Stiloteka

Bajićeva antipoetska provokacija

Osvrt na zbirku Revolucionar Stjepana Bajića

Gospođe i gospodo
Ovo je naša zadnja riječ
Naša prva i zadnja riječ –
Pjesnici su sišli s Olimpa.
(Nicanor Parra, "Manifest")1

U prosincu 2019. objavljena je prva zbirka pjesama Stjepana Bajića, pjesnika i promicatelja poezije koji je domaćoj pjesničkoj sceni poznat otprije, ponajprije kao urednik zbornika Hrvatska mlada lirika 2. Iako nije riječ o zbirci koja je odjeknula domaćom pjesničkom scenom kao što je to bio slučaj s nekim drugim debitantskim zbirkama posljednjih godina, čini se da dugo nije bilo zbirke koja je tako podijelila domaću kritiku kao što je to učinio Bajićev Revolucionar. Već zbog toga ova zbirka zaslužuje pozornost, barem kako bi se pokušalo utvrditi što to u njoj izaziva lovorike kod jednih i zgražanje kod drugih.2

Budući da je o Bajićevoj zbirci napisano već nekoliko kritika, temeljne karakteristike njegove poezije, barem koliko je suditi prema prvoj zbirci, već su prepoznate. Pa ipak neće ih biti naodmet ponoviti ovdje. Jedna od njih svakako je intertekstualnost. Ona vrlo eksplicitno dolazi do izražaja u citatima brojnih pjesnika (ali i drugih stvarnih i fikcionalnih osoba) koji stoje na početku mnogih pjesama. Kao dokaz tome da je Bajiću apostrofiranje drugih pjesnika katkad dostatno za čitavu pjesmu stoji pjesma-dosjetka "Kamo Kamove?!" koja se sastoji od samo jednog retka koji glasi: "odjebi!" (str. 68). Bajićeva svijest o pjesničkoj tradiciji itekako dolazi do izražaja u njegovim pjesmama, uz napomenu da je odnos prema pjesničkoj tradiciji ponajprije parodijski intoniran. Primjer toga je jedna od najprovokantnijih pjesama u čitavoj zbirci, vulgarna parafraza čuvene Lirkeove pjesme "Ja živim u kruzima koji se šire", a koju je Ljerka Car Matutinović vjerojatno s pravom nazvala nasiljem nad poezijom.3 Vrijedi spomenuti barem još dva hrvatska pjesnička uzora, uz ranije spomenutog Kamova, a to su Ujević i Slamnig. Iako Boris Kvaternik inzistira da Bajićev ludizam temeljen ponajprije na dosjetci ne treba miješati sa Slamnigovim akademskim ludizmom, primijetit ćemo da je utjecaj Ivana Slamniga prepoznatljiv barem u dvjema pjesmama ("Vele, izdajnička pjesma" i "Antinovogodišnja") pisanim makaronskim jezikom (kombinacijom njemačkog i hrvatskog), u kojima, kako primjećuje Krešimir Bagić, lirski subjekt "progovara iz pozicije gastarbajtera" (str. 104). Utjecaj Tina Ujevića ili, bolje rečeno, čitanje Tina Ujevića zamjetno je u Bajićevoj povremenoj uporabi poetizama, a o njemu svjedoči i patetično-humoristična posveta velikom hrvatskom pjesniku, pjesma "Bez oproštaja":

Krivovjernici ne možemo, ne smijemo biti
Kad samo nam je cilj nanovo povezati niti
Već sašite mislima izbitog hrvatskog klina
Koji sjeme svemu trebao je biti, oca i pjesnika, Ujevića Tina

(str. 96)

