E-biblioteka

Stil u »Jeziku« (1952–1982)

Predgovor

Ljubica Josić

Časopis Jezik pokrenut je u rujnu 1952. u Zagrebu u izdanju Hrvatskoga filološkog društva, s ciljem, prema Uvodnoj riječi Uredništva1 u prvome broju, brige za razvoj suvremenoga hrvatskoga književnog jezika, uzimajući u obzir princip njegove elastične stabilnosti te višefunkcionalnost u okrilju koje je obuhvaćena i »funkcija pjesničkoga jezika«.2 Među Jezikovim prilozima znatan je broj onih u kojima je pozornost posvećena stilu (u prvih dvadeset godišta takvih je priloga više od 40!), razglobljujući, neposredno ili posredno, neke aspekte odnosa gramatike (napose sintakse) i stilistike te normativistike i stilistike, kao i odnosa jezikoslovlja prema disciplinama s kojima se, kad je riječ o proučavanju jezičnostilskih obilježja književnoga djela, rubno susreće (književna kritika, estetika, povijest književnosti).

U stilističkim se prilozima časopisa Jezik, teoretskih uporišta u naučavanjima praške te ženevske škole, kao i u poticajima znamenitih djela talijanske, francuske te ruske stilistike, odražavaju svi važniji pravci koji su obilježili europsku jezikoslovnu stilistiku u XX. stoljeću (afektivna stilistika, lingvistička stilistika, funkcionalna stilistika).3 Također se u Jezikovim prilozima 1950-ih prepoznaju aktualna promišljanja o jeziku i stilu književnoga djela iz perspektive znanosti o književnosti, kad se u interpretaciji književnoga djela kao »jezične umjetnine« (W. Kayser) osobit mar posvećuje stilskim učincima jezičnih sastavnica kao estetskih činjenica. S obzirom na to, u ovome izboru donosimo one tekstove objavljene od pokretanja časopisa do 1982. u kojima se, vjerujemo, može dobiti uvid u raznovrsnost i širinu stilističkoga proučavanja hrvatskoga jezika; dio izabranih priloga pokazuje sistematičan rad u unaprjeđenju domaće stilističke teorijske misli, dio, stilističkom analizom obuhvativši jezik A. Šenoe, A. G. Matoša, M. Krleže i ostalih književnika, pridonosi spoznajama o organskoj povezanosti jezika novije hrvatske književnosti, a dio priloga prethodio je čvršćim stilističkim određenjima te, nastajući u ozračju buđenja interesa za stilska i stilistička pitanja, danas ima historijsku vrijednost. Svi prilozi, ukupno 30, doneseni su u izvornom obliku, poštivajući njihove grafijske, pravopisne i ostale značajke te su razvrstani prema tematskom kriteriju, a unutar njega u kronološkom slijedu, u pet cjelina: I. Stilotvorne kategorije hrvatskoga jezika; II. Jezik u estetskoj funkciji; III. Stilistički koncepti; IV. Stilotvorna obilježja piščeva jezika; V. Stilističari.

Autori donesenih priloga hrvatski su jezikoslovci, književni znanstvenici te metodičari, uvidi kojih su, neki u većoj a neki u manjoj mjeri, pridonijeli izgradbi moderne hrvatske stilistike, stvarajući joj nazivlje, usustavljujući metodologiju, propitujući naslijeđene koncepte – drugim riječima, svjedočeći o mijenjanju predodžbi o stilu i stilistici. U tome kontekstu nije naodmet upozoriti na osobitost stilistike kao znanstvene discipline, tj. prvo na protegljivost »stila« kao terminusa technicusa, potom na mnogostruka gledišta na složenost jezika u službi književnosti, a posljedično i na neusustavljenost stilističkoga nazivlja, zbog čega je u donesenim prilozima, među ostalim, kadšto nedovoljno razgraničena uporaba odnosnih pridjeva »stilski« i »stilistički«.

