Već su u Matoševu prvom objavljenom tekstu, noveli „Moć savjesti“, do izražaja došle stilske značajke koje će se u većoj ili manjoj mjeri očitovati u svim njegovim ostvarenjima bez obzira na žanr i književni rod. U toj noveli sažet se izraz oneobičava učestalim ekspresivnim riječima i frazama, a osobito je izražena sklonost poredbama i tročlanoj gradnji ritmičke organizacije teksta (»I oni se već miču, giblju, klepeću«; I, 9). U tim se postupcima prepoznaje osjećaj za izražajne vrijednosti i sugestivnost jezičnoga izbora koji će u Matoševu opusu biti stalno stilsko obilježje, a u okviru poetike simbolizma naznačuje epitetičnost u funkciji karakterizacije, tj. simbolizacije, te upotrebu oksimorona, koji je jedna od čestih stilskih figura moderne.

Rad se bavi usporednom analizom govora muškog i ženskog subjekta u pjesmama Ivana Slamniga te opisom najvažnijih obilježja njihova dijaloga. Ljubavna tematika propituje se preko Barthesovih figura ljubavnoga diskurza, uzimajući u obzir rasredištenost i metamorfičnost Slamnigova lirskoga subjekta kao i jezične tragove prisutnosti i odsutnosti sugovornika u pjesničkome tekstu. Dijalog se pritom promatra kao govornikova prilika za osvajanje diskurzivne moći u tekstu, što za posljedicu ima promjene u dijalektici muškog i ženskog principa i preispisivanje koncepta ljubavi.

Prvi dio rada bavi se definiranjem feminističke stilistike, odnosno određenjem predmeta, interesnih polja i mogućih metodoloških uporišta te discipline. Razmatraju se neke ponuđene definicije feminističke stilistike u odnosu na druge stilističke discipline s jedne strane te u odnosu na feministički i kritički pristup književnosti s druge strane. Zagovara se razumijevanje feminističke stilistike kao discipline između lingvistike/ kritičke analize diskursa, prvenstveno u zadržavanju metodološkog instrumentarija, te književne teorije, posebice u razmatranju odnosa roda, seksizma i ideologije te odnosa implicitnih i »stvarnih« čitatelja. Drugi dio rada ilustrira interese (metode, poziciju) feminističke stilistike analizirajući odabrani poetski književni tekst kanonskog autora te njegovu kritiku. Feminističko-stilistički pristup pritom je pozicioniran kao »čitanje s otporom« naspram dominantnom čitanju oprimjerenom etabliranom kritikom. Odabrani tekst (Slavko Mihalić: Približavanje oluje) zanimljiv je zbog reprezentacije »utišanog« ženskoga glasa te mogućih čitanja oznaka femininosti/maskulinosti i rodnih odnosa koje nudi čitatelji(ca)ma.

U radu je dana stilistička interpretacija jedne od „lokalnih Pepeljuga“: sjevernočakavske narodne bajke Popeljuha Zavaljuha prvi put objavljene 1876. godine. Stilistička analiza teksta narodne bajke, zapisane sredinom devetnaestog stoljeća, zahtijeva složen metodološki postupak, pri čemu se u analizu uključuju čimbenici kao što su specifičnosti žanra narodne bajke, vernakularnost, dijakronijski odmak suvremenog čitatelja u odnosu na jezik teksta, kontekst stvaranja, implicitne postavke stilističke analize, ali i potreba za osviještenošću suvremene/ih perspektive/a interpretacije, odnosno za interdisciplinarnim preispitivanjem prethodnih točaka. U odnosu na shvaćanja ženskog subjekta, naslijeđena iz feminističke kritike, autorica istom informira stilističku analizu spomenute bajke pri čemu se razmatraju i međuodnosi granica žanra bajke i postavljene metodologije.

