E-biblioteka

Branko Vuletić: Stilistika govora

Stilistika Petra Guberine

Umjetnost riječi XLIV (2000), 1, str. 47–62, Zagreb, siječanj–ožujak.

1.

Početkom ovog stoljeća Saussureov nasljednik na katedri opće lingvistike u Ženevi, Charles Bally, definirao je stilistiku na dotada neuobičajen način. Unoseći psihološke i sociološke kriterije u jezičnu analizu, Bally definira stilistiku kao znanost o afektivnom sadržaju iskaza. U uvodu svoje knjige o francuskoj stilistici (Traité de stylistique française, I, II. Georg, Genève, Klincksieck, Paris 1951.) Bally kaže da govornik, ma koliko želio izraziti svoje misli, u tome ne uspijeva, jer je naše ja toliko jako da govorom prvenstveno izražavamo svoje osjećaje. Zato on predlaže stilistiku koja bi proučavala upravo afektivni dio ljudskog izraza. Ballyeva je stilistika lingvistička stilistika: ona je dio proučavanja općeg jezika, a ne književnosti.

Afektivnost kao područje zanimanja stilistike otvara zapravo proučavanje govora. Iako se afektivnost može proučavati i na jezičnoj razini, njeno je bitno obilježje govorna realizacija, dakle ono što Bally definira intonacijom u širem smislu, a što će kasnije Guberina nazvati vrednotama govornog jezika.

Ponekad se čini kao da Bally nije bio svjestan ključnog zaokreta koji je donijela njegova stilistika, kao da nije bio svjestan velikih dosega svoje stilistike: jer on riječi (leksičke elemente) naziva direktnim sredstvima izraza, a intonaciju, sintaksu i elipsu indirektnim sredstvima izraza.

Ipak, Bally u analizu jezičnog izraza jasno unosi intonaciju, počevši od uvodnog dijela, kada o intonaciji govori kao o dijelu jezične djelatnosti (langage), zatim kada intonaciju izravno povezuje s izrazom misli i osjećaja, pa do stalnog uključivanja intonacije u određivanju stilističke vrijednosti nekog izraza, kada intonaciju opisuje kao stalni komentar misli. Uostalom, Bally i izrijekom kazuje »da ne znači da indirektna sredstva izraza manje spontano djeluju na nas, već upravo suprotno« (Idem, str. 93).

2.

Guberina nije samo prihvatio i nastavio osnovne misli Ballyeve stilistike već je tu stilistiku i značajno proširio i obogatio.

Bally je govorio o govornim vrednotama tek kao o indirektnim sredstvima izraza; direktna sredstva izraza za Ballya su riječi. Guberina se intenzivno bavio upravo tim indirektnim sredstvima izraza; on ih naziva vrednotama govornog jezika; nadalje, u istraživanja vrednota govornog jezika uvodi eksperimentalne tehnike. U svojoj knjizi Zvuk i pokret u jeziku Guberina definira vrednote govornog jezika »kao elemente jezičnog izraza koji imaju svoju jezičnu vrijednost na osnovi zvuka i pokreta te samu stvarnost kao element jezičnog izraza« (str. 19). To su izvanleksička (ekstralingvistička) sredstva izraza, koja nam omogućuju da se izrazimo kraće ili ekspresivnije ili istovremeno i kraće i ekspresivnije. Guberina vrednote govornog jezika dijeli na akustičke: intonacija, intenzitet, tempo i pauza, te vizualne: mimika, geste i stvarni kontekst. Tako su Ballyeva indirektna sredstva izraza raščlanjena i proširena mimikom, gestama i stvarnim kontekstom, a to nas vodi i do specifične definicije govora – govora kao supstance. Sustav bez supstance ne bi nikada mogao biti ishodištem pojedinačnih uporaba jezika.

Guberina misli da su vrednote govornog jezika osnovni element rečenice, pa bi zato gramatička analiza rečenice trebala počivati na analizi vrednota govornog jezika. Rečenica se uvijek ostvaruje u intenzitetskoj i intonacijskoj liniji koja prati proces udisanja i izdisanja: radi se o porastu i padu intenziteta te o dizanju i spuštanju tona; bez slabljenja intenziteta i spuštanja tona nema ni završene rečenice.

Artikulirana riječ nije dovoljna da bi se izrazilo bogatstvo ljudskih misli, a posebno bogatstvo ljudskih osjećaja. Samo nizanje artikuliranih riječi ne može tvoriti rečenicu, jer, kako kaže Guberina, »ton, intenzitet, pokret u direktnom su odnosu s mišlju, s njezinim misaono-emotivnim sadržajem. Artikulirane riječi postaju adekvatna forma misli samo onda, kad se uklope u zvučni elemenat čitave cjeline (najprije u mozgu, a onda i u izgovoru)« (Zvuk i pokret u jeziku, Matica hrvatska, Zagreb 1952., str. 36–37).

Rečenica se, dakle, ponajprije ostvaruje kao globalna govorna forma, kao intonacijska i intenzitetska cjelina, u koju se onda umeću leksički elementi – artikulirane riječi. Zato u govoru vrednote govornog jezika prate misao, izravni su odraz misli, a u čitanju (lošem), gdje su artikulirane riječi u središtu pažnje govornika (čitača), ako i nema nesporazuma, uvijek dolazi do otežanog primanja poruke upravo zbog neadekvatne globalne govorne forme, koja u čitanju ne odražava misaonu stvarnost govornika.

Guberina je Ballyevu stilistiku, koja se pretežno bavila riječima, proširio i na istraživanja stilističke vrijednosti složenih rečenica. Guberinina doktorska disertacija Valeur logique et valeur stylistique des propositions complexes en français et en! croate (Logička i stilistička vrijednost složenih rečenica u francuskom i u hrvatskom) značajna je ne samo po stilističkoj analizi složenih rečenica već i po njihovoj iznimno zanimljivoj logičkoj identifikaciji. Polazeći od Ballyevih načela delimitacije i identifikacije preko kojih se dolazi do stilističkih vrijednosti, Guberina svojom podjelom složenih rečenica dosljedno afirmira povezanost izraza, misli i stvarnosti. Osnovna je Guberinina misao da vrstu složenih rečenica ne određuju veznici, već odnos misli. Tako Guberina sve složene rečenice dijeli u četiri grupe: (1) zavisno složene rečenice su one u kojima postoji odnos uzroka i posljedice; (2) u skršenim zavisno složenim rečenicama ovaj se odnos razbija: mogući uzrok ne dovodi do svoje logične posljedice: to su dopusne rečenice; (3) kompletivne rečenice ne stoje u odnosu uzroka i posljedice, već jednostavno jedna dopunjuje drugu: tipičan su primjer rečenice vezane uz glagole govorenja, mišljenja i osjećanja; (4) koordinirane rečenice govore o dvije ili više radnji koje teku istovremeno ili u vremenskom slijedu, a ne stoje u odnosu uzroka i posljedice niti jedna dopunjuje drugu.