I. U prvoj cjelini donose se tekstovi koji su usmjereni na tzv. kolektivnu stilistiku hrvatskoga jezika. Promatrajući jezik kao izražajno sredstvo te upućujući na razlike između funkcionalnih vrijednosti jezičnoga ostvaraja, opisi se hrvatskoga jezika u Jeziku 1950-ih i 1960-ih nadopunjuju uvirima u stilotvornost pojedinih kategorija, odbacujući formalistički pristup jeziku i stilu sadržan u naslijeđenim gramatikama, poetikama i udžbenicima hrvatskoga jezika i književnosti. U mnogim se prilozima te skupine može pronaći varirana misao o važnosti izradbe moderne stilistike hrvatskoga jezika, odnosno stilističke gramatike, kojom bi se nadovezalo na temeljce afektivne stilistike u nas, radove P. Guberine, smatrajući važnim zadatkom hrvatskoga jezikoslovlja opis izražajnih vrijednosti hrvatskoga jezika kojima raspolažu svi njegovi govornici.

Stilističari su se u to doba suočavali s nedostatnim nazivljem u domaćoj znanosti, o čemu svjedoči prilog F. Čale i M. Zorića Bilješke o stilističkoj vrijednosti imenske konstrukcije (1955/56). U njemu autori s pomoću postupka transformacije pokazuju stilističke vrijednosti imenske konstrukcije u hrvatskome jeziku u odnosu na glagolsku konstrukciju te pritom posežu za terminima talijanskoga stilističara G. Devota (»reprezentiranje«, »evociranje«, a slijede i Devotovo promatranja jezika kao apstraktnoga jezičnog instituta), pokazujući važnost kontekstualne uvjetovanosti u ostvarivanju različitih izražajnih vrijednosti. Taj je članak dobrodošao pogled u aktualno jezično stanje 1950-ih, čestu uporabu imenske konstrukcije, a koju je V. Vratović u kraćem tekstu Neke primjedbe o stilu naših rečenica (1954/55), govoreći napose o uporabi u administrativnome te novinarskome stilu, okarakterizirao kao »stilsku maniru«. U članku Pleonazam u logičkom i afektivnom izrazu (1961/62), oslanjajući se na dosege afektivne stilistike Ch. Ballyja, V. Anić bavi se razlikama između funkcionalne uporabe pleonazama u jeziku književnosti, gdje oni ostvaruju ritmičke i stilske funkcije, te pleonazama u stilski neutralnoj jezičnoj uporabi, gdje se o njima može govoriti s obzirom na kriterij jezične (ne)pravilnosti, a u prilogu Kajkavski deminutiv u jeziku umjetničkog djela (1963/64) upućuje na izražajne vrijednosti deminucije, deprecijacije te hipokorističnosti kajkavskoga deminutiva na primjerima djela novijih hrv. književnika. Tematski je taj prilog blizak Anićevoj monografiji Jezik Ante Kovačića (napisana 1963, objavljena u Zagrebu 1971), u kojoj se mogu prepoznati osnovne teoretske postavke istraživanja jezika književnoga djela u mnogim prilozima prvih deset godišta časopisa Jezik: »Upotreba književnog jezika u tekstu književnog djela određena je književnim djelom. Jezik se u njemu organizira prema općim literarnim, a ne realnim i pojedinačnim životnim situacijama. U književnom djelu je moguće kombiniranje različitih slojeva jezika (književnih i neknjiževnih). Književno djelo ne standardizira jezik, ali možemo reći da se standardizira ono što se ustaljuje u jeziku književnog djela. Iz tih razloga vezujemo razvoj našega jezika uz njegovu stvaralačku upotrebu u jeziku književnog djela, što znači uz imena pisaca. Na ovaj način shvatit ćemo ovdje i poznato mišljenje da treba pisati kako dobri pisci pišu«.4 Proučavanje jezika hrvatskih književnika nužno je za shvaćanje suvremenoga stanja jezika, za obogaćivanje spoznaja gramatike suvremenoga hrvatskog jezika, za modernu stilistiku te za cjelovitu povijest književnoga jezika – istaknuo je Anić u uvodnome dijelu monografije, a tomu u prilog idu i Jezikovi mnogobrojni stilistički prilozi.

