Biblioteka

Petar Guberina: Zvuk i pokret u jeziku

Rečenica

U drugom poglavlju govorim o rečenici, koju povezujem najdirektnije s vrednotama govornog jezika. U ovom poglavlju iznosim u isto vrijeme svoje uvjerenje, da bi sintaksa rečenice, koja je jedan od najopsežnijih dijelova čitave sintakse, trebala počivati na analizi vrednota govornog jezika.

Čovjek, primitivan kao i napredniji, izražava uvijek neku cjelinu stvarnosti. Ako je primitivan čovjek upotrebljavao imitaciono-onomatopejsku formu, da izrazi svoje cjeline, oblik za tu cjelinu mogao mu je biti samo pojedini elemenat vrednota govornog jezika. Prema tome i najprimitivnija rečenica, kao izraz cjeline, bila je u formi vrednota govornog jezika.

Kakvu ulogu na području izražavanja cjeline imaju vrednote govornog jezika u etapi razvijene riječi, to jest u etapi, koju mi sami proživljavamo i koja je jedina poznata čovjeku, otkada on prati ljudsku historiju s pomoću dokumenata?

Ako kažemo na pr. fr.: Feu à volonté!, njem.: Messer raus!, ins Wasser mit ihm!, izrazili smo cjelinu misli imeničkim oblicima i intonacijom. Ako kažemo: Gori!, trčeći i pokazujući prstom kuću, koja gori, izražavano jedinstvo uzroka i efekta stvarnošću kuće i našim pokretom s jedne strane, i glagolskim oblikom s druge strane. Intonacija i intenzitet imaju u tim slučajevima posebnu ulogu. Ako kažemo: (na neki upit »Zašto trčiš?«) Trčim po vatrogasce, jer mi se kuća zapalila, onda određenim nizom riječi izražavamo jedan uzrok i efekt, koji povlači kao cjelina novu posljedicu. Ako sam dodao poslije toga s posebnom intonacijom: Uh, ili A, a, ili sam zakimao glavom, onda sam izrazio dalje efekte uzroka posebnom intonacijom i mimikom. Kako da nazovemo sve ove cjeline izraza, koje izražavaju akt stvarnosti raznim izražajnim sredstvima?

Mislim, da je najpodesnije, ako takvu izražajnu cjelinu nazovemo rečenicom, jer po svojim formalnim elementima odgovara više-manje sadržaju onoga, što se obično zove rečenica.

Rečenica (u današnjem smislu) mora da je toliko stara, koliko je stara mogućnost čovjeka da izrazi riječima uzrok i efekt, t. j. datira od epohe, u kojoj je čovjek stekao mogućnost da riječima izrazi ono, što se događa izvan njegove prisutnosti ili izvan prisutnosti onoga, kome se govori.

Ta mogućnost mogla je nastati u momentu, kad primitivan gest ili krik, ili uopće primitivan onomatopejski oblik misli (u izrazu), nije više bio dovoljan da izrazi dublje shvaćenu prisutnu stvarnost. Ta nova mogućnost bila je nužno potrebna, kad je misao već operirala pravim predodžbama, na osnovi »odsutnih« stvari, jer je imitativni oblik postajao teško razumljiv, čim se radilo o »odsutnim« stvarima. Jedino raščlanjivanje misli i njezina izraza, raščlanjivanje na uzrok i efekt, moglo je biti pravi oblik novo razvijenoj misli. Čim je to nastalo, nastala je i misao i izraz u obliku dijelova, cjeline tih dijelova u jedinstvu uzroka i efekta. Tada je nastala rečenica (prije toga nije mogao nastati ni »sud«) u današnjem smislu. To je dakle već bila epoha, kad su vrednote govornog jezika prešle na viši stupanj, kad su premašile slijepu imitaciju zvuka i pokreta u prirodi. Onomatopejska riječ također je bila premašena i sve se više nametala potreba izraza kao znaka za značenje.

