju "lično nije bila iskusila teškoće ženske sudbine […], ali da je njene društvene izraze proučila oko sebe u periodu kada se sa krajnjom ozbiljnošću naučnika angažovano bacila u borbu za prava pripadnica 'drugog seksa'", kompleksnu tematiku zaodijeva u prijemčivije književno ruho.9 Feministički doprinos naše autorice mjeri se činjenicom da je predstavljala i komentirala teze S. de Beauvoir i čitavo desetljeće prije prvog jugoslavenskog prijevoda Drugog spola, već od kraja šezdesetih godina kada datiraju ovi radovi i kada su društvene implikacije Drugog spola u Francuskoj i izvan nje već bile očigledne.10

Feministička zaokupljenost druge etape Suočenja tiče se eksploriranja razvojne linije ženskoga stvaralaštva predvođene teoretičarkama etike i kulture spolne razlike. S dragocjenom kompetencijom poznavateljice dekonstrukcije i poststrukturalizma11, autorica je ranih dvijetisućitih suvereno izlagala o onom što se prevodi ženskim pismom ili ženskim pisanjem (fr. écriture feminine), skripturi izjednačene seksualne i tekstualne oscilacije, pritom se kritički distancirajući od esencijalizacijskih shvaćanja i vankontekstualnih pojmovnih aplikacija, tako tipičnih za ovdašnji akademski milje. U izlaganjima "Francusko žensko pismo između partikularnog i univerzalnog" (S5: 255-261) i "Razlika seksualna – razlika tekstualna" (S5: 262-273) naglašena je osobna stvaralačka evolucijska putanja Hélène Cixous, teoretičarke, prozne i, konačno, dramske spisateljice koja "ne piše više samo tijelom i iz tijela, nego iz tjelesne, senzualne i duhovne cjeline svoga životnog iskustva, osmišljavajući, paralelno s tom aktivnošću, poetiku spolne različitosti unutar francuske književnosti, i ne samo nje." Za razliku od pisanja Simone de Beauvoir, pisanje Hélène Cixous, koja sebe prije svega smatra pjesnikinjom, nije svodivo na politički kalup (usp. Moi 2007: 172). U ogledima o jezično složenom i oniričkom svijetu Cixousinih romana, objavljivanim u časopisu Novi izraz i naknadno ukoričenima, do punog je izražaja došla autoričina interpretatorska osjetljivost za tekstove s poetskom dominantom.12

Izlaganje na temu "Kakav angažman pisca danas?" (S5: 334-340) tražilo je očitovanje o specifikumu ženskog autorskog angažiranja. Utvrđivanjem lekcije iz egzistencijalističkoga Drugog spola – o muškoj i ženskoj ontološkoj jednakosti – utvrđuje se jednakost pozicija i muškarca koji piše i žene koja piše: vizija položaja žene i autorice dio je totaliteta kulturološkog angažiranja. Rat i poraće pred autorice i autore stavili su angažman kao prvenstveno etički problem i stavili ih u istu situaciju, ali "se mora istaći i njena svijest o potrebi još jedne borbe, unutar njenog spisateljskog angažmana, ili izvan njega". Književni angažman oprimjeren je prozom Alme Lazarevske, pripovijedanjem koje ujedinjuje postmodernu paradoksalnost i stavljanje na stranu žrtve (S5: 169-178): "Zahvatajući i kao žena teške probleme žene svoga vremena, Lazarevska participira u gradnji jedne svjetske književnosti u usponu, čiji su stvaraoci najčešće žene. […] Njen zahvat u problematiku žene kreće se od stišanog, komornog lirizma do tragičnog, dramskog lirizma kakav trajno obilježava čitaoca. Uistinu, ta krhka mlada žena jedan je od naših najreprezentativnijih proznih pisaca danas."

U spomenuto isplaćivanje duga zavičaju uključila su se i dva aspektualna čitanja: "Žena u književnom djelu Hasana Kikića" (S5: 141-160) i "Sijarićeva Teodora" (S5: 161-168). Čitanje Teodore Ćamila Sijarića, praćeno afektom i prepoznavanjem, možda je najljepše feminističko otkrovenje Hanife Kapidžić-Osmanagić.

* * *

Čitanje Suočenja stvara osobito zadovoljstvo. Baš zato što je takvo pisanje u današnjem akademskom bavljenju književnošću teško ostvarivo. Danas, kada očuđavanje posrće u nagađanje, kako stoji u predgovoru Namjena književnosti Rite Felski, kada se sve "više kritičara usuđuje upitati što se to gubi kada dijalog s književnošću jednom ustupi mjesto trajnom dijagnosticiranju, kad korektivno čitanje tekstova potpuno izgubi iz vida razloge iz kojih su nas takvi tekstovi uopće i privukli" (2016: 9-10). Saobraženje s tekstom, s objektom kritike, u ovakvom ostvarenju, oličuje ono čitanje za koje se takozvano profesionalno čitateljstvo, i samo, pa i nesvjesno – zakida: čitanje u kojem bi se stopile "analiza i privrženost, kritika i ljubav" (ibid.: 36). Na koncu, danas, u akademskoj književnoj kritici i izvan nje13, rijetko se događa takvo ravnopravno stupanje u književnost, takva jezična događajnost zbog koje će se Suočenjima iznova vraćati.

