E-biblioteka

Nikola košćak: Šrajbenzi spiku?

Sintakto- i tekstostilistika žargonske i žargonizirane proze

Kao što je poznato, govoreni diskursi mogu se doimati uvelike „papirnatima“, tj. evocirati pisanu riječ. Yeats je primjerice bio zaprepašten sintaksom Wildeova govora, savršenim rečenicama koje su istovremeno zvučale i spontano i kao da se na njima radilo čitave prethodne noći (prema Leech – Short 2007: 130). Dakako, i obrnuto, pisani tekstovi mogu u znatnoj mjeri evocirati spontani govoreni jezik – doimati se „govorenima“. U pisanim pripovjednim tekstovima govoreni se jezik ipak znatnije evocira u dijalozima likova nego u cijelome tekstu, tj. i u diskursu naratora. Skaz je u tome smislu izniman pripovjednofikcijski žanr. No za korpus kojime se ovdje bavimo pretežno vrijedi ono što je Flaker u svojoj studiji pisao i o prozi u trapericama: „Načelo približavanja usmenom spontanom govoru ostvaruje se tako što se stilističkim sredstvima nastoji stvoriti iluzija usmenoga pripovijedanja (...) čitalac treba da doživi iluziju nepatvorena, ‚neusiljena‘ pripovijedanja, pripovjedačeve ‚spontanosti‘“ (1983: 98). Ta se iluzija spontanosti na razinama diskursa pripovjedača i likova nastoji postići, dakako, uporabom, akumuliranjem i isticanjem nekih tipičnih obilježja govorenoga jezika, točnije kolokvijalnoga i/ili žargonskoga jezika (koja se pak mogu identificirati u kontrastu spram obilježja tipičnoga pisanog jezika, primjerice pisanoga znanstvenog diskursa). Diskurs likova i pripovjedača u odabranom korpusu na svim jezičnim razinama donekle imitira „živi jezik“. Vjerodostojnosti stilizacije tendira se tako što pripovjedači i likovi rabe kolokvijalni i žargonski leksik i frazeologiju, a vrlo se često stiliziraju i druga tipična obilježja kolokvijalnog jezika i slenga, primjerice od morfoloških preferiranje perfekta nauštrb ostalih prošlih glagolskih vremena i izostanak neodređenih oblika pridjeva, od fonetsko-fonoloških infinitiv bez završnog –i, razne glasovne redukcije i dr. Vrlo važnu funkciju u stvaranju iluzije „živoga jezika“ imaju i aspekti stilizacije sintakse i ritma neformalnoga govorenog jezika, čemu ćemo u ovom poglavlju posvetiti posebnu pozornost. Ograničivši oprimjerivanje tih aspekata na razinu diskursa pripovjedača, istovremeno oprimjerujemo i „skaznost“ mnogih od ovih tekstova, pa i onih gdje izostaju eksplicitni signali da je riječ o reprezentaciji (situacije) usmenoga kazivanja.

Kako primjećuju W. Chafe i J. Danielwicz, intonacijske jedinice u tipičnom govorenom jeziku u prosjeku su kraće nego klauze u pisanom jeziku, što se povezuje s razlikama u ograničenostima procesiranja. Dok su intonacijske jedinice u govorenom jeziku ograničene duljine zbog kratkoročnoga pamćenja govornika, a možda i zbog govornikove svjesnosti o ograničenim kapacitetima slušatelja, oni koji pišu nisu podložni ovim restrikcijama, a posljedica toga je da tendiraju proizvodnji širih intonacijskih jedinica (1987: 6). Povezana je s time i prisutnost raznih poštapalica u spontanom govorenju, kojima govornik dobiva vremena da bi kompletirao svoj iskaz. U odabranom korpusu ta se tipična obilježja spontanoga govorenog jezika stiliziraju akumuliranjem kraćih rečenica i klauza te eliptičnih iskaza, a kada se njemu pridodaju i razne žargonske poštapalice, apelativno-fatički izrazi i semantički prazne popune (ono, kuiš, kao, jebiga itd.) na razini pripovjedačeva diskursa, tekst u pravilu signalizira svoju „skaznost“, tj. situaciju usmenog kazivanja. „Božin skaz“ u Sjaju epohe, Kavice Andreja Puplina i mnogi Perišićevi tekstovi obiluju stiliziranjem ovih obilježja u diskursima pripovjedača (bold N. K.):

Zapraf, kaj ja kurac znam kaj bum napravil. Niš nebum napravil, jebiga. Ono, šutiš, kenjaš, jebiga, čekaš da prođe, kurac, bar buš nekaj nafčil. Puška, bomba, ono, kuš, sve ti bu to trebalo. (Radaković 2009: 169)

