E-knjige

Nikola košćak: Šrajbenzi spiku?

»Sjaj epohe« Borivoja Radakovića – Na razmeđi proze u trapericama i suvremene žargonske i žargonizirane proze

Radakovićev roman Sjaj epohe, objavljen 1990, pred sam početak ratova na prostoru bivše Jugoslavije, može se predstaviti kao sljednik proze u trapericama i kao svojevrsna anticipacija „buma“ žargonske i žargonizirane proze na prijelazu stoljeća, kada će ona postati jednom od poetičkih dominanti u tekstovima pisaca okupljenima oko FAK-a (a Radaković je jedan od njegovih organizatora) i drugih, kod autora poput Roberta Perišića, ponovno književno aktivnoga Ede Popovića (čiji je Ponoćni boogie također vrlo važan u spomenutom anticipacijskom smislu), Dalibora Šimprage, Tarika Kulenovića, Sime Mraovića, Ive Balenovića i Vlade Bulića. Pri čitanju toga romana posebna će se pozornost posvetiti njegovu leksiku, točnije – komparativnoj analizi vokabulara Bore, njegova protagonista, i Bože, pripovjedača „skaza“ Dobrodošli u plavi pakao koji Boro ispisuje pred kraj romana. Ta će nam analiza biti temeljem teza o stilsko-poetičkoj povezanosti Radakovićeva romana s njegovim kasnijim proznim srodnicima.

Glavni je protagonist romana Sjaj epohe Boro, urednik u nekoj zagrebačkoj izdavačkoj kući krajem 80-ih, koji zasićen sukobima s partijskim kolegama odlazi u London, u kojem vrijeme provodi pretežno u „intelektualnim“ razgovorima, erotskim snatrenjima i avanturama te posjećujući bitne topose vlastite mitologije. Potom se vraća u Zagreb, gdje dovršava erotsko-ljubavnu priču s Martom, rezimira vlastiti rokerski staž prvim i posljednjim glazbenim nastupom pred publikom, doživljava nekoliko nasilnih ili zloslutnih iskustava, a na kraju i pogiba. Vokabular Bore, koji je u „londonskim“ poglavljima romana i pripovjedač, ipak nije toliko snažno ispunjen kolokvijalizmima i žargonizmima koliko bi se moglo očekivati prema njegovoj percepciji samoga sebe kao rokera i „djeteta ulice“ (da citiramo Juru Stublića, jednoga od njegovih heroja). Iako su psovke u njegovu diskursu prisutne već u početnim recima prvoga poglavlja („‚U pičku materinu, tko je sad‘, pitao se Boro dok je prenut iz sna u hodu navlačio hlače i teturao prema vratima. /.../ Jebiga! Nije se imalo što.“), kolokvijalizmi i žargonizmi, osim u upravnom govoru, u njegovu se diskursu ipak pojavljuju prilično rijetko, najčešće tek u ponekim hibridnim konstrukcijama (kurziv N.K.):

I zaista, on dođe. Sav mi je nekako gnjecav i usiljen, a ja počnem blebetati kako sam prvi put ovdje, prvi dan čak, i koješta, samo da odagnam njegovu moguću sumnju. A on, toplo me iznenadi ponudivši mi piće. Ode iza šanka, natoči i donese. Alal vera, ljubomorni Australče! Poslije ispričam Marku da se nadam da će mi, ako mu poševim mačku, platiti i večeru. I sam se začudim napadu muškosti. (2009: 46)

Što ja ovdje radim, pička mu materina? Zar mi to treba, da obijam pragove, zar mi je potrebno da doživljavam poniženja, zar mi treba da prodajem produkte navodno sljepačke radinosti...?