Veznici ne određuju vrstu složenih rečenica, ali su jasni znaci njihovih stilističkih vrijednosti: ako je veznik neuobičajen, stilistička je vrijednost izraza veća, pa su i govorne vrednote bogatije. Rečenica Ne izlazim jer pada kiša ne uključuje afektivne vrijednosti, jer je uzročni veznik uobičajen u takvim rečenicama: on zapravo ponavlja ono što je već rečeno odnosom misli dviju rečenica, a to je odnos uzroka i posljedice; istu rečenicu bez veznika (Ne izlazim, pada kiša) Guberina ocjenjuje kao afektivnu, a afektivnost se direktno preslikava u govornim vrednotama u većem rasponu intonacijskog luka i nužnoj pauzi između dviju rečenica.

Isti veznik može se upotrijebiti u različitim vrstama rečenica; on ne određuje vrstu rečenice, ali može biti znak njezine stilističke vrijednosti: tako npr. rečenica (1) Sjedimo i razgovaramo ne uključuje stilističku vrijednost, ali rečenica (2) Radio je i uspio je da, jer se uzročno-posljedična veza ne iskazuje veznikom, već govornim vrednotama. Isto je i s rečenicom (3) Radio je i nije uspio, gdje veznik i vezuje skršenu zavisno složenu (dopusnu) rečenicu. Prva rečenica ima blagu uzlazno-silaznu formu intonacije; druga rečenica ima daleko veći raspon svog uzlazno-silaznog luka i pauzu između iskaza uzroka (Radio je) i posljedice (i uspio je): ovakav raspored govornih vrednota ne samo da logički objašnjava ovu vezu već i pokazuje emotivni, afektivni stav govornika prema njoj; intonacijska forma treće rečenice u svemu je jednaka intonaciji druge rečenice, tek što silazni dio završava na višoj tonskoj razini, i tako se izražava govornikovo čuđenje zbog neočekivane i nelogične posljedice. Guberina čak tumači da isključivo o govornom ustroju, koji, jasno, proizlazi iz konteksta, iz govorne situacije, rečenica Bogati su, i nemaju prijatelja može biti shvaćena kao zavisno složena (uzročno-posljedična: Nemaju prijatelja jer su bogati) ili skršena zavisno složena (dopusna) rečenica (Iako su bogati, nemaju prijatelja): ova rečenica može biti shvaćena kao uzročno-posljedična ako je pad tona potpun na kraju rečenice, ili kao dopusna ako silazni dio intonacije završi na višoj tonskoj razini.

Bally je stilistiku objašnjavao kao kvantitativnu znanost: razlika između stilističkog i nestilističkog izraza nije u sadržaju, već u intenzitetu istog sadržaja; Guberina stilistiku shvaća kao kvalitativnu znanost: stilistički i nestilistički izraz dva su posve različita sadržaja. A na to nas upućuju i psihologija i sociologija primijenjene u području ljudskog izraza: isti se čovjek različito izražava u različitim situacijama. Ako bismo njegov izraz gledali tek na razini logičkih sadržaja, čije bi razlike bile tek kvantitativne, ne bismo vodili računa ni o čovjeku, ni o situaciji u kojoj se odvija komunikacija. Jer, kako kaže Guberina, psihologija i sociologija nas uče da je afektivnost neprestano kretanje od čovjeka prema čovjeku i od čovjeka prema društvu. A ti se odnosi svaki put ostvaruju na nov, drukčiji način. I upravo to uvijek novo ostvarenje dovodi nas do zaključka da afektivni izraz uvijek predstavlja novu kvalitetu.

3.

Guberina je primijenio načela Ballyeve stilistike i u definiranju hrvatskoga književnog jezika; ponajprije se to odnosi na načelo sinkronije: Bally kaže da se stilistika ne može baviti dijakronijom, već isključivo aktualnim stanjem jezika. Jednako razmišlja i Guberina kada kaže da »živi jezik, kojim govorimo i pišemo, nije povijesna analiza, već skup današnjih glasovnih, morfoloških, rječničkih, sintaktičkih, stilskih i stilističkih činjenica« (Petar Guberina, Kruno Krstić: Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika. Matica hrvatska, Zagreb 1940, str. 11).

I zato u normiranju jezika Guberina pretpostavlja aktualni jezični osjećaj povijesnom razvoju, jer, prema njegovu mišljenju, povijest jezika gubi svoju važnost pred današnjim stanjem jezika. Bitno je da je neka rječnička, gramatička ili stilska pojava normalna za jezični osjećaj te da je našom upotrebom dobila građansko pravo. »Riječ kolodvor, glasovir i sl.«, kaže Guberina, »prave su hrvatske književne riječi, iako bi se možda koji filolog protiv toga bunio. Zakoni o tvorbi riječi mijenjaju se, i oni nijesu uvijek jednako živi u jezičnom osjećaju. Koji će filolog izbaciti iz hrvatskoga književnog jezika gore navedene riječi? Maretić nam je na primjer savjetovao, da ne upotrebljavamo riječ latica, jer joj ne znamo etimologiju. Kakvu ulogu ima etimologija u današnjem književnom jeziku, najbolje nam pokazuje baš ta riječ, koju svi Hrvati osjećaju pravom hrvatskom riječju.« (Idem, str. 22)

Druga je ključna postavka, koju Guberina izvlači iz Ballyeve stilistike, da u jeziku nema sinonima: sinonimi postoje samo na razini logičkog sadržaja, ali ne i stilističkih vrijednosti. Tako na primjer riječi nepametan, bedak, glupan, idiot, kreten imaju istu logičku identifikaciju, označavaju čovjeka slabih umnih sposobnosti, ali su njihove stilističke vrijednosti posve različite. (Idem, str. 15–16)