U Jeziku je objavljeno i nekoliko priloga usmjerenih na sintaksu hrvatskoga jezika, među kojima članak O redu riječi sa sintaktičkog i stilističkog gledišta Lj. Jonkea (1962/63) u kojem se autor napose osvrće na funkcionalno uvjetovan položaj eniklitike, nadopunjujući, polazištem u proučavanju reda riječi u kontekstualnoj i situacijskoj uporabi jezičnih jedinica, dotadanja sintaktička razmatranja reda riječi. U dijelu stilističkih priloga tematizira se otvorenost jezika književnoga djela prema višesmjernom raslojavanju hrvatskoga jezika, među kojima je prilog Neki primjeri za složenost pjesničkog stila S. Babića (1966/67), u kojem se, na primjeru romana Mirotvorci I. Dončevića te pripovijetke Deložacija S. Novaka, ilustrira sloboda izražajnih sredstava uvjetovana stilskim i osjećajnim razlozima. Tim se prilogom usmjeravamo prema jeziku književnoga djela, osobitostima kojega je, pretežno iz perspektive gramatike i logike, posvećeno drugo poglavlje, pokazujući i neke prijepore koji su nastajali između književnih teroretičara te jezikoslovaca.

II. U nekoliko se Jezikovih priloga govori o posebnostima jezičnoga ostvaraja u estetskoj funkciji iz perspektive znanosti o književnosti, propituje odnos logičkoga smisla i stilskoga ostvaraja te se nastoji upozoriti na nejasnoće koje proizlaze kada se o jeziku u književnoumjetničkoj uporabi govori izostavljanjem estetskih kriterija. U članku Prijelaz iz gramatike u stilistiku Z. Škreb (1954/55) ističe kako se prijelaz jezika iz priopćajne funkcije u estetsku funkciju odvija kroz potiskivanje logičkoga smisla u drugi plan, jer u jeziku književnoga djela gramatička izražajna sredstva postaju stilska sredstva, djelujući svojom evokativnošću te često gubeći logički smisao. Pojedine jezične konstrukcije nemaju logičkoga smisla, ali ostvaruju različite stilske vrijednosti, ističe Škreb, poput stilskoga pitanja, antiteteze i figure nabrajanja, koje izdvaja na primjerima ekscerpiranim iz jezika književnih djela. O odnosu gramatike i jezika u estetskoj funkciji raspravlja i R. Simeon u prilogu Jezik i poezija (1954/55), ali iz jezikoslovne perspektive, te među ostalim upućuje na činjenicu da su tijekom stoljeća gramatički opisi bili propisi iz kojih su se »protjerivali« svi oni izrazi koji nisu odgovarali predodžbi o jasnome izricanju misli kao preduvjetu postizanja »uzorita« stila. Tako se i pjesnički jezik prosuđivao s logičkoga aspekta, čime se zanemarivalo osnovno obilježje umjetničkoga izraza – činjenica da jezični elementi koji ga sačinjavaju nisu samo gradbeni materijal u akustičkome, materijalnome utjelovljenju pjesme, nego da oni sudjeluju u stvaranju svijeta pjesničkoga djela svojim značenjem jednako kao i glasovnim sastavom. Na taj je članak replicirao Škreb u prilogu Jesu li gramatika i logika doista dušmani poezije? (1955/56), u kojem se bavi odnosom između gramatičkih opisa jezičnoga sustava te funkcionalnoga jezičnoga ostvaraja, ističući da, za razliku od drugih tipova izražavanja, pjesnički jezik teži potpunoj jezičnoj slobodi, a sadržaj izražava dvama načinima, jezikom pojmova i izražajnom snagom riječi. U članku Jezik i umjetnička cjelina (1956/57) Škreb se osvrće na razliku između stilske analize, koja često počinje analiziranjem jezičnih »detalja« književnoga djela da bi postupno došla do estetskoga doživljaja u cjelini, te stilističke analize kao jezikoslovne discipline utemeljene na afektivnim kategorijama: »Čim spomenemo cjelinu umjetničkog djela ili umjetničku cjelinu – napustili smo legislativu lingvistike i prešli u područje gdje vrijede druge kategorije i zakonitosti« (Škreb, 1956/57: 35).5 Članci doneseni u ovome poglavlju odražavaju i neka razmatranja nastala u krugu Zagrebačke stilističke škole, odnosno njezina nastojanja da se razbistre mnoge nejasnoće vezane uz stilističke pristupe u proučavanju jezika književnoga djela – stoga ih valja, kao uostalom i većinu donesenih članaka, promatrati kao komplementarne stilističkim prilozima u Umjetnosti riječi.

