Stiloteka

»Metafore koje život znače«

(S engleskoga prevela Anera Ryznar) Disput, Zagreb 2015.

Metafore koje život znače, knjiga autora Georgea Lakoffa i Marka Johnsona, profesora i filozofa sveučilišta Berkeley te Oregonskoga sveučilišta, nastala je 1978. godine, a 2015. dobila je i svoj hrvatski prijevod. Knjiga broji 254 stranice, a podijeljena je u 30 poglavlja s pogovorom, dodatnim pogovorom iz 2003. godine. U hrvatskom se prijevodu može pohvaliti i Kazalom imena te Kazalom pojmova koji trebaju pomoći u snalaženju pri čitanju. Lakoff i Johnson pokušali su ukazati na važnost metafore u svakodnevnom jeziku i mišljenju, ali i preispitati postojeće teorije značenja. Svoje su postavke obogatili mnoštvom primjera iz engleskoga jezika, a u hrvatskom su prijevodu dobili ekvivalente. Hrvatski ekvivalenti nisu nužno doslovni jer se vodilo računa o zadržavanju autentičnosti, autorskoj misli i vremenu u kojem je knjiga nastala.

S obzirom na Lakoffovo i Johnsonovo propitivanje filozofske i lingvističke misli, ali i njihovim pokušajima postavljanja nove teorije značenja, knjigu možemo podijeliti u tri tematske cjeline. U prvoj je tematskoj cjelini naglasak na objašnjenju konceptualne metafore kao pojma, sustavnosti unutar metafore, podjeli na orijentacijske, ontološke te prostorne metafore, razlike između metafore i metonimije te personifikacije, koherentnosti i kauzativnosti. Možda najbitnija postavka je da metafore utječu na to kako se ponašamo te kako živimo, ali i kako mogu dati novo značenje. Druga je tematska cjelina ustrojena kao postavljanje eksperijentalističke teorije u odnosu na objektivističke i subjektivističke poglede u filozofiji i lingvistici. Navedeni su nedostaci potonjih te smisao stvaranja eksperijentalističke teorije. Treća cjelina odnosi se na Pogovor iz 2003. godine u kojem autori govore o velikom utjecaju koji je knjiga izvršila na proučavanje ljudskoga uma. Razriješene su četiri teorijske zablude, dani su dokazi u prilog konceptualnoj metafori dobiveni različitim empirijskim metodama, preinake, a nabrojana su i područja ljudskoga djelovanja na koje je eksperijentalistička teorija izvršila najveći utjecaj.

