E-biblioteka

Branko Vuletić: Stilistika govora

Stilemi simultanosti u ranim tekstovima Miroslava Krleže

»Osmišljavanja«, Zbornik u čast 80. rođendana akademika Miroslava Šicela. Priredio: Vinko Brešić, FF press, Zagreb, 2006.

0. Simultanizam

Kada početkom dvadesetog stoljeća moderna sredstva komunikacije uvelike smanjuju razdaljine, prostor se počinje osjećati kao jedinstven: u slikarstvu i u književnosti govori se o mogućnosti simultane percepcije udaljenih prostora, kao i o simultanoj percepciji prostora uopće, a to znači i o istodobnom promatranju predmeta s različitih gledišta. Guillaume Apollinaire prvi uvodi pojam simultanizma. Govoreći o novom duhu i pjesnicima on kaže:

U području inspiracije, njihova sloboda ne može biti manja od slobode dnevnih novina, koje, na samo jednoj stranici raspravljaju o najrazličitijim materijama, prelaze najudaljenije zemlje. Pitamo se zašto pjesnik ne bi imao barem jednaku slobodu i zašto bi bio obavezan u epohi telefona, radija i avijacije, prema ograničenostima prostora.1

Aleksandar Flaker govori o globalnom simultanizmu kao jednom od pojavnih oblika simultanizma:

Globalni simultanizam označuje nam, dakle, tekstove ili njihove dijelove u kojima se pojavljuju raznoprostorni ili raznovremenski predmeti ili zbivanja koja pripadaju među sobom udaljenim regijama, zemljama ili kontinentima s orijentacijom na obuhvat cijele Europe, pa čak i zemaljske kugle. Često se takav simultanizam ostvaruje u nabrajanju raznorodnih predmeta ili zbivanja – njihovim katalogiziranjem.2

1. Simultanizam i stilemi simultanosti

Rani tekstovi Miroslava Krleže nastaju upravo u vrijeme kad Apollinaire piše o simultanizmu. A kao paradigmu globalnog simultanizma A. Flaker navodi pjesmu »Veliki Petak hiljadu devetstotina i devetnaeste«.

U krvavom uzničkom svijetlu crvene pandurske lampe,
što može hrvatski čovjek?
On hrvatske guta suze.
Slanu i gorku sol.
(...)
U krvavom uzničkom svijetlu crvene pandurske lampe
što može hrvatski čovjek,
na Evropski Veliki Petak?
Kad Sina Čovječjeg kolju, rane mu pale i deru,
na glavu mu siplju kletvu i kamen i metak,
na oblačni, crni, evropski Veliki Petak,
kad trese se krvava kugla zemlja,
od Pekinga do Rima, od Transwaala do Kremlja,
hrvatski čovjek posmrtni žižak pali,
Karmine tužne pije i razbito pjeva:3

Osim izrijekom iskazanog simultanizma (od Pekinga do Rima, od Transwaala do Kremlja) u ovoj se pjesmi nalazi i ključni stilem simultanosti – gomilanje, tj. ono što Flaker naziva katalogiziranjem: kolju, pale i deru; kletvu i kamen i metak; oblačni, crni, evropski Veliki Petak. Gomilanje se može nazvati stilemom simultanosti jer se isti predmet, osoba ili događaj opisuju istodobno s različitih stajališta. Gomilanje je u pravilu nizanje sinonima: isti se predmet opisuje, gleda s malo drukčijeg stajališta: svaka točka gledišta, poput kuta snimanja, otkriva neke drukčije nijanse istog sadržaja. Ovaj stilem simultanosti višestruko je važan: ponajprije zato što je riječ o gomilanju sinonimnih glagola te imenica i pridjeva; a svi glagoli, imenice i pridjevi u gomilanju zapravo su sinonimi: svi govore o istom sadržaju; svi zajedno izriču različite dimenzije istog negativnog sadržaja. Gomilanje imenica (kletvu i kamen i metak) središnji je dio svih gomilanja; a ovo nizanje imenica pokazuje i motivirane aliteracijske veze: sva tri elementa sadrže glasove k i e; kamen i metak dodatno su povezani glasovima m i a, a kletva i metak glasom t. Kamen i metak pokazuju gotovo idealno zrcalno odražavanje svojih glasova: kame / meak, pa se tako može govoriti i o odražavanju njihovih sadržaja. A i rima metak/Petak može se tumačiti kao stilem simultanosti: glasovni sastav Petka vraća čitatelja na metak i u tome vraćanju ove se riječi povezuju, poistovjećuju, traju istodobno. Isto se tako i zemlja rimuje s Kremlja, pa se niz od Pekinga do Rima, od Transwaala do Kremlja potvrđuje kao pars pro toto za čitavu Zemlju. Rima je, kako je govorio Lotman, jedan od postupaka vraćanja na tekst koji je ispunio svoju osnovnu informacijsku ulogu, koji je izrazio svoj osnovni jezični sadržaj; vraćanje potvrđuje motivirano povezivanje, dakle poistovjećivanje riječi u rimi; ali to znači i istodobno trajanje sadržaja međusobno odražavanih riječi. I tako kamen, metak i Veliki Petak čine središte ovog i svih drugih gomilanja u pjesmi. A ključna aliteracija glasa k obuhvaća širok kontekst: krvavom, uzničkom, hrvatski, čovjek, Evropski, Veliki Petak, kolju, kletvu, kamen, metak, evropski, Veliki Petak, krvava, kugla, Pekinga, Kremlja, hrvatski, čovjek, žižak, karmine. U navedenim stihovima od 309 glasova 25 je k; u postocima to iznosi 8,09%, dok je očekivano javljanje glasa k u glasovno neutralnom kontekstu tek 3,18-3,33%; riječ je dakle o brojčano veoma jakoj aliteraciji, jer u navedenom kontekstu glasa k ima 2,5 puta više negoli u glasovno neutralnom kontekstu. Vjerojatno se ova aliteracija i ne bi tako lako uočila da ne izvire iz jake glasovne veze: višestrukog i zrcalnog odražavanja glasova u riječima kamen i metak te rime metak i Veliki Petak.

