Stiloteka

Ispisati ograničenja

(Ivana Buljubašić. 2018. Oulipo i književnost ograničenja. Zagreb: Ljevak)

Todorovljeva Poetika 1967. odlučno tvrdi da se ona više „ne zaokuplja zbiljskom, nego mogućom književnošću“ u korist teorije „koja predstavlja tablicu književnih mogućnosti, gdje bi se postojeća književna djela pojavila kao realizirani posebni slučajevi“ (Todorov 1973: 20). Drugim riječima, svaki se tekst razmatra kao povratna kombinatorička varijanta, moguća pozicija u unaprijed djelatnom sustavu koji površinsku razinu teksta mimoilazi otvarajući se dešifriranju i elaboraciji potkožnog programa koji tu površinu regulira i ograničuje. Na slične se koordinate – književnosti, mogućnosti, kôda, varijante i ograničenja, nešto ranije, 1960. – upisala jedna od najopstojnijih književnointeresnih grupacija, OuLiPo. A domaća se znanost o književnosti s njihovim tekstualnim akrobacijama i neuravnoteženošću opisa zasad najiscrpnije suočila monografijom Ivane Buljubašić, OuLiPo i književnost ograničenja (Ljevak 2018).

Ouvroir de littérature potentielle (Radionica potencijalne književnosti) skupina je, ispočetka francuskih, književnika i matematičara koju su 1960. osnovali Raymond Queneau i François Le Lionnais, skupina koja dan danas istražuje, otkriva i iskušava nove tehnike pisanja gdje se tekstualni materijal strukturira pomoću unaprijed zadanih sistemskih restrikcija. Neka su od žarišnih imena grupe književne veličine poput Marcela Duchampa, Jacquesa Roubauda, Harryja Matthewsa, Jacquesa Joueta, Georgesa Pereca i Itala Calvina, dok danas broje četrdesetak “štakora koji sami sebi grade labirint iz kojeg nastoje izaći.” Za osnovne su značajke tekstova, odnosno operacija, istaknuti svojevrsni formalizam, neutralno i konstantno protokoliranje jezika te usmjerenost na njegovu tvarnost zbog čega susret s bilo kojim njegovim aspektom zahtijeva povišen proizvodni, analitički i interpretativni fokus.

Književnost u kondicionalima

Metodološke je probleme opisa grupe (autoanaliza, programski tekstovi smanjene prozirnosti i mistifikacija središnjih pojmova) autorica svladala opisujući prvotnu participaciju u književnoj ekonomiji te kasnije strukturno funkcioniranje. Početna vezanost za instituciju Collège de pataphisique, postupno odcjepljenje od nje, uz sustavno odbijanje odrednice “škole, -izma ili avangarde” omogućilo im je povlačenje u zasebni djelatni prostor neuvjetovan uvriježenom logikom književnog polja, nego zajedničkim, striktnim i konstitutivnim problemskim setovima, teorijom, vokabularom, postupcima i tekstovima. Premda se o njezinu stvarnom dometu unutar grupe podrobno raspravljalo, potencijalnost je ipak usvojena kao središnji termin jednako koristan kao metafizički pojam, arhitektonsko načelo ili hermeneutička kategorija. Autorica pritom određuje sociološki, kulturološki i (književno)historijski položaj uputivši na odnos prema tradicionalnim institucijama književnosti (autorstvo;1 tekstualnost; čitanje; pisanje; povijest), na lokalne orakule (Kos-Lajtman; Mikšić; Bagić; Čale; Buljubašić) i njihov pojmovnik (prisila, ograničenje), na strukturne podudarnosti s povijesnim avangardama (nadrealizam, dadaizam) – i razilaženja s njima – te na implicitni dijalog s grupom Nicolas Bourbaki, kolektivnim pseudonimom uglavnom francuskih matematičara.