III. Najsustavnije razradbe deskriptivne stilistike u Jeziku sadržane su u prilozima K. Pranjića i V. Kalenića, koje donosimo u poglavlju o stilističkim konceptima. U člancima Problemi proučavanja jezika i stila u suvremenih pisaca6 (1961/62) i Lingvističkostilistička analiza suvremenih književnih tekstova: ilustracije (1962/63), Pranjić je najprije stil opisao kao rezultat izbora među izražajnim sredstvima vezanima uz postojanje stilističkih varijanata, da bi potom obrazložio suodnos modernih stilističkih disciplina, deskriptivne te genetičke stilistike, vezujući uz prvu zadatak analize i utvrđivanja funkcioniranja pojedinoga stila, tj. piščeva stila, potom sintezom i književne epohe, čime bi tako mogla pridonijeti genetičkoj stilistici u sigurnijem temeljenju zaključaka o stilu književnoga djela. Predmet istraživanja stilistikā trovalentnost je jezičnih činjenica (pojmovna, impresivna i ekspresivna vrijednost), od kojih su zadnje dvije stilističke vrijednosti, u istraživanju kojih se ostaje u jezikoslovnome području te tako ograđuje od genetičke ili literarne stilistike. Deskriptivna stilistika, ističe Pranjić, istražuje sve jezične razine u piščevu izrazu, opisuje ih te filološki komentira pri čemu otklanja umjetničko, estetsko vrednovanje književnoga djela u kojem se promatrane stilističke vrijednosti ostvaruju: »A što se tiče vrednovanja tekstova, svjesno ga ostavlja intuiciji i ukusu, koji, sva je prilika, u tome ostaju jedini suci; teško bi se na temelju stilističkih kategorija mogla zasnovati kritička znanost, jer kritikā je toliko – koliko je i kritičara; a bit će da je dobro što je to tako« (Pranjić, 1961/62: 119). U člancima Stilografske pojave u imenica hrvatskosrpskog jezika (1964/65) te Lingvostilističko proučavanje hrvatskoga jezika (1971/72), isprva se na tragu P. Guberine određujući za stilografiju, poslije za lingvostilistiku, V. Kalenić predlaže sustavno razlučivanje individualnih, kolektivnih, jednokratnih, virtualnih te trajnih slojeva nadodanih na afektivno neutralno značenje, razlistavajući složenost stilske obavijesti na viševrsnim primjerima u hrvatskome jeziku. O važnosti temeljenja poučavanja hrvatskoga jezika na njegovu doživljavanju u izražajnoj i funkcionalnoj vrijednosti piše D. Rosandić u prilogu Lingvostilistička i psihološka komponenta u nastavi pismenosti (1963/64), a razradbu govorne stilistike, promatrajući afektivnost u govornom ostvarenju izraza, tj. sintaktostilističke, semantostilističke, morfonostilističke postupke kao fonostilističke postupke, donosi B. Vuletić u članku Govor i stilistika (1971/72). Prilog Pristup jezičnostilskoj analizi Krležina djela (1973/74) B. Finke sažimlje temeljne postavke jezikoslovnoga pristupa u istraživanju jezičnostilskih značajki književnoga djela, ističući među ostalim i to da jezikoslovna ekspertiza jezične građe literarnoga svijeta može donijeti zaključke o piščevu jeziku vrijedne i za standardni jezik u cjelini.

IV. U četvrtoj, najbrojnijoj skupini stilističkih priloga, svrstani su oni članci koji se bave pojedinim piščevim stilom ili stilom pojedinoga književnoga djela, identificirajući i utvrđujući stilematičnost jezičnih slojeva, najčešće leksičkoga te sintaktičkoga sloja. Neki prilozi 1950-ih orijentirani su na razmatranja umjetničkoga izraza tražeći u njemu funkcionalno odstupanje od jezičnih normi, najčešće leksičkih, te sadržavaju opća zapažanja o stilu i stilistici, bez širih teoretskih ili metodologijskih eksplikacija. J. Ivaštinović u prilogu Osvrt na jezik u djelima Janka Polića Kamova (1954/55) shvaća stil kao skup svih pojedinosti kojima se postiže »stvarna, plastična i željena slika«, odnosno kao predočavanje »svih individualnih funkcija teksta« (str. 48) te promatra funkcionalno opravdano odudaranje od jezičnih normi u piščevu izrazu: »Ima kod Kamova riječi, koje po svom obliku nisu u skladu ni s današnjim, a kamoli s ondašnjim jezičnim osjećajem, ali on ih je upotrebio, da bi leksički obogatio i osvježio svoj tekst, a upotrebio ih je i zbog toga, što nije nastojao da piše nekim umjetnim književnim jezikom, jer svoj je jezik izvlačio iz utrobe svakidašnjeg i praktičkog govora […]« (Ivaštinović, 1954/55: 49). M. Malinar u članku Neke stilske karakteristike Božićevih »Kurlana« (1955/56) također izdvaja funkcionalnu uporabu leksičkoga sloja (vulgarizme, pogrdnice, deprecijativne izraze i dr.), u ovome slučaju u dočaravanju atmosfere skučenosti provincije te, popisavši najuočljivije jezično-stilske značajke romana Kurlani, u završnom dijelu napominje kako analiza »strukture opisa i dijaloga te psihologije likova« zahtijeva posebnu književnostilističku studiju.

