E-biblioteka

Krunoslav Pranjić: Izabrani stilistički spisi

Ruralno i urbano u novijoj hrvatskoj prozi

I

1. Metodički bi bilo najispravnije, zadaći najprimjerenije, postupiti propedeutski: početi terminološkim objašnjavanjima. Pa zašto da se ne prihvati ovaj samoizazov? Stoga, ponajprije: što se razumijeva pod nazivom »ruralno«, koji se naziv nalazi u samome naslovu: Ruralno u novijoj... ili točnije: u najnovijoj hrvatskoj prozi. Ruralno, zna se nije striktan, nije fiksan naziv ni književnopovijesni, ni književnoteorijski, nije ni lingvistički. Sociologijski je. Pripada dakle znanosti o društvu i njegovim slojevima. Porijeklo je naziva od klasičnoga latinskog (rus, ruris = selo) a označuje sve ono što se tiče sela, što se na selo odnosi, što je dakle seosko, seljačko, pa poljodjelsko i poljoprivredno. Ruralna tako, seoska dakle, može biti i književna tematika, a to će, tematika, reći da je područje za koje se pisac odlučio da mu budne predmetom književne obradbe, svijet upravo seoski. Tako je, pretežno, i s tematikom suvremenoga hrvatskog romanopisca i novelista Mirka Božića. Kao analitički i za ovaj tip proze reprezentativan predložak poslužit će njegova novela – Legenda o djevojci i hrastu.1

Antologičar Dubravko Jelčić dade ovakvu karakterizaciju Mirka Božića:

Njegov je izraz nagonski elementaran, kao stvoren za rustikalne teme dalmatinskozagorskog kamenjara, grubu kurlansku psihologiju i sirovi folklorizam, koji je moćno utkan u najbolje stranice njegove proze. Žilavim rečenicama, koje su sazdane inventivnom koncentracijom gustih metafora, polifoničnih riječi i ekspresivnih neologizama (što ih je najčešće sam skovao), Božić je ostvario u našoj suvremenoj prozi osebujni stil snažne, krepke liričnosti.2

Popostanimo uz tvrdnju o onim ekspresivnim neologizmima, to jest izražajnim rječničkim novotvorinama, pa ih, najzad, dajmo oprimjerene u kontekstu. Dostajat će dva primjera; prvi:

Smilja stasala u naočito djevojče. Crne joj oči natopljene bljeskavim stidljivim smiješkom. Lijevu šaku pomnjivo, naviknuto skriva pod pregaču, zaklanja dugim rukavima, pod vunom preslice, u skrštáju ruku ili pod crnom vunenom majom. Duge joj kose rasute, prsa nadolaze, goli se vrat bijeli i čini se da sama samcata jedva čujno grguće u dugovetne dane, sva u pokretu plahom i tihom kao čiopa u nedovršenom gnijezdu. (72)

I primjer drugi:

Uletio u mrklu kuću. Ne vidi plamsaj vatre na kominu, ne vidi staricu u kutu, ne čuje njenu glasnu molitvu, ni mukanje živine, ni zvono, ni grom. (83)

Izdvajam kao leksikografski, to jest rječopisno nezabilježene novotvorine onaj skrštaj (ruku) i onaj plamsaj (vatre); leksikologijski, to jest, rječoopisno, to jest tvorbeno opisno, imenice su to deverbativi, iz glagola izvedene, analogijski, po sličnosti stvorene u jednoj neiskorištavanoj takozvanoj produktivnoj kategoriji načina tvorbe koji je proizvodno, tvorbeno otvoren: na glagolsku osnovu dodavati nastavak –aj: Božićev skrštaj prema skrstiti – skrštati, kao priraštaj prema prirasti – priraštati, oproštaj prema oprostiti – opraštati; razmještaj prema razmjestiti – razmještati, navještaj prema navijestiti – naviještati, ukrštaj prema ukrstiti – ukrštati i tako dalje; a Božićev plamsaj prema plamsati kao udisaj – izdisaj prema udisati – izdisati.3

No izražajna vrijednost, stilističnost onoga skrštaja (ruku) i plamsaja (vatre) u njihovoj je nenadmašnoj ekonomičnosti s jedne i njihovoj čestotnoj neiskorištavanosti s druge strane, a temelji se na otvorenim tvorbenim mogućnostima književnoga jezika koji u supstratu i jest pučka, upravo ruralna, seoska dakle, štokavština. Piscu Božiću ide u zaslugu što se njome nadahnjivao i stvaralački je iskorištavao.