Rečenica (u današnjem smislu) pridonijela je dakle, da se čovjek u izrazu mogao približiti jednoj realnosti i izraziti je riječima. Time je čovjek uspio da preciznije iznese kauzalni odnos, t. j. da dublje shvati samu stvarnost.

Međutim baš zato, što čovjek rečenicom izražava stvarnost, akt stvarnosti, i što se on time veoma približio stvarnosti (jer druge svrhe izraz i nema, nego da tu stvarnost izrazi), čovjek se u svom izrazu ne služi nekim apriorističkim sredstvima, nego onim, koje je stekao u svojem razvoju: dakle elementima vizuelnim i akustičkim (mimika, intonacija, intenzitet, pauza, brzina govora i sl. = vrednote govornog jezika) i artikuliranim riječima. U rečenici Uh (kao izraz neugodnosti, gdje je uzročnik prizor, a efekt je izražen uzvikom uh) intonacija, intenzitet i mimika nisu fizičko-fiziološki nužan izraz, već taj izraz nastaje po nuždi ljudske emocije, koja bira izraz. Ako, želeći da mi netko donese knjigu, kažem: Donesi mi ovo (i pokažem na knjigu), mimika je u akciji, ali mimika kao izbor. Ako ne netko upita: Što radiš?, a ja odgovorim: Čitam knjigu, gotovo su neosjetljivi akustički i vizuelni momenti. U rečenici: Što, zar da ti ja ne pomognem?, akustičke i vizuelne vrednote ne označuju jedan predmet ili dio stvarnosti stvari (što u ovom slučaju izražavaju uglavnom artikulirane riječi), već izražavaju emocionalnost.

Rečenica je tako formirana od riječi i vrednota govornog jezika na višem stupnju.

Prema tome: Rečenica je riječima, gestom ili tonom izražen akt vanjske stvarnosti preko misaone stvarnosti ili izražen akt misaone stvarnosti kao takve.

Bally kaže:

»… si celle-ci (sc. la phrase) est… l'expression d'une pensée, c'est-à-dire d'une réaction subjective à une présentation, cette réaction a pour corrélatif sensoriel une mélodie qui lui correspond exactement«32 (Bally, L. G. L. F. 47–48.)

Delacroix piše:

»Une phrase se présente d'abord comme une unité phonétique différenciée et organisée par le rythme, par l'intonation, par l'accent. Comme il y a des phrases musicales, il y a une musique de la phrase«33 (Delacroix, Langage-Pensée, 219.)

Budući da intonacija, intenzitet, mimika (vrednote govornog jezika) mogu same ili u vezi s riječima ostvariti ove akte stvarnosti, možemo našu gornju definiciju rečenice dopuniti ovako: Rečenica je cjelina sastavljena od tonova, intenziteta, rečeničnog tempa, mimike i konteksta (vrednota govornog jezika), u zajednici (kombinirano) s riječima ili bez riječi, i izražava akt bilo koje stvarnosti preko misaone stvarnosti ili akt misaone stvarnosti kao takve. Rečenica se uvijek ostvaruje u stanovitoj liniji intenziteta i intonacije, koja prati akt već od momenta pokretanja procesa. Radi se stvarno o udisaju i izdisaju, o porastu i padu, što se tiče snage intenziteta, te o dizanju i spuštanju, što se tiče intonacije. Bez padanja intenziteta i spuštanja tona nema ni završne rečenice.

Tako Delbrück tvrdi:

»… la phrase est une unité expiratoire (unité de souffle ou breath group chez Sweet), à l'intérieur de laquelle alternent, lorsqu'elle atteint une certaine étendue, des accents plus élevés (plus forts) et des accents plus profonds (plus faibles).«34 (B. Delbrück, Vergleich. Syntax der idg. Sprachen, III, Strasbourg 1900, p. 4, cit. Weingart, Tr. cerc. ling. 183.)