I aliteracija je stilem simultanosti: ona motivirano vezuje niz riječi u jednu cjelinu: svaka riječ aliteracije uključuje sve druge; aliteracija izvlači linearni slijed odvijanja jezičnog znaka u vertikalu u kojoj se istodobno nižu svi sadržaji. Unutarnje motivirani odnosi iskazani nekom aliteracijom govore o neprestanom vraćanju, neprestanom širenju i preciziranju sadržaja. Aliteracija od niza riječi tvori sinonime, ali pokazuje i simultano odvijanje – trajanje svih riječi, svih sadržaja motivirano povezanih glasovnim ponavljanjem.

Navedena pjesma pokazuje još jedan stilem simultanosti: riječ je o ponavljanju koje se poput refrena provlači kroz cijelu pjesmu: U krvavom uzničkom svijetlu crvene pandurske lampe,/ što može hrvatski čovjek? Jednak se tekst, jednak se sadržaj osvjetljuje s različitih stajališta, njegovo se značenje širi: Hrvatska postaje Europa: crvena pandurska lampa postaje europski Veliki Petak.

Pogledajmo još jedan primjer. U pjesmi »Silvestarski nokturno godine hiljadu devetstotina i sedamnaeste« izrijekom se iskazuje simultanizam: povezuju se daleki svjetovi – New York, Genova, Honkong i Smrok; a tu su i antene koje povezuju sve meridijane.

O! U Newyorku, Genovi i Honkongu
sad sve sirene usidrenih lađa
viču,
i sve antene sad, u ovaj čas, pregršti siplju modrih iskara
po pojasima svih meridijana.

Al' ja nisam u Newyorku, Genovi i Honkongu,
i ne slušam pjesme usidrenih lađa.
Ja na Smroku gledam krvav mjesec nad grobljem gde se rađa,
i oblaka plešuću povorku u žalosnoj i sivoj rasvjeti.
Sve martiri, jadni, raspeti.
(...)
Što si nam dala, bludnice stara?
Ludnicu, kasarnu, topove i cara,
i glazbe i požar, sprovode i strah.
(...)
1 ljudi se mislima biju, knjigama i štampom. Ljudi se nožem biju,
olovom i plinom,
i noktima i kundakom i šakom,
ljudi se kolju i sove viču na Smroku.
I to je Silvestrova noć.

Osim izrijekom iskazane simultanosti u navedenim je stihovima i nekoliko stilema simultanosti: tu su ponajprije dva gomilanja imenica: Ludnicu, kasarnu, topove i cara, i glazbe i požar, sprovode i strah; I ljudi se mislima biju, knjigama i štampom. Ljudi se nožem biju, olovom i plinom, i noktima i kundakom i šakom. Aliteracija glasa s svojim visokim tonom ponajprije govori o auditivnim senzacijama zvuka sirena (sad sve sirene usidrenih lađa / viču); a zatim ista aliteracija govori o svjetlosti modrih iskara po pojasima svih meridijana. Ova aliteracija obuhvaća i širi kontekst; zanimljivo je da se u tu aliteraciju uklapa i Krležina inačica Smrok. A nakon gomilanja pjesma završava aliteracijom glasa s; i tako se ponovno povezuju auditivne i vizualne senzacije sa Silvestarskom noći:

ljudi se kolju i sove viču na Smroku.
I to je Silvestrova noć.

2. Gomilanje – ključni stilem simultanosti

Posebno su zanimljiva gomilanja imenica ili pridjeva, jer je odsutnost glagola jasan znak moguće simultanosti.

Izbijen, izranjen, bolan, napaćen, gladan, proboden, rasječen, popljuvan, prerezan, u robijaškom ruhu, stoji kao stup u tučnjavi, a zvijezda mu se krijesi nad glavom. (Hrvatski bog Mars: Hrvatska rapsodija, 415)

 

Kao potres se ruši na pokrajine i trese i ništi katedrale, kazališta, akademije, kasarne, palače, dvorove, redakcije, atelijere, urede, crkve, sabore, kapelice, laži, luksuriozne hrvatske laži – to već i nije vlak, to je sjajni užareni komet, što svojom grimiznom sjajnom repinom pali i razara sve što dosegne. To je bijes, to je požar, to je poklič za Suncem. (idem, 417)

U posljednjem se primjeru može govoriti i o gomilanju glagola (ruši se, trese, ništi), ali se gomilanje imenica nameće kao mnogo jače. Sinonimični predikati otvaraju i zatvaraju ovaj primjer: ruši, trese, ništi – pali, razara. Između opetovanih znakova uništavanja nižu se objekti, možda naoko nespojivi, a niz objekata zapravo se rezimira u riječi laži. I na kraju: tročlano gomilanje gramatičkih paralelizama snažno rezimira prethodni kontekst, i to je opet stilem simultanosti: svaki od sinonimskih dijelova (bijes, požar, poklič za Suncem) sadrži sve ostale, a svaki od njih sadrži i čitav prethodni kontekst.