2. Sažetosti Božićeva pripovijedanja, zgusnutosti sugestivna izričaja, uvelike pridonose i glagolske aspektalne, to jest vidske eksperimentalne tvorbe: perfektivnost, to jest svršenost glagolskoga oblika običnije se, očekivanije se, statistički čestotnije se, u jezičnoj svakidašnjici naviklije izrazuje prefiksacijom, stavljanjem predmetka pred imperfektivan, nesvršen glagol. Božić na više mjesta uspješno to čini našim navadama usuprot: infiksacijom, to jest stavljanjem umetka, ne predmetka kao gramatičkog sredstva za oznaku svršenosti, podižući time stilsku, izražajnu vrijednost svoga obličkog odabira. Kaže tako u pripovijeci za mladića Bojana:

Sav je razdragan. Ljubne jagodice svojih prstiju. (72)

Ljubnuti je gramatički, aspekatski, vidski isto što i poljubiti: svršen lik prema trajnome ljubiti. Ali značenjski, ali izražajno, ali stilistički to je za nijansu još određenije, još omeđenije, još svršenije jer je trenutačnije kao dojam upravo u liku ljubnuti. Ovaj način stvaranja svršenoga glagolskog vida u nekoliko je navrata efektno, stilotvorno iskorišten. Nije preiskorištavan. Tako, još za primjer, Josip škrgutne zubima (ne: zaškrguta). (73)

Jednako tako ovaj je način vidske svršene tvorbe ostvaren u primjeru:

Smilja je sretna, poskokne, u ruci joj rubac lepršne, uđe u selo, pouzdano i ponosno. (81)

Dojam o trajanju onoga lepršanja rupca u Smiljinoj ruci bio bi manje intenzivan da je, kao što nije, taj rubac zalepšršao umjesto što je lepršnuo.

Jednako je i kad Josip:

Naglo trgne vrata Smiljina sobička: prazno, otvori sanduk: prazno. Sijevne očima: dosjetio se. Stegne kaiš osjetivši na zatiljku staričin pogled: kao da ga je reznuo kostur niz kralježnicu. (83)

Kao da ga je reznuo kostur niz kralježnicu... moglo je tu opisno i obavijesno istovredno pa i jednakoznačno stajati da ga je, Josipa, zarezao ili porezao kostur niz kralježnicu. Ali bi se tada izgubila ona nijansa izražajne vrijednosti koja trenutnost bolje kazuje glagolskim umetkom (reznuti) negoli glagolskim predmetkom (zarezati, porezati).

Rekao bih da dobrih, potvrdnih primjera nikad dosta. Evo stoga još jednoga u nešto širem kontekstu:

Sumrak je. Na seoskom groblju razbacani križevi, obrasli grobovi, otvorene rake, kupovi svježe zemlje uz prekopane jame. Olujno je zimsko nebo, golo nisko granje kupine i trnja puno vjetra koji huji u daljini. Zaljuljne se katkada zvonce nad vratima groblja, njegov zujavi jek jedini je čuvar mrtvih. (86)

Iskorištena je ovdje, na jednom jedincatom glagolskom primjeru, dvojna mogućnost upućivanja na svršen glagolski vid: i predmetkom (prefiksacijom) i umetkom (infiksacijom). Nije se zvono samo zaljuljalo, niti se samo ljuljnulo nego se i zaljuljalo i ljuljnulo izražajno stiješnjeno: zaljuljnulo. A upravo to mu dȁde stilističku, pojačanu i izražajnu vrijednost.

Ako smo vidjeli te osjetili kako se izražajnost glagolski pojačava te infiksacijom (dometanjem umetaka), te prefiksacijom (dometanjem predmetaka), te jednim i drugim, dok je još riječi o glagolima, prilika je da se vidi primjer suprotan, kako se stilsko pojačanje za upotpunjenje raznolkosti može postići i deprefiksacijom, to jest uklanjanjem predmetaka. Kao u ovome primjeru:

Subotom je red na Josipu da tjera blago na pojilo [...] Na puteljku ne čekaju goniča trome životinje, već se same pȗtē prema bari. (81)

Uporabno, novotvoračko je u jeziku, u stilu, opet jedno variranje glagolskoga vida: nije iterativno, učestali oblik – da se trome životinje već same zapućuju ili upućuju prema bari, nego upravo: pȗtē; a to nije glagolski imperfektiv, to jest trajni vid glagola u normalnojezičnoj, u svakidašnjoj, obavijesnoj tek upotrebi, negoli isključiv Božićev i božićevski stilistički inventivan, pronalazački izbor neopticajna oblika.