Izvori

  • Kapidžić-Osmanagić, Hanifa (1976). Suočenja. Od nadrealizma do strukture. Sarajevo: Svjetlost.
  • Kapidžić-Osmanagić, Hanifa (1981). Suočenja II. Portreti i prigode. Sarajevo: Svjetlost.
  • Kapidžić-Osmanagić, Hanifa (1986). Suočenja III: Ristić – Begić – Davičo – Krleža… Svjetlost: Sarajevo.
  • Kapidžić-Osmanagić, Hanifa (1998). Sarajevo, Sarajevo. Suočenja IV: ratni i poratni eseji. Sarajevo: PEN Centar Bosne i Hercegovine.
  • Kapidžić-Osmanagić, Hanifa (2003). Suočenja V. U brzake vremena. Omnibus: Sarajevo.

Literatura

  • Barthes, Roland (2009). Kritika i istina. Zagreb: Algoritam.
  • Čaušević-Kreho, Vesna (2003). "Esej kao izazov". U: Novi izraz, god. 6., br. 24-25. Str. 144-147.
  • Felski, Rita (2016). Namjene književnosti. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.
  • Friedrich, Hugo (1969). Struktura moderne lirike. Od Baudelairea do danas. Zagreb: Stvarnost.
  • Ivšić, Radovan (1990). U nepovrat. Članci, razgovori i dokumenti 1956-1989. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.
  • Kapidžić-Osmanagić, Hanifa (2011). Ogledi o Hélène Cixous. Sarajevo: Rabic.
  • Kapidžić-Osmanagić, Hanifa (1999). Poezija 1945-1980. Pjesnici lirske apstrakcije. Sarajevo: Institut za književnost.
  • Kapidžić-Osmanagić, Hanifa (1970). Hrestomatija srpskog nadrealizma. Poezija i tekstovi. Sarajevo: Svjetlost.
  • Kapidžić-Osmanagić, Hanifa (1970). Hrestomatija srpskog nadrealizma. Teorija i kritika. Sarajevo: Svjetlost.
  • Kapidžić-Osmanagić, Hanifa (1966). Srpski nadrealizam i njegovi odnosi sa francuskim nadrealizmom. Sarajevo: Svjetlost.
  • Lešić, Zdenko; Kapidžić-Osmanagić, Hanifa; Katnić-Bakaršić, Marina; Kulenović, Tvrtko (2007). Suvremena tumačenja književnosti i književnokritičko naslijeđe XX stoljeća. Sarajevo: Sarajevo Publishing.
  • Moi, Toril (2007). Seksualna/tekstualna politika. Zagreb: AGM.
  • Nedeljković, Dragan; Radović, Miodrag (1979). "Predgovor". U: Umetnost tumačenja poezije. Beograd: Nolit. Str. 11-18.
  • Oblučar, Branislav (2014). "'Kondicionalna istina' – esej kao književni žanr". U: Umjetnost riječi, sv. 58, br. 1. Str. 75-90.
  • Osmanović, Lejla (2019). "Od nadrealizma do feminizma: akademski put Hanife Kapidžić-Osmanagić". U: Zbornik radova (Naučna/znanstvena konferencija Bosanskohercegovačke naučnice/znanstvenice i njihov istraživački rad)Knjiga 2. Ur. Šator, Edim. Mostar: Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke/znanosti. Str. 481-489.
  • Solar, Milivoj (1985). Eseji o fragmentima. Beograd: Prosveta.
  • Suhamy, Henri (1998). Poetika. Beograd / Zemun: Plato / XX vek.
Bilješke

1 Riječ je o dijelovima intervjua uvrštenih u drugu knjigu Suočenja (S2: 10-21), koji su s autoricom vodili Nada Manojlović i Jasmina Musabegović, te cjelovitim intervjuima uvrštenima u treću knjigu Suočenja "Zadovoljstva i zamke eseja" (S3: 10-22) i "Oni koji su ćelavi u unutrašnjosti glave (S3: 23-35), koje je za Treći program Radio Sarajeva priredio Savo Vučić 1982. i 1983. godine.

2 "André Breton ili žudnja za totalnošću" nagrađen je Šestoaprilskom nagradom za esej godine 1978.

3 "Sjećam se onih naših [sarajevskih, gimnazijskih, pedesetih godina] nejasnih a onda i sigurnih poređenja recimo matematskih jednačina sa u suštini jednostavnom logikom življenja i ljubavi, kao na primjer one mogućnosti oduzimanja vrijednosti sa obje strane vage jednačine a da se odnosi, životni i matematski, ne pomjere, da u novom obliku istjerivanja istine na čistac, ostanu isti. Bilo je to ono poimanje ravnoteže kroz nejasno naziranje jednake organizacione strukture stvari" (S1: 246).