U određivanju stilističkih vrijednosti Guberina polazi od stajališta koje će kasnije jasno definirati u knjizi Zvuk i pokret u jeziku o tome da postoji materijalna stvarnost, misaona stvarnost i stvarnost izraza. Ljudski je izraz odraz materijalne stvarnosti i njegove misli, tj. njegova odnosa prema toj stvarnosti. U našem izrazu uvijek postoje mogućnosti za izražavanje naših potreba. Tako Eskimi imaju desetke izraza za razne vrste snijega ili leda, a saharski Arapi više izraza za različite kvalitete pijeska, jer samo tako mogu izraziti stvarnost koja ih okružuje. I upravo u odnosu stvarnosti, ljudske misli i izraza zanimljivo je Guberinino tumačenje riječi svirep ili podvala, koje u hrvatskom imaju isključivo stilističku vrijednost:

Ako neki Hrvat upotrijebi riječ svirep u izrazu svirep zločin, on je posuđuje iz srpskog književnog rječnika ne samo zato, da tome izrazu dade značenje srpsko, nego mu on dodaje i sve atribute podlog i razbojničkog zločina. Ako neki Hrvat upotrijebi riječ svirep, ona ne postaje hrvatska književna riječ, ali nije ni srpska, jer joj onaj Hrvat daje takvu stilističku vrijednost, kakvu ona nema za Srbina. Slično je i kod riječi podvala, koju Hrvat shvaća kao oličenje najgoreg nepoštenja. Hrvati ne mogu tu riječ izraziti na hrvatskom književnom jeziku, jer ne postoji u našem rječniku ni jedna riječ, koja bi potpuno odgovarala srpskoj. Čini se, dakle, da u bolja stara vremena nijesmo poznavali ni pojam podvale. A kad primamo nov pojam, onda riječi kao nosiocu tog pojma pridajemo i ona značenja, koja ona nema ni u zemlji, odakle je k nama došla. (Idem, str. 55–56)

Današnji jezični osjećaj nije posve jednak onome iz vremena kada je Guberina pisao ove retke. U svom Rječniku hrvatskog jezika Anić npr. riječ svirep označava kao ekspresivnu riječ ruskog porijekla, a identificira je riječima okrutan i bezdušan; podvalu razmatra kao običnu hrvatsku riječ, koja čak i nije stilistički obilježena: prijevara izvedena pomoću lažnih riječi ili privida. Brodnjak riječ svirep označava kao srpsku riječ, čiji su hrvatski ekvivalenti okrutan ili nesmiljen, dok podvalu opisuje kao riječ koja je karakteristična za srpski, ali se upotrebljava i u hrvatskom, a hrvatski su joj ekvivalenti podmetanje ili prevara.

I neke sintaktičke razlike Guberina tumači sa stajališta stilistike. To se ponajprije odnosi na konstrukciju da s prezentom umjesto infinitiva. Kako možemo birati između dvije konstrukcije, odabirom jedne od njih (da s prezentom) dajemo svojim mislima i posebnu afektivnu vrijednost.

Guberinina usmjerenost na stilistiku, a preko nje i na književnost u definiranju hrvatskoga književnog jezika, najbolje dolazi do izražaja u njegovoj raspravi Hrvatski književni jezik i hrvatski jezikoslovci (»Hrvatska revija«, XIV, 1941., 6, 283–296). On predbacuje hrvatskim jezikoslovcima, posebice Maretiću, što kao hrvatski književni jezik nameću jezik usmene narodne književnosti nekih štokavskih krajeva, a ne jezik hrvatske književnosti. Guberina kaže da je »književni jezik skup izražaja, koji upotrebljavaju književnici i narod kao cjelina, a ne dijalektologija i folklor«. (str. 5, prema ponovljenom izdanju: »Jezik«, XLIII, 1995., 1, 2–14).

Usprkos činjenici da hrvatska književnost na štokavskom dijalektu postoji od 13. stoljeća, hrvatski su filolozi kao osnovicu hrvatskoga književnog jezika uzeli lokalni štokavski govor, kao da je štokavski kraj kao takav nositelj književnog jezika. Polazeći s krive pretpostavke da i hrvatski književni jezik (kao i srpski) počinje tek u 19. stoljeću, hrvatski su filolozi pokušali kao književni jezik nametnuti jezik usmene narodne književnosti. Time je zapravo izjednačen hrvatski književni jezik sa srpskim književnim jezikom, koji je doista nastao u 19. stoljeću. I to je, po Guberini, stvorilo velik jaz između hrvatskih filologa i hrvatskih književnika.

A ovaj je tekst aktualan i danas, jer su primitivna stajališta protiv kojih se Guberina borio prije pedesetak godina još uvijek prisutna. To je npr. bilo vidljivo u prijedlogu koji je prije par godina došao iz Ministarstva prosvjete da se u srednjim školama odvoji nastava hrvatskog jezika od hrvatske književnosti. Bio je to pokušaj da se za hrvatski književni jezik nametne jezik tzv. dobrogovorećih štokavskih krajeva, dakle neki lokalni govor (folklor, rekao bi Guberina), a ne jezik koji već stoljećima grade hrvatski književnici.

4.

Afektivna stilistika zapravo otkriva područje govora, onoga što je Saussure nazvao lingvistikom govora. Ipak, Guberinina koncepcija govora bitno se razlikuje od Saussureove. Guberina predlaže termin govor da bi se označila bit i postupci svake komunikacije prirodnim jezicima. Funkcija je govora prije svega komunikacija. Govorni jezik najbolje predstavlja sve postupke ljudskog izraza: intelektualne, socijalne i afektivne. Ritam, intonacija i pokret osnove su govora. Ovi se elementi ostvaruju i primaju globalno.

Kao strukturalne sastavnice govora Guberina određuje: (1) leksička sredstva; (2) vrednote govornog jezika; (3) situaciju i kontekst; (4) psihološke aspekte govora; (5) pokretače (motive) govornika. Ključna je uloga afektivnosti u oblikovanju izraza jer se prema afektivnosti, a to znači čovjekovoj reakciji na svijet koji ga okružuje, jasno uspostavlja veza između stvarnosti, misli i izraza.