3. Promjena tzv. glagolske rekcije, tj. obaveznoga upravljanja glagola prema određenome padežu s posredstvom kojega prijedloga ili bez njega – također je stilski postupak što Božiću služi kao sredstvo izražajnog pojačanja. Evo svega jedan primjer:

Zametne se mrtvim čeljadetom preko leđa, donese ga do kola i pokrije mu glavu konjskim pokrivačem, pa [...] povikne konjima. Čim stigoše kući, izlije iz vučije preostalu vodu u bȁkru, dade gutljaj Smilji, a onda obznani selo o smrti majke. (68)

Obznanjuje se obično što, i obznanjuje obično čemu ili komu. Autor se ovdje utekao takvu slaganju glagola i padeža da ono izazivlje dojam neočekivanosti, pa odatle posljedak pojačane izražajnosti: umjesto opisnoga, razlivenijega glagolskog opisivanja s rekcijom dativskom: umjesto da Marko obznani selu (dativ) da je majka umrla, u originalnoj autorskoj verziji, u izvornoj inačici imamo zgusnutiju pa odatle doimljiviju, izražajniju imensku postavu s izravnom akuzativnom konstrukcijom: da Marko... onda obznani selo (akuzativ) o smrti majke.

4. Dva će navoda dostajati da prikažu jedan drugi način stilotvornosti, način zgusnute izražajnosti gdje službu glagolskoga vremena (prezenta) ili participa prezenta, preuzima deverbativni adverb. Prvi primjer sam je početak Legende:

Sunce još nije izvirilo nad brdom, zora je rudila valjajući mlake zračne valove. Žene su odmicale Smiljinoj majci, gledala ih je pred sobom, u kamenoj pustinji, smućeno i ljuljavo, kao nestajanje traga, napuštanje snage, gubljenje vida. Zaostajala je, a one će s hladom ući u selo i napojiti djecu. Gledala ih je sad kao mravlju povorku. Odmarala se još malko uprijevši se rukama o stijenu, a onda je dahtavo zakročila. (66)

Da je Smiljina majka gledala u onoj kamenoj pustinji kako žene odmiču uz to što smućeno još i ljuljavo, a ne: kao da se ljulja ili ljuljajući se... i to što je ona upravo dahtavo zakročila (a to karakterizira taj, da kažem, zakročaj, a ne simultanost dviju radnji koja bi se simultanost potencijalno izrazila participom – daščući zakročila) – to je samo još jedan od načina na koji Božić kondenzira svoju ekonomičnu izražajnost zasnovanu na neiskorištenim mogućnostima pučke štokavštine kakvu on nasljeduje i kojom se izrazno nadahnjuje.

5. Da ruralno tematsko, da ruralno u izražajnoj fakturi ni u kom slučaju nije negativan kritički sud – pokazat će slijedeća tri primjera koja će potvrditi da ta proza nije lišena akvizicija, to jeste stečevina ili tečevina moderne stilske fakture u kojoj se ogleda ona navedena inventivna koncentracija; reći će to – u kojoj se ogledaju pronalazački, domišljati ostvaraji zgusnute moderne metaforike što konkretno spaja s apstraktnim u nepretkažljive značenjske veze.

Kao u ovome, prvom primjeru:

Smilja se zavukla u kut. Srce joj zaskače. Plaši se. Ona nije kriva. Ona je samo uzela vodu. »Majo.« Mali Ivan, »svetac«, mreži joj pamćenje: čas s velikim mirnim očima, čas u hripljivom kašlju, čas u bratovu naručju. (71)

Jednako i u primjeru drugom:

Josip se okreće.

