Stiloteka

Poetičko-stilsko sondiranje pjesništva Vesne Parun

(Tin Lemac. 2015. Autorsko, povijesno, mitsko: pjesnički diskurz Vesne Parun – teorija i interpretacija. Zagreb: Biakova)

Ljubica Josić. 2016. Poetičko-stilsko sondiranje pjesništva Vesne Parun. Fluminensia 2: 151–187.

Lirika Vesne Parun, nastala u rasponu duljem od šezdeset godina, jedna je od najdugovječnijih dionica suvremenoga hrvatskoga pjesništva i jedna od najraznovrsnijih, čuvajući u svojim formalnim preobraženjima nukleus osebujnosti, jezične virtuoznosti i snažne imaginativnosti. To potvrđuje već manji odsječak ukoričena opusa, trolist koji stoji na kronološkome čelu onoga što će se pokazati nizom od nekoliko desetaka pjesničkih knjiga, kojih su pjesme zastupljene u svim relevantnim antologijama suvremenoga hrvatskoga pjesništva, a dio preveden na mnoge jezike. U prvijencu Zore i vihori (1947.), potom u Pjesmama (1948.) i u Crnoj Maslini (1955.) pjesničke preoblike obuhvaćaju put od panteističkoga vitalizma zanosljiva mladenačkoga principa prve zbirke, koju je dio ondašnje kritike atribuirao dekadentnošću, a književna povijest označila prekretničkim odmakom poraća od socrealističkoga kanona, preko retorički impregniranih i subverzivnih domoljubnih stihova druge zbirke do ispovijedanja zrela ljubavnoga iskustva kroz lirski iskaz zamjetnih neosimbolističkih impulsa u jednoj od, prema Slobodanu Prosperovu Novaku (2003.), »najcjelovitijih pjesničkih zbirki novije hrvatske književnosti«. Kad se tomu pridodaju kasnije objavljene zbirke, posebice Ukleti dažd (1969.), kojim se, prema Nikoli Milićeviću (1982.), otvorila zasebna etapa pjesnikinjina stvaranja, potom od sedamdesetih godina sonetni (začet zbirkom Sto soneta 1972.) i satirički ciklus nemaloga broja pjesama (od Apokapliptičkih basni 1976. do posljednje autoričine knjige Taj divni divlji kapitalizam II., 2010.), razvidno je kakav bremenit put očekuje svaki interpretacijski pristup koji teži obuhvatiti kvantitativno raskošan i raznolik pjesnički opus Vesne Parun, kojemu je dio kritike znao isticati kvalitativnu neizbalansiranost, a stručna javnost rijetko davala sintetski pogled i temeljit opis.

Prije dvadesetak godina Karmen Milačić, priređivačica Izbora iz djela Vesne Parun u izdanju Školske knjige (1995.), konstatirala je kako su, ne samo u slučaju pjesništva Vesne Parun već i u slučaju gotovo svih književnih vrsta koje su obuhvaćene njezinim stvaralaštvom, izostale opsežnije analize, kao i monografske studije i zbornici radova, zbog čega je riječ o onome dijelu korpusa novije hrvatske književnosti koji tek čeka svoje pravo vrjednovanje. Današnja je situacija ponešto izmijenjena, ali još uvijek nedovoljno, a dio zasluge u vraćanju duga naše znanosti o književnosti stvaralaštvu Vesne Parun dala je i nedavno objavljena studija Tina Lemca Autorsko, povijesno, mitsko, podnaslova Pjesnički diskurz Vesne Parun teorija i interpretacija, u izdanju Biakove (Zagreb, 2015.). U njoj je predstavljena temeljita i promišljena poetičko-stilska analiza izabranih pjesničkih tekstova koja s pomoću nekoliko interpretativnih modaliteta (autobiografizma, figure Vremena, hiperbole, distribucije lirskoga subjekta, mediteranskoga prototeksta, simbolizacije) i svojom višedimenzionalnošću (simbološkom, strukturalno-semiotičkom i dubinsko-semantičkom) daje više osi iščitavanja pjesničkoga opusa Vesne Parun. U njoj se poput slagalice svakom novom analizom umeću dijelovi u opširniju sliku kojom se otkrivaju obilježja genetske linije razvoja pjesništva Vesne Parun (ponajviše instancije subjekta kao nosive kategorije pjesničkoga teksta) te daje misaono poticajan, teoretski dosljedno proveden, a interpretacijski duboko zahvaćen njegov opis.