Govorni je ustroj nelinearan: govor se u istom vremenu emisije oblikuje na nekoliko razina, prenosi nekoliko poruka: (1) o predmetu govora (jezična, intelektualna obavijest); (2) o govorniku (tzv. ekspresivna razina obavijesti, koja govori o fizičkim karakteristikama govornika); (3) o govornikovom stavu prema predmetu govora ili prema sugovorniku (tzv. impresivna razina obavijesti, što je zapravo izraz emotivne angažiranosti govornika). Osim slojevitosti poruke, postoji još jedan vid simultanosti govornog znaka: to je njegova materijalnost. Ako govornom znaku pristupimo analitički, možemo reći da se on sastoji od intenziteta, tonske visine i tempa; međutim, navedene govorne vrednote ne samo da se ostvaruju simultano već su zapravo nedjeljive: svaki se naš izričaj, bilo da se radi o slogu, riječi ili rečenici, svako se naše glasanje sastoji od istovremenog ostvarivanja svih govornih vrednota. To su, dakle, dimenzije prostora govora: materijalne i sadržajne.

Pauza tek prividno izvlači u vremenski slijed simultanost, prostornost govora. Pauza nije negovorenje, ona je sadržana u govorenju: različiti oblici intonacije, bilo da označavaju početak i završetak rečenice, rečenični akcent ili dijelove iskaza, već u sebi sadrže i pauzu; dakle, u globalnoj govornoj formi intonacije pauza je sadržana i prije i poslije njenog fizičkog ostvarivanja. Pauza je funkcionalna i sadržajna jer je u skladu s drugim vrednotama govornog jezika.

Mimika i geste također su dimenzije prostora govora. Riječ je o pokretima koji prate akustičku realizaciju govora; oni djeluju u skladu s artikulacijom/ fonacijom, pa se može reći da su oni eksteriorizirani artikulacijski/fonacijski pokreti. O tome jasno govori efikasnost korištenja pokreta u korekciji i rehabilitaciji govora. Govor oblikujemo pokretima: neke pokrete vidimo, a neke čujemo.

Jedinstvo odrednica govora sadržano je u dvije sintagme koje se protežu kroz cijeli znanstveni opus Petra Guberine: zvuk i pokret / ritam i intonacija. Ove se dvije dvočlane sintagme mogu smatrati međusobno ekvivalentnima: radi se zapravo o četiri sinonimske odrednice govora: pokret proizvodi zvuk, a vidljivi pokreti gesta i mimike ne samo da prate zvuk govora već postoji i posvemašnje odražavanje pokreta u govoru i govora u pokretu: kako u mikropokretima artikulacije govora, tako i u makropokretima mimike i gesta. I sintagma ritam i intonacija govori o zvuku i pokretu te o skladu; a kako sinonimi nikada ne opetuju isti sadržaj, već ga osvjetljavaju iz različitih aspekata, tako i ova sinonimska sintagma unosi u razmatranje govora aspekt globalnosti, koji je posebno jasno sadržan u njenom drugom elementu: intonaciji kao globalnoj govornoj formi.

Simultano odvijanje različitih sadržaja i različitih fizičkih/akustičkih dimenzija jedna je od bitnih odrednica prostornosti govora. Govor se tek prividno odvija u vremenu, ili točnije: sa stajališta vanjskog, nezainteresiranog promatrača, on se odvija u vremenu; ali, sa stajališta čovjeka, govornika ili slušatelja, angažiranog u govornoj situaciji, govor se odvija u prezentnosti. Ako promatramo tek emisiju, dakle govorno ostvarenje koje isključuje komunikaciju jer isključuje sugovornika, onda možemo govoriti o fizičkom trajanju emisije. Međutim, upravo istovremeno usmjerenje na emisiju i percepciju, dakle na komunikacijski proces, otkriva nam govorni znak, njegove principe i njegove zakonitosti. Govorni znak dokida linearni tijek vremena, jer u govorno dobro organiziranoj poruci ne primamo obavijest o njenom fizičkom trajanju. Govor protječe zajedno s pošiljateljem i primateljem poruke; zato se njegovo trajanje i ne opaža, osim u slučajevima loše govorne organizacije, kada se obavijest o fizičkom trajanju, o vremenu nameće kao bitna. U dobro organiziranoj govornoj poruci vrijeme se zaustavlja: porukom se među sugovornicima uspostavlja savršen sklad, istinsko jedinstvo, koje zaustavlja vrijeme: jer fizička trajanja govornika, slušatelja i poruke koja ih vezuje teku istovremeno; među njima nema relativnih razlika koje bi im omogućavale opažanje protoka vremena. Govorna je komunikacija komunikacija u prostoru. Govorni je znak globalan: on ukida nizanje dijelova jer ukida vrijeme: razvija se u prostoru, a traje u psihičkom vremenu ljudske prezentnosti; njegovi se dijelovi ne mogu drukčije organizirati da bi tvorili drukčiji znak: govorni je znak jedan i jedinstven, upravo kao što je i čovjek jedan i jedinstven. A sva ova razmišljanja o govoru proizlaze iz Guberinina stajališta da terminom govor obuhvati postupke komunikacije, da terminom govor poveže stvarnost svijeta, stvarnost ljudske misli i stvarnost ljudskog izraza.

Struktura govora približava se teoriji forme i to približavanje vidimo u Guberininoj misli o diskontinuiranom ustrojstvu govora, koje odgovara diskontinuiranom djelovanju naše percepcije. Neprestane promjene intonacije, intenziteta, tempa i napetosti bitne su oznake diskontinuiranosti u govoru. Da bi se omogućila dobra percepcija, kako u rehabilitaciji slušanja i u korekciji izgovora tako i u svakodnevnoj govornoj komunikaciji, Guberina uvodi pojam optimale, a to znači mogućnosti slušanja ključnih elemenata neke emisije.

Govor je situacijska cjelina. Koncepcija strukture govora vodi računa o strukturama emisije i percepcije govora. Emisija i percepcija govora su međuovisne i upravo njihova međuovisnost omogućava komunikaciju.

Logičko-psihološka intonacija (afektivnost) osnovna je intonacija govora. Da bi se govor uopće dogodio, potrebna je logičko-psihološka intonacija: potrebno je da čovjek reagira na stvarnost koja ga okružuje, a ta je reakcija uvijek afektivna.