Braća Vidići, sva tri brata, ustobočena u novom prazničkom ruhu! Ivanu je čelo orošeno. Uporno i šutke pilji u Smilju. Braća s mržnjom gledaju u Roka i Josipa, pokušavajući odvući Ivana, ali on stoji prikovan njenom mukom. (79)

Ništa manje to nije očito ni u trećem, posljednjem primjeru ove vrste:

Josip zausti nešto psovačko, ali se prereže u grlu, napne mišice, razjapi iskešena usta, stisnu šaku i zgromi Ivana u čelo, u sljepoočice, u vrat [...] Ivan pade i smiri se. Bijes i oganj Josipov naglo splasne, ruka mu još ostade u napetom luku. Trenut se zanese, zastane, prosrsi stravom, pobode mu se kolje jada u čelo, u zloj ognjici splete odstupnicu. (83)

Da izdvojimo sada te primjere metaforike imenovane modernom što su se očitovali u citiranim ulomcima: da se pamćenje (apstraktno) mreži (konkretno) iz primjera prvoga; da se čijom mukom (apstraktno) može biti prikovan (konkretno) iz primjera drugoga; te da se kolje (konkretno) jada (apstraktno) može pobosti u čije čelo – iz primjera trećeg i posljednjeg – dokazi su kako ruralna tematika i ruralna stilska faktura niukoliko ne kazuje da je posrijedi zaostalo, nadmašeno ili književno nesuvremeno pisanje. Naprotiv.

Po jednome neprijepornom i već slijeđenu sudu

Pisati hrvatskim jezikom ne znači [...] samo upotrebljavati hrvatske riječi i hrvatsku sintaksu, nego dati, da u pismenom sastavku dođe do izraza ritam hrvatskoga jezika i sve one njegove značajke, kakvih nema ni u jednom drugom jeziku.4

Da sukladno ovim zahtjevima piše i Mirko Božić, da i njegova proza Legenda o djevojci i hrastu tu spoznaju izdašno potkrepljuje – nadam se da se dobrim dijelom vidjelo iz navođenih ulomaka i barem dijelom iz objašnjavanja koja su tim navođenjima slijedila.

II

1. Viđenje stvari i pojava najjasnije se osvjetljuje bilo kad ih supostavljamo ili kad ih dovodimo u opreku (= suprotstavljamo).

S početka po srijedi je bila rasprava o tome što to znači ruralno u novijoj hrvatskoj prozi, ruralno tematski i po književnome jezičnom izražaju. Sad je red da bude riječ o suprotnome: o urbanome u toj prozi. A nasljedovat će se i metodički postupak kakav je pristupno bio proveden i s početka, tj. iskoristiti onaj propedeutski uzorak da se ponajprije objasni upotrebljavana terminologija. Pa, što znači urbano kad je govora o lingvističkim i stilističkim značajkama određenoga književnoga korpusa? Jednako kao što smo za ranije ono ruralno utvrdili da niti je striktan, niti fiksan naziv ni književnopovijesni, ni književnoteorijski, pa da nije ni lingvistički ni stilografski, ne pripadajući tako ni znanosti o jeziku – već da je sociologijski – jednako ćemo tako o pojmu i nazivu urbano podsjetiti se da etimologijski potječe od klasičnoga latinskoga (urbs, urbi) označujući grad i gradsko. Urbana tako književna tematika znači da je predmetom književne obradbe upravo svijet i život gradske civilizacije.

A urbani jezični izraz reći će da jezična inspiracija crpe iz uzoraka i okreće se prema značajkama gradskoga, upravo kolokvijalnoga jezika, pa i različitih pojavnosti slanga (šatrovačkoga).

Da je tomu tako, uvjerimo se prateći te uočavajući kako je jezičnostilski komponiran ulomak s početka kratke priče Priča o Zvjezdani Ivana Slamniga:

Oboje smo bili mladi i niti jedno od nas nije imalo sedamnaest godina. Kako je bila žensko, moglo bi se reći da je bila starija od mene, budući da su je ljudi uključivali u društveni sloj ispred mene, primali su je za više ili manje sasvim odraslu žensku sposobnu za udaju premda sam ja pročitao više knjiga nego što će ona ikada i imao prokuhanih sto pogleda na svijet. Ali kada je mnogo stariji od nje muškarac mogao poželjeti njeno bijelo debeljuškasto tijelo, ona je bila primljena u krug mnogo starijih od sebe.5 (38–9)