Najvažnija postavka koju donose Lakoff i Johnson, a možemo reći i revolucionarna, s obzirom na dotadašnja saznanja o metafori, jest da metafora nije samo dio jezika nego i dio našega svakodnevnog života. Upravo zato ona može utjecati na to kako se ponašamo, što radimo, a to znači da ustrojava naše konceptualne sustave. Dakle, u jeziku Lakoffa i Johnsona metafora postaje metaforički koncept. Autori su to objasnili metaforičkim konceptom RASPRAVA JE RAT, upućujući na to da »ona ustrojava radnje koje izvodimo kad raspravljamo« (str.4). Nekoliko puta spomenuta u knjizi jest i bit metafore - pomoću jedne vrste stvari razumijemo i doživljavamo drugu. Nekoliko metaforičkih koncepata može činiti jedan metaforički sustav u kojem se oni hijerarhijski poredani, a imaju obilježje nužnih posljedica. Npr. »metaforički koncepti VRIJEME JE NOVAC, VRIJEME JE OGRANIČEN RESURS i VRIJEME JE VRIJEDNA ROBA čine sustav zasnovan na supkategorizaciji« (str. 9) u našoj kulturi. Budući da metaforičkim konceptom jednu stvar razumijevamo pomoću druge, autorima je bilo bitno naglasiti da tu stvar razumijevamo samo djelomično, jer da se radi o cjelovitosti, onda bi to bila ista stvar. Drugim riječima, metaforički koncept svojom prirodom prikriva sva značenja pojedinoga pojma, a ističe jedno koje nam je u danom trenutku bitno za razumijevanje. To značenje koje je istaknuto utemeljeno je u fizičkom i kulturnom iskustvu pa se tako konceptu priskrbljuje prostorna orijentacija. Prema tome možemo govoriti o orijentacijskim ili prostornim metaforama. Prostorna metafora dobila je i svoj grafički prikaz kojim su autori pokušali dokazati neodvojivost metafore i iskustvene osnove. Dva dijela metafore povezana su iskustvenom osnovom, a razumijevanje je omogućeno samo zbog iskustvene osnove (npr. u metaforičkom konceptu VIŠE JE GORE, JE označava »siglu za skup iskustava pomoću kojih mi razumijemo« (str. 19). Iskustvo je usko vezano uz kulturu u kojoj živimo te uz osobne vrijednosti. Konceptualne se metafore prema tome mogu razlikovati po tome kako je koncept orijentiran i kolika se važnost pridaje pojedinim orijentacijama. Osim što koncepte razumijevamo pomoću orijentacije, možemo ih promatrati kao entitete. Štoviše, to nam je potrebno u slučajevima kada predmete ne možemo jasno prostorno omeđiti ili odijeliti. Tada govorimo o ontološkim metaforama, ali i o SPREMNICIMA. Mi, kao fizičke osobe, i sami smo spremnici jer smo omeđeni od ostatka svijeta vlastitom kožom. Sve ono što nije jasno odijeljeno u konceptualnoj metafori dobiva međe (kopnene površine, vidno polje, događaji, aktivnosti, radnje, stanja). Ekstenzija ontološke metafore svakako je personifikacija jer ima objasnidbenu snagu da apstraktne pojmove poput ekonomskih ili političkih čimbenika protumači na ljudski način. Svaka se personifikacija razlikuje po odabranom aspektu ljudskosti - »nešto ne-ljudsko vidimo kao ljudsko« (str. 31). Za razliku od personifikacije koja se ne referira na stvarnu ljudsku osobu, u metonimijskom se konceptu »služimo jednim entitetom da bismo se referirali na drugi koji s njim stoji u nekakvoj vezi« (str. 33). Vrlo slično metaforičkim konceptima, i metonimijski ustrojavaju naše misli, stavove i djelovanje. Ono što ih razlikuje je to što metonimijski koncepti često podrazumijevaju izravne fizičke ili uzročno-posljedične veze. Posebna je vrsta metonimijskih koncepata simbolička metonimija kojom razumijevamo religijske i kulturne koncepte. Nadalje, autori primjećuju izazove koji su nametnuti metaforičkoj koherentnosti. O jednom od njih govorio je i Charles Fillmore, a radi se o metaforičkom proturječju u organizaciji vremena. Autori su izazov riješili upozoravajući na sve detalje koji su uključeni u metaforu VRIJEME JE PREDMET KOJI SE GIBA (»orijentacija sprijeda-straga koja se izjednačava s predmetom koji se giba« (str. 40), te u skladu s time i uporaba riječi poput slijediti, prethoditi i suočiti se). Zaključak je da možemo razlikovati metafore koje su međusobno koherentne ili konzistentne. One koje su konzistente tvore zajedničku predodžbu, a koherentne dijele zajedničku osnovnu posljedicu. Pri proučavanju metafora bitno je gledati širu sliku, odnosno usredotočiti se na općenitije kategorije, a ne na konkretne slike. Svaka metafora ima svoj iskorišteni i neiskorišteni dio. Uporabimo li metaforu: Složene teorije najčešće imaju problema s instalacijama, govorimo o neiskorištenome dijelu metafore. Takav se slučaj u jeziku još naziva maštovitim ili figurativnim jezikom i oprimjerenje je nekakve opće metafore. Postoje tri različite vrste maštovite metafore: ekstenzije iskorištenoga dijela metafore, oprimjerenja neiskorištenoga dijela metafore i oprimjerenja inovativne metafore. Autori upozoravaju na to da svi metaforički izrazi koje koristimo u životu postoje utvrđeni konvencijom i dio su sustava metaforičkih koncepata. Oni koji su izolirani (mrtve metafore) i u kojima se javlja samo jedno oprimjerenje iskorištenoga dijela autorima nisu zanimljivi iz razloga što nisu u interakciji s drugim konceptima i slabo se rabe. Ipak, mogućnost da se prošire na neiskorišten dio upućuje na kovanje novih metaforičkih izraza pa ih ne možemo posve ignorirati. Možda najbitnija razlika koja može pomoći u razumijevanju strukturiranja konceptualne metafore jest ona između iskustva i načina konceptualiziranja. Naime, koliko god da su bazična iskustva kojima doživljavamo, konceptualizacije istih nisu podjednako bazične (pomoću jednoga bazičnog iskustva razumijevamo apstraktne koncepte poput DRUŠTVENA SKUPINA). Strukturne metafore zbog svoje složenosti i mogućnosti prikrivanja kako neki dijelovi koncepta utječu na stvaranje novih predodžbi u velikoj mjeri utječu na naše mišljenje i djelovanje. Prvi puta autori iskazuju neslaganje s dotad postojećim teorijama značenja kada govore o kauzativnosti. Naime, teorije značenja upućivale su na to da je svaki koncept razloživ do određenih dijelova koji se ne mogu dijeliti dalje, tzv. primitiva, a najbolji bi primjer bila kauzativnost. Autori upozoravaju da kauzativnost nije primitiv, nego iskustveni geštalt. To znači da je kauzativnost splet obilježja koja se pojavljuju zajedno i to još u djece kada se uče manipulaciji. Prototip kauzativnosti raščlanjuje se na sastavnice koje su također određene prototipom. Tako imamo koncepte koji su istovremeno bazični, potpuni i beskonačno raščlanjivi. Iskustveni geštalt višedimenzionalno je ustrojena cjelina što nam pomaže u ustrojavanju iskustva, a samim time i metaforičkoga koncepta. S obzirom na to kako doživljavamo iskustvo, odnosno odabiremo ono što nam je važno, ustrojavamo i metaforu. Tako znamo što nam je činiti u svakoj pojedinoj dimenziji.