Kuiš, ono, kad sam bil u Gracu kod tete, mislim se, nekak mi je bed bil, ono, ja na sigurnom a stara mi u Zagrebu. Dobro, trebala je i ona doć za koji dan, kuiš, al onaj filing kad si tam, ono, mir totalni, škvadra živi, a na njihovoj telki vjesti kak je u Zagrebu frka, uzbuna, ono. (Šimpraga 2002: 7)

Furaš se u redakciji da si kul; ono, kao, nigdje se ne guraš... Ti u stvari ne smiješ pokazati ambiciju jer bi ispalo da, kao, nisi panker. Ono, previše si slušao pjesme koje su prezirale sistem i čitao previše knjiga o luzerima. (Perišić 2007: 190)

U tipičnom govorenom jeziku usporedni odnosi između klauza češći su nego zavisni, a jednostavne i nezavisnosložene rečenice češće su nego u pisanome jeziku, za koji je karakteristična hipotaksa (v. Klikovac 2008: 164). Takva govorena parataksa u žargonskoj se prozi često stilizira akumulacijom jednostavnih rečenica koje se odvajaju točkama ili zarezima:

Gledao sam Mirnu kako rola. Učio sam je kako će to raditi. Duvala je i prije, ali samo vikendom, s frendicom ili dečkom. Čvakala je i kekse, ali samo s frendicom. Ovaj nije imao pojma o tome. (Bulić 2006: 75)

Treba biti objektivan. Radi se o malim meksičkim pivama. Onima s limunom na vrhu. Neke stvari zaslužuju precizan realistički opis. (Perišić 2002: 28)

E, sretnem ga ja neki dan, nosi klinke na rukama, pitam kam ideš. (Šimpraga 2002: 36)

A Futač, ono, sel ti je za onaj prvi stol u majmunjaku, okupil neke klince oko sebe, radi ratni plan. (Šimpraga 2002: 28)

Ono, standardna šema: zemeš si što manje love, kupiš si sam pljuge i neku cugu, ostalo buš našel po putu. (Šimpraga 2002: 32)

Potonja tri citata, u kojima se uz parataktičnost primjećuje i asindetsko vezivanje posljednjih dviju klauza, podsjećaju na to da u govorenom jeziku često izostaju elaborirane sintaktičke relacije između klauza, koje su karakteristične za pisani jezik (v. Chafe – Danielwicz 1987: 6). Dok primjerice pisani znanstveni diskurs obiluje subordinacijskim konektorima kojima se precizno naznačuju semantički odnosi zavisnosti, i to zbog potrebe za eksplikacijom kompleksnih veza između pojava i pojmova o kojima se piše, govoreni se jezik češće oslanja na kontekst, pa se smanjuje i potreba za ekspliciranjem konektora.8 U žargonskoj prozi to se obilježje govorenoga jezika stilizira parataktičkim i asindetskim nizanjem jednostavnih rečenica u kojemu se elidira ekspliciranje odnosa zavisnosti između rečenica. Vidljivo je to i iz nekih dosadašnjih citata, kao i u sljedećima, gdje se u diskursu pripovjedača u Perišićevim tekstovima elidira ekspliciranje uzročnosti veznikom (npr. mogućim jer):

Volim sresti Rozanu u gradu. Uvijek nešto zavrti. (1999: 111)

Ona je uzela paket tanjura, to im je stvarno trebalo. (2002: 82)

On je uzeo nekoliko boca makedonske Kratošije, bila je jeftina. (2002: 83)

Žargonska i žargonizirana proza, dakako, obično izbjegava veznike koji su knjiški markirani, odnosno one koji evociraju formalnije tipove diskursa kao što su budući da, s obzirom na to da, međutim itd. Od veznika kojima se označava subordinacijski odnos klauza najčešći su, kako je i za očekivati, oni koji se češće rabe i u svakodnevnoj komunikaciji. Primjerice, pripovjedač Šimpraginih Kavica rabi isključivo najuobičajenije veznike a, i, al, pa, kaj, da, di, il, kad, kak, kad ono i sl.