Intertekstualnosti svakako valja pridodati drugo ključno obilježje, štoviše zaštitni znak Bajićeva lirskog subjekta, (auto)ironiju. Budući da mnoge Bajićeve pjesme na prvi (a možda i na drugi) pogled funkcioniraju jednostavno kao pošalice i/ili provokacije, ključno je za mladog pjesnika bilo ostvariti ambivalentnost tako da čitatelj ne zna kada, ako ikada, lirski subjekt treba shvatiti ozbiljno. Zoran primjer tog poigravanja (s čitateljem) jest dijalog u kojem lirski subjekt (Stjepan) daje savjete nekom drugom wanna-be pjesniku. Nakon banalnih savjeta poput toga da bi trebao uzimati B vitamin, trčati (ili bildati) i piti svijetlo pivo, dolazi savjet: "Ironiziraj! Do mile volje lupetaj" (str. 50), da bi pjesma završila duhovitom prijetnjom ako bi se budući pjesnik samo usudio zauzeti pozu cinika:

ali ako si cinik… e to ti ne dam!
E onda ti stvarno nema spasa
jer evo me… već izlazim iz ove pjesme
pljucam u dlanove
i tražim te
da ti objasnim neke stvari!

(str. 50)

U najduljoj pak pjesmi u zbirci naslovljenoj "Skakanje preko užeta iliti Wannabe esej razlomljen u stihove" u kojoj se miješaju intimna ispovijest s "teorijskim" komentarima o odnosu autor-čitatelj, lirski subjekt izjavljuje: "Ja plešem kolo na glazbu ironije – punim i praznim pa ponovo mijeh punim," (str. 83). Na temelju tako važne uloge koju imaju (auto)ironija i intertekstualnost, moglo bi se reći kako se Bajićeva poezija u određenoj mjeri oslanja na postmodernističku poetiku (ako je o takvoj moguće govoriti u jednini).

Takva poetika trebala bi izmicati iz binarne podjele suvremene hrvatske poezije koju Boris Kvaternik dijeli na onu "koja se povodi za nemodernim i klasičnim (domaćim i/li stranim autorima) i onu "koja se povodi za trenutno aktualnom (domaćom i/li stranom poezijom)". Pa unatoč tome što bi se toj podjeli moglo prigovoriti, činjenica je da bismo teško našli Bajićeva srodnika/srodnicu na domaćoj pjesničkoj sceni. Umjesto da se upuštamo u tu (uzaludnu) potragu, možda bi bilo zanimljivije uputiti na, čini mi se, plodnu usporedbu između Bajićeva pjesničkog prvijenca i proznog prvijenca Svena Popovića, zbirke priča Nebo u kaljuži (2015). Za početak nije na odmet primijetiti da se u oba slučaja radi o autorima s kulturnim zaleđem. Pritom ne mislimo samo na to da su obojici očevi također (bili) pisci, već i na to da su oba mlada autora itekako aktivna na domaćoj književnoj sceni i oko nje: Bajić je davno prije mnogih počeo popularizirati mlade pjesnike na Facebook stranici "Društvo živih pjesnika", aktivnoj i danas, čega je rezultat ranije spomenuti zbornik, dok o angažmanu Svena Popovića na domaćoj književnoj sceni ne treba posebno govoriti. Nadalje, ne bi trebalo zanemariti ni poetičku bliskost ovih autora koju je moguće detektirati na temelju njihovih debitantskih zbirki. Oba su pisca u svojim prvijencima zaokupljeni urbanom svakodnevicom koja ne predstavlja samo neiscrpiv izvor građe za njihove tekstove, već uvelike diktira i njihovu formu (fragmentarnost, kolokvijalni govor, dijalogičnost, dosjetka, i dr.) i kontekst njihove recepcije (pogodno za čitanje naglas). Primjetno je također određeno odbijanje konvencija književnog žanra ili vrste. Tako bi se mnoge Bajićeve pjesme mogle okarakterizirati kao antipoezija, dok bi se o Popovićevim pričama, kako sugerira sam autor, moglo govoriti kao o lirski nabijenoj prozi.4 Naposljetku, treba spomenuti da obje zbirke, to jest njihovi protagonisti, zrače vrlo sličnim svjetonazorom. Indikativan je po tom pitanju stav obojice protagonista (Bajićeva lirskog subjekta i pripovjedača Popovićevih priča) prema revolucionarnim ili transformativnim politikama. Popovićev će pripovjedač tako u jednoj priči, osvrćući se po svemu sudeći na prosvjede u Varšavskoj ulici, reći za sebe: "Propustio sam revoluciju (…) Kad sam se probudio ograde su bile srušene, a barikade osvojene" (Popović 2015: 132).