Narator je tu ujedno i protagonist u priči. On se, gramatički, javlja u prvome licu. Izdvojimo jedan detalj citata: spominje protagonist-narator filozofijsku kategoriju pogled na svijet, kategoriju dakle koja pripada sferi veoma ozbiljnoj, filozofijskoj (ili ideologijskoj). Ali spominje je kakvim popratnim oznakama. Prvo: da je imao – sto pogleda na svijet; posve je dovedena u pitanje i svedena na mjeru neiznimnih stvari i sáma pojava i mrka ozbiljnost ovoga pojma – pogled na svijet; svedena je na ležerniju, relativniju razinu. Pa još onom popratnom, kolokvijalno-familijarnom i napol šatrovačkom atribucijom da je to bilo sto prokuhanih pogleda na svijet – ozbiljnost i svečanost i intaktnost kategorije pogleda na svijet posve su dovedeni u pitanje i svedeni na mjeru neiznimnih stvari ili pojava svakodnevice.

Suzdržana a sadržana, expressis verbis, tj. izrijekom, tj. izravno neoznačivana, ovlašna ironizacija i sebe sama i svega i svačega – da generaliziramo jednu značajku ovoga tipa proze – stalna je osobina ovoga nikad patetičnog književnoga žanra zvanog prozom mladom i urbanom.

2. Druga je jedna stilska značajka – konstanta ove proze gotovo nestiliziran, gotovo nepreudešavan, tek pomno selekcioniran-montiran a rječnički škrt dijalog, baš poput čestih zbiljskih dijaloga u otuđenoj, osamljeničkoj svakidašnjici:

»Ako ideš nekuda, mogu ići neko vrijeme s tobom, ako nemaš ništa protiv.«

»Ne idem nikuda.«

I tako smo pošli.

Hodali smo dalje vrlo sporo i promatrali mjesečinom obijeljene zidove kuća. Uhvatila me je ispod ruke, što mi se sviđalo.

»Potištena sam«, rekla je nakon nekog vremena.

»Mrak je i rat je«, rekao sam.

»Da«, odgovorila je. »Ali ima i specijalan razlog.«

Bila je velika napast, da je pitam, što je to ali svladao sam se. (39)

U ovoj prozi, a spomenuli smo da se ona imenuje i mladom – mladi je autori pišu, mladi su joj ljudi gotovo odreda protagonisti ujedno – u ovoj prozi nema književno tradicionalne psihologizacije likova: ili: ima psihologiziranja ali veoma ogoljela, pa je instruktivno izdvojiti pripovijedni nastavak netom navođenoga dijaloga:

Kuće su bile potištene na mjesečini, mi smo bili potišteno nervozni. A zrak koji smo udisali bio je onaj isti, u koji su tako mnogi izdisali. (39)

Neodoljivo se nameće ona karakterizacija kuća, predmetnih stvari dakle, koje su na mjesečini bile potištene upravo kao što su potišteno nervozni bili protagonisti. Povratno je to upozorenje na opredmećenost ljudskoga kakvo se, opredmećenje, upravo neljudski zna javiti u urbanoj, u gradskoj sredini.

3. Stilska faktura, rekli bismo, ove proze na osobit se način oslanja na jedan vid tradicije, na folklorni izraz, na izraz usmene tradicije, na ono što smo s početka imenovali kao ruralno s obzirom na jezičnu inspiraciju i izražajna sredstva. Nasljedovanje arhetipskoga deseteračkog modela narodne pjesme gdje imamo sliku da

dva su bora uporedo rasla
među njima tankovrha jela

ovako je stilizirano ukomponirano u priču o kojoj je riječ:

I tako smo šetali mliječnim i crnim gradom, a tramvajske šine su plandovale duž asfalta i svaka od njih je bila jedna srebrna i jedna crna pruga.

Zvjezdana je hodala između nas i vidio sam, da sam je konačno prerastao. Motalo mi se po mozgu, kako smo nas dvojica dva bora, koja su usporedo rasla, a među nama tankovrha jela. Hodala je među nama objesivši nam se o ruke i bila je bog zna gdje. Mjesec joj je bijelio lice. (40)

Ovo je svega jedan, ali reprezentativan izrazni primjer ove urbane ili mlade proze koja, eto, iskorišćuje tradicionalne modele izražavanja i opet posredno navodeći i upućujući na to kako su naša, premda urbanizirana svijest, i naša doživljajnost slikovna, ipak još dobrano – odgojem li, nasljeđem? – impregnirana folklornim, ruralnim.