Zbog već spomenutog oslanjanja na kontekst za govoreni je jezik karakteristična eliptičnost, odnosno izostavljanje onoga što sugovornik može razumjeti iz situacije. Pri stvaranju iluzije živoga govora eliptičnost se stilizira izostavljanjem ne samo konektora nego i drugih dijelova rečeničnoga ustroja, primjerice predikata ili jednog njegovog dijela (bold N. K.):

Dečki ufuravaju petarde, bengalke, flaše, kurac. Osim toga, kaj bi ti, kurac, pravil pizdarije, kad i on voli to kaj mi delamo, jebote. Mislim ono, kuš, vatra, frka, ne. Fakat, kuš, najljebo je kad je Zvezda, u pičku materinu. Pa nebuš išel tuć one jadnike iz Tuzle, Bosančerose, kurac, ili, kaj ja znam, kurac, Šiptare iz Trepče, jebo ti bok mater. Ove Cigane treba, kuš. (Radaković 2009: 171)

Stavil ti ovak dlanove po stolu, znaš već kak on, onak debeli, raširil ruke, jeboti, ko Čerčil. (Šimpraga 2002: 28)

Sreo sam Rozanu u gradu. Kaže da sad radi na tom nekom telefonu, volontira. Ljudi u nevolji i slično. (Perišić 1999: 111)

Oslanjanje na kontekstualiziranost kolokvijalnog jezika u pisanoj prozi može rezultirati visokom razinom implicitnosti, kao i time da se pred čitatelja postavlja zahtjev da postupno (re)konstruira kontekst iskaza. Potonje je karakteristično za Perišićevu zbirku priča Užas i veliki troškovi.

Kolokvijalni jezik i žargon karakterizira eliptičnost, ali i donekle suprotno obilježje –redundantno ponavljanje. U vezi sa stilizacijom usmenosti u odabranom korpusu može se primijetiti i prisutnost jednog tipa redundantnog ponavljanja koje se u stilističkoj literaturi naziva rappel. Pascale Gaitet određuje ga kao pojavu da se zamjenica koja zamjenjuje grupu riječi (ili „konkretni element“) s funkcijom subjekta ili objekta u rečeničnoj konstrukciji pojavljuje prije spomenute grupe riječi (1992: 60). Drugim riječima, u tome se postupku tek naknadno eksplicira ono što je neposredno prije bilo označeno zamjenicom ili – u jezicima kod kojih je to moguće, a u hrvatskome jest – glagolskim licem. Takve konstrukcije ekskluzivno su obilježje kolokvijalnog jezika, pa i žargona, stoga se u pisanom diskursu lako percipiraju kao elementi njihova stiliziranja:

Bila je to očuhova ideja, da se upišem u tehničku školu. (Popović 2007: 13, bold N. K.)

U prozi Roberta Perišića one su prilično česte. Evo primjera iz Užasa i velikih troškova i Našeg čovjeka na terenu (bold N. K.):

(...) gledam u njih, u te riječi, i skužim da sam potpuno zaboravio što sam htio reći. (2002: 9)

Jer je tako podesim. Budilicu. (2002: 9)

Bila je to dobra zajebancija, taj šoping. (2002: 82)

Jer, da, naravno, nije Boris bio jedini. I prije mi se događalo da preporučim ljude... Za razliku od Borisa, problem je s njima bio taj što su napredovali brže od mene. Bili su čudnovato sposobni, ti ljudi. (2007: 87)

Stalno smo napeti, mi veliki borci. (2007: 313)

Prema Leu Spitzeru, takve konstrukcije – u kojima prvo dolaze apstraktni elementi, a tek potom oni konkretni – rabe obično oni koji se, nesigurni u svoj način izražavanja, žele uvjeriti u to da je njihov tijek misli shvaćen, pa ponavljanjem žele dodati naglasak svojemu iskazu (prema Gaitet 1992: 60). Ti se postupci mogu dovesti i u vezu s leksičkom nepreciznošću karakterističnom za kolokvijalni i žargonski diskurs. Naime pri spontanom govorenju, tj. konverzaciji zbog vremenskoga pritiska često smo prisiljeni kazati prvu riječ ili izraz koji nam padnu na pamet, a koji bi trebali prenijeti našu misao. Često je to upravo zamjenica, kako nas podsjećaju citirani primjeri. Kasnije se međutim možemo dosjetiti i adekvatnijega odabira, leksema ili grupe riječi te ih naknadno uvrstiti u diskurs pojašnjavajući na što smo zapravo mislili.

U sljedećem ulomku iz Perišićeve priče Zašto ja ništa ne govorim zalihosna su ponavljanja u funkciji sugestije pripovjedačeve neodlučnosti i traumatiziranosti, a prisutna su i razna druga obilježja kolokvijaliziranosti i žargoniziranosti (leksik, poštapalice ono i jebiga, asindeton, kratke rečenice, elipsa, reticencija):

Onda me od toga postalo strah. Nije mi bilo svejedno. Vidiš nekoga i onda, jebiga, sad ti u njega pucaš. Ubiješ ga. Pogodiš ga u prsa, u leđa.