Autori se, zatim, ponovno vraćaju metaforičkoj koherentnosti i konzistentnosti podsjećajući da te dvije kategorije nikako ne mogu biti iste. »Dvije metafore bile bi konzistentne da postoji način da jedan jasno ocrtan koncept u potpunosti ispuni obje namjene« (str. 86). Mi se, međutim, češće srećemo sa slučajevima u kojima su obje namjene djelomično zadovoljene. Autori se u objašnjavanju okreću metaforičkom konceptu RASPRAVE u smislu pređenoga puta i spremnika. Primjećujemo da posljedice tih metafora imaju zajednički zaključak – poveznica između količine puta koji je u raspravi prijeđen i količine sadržaja koji ta rasprava ima. Razvoj i količina mogu se istovremeno istaknuti jer se količina povećava kako se rasprava razvija. O koherentnosti među različitim metaforama možemo govoriti samo ako se posljedice tih metafora preklapaju. Metaforički koncepti RASPRAVA JE PUTOVANJE, RASPRAVA JE SPREMNIK te RASPRAVA JE GRAĐEVINA imaju površine koje određuju sadržaj: „U toj etapi izgradili smo temelje argumentacije.“. Tako se njihova korelacija temelji na zajedničkoj posljedici.

U drugoj se tematskoj cjelini sve postavke konceptualne teorije koje su autori dotad iznijeli stavljaju nasuprot strategijama kojima su se lingvisti i logičari služili kako bi objasnili koncept metafore. Autori pružaju uvid u nedostatke teorija ili upozoravaju na bolja rješenja koja su oni dali. Prvenstveno se osvrću na apstrakciju i homonimiju. Najveći nedostatak apstrakcijske teorije je u tome što traga za jednim općim konceptom koji bi bio dovoljno apstraktan da se uklopi u sve aspekte. Prema tome, apstrakcija ne može objasniti našu potrebu »da manje konkretno razumijemo pomoću onoga što je konkretnije« (str. 98). Osim toga, apstrakcija ne može objasniti ustrojavanje i metaforičku sustavnost, stoga ne zna za miješanje metafora i metaforičke ekstenzije u neiskorišteni dio metafore. Vrlo slično apstrakcijskoj teoriji i jaka homonimija ne može objasniti unutarnju sustavnost, mogućnost preklapanja metafora i miješanja, ekstenzije neiskorištenoga dijela metafore. Pojave koje autori ove knjige smatraju sustavnima, jaka homonimija smatra slučajnima. S druge strane, slaba homonimija svoju teoriju temelji na sličnosti. Autori dopuštaju da je sličnost dovoljna da bi se objasnile sve pojave koje smo uočili, ali nedostatak vide u tome što slaba homonimija ne priznaje metaforičko ustrojavanje. Teorija slabe homonimije ne razumije jednu stvar pomoću druge, nego smatra da se stvari opisuju inherentnim svojstvima. Zbog toga »nema mogućnost predviđanja nego nudi naknadan opis već postojećih sličnosti« (str. 102). Nitko nije ponudio iscrpan opis sličnosti jer bi to podrazumijevalo da iskustva koja sama po sebi nisu dobro definirana shvaćamo pomoću drugih područja iskustava.