Bajićevu zbirku otvara pak naslovna pjesma koja započinje (beskrupuloznim) opovrgavanjem naslovne apozicije:

Ma kakav revolucionar!

Pun sam k'o brod! Naginjem se
od tereta bankovne kartice.

(str. 9)

Nakon što lirski subjekt u nastavku objasni da zapravo radi za drugoga (netko drugi zarađuje novac preko njegova studentskog ugovora), pjesma karakteristično završava autoironičnim, ali u osnovi oportunističkim komentarom:

zadovoljavam se provizijom
điberskom, petpostotnom…

Načet sam prijatelju!
Da mu bar merđana izgrebem?

(str. 9)

Vidimo već iz ovog primjera da postoje neke bitne razlike između Bajićeve i Popovićeve debitantske zbirke. Naime ono što ponajprije nedostaje Popovićevim kratkim pričama, a onda i njegovom romanu Uvjerljivo drugi (2018), jest upravo ono što predstavlja jedan od glavnih sastojaka Bajićeve poezije: autoironija.5 Sljedeća bitna razlika je ta da Bajić, unatoč povremenim intimnim tonovima, nikad ili tek vrlo rijetko upada u zamku patetičnosti i korištenja prvog lica u svrhu samosažaljenja. Naposljetku, još jedna stvar koje se Bajić pažljivo čuva (jer mu se možda čak i gadi) jest pretencioznost. Naime njegova je (anti)poezija zasnovana upravo na (nasilnom) dokidanju poetske pretencioznosti. Po tome se Bajić razlikuje od glavnine domaće pjesničke scene kojoj Boris Kvaternik, čini se, zamjera baš pretencioznost.

Nakon već nekoliko iznesenih komentara o Bajićevu lirskom subjektu, posvetimo mu sada i dodatnu pozornost. Čini se naime da upravo u samom lirskom subjektu Bajićeve zbirke treba tražiti odgovor na dominantne preokupacije njegovih pjesama. Kao što primjećuje Krešimir Bagić, Bajićev je "lirski subjekt samodopadan i narcisoidan – stalno govori ja, izmišlja si pseudonime, oblikuje nekakvu frajersku biografiju u kojoj važne uloge imaju ulica, razni popkulturni proizvodi i nekonvencionalni jezik" (str. 104). Naša će teza biti da Bajić u svojim pjesmama uporno traga za samim sobom, kao primjerice u pjesmi "Nema zemlje za frajere":

Stjepan sam Bajić. Tri su opcije. Ili sam bog
u crnoj rupi ironije ili sam bog na blijedom

nebu ironije ili sam žaba, kre-kre-kreten.

(str. 43)

Ta je potraga dakako humoristični intonirana, ali se pritom ne gubi težina njezina uloga. Na tom tragu čitamo prethodno nabrojane osobine i sklonosti Bajićeva lirskog subjekta. Sve su to izrazi njegove potrage za odgovarajućim maskama ili, ako hoćete, imaginarnim predodžbama njegova jastva. Bajićev lirski subjekt konstantno je podvojen, odnosno, kako on kaže, "raščerečen" između različitih realizacija svoje osobnosti i, što je zapravo isto, različitih objekata od kojih je ta osobnost sazdana:

između Dinama i Hajduka
između tužnog kao tužnog i tužnog kao prestrašenog
između Messija i Ronalda
između ostanka i odlaska za vrijeme blagoslova kuće
između Batmana i Banea i Jokera i Ras Al Gula i Cat Woman

(str. 21)

