Stiloteka

Analize

Intertekstualnost kao oblik književnoga pamćenja: poezija Ivana Slamniga

Učestala uporaba intertekstualnih postupaka jedna je od prepoznatljivih odlika Slamnigova poetskog opusa. Autor tekstualni materijal pritom crpi kako iz hrvatske, tako i iz raznovrsnih tradicija unutar svjetske književnosti, ponajviše onih zapadnoga kulturnog kruga, posežući mjestimice i za udaljenijim poetskim tradicijama poput japanske i kineske. Njegov dijalog s različitim inozemnim književnostima može se promatrati kao specifičan oblik književnoga pamćenja, tj. „pohranjivanja“ prethodnih književnih tradicija i tekstova u vlastitima, koje se provodi u činu pisanja te koje je potrebno ponovno aktivirati prilikom čitanja i interpretiranja njegove poezije. U ovome se radu analiziraju temeljni postupci Slamnigova pamćenja svjetske književnosti (citiranje drugih tekstova; žanrovski i metrički citati; aluzije i reminiscencije na druge tekstove i autore) i ujedno nastoji razmotriti u kolikoj se mjeri mogućnost prepoznavanja njegovih intertekstualnih izvora može držati preduvjetom recepcije njegove poezije.

Dramski diskurs između pragmalingvistike i feminističke lingvistike

Govorni se činovi najlakše prepoznaju i razgraničuju u dijalogu pa su dramski tekstovi vrlo pogodni za analizu i propitivanje teorije govornih činova. Krležinoj drami U agoniji možemo pristupiti kao korpusu za oprimjerenje konstativnoga i performativnoga shvaćanja jezika. U toj se drami sukob doista gradi na oprečnome shvaćanju jezika, a to se i verbalno eksplicira, pa se drama odvija na svojevrsnoj metajezičnoj razini gdje se glavni karakteri “svađaju” zato što govore različitim jezicima. Govorni činovi u drami, posebice komplimenti, analizirani su i s aspekta feminističke lingvistike.1

Kome se dijalekt opire – konzervativizmu ili modernizmu?

Hrvatski mediteranski ili jadranski kulturni areal bio je u prvoj polovici 20. st. jezično i sociokulturno, zbiljski i simbolično, posve neintegriran u nacionalnu cjelinu i njen identitetski narativ. Iza toga su stajala tri razloga: 1) Hrvatska seljačka stranka, odnosno njen kulturno-prosvjetni odvjetak Seljačka sloga nije ekonomiju i strukturu obalnih i otočnih naselja mogao uklopiti u svoju temeljnu ideološku dihotomiju selo/grad; 2) jezična politika hrvatskih vukovaca normativnim je priznavala samo leksik potvrđen u organskim idiomima idealizirane središnje novoštokavske zone; 3) etnologija i folkloristika, uvjerene da južnoslavensko stanovništvo ima isključivo kontinentalni karakter, ignorirale su maritimne tradicije. Promjenu donosi otvaranje zemlje prema Zapadu, utjecaj žanrova popularne kulture, posebno talijanskog festivala u Sanremu, i razvoj turizma u pedesetima. U tom kontekstu pogotovo festival Melodije Jadrana, osnovan u Splitu 1962, tematizira razne emancipacijske procese i preispituje tradicionalne društvene uloge i prakse i promiče nove glazbene žanrove, u sklopu njih i čakavštinu, odnosno regionalnu dalmatinsku koinē. U dva desetljeća on je promijenio prestižne jezične hijerarhije i u javnoj sferi legitimirao regionalnu kulturu, pučku arhitekturu, prirodne ambijente i dotad stigmatizirani autohtoni leksik jadranske obale.

Vuze vekivečne

Rad prikazuje kako je u devedesetim godinama 20. st. Hrvatsko društvo političkih zatvorenika u svom glasilu i javnim istupima vodstva i članova promicalo arhaizam uznik kao ekspresivnu oznaku paralelnu neutralnoj oznaci politički zatvorenik za Hrvate koji su u Jugoslaviji suđeni zbog političkih uvjerenja. Budući da se s vremenom oživljenica raznim kanalima i s različitim autorskim motivacijama proširila u cijelu sferu javne komunikacije i među raznolike njene aktere, ta socijalno-interesna grupa više nije mogla kontrolirati takvu njenu konotacijsku vrijednost, pa su se njome počeli imenovati i kriminalci. Sljedeći razvojni stupanj nastao je kada su je, kao kolokaciju ha(a)ški uznik, počeli preuzimati masovni mediji u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori. Na taj je način jedan poetizam u relativno kratkom vremenu posve izgubio ekspesivnost, te postao tehnički termin za označavanje svih osoba, ne samo pritvorenih, i ne samo Hrvata, koje su na bilo koji način došle pod pravni tretman suda u Haagu zbog djelovanja u postjugoslavenskim ratovima.