4 U četvrtim Suočenja vraćen je i jedan prijeratni ogled, onaj o Boli Marguerite Duras – "Bolom do identiteta" (S3: 358-362) postao je "Bolom do identiteta, i danas" (S4: 102-107). Osim naslovnog dobio je i "Jedan današnji post-scriptum", za ovu etapu Suočenja karakterističan postupak kojim se čitanje iskustveno konkretizira. Takvu funkciju ima "Coda o Buchenwaldu i Sarajevu" u čitanju jednog drugog teksta s temom Drugog svjetskog rata – knjige Jorgea Semprúna Pisanje ili život (S4: 82-94).

5 (Po)ratne autoričine zasluge su sudjelovanje u opasnom, avanturističkom osnivanju bosanskohercegovačkog PEN Centra, a potom pokretanje i višegodišnje uređivanje časopisa Novi izraz (1998.-2014.) koji je, kao i u staroj, prijeratnoj varijanti nastojao odgovoriti na (po)etičke izazove vremena, njegovati pluralizam književne i teorijske misli i izraza. Za ovo su važna dva teksta iz posljednjeg poglavlja posljednjih Suočenja: "Misliti novo doba" (S5: 321-325) i "Naše 'No passaran'" (S5: 341-345). U istom je poglavlju i "Budućnost knjige i književnosti" (S5: 326-333), esejistička kontemplacija, napisana na početku 21. stoljeća, s optimističnom vizijom budućnosti koja se upravo događa: "Razni tehnički procesi su u toku, no čitalac ostaje čitalac. Taj recipijent umjetnosti pretočene u riječ nadživjeće sve promjene predmeta i postupaka koji su njeni prijenosnici." U pogovoru "U brzake vremena: Habeant sua fata libri" (S5: 354-357) autorska emocija u govoru o sudbini vlastite knjige pojačana je fusnotom – tekstom ispod crte, o ratnoj i poslijeratnoj sudbini prvog i drugog izdanja Pjesnika lirske apstrakcije, koji ravnopravno teče s pogovornom bilješkom posljednjih Suočenja.

6 U navođenim intervjuima otkriva se studentsko oduševljenje u susretu s poezijom Jacquesa Préverta, to jest fasciniranost stihom "Oni koju su ćelavi u unutrašnjosti glave" (S3: 25).

7 U ranijem intervjuu autorica odaje (S2: 17-18): "U pokušaju saobraženja sa Ristićevim djelom, recimo u dijelu pomenutog eseja koji se odnosi na 'paranojačku' Ristićevu poemu Turpitudu, naknadno sam otkrila da ima rečenica koje su toliko spontane da su gotovo automatske, u nadrealističkom smislu riječi."

8 Konstrukcija intervjuista Save Vučića (S3: 20).

9 "Beauvoir se odmiče od svog ranijeg svijeta da bi ga bolje osmislila, Sagan svoj primiče sebi da bi ga umjetnički oblikovala. Odveć angažovanosti kod jedne i odveć površnosti kod druge udaljavale su ih od jednog poimanja književnosti koje traži izvjesnu intelektualnu neobaveznost i emocionalnu detaširanost, kroz koncentraciju u posmatranju i objektivnu radoznalost (S1: 191)".

10 Pokretu za oslobađanje žena (MLF) S. de Beauvoir pristupa 1972. godine kada se i jasno deklarira kao feministkinja uz spoznaju da se ženska mora voditi i unutar klasne borba, ali i neovisno od nje, "tako da promjene za kojima teže ne budu u potpunosti ovisne o promjeni društva u cjelini" (prema Moi 2007: 129). To znači da ovi radovi, pisani do kraja sedamdesetih, obuhvaćaju razvojni period društvenog aktiviranja S. de Beauvoir koja ističe: "Ženske skupine koje su postojale u Francuskoj prije nego je 1970. osnovan MLF uglavnom su bile reformističke i legalističke. Nisam željela imati veze s njima. Nasuprot tome novi je feminizam radikalan" (ibid.: 129).

11 Kao koautorica Suvremenih tumačenja književnosti (2007) Hanifa Kapidžić-Osmanagić je napisala priloge o Derridau, Kristevi, Deleuzeu…

12 "Takođe nije zabranjeno, a ni nemoguće, nalaziti nadrealizam tamo gde su na na delu ljubav i mašta (Suhamy 1998: 45).

13 "Esej o kritici" (S3: 467-473) autorica otvara konstatacijom "da je kritika kao književni rod jedna, bez obzira na mjesto pojavljivanja, bez obzira na neke funkcionalne specifičnosti, pa i na medij u kome se manifestuje". Književna i umjetnička kritika dio su književnosti i umjetnosti, pa "zašto bismo onda samo književnoj kritici u dnevnim mas-medijima već u pristupu dozvoljavali da ide ispod zahtjeva žanra, ublažavali je, davali u dozama, u nekom obliku koji već i u principu trpi osrednjost?" Zato: "Pod barjakom nijednog ideala, socijalnog ili drugog, ne smijemo dozvoliti kritici da se sroza na puko notiranje, ili da se podredi neumjetničkom zahtjevu. Protiv nepismenosti ne bori se spuštanjem na usmeno obavještavanje. Kritika se obraća književno pismenima, težeći uzvisivanju njihovog nivoa, a ne održavanju status quo-a."