Govorni je izraz afektivan, motiviran znak: on je prirodan odraz: (1) ponajprije govornih organa svakoga govornika, a zatim i (2) odraz nervne i mišićne napetosti govornika u nekoj situaciji. Upravo kao što mi uvijek govorimo tako kako nam naši govorni organi omogućuju, tako i svi ljudi u sličnim situacijama slično reagiraju, pa se izrazi nekih osnovnih ljudskih emocija ostvarenih govorom razumiju i izvan granica izvornog jezika. Govorni je izraz emocija slikovit, univerzalno razumljiv, dakle motiviran znak. Objektivna, akustična analiza tek u nekim slučajevima potvrđuje univerzalnost govornog izraza pojedinih emocija. Međutim, po svoj prilici u mjerenju percepcije uvijek se mogu jasno primiti sadržaji govornih iskaza. Upravo zato jer se radi o globalnom znaku, čija je prava vrijednost u auditivnoj sintezi, a ne u akustičkoj analizi njegovih pojedinih dijelova.

5.

Kao što je Guberina afektivni izraz objašnjavao čovjekovom reakcijom u nekoj situaciji, tako da taj izraz u sebi sadrži i čitavu situaciju u kojoj je ostvaren, tako i verbotonalna teorija počiva na globalnosti.

Verbotonalna teorija ima široku primjenu u naoko posve različitim područjima, od patoloških stanja slušanja i govorenja, preko korekcije izgovora u učenju stranih jezika, do interpretacije vrhunskih umjetničkih ostvarenja. Sva ova područja vezuje ljudski govor. S druge strane, verbotonalna teorija svim ovim područjima istraživanja govora pristupa na jednak način. Globalnost kao ključni pojam verbotonalne teorije upućuje na cjelovitost proučavanja problema slušanja i govorenja. Analitički princip, koji je dugo vremena prihvaćan kao vrhunski znanstveni pristup, zamijenjen je globalnošću, dimenzijom primjerenom čovjeku i njegovom postojanju u svijetu.

Globalnost ne odbacuje pojedinačne elemente, ali ih uvijek nastoji sagledati kao dijelove cjeline, koji proistječu iz cjeline i koji tu cjelinu nose u sebi. Globalna govorna forma intonacije ne povezuje tek formalno elemente u cjelinu, ona ih vezuje stvarno, materijalno, govorno; elementi izdvojeni iz cjeline i dalje sadrže tu cjelinu u svojoj globalnoj govornoj formi, u svojoj intonaciji. Sve nas ovo zapravo vodi ka distinkciji jezika i govora. Ali ne u smislu Saussureove lingvistike, već je riječ o shvaćanju govora kao cjelovitih mogućnosti ljudskog izraza, o govoru kao sintezi leksičkih i neleksičkih sredstava izražavanja u govornoj situaciji koja povezuje sudionike u komunikacijskom procesu.

Sve jezične teorije koje pretendiraju biti objektivne svoju objektivnost ostvaruju eliminiranjem čovjeka: kao da čovjek svojom individualnošću, svojom subjektivnošću, unosi nemir i nered u naoko lijepe i skladne lingvističke teorije. Zato je posve jasan i razumljiv Saussureov stav da je samo lingvistika jezika prava lingvistika, jer ona otkriva jezične zakonitosti, opisuje jezični sustav; a lingvistika govora može se shvatiti tek kao zbroj pojedinačnih govornih ostvarenja, u kojima, osim jezičnih, nema nikakvih drugih zakonitosti ni sustavnosti.

Verbotonalna teorija uvodi čovjeka, uvodi nemir, gotovo nered, u naoko skladne lingvističke teorije; taj se nemir suprotstavlja statičnosti jezičnih strukturalističkih teorija. Struktura kako je definira verbotonalna teorija dinamična je višedimenzionalna struktura:

Ona je u isto vrijeme i horizontalna (riječi) i vertikalna, jer riječi »nadolaze« istodobno kad i intonacija i ostale »vrednote govornog jezika«. To je, dakle, struktura koja se formira u toku komunikacije. [...] Ta struktura razrješava nam najosnovnije probleme ljudske mentalne aktivnosti, psihološke i praktične: riječi, koje moraju horizontalno slijediti jedna drugu, ne bi mogle »nadolaziti« u isti čas kad i misao. Nasuprot tome, prostornost i vertikalni dohod vrednota govornog jezika ne samo da omogućuju da se ostvari jedinstvo misli i jezika u svom »nadolaženju«, svom »nastajanju«, nego još u toku izražavanja, komunikativnog, ta vertikalnost neleksičkih sredstava omogućuje istovremenost između »biti« misli i njezinog razvoja u toku vanjskog izražavanja. (Lingvistika govora kao lingvistička osnova verbotonalnog sistema i strukturalizam u općoj lingvistici. »Govor«, 3, 1986, 1, str. 6)

Ovu misao nalazimo i u samim počecima verbotonalne teorije: 1939. u svojoj doktorskoj disertaciji (Valeur logique et valeur stylistique des propositions complexes en français et en croate) Petar Guberina tumači stilističku vrijednost složenih rečenica govornim vrednotama i pokazuje sustavnost govora, onoga što je Saussure nazivao tek zbrojem pojedinačnih govornih ostvarenja. A vrednote govornog jezika jasan su znak prisutnosti čovjeka u govornoj situaciji.

Vrednote govornog jezika znak su globalnosti, znak su čovjekove prisutnosti u aktu komunikacije. Globalnost nužno znači i ljudskost, jer u cjelovitoj govornoj situaciji uključuje čovjeka govornika i čovjeka primatelja poruke. Ljudska se misao oblikuje kao globalna forma intonacije; u prividnoj kontinuiranosti govorenja čovjek govornik promjenama intonacije određuje mjesta bitna za percepciju; drugim riječima: diskontinuirano oblikuje poruku. Sugovornik, u dobro organiziranoj poruci, prima upravo ta, naznačena, bitna mjesta, i u svojoj svijesti stvara globalnost – svoju globalnost.

Globalnost i diskontinuiranost primjerene su čovjeku. One nisu u suprotnosti: globalnost može postojati jedino u diskontinuiranosti, može se efikasno prenositi jedino u diskontinuiranosti. A čovjek je filtar koji kontinuirani svijet oko sebe svojim osjetilima prima i o njemu svjedoči u diskontinuiranim, ljudskim oblicima.