Monografija Tina Lemca u pjesničkome opusu razmeđuje poetske cikluse (metapoetički, rani, intimistički, misaoni, sonetni i satirički) i analizira njihova poetičko-stilska obilježja, paradigmatske pjesme donosi u cjelovitu obliku, polazi od njihova tematskoga i semantičkoga aspekta te ih pomno raščlanjuje znanstveno utemeljenom aparaturom kojoj se uporišta primjereno razglobljuju i jasno definiraju. U uvodnome se dijelu knjige daju koordinate nacrta poetičko-stilskoga modela koji se u sljedećim poglavljima analizira i interpretira u  pjesmama različitih poetskih ciklusa. Riječ je o prevladavajućim obilježjima, poput onih koja bi se mogla pripisati tradicionalnomu pjesništvu, te se o njima raspravlja u kontekstu njihovih dosadanjih kritičkih i književnoznanstvenih sagledavanja. Potom se pozornost usmjerava na distribuciju lirskoga subjekta razdjelbom na mladi, zreli i stari subjekt duž genetske linije pjesništva. Izdvajaju se analitički koncepti vezani uz strukturu pjesničkih ciklusa (metapoetični, infantilni, ekstatični i ostali tipovi subjekata prepoznatljivi u istraživanome korpusu), te se donosi njihov tablični opis radi lakšega snalaženja čitatelja. Jedna od odrednica ponuđenoga poetičko-stilskoga modela funkcija je autobiografizma, potom mediteranski prototekst, ali i figura Vremena, koja se analizira s pozicije sukoba mitskoga i povijesnoga vremena i s uporištem u književno-antropološkoj studiji Mit o vječnom povratku Mircea Eliadea. Model se nadopunjava simbolizacijom i hiperbolizacijom kao dvjema važnima sastavnicama lingvostilističke strukture pjesništva Vesne Parun. Tako postavljena nosiva strukturna potka provedena je kroz knjigu te se njezina poglavlja međusobno nadopunjuju u nastojanju da se čitatelja što egzaktnije provede kroz zahtjevno definiranje jezika, stila i poetike pjesništva. Autor prema potrebi signira potvrđivanje pojedinih iznesenih hipoteza u prethodnim poglavljima, kao i validnost iznesenih postavki i za neke druge dijelove opusa, što pridonosi koherentnosti njegova znanstvenoga diskurza i preglednijemu praćenju ponuđenih razdjelbenih modaliteta kroz opsežan opus.

U prvome poglavlju metapoetička lirika Vesne Parun temelj je autorova istraživačkoga interesa. Ondje se na pjesmama oprimjeruje i analizira sazrijevanje metapoetičkoga subjekta od infantilnoga očuđenja rane lirike, preko antropomorfiziranih pjesama i riječi kao metajezičnih entiteta kasnijega opusa do staroga metapoetičnog subjekta te subjekta u satiričkoj poeziji koji je obilježen rezimiranjem vlastita poetičkoga načela. U takvu okviru metapoetičkih odrednica umeću se sva poglavlja knjige, pa tako i drugo poglavlje naslovljeno Rana lirika Vesne Parun. U njemu se elaboracijom nekoliko interpretativnih kategorija obuhvaćaju dvije početne zbirke, Zore i vihori i Pjesme. U prvoj zbirci, nakon uvodnih razmatranja o poetičkoj eksploziji i specifičnosti konteksta, raščlanjuju se i interpretiraju pozicije infantilnoga i ekstatičnoga subjekta, potom figura Vremena u paradigmatskoj pjesmi kad je riječ o suodnosu mitskoga i povijesnoga vremena – Seobama, gdje se tekstualnom analizom dolazi do zanimljivih i važnih spoznaja o slaganju simboličkih kodova pjesme te prijelaza iz različito shvaćenih vremenskih i simboličnih kategorija. U konotativnim prijelazima, važnima za razumijevanje vremenskoga koncipiranja pjesama rana opusa, autor paradigmatskom smatra pjesmu Mi se mijenjamo kao lišće te u njoj analizira figuru Prolaznosti, a u pjesmi Konjanik poslijeratne asocijacije. Analizom su obuhvaćeni: figura Utopije, simbolički pejzaži i njihove realizacije s figurama Prolaznosti i Melankolije, evokacija zlatnoga vremena te utopijske slike kao poslijeratne budućnosne projekcije. U strukturi figure Distopije kao locusa horridusa na primjerima se obrazlaže pet pojavnih realizacija: relacija priroda čovjek, distopijske slike, denotativna jezgra i mitski korelativ rata, infantilizacijsko suprotstavljanje ratu i intertekstualne veze s lirikom NOB-a. Pjesme, zbirku koju je ideološka kritika bila grubo diskvalificirala, a dio kritičara okarakterizirao kao neuspješnu te je u većini razradba zaobilazio, autor studije ne nalazi manje važnom, već u njoj prepoznaje strukturu nalik procesu suđenja i legitimiranja traume zbog nanesene joj nepravde, kojoj valja posvetiti odgovarajuću pozornost ne bi li se dobile cjelovitije spoznaje o pjesništvu Vesne Parun. Prvi dio zbirke, Knjigu o domovini, autor analizira kao pjesnikinjinu odmazničku reakciju u vidu zakašnjela inspiriranja NOB-om, ali i resemantiziranja vlastitim poetičkim znacima (npr. ekološkim motivima). Drugi dio, Zlatne ruke, promatra kroz prizmu subjektova svjedočenja o događaju iz autorske građanske biografije, a završni, O srcu i radosti, čita kroz model poetske autobiografije. U analizi trodijelne strukture argumentirano se i odmjereno pokazuje kako se u Pjesmama otkrivaju ne samo kontekstualne veze odnosa pojedinca i ideološkoga aparata, relacije autora i subjekta već i pokušaji nadomiještanja povijesnoga vremena mitskim, što je izrazito važno za razumijevanje pjesničke poetike Vesne Parun, dok dubinske analize pjesama zbirke pokazuju načine na koji su u njih ukodirane subverzivne subjektove strategije.