A F. Brunot i Ch. Bruneau vele:

»Une première partie de la phrase est montante,15 la voix s'élevé progressivement, avec des hauts et des bas; au point culminant de la phrase, une chute brusque coïncide avec une coupe importante; la voix baisse alors progressivement, avec des bas et des hauts, jusqu'à la fin de la phrase. La dernière syllabe articulée avant le point final est prononcée sur la note la plus basse35 (Précis, 481.)

Vrednote govornog jezika vrše nadalje najšira spajanja na području svih tipova rečenica. Tako u seriji t. zv. izjavnih rečenica (Ivan uči), upitnih (Ivan uči?) i uskličnih (Ivan uči!) imamo slijedeće jedinstvo: U izjavnim rečenicama (Ivan uči) vrši se stvarno isti proces vrednota govornog jezika kao u upitnim i uskličnim. Činjenica da se u izjavnim rečenicama (Ivan uči), ton diže pri prvom dijelu, a da u drugom dijelu pada, pokazuje da »subjekt« prije »predikata« (ili obratno), predstavlja neku vrstu pitanja, neku neodređenost. Realnost je data tek u spoju. Prije toga spajanja nalazimo se na području pitanja. Kad kažemo dakle učenik (uči) ili uči (učenik), u prvom ćemo dijelu imati intonaciju, a i intenzitetsku shemu u porastu; a kad jezični izraz izrazi stvarnost u cjelini, nastaje spuštajući dio vrednota govornog jezika.

Prema tome izjavna rečenica nosi u sebi strukturu i upitne rečenice, koje je glavna osobina uzdignuti ton na jednom ili više mjesta njezine cjeline.

Usklična rečenica predstavlja cjelinu izraza, ali emocionalni stav nije potpuno izražen riječima. Izrazi emocionalnosti (tuge, veselja, zaprepaštenja i t. d.) nastavljaju se dalje ili riječima i vrednotama govornog jezika ili samo vrednotama govornog jezika, bilo u jeziku, bilo u stvarnosti (plač, smijeh, skakanje od veselja i sl.). Usklični izraz svojim podignutim tonom izražava, dakle, da dijelovi cjeline, ma da izraženi, postaju novi dio za nove cjeline. Odatle uzdignuti ton uskličnih rečenica.

Time je, dakle, ostvarena povezanost između izjavne, upitne i usklične rečenice.

Kad se radi o odnosu između prostih i složenih rečenica i o odnosu između samih složenih rečenica, vrednote govornog jezika također vrše široka spajanja. Primjeri: Ivan uči; Ivan uči i uspijeva; Ivan uči i uspijeva, pa su mu roditelji sretni. Ako je cjelina izražena (završena), intonacija se i intenzitet spuštaju; ako cjelina nije završena, onda se intonacija drži na stanovitoj visini, a intenzitet prima daljnju snagu.

To nas dovodi do drugačijeg shvaćanja rečenične cjeline uopće. Mi prije svega ostvarujemo stalno u stvarnosti i u jezičnom izrazu pojedine uzroke i efekte. Kad govorimo dakle o aktu vanjske stvarnosti ili aktu misli u jezičnom izrazu, treba uvijek podrazumijevati konkretan spoj uzroka i efekta, a ne moguće uzroke i efekte, ne jedan mogući uzrok, za koji se još ne veli kakvu posljedicu povlači ili ima povući. Ako, prema tome, kažemo samo: marljiv učenik, time nije izražen pojedinačni akt u očitovanju, dakle to nije stvarno potpuna (puna) rečenica. Ako s druge strane kažemo: učenik, koji je marljiv, po formalnim gramatičkim analizama već bismo imali jednu rečenicu; ali taj izraz baš zato, što nije akt u cjelini, što se ne kaže, koji efekt nosi, koji efekt povlači ta potencijalna cjelina (učenik, koji je marljiv), on ne uključuje spuštajući dio intenziteta i tona, pa prema tome on je tek jedan dio akta. Ni u tom se slučaju ne može onda govoriti o potpunoj rečenici, nego o jednom dijelu potpune rečenice.