Nadalje, autori svoju ideju konceptualne metafore i definicije suprotstavljaju rječničkoj definiciji te postojećoj teoriji skupova. Postavljaju pitanje što je ono što se definira te što je ono što definira. Naime, rječnička je natuknica definirana prvenstveno svojim inherentnim svojstvima što može biti dovoljno u znanosti ili tehničkim disciplinama. Iskustvena teorija, pak, predlaže da se fokus definicije prebaci na iskustveni geštalt, tj. na interakcijska svojstva koncepata. Oni nikad nisu definirani izolirani, nego s obzirom na prirodne vrste iskustva. Ono što olakšava definiranje svakako su prototipni koncepti i tipovi odnosa spram prototipova. To daje potrebnu fleksibilnost koju postojeća teorija skupova nema. Objektivisti sve u svijetu kategoriziraju pomoću skupova. U skup ulaze svi oni entiteti zajedničkih inherentnih svojstava. Međutim, to nije način na koji ljudi mogu percipirati svijet. Konceptualna nam metafora, stoga, pomaže da shvatimo iskustva koja smo već kategorizirali ili vodi u re-kategorizaciju. Iako je konceputalna teorija fleksibilna ne možemo reći da je nesustavna s obzirom na to da »metafore i ograde kategorije definiraju na sustavne načine« (str. 112). Osim teorije skupova i objektivizma, možemo reći da su se na meti autora našle i neke opće postavke lingvistike, pogotovo ona o arbitrarnosti znaka. Autori smatraju da su veze između oblika i sadržaja koherentne s konceptualnim sustavom jezika, odnosno da su korelacije između oblika i značenja u jeziku logične, a ne arbitrarne. Navedeni primjeri jezični su oblici obdareni sadržajem zahvaljujući metafori oprostorenja ili metafori PROVODNIKA. To se očituje u iteraciji, ekstenzivnom duljenju vokala, reduplikaciji (Trčao je i trčao, i trčao, i trčao. On je ve-e-e-e-lik!), redoslijedu riječi u rečenici, intonaciji, retoričkom pitanju.

Autori se zatim vraćaju učincima metafore na naše djelovanje i na naš život. U ovom dijelu knjige okreću se stvaranju nove metafore. Identično kao i konvencionalne metafore i novonastale metafore oblikuju stvarnost. I one će »dijelom biti kulturno određene, a dijelom vezane uz prošla iskustva« (str. 127). Utjecat će na kulturne promjene te na »određivanje onoga što je za nas stvarno« (str. 130).