Poglavljem Intimistička lirika Vesne Parun obuhvaćen je najveći i najprepoznatljiviji dio pjesnikinjina opusa. Ondje se postavlja teza o intimističkome subjektu na genetskoj osi mladi – zreli subjekt. U polju mladoga subjekta ističu se osjećajni i erotski subjekt te se analizom uspostavlja njihova relacija u odnosu na zreli subjekt, pa se tako, primjerice, konstatira da mladi osjećajni subjekt pokazuje entropijsko raspršenje u Eros te se metadiskurzivno legitimira s pomoću odsustnosti Tanatosa, što nasljeduje i zreli subjekt, ali se, za razliku od infantilnog i ekstatičnog mladog subjekta, prepoznaje kao osjećajni per se. Osjećajni subjekt analizira se u jednoj od najpoznatijih pjesama ranoga opusa, u pjesmi Bila sam dječak, gdje se otkrivaju pozicije subjekta, posebice u autolegitimacijskim iskazima, te se analiza nadopunjuje tezom o osjećajnosti, uz fenotekstna i genotekstna odčitavanja pjesničkoga teksta i izdvajanje načina na koje se subjekt u tekstu definira nizom mediteranskih metafora. Potom se autor nadovezuje na teze o tjelesnosti teksta i subjekta i osjećajnosti samog subjekta, naglašavajući da ta osjećajnost eksplodira u Eros i oprječno se metadiskurzivno određuje prema svijetu (Tanatosu). Taj postupak ocrtava jedan od načina na koje ova studija eksplicira najprisutnije poetičke karakteristike pjesništva Vesne Parun (u ovom slučaju oprjeku subjekta i svijeta). Naznačeni se odnos analizira i u pjesmi Žudnja za stadima, ponajviše iščitavanjem kumuliranih hiperbola erosnoga i tanatičnoga principa, posljednjega u funkciji generiranja nemoći i nemogućnosti emocionalnoga subjekta. Zreli se osjećajni subjekt analizira u pjesmi Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne, koja se čita kao autolegitimacijski metadiskurz osjećajnoga subjekta. U daljnjim analizama erotskoga subjekta, kulturiranoga subjekta povezana s kategorijom majčinstva, potom i melankolijskoga te egzaltiranoga subjekta intimističke lirike, autor među ostalim upućuje na partikularna i generička obilježja pjesništva Vesne Parun, a u metaopisno-relacijskome diskurzu analizira tematizaciju ljubavi u odnosu na mladi i zreli subjekt. Osobito je važno potpoglavlje u kojem raspravlja o diskurzu o Drugome,  što je središnje mjesto u razumijevanju ljubavnoga dijela opusa, a ono je oprimjereno u antologijskoj pjesmi Usnuli mladić. Performativno (ne)dostizanje Drugoga, diskurz intimističkoga relacioniranja prema Drugome, diskurz žalovanja i melankolije, fantazmatski diskurz (fantazmatsko oblikovanje Drugoga i fantazmatske slike) su također obuhvaćeni analizom i interpretacijom ovoga poglavlja.