4. Nasljedovanje spontanoga govora, govornih nedovršenosti, nepovezanosti, iskorištavanje frazeologiziranih kalupa iz govornoga jezika svakidašnjice – još je jedna, daljnja, jezično-stilska značajka ove proze. Priča tako Zvjezdana o svojim peripetijama imajući posla s birokratiziranom administracijom:

[...] a mama je bila namještena i tome slično, odnosno to se imalo uzeti u obzir prilikom određivanje sume i što da vam duljim [...] jasno, da je to bila jedna opća zbrka, jer je ta komisija dijelila i pomoć izbjeglicama iz Bosne i što ti ja znam [...]

I tako sam vadila krsni list, pa svjedodžbu, pa krsni list majke, pa ovo, pa ono. Kad sam sve nakupila, rekao mi je da nažalost propisi zahtijevaju, da pridonesem i potvrdu o smrti oca, što je bilo neobično komplicirano dobiti, ali i to sam nabavila, pisala sam i amo i tamo.

I tako se to vuklo tri mjeseca i nikako da stvar krene s mrtve točke. (41-2)

Oni klišeizirani izrazi: i tome slično, i što da vam duljim, jedna opća zbrka, i što ti ja znam, pa ovo pa ono, i amo i tamo, nikako da stvar krene s mrtve točke – upravo su potvrde rečenoga spontanoga a ipak pretkažljiva načina izražavanja; sve su to tipske izrazne osobine proze o kojoj je riječ.

5. A da sve nije baš tako beznadno kakvim bi se moglo učiniti, da nije bespomoćno obezdušeno bivajući opredmećeno i birokratskim institucionalizmom sapeto, svjedoči osviještena pobuna, mladenačka revolta izražena riječima protagonista u priči:

Sistem, u kojem su takvi ljudi [poput koruptibilna i amoralna birokrata o kojemu je ovdje riječ] nije naš sistem, svijet, u kojem su takvi ljudi, nije naš svijet i mi se tu ne možemo boriti za svoje pravo. Zapravo ovdje i nema sistema već samo džumbus. Zato ni nema više Instance, ni Instance više od više. Mi ne možemo tražiti pravo od onoga, koji trpi ovoga. (45)

A ovaj, to je u priči i konkretiziran jedan birokrat i birokrat do simbola pojmljiv koji bi, koruptibilan, koristoljubno eksploatirao moći i nadmoći svojih sitnih ovlasti što mu ih nad drugima pruža njegova pozicija.

6. Karakterizirana je ova proza još jednim stilskim postupkom – monološkim. Oprimjerit ćemo ovu karakterizaciju iz kratke ljubavne priče Otok Antuna Šoljana. I ovdje se pripovjedač javlja tehnikom pisanja u prvom licu. Četiri su osobe članovi fabule, po dva ljubavna para, ali u strukturi Šoljanova pripovijedanja u ovoj je priči zapažanja vrijedno to da je ona cijela zapravo eminentno monološka; sve dogođeno ispripovjedi se u retrospektivi, pogledom unazad i u monološkoj rekonstrukciji dogođenoga; u jednome primjeru ovako:

[...] ja sam već odjeven ležao na leđima na razbacanoj postelji, pušeći, gledajući u strop, osjećajući se opet sam.

»Recimo, da te nekim čudnim slučajem sad prestanem voljeti« – kažem ja, i ti podigneš glavu, osmjehneš se, kao da očekuješ da će izraz mog lica poreći sve ovo što čuješ [...]

»Ovo mi ne može nitko oteti« – kažeš ti, na rubu suza,

»Čak ni ti sa svojim glupim brbljanjem. Što god se kasnije dogodilo, ako se nešto mora dogoditi, ovo ostaje.«

»Ipak, šta rade ljudi kod kojih ljubav prestaje? Čovjek ne vjeruje da može prestati, a ipak, kažu, prestaje. Može li čovjek samo voljeti, ili i pamtiti da je volio? Može li nešto od svega toga ostati? Mislim da to sve nije samo puka sadašnjost? [...] Može li se vjerovati u to da je ljubavi bilo?