Međutim, ako kažemo: Marljiv učenik uspijeva – učenik, koji je dobar, uspijeva, imamo jednu manifestiranu potenciju pokretača, uzrok i posljedicu, gdje su uzrok i efekt raščlanjeni. Imamo manifestirani efekt. Ako kažemo: Petar, jer pada kiša; Petar, jer je bolestan, imamo izraze, koji uključuju samo izražene potencije i jedan uzrok. Ako dodamo ovim dijelovima jednu posljedicu, kao: ne izlazi, izrazili smo jednu cjelinu, jer je dat efekt agensa, pokretača. Imamo dakle potpunu rečenicu. I ovdje u potpunim rečenicama opažamo dizanje i pad intenziteta i intonacije.

Da je samo konkretna manifestacija, ostvarenje akta stvarnosti potpuna rečenica, vidi se iz činjenice što se potencijalnost često svodi u jeziku na jednu riječ: τεκνο-γόνος = »tko rađa djecu«; ϑηρο-τρόφος = »onaj koji hrani životinje«; ϑηρό-τροφος = »hranjen od životinja«; πολυ-λόγος = »koji mnogo govori«; πολύ-λογος = »koji ima veliku reputaciju«.

J. Fourquet piše:

»Le fait que les morphèmes verbaux sont actualisants par eux-mêmes a une curieuse conséquence: un groupe de mots contenant un verbe est nécessairement une phrase, un énoncé qui se suffit à lui-même; un tel groupe ne peut pas servir de membre de phrase. Lat. Deus omnisciens peut (sans doute avec une intonation actualisante) signifier "Dieu est omniscient"; le même groupe peut signifier "le Dieu omniscient" et recevoir la fonction de sujet dans une phrase. Lat. Deus omnia scit ne peut être que phrase: pour faire du contenu de ce groupe le sujet d'une phrase, il faut employer un infinitif, au lieu du verbe personnel (verbum finitum), c'est-à-dire retirer au verbe les actualisants: Deum omnia scire satis constat36 (Fourquet, J. psych., 82.)

J. Fourquet ističe u prvom dijelu ovog citata, što ne može, a što može biti rečenica. Ali u drugom dijelu opet je na formalističkom stavu i time je njegovo tumačenje rečenice, po mojem mišljenju, još uvijek nepotpuno.

Juret, koji se odlikuje stvarnim tumačenjem jezičnih pojava, na području se rečenice djelomično zatvorio u formalistički okvir. Tako Juret veli, da je razlika između un vaillant soldat français i ce soldat se montra a vaillant37 slijedeća:

»La différence essentielle entre ces deux emplois est que le qualificatif exprime une qualité comme appartenant au substantif indépendamment des limites impliquées par la proposition, tandis que le prédicat exprime une représentation comme affirmée du sujet dans les limites de la proposition.«38 (Sys. synt. lat. 67.)

Mislim, da ne može rečenica kao forma biti polazna točka, nego sadržaj rečenice. (U okviru svojeg tumačenja Juret je inače vrlo precizno analizirao gornji primjer.)

Jednostavno uključivanje potencijalnog efekta ne pravi još dakle cjelinu akta stvarnosti (ma da ta stvarna potencija nosi u sebi mnoge efekte), ako efekt nije manifestiran i ako nije najavljeno, u kojem će se pravcu manifestirati. Cjelina akta u stvarnosti (misli) i potpuna rečenica u jeziku ostvaruje se samo onda, kad je očitovan konkretan uzrok i efekt u stvarnosti (misli), i kad je ostvareno dizanje i spuštanje intonaciono-intenzitetske linije u jeziku.