Povratna je sprega književnosti i matematike refren osvrta na OuLiPo, iako njima samima ona nije bila bespogovorno prijelomna. Matematika je u njihovu imaginariju prije ilustracija poligona zakonitosti kojima se tekst podvrgava nego njegov osnovni ulog. Drugim riječima, premda među različito artikuliranim književnim i matematičkim formama – primjerice u aksiomima, topologiji, kompoziciji, kombinatorici izraza, operacija ili jednadžbenih rješenja – postoji elementarna sličnost koju oulipovci registriraju, matematika ipak neće biti jedini resurs za dinamiziranje teksta. Prinoseći iznimno iscrpan inventar restrikcija (njih čak 114), Buljubašić svojski pokazuje da u konfiguraciji oulipovskog teksta sudjeluju najarbitrarnija tehnička ograničenja istovremeno usisana iz različitih registara. Mjesta otklona od apsolutnog discipliniranja teksta radi razrješenja nelogičnosti nazivaju – kao i brojni prije njih2clinamen. Oprezno kombinirajući teorijsko zaleđe poststrukturalizma s autopoetičkim osvrtima pripadnika, izlaže se oulipovsko čitanje kao hiroviti model suočavanja s tekstom gdje raspored jedinica svoj intepretativni potencijal gradi tek zloslutnim čitateljskim inputom,3 a treba li on biti obaviješten o semiotičkim načelima, što ako autistično traganje za formom ugrozi integritet djela i s koje se strane teksta uopće nalazi čitatelj pitanja su oko kojih dvoje i pripadnici skupine.

Sedamdesetih grupa samosvjesno nastupa u javnosti, šireći svoj domašaj rječitom ikoničkom aplikacijom Ou-x-Po, u kojoj x označava stanovito područje rada, a po relej kojime se fah preosmišljava iz čega proizlaze iteracije OuLiPoPo (detektivska književnost), OuBaPo (strip), OuMuPo (glazba), OuTraPo (tragikomedija), OuCiPo (kinematografija) te brojne druge. 1974. osniva se kolektivna biblioteka La Bibliothèque Oulipienne, a autorica grupu i njezine manevre prati do današnjeg, povišenog, simboličkog kapitala kojime privilegirano preživaju književnu tektoniku.

Strategije će ulipovskog pisanja autorica, naspram terminima u domaćem opticaju, podrediti obuhvatnijoj književnosti ograničenja koja svoju domenu primjene širi na sve književne dionice kojima zapreke – prisvojene ili osmišljene – stilski, tematsko-motivski ili kompozicijski strukturiraju tekst, pokrećući mu i estetsku zapremninu. Raspravlja o nedosljednostima teorijskih rakursa koji su obrađivali oulipovske tekstove te posljedičnom terminološkom džumbusu – od Motteove trojne hijerarhije do Genetteova autonomnog oulipema, preko Roubaudova tradicionalizma sve do posvemašnje uključivosti Elkin i Esposita – situacije dodatno usložnjene nemogućnošću jednoznačnog određenja književnopovijesne ili duhovnoklimatske pripadnosti (preko Oraić-Tolić te Buljubašić i Kos-Lajtman do uvjetnog postmodernizma, preko Eca do manirizma).

Na zornim je primjerima (Ispario, Cent mille milliards de poèmes, Barun penjač, Stilske vježbe...) Buljubašić pokazala da je čitljiv tekst nusproizvod algoritamskog ograničenja kroz koje se jezik provlači zaobilazeći autora i nadahnuće, otvarajući se raznim tekstualnim modelima. Autor nije ni sporedni stroj koji impersonalno sudjeluje u unaprijed priređenoj mehaničkoj igri ni nadahnuti privilegirani pojedinac jer je nadahnuće smijenjeno osmišljavanjem restrikcije, a postojeća su pravila književnosti oulipovskim intervencijama iskušana do krajnjih mogućnosti; do onoga što bi književnost biti mogla umjesto onoga što bi ona biti morala. Drugim riječima umjesto književnosti u imperativima, razmatraju književnost u kondicionalima.

Primijenjena ulipovština

Drugo se poglavlje bavi domaćim autorima i autoricama u čijem je rukopisu dovoljno štofa da ih se svrsta u predstavnike književnosti ograničenja. Glavom i bradom: Jasna Horvat, Milko Valent, Luko Paljetak,  Dubravka Oraić-Tolić i Krešimir Bagić uz čiji se opis autorica povremeno brecnula na domaće –nedovoljno osjetljive – klasifikacijske prijedloge.