Stilistički članci u Jeziku obuhvatili su i propitivanje stilotvornosti onomastičkoga sloja, što se ogleda u prilozima Vlastita imena kao stilska kategorija u Krležinu »Banketu u Blitvi« Z. Malića (1962/63) te Funkcija vlastitog imena u Kolarovoj prozi M. Čunčić (1977/78).7 Matošev stil istražuje K. Pranjić u članku Matoševe leksičke varijante (stilističke) (1966/67), tematski vezanome uz Pranjićevu monografiju Jezik i stil Matoševe pripovjedačke proze (Rad JAZU, 1971, 361), a Šenoin izraz analizira V. Kalenić u članku Stilografske pravopisne i glasovne osnove Šenoina izraza (1967/68), gdje među ostalim pokazuje kako je predmet stilografske analize razdvajanje trovrsnih afektivnih slojeva u piščevu izrazu: apsolutnih afektivnih kategorija, individualnih piščevih »dodataka« te »dodataka« karakterističnih za određenu epohu (»problem manire«). Istraživanje se triju tipova afektivnih vrijednosti zadržava na području jezikoslovlja te se ograđuje od izvanjezičnih vrijednosti: »Na taj se način dobivaju osnovni pojmovi: jezični elementi – izvanjezični elementi, pa stilografija ove druge probleme može prepustiti stilistici odnosno stilistikama, bilo koje atribute da one preuzmu« (Kalenić, 1967/68: 100). Ti su članci komplementarni onima istih autora koje donosimo u trećem poglavlju, jer ovdje stilističari nadopunjuju svoje stilističke koncepte te ih primjenjuju na istraživanje piščeva jezika. Valja istaknuti važnost Kalenićeva priloga o Šenoinu izrazu jer su u njemu doneseni jezgreni dijelovi autorove doktorske teze Jezik i umjetnički izraz Augusta Šenoe (Zagreb 1965), jedne od prvih monografija o piščevu jeziku utemeljene na recentnim stilističkim promišljanjima, a koja je ostala u rukopisu. U čemu leži važnost monografija o jeziku i stilu najistaknutijih hrvatskih književnika za spoznaje o tzv. kolektivnoj stilistici? U prvom redu, prema Kaleniću, u tome što bi sustavna istraživanja piščeva jezika trebala pružiti podatke o tipičnosti funkcija hrvatskoga jezika, motiviranosti i povijesnoj uvjetovanosti tih funkcija, njihovoj ovisnosti o književnim oblicima u kojima su uporabljene te o međusobnu odnosu pisaca s obzirom na njihov umjetnički izraz. Predradnja takvu istraživanju je utvrđivanje stilotvornih virtualnih i individualnih kategorija, koje bi potom omogućilo promatranje lingvostilističkih kategorija pojedinačno i u povezanosti s drugim cjelinama. Kako jezikoslovci polaze od gramatičkih opisa pojedinih kategorija hrvatskoga jezika te ih potom istražuju u izražajnoj nijansiranosti u piščevu izrazu, promatrajući ih ondje prema gramatičkoj normi, najbolje svjedoči prilog S. Težaka Pasiv u Krležinu »Hrvatskom bogu Marsu« (1970/71). U njemu se među ostalim daje odgovor na pitanje u kojoj je mjeri pasiv sintaktička nužnost a kojoj je stilska mogućnost hrvatskoga jezika, da bi se u Krležinu tekstu pasiv pokazao kao stilogeni element i važna značajka Krležina pisanja.