Ima primjera gomilanja i imenica i pridjeva:

I svi piju da zaborave. Da zaborave, da se vraćaju u one puste, okrečene, okrutne prazne kasarne, gdje na dnu hodnika tako tužno gore petrolejke. Gdje je uvijek nebo oblačno i kišu je čuti, kako kapa u žlijebu; gdje se na golim dvorištima dime kotlovi, gdje ima ušiju i stjenica i svraba i čirova i sušice i znoja i krvi.

 

Svi piju da zaborave, da se vraćaju u jame, gdje strši žica i zijeva crna neizvjesnost, gdje lete mine i noge, i uda i glad, i granate, i gdje se puši krv. Crvena ljudska krv. (idem, 408)

Nakon gomilanja pridjeva (puste, okrečene, okrutne, prazne) slijedi gomilanje imenica (gdje ima ušiju i stjenica i svraba i čirova i sušice i znoja i krvi). Zadnji ulomak može se promatrati kao gomilanje imenica i kao gomilanje glagola: glagoli su istaknuti inverzijom subjekta i predikata: strši žica, zijeva neizvjesnost, lete mine, puši se krv; a gomilanje imenica i glagola sažima se još jednim postupkom simultanosti – bezglagolskom rečenicom: ona u svom govornom ostvarenju sažima cijeli prethodni kontekst: uz precizno određenje krvi (crvena ljudska) u govornom se ostvarenju eliptične rečenice ponavlja, sažima cijeli kontekst.

Kad je riječ o gomilanju glagola, oni u pravilu iskazuju simultanost, a ne vremenski slijed.

Vuku stolove. Razbijaju, naravno, posude i boce. Metu se. Rukuju. Spoznavaju. Grle. Sve histerički. Nervozno. Luđački.

(...)

Kucaju se. Piju. Žive. Vesele se. (Legende: Kraljevo, 213)

 

Sve se jače uskomeša. Zavrije. Sve je to jedan golemi kotao u kom se puše i vriju čudne varave pare, divlji zvuci – čarobne boje – bolesna lica. Sve se to talasa, propne kô podivljali pastuh – pa protutnji, juri, frče, rže, pada kô val – ritmički se cjeluje, ubija, živi, ždere, pije, urla. (idem, 216)

 

I svi plešu, sve se valja, sve ide. Sve nekud ide. U dim, u požar, u krv, u ludilo. I tutnje bubnjevi, ječe trube, zvone mjedeni pladnji, deru se ljudi, mirišu ruže, lepršaju rupci i stjegovi, sveti stjegovi, hrvatski stjegovi... (Hrvatski bog Mars: Hrvatska rapsodija, 397)

Posljednji primjer pokazuje i zrcalnu strukturu: počinje i završava subjektom. Najprije je riječ o gomilanju predikata i ponavljanju subjekta (svi, sve). Sljedeće je gomilanje priložnih oznaka: U dim, u požar, u krv, u ludilo: to su sve sinonimi koji pokazuju pravu vrijednost gomilanja: osvjetljavanje istog predmeta ili događaja s različitih stajališta. U završnom rečeničnom nizu gomilaju se proste rečenice u inverziji subjekata i predikata. Predikati su na prvom mjestu i ističu se: od niza sinonimskih predikata koji opisuju zvukove (tutnje, ječe, zvone, deru se) prelazi se na mirišu, lepršaju; auditivni osjeti prelaze u olfaktivne i vizualne; a svi se osjeti spajaju u jedan zbog sinonimičnosti elemenata u gomilanju. Gomilanje se zatvara zrcalnom strukturom: neinverzija subjekta i predikata na početku odražava se u inverziji predikata i subjekta na kraju: svi plešu / lepršaju rupci.

Početak i kraj, dakle neinverziju i inverziju, ne izjednačuje samo njihov zrcalni odraz nego i aliteracija glasova siv: svi, sve, sve = stjegovi, sveti, hrvatski; aliteracija je jača u završnom dijelu jer se uz glasove siv u svim riječima javlja i t. Aliteracija djeluje i u povezivanju sinonima koji govore o jakim auditivnim senzacijama: zadnji se element auditivnoga gomilanja (deru se) glasovima r i u vezuje uz mirišu i lepršaju, a ovi su pak jednakim glasovima vezani uz svoje subjekte: ruže, rupci.

3. Bezglagolska rečenica

Jedna od funkcija bezglagolske rečenice jest sažimanje prethodnoga konteksta. Pogledajmo nekoliko primjera.

Boriti se, da bi čovjek mogao jesti i spavati. Spavati sa ženama, naravna stvar, a onda opet klati, jesti i spavati. Želudac i žena. (Davni dani, 77)

On muca o velikim stvarima i ne umije se izraziti. Profesor. (Davni dani, 92)

Oblačje u nama s pjanim vjetrom pleše,
svemirom se pjesma razlijeva od Sreće.
Podne kao metulj vatreni prelijeće.
Sunce! Život! Vodoskok! I cvijeće!

(Simfonije: Podnevna simfonija, 41)

(...) grozno lijepa žena, Melanholija,
u sutonu sa mnom po poljima hoda.
Zmijsku bijelu ruku na mojoj nosi kosi,
izgleda ko divna i žalosna žena.

Pa kad zrakom plešu kolobari plavi,
ta me Sablast cjelovima davi...
O, grozno lijepa žena, Melanholija!

(Simfonije: Suton, 85)

U posljednjem se primjeru može usporediti dvije identične sintagme (grozno lijepa žena, Melanholija): prva kao dio cjelovite rečenice uvodi opis, a druga ga kao usklična bezglagolska rečenica rezimira svojim govornim ostvarenjem.