Prema Oraić-Tolić Ars Horvatiana, nama – nešto manje egzaltirano – romanopisanje Jasne Horvat, dugogodišnjeg favorita Buljubašić i Kos-Lajtman, ponovno je na dnevnom redu, paratekstualno povlašteno i obrađeno uhodanim metajezikom autorica koje njezino pismo u cijelosti razmatraju pod krovnom odrednicom aksiomatske poetike. Na uporištu petog romana Alikvot (2014) analizira se ostatak njezina opusa (razradom metatekstualnih signala i upregnućem Milanjina semiotičkog modela romana). Jedinstvena je matematička struktura romana te popratni programski tekst lozinka pomoću koje simbolični kod alikvotne mandale upućuje na nosive elemente sviju tekstova – unakrsnu sinergiju interferirajućih tekstualnih jedinica. Povezujući još poneku autoričinu gestu (aksiom kao princip oblikovanja teksta, manifest, eksplicitno referiranje na OuLiPo), Buljubašić ju fiksira i domeće oulipovskom nasljeđu, odnosno nasljeđu književnosti ograničenja osnaženom Aarsethovom ergodičkom književnosti zbog hipertekstualnih strategija te povišena čitateljskog udjela u projektiranju čistopisa. Tabličnim prikazom razlučuje i tri razine (ikonička, strukturna i tematska) koje uređuju ograničenja duž cijelog romanesknog opusa.

Plaidoyer po pički Milka Valenta – završni dio trilogije Zero (2006) – drugi je format kojemu se autorica okreće opisujući autorovo poigravanje s dramskim pismom, njegovo preosmišljavanje i parodiranje. Izigravajući, naravno, sve stilske i povijesne kategorije kojima bi se mogao prikloniti, Valentov tekst osim neprestanim inzistiranjem na plastičnim erotskim tropima i ometanjem klasično koncipiranih dramskih elemenata, tekst ograničuje i striktnim jezičnim kodom, “manjkom” ovlasti nad tekstualnim razinama postiže maksimum njihove semiotičke uposlenosti. Njegova je drama, naime, osim višestrukim metateatrom obilježena tautogramom p pri čemu potonji pomno promišljen projekt pokazuje da se priča i pripovijedanje povlače, u prvi plan promičući pozadinski, zakulisni diskurz kojime se teatarska događajnost proizvodi. Pomno nadziran jezični materijal upućuje na malograđanske strukture kojima su kazalište i društvo zahvaćeni tako da tautogramska ritam-mašina – zbog odsustva banalna razgovornog jezika – leksičkim ključem oslobađa sudionike stabilnih načina komunikacije. Restrukturiranje svijeta u dramaturgiju subverzivne ironije, podrivanje dramskih uzusa, metanaracija i brehtijanske metode samo su neka od uporišta na kojima se, prema autorici i teorijskim sugovornicima, gradi dekonstruktivni potencijal teksta kao mjesta jezičnog raskrinkavanja postmodernizmom rastočenih utopijskih projekata.