»Ne želim o tome ovako... raspravljati«, – kažeš ti, tražeći u sebi snagu da se uzvisiš do apstraktnog razmatranja predmeta, o kojem ni pomisliti ne možeš bez uzbuđenja.6 (16)

Naoko, po srijedi je paradoksalan, proturječan postupak. Imamo pred sobom i dijelak pripovjedačeva opisa situacije; imamo i izmjenu dijaloških replika, a sve ih je ostvarila samo jedna osoba govoreći samo za sebe i samo sama sa sobom. Postignut je dojam dijaloga, premda stvaran dijalog nije: onim određenjima uz replike, jednom: kažem ja, drugi put: kažeš ti, tako da se sugovornik, korespondent se i ne pojavljuje. Tehnika je ta vrlo rafinirana, stilizacijski inventivna i dosljedno kombinatorički provedena u cijeloj ovoj priči.

7. Jedna varijanta ove tehnike pisanja jeste i deskripcija koja kao da prelazi u dijalog a dijalog nije jer onog obaveznoga drugog korespondenta nema. Kao što je u primjeru:

I onda odjednom, slušajući kako Zdenka priča, tako prirodno, ženski, čak pomalo razmahujući rukama, kikčući, sinulo mi je na što me podsjeća: na robinju. Tebi se povjeravala, jer je u tebi naslutila vlastito iskustvo.

A zatim, lančanom reakcijom, shvatio sam i sve drugo, užasnut otkrovenjem. (26)

Druga jedna varijanta ove tehnike pisanja jeste i opet deskripcija, ali koja sada prelazi u monolog, analitičan, na poticaje koji iz prethodne deskripcije proizlaze. Kao na ovome mjestu što je reflektirajući moderan senzibilitet i svjetonazor što se opire vanjskim manifestacijama unutarnjosti:

Samo na postaji, dok sam stajao pred vagonima uskotračne željeznice učinilo mi se u jednom času da si se s prozora prignula ravno k meni i htjela mi predati neku poruku bez riječi, ali budući da je već manje više bilo sve rečeno, pretpostavljam da je trebala biti samo jedna od besmislenih sentimentalnosti rastanka. Kad je vlak krenuo, učinilo mi se, da su ti se oči napunile suzama. Ali to više nije bila moja stvar. Od sada pa na dalje, zauvijek, nas smo dvoje imali svoje vlastite posebne patnje. (31)

Primjera nije bilo obilje. No bit će da ih je ipak bilo dovoljno da nam barem približno predoče sliku o tome koje su to tematske i dijelom strukturalne a osobito jezičnoizražajne i stilsko-kompozicijske osobine dijela suvremene hrvatske proze što smo je naslovom imenovali ruralnom i urbanom.

Izvor: Jezikom i stilom kroza  književnost, 1986. Zagreb: Školska knjiga

Bilješke

1 Integralan tekst novele objavljen je u »Forumu«, časopisu Odjela za suvremenu književnost JAZU, br. 7–8, str. 66–93, Zagreb 1969. (U zagradama se, na završetku citata, uvijek navodi broj stranice s koje navod potječe; sva su isticanja u autorskim tekstovima navođenim za ilustraciju jezičnoizražajnih ili stilskokompozicijskih postupaka – isticanja, uobičajeno, uvijek moja, K. P.)

2 U predgovoru antologiji Suvremena hrvatska novela, sv. I, str. 23, izd. Zora, Zagreb 1971.

3 Vidjeti tvorbene analogije u: Josip Matešić, Rückläufiges Wörterbuch des Serbokroatischen (= Unazadni rječnik srpskohrvatskoga), Band 1, Lieferung 3, Wiesbaden 1967.

4 Antun Barac: Veličina malenih. Uz Matoševu prozu, Izd. NZH, str. 134. Zagreb 1947.

5 Zbirka: Neprijatelj, Izd. Zora, Zagreb 1950. Napomena: i ovdje su, u zagradama, iza citata, uvijek označivane stranice s kojih ilustrativni navodi potječu; i u njima su sva isticanja, već navadno, uvijek moja, K. P.

6 Zbirka: Devet kratkih priča za moju generaciju, izd. Matica srpska, Novi Sad 1966. Vrijedi napomena kao u bilješci 5.