Bezglagolskom se rečenicom bogatije razvijaju govorne vrednote, dakle čitava akustička strana govora, koja unosi novu, osobnu dimenziju pisca ili nekog lica. Nesumnjivo je da će izraz neke emocije biti snažniji, učinkovitiji, efektniji, ako pisac upotrijebi formu koja će zahtijevati bogat razvoj govornih vrednota; a to se postiže upravo bezglagolskom rečenicom, gdje nepotpuni leksički materijal traži cjelovitost u govornim vrednotama koje proističu iz konteksta. Elipsa je, upravo zbog govornih vrednota koje prate njezino ostvarenje, mnogo subjektivniji, afektivniji izraz negoli je to cjelovita glagolska rečenica. Dok glagolska rečenica, naročito u kontrastu s elipsom, iznosi neke objektivne podatke, elipsa komentira te podatke, iznosi osobni stav pisca ili nekog lica.

Bezglagolska rečenica veoma efikasno sažima prethodni dio konteksta, jer njezina (prividna) nepotpunost uvjetuje čvršću vezu s kontekstom, i naprema tome i specifično govorno ostvarenje elipse, koje u sebi sadrži cjelokupni kontekst. Svojstvo rezimiranja prethodnoga (i okolnoga) konteksta nalazi se isključivo u govornom ostvarenju elipse: kontekst uvjetuje govorno ostvarenje i zato ono sadrži čitav kontekst. Razumljivo je da to govorno ostvarenje mora biti bogato kako bi sadržavalo čitav kontekst; a to se bogatstvo govornog ostvarenja postiže, sugerira upravo elipsom, jer eliptični rečenični ustroj zahtijeva bogatu uporabu govornih vrednota.

Ponavljanje, sažimanje prethodnoga konteksta pokazuje da je bezglagolska rečenica stilem simultanosti, jer istodobno teku i leksički sadržaj same eliptične rečenice i odražavanje prethodnog konteksta u njezinu govornom ostvarenju. I ovaj postupak pokazuje vezu između govornog ostvarenja i simultanog odvijanja različitih sadržaja.

4. Pucanje rečenice

Jedan je od čestih postupaka u ranim tekstovima Miroslava Krleže pucanje rečenice. Riječ je obično o jednostavnom interpunkcijskom razbijanju rečenice na nekoliko manjih.

Pisac može formalno jednu rečenicu rastaviti u nekoliko i tako istaknuti pojedine njezine dijelove, od kojih svaki sadrži, rezimira, čitavu rečenicu.

Ljubim Suton. Kišu. Nijeme mrtve šume.

(Simfonije: Suton, 92)

 

U tom našem zahodu, tko tu nešto može? To smo mi: stoka. Staja. Blato. Svinje. Lopovi. (Davni dani, 263)

 

Trebalo bi pisati o suncu, o sunčanim danima i o sunčanim ljudima. Bezuslovno i veoma smiono i uvijek o sunčanom gnjevu. O vedrinama. Uzvišeno. Pobjedonosno. (Davni dani, 60-61)

On se žrtvuje i treba da se žrtvuje za dužnost, za poštenje, za narod! Za domovinu! Za cara! Za kralja! Za politikante! (Mars, 102)

U posljednjem primjeru jasna je govorna gradacija: kako intenzitet emotivne angažiranosti raste, tako se i rečenica razbija na manje eliptične i usklične rečenice; na kraju se pozitivna linija gradacije razbija u ironiji, paroksizmu i bijesu: Za politikante!

Ako je rečenica govorno, emotivno, jako bogata, toliko bogata da je to bogatstvo nemoguće izraziti jednom rečenicom, rečenica puca, razbija se u nekoliko manjih, obično eliptičnih. Nešto što bi moglo biti jedna duža, govorno neutralna, rečenica ostvaruje se kao nekoliko kratkih, eliptičnih, emotivno jako izražajnih rečenica. I svaka od tih rečenica, osim svoga vlastitog sadržaja, svojim govornim ostvarenjem rezimira, ponavlja prethodni kontekst. Prividna jukstapozicija riječi koje tvore zasebne rečenice zapravo je istinska subordinacija: iako formalno odvojene, ove su rečenice bitno povezane kontekstom, govornim ostvarenjem: svaka od njih sadrži, ponavlja sve ostale bez obzira na njihov vremenski redoslijed: a to znači da se oblikuje bogat, simultan, spacijalan znak. S druge strane, ovakve se rečenice po svojoj funkciji, po svojoj vrijednosti, bitno približavaju uzvicima, zato što su kratke, govorno veoma bogate i konačno zato što nisu dijelovi rečenice nego su rečenice same.

Svaki od razbijenih dijelova ponavlja čitavu prethodnu rečenicu i tako se postiže simultano trajanje linearno razvedenih dijelova. Postupak pucanja rečenice sličan je gomilanju: svi su dijelovi zapravo sinonimi; svaki oblikuje zasebnu rečenicu, ali svaki i ponavlja prethodnu, traje zajedno s prethodnom. I ovdje se pokazuje jasna veza između govornog ostvarenja i stilema spacijalnosti: govorno je ostvarenje samo po sebi spacijalan, simultan znak, jer u istom vremenu prenosi nekoliko poruka.

5. Ponavljanje

I ponavljanje se može tumačiti kao stilem simultanosti.

A onda se čini,
kao da nas stari
Gospodin Gospodin
mrvi i bije i muči i ništi.
O, koliko sad ih plače
i gine i proklinje i vrišti.