Načelno se raščlamba i analiza piščeva izraza u lingvostilističkim prilozima u Jeziku provodi dvojako: u pokušaju sagledavanja svih uočljivijih mjesta pojačanja izražajnosti na različitim jezičnim razinama u jednome književnoumjetničkom djelu (lingvostilistička analiza odabranoga literarnog predloška) ili u pokušaju osvjetljivanja funkcionalne uporabe pojedine stilske kategorije u književnome tekstu (lingvostilistička analiza pojedinoga aspekta piščeva izraza). Prva vrsta raščlambe obuhvaća fonostilističke, morfo(no)stilističke, semantostilističke, sintaktostilističke, leksičkostilističke i grafostilističke značajke književnoumjetničkoga teksta. U toj je skupini prilog I. Pranjkovića Lingvostilistička analiza Cesarićeve pjesme »Željeznicom« (1972/73), u kojoj je izrađena svojevrsna mikrostudija »umorna« Cesarićeva stila, pokazujući kako pojedina stilska sredstva (različite vrste ponavljanja, stilski obilježen red riječi i dr.) u pjesničkoj slici postaju funkcionalna, pri čemu spajanje akustičkoga i značenjskoga sloja u pjesničkome jeziku evocira u čitatelja posebna osjećanja te se izražajnim sredstvima i ritmičko-melodijskom strukturom stiha prenosi doživljaj jednoličnosti i statičnosti, besmislenosti i monotonoga protjecanja vremena. Drugom se vrstom raščlambe osvjetljuje stilski potencijal pojedine jezične kategorije te realizacija toga potencijala u konkretnome kontekstu unutar književnoumjetničkoga teksta, što se ogleda u naslovima tih priloga u kojima se specificira ona kategorija koja je predmet lingvostilističkoga proučavanja (vlastita imena, slobodni neupravni govor, atribut i dr.). U drugu vrstu raščlambe idu prilozi iz Jezika u kojima je analiza utemeljena na proučavanju stilske uporabe dvaju preteritalnih vremena – aorista i imperfekta, za koje se u gramatikama hrvatskoga jezika mogao pronaći podatak o arhaičnu prizvuku te jakoj stilskoj obilježenosti. Polazeći od tih gramatičarskih zamjedbi, lingvostilistički su prilozi pojedinih autora u Jeziku uputili na slobodu jezičnoga stvaralaštva u književnoumjetničkome djelu koja, u sprezi s funkcionalnome opravdanošću, omogućuje živu uporabu onoga dijela jezičnih mogućnosti koji je smatran okamenjen ili rijetko upotrebljavan. Među tim prilozima je članak Aorist i imperfekt u Šenoinu izrazu I. Sovića (1981/82), gdje se uporaba tih glagolskih vremena promatra s obzirom na kontekst i situaciju te izdvajaju i analiziraju mnogobrojni primjeri stilski obilježenih mjesta u izrazu A. Šenoe.

Baveći se jezikom književnoga djela jezikoslovci nerijetko rabe termine konstrukte, što se razvidno u prilogu Osnovne značajke Kozarčaninove prozne rečenice (1981/82) M. Samardžije. Ondje se terminološki omeđuju te istražuju stilski postupci ponavljanja, nabrajanja i gomilanja, oprimjeruju na Kozarčaninovim proznim rečenicama, raščlanjuju prema vrstama riječi te potom donose podatci o sintaktičkoj razini piščeva izraza. U zaključku se navodi da analizirani postupci djeluju usporavajuće na narativni tok jer pridonose dužini i razbarušenosti Kozarčaninove rečenice te se navode neki aspekti prema kojima se može objasniti čestota uporabe analiziranih stilskih postupaka u Kozarčaninovu opusu. Ti su aspekti sadržani u zapažanjima književne kritike o Kozarčanonovu stilskome nasljedovanju Krležina jezika i o tome da je Kozarčanin velikom brzinom pisao svoja djela. Tomu se nadodaje treći razlog: »Noviji pristupi kriterij izbora smatraju ključnim u objašnjavanju geneze stila. Pretpostavlja se, naime, da pisac pri stvaranju (pisanju) književnog djela, slično svakom ›korisniku‹ jezika, iz jezičnog sustava bira i izabire upravo one elemente koji će mu, kao izražajne mogućnosti, omogućiti, po njegovu shvaćanju, najpotpunije i najvjernije dočaravanje svijeta vlastitog književnog djela« (Samardžija, 1981/82: 124). U prilogu Pokušaj definiranja umjetničkog krika uz jedan Krležin primjer (1981/82) B. Vuletić, na primjeru iz drame Kraljevo M. Krleže, analizira govornu organizaciju afektivno ustreptala izraza i njegovu vlastitu sintaksu, nadopunjujući razmatranja o govornoj stilistici koja je donio u članku Govor i stilistika (1971/72).