Pritom je ono što čini jedinu konstantu Bajićeva komfornog i nehajnog lirskog subjekta želja da postane pjesnikom koja ga, kako primjećuje Bagić, naprosto opsjeda (str. 105). Reći ćemo da Bajićeva želja posjeduje ustrajnost žudnje. U Bajićevu slučaju riječ je prvenstveno o žudnji da se bude prepoznat (priznat) od strane Drugog kao pjesnik. Radi se dakle u osnovi o žudnji za rekognicijom koju je kao esencijalnu čovjekovu žudnju izdvojio Hegel. Ta želja za prepoznavanjem, od Francesca Petrarce pa sve do Davida Bowieja i dalje, neodvojiva je od želje za slavom koju Bajićev lirski subjekt poistovjećuje, između ostalog, s imenom u čitanci. Spomenuta Bajićeva žudnja svoj vrhunac doživljava u pretposljednjoj pjesmi u zbirci (svojevrsnom finalu čitave zbirke), "Boksački rat s poezijom za prvaka u teškoj", u kojoj lirski subjekt poistovjećuje poeziju sa ženom, a njegov odnos prema tako personificiranoj Poeziji poprima podjednako erotične i nasilne crte:

Nalemat ću te pjesmo, rano moja ljuta!
Grčim se, kurčim, izlijećem iz svog kuta.
Ajde, daj, odmah mi se predaj, ti kurvice
čedna! Dosta bi bilo, pokaži nam cice!

(str. 97)

Boris Kvaternik s pravom primjećuje da poezija Stjepana Bajića stremi ekscesu.6 Ono što bi se međutim s pravom moglo prigovoriti jest da taj eksces uglavnom ostaje na razini sadržaja. Bajić u svojim pjesmama zasigurno izvodi transgresiju vrijednosti koje obično pripisujemo poeziji, ali ne i transgresiju pjesničkog jezika.7 U tom činu transgresije on prelazi granice onoga što je (obično) poimano kao poezija, a time za mnoge i granice dobrog ukusa. Riječima Borisa Kvaternika, on "kao da nastoji ispitati do koje je granice moguće rastegnuti pojam 'poezija' prije nego li ga književni establišment odluči odbaciti kao luđaka ili kao otpadak."

Bajićev odnos prema pjesničkoj tradiciji obilježen je snižavanjem (detroniziranjem), vulgariziranjem i parodiranjem, što smo na početku ovog eseja nazvali (Bajićevim) pjesničkim sadizmom. Zgražanje nam se međutim ne čini kao primjeren stav jer, uostalom, upravo je to ono što provokator (sadist) želi. No spjevanje hvalospjeva provokatoru (sadistu), tobože da bismo ga umirili, možda je jednako naivna reakcija. Zato mi se zanimljivim čini potez Krešimira Bagića koji autoru dodjeljuje tako žuđeno priznanje nazivajući ga u obrazloženju dodjele nagrade "Zdravko Pucak" pjesnikom našeg doba (str. 105), ali se pritom treba zapitati (i tu Bagić na neki način pere ruke) koliko je takva titula uopće poželjna. Ako je nakon svega napisanog nekome još stalo čuti sud autora ovog teksta o Bajićevoj zbirci, on bi se mogao sažeti sljedećom formulacijom: u svojim boljim trenucima Bajić podsjeća primjerice na Ivana Slamniga ili ranog Morrisseyja, kako kome drago; u onim lošijim pak na osrednjeg stand-up komičara.

Literatura

Bilješke

1 Cit. prema: Parra, Nicanor. 2016. Poezija je sve što se miče. Prev. Mirjana Polić Bobić. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada., str. 141

2 Kao primjer dviju oprečnih reakcija na Bajićevu zbirku usporedi kritiku Borisa Kvaternika (vidi ovdje) i Ljerke Car Matutinović (vidi ovdje).

3 Tom Bajićevu pjesničkom sadizmu vratit ćemo se potkraj teksta.

4 Vidi intervju s autorom na portalu stilistika.org.

5 Zbog toga Dinko Kreho vjerojatno ima pravo kad Popovićeva glavnog lika i pripovjedača naziva "privilegiranim hipsterom". Vidi ovdje.

6 On Bajićeva Revolucionara naziva "zbirkom-ekscesom".

7 Tu se, ako možemo dodati, ogleda ključna razlika između Kamovljeve (proto)avangardističke i Bajićeve više postmodernističke provokacije jer Kamovljeva "lirika lizanja i poezija pljuckanja" nije nadilazila samo granice prihvatljivog sadržaja, već i onodobne pjesničke forme (slobodni stih).