Moguća riječ i vjerojatna riječ među ključnim su morfološkim pojmovima. U članku se raspravlja o mogućoj hrvatskoj riječi. Kriterij mogućnosti jest supletivnost. Kanonska supletivnost unutar kanonske tipologije Grevillea G. Corbetta postavljena je nasuprot kanonskoj fleksiji. Na jeziku pjesama Ivana Slamniga ogleda se kako se i u kojim smjerovima granice mogućih riječi mogu širiti te koliko ih je Slamnig doista i proširio.

Načelo rimovanja, jednog od najprepoznatljivijih obilježja poezije Ivana Slamniga, široko je shvaćeno kao supostavljanje različitih pjesminih elemenata i jezičnih pojava. Prepoznata je i opisana analogija između rime i dijalogizacije lirskog govora, uključivanja kolokvijalizama, dijalektizama i inojezičnih elemenata te parafraziranja drugih književnih tekstova.

Slamnigova pjesma Bukoličnom, trijeznom čitaocu bila je već predmetom zanimanja naše književne kritike i znanosti o književnosti. Polazeći od dosad zanemarivane činjenice da pjesma tematizira i izvodi na vidjelo jedno od temeljnih obilježja lirike – obraćanje – u ovom se tekstu istražuju učinci što ga obraćanje kroz ponavljanje ima na uspostavu odnosa između lirike i čitatelja, značenja i čitanja. Povezujući pojmove klasične retorike – docere, delectare, movere – s nekim važnijim teorijama čitanja i čitatelja – ovdje se pokušava ukazati na to da je delectare, odnosno učinak zanesenosti koji tekst ima na čitatelja, usporediv s Lacanovim konceptom užitka. Iz toga se pokušava izvesti čitanje koje ukazuje na mogućnost izlaska studija lirike iz tekstualističkih paradigmi (semiotika književnosti, poststrukturalizam) otvarajući istodobno prostor čitanju koje, ovisno o institucionalnim, gospodarskim, legitimnim čitanjima, iste podriva iz neke njihove izvanjske, strane i udaljene unutrašnjosti.

Esej tematizira čitanje Slamnigove poezije koje u svakom trenutku pretpostavlja i mogućnost pisanja vlastite pjesme. Autor istodobno govori načelno i posve osobno. Na načelnoj razini osvješćuje nesavladive aporije koje prate nastanak pjesme, oblikovanje poetske misli, jezika ili emocije. Iz osobnoga iskustva izvlači pak kreativne poticaje koje je našao u Slamnigu – esej otvara stihom u kojemu se poigrao s pjesnikovim prezimenom, a završava ga pjesmom koju je potaknulo bavljenje Slamnigovom poezijom.

Autor započinje rad tvrdnjom da težina čitanja pjesništva nije privukla pozornost koju, po njegovu mišljenju, ta pojava zaslužuje. Nakon kratkog osvrta na teoretičare koji su o njoj pisali, posebice na diobu težine kod Georgea Steinera, upozorava se na ona obilježja pjesništva Ivana Slamniga koja se mogu razvrstati po raspoloživoj klasifikaciji. U nastavku se upućuje na druge modalitete čitanja o kojima se u Steinerovoj klasifikaciji ne govori. Kao bitno svojstvo Slamnigove poetike autor izdvaja njezinu zabavljenost samim jezikom. Izdvajajući performativnost kao dominantu te pjesničke prakse, autor nudi nekoliko teorijskih opisa samog postupka i završava prilog s nekoliko zapažanja o tome kako je Slamnigova usredotočenost na jezik utjecala na njegov doživljaj pjesnikova djela.

Slamnigova pjesma Ubili su ga ciglama trajni je izazov tumačenju, čemu svjedoči i brojnost njezinih interpretacija. Potvrdu estetske vrijednosti ove pjesme čine njezin antologijski status, kao i primjerna pozornost uglednih znanstvenika koji su se njome pozabavili. Rad istražuje nove mogućnosti čitanja pjesme pristupi li joj se iz psihoanalitičke perspektive. Psihoanalitički terminološki aparat naime otvara prostor za reartikulaciju povratne sprege estetike i interpretacije, što za posljedicu ima i redefiniciju uvjetā vidljivosti i čitljivosti pjesničkog teksta.