Sljedeća je na tapeti poezija kojom zahvaća troje suvremenih autora – Luka Paljetka, Dubravku Oraić-Tolić i Krešimira Bagića. Paljetkova sonetna križaljka Arcana (1998) ogledni je primjerak ergodičke književnosti zbog svoje ikoničke kompozicije i kombinatoričkih ispisa. Poetsko-enigmatični izazov počiva jednako na metatekstualnim zahvatima, autoreferentnom sadržaju te uzdržavanju čvrstoće kulturnog pamćenja koje sonetna forma podrazumijeva. Sonetni vijenac izveden po PS-u ispresijecan je raznim mogućnostima i smjerovima ukrštavanja stihova, njegovo je ograničenje permutacija, a čitanje ustvari kompleksna korisnička uporaba tekstualnih aspekata koji neprestano proizvode nov značenjski naboj. Palindromska apokalipsa (1981; 1993) Oraić-Tolić je metatekstualna konstrukcija koja u sebi okuplja tradicijske strukture uporno, međutim, posvješćujući vlastitu proizvedenost. Osim što je pisana palindromskim jezikom, simulira kompoziciju i nazivlje poeme – istaknutog žanra starije hrvatske književnosti – i citatni je odgovor zvjezdanom jeziku ruske avangarde. Sam je tekst svjestan vlastitih nezgrapnosti pa na različite načine izlazi nakraj sa zrcalnom strukturom koja nastoji unijeti simetriju u kaos prema kojemu se neumitno linearno kreće. Tekstovi s okidačem (koji nalikuju na popise, koji su iscrpni, istraživački i sustavni, a početak im je zadan), abecedarij uz pokoji lipogram postupci su za kojima je Krešimir Bagić posegnuo u zbirci Trebalo bi srušiti zidove (2011) i provukao ih kroz čak 40 pjesama. Provodne su paralele s književnošću ograničenja i stabilna sintaktička konstrukcija te ustrajno korištenje kondicionala prvog čime se zbirka, čak na osnovnoj razini, otvara potencijalnosti. Abecedariji katrena i distiha premošćuju eventualne odstupe ustaljenim clinamenima (sintaktički paralelizam, ponavljanja i zvukovna podudaranja).

Ivana Buljubašić je nadoknadila izostanak sustavna opisa makar jednog ogranka eksperimentalne književnosti i priredila prostor raspravi o mogućnostima tumačenja na kojima su se u domaćoj akademskoj zajednici nakupila dva prsta prašine. Je li fokus oulipovstva osmišljavanje ili primjena vratolomije, gdje smjestiti literarnost teksta koji je faktički balast matematičke etide i razlikuje li se njegova potencijalnost toliko od potencijalnosti bilo kojeg drugog teksta u postdisciplinarnom aranžmanu čitanja? Što s autorom – izvedbeno, teorijski, ekonomski – a što s čitateljem isto tako, je li njihov uzajamni deficit pred tekstom rječit o okolnim procesima koji okružuju književnost? Gruntamo krajnje priprosto – može li bilo tko biti oulipovac ili su za to potrebne radionice s kotizacijama od parsto eura i kapital nešto drugačijeg postanja? Popis lokalnih, a bogme i matičnih predstavnika otpada na akademsko plemstvo. Otkriva li nam to nešto o uspostavi hijerarhije i procesima dominacije, o institucionalizaciji figura i strategija čitanja, pitanja su koja nam predstoje.

Bilješke

1 Princip kolektivnog autorstva gdje oulipovac nije „ni posve individualan ni posve kooperativan“, nego zastupa i iskušava tehnike u službi zajedničke ideje. Tekst nije pravno vlasništvo građanske instance pisca, nego ga se „jednostavno smatra oulipovskim“, na što se nadovezuju i dva moguća načina doprinosa grupi: anoulipizam kao istraživački rad na povijesti najčešće marginaliziranih književnih tekstova radi utvrđivanja prakse pisanja te sintoulipizam koji podrazumijeva inovaciju i artikulaciju potencijalno produktivnih postupaka.

2 Da samo neke koji ga koriste – Lukrecije, Jarry, Derrida, Bloom – navedemo kao koristan putokaz odnosu OuLiPo-a prema tradiciji i povijesti. Za paleooulipovske forme razvijaju proždrljivi pojam anticipiranog plagijata pomoću kojeg prethodnike grupe, koji su tekstove proizvodili ograničenjem naknadno prepoznatim kao ulipovskim, kooptiraju, a postupke uvrštavaju u vlastiti repertoar. Izostanak je stotog poglavlja Perecova romana Život način uporabe konstruiranom po latinskom bikvadratu (10x10) ogledan primjer.

3 “Oulipovski čitatelj očekuje da će biti nasamaren na svakom koraku; uvjeren je da, čak i nakon autorova suprotna svjedočanstva, da ništa nije slučajno“ (Becker 2012)