Kad zrelo porazmislim, treba mi. Jebi ga. Kao u bunilu prilazim vratima, verglam fraze o slijepcima, ponešto prodam, neki mi umjesto da kupe nude ‚donation‘, dobrotvorne priloge, no njih odbijam – nisam tu da prosjačim, već da prodajem. (58)

Jedva mognem dočekati šest sati da se otvore pubovi i onda odem do ‚Kraljice Viktorije‘. Uzbuđuje me da zavodim Majdu pred Rogerom, a signalčići kojima mi pokazuje naklonjenost sve me više uz nju vezuju. Te večeri pojavljuje se oko osam sati, a meni se pridružuje sat kasnije. Prizna mi da ju je neki dan nakon razgovora sa mnom Roger ošamario. (...) Kakvo sam ja đubre! Bezočno nagovaram mačku da ostavi svog dečka, i to na njegove oči. (58)

Eto! I što mi se dogodilo? Ništa. I za koju onda pičku materinu onaj strah kao da odlazim među kanibale? I skoro da odustanem. Sve zbog propale ševe i očito pretjeranog opisa strahota koje vladaju tim dijelom grada. A što bih sve propustio! Napričao sam se Clarkeom o literaturi, o Manchesteru, o životu i nogometu, čak smo razgovarali o mogućnosti da jednom s njim nastupim i pročitam prijevode nekoliko njegovih pjesama... (88)

Kao što ovi ulomci ilustriraju, Borin hibridni diskurs ipak u većoj mjeri obilježavaju knjiška, učena ili arhaična obilježja – leksemi poput usiljen, odagnati, koješta, porazmisliti, bunilo, naklonjenost, zavoditi i bezočno, sintagme poput produkti navodne sljepačke radinosti i pretjerani opisi strahota, glagolski prilozi, čestica zar, veznik već itd. – nego obilježja kolokvijalnosti ili slenga. Drugim riječima, kako pokazuju vokabular i ostala obilježja njegova diskursa, protagonist Radakovićeva romana jest roker, panker, pa i anarhist, ali možda i u većoj mjeri od toga – literat i intelektualac, „dijete knjiga“. Premda je diskurs ovoga antimilitarista, anglofila i erotofila ispunjen i mnogim referencama na stihove rock-pjesama (Rolling Stones, Sex Pistols) i motive holivudskih filmova,39 pa bi u njemu bilo za očekivati i više neformalnosti koja je bliska diskursu popularne kulture, u njegovu je pripovijedanju ipak mnogo više obilježja učenoga i „poetskoga“, s čime su u relaciji i česte reference na visoku kulturu: Bibliju, grčku mitologiju, Nietzschea, Cesarca, Krležu, Fowlesa itd. Učeni leksik, glagolski prilozi, aoristi, višečlane genitivne sintagme, inverzije i patosom nabijeni epiteti karakteristični su za taj diskurs čak i onda kada se tematiziraju šankiranje, ulično nasilje, seks, rock-idolatrija i sl. Broj kolokvijalnih i žargonskih leksičkih jedinica prilično je malen, a među najčešćim su riječi jebati, pička i kurac, koje se pretežno rabe u svojim doslovnim značenjima, tj. u erotskome kontekstu:

Jebem te, Sarah, u dugotrajnoj vožnji dok ti spavaš na Finsbury Parku ili možda na sjeveru grada u svojoj kući u ulici koja se (kakvog li čuda i slučajnosti!) zove Belgrade Road. Uklizujem ti između sisa, ubadam ti kurcem dojku, jebem je, jebem te, kao što je neki dan Roger jebo mene. Howgh! (89)

Nadleksikalizacija nije karakteristična čak ni za Borin kolokvijalni erotski vokabular, što je u opreci spram velikoga broja knjiških ili stručnih leksema iz nekih drugih semantičkih polja, primjerice politike i umjetnosti.