Globalnost i diskontinuiranost ljudske su mjere svijeta. One se suprotstavljaju prividnom redu, analitičnosti, kontinuiranosti; suprotstavljaju se težnji k uzaludnoj i neostvarivoj objektivnosti, ili točnije: težnji k svijetu bez čovjeka. Možda takav svijet može biti konačan, jasan, čak i savršen, ali nam takav svijet doista ne treba. I tu je vrijednost verbotonalne teorije; jer ona nastoji ljudskim mjerilima spoznati, opisati, pa onda možda i promijeniti svijet.

6.

Kako je umjetnički izraz zapravo negacija obične psihološke afektivnosti, jer je riječ o estetskoj emociji, Guberina predlaže stilografiju kao znanost koja bi proučavala stilske postupke, kako afektivne tako i neafektivne, kojima se služi pisac. Riječi i vrednote govornog jezika u stilografskoj analizi podvrgnuti su cjelini umjetničkog djela i, kako kaže Guberina, »predstavljaju samo potencijalno stanje, koje se može ostvariti i transformirati u estetske vrijednosti« (Procédés stylistiques et stylographiques. Analyse scientifique et littéraire. Literature and Science, Oxford, Basil Blackwell, 1955., 51–56). Međutim, i prije negoli je definirao stilografiju, Guberina pristupa književnim tekstovima sa stajališta vrednota govornog jezika. To je posebno vidljivo već u njegovoj studiji o prevođenju. Značajna je i njegova studija Teorija o ritmu i primjena na jedno Krležino djelo, u kojoj pokazuje ulogu vrednota govornog jezika u oblikovanju estetske vrijednosti konkretnoga književnog teksta: Krležinog Kristofora Kolumba. Tu je, jasno, i njegova studija Moderna lingvistika i kazalište.

U prevođenju Guberina polazi od načela da pri prevođenju književnog djela dobar prijevod mora uključivati i umjetničko-literarnu vrijednost. Njegov je početni zahtjev da prijevod ne mora izraziti samo misao izvornika već i njegov osjećajni sadržaj. A pri tome nam uvelike pomaže kontekst, jer »kontekst je najvažniji tumač melodije, snage, rečeničnog tempa, rečeničnih stanki i izvedenih pokreta« (Rasprava o prevođenju, »Hrvatska revija«, XV, 1942., 9, 457–477, 10, 513–525). Što se tiče stiha, Guberina kaže da prevoditelj osim na opće zahtjeve prevođenja treba paziti i na: poseban pjesnički jezik, redoslijed iznesenih misli i ritam.

Govorna situacija kao temelj svake komunikacije jasno dolazi do izražaja u studiji Moderna lingvistika i kazalište (»Hrvatska revija«, 13, 1940., 7, 373–378), gdje Guberina kao nositelje značenja tumači ne samo riječi i vrednote govornog jezika, dakle jezične i govorne znakove, već i sve druge znakove, koji su prisutni u svakoj govornoj situaciji pa tako i u kazališnoj predstavi.

Tako je Marie Bell najviše naglašavala oštre (i, y) i svijetle samoglasnike (i, y, e), dok su Yonnelu bili naročito mili nosni (ẽ, ã, õ) i tamni samoglasnici (u, o). Takav način izgovaranja u uskoj je vezi sa shvaćanjem same uloge. Marie Bell shvatila je Hermionu kao ženu, koja strastveno ljubi i koja zbog te ljubavi može da kolje i svoga dragoga. Ona je dakle: lijepa tigrica (sjetimo se njezine frizure i njezinih pokreta).

Povezanost svih elemenata neke govorne situacije ne znači samo zvuk i pokret već uključuje i sve druge prisutne elemente, dakle ono što će se u Zvuku i pokretu u jeziku nazvati stvarnim kontekstom. Mnogo prije istraživanja suvremene semiologije, koja u svemu vidi znak, Guberina nas upozorava da je obavijest podjednako prisutna u riječima kao i u zvuku, pokretu, frizuri, odjeći, prisutnim predmetima...; jednom riječju u svim elementima govorne situacije.

Kao što se svakodnevna komunikacija odvija u govornim situacijama, koje uključuju stvarnost, sugovornike i njihove reakcije, tako i čitatelj komunicira s književnim djelom, reagira na književno djelo, u dijalogu je s njim; Guberina kaže:

Kad smo osjetili jedno književno djelo kao umjetničko, tada smo uhvatili cjelinu umjetničkog djela. To je najvažnije pri svakoj analizi. Kasnija konkretnija i detaljnija analiza sastoji se zapravo u analiziranju našeg shvaćanja djela. Mi, dakle, analiziramo u neku ruku same sebe, svoj svijet, dio svojega svijeta. Ali baš time ulazimo u samo književno djelo koje smo osjetili kao cjelinu. U tome se i sastoji permanentnost i neiscrpnost umjetničkog djela. Umjetničko djelo postoji, naravno, kao objektivno postojanje, ali čim mi prilazimo analizi tog djela automatski iskače naš vlastiti stav kao jedna druga objektivnost (Teorija o ritmu i primjena na jedno Krležino djelo. »Republika«, IX, 1953, knj. II, 7–8, 622–634).

Umjetnički je tekst zapravo najbolja prilika Guberini da još jedanput afirmira misao o globalnosti, jer upravo umjetničko djelo jasno negira pojedinačnost događaja i semantičku pojedinačnost riječi, a ostvaruje svaki put povezanost čovjeka sa svim njegovim iskustvom, sa svijetom, sa svemirom.

Svaka je misao sintetična, globalna i zato su njezin osnovni izraz vrednote govornog jezika u svakodnevnoj, a posebno u umjetničkoj, komunikaciji. Jer umjetnička je misao po svojoj biti sintetična, antiparcijalna, globalna. Riječi u umjetničkom djelu nemaju značenje samo po rječničkoj vrijednosti nego i po tonu, intenzitetu, pauzama i rečeničnom tempu; i upravo jedinstvo tih elemenata – riječi i vrednota govornog jezika – čini umjetnički ritam, prevodi riječi u njihov umjetnički smisao.

7.