Uvidjevši da je glavni nedostatak slabe homonimije baziranje na sličnosti već postojećih inherentnih svojstava, autori stvaraju razliku između objektivne i iskustvene sličnosti. Upozoravaju na to da je primarna funkcija metafore objasniti jedno iskustvo pomoću drugoga, a priznaju da su konvencionalne metafore temeljene na sličnosti jer su ipak stvarne u našoj kulturi. Autorima su ipak važne sličnosti one koje je stvorila metafora te kako »sudjeluju u ograničavanju našeg konceptualnog sustava« (str. 137). Budući da metafore imaju mogućnost oblikovanja stvarnosti i našega djelovanja te stvaranja novih sličnosti, obilato ju koriste oni koji su na vlasti tako što nameću svoje metafore. Posljedice metafore gledamo kao istinite, pogotovo ako vlastito iskustvo ustrojavamo pomoću metafore. Zato se postavlja pitanje istinitosti metafore, a još važnije pitanje prikladnoga djelovanja. Kada govori o istinitosti metafore, objektivistička teorija, a onda i cjelokupna zapadnjačka filozofija, drži da metafore ne mogu tvrditi istine, a ako mogu to čine pomoću parafraze. Ono što autori ističu kao nedostatak takve teorije jest da istinu tumače samu po sebi pa onda tako tumače i značenje. Eksperijentalističko stajalište smatra da se »istina temelji na razumijevanju« (str. 142). Mi razumijemo mnogo više od onoga što je izravno dano u rečenici. Možemo govoriti o razumijevanju rečenice i o razumijevanju situacije. Naše tumačenje razumijevanja istine ovisi o našem tumačenju razumijevanja situacije. Za razliku od teorije pragmatičnosti, klasičnoga realizma i teorije modela koje se temelje na apsolutnoj istini, eksperijentalistička teorija tvrdi da je »značenje uvijek značenje za nekoga« te da »ne postoji značenje rečenice same po sebi« (str. 161). Ipak, autori uviđaju sličnosti s Wittgensteinovom kasnom filozofijom: tumačenje kategorizacije prema porodičnim sličnostima, odbacivanje slikovne teorije značenja, odbacivanje teorije značenjskih blokova i naglasak na značenju koje ovisi o kontekstu i o našem vlastitom konceptualnom sustavu. Autori nude eksperijentalističku teoriju kao alternativu objektivističkom i subjektivističkom mitu. Objektivistički mit tvrdi da metafore ne odgovaraju stvarnosti ni na koji način i okreće se znanosti koja jedina nudi sveopći opis stvarnosti služeći se jezikom koji je jasno i precizno definiran. S druge strane, subjektivizam tvrdi da nam znanost nije od koristi kada želimo izraziti svoje osobno iskustvo. U zapadnoj se kulturi čini da je posve prevladao objektivistički mit i to, kako autori vide, zbog straha od metafore. Subjektivizam se smatrao utočištem za emocije i maštu. Eksperijentalistička sinteza omogućuje da premostimo razlike objektivizma i subjektivizma dodajući stavku interakcije. Objektivizam ne uviđa kulturni aspekt konceptualnog sustava te njegovu metaforičnu narav i maštovito razumijevanje jedne stvari pomoću druge. Subjektivizam, pak, ne uviđa da je naš konceptualni sustav utemeljen u uspješnom funkcioniranju u fizičkim i kulturnim okružjima te da metaforičko razumijevanje uključuje metaforičku posljedicu. Objektivističko se tumačenje značenja u zapadnoj filozofiji provlači još od vremena Sokrata, Platona i Aristotela, a na plodno tlo naišlo je kod nasljednika logičkih pozitivista, fregeovske tradicije, Husserlove tradicije, a u lingvistici u neoracionalizmu iz Chomskyjeve tradicije. Njihovo se tumačenje razumijevanja uvijek temelji na objektivističkom tumačenju objektivne istine. Razumijevanje može biti izravno i neizravno. Izravno razumijevanje jest doslovno objektivno značenje neke rečenice, a pri neizravnom »moramo odgonetnuti kad govornik jednom rečenicom posreduje neizravno značenje, gdje se posredovano značenje može izravno razumjeti pomoću objektivnih istinosnih uvjeta« (str. 183). Takve su postavke bile temelj za razvijanje teorije govornih činova jer je bitno prepoznati govornikove namjere. Postavili su konkretna načela koja omogućuju predviđanje koje će govornikovo značenje bit u kontekstu. Po tome, metafora nije pitanje značenja nego pitanje jezika. Autori se pitaju što ako želimo shvatiti pojedinosti naših svakodnevnih života te koja je uloga objektivističkoga modela u svemu tome? Objektivistima zamjeraju to što metaforama pristupaju s homonimijskoga ili apstrakcijskoga stajališta, temeljenima na inherentnim svojstvima. Eksperijentalistička alternativa potrebna nam je kako bismo razumjeli konceptualni sustav, ljudski jezik i komunikaciju, humanističke znanosti, moralne i estetske vrijednosti, činjenicu da temelji matematike imaju osnove u ljudskome razumijevanju. Nužno za bavljenje tim pitanjima osnovni su elementi eksperijentalizma: interakcijska svojstva, iskustveni geštalti i metaforički koncepti.

Subjektivizam je kroz povijest smatran ''kavanskom fenomenologijom'' koja se nastavila na fenomenološku i egzistencijalističku tradiciju. Ono što se kao postavka ne može održati, a to zamjećuje i esperijentalizam, jest zamisao da je maštovito razumijevanje u potpunosti neograničeno.

Zamisao eksperijentalističke alternative bila je dati starim mitovima novo značenje. Eksperijentalizam ne zahtijeva apsolutnu istinu niti univerzalno valjanu točku gledišta. Oni nam svakako nisu nužni da uspješno funkcioniramo u svakodnevnom fizičkom i kulturnom okruženju. Maštovito razumijevanje nije potpuno neograničeno. Metafora omogućuje da djelomično priopćimo iskustva koja nisu zajednička, upravo zbog ustrojavanja iskustva.