Novogovor – retorika hrvatskih komunista

U članku se analizira retorika hrvatskih komunista ili – orvelovski rečeno – novogovor. Cilj je rada pokazati kakvim se jezičnim i izvanjezičnim crtama takav diskurs odlikovao. Građa za istraživanje je četverostruka: govori i javni nastupi Josipa Broza Tita, jugoslavenska historiografija, tisak i poslijeratna proza.

Beletristički stil

Naši se jezikoslovci, navlastito kroatisti (ali i drugi), u različitim prigodama i s raznolikim intencijama dotiču jezika književnosti. Uz nerijetka vrlo poticajna i inovativna promišljanja književnoga fenomena iz lingvističke perspektive, uvriježilo se i nekoliko dvojbenih stavova koje generacije znanstvenika – u gotovo neizmijenjenu obliku – ponavljaju iz desetljeća u desetljeće. Ovdje ću se usredotočiti na dva takva stava.

»Narcis« Radovana Ivšića – poema u obzoru avangarde

Članak donosi interpretaciju poeme Narcis Radovana Ivšića, razmatra se njezin žanrovski status (kao poeme i korske recitacije) te odnos spram književne tradicije i avangarde, posebno nadrealizma, a tematiziraju se i poveznice s klasičnom verzijom mita koju poema naslovom, likovima i motivima priziva. Narcis se pokazuje kao točka koja povezuje autorovo dramsko i pjesničko pisanje, gdje konvencije žanra postaju predmetom igre koja aktivira sve razine djela – od korištenja vizualnih potencijala stiha, zahvata u sintaksu i podrivanja naracije do zamisli o korskoj izvedbi teksta.

Beletristika i standardni jezik

Poznato je da standardnojezične norme, kada ih motrimo iz povijesne perspektive, obično imaju svoju teritorijalnu te svoju socijalnu i funkcionalnu osnovu. Kada je riječ o teritorijalnoj osnovi, tada se u standardološkoj literaturi nerijetko ističe da vodeću ulogu u oblikovanju normi standardnoga jezika obično ima područje glavnoga grada – glavnoga u kulturnom, političkom ili ekonomskom pogledu (Serébrennikow [ur.] 1973: 482). Upravo okolnost da se neki varijetet govori u području koje je u zemljopisnom smislu središnje, u području koje je centar političke i ekonomske moći, pogoduje tome da se taj varijetet promovira u standardni jezik (Bartsch 1985: 238–239). U ovome tekstu pozornost ću usmjeriti na socijalnu/funkcionalnu osnovu standardnojezičnih normi odnosno na činjenicu da je u procesu oblikovanja standardnojezičnih normi nužno oslanjanje na jezik određenog komunikacijskog područja.

Krunoslav Pranjić

Krunoslav Pranjić (Zenica, 7. siječnja 1931. –  Zagreb, 8. svibnja 2015) imao je dugu i bogatu akademsku karijeru (1956–2001). Čitav je radni vijek vezao uz Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 1956. postao asistent, 1968. docent, 1974. izvanredni, 1982. redoviti, a 2001. professor emeritus. Kao asistent, uz jezične vježbe i seminare, vodio je i stilističke vježbe iz kojih je u akademskoj godini 1968/69. izrastao sveučilišni predmet Stilistika, a u srpnju 1975. Katedra za stilistiku. Bio je izrazito atraktivan predavač, poticajan mentor, ugodan ispitivač.

»Prereži žicu na zgodnom mjestu«: lirski patriotizam Borisa Marune

Svoju priču o čitanju poezije Borisa Marune otpočet ću paradoksom nad kojim se u jednom trenutku zamislio talijanski estetičar Giorgio Agamben. U mikroeseju Ideja svjetlosti on, među inim, piše: »Palim svjetlo u mračnoj sobi: naravno, osvijetljena soba nije više mračna soba, zauvijek sam je izgubio. Pa ipak ne radi li se o istoj sobi? Nije li, upravo, mračna soba jedini sadržaj osvijetljene sobe?« Agambenova pitanja iznova podsjećaju da se suprotnosti nužno ne isključuju, dapače da se međusobno uvjetuju, da se ideja svjetlosti gradi počevši od mraka, da je negacija istodobno i podloga na kojoj se kristalizira afirmacija. Slična se paradoksalna dijalektika može uočiti u poeziji Borisa Marune, i to podjednako na razini tematizacije, pozicioniranja subjekta i na stilskoj razini.