Guberina je prvi u nas napisao opsežnu studiju o crnačkoj poeziji francuskog i engleskog izraza (O crnačkoj poeziji s naročitim obzirom na crnačku poeziju francuskog i engleskog izraza. Rad JAZU, 308, 1955, 209–317). Njegovo zanimanje za crnačku kulturu po svoj prilici proistječe iz njegovih prijateljskih veza s dvojicom velikih crnačkih pjesnika: to su Léopold Sédar Senghor iz Senegala i Aimé Césaire s Martiniquea. Sam Guberina često je isticao kako Césaireova poema Cahier d'un retour au pays natal (Zapisi o povratku u domovinu) nije nastala na njegovom rodnom Martiniqueu, već na plaži Martinska kod Šibenika, gdje je Césaire proveo nekoliko mjeseci. Césaire je, priča Guberina, na našoj obali Jadrana pronašao mnogo sličnosti sa svojim rodnim krajem, pa mu je glasovno povezivanje Martinska/Martinique samo potvrdilo tu vezu.

Kada govori o crnačkom pjesništvu, posebno onome francuskog jezičnog izraza, Guberina posebno promatra poetsku sliku i poetski ritam.

Što se tiče pjesničkih slika, Guberina kod crnačkih pjesnika pronalazi slike koje odražavaju svakodnevni život crnaca, njihovo gledanje na svijet i njihova vjerovanja. Tako npr. crnački pjesnici prilaze stvarima kao bićima jednakima sebi; kod njih su česte slike koje proizlaze iz crnačke mitologije; Guberina ističe i značenje boja, posebno opreke bijelo – crno, u crnačkom pjesništvu: estetske i moralne vrijednosti vezane uz boje drukčije su u crnačkom pjesništvu: crna je boja boja ljepote, dobra, boja estetskih vrijednosti: tako je Senghor jednu svoju zbirku nazvao Hosties noires (Crne hostije); a crno vino nije vin rouge, kako Francuzi nazivaju crno vino, već vin noir.

Posebno su zanimljiva opažanja u vezi s ritmom crnačke poezije na francuskom jeziku. Guberina drži daje riječ o francuskim riječima komponiranim na crnačkoj glazbi. Uspoređujući pjesmu Paris crnačkog pjesnika N. B. Damza s Apollinaireovim Sous le pont Mirabeau, Guberina kaže da se pravilnom europskom tročetvrtinskom ritmu Apollinaireove pjesme suprotstavlja plesni vrtlog svojstven Afrikancu.

A kada crnačkom pjesniku francuske riječi i francuski glasovi nisu dostatni da bi izrazio ritam i glazbu crne Afrike, on koristi glasove koji evociraju afričke jezike. A takvi se pjesnički elementi bitno razlikuju od europske letrističke poezije jer su komponirani u ritmu tam-tama i jazz glazbe, dakle u izvornom afričkom ritmu ili glazbenoj tradiciji Afrike koju su crnci prenijeli u druge zemlje.

Crnačko pjesništvo engleskog izraza razvijalo se u kompaktnim crnačkim masama. U Americi se stvorila narodna poezija crnačkog afričkog naslijeđa. Američki crnački pjesnici temelje svoj izraz na američkoj narodnoj poeziji i narodnom govoru. Oni tako pišu jer njihova publika razumije upravo takav jezik. »A crnački je jezik«, kaže Guberina, »jezik narodnih priča, jezik folklorne građe.« (Idem, str. 313) Naprotiv, crnci u Francuskoj ne čine izolirane cjeline pa je zato i njihova poezija veoma bliska suvremenoj francuskoj poeziji. André Breton ne samo daje Césaireovu poemu Cahier d'un retour au pays natal proglasio najljepšim poetskim tekstom na francuskom jeziku u 20. stoljeću nego uopće nije dvojio da je riječ o nadrealističkom djelu.

Uspoređujući dvojicu velikih crnačkih pjesnika engleskog i francuskog jezičnog izraza, Langstona Hughesa i Aiméa Césairea, Guberina među njima nalazi mnoge razlike, ali i sličnosti: dok Hughes bazira svoju poeziju na narodnom govoru, Césaire se koristi tehnikama najsuvremenije francuske poezije; a zajedničko je obojici pjesnika da govore o otuđenju i isključenju te da obojica koriste sinkopirani ritam. Tako se i pjesnici različitih govornih izraza vezuju, poistovjećuju, preko svog afričkog naslijeđa; crnački pjesnici, bez obzira služe li se engleskim ili francuskim jezikom, nastoje prije svega izraziti ritmove svoje pradomovine, Afrike.

Kao bitnu odrednicu crnačke poezije Guberina ističe »crnaštvo«, »Crnaštvo« (negritude) vezano je uz velike crnačke pjesnike francuskog izraza Léopolda Sédara Senghora i Aiméa Césairea, pa se zato vrlo često i opisuje kao isključivo književni pokret, pokret ograničen na propagiranje kulture i civilizacije crne Afrike. Guberina uvijek ističe daje »crnaštvo« zapravo politički revolucionarni akt, a da je književno stvaranje tek put da alijenirani crnci postanu svjesni svoje kulture, svog identiteta i svog dostojanstva. Misao »crnaštva« potaknula je i Senghora i Césairea na razlaz s francuskom ljevicom (Socijalističkom strankom za Senghora i Komunističkom strankom za Césairea), jer francuska ljevica nije uočavala potrebu borbe protiv dekolonizacije, odnosno nije shvaćala po čemu se problemi crnaca razlikuju od problema bijelog proletarijata u borbi protiv kapitalizma. Guberina kaže da je i danas »crnaštvo« živo te djeluje u dva pravca: u kulturnom pravcu u svim crnačkim zemljama koje su ostvarile svoju nezavisnost; i u političkom pravcu u svim zemljama u kojima je rasizam još uvijek prisutan.

8.

Prvi Guberinini znanstveni radovi upravo su s područja stilistike. Ako izuzmemo njegov prvi objavljeni znanstveni rad – Tabella Plumbea Sisciensis (1937), koji je svojevrsni hommage njegovom učitelju Petru Skoku, svi su njegovi radovi od 1938., kada objavljuje studiju Govorni jezik i pisani jezik, do objavljivanja knjige Zvuk i pokret u jeziku 1952. isključivo radovi s područja stilistike. Bibliografija Petra Guberine poslije 1952. pokazuje da se njegovo zanimanje pomiče prema nastavi živih jezika i prema rehabilitaciji slušanja. Međutim, čitanje njegovih radova sve do današnjeg dana pokazuje da je afektivna stilistika prisutna i dalje u njegovoj teorijskoj misli i u praktičnim primjenama. Verbotonalna teorija počiva na vjernosti Petra Guberine njegovoj mladenačkoj ljubavi – afektivnoj stilistici.