Bio sam ja nabrijan i to. Ali, nekako, nisam ja njih baš toliko mrzio. Boli me kurac za njih. Ono, uopće ih nisam mrzio. Ne. Bolio me kurac za njih. Ali, onda smo bili nabrijani, bio sam i ja, jebiga, bio sam i ja nabrijan. Spika, ono, rat je.

I sve to. Ali, nije mi bilo svejedno. Ne vjerujem da je dobro nekoga ubiti. Zapravo, kako za koga. Činilo mi se da to za mene nije dobro. Ali, nikad ne znaš što nisi probao. Ma, dobro, ista stvar, ne znaš ni kad jesi probao. Opet ne znaš sve o tome. Ima neka zagonetka u tome. Poslije, kad nekoga ubiješ, poslije ti... isto kao da živiš umjesto njega. Kao da si se oženio za njega. Nisi više solo. (1999: 63)

Redundancije u prethodnome primjeru isprepletene su s pripovjedačevim ispravljanjima. Pripovjedači u Perišićevim tekstovima često se ispravljaju, tj. predomisle u vezi s koječime, što može posljedovati stanovitim dojmom „fjakastosti“ (stila), a povezano je i s konstrukcijom tipičnoga protagonista te proze, koji je pomalo nesiguran i melankoličan:

Sad je sve to prošlo, valjda. (2002: 51)

Da se ne bih osjećao besmisleno, otvorio sam regal i pogledao ima li možda kakvog pića, da se to proslavi. Znao sam, u stvari, da ima još pola boce konjaka od jučer. (2002: 53)

Boli me glava od televizije.

Možda i od mobitela, ne znam. (2002: 71)

Diskurs likova i pripovjedača u odabranom korpusu manje je ili više zasićen tekstnim i sintaktičkim obilježjima spontanoga govorenog jezika, pa i žargonskog diskursa: kraćim klauzama, poštapalicama, parataksom, eliptičnošću, „izbjegavanjima“ knjiških veznika, parcelacijom, reticencijama, redundantnim ponavljanjima i sl. U ponajvećoj mjeri ona se pojavljuju u skazovima, tekstovima koji se percipiraju kao prikazi usmenoga pripovijedanja (Božino kazivanje u Sjaju epohe, Šimpragine Kavice, neke Perišićeve priče). Kada izostanu jasni signali da je riječ o fingiranju usmene kazivačke situacije (npr. eksplicitna napomena u tekstu kojim se skaz uokviruje ili kazivačevo referiranje na usmenopripovjednu situaciju), signal skaza može biti upravo akumulacija ovih obilježja. Ipak, primjećujemo da u ovim tekstovima stilizacija usmenoga kazivanja vrlo rijetko uključuje i primjere remećenja sintaktičko-gramatičke kohezije (anakolut), slobodnijeg položaja enklitika i proklitika i nekih drugih obilježja „normalne nefluentnosti“ (v. Leech – Short 2007: 130) spontanog govorenja.

Čini se da bi spomenutim postupcima stvaranja iluzije živoga govora u suvremenom kontekstu ipak bilo pretjerano pridavati subverzivni potencijal srodan onome koji je Flaker nalazio u iluziji spontanosti kojom je proza u trapericama svojedobno oponirala „izvještačenosti kanonskih modela“ (Flaker 1983: 98). Upravo suprotno, moglo bi se istaknuti nekoliko primjera da se vještoj uporabi nekih postupaka ovoga tipa u kritici pridavala i posebna literarna vrijednost. Tako se u kritikama s pohvalnim konotacijama često spominjana „autentičnost“ Kavica Andreja Puplina zasigurno može dovesti u vezu i s umješnom stilizacijom spontanog govorenog diskursa koja uključuje ovdje komentirana tekstna i sintaktička obilježja. Slično tome, i često hvaljena minimalističnost i sugestivnost Perišićeve proze poveziva je, barem dijelom, s karakterističnom ovisnošću spontanog govorenog jezika o situacijskom kontekstu, njegovom eliptičnošću, parataktičnošću i sl.

Bilješke

8 „Written discourse develops more elaborate and fixed grammar than oral discourse because to provide meaning it is more dependent simply upon linguistic structure, since it lacks the normal full existential contexts which surround oral discourse and help determine meaning in oral discourse somewhat independently of grammar.“ (Ong 2002: 38)