Uzmimo još jedan slučaj. Primjeri: Petar, jer pada kiša; Petar, ako bude padala kiša, nose u sebi značenja, koja uključuju u Petru mnogo uzroka i efekata; ali to nije stvarnosni akt, koji treba da se manifestira u jednom pojedinačnom očitovanju, koje ostvaruje odnos konkretnog uzroka i efekta. Izraz: jer pada kiša u cjelini je prema Petru jedan uzročnik, pa se on kao uzročnik manifestira u cjelini; ali efekta još nema. Cjelina se ne ostvaruje, dok se ne izrazi (ostvari) efekt: Petar, jer pada kiša, ne izlazi van; Petar, ako bude padala kiša, ne će izići van. Iz ovoga se vidi, da tako zvana potencijalna pogodbena rečenica (ako bude padala kiša, ne će izići van) nije u suprotnosti s našom definicijom rečenice, jer izraz »akt stvarnosti« i »akt misli« ne znači da se izvršenje događa u momentu govora, odmah, već da to postoji uopće kao akt objektivne stvarnosti ili akt misli.

Rečenica: Ako sutra bude padala kiša, ne ću izići van, pa mi pošalji, nije završena u svom zadnjem dijelu. Samo prvi dio posjeduje ostvaren uzrok i efekt, i samo on sačinjava potpunu rečenicu. Drugi dio (pa mi pošalji) nema cjeline akta stvarnosti (misli) i nije potpuna rečenica. Čitava se cjelina onda lomi, jer prva rečenica, koja uključuje uzrok i efekt, postavši uzrok novog procesa, mora proizvesti taj proces, efekt, da se ostvari puna cjelina. Inače i takve rečenice »vise«.

Gornji su primjeri naročito poučni da se uoči kako jezik – kao i stvarnost – izražava uvijek pojedine fenomene. Ali fenomeni, ma da posjeduju (uvijek) uzrok i efekt, ne vraćaju se samima sebi; oni više nisu »manifestacija«, ako se postave samo kao cjelina uzroka. Uzrok i efekt, postavljeni kao uzrok, treba da se ponovo manifestiraju i tek tada se osjeća akt stvarnosti, a u izrazu akt izraza, t. j. potpuna (puna) rečenica. Tek se tada ostvaruje i saznaje uzrok i efekt.

Do takve analize i takvog zaključka dovodi nas realnost vrednota govornog jezika, koje ostvaruju svoj silazni dio istom na kraju potpune rečenice.

Prema tome sa stanovišta vrednota govornog jezika i izražaji kao: Ako sutra bude padala kiša, ne ću izići van, pa mi pošalji… bile bi tek relativno potpune rečenice u svom prvom dijelu (Ako sutra bude padala kiša, ne ću izići van), jer je nastavak, kome nedostaje misaoni završetak, u uskoj misaonoj (logičnoj) povezanosti s prvim dijelom. Ton i intenzitet prvog dijela imaju stoga tendenciju da se samo relativno spuštaju. Tolika je povezanost između misli i vrednota govornog jezika.

Upitni i usklični oblik rečenice: Zašto ne izlaziš van?; Ti si već izašao van! izražavaju uzrok i posljedicu, i zato su to rečenice. Što se tiče intonacije i intenziteta, u raznim se jezicima ostvaruju na raznim mjestima ili najveća snaga, ili najviša visina. Intonacija i intenzitet ne moraju padati na kraju baš zato, jer se direktno pri upitu očekuje jedan odgovor – prema tome čeka se svršetak, a pri uskliku se često očekuje reakcija drugog lica na usklik, pa spuštanje intonacije može biti neprimjetno u zadnjim dijelovima izgovorenog glasa. Opadanje je intenziteta u objema tipovima rečenice osjetljivije. Prema tome upitne i usklične rečenice predstavljaju potpune rečenice u relativnom smislu definicije (potpune rečenice).

Ovim nije završena funkcija vrednota govornog jezika na području rečenice. Vrednote govornog jezika (na višem stupnju) ostvaruju plodno premašivanje suprotnosti, koje postoji na području raznih