Tako ocrtan Borin diskurs u polemičkom je odnosu spram skaza Dobrodošli u plavi pakao, koji je uklopljen u taj roman kao Borina tekstna kreacija motivirana s nekoliko njegovih traumatičnih iskustava u vezi s nasiljem.40 Vokabular Bože Bluma demonstrira nadleksikalizaciju u nekoliko semantičkih polja. Slično kao i kod Bore velik dio njegova rječnika povezan je sa seksualnošću, ali se zapravo dominantno odnosi na semantičko polje povezano s fizičkim ili verbalnim nasiljem: razbiti pičku, spičkati; dobiti, udarati, potegnuti po pički; ćopiti koga zguza, naguziti, najebati, odjebati itd. Emocionalna stanja i psihički fenomeni također se u pravilu označavaju riječima iz seksualne domene (biti nafukan, peći za popizdit, dići se kome kurac, kurčiti se). Unatoč svom tom vokabularu povezanom sa seksualnošću, u pripovijedanju Bože Bluma seksualnost se uopće eksplicitno ne tematizira. U Božinu se diskursu naime, upravo suprotno Borinom, riječi kao što su jebati, pička, kurac i njihove izvedenice u pravilu rabe u prenesenim značenjima. One su redovito indikator agresivnosti i političke nekorektnosti govornika (došel iz vukojebine /.../, sad se tu meni kurči; ovi pizduni /.../ kaj su se upisali na faks; negdje u Bosni u pički materinoj; i oni žabari, u kurac, hajdukovci /.../ jebal bi ih, mi pas, kuš, njih i Armadu iz Rijeke), a često i kao sastavni dio izričaja koji su izraz srdžbe ili kakvoga drugoga tipa afektivnosti (došel iz vukojebine, majku ti jebem, i sad se tu meni kurči, jebem ti mater; a foka ždere, jebo ti bok mater, kaj mutava – gdje ti ne označava ni sugovornika ni onoga o kome se govori). Uz to one se uvelike rabe i kao poštapalice (kaj, kurac; mi im, ono, kuš, jebote, pošaljemo odbor za doček).

Mnogim psovkama, uvredljivim poredbama, metaforama i hiperbolama u skazu Dobrodošli u plavi pakao, slično kao u Šimpraginim Kavicama Andreja Puplina ili u diskursu Krpe iz Balenovićevih Metastaza, mogla bi se oprimjeriti psovačka i „vrijeđalačka“ kreativnost govornika žargonskoga diskursa (usp. Mukařovsky 1986: 14). No dok kod Šimprage zatječemo rjeđe, pa i originalne psovke i uvredljive izraze, u Dobrodošli u plavi pakao prevladavaju konvencionalni izrazi deprecijativne naravi. Samo malen dio njih mogao bi se nazvati šaljivima, a oni se rabe isključivo u vezi sa sobom ili „svojima“: kurac od ovce, jebati mačku mater, jebati ježa u leđa, ne jebati po tavanu, šljiva da ti se drek zmrzne u crevima, zgledal je kaj da je z flajšmašine izišel itd. Većina njih izuzetno je agresivna, što je, dakako, u vezi s prikazanim vrijednosnim sustavom naratora, i rabe se redovito u vezi s drugima i drugačijima. Agresivnost je često usmjerena na ono najvrednije kod drugoga (jebem ti mrtvu mater u hladnom grobu, mater ti jebem usranu), a ima i šaljivih, ali ipak izuzetno omalovažavajućih (do jučer si je rit brisal z kamenom, jebem ti mater u blitvi). Božin žargonski diskurs tako ulazi u polemičku dijalošku relaciju spram Borina hibridnoga diskursa upravo na razini različite orijentiranosti kolokvijalnoga vokabulara koja se primarno povezuje sa semantičkim poljem seksualnosti. Dok se u Božinom diskursu taj leksik rabi u iskazima koji pretežno tematiziraju nasilje, u Borinom diskursu iste riječi upotrebljavaju se pretežno pri tematizaciji seksualnosti. Ova se pak opreka može tumačiti kao suprotstavljanje Borina hibridnoga diskursa Božinom žargonskom navijačkom diskursu, gdje se prvi prikazuje kao superioran spoj učenoga i uličnoga, a drugi (bahtinovskim terminima: osvjetljen kao jezik drugoga kroz diskurs Bore) kao diskurs koji karakterizira u žargonima često prisutna verbalna agresivnost u kojoj se prepliću semantika nasilja i seksualnosti, thanatosa i erosa.

U usporedbi s Kavicama Dalibora Šimprage u Dobrodošli u plavi pakao u manjoj je mjeri stavljen naglasak na originalnost idiolekta kazivača. Manjak originalnosti, odnosno prevladavanje tipičnosti u smislu uporabe ustaljenih fraza i tipičnoga vokabulara u skladu je s kolektivističkim svjetonazorom koji karakterizira taj diskurs, što ga Boro, njegov fiktivni autor polemički „izlaže“ predosjećajući nadolazak kolektivističkim ideologijama potpaljivanih balkanskih sukoba. U ovome aspektu Radakovićev roman, objavljen 1990, svakako djeluje pomalo profetski, a i sam Boro u svojemu će pripovijedanju eksplicirati slutnje koje su enkodirane u Božin skaz:

Osim toga, sve se mijenja. I dobro je što se potukao, sve i da je dobio batine. Treba se navići, oguglati, ne patiti zbog jednog udarca. Strašna vremena nadolaze na Balkanu, narodi se svađaju, narodi uličare, čir samo što nije prsnuo. On će biti sam jer se nema kome prikloniti, a neće se imati kamo skloniti. Stampeda će tutnjati, ljudi će se klati, jezovit zarez klatit će mu se kao srp nad vratom. Sjeo je za stol, upalio cigaretu, izvukao papir sa zarezima, uvukao novi, otpio srk kave i osjetio dašak optimizma — bio je spreman da uspješno ispolji svoj pesimizam. „Brutalac u akciji, solo contra tutti!“ Odjednom je znao što će pisati – treba početi psovkom, to je prvo što se može izreći. I posljednje je izvjesno. Na samom kraju iz usta neće prokuljati riječ već smrt. (168)

Ono što na kraju „prokulja“ iz Božina diskursa zavjetovanje je da će se zbog imena kluba koje simbolizira zajednički identitet, kao i zbog imena nacije, tući i ubijati, uz signal da se ni vlastiti život ne cijeni mnogo, odnosno da se vlastito ja sagledava prvenstveno kroz kolektivni identitet: „Ak poginem, samo hoću da mi na grobu stoji 5 B – Božo Blum, Bad Blue Boys.“ Pri svemu tome možda najsablasnije zvuče „plavi pakao“ i „plava smrt“, poznate BBB-metafore koje uključuju rijetke kolokacije (pakao se, dakako, obično povezuje s crvenom, a smrt s crnom bojom). No upravo zbog Borinih napomena koje ga uokviruju, nije ovdje toliko važna reprezentativnost navijačkoga diskursa, već se u ovoj „prozi u spitfajericama“ (oznaka Andreja Puplina, odnosno Dalibora Šimprage, iz fiktivnoga intervjua pridodanoga Kavicama) zapravo hiperboliziranjem izlažu neka tipična mjesta stihije nacionalističkih, marcijalnih i heroističkih diskursa, koji će zavladati sljedećih godina. Uostalom, kao što i sam Božo kaže: „Mi smo nacionalisti, kaj nas boli kurac za nogomet.“ „Božin skaz“ može se tumačiti kao reprezentacija navijačkoga diskursa, ali i kao svojevrsna hiperbolična alegorija diskursa koji će početi dominirati na prijelazu iz 80-ih u 90-e u javnoj i privatnoj domeni na ovim prostorima. Žargon jedne supkulturne skupine ovdje nije predstavljen kao antijezik, odnosno kao jezik kontrakulture koji bi oponirao dominantnim diskursima, nego upravo suprotno – kao jezik koji hiperbolično eksplicira ideologeme opresivnih diskursa koji potkraj 80-ih počinju prevladavati u Hrvatskoj i u drugim krajevima bivše Jugoslavije.

U svojemu tekstu uz ponovljeno izdanje Sjaja epohe iz 2009. Miljenko Jergović Radakovića naziva začinjavcem (suvremene) hrvatske urbane proze:

A bio je to prvi roman generacije koja je prošla iskustvo punka i novoga vala. U njemu su se prvi puta u povijesti hrvatske književnosti pojavili nogometni navijači, i to onakvi kakvim ih danas znamo, sirovi i adrenalizirani, ispunjeni idealima za koje se spremno umire. Sjaj epohe bio je naš prvi urbani hrvatski prozni tekst, od onih koji će se nastaviti ispisivati krajem devedesetih i koji će u jednom trenutku postati naraštajna manira. To je bila ta naša gradskost i naš identitet, koji ćemo stvarati i trošiti i od kojega ćemo u velikoj mjeri živjeti u vremenima postjugoslavenskih bijesnih i krvavih nacionalizama. Boro Radaković ga je stilizirao i dovršio u Sjaju epohe. Spletom okolnosti i logikom zlih vremena, on je, eto, postao nehotični i slučajni začinjavac prve hrvatske književnosti nakon raspada. Naravno, to mu se, iz pizme i mrzovolje, nikada neće priznati. (2009: 225)