(Tri pjesme iz novembra godine hiljadudevetsto i petnaeste: Kiša)

U navedenom primjeru uz gomilanje predikata javlja se i ponavljanje (Gospodin Gospodin). Ovo je ponavljanje posve nepotrebno kao logički, jezični znak, ali ne i kao emotivni, govorni znak; ponavljanje jednostavno iskazuje bogat emotivni sadržaj, koji je nemoguće izraziti u jednom javljanju, pa se riječ mora ponoviti. Govorni se sadržaj mijenja, pa je ponavljanje poput gomilanja sinonima: isti se predmet, lice ili pojava opisuju, promatraju s različitih stajališta.

Sličan je i sljedeći primjer:

O, vidim Te!
I to je vojska tvoja, Gospodine! Gospodine! Gospodine!
Nariču ti zvona pjesmu maglenu
i guta crkva Tvoja mrtve gomile
i hrani se tim gnjilim mesom. Bestija!
A despotska ti ruka sveđ nove žrtve kosi.
Gospodine! Ja hromi đavo tvoj, ja znadem Tko si!

(Pjesma hromoga đavola)

Tri vokativa djeluju poput gradacije, govorne gradacije: oni govore o izazovu, revoltu, bijesu, što se vidi iz općeg konteksta pjesme. Ovo tročlano ponavljanje vokativa kao da ponavlja gomilanje iz »Pjesme Gospodinu, koji je nad mojim skladom i nad mojim grčem«:

O Svijetli, O Sunčani, o Nacereni, Grozni!
Ti goriš kao grm i pjevaš kao Rabbi.
(...)
Sunčani, Silni, Svijetli, Rabbi!
(....)
O Sunčani, Grozni, Nacereni Rabbi!

U posljednjem je primjeru veliki raspon božanskih epiteta iskazan gomilanjem pridjeva, a u prvom se jednaki sadržaji iskazuju govorom u ponavljanju vokativa. Ova su ponavljanja stilemi simultanosti: jezični znakovi teku u linearnom nizu, a njihovi jednaki oblici govore o mogućnoj simultanosti; pa se tako i njihovi različiti govorni sadržaji preklapaju, traju istodobno.

Ponekad se ponavljanja javljaju u raznim dijelovima pjesme: provlače se kroz pjesmu poput glazbene teme, koja se u ponavljanjima obogaćuje, osvjetljava iz različitih kutova. Ponavljanja su govorni sinonimi poput gomilanja; a smisao im je jednak: cjelovit opis nekoga predmeta, lica ili događaja.

O Veliko Bezglavo Nešto, prokleto ime tvoje,
u sve vijeke vijekova!
Krvavi čavli opet čovječju ruku gnoje,
a zloguka ptica tmine mrtvačku pjesan poje.
Zloguka ptica tmine, slijepa ptica sova.
O Veliko Bezglavo Nešto, prokleto ime tvoje,
u sve vijeke vijekova!
U borbi s krdom lažnih i krivih bogova
pao je Čovječji Sin.
Krstove svoje je golgotski zabio cirkus
iz gubave Judeje u carski Berlin.

(Veliki Petak godine hiljadudevetstotina i devetnaeste)

Danas je Nedjelja. Smrtni Dan Rujna.
Na sprovod Rujnu idu magle žalosne
a lišće se crveno smije
pijano gorućeg vina
jesenjih karmina.
Ah, danas je Nedjelja. Smrtni Dan Rujna.

Svi smo mi znali, da će Rujan umrijeti,
Jer umire sve.
I dugo smo, dugo, čekali Rujna prozirnu smrt:
i cvrčci su tužno naricali u noći
i stihovi su tiho kapali u srce
i vatre su gasle crvene i žute,
ali od stvari, što tihu Smrt slute
je li sanjao itko
da će Nedjelja biti Smrtni dan Rujna?

Da će Nedjelja biti Smrtni dan Rujna,
to nije sanjao Nitko.

(Smrtni Dan Rujna)

Ponavljanja u navedenim primjerima neprestano se obogaćuju jer se javljaju u različitim kontekstima: svako ponavljanje preuzima sadržaj svoga neposrednog konteksta i prethodnoga (ili sljedećega) ponavljanja i tako se višestruko ponavlja, obnavlja sadržaj čitave pjesme.

6. Višestruki stilemi simultanosti

Često se u jednom tekstu nalazi više stilema simultanosti.

O sada,
kad u prokletim kotlovima luđačke Evrope
kuhaju krvava srca,
i kad gladne djevojčice plaču na kiši i mole hljeb,
i kad se sve ždere i razdire i kune,
na Uskrs –
danas –
kad se daruju po crkvama jaja i kolači
i teče krv
(…)
A onda je netko donio među panorame
drvenoga Hristosa sa crvenom zastavom
i tekle su vučje suze, a ljudi su se klali.
Na Uskrs. Na Uskrs.

(Hiljadudevetsto i sedamnaesti katolički Uskrs)

(1) U navedenom primjeru može se govoriti o gomilanju glagola; središnji je dio gomilanja glagola s negativnim predznakom: ždere i razdire i kune; a ova se negativna konotacija širi na sve glagole u pjesmi: kuhaju, plaču, mole, daruju, teče, tekle, klali.

