»Prereži žicu na zgodnom mjestu«: lirski patriotizam Borisa Marune
Svoju priču o čitanju poezije Borisa Marune otpočet ću paradoksom nad kojim se u jednom trenutku zamislio talijanski estetičar Giorgio Agamben. U mikroeseju Ideja svjetlosti on, među inim, piše: »Palim svjetlo u mračnoj sobi: naravno, osvijetljena soba nije više mračna soba, zauvijek sam je izgubio. Pa ipak ne radi li se o istoj sobi? Nije li, upravo, mračna soba jedini sadržaj osvijetljene sobe?« Agambenova pitanja iznova podsjećaju da se suprotnosti nužno ne isključuju, dapače da se međusobno uvjetuju, da se ideja svjetlosti gradi počevši od mraka, da je negacija istodobno i podloga na kojoj se kristalizira afirmacija. Slična se paradoksalna dijalektika može uočiti u poeziji Borisa Marune, i to podjednako na razini tematizacije, pozicioniranja subjekta i na stilskoj razini.