U poglavlju Misaona lirika Vesne Parun ponajviše se tematizira dihotomija subjekt svijet, tj. meditativni subjekt i njegov odnos prema kozmosu, društvu i političkome entitetu države. Kad je riječ o relaciji prema kozmosu, u središtu je autorova interesa vječna sadašnjost, tj. obradba dihotomije prolaznoga i vječnoga. Ona se isprepleće s odnosom mitskoga i povijesnoga vremena, te se potom u tome potpolju diskurza pozornost usmjerava na mističke indikacije i prirodni svijet. Unutar relacije subjekt – društvo primarno se analizira utopijsko-distopijski stratum, ističe se simbol kuće i njegovo značenje između arhetipa i ideologema, a relacija čovjek – politički entitet nacije, domovine, države i klase prepoznaje se i analizira u antipolitičkoj lirici Vesne Parun, mahom ranijem dijelu njezina opusa.

Poglavlje Sonetna lirika Vesne Parun, nakon uvodnih razmatranja o retradicionalizaciji sonetne forme u istraživanome korpusu, otvara niz poveznica toga dijela opusa s ranom lirikom, simboličke pejzaže, djetinjstvo i simboličke pejzaže s figurama Prolaznosti i Melankolije primjerice, te se upozorava na nasljeđivanje semantičke osi meditativnosti iz misaone lirike. Stilotvorbeni postupci koji se u sonetnome opusu elaboriraju na pjesničkim tekstovima su slikovna jezgra oko središnjega motiva i sintagmatsko-paradigmatska simbolizacijska metaforizacija. Potom se u sonetima eksplicira meditativni subjekt s figurom Evokacije, čime se razlučuju interpretativne kategorije i nadograđuje autorov analitički instrumentarij.

U poglavlju Satirična lirika Vesne Parun čitatelja se nastoji upoznati s intertekstnom i interkodnom protosatirom zbirke Salto mortale, potom karnevalizacijom književnih i kulturnih značenja u zbirkama Apokaliptičke basne i Tronožac koji hoda. Poglavlje obuhvaća analizu sadržajnoga zrenja satiričkoga subjekta u ostalim zbirkama, među kojima ponajviše u pjesničkim knjigama Pelin basne, Političko Valentinovo i Taj divni divlji kapitalizam I. i II., čime se sumiraju teze o zrelom subjektu i ironizaciji kao tipu utekstovljivanja izvanknjiževne zbilje.

Posljednje poglavlje, naslovljeno Moj osobni dug čitateljstvu, donosi izmjenu autorske perspektive i uspostavljanje izravne relacije prema čitateljstvu, uz objašnjenje zašto se ondje podastire, prema modelima što su elaborirani u prethodnim poglavljima, interpretacija dviju antologijskih pjesama Mati čovjekova i Ti koja imaš nevinije ruke. U Zaključku, koji prethodi Popisu literature, Kazalu autora i Bilješki o autoru, sažimaju se najvažniji dosezi provedene analize i interpretacije.

Anticipirajući dosadanja čitanja pjesništva Vesne Parun, ali neopterećena njima i dovoljno hrabra da se vlastitom analizom i kritičkim aparatom upusti u zahtjevan istraživački izazov, knjiga Autorsko, povijesno, mitsko Tina Lemca na dvjesto osadmdeset i pet stranica sondiranjem različitih interpretativnih modaliteta u okrilju poetičko-stilske analize nudi izvorne poglede i važan doprinos prijeko potrebnom usustavljivanju spoznaja o važnosti mjesta Vesna Parun u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Ona nadograđuje dosadašnje spoznaje, ispravlja i neka neargumentirana mišljenja povratkom u okrilje tekstne imanentnosti, te pruža mnoga poticajna promišljanja za daljnju razradbu. Stoga ne sumnjamo da će postati nezaobilazna literatura za svako proučavanje pjesništva i stvaralaštva Vesne Parun.