V. U petom poglavlju donose se prilozi o stilističarima, domaćima (P. Guberina, K. Pranjić) i stranima (W. Kayser), odnosno prikazi njihovih ključnih djela koja su uvelike utjecala na stilistička promišljanja u nas općenito, pa tako i na ona sadržana u prilozima Jezika. U ovome poglavlju donosi se i prilog V. Kalenića Maretićeva Stilistika (1966/67), važan u pogledu razbistrivanja naslijeđenih stilističkih spoznaja iz XIX. stoljeća iz tzv. teorije pismenosti te njihova sagledavanja u odnosu na zadatke moderne stilistike.

Prilozi Jezika ekscerpirani iz časopisnoga korpusa od 1952. do 1982. mogu se promatrati kao presjek dinamična tijeka hrvatske stilistike, svjedočeći o njezinu moderniziranju kao i bremenitostima s kojima se na tome putu susretala. Nije pretjerano reći da bi bez tih stilističkih spoznaja o hrvatskome jeziku i jeziku hrvatske književnosti naši suvremeni koncepti stila i stilistike bili teško zamislivi.

Bilješke

1 Odgovorni urednik Jezika bio je Ljudevit Jonke, a članovi uređivačkoga odbora, uz njega, Antun Barac, Josip Hamm, Mate Hraste, Petar Skok i Sreten Živković.

2 U članku O raznolikoj službi književnog jezika (I, br. 4) Lj. Jonke nadodaje da je riječ o jeziku umjetničkoga djela.

3 Usp Ljubica Josić, »Stilistička istraživanja hrvatskoga jezika u 20. stoljeću«. U: Povijest hrvatskoga jezika. 6 knjiga: 20 stoljeće – drugi dio. Zagreb: Croatica, str. 321–353.

4 Vladimir Anić, Jezik Ante Kovačića, Zagreb, Školska knjiga, 1971, str. 11.

5 O stilskoj analizi Škreb je pisao i ranije, u članku Jezik u interpretaciji pjesničkog djela (1953/54), gdje na tragu njemačkoga teoretičara W. Kaysera, preuzimajući termin »intenziviranje«, razmatra posebnosti pjesničkoga jezika u odnosu na »svagdašnji jezik«: »Želimo li analizirati to intenziviranje, moramo prije svega obratiti najveću pažnju na zvučne elemente riječi, ritam i muziku jezika, jer to su osnovna i najčešća sredstva intenziviranja, a do najjačega izražaja dolaze dakako na najvišem stupnju pjesničkoga govora – u stihu.« (Škreb, 1953/54: 130). Upozoravajući na nužnost sposobnosti estetskoga doživljaja u stilskoj analizi, osvrće se među ostalim na nepodesnost tadanjih mehaničkih interpretacija književnih predložaka u kojima nije pokazana takva sposobnost te upućuje na važnost shvaćanja stilskih sredstava kojima se pobuđuje doživljaj u čitatelja.

6 Treba istaknuti da su članci Proučavanje jezika i stila u suvremenih pisaca te Matoševe leksičke varijante (stilističke) činili dva poglavlja od ukupno trinaest u Pranjićevoj zbirci Jezik i književno djelo: ogledi za lingvostilističku analizu književnih tekstova (1968, 21973, treće, nadopunjeno izdanje 1985), prvom cjelovitom djelu u hrvatskome jezikoslovlju u cijelosti utemeljenom u lingvostilističkoj metodologiji te njezinoj primjeni na istraživanju jezika suvremenih hrvatskih pisaca, napose M. Krleže i A. G. Matoša.

7 Članak je uključen kao jedno od poglavlja autorične knjige Stilematika Kolarove proze: jezična podloga humora (Zagreb 1980), u kojoj se, osim funkcije vlastitoga imena, propituju mnogi leksikostilemi, semantostilemi, morfostilemi, tvorbe riječi, usporedbe u širem smislu, frazeologija, miješanje žanrova, stilski obilježeni naslovi, stilogenost kajkavizama te fonostilističke značajke izraza S. Kolara na temelju njegovih Sabranih djela.