Eksperijentalistički mit temelji se na činjenici da je »čovjek dio svojega okružja, da nije od njega odijeljen« (str. 201). Objektivizam i subjektivizam ne shvaćaju kreativno razumijevanje utemeljeno u interakciji. Zbog toga eksperijentalizam pruža bolji uvid u međuljudsku komunikaciju i uzajamno razumijevanje, samorazumijevanje, rituale, estetsko iskustvo i politiku.

Pogovor nastao 2003. godine možemo označiti i trećom tematskom cjelinom jer upućuje na nove postavke u kognitivnoj lingvistici, ali i na nedostatke eksperijentalizma te na preinake na koje su se autori odlučili. Najveća zapreka na koju je eksperijentalizam naišao bilo je neprihvaćanje konceptualne naravi metafore. Tek 1980. godine teorija konceptualnih metafora dobiva dokaze i to iz samo dva istraživačka područja – sustavna polisemija te poopćavanje obrazaca zaključivanja. Danas možemo govoriti o povoljnijoj situaciji za teoriju konceptualne metafore. Naime, dobiveno je sedam drugih tipova dokaza različitim empirijskim metodama – metaforička proširenja u pjesništvu i nekonvencionalnim uporabama jezika, psihološka istraživanja, efekt udešavanja, istraživanje gestâ, dijakronijska istraživanja promjene značenja, analiza diskursa, analiza znakovnoga jezika, usvajanje jezika. U matematici kao znanosti također je došlo do značajnoga pomaka. Oni su umjesto matematičkoga preslikavanja počeli koristiti metaforu projekcije. No, za filozofiju i lingvistiku značajnije je bilo napuštanje metafore projekcije u korist neuralne teorije. Najveće otkriće koje je kasnije koristilo Johnsonu i Lakoffu, pa onda i unapređenju neuralne znanosti jesu primarne metafore. Primijećeno je da djeca u najranijoj dobi uče metafore kad se dva iskustva dogode istovremeno. Te primarne metafore proizvode »stabilan, konvencionalan sustav koji obično postaje dio konceptualnog sustava i ne ovisi o jeziku« (str. 224). Primarne metafore i neuralna teorija utjecale su na stvaranje teorije stopljenih prostora početkom 21. stoljeća. Neuralni ustroj koji uključuje preslikavanje i vezivanje na konceptualnoj razini oblikuje stopljenicu.

S obzirom na to da primarna metafora kao pojam nije postojala u vrijeme nastanka knjige, autori su u pogovoru dali nekoliko preinaka. Prva se tiče podjele konceptualnih metafora na strukturne, ontološke i orijentacijske. Godine 2003. autori smatraju da je takva podjela umjetna te da su sve metafore strukturne i ontološke, a mnoge i orijentacijske. Pomoću teorije preslikavanja i domene objasnili su razliku između metafore i metonimije. Metafora ima dvije domene, a metonimija samo jednu. Prilikom razlikovanja moramo utvrditi rabi li se izraz tako da dvije domene tvore jedinstvenu, složenu temu jednim preslikavanjem (metonimija) ili se domene rabe zasebno, s brojnim preslikavanjima (metafora).

Na osnovi konceptualne teorije nastali su brojni radovi iz područja književne analize, politike, prava i društvenih pitanja, psihologije, matematike, kognitivne lingvistike i filozofije. Najvažnija je primjena u politici, pravu i društvu, što i ne čudi, s obzirom na to da konceptualna metafora utječe na stvaranje istine i na naše djelovanje.

Iako je svoj procvat doživjela u razvoju kognitivne lingvistike, posebice u neuralnoj teoriji, konceptualna metafora i dalje nailazi na neodobravanje. Najviše se dovodi u pitanje njezino postojanje koje se kosi s nekim ključnim postavkama postmodernizma. Sva načela da je značenje neutemeljeno te da se radi o arbitrarnom kulturnom konstruktu padaju u vodu otkrićem primarne metafore. Autori odmah odgovaraju protuargumentima univerzalne metafore i kulturnih varijacija. Prema tome, knjiga je i u 21. st. i dalje kontroverzna kao i u vrijeme kad se pojavila.