(2) U navedenom je tekstu veoma jaka aliteracija glasa k; središte je ove aliteracije u jakoj homofonskoj vezi: prokletim kotlovima; atribut i imenica nužno su, motivirano povezani nizom jednakih glasova (k, o, t, l, i, m); atribut sadrži, izriče svoju imenicu i prije negoli je ona ostvarena u linearnom slijedu teksta; imenica u svom glasovnom sastavu opetuje svoj atribut: riječ je o kompleksnom dvočlanom ponavljanju. Ova homofonska veza jasan je stilem simultanosti: atribut i imenica postoje u linearnom slijedu, ali postoje i u istodobnom odvijanju svojih sadržaja: materijalno postoje jedno u drugome. A iz ove snažne homofonske veze izvire aliteracija glasa k, koja se proteže na čitavu pjesmu: kad u prokletim kotlovima luđačke, kuhaju krvava, kune, kolači, krv, na Uskrs, netko, tekle, klali. Sve su riječi u aliteraciji povezane, motivirano povezane: svaka od njih sadrži, ponavlja i sve druge. Aliteracija može ponekad imati onomatopejske, sinestetske ili metaforičke vrijednosti; međutim, njezin je osnovni smisao uvijek jednak i uvijek prisutan: to je motivirano povezivanje riječi preko materijalnosti nekog glasa; a iz takvog motiviranog vezivanja proistječe i simultanost sadržaja. I tako čitav niz riječi povezanih aliteracijom glasa k izvire iz jake homofonske veze; ili: čitav se aliteracijom povezan niz slijeva u jaku homofonsku vezu: prokletim kotlovima.

(3) Pjesma se dvostruko rezimira: dva se puta u govornim ostvarenjima stilema opetuje sadržaj čitave pjesme; a rezimiranje je samo po sebi stilem simultanosti, jer uz svoju vlastitu obavijest sadrži i čitav prethodni kontekst. Pjesma se najprije rezimira zrcalnom strukturom: i tekle su vučje suze, a ljudi su se klali; subjekt i predikat u inverziji i neinverziji zatvaraju pjesnički prostor, rezimiraju prethodni tekst. Navedena zrcalna struktura pokazuje i jak glasovni ustroj: osim aliteracijom glasa k, koja povezuje čitavu pjesmu, predikati su povezani i aliteracijom glasa l, odnosno glasovnom grupom kl: tekle, klali. Subjekti su povezani asonancom vokala u: vučje suze, ljudi; vokal u auditivno je najniži vokal, pa se tako sinestetski vezuje s tamom, i dalje metaforički s tamnim, mračnim sadržajima, dakle upravo onima o kojima govori čitava pjesma.

(4) Drugo je rezimiranje izvedeno u obliku dvočlanog ponavljanja izdvojenog u zasebne eliptične rečenice: Na Uskrs. Na Uskrs. A to je višestruki stilem simultanosti: ponajprije je riječ o distorziji: odvaja se nešto što bi logički trebalo biti povezano, a takvim se postupkom odvojeni dio ističe, i istodobno u svom govornom ostvarenju ponavlja prethodni kontekst. Jednako tako djeluju i eliptična rečenica i dvočlano ponavljanje.

Smisao ponavljanja očito nije jednostavno izricanje ili isticanje priložne oznake vremena, nego je i iskazivanje kontrasta, a to znači i rezimiranje čitave pjesme. Jer kontrast se u pjesmi iskazuje upravo stilemima simultanosti: plaču i mole prema: ždere, razdire i kune; daruju jaja i kolači prema: teče krv. Nadalje: kontrast se iskazuje i u zrcalnoj strukturi u pretposljednjem stihu: i tekle su vučje suze, a ljudi su se klali. I tako se i ponavljanje priložne oznake u zadnjem stihu može shvatiti kao kontrast; naime, prvi je dio priložne oznake (Na Uskrs) kontrast prethodnom tekstu pjesme: to je izraz čuđenja, nevjerice: zar je moguće da se sve to događa na Uskrs? Ponavljanje priložne oznake tužan je i rezigniran odgovor: nažalost, to se doista događa na Uskrs. I tako prvo javljanje priložne oznake iskazuje kontrast prema čitavoj pjesmi, a drugo javljanje potvrđuje sadržaj pjesme i iskazuje kontrast prema prvom javljanju jednake priložne oznake.

Dvočlana su ponavljanja jasan znak piščevog emotivnoga angažiranja, stvaranja spacijalnog pjesničkog znaka. Ova je spacijalnost u ranim tekstovima Miroslava Krleže dvostruka: (1) ističe se govorna vrijednost izraza, koja je sama po sebi spacijalan znak; (2) povezuju se jednaki ili slični dijelovi linearno razvedenoga teksta u jedinstven motiviran i spacijalan znak. Ponavljanje je oznaka simultanosti: tekst teče linearno, a ponavljanje je u pravilu vraćanje na već pročitani, izgovoreni tekst; dva se elementa nižu u vremenskom slijedu, jer drukčije i nije moguće pisati ili govoriti, ali jednakost elemenata upućuje na njihovu istodobnost: oni su jednaki i različiti – jezično jednaki i govorno različiti – i tako stvaraju slojevit i simultan pjesnički znak.

7. Slobodni neupravni govor kao stilem simultanosti

Slobodni neupravni govor po svojoj je definiciji stilem simultanosti: pisac prenosi tuđe riječi ili misli kao svoje, uklapa ih u svoju naraciju; i tako istodobno teku i piščeva naracija i tuđe riječi. U Krležinim su tekstovima ponekad posve nejasne granice između slobodnoga neupravnog govora i naracije.