Bibliografija važnijih radova Petra Guberine s područja stilistike

  • Govorni jezik i pisani jezik. //»Hrvatski jezik«, 6/7 (1938./39.), 114–134.
  • Valeur logique et valeur stylistique des propositions complexes en français et en croate. Zagreb: Štamparija »Gaj«, 1939., 350 str.
  • 2. izd. Valeur logique et valeur stylistique des propositions complexes. Théorie générale et application au français. Zagreb: »Epoha«, 1954., 264 str.
  • 3. izd. Valeur logique et valeur stylistique des propositions complexes. Théorie générale et application au français, Mons: Didier Erudition, Centre international de phonétique appliquée, 1993., 264 str.
  • Guberina, P., Krstić, K. Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika. Zagreb: »Matica hrvatska«, 1940., 220 str.
  • Moderna lingvistika i kazalište. //»Hrvatska revija«, 13, 7 (1940.), 373–378.
  • Hrvatski književni jezik i hrvatski jezikoslovci. //»Hrvatska revija«, 14, 6 (1941.), 283–296; Idem. //»Jezik«, 43, 1 (1995.), 2–14.
  • Nekoliko riječi o stilistici, //»Hrvatska revija«, 15, 2 (1942.), 57–61.
  • Jezik i njegovo očitovanje. //»Alma mater croatica«, 5, 5/6 (1942.), 273–285.
  • Rasprava o prevođenju. //»Hrvatska revija«, 15, 9, 10 (1942.), 457–477, 513–525.
  • Problem slaganja vremena. Rad JAZU, 282, (1951.), 33–74.
  • Zvuk i pokret u jeziku. Zagreb: »Matica hrvatska«, 1952., 224 str.
  • Povezanost jezičnih elemenata. Zagreb: »Matica hrvatska«, 1952., 433 str.
  • Teorija o ritmu i primjena na jedno Krležino djelo. //»Republika«, 9, knj. II, 7–8 (1953.), 622–634.
  • Idem. //Miroslav Krleža. Uredili: Blaže Koneski, Bratko Kreft, Marijan Matković, Marko Ristić, Petar Šegedin, Ervin Šinko, Dragutin Tadijanović. Zagreb: JAZU, 1963., str. 352–365.
  • Idem. //Krležin zbornik/ uredili: Ivo Frangeš, Aleksandar Flaker. Zagreb: »Naprijed«, 1964., str. 365–394.
  • crnačkoj poeziji s naročitim obzirom na crnačku poeziju francuskog i engleskog izraza. Rad JAZU, 308, (1955.), 209–317.
  • Procédés stylistiques et stylographiques. Analyse scientifique et littéraire. //Literature and Science, Oxford: Basil Blackwell, 1955., 51–56.
  • Jedinstvo imenice i glagola u funkciji karakteriziranja. Zbornik Filozofskog fakulteta, Zagreb, 9, (1955.), 121–130.
  • Predgovor knjizi: Aimé Césaire. Cahier d'un retour au pays natal. Paris: Présence Africaine, 1956., str. 9–24.
  • La Logique de la logique et la logique du langage. »Studia romanica et anglica zagrabiensia«, 2, 3, (1957.), 13–30.
  • Etude expérimentale de l'expression linguistique. »Studia romanica et anglica zagrabiensia«, 3, 5 (1958.), 36–42.
  • Idem. pod naslovom: Etude expérimentale des différents types de phrases. //Guiraud, P., Kuentz, P. La Stylistique, Paris: Klincksieck, 1970., str. 208–214.
  • L'Esthétique et la morale des poètes noires écrivant en langues européennes, //»Studia romanica et anglica zagrabiensia«, 3, 6 (1958.), 25–38.
  • Stilistika (skripta). Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, 1958., str. 130.
  • 2. izd. Zagreb: Zavod za fonetiku Filozofskog fakulteta, 1967., str. 130.
  • Le son et le mouvement dans le langage. //»Studia romanica et anglica zagrabiensia«, 4, 7 (1959), 3–15.
  • La stylistique, science quantitative ou qualitative? Un contenu lexicologique différent – la même identification. //Revue de Linguistique«: Académie de la République Populaire Roumaine, 4, 1 (1959.), 5–8.
  • Structure poétique de la poésie noire d'expression anglaise en Amérique, //»Studia romanica et anglica zagrabiensia«, 6, 12, (1961.), 53–78.
  • Tragom afričke crnačke kulture. //»Naše teme«, 5, 7 (1961.), 985–1019.
  • La Méthode audio-visuelle structuro-globale. //»Revue de phonétique appliquée«, 1 (1965.), 35–64.
  • Phonetic Rhythms in the Verbo-tonal System. //»Revue de phonétique appliquée«, 16 (1970.), 3–14.
  • Fonetski ritmovi u verbotonalnoj metodi. //»Govor«, 2, 3 (1971.), 3–13.
  • La parole dans la méthode structuroglobale audio-visuelle. //»Le Français dans le Monde«, 103 (1974.), 49–54.
  • Les activités ludiques dans l'apprentissage d'une seconde langue. //»Studia romanica et anglica zagrabiensia«, 23, 1/2 (1978.), 515–523.
  • The Role of the Body in Learning Foreign Languages. //»Revue de Phonétique Appliquée«, 73/74/75 (1985.), 37–50.
  • Svjedočanstvo o postanku crnaštva. //»Književna smotra«, 17, 59/60 (1985.), 84–89.
  • Lingvistika govora kao lingvistička osnova verbotonalnog sistema i strukturalizam u općoj lingvistici. //»Govor«, 3, 1 (1986.), 3–18.
  • Govor i prostor. //»Filologija«, 14 (1986.), 87–95.
  • Preduvjeti govorne komunikacije. //»Senjski zbornik«, 18 (1991.), 63–67.
  • Psiholingvističke strukture i perceptivne strukture u svjetlu verbotonalne teorije. //»Filologija«, 20/21 (1992–1993), 139–151.
  • Filozofija verbotonalnog sistema. »Filologija«, 24/25 (1995.), 157–164.
  • Cipra, F., Guberina, P., Krstić, K. Hrvatski pravopis. Zagreb, ArTresor naklada, 1998., 176 str.