Metafore koje život znače knjiga je koja je naišla na dobar prijem u prevoditelja i onih koji počinju učiti engleski jezik. Autori svjesno koriste primjere iz svakodnevnoga jezika kako bi objasnili narav konceptualne metafore, a time objašnjavaju i narav engleskoga jezika. Upravo zbog toga hrvatska je inačica morala biti oprimjerena ekvivalentima koji će potvrditi autorsku misao. Gdje god je bilo moguće, prevoditelji su koristili doslovan prijevod. Engleski primjer come up with an answer dobio je nedoslovnu hrvatsku inačicu 'domisliti se odgovora'. U engleskom se jeziku odgovor konceptualizira kao nešto što počinje DOLJE, a završava GORE pa bi prema tome doslovan prijevod bio 'doći gore s odgovorom'. Budući da u hrvatskom jeziku ne postoji takva konvencionalna metafora koja bi bila koherentna s orijentacijskom metaforom NEPOZNATO JE GORE, najsretnije je rješenje promatrati um kao nešto što je GORE. U tom slučaju odgovor i u hrvatskom jeziku počinje DOLJE, a završava 'domišljanjem' GORE. Zanimljiva je i prevoditeljska intervencija korištena u objašnjavanju jake homonimije. Upotrebljena je riječ konac koja bi po objektivistima imala dva potpuno različita i nepovezana značenja – 1. kraj, svršetak, 2. upletene niti pamuka ili svile koje služe za šivanje ili spajanje čega. Budući da smo u interakciji sa svojim fizičkim i kulturnim okružjem, možemo primijetiti kako nam jedno značenje riječi pomaže u razumijevanju drugoga značenja. Objektivista, usmjerenoga na ''apsolutnu istinu'' i ''objektivno značenje'', ne zanima poveznica između značenja i ljudskoga funkcioniranja i razumijevanja.

S obzirom na to da je knjiga tek prevedena na hrvatski jezik, možemo zaključiti da je konceptualna metafora (relativno) nov pojam u hrvatskoj lingvistici, a kognitivna lingvistika znanost koja se tek nedavno počela razvijati. Iz tog razloga Kazalo imena i Kazalo pojmova mogu poslužiti obogaćivanju metajezika. Kazalo pojmova sadrži engleske pojmove i hrvatske prijevode, među kojima su posebno zanimljivi termini poput primarne metafore (primary metaphor), preslikavanja (mapping), utjelovljenosti (embodiment), predodžbene sheme (image-schema), sličnosti, konvencionaliziranosti metafora.

Lakoff i Johnson uzdrmali su čvrste temelje na kojima su se gradili filozofski i lingvistički ''mitovi'' još od antike. Svakako je sam pogled na metaforu kao nešto što nije samo dio jezika bio revolucionaran. Promijenio je stavove i razmišljanje mnogih koji su čitali knjigu. Njezino je bogatstvo u brojnim primjerima koje su autori skupljali tijekom niza godina, a koje čitatelji koji nemaju širok dijapazon znanja iz lingvistike i filozofije mogu pronaći u vlastitom životu. I oni sami zapanjeni su učinkom koje je djelo izazvalo, a čini se osobito ponosni na razvoj kognitivne lingvistike i neuralne teorije. Iako je na trenutke repetetivna i samoraspravljačka, knjiga je vrlo dobro strukturirana pa čitanjem sudjelujemo u razvijanju konceptualne metafore kao ideje do ekperijentalizma kao ponuđene alternative subjektivizmu i objektivizmu. Budući da su autori i sami bili svjesni te činjenice, nije zgorega spomenuti njeno veliko značenje u proučavanje politike, prava i društvenih pitanja današnjice. Upravo zbog stava da stvaranjem nove metafore, stvaramo nov način razumijevanja, pa onda i djelovanja, možemo koristiti kritičku analizu diskursa pri proučavanju utjecaja političara i njihove retorike. Ključno svojstvo konceptualne metafore leži u interakciji s našim fizičkim okruženjem te kulturom kojoj pripadamo. To pomaže u nadogradnji Peirceovih govornih činova te općenito uranjanju teksta u kontekst. Zbog svrevremenosti teme kojom su se Lakoff i Johnson bavili, knjiga je uvijek aktualna, smjestimo li je u bilo koje doba ili prostor. Prema tome, njena hrvatska inačica dobrodošla je, potrebna i korisna kako studentima lingvistike i filoloških skupina tako i teoretičarima književnosti te svima onima koji žele znati više o načinu na koji razumijevamo svijet oko sebe.