Poručnik Mayer; kratkovidni kontoarist, imao je tremu. Nije to mala stvar voditi satniju kroz glavnu ulicu! Ide čovjek sam, nasred ulice, a za njime na šest koraka satnija, i bubnjevi i trube halabuče, pa čovjek mora da napne svu snagu, da ne nastane skandal. Jer veliki je skandal, ako koji zagrižljivi topnički major zaustavi cijelu satniju, pak je nasred ceste na mrtvo ime ispsuje, jer mu nije odala počast; skandal je opet, ako satnija daje počast kakvom stražaru ili financu. A teška je stvar za kontoarista Mayera razaznati majora od stražara, kad se ulica tako brzo razmata kao film i maske samo teku lijevo i desno. (Hrvatski bog Mars: Tri domobrana, 183)

Navedeni primjer počinje piščevom naracijom, a nakon toga slijedi slobodni neupravni govor: Nije to mala stvar voditi satniju kroz glavnu ulicu!; očito je da ovo nisu Krležine misli i da uskličnik na kraju rečenice ne govori o njegovu uzbuđenju, već o uzbuđenju poručnika Mayera. Tekst koji slijedi može se tumačiti kao slobodni neupravni govor. Završna rečenica u svom prvom dijelu mogla bi biti piščeva naracija, a u drugom dijelu slobodni neupravni govor, kada poručnik Mayer obrazlaže zašto je teško razaznati majora od stražara.

Ponekad tek neki detalj pokazuje da je riječ o slobodnom neupravnom govoru.

Onda se gospodin pukovnik Wallenstein opet okrenuo spram satnije i pozelenio od bijesa. Prolazila je ispred njega baš sredina satnijske trupine. I tamo, na koncu drugog voda, jedan se domobran zgurio, spustio glavu, te klima kao da spava. Ne haje taj domobran za to, što je mimohod, niti što je zapovjeđen glavokret pred gospodinom pukovnikom, niti je spustio ruku kao što je propisno, niti je obuhvatio vrat kundaka, niti hoda u pozoru, nego se kotrlja kao vreća krumpira. Spava. Ona svinja spava. (Hrvatski bog Mars: Tri domobrana, 186-187)

Navedeni ulomak sve do posljednje rečenice nalikuje na piščevu naraciju: objektivan opis događanja; pogrdan izraz (svinja) u posljednjoj rečenici upozorava da su to tuđe riječi; Krleža očito svoje domobrane ne naziva pogrdnim imenima. Zanimljivo je da u prva dva izdanja »Hrvatskoga boga Marsa« nema ovih pogrdnih riječi; usporedba kao vreća krumpira može upućivati na slobodni neupravni govor, ali to mnogo jasnije čini pogrdni termin svinja u kasnijim izdanjima. A ako se krene unatrag, sve se do uvodne rečenice može protumačiti kao slobodni neupravni govor; na to upućuju vojni termini poput glavokret, vrat kundaka ili gospodin pukovnik; ovo nisu Krležini termini; u njegovoj naraciji oni dobivaju ironičnu intonaciju i tako se izražava piščevo stajalište prema tim riječima. Ironična intonacija dodatno potvrđuje slobodni neupravni govor kao stilem simultanosti: istodobno se nižu nečije riječi i piščev ironični komentar tih riječi.

Pogrdni nazivi u Krležinoj naraciji jasan su znak slobodnoga neupravnog govora.

Tako jadikuje gospodin satnik i luta na Mici po velikoj rupi u sredini satnije, koja je pukla duga možda i deset metara. Lijevo se krilo satnijsko istrglo i samovoljno obišlo veliku lokvu sniježnice i tako polomilo satnijsku vezu, samo da ne smoči svoje papke. (Hrvatski bog Mars: Kraljevska ugarska domobranska novela, 144)

Navedeni se primjer ni po čemu ne razlikuje od piščeve naracije sve do pogrdne riječi papke; tada postaje jasno da Krleža prenosi tuđe riječi kao dio svoje naracije.

Ima i suprotnih primjera: ponekad se u slobodni neupravni govor ubacuju riječi koje jasno pripadaju piščevoj naraciji.

Ljudi se pod dojmom zabadanja gospodina satnika ukočili naročito. Ovako sitničavo uznemiravanje često puta znade biti preludij velikim neugodnostima! Zato je bolje dati vragu mir! Na mnogim i mnogim licima odrazuje se neka naročita emanacija i neko nastojanje, da se poduzme po mogućnosti sve, samo da se zadovolje hirovi gospodina satnika! Otići će onda prije! I prestat će već jednom ipak da muči sebe i satniju. Jer momci su već naučeni na koješta i iskusili su već koješta! Tako to ne ide samo od danas! Niti jučer! Tako to već ide od oktobra, kada su došli u tu kraljevsku ugarsku ludnicu kao neiskusni regruti. (Hrvatski bog Mars: Kraljevska ugarska domobranska novela, 127)4

U Krležinoj se naraciji često isprepleću, istodobno postoje riječi i misli pisca i njegovih lica. Tako je i u navedenom tekstu: Otići će onda prije! Jasan je primjer slobodnoga neupravnog govora; to su riječi zagorskih seljaka, koje pisac prenosi kao dio svoje naracije; a interpunkcijski označena usklična intonacija govori o emotivnom stajalištu lica koje te riječi doista izgovaraju. U navedenom ulomku brojne su rečenice obilježene uskličnikom; i takve rečenice govore o emotivnoj angažiranosti Krležinih likova: o njihovoj nervozi, apatiji, nastojanju da izbjegnu gore muke. I tako se čitav ulomak, osim uvodne rečenice, može shvatiti kao slobodni neupravni govor; ro su riječi i misli zagorskih kumeka, a Krleža se s njima slaže. Međutim, poistovjećivanje se pisca i njegovih likova širi, pa se tako među riječima zagorskih kumeka nalaze i riječi koje očito nisu njihove, poput preludija ili emanacije. Pisac se poistovjetio sa zagorskim kumekima: njihove su riječi i misli posve jednake; pisac razmišlja riječima svojih likova, a oni kao da rabe i njegove riječi, čak i one koje nikako ne pripadaju njihovu govoru.