Svakako, Radakovićev roman mogao bi se svrstati u liniju proznih tekstova čiji su protagonisti odrasli u urbanom okruženju i izloženi zapadnoj pop-kulturi, a istovremeno su i prilično obrazovani, šire komunikacijske kompetencije, te u većoj mjeri elaboriraju svoje opozicijske i kritičke stavove spram društva u kojemu žive i njegovih dominantnih diskursa. Ta linija prolazi i kroz neke tekstove proze u trapericama, Majetićev roman Čangi, Popovićev Ponoćni boogie, a na prijelazu stoljeća najistaknutije predstavnike ima u prozi Roberta Perišića, Sime Mraovića i Vlade Bulića. Unatoč mnogim tematskim sličnostima i sličnom senzibilitetu likova, pisci suvremene žargonske proze ipak nisu toliko skloni knjiško-kolokvijaliziranim stilovima poput onoga iz Radakovićeva romana, osim možda Mraovića u Konstantinu Bogobojaznome i Popovića, koji je svoj prozni stil umnogome odredio još gore spomenutom zbirkom priča. Tip hibridizacije učenoga diskursa i žargona u nekim Perišićevim pričama i u romanu Naš čovjek na terenu prilično je drukčiji od Radakovićevoga, baš kao što je i njegov tipični protagonist – iako također sklon književnosti i rock’n’rollu – u nekim novim vremenima obuzet posve drukčijim problemima.

Po tipu stilizacije žargonskoga kazivanja i po konstrukciji središnjeg lika, Dobrodošli u plavi pakao svakako anticipira neke kasnije hrvatske prozne tekstove. Velik dio ključnih stilskih obilježja kojima se ovdje preregistrira zagrebački sleng kasnije se pojavljuje i u nekim pričama iz Perišićeve prve zbirke, u Šimpraginim Kavicama, Kulenovićevim Jelenima na kiši i Balenovićevim Metastazama. S potonjima skaz Dobrodošli u plavi pakao svakako dijeli i kritičan odnos spram diskursa govornika (zagrebačkoga) slenga. Božinim skazom Radaković dakle doista anticipira neke manje simpatične likove društvenih marginalaca koji se isključivo koriste žargonom (neki likovi iz Perišićeve prve zbirke priča, donekle Šimpragin Žendra i Kulenovićevi likovi, Balenovićev Krpa), ali u stilskom pogledu svakako ima važnog prethodnika u Majdaku i njegovim stilizacijama žargonske „šprehe“ sa zagrebačke periferije.41

Bilješke

39 Maša Kolanović primjećuje i važnost filmskih poredaba i metaforike u Borinu diskursu te da on „u mnogim slučajevima svjesno ‚krade‘ filmske citate ugrađujući ih u vlastiti diskurz“ (14).

40 Prema Maši Kolanović „problem urbanog nasilja predstavlja glavnu tematsku preokupaciju Radakovićeva romana“ (6) S Božinim „skazom“ problem nasilja, međutim, čak nadilazi gradske okvire – ono se ovdje naime povezuje ne samo s gradskom ulicom nego i s rastućim nacionalizmom potkraj 80-ih.

41 Sljedećim tvrdnjama o vlastitom prvenstvu u smislu „začinjanja“ cjelovitih tekstova na žargonu Radaković svakako previđa da je Majdak takve tekstove pisao još 1960-ih: „Vjerujem da ne zvuči sebehvalno ako kažem da sam zapravo prvi počeo pisati cjelovite tekstove na žargonu ili nekom autentičnom lokalnom govoru još potkraj osamdesetih. Devedesete su u europskim književnostima donijele upravo tu pojavu, a vrhunac je bio ‚Trainspotting‘ Irvinea Welsha 1993. U nas je postojala i specifična situacija: kako je nova vlast s početka devedesetih razorila jedan standard, a drugi nije i zadugo neće moći uspostaviti, bilo je logično da se razmašu dijalekti i lokalni idiomi, a s njima i žargon. Što se mene tiče, tu sam stvar za sebe obavio. Danas se time bave epigoni, ali ne vidim da je itko donio išta novo.“ http://www.mvinfo.hr/izdvojeno-razgovor-opsirnije.php?ppar=240