8. Stilemi simultanosti

Simultanost se iskazuje vraćanjem na već izrečeni tekst; a uspostavljanje motiviranih odnosa vraćanjem na već izrečeni tekst osnovni je pjesnički postupak. Stilemi simultanosti jasno ističu spacijalnost, a to znači i simultanost pjesničkoga znaka. Riječ je o postupcima koji linearni slijed odvijanja jezičnih znakova pretvaraju u prostoran pjesnički znak. Niz riječi u gomilanju prima se kao jedan sadržaj, koji u kratkom vremenu svakoga svog dijela sadrži i sve ostale: linearno razvedeni sadržaj sažima se u svakom elementu gomilanja. Na jednak se način može tumačiti i glasovna vezivanja, npr. aliteracije ili rime: riječ je o motiviranom vezivanju niza riječi kao u gomilanju; i ovdje svaki element sadrži sve ostale: jednak glasovni sastav i neposredna blizina povezanih riječi govore i o njihovu istodobnom trajanju. Simultano se trajanje različitih sadržaja može postići i govornim ostvarenjima u postupcima bezglagolske rečenice, pucanja rečenice ili ponavljanja: bogati se sadržaji opetuju, sažimaju, odražavaju u govornim ostvarenjima. Slobodni neupravni govor pokazuje specifičnu istodobnost: riječ je o neprestanom pulsiranju, prožimanju, simultanosti piščeve naracije i govora njegovih likova.

Svi ovi postupci pokazuju da nema izoliranoga pjesničkog znaka, nego da postoji samo pjesnički tekst, koji stvara bogat, prostoran i simultan znak. Svi stilistički postupci zapravo su postupci simultanosti jer u sebi, u svojim govornim ostvarenjima, sadrže, sažimaju, odražavaju čitav kontekst. Govorna je stilistika stilistika simultanosti. I nije čudno što se simultanizam javlja zajedno s ekspresionizmom, koji jest poezija krika, a to znači maksimalno bogata govornog izraza zgusnutog u veoma kratkom vremenu. Riječ je o postupcima u kojima se veliki intenziteti snažnih emocija zgušnjavaju u trenutke koji su gotovo bez fizičkog trajanja, ali to su trenuci čije su psihičke, spacijalne dimenzije neograničene. Psihičko je vrijeme vrijeme simultanog pjesničkog znaka.

Može se reći da se simultanizam gotovo provokativno ističe brojnim mikrostilemima u ranim tekstovima Miroslava Krleže. Međutim, tehnika simultanizma postoji i dalje; ona se usavršava, pa se čak može govoriti i o makropostupcima simultanosti u kasnijim Krležinim djelima.

Paralelni svjetovi u prostoru »Banketa u Blitvi« ili u vremenu »Areteja« mogu se promatrati kao makrostilemi simultanosti. Kada Nielsen bježi iz primitivnog, nedemokratskog, krvavog društva Blitve u Blatviju, ondje nalazi vjernu kopiju sredine iz koje je pobjegao. Kada Aretej, liječnik na carskom dvoru u Rimu, prijeđe iz trećega stoljeća u dvadeseto, otkriva da se osim tehničkoga napretka ništa nije promijenilo: političke likvidacije, ratovi, ubojstva i nadasve krvava ljudska glupost posve su jednaki kao i prije sedamnaest stoljeća.

Narativna struktura Krležinih »Zastava« također se može promatrati kao stilem simultanosti: u pripovijedanju pisac se neprestano vraća na već opisane događaje, ponovno o njima govori, osvjetljava ih s drukčijih stajališta, upravo kao u postupku gomilanja. Deset godina stvarnoga vremena romana neprestano se obnavlja: riječ je o cikličkoj strukturi u spirali. Vrijeme je romana zaustavljeno: desetogodišnji se period neprestano obnavlja. Riječ je o spacijalnom i poetskom romanu prema formuli ruskih formalista, koji prozu definiraju kao kretanje prema novim sadržajima, a poeziju kao neprestano vraćanje unatrag, da se još jedanput progovori o istom. Narativna tehnika »Zastava« pokazuje Krležine težnje prema tekstu bez fizičkog vremena, a to je poezija sama. To su i stilemi simultanosti, koje nalazimo već u najranijim Krležinim tekstovima.

1 Apollinaire. Novi duh i pjesnici. U Apollinaire. Novi duh. Split, Logos, 1984; prijevod Jure Kaštelan.

2 Aleksandar FIaker. Globalni simultanizam. U: Simultanizam. Zagrebački pojmovnik kulture 20. stoljeća; uredili: Aleksandar Flaker i Jasmina Vojvodić. Zagreb, Filozofski fakultet, Naklada Slap, 2001.

3 Tekstove Miroslava Krleže navodim prema sljedećim izdanjima: Knjiga lirike, Zagreb, Minerva, 1932; Simfonije, Zagreb, Minerva, 1933; Legende, Zagreb, Zora, 1956; Davni dani, Zagreb, Zora, 1956; Hrvatski bog Mars, Zagreb, Zora, 1965.

4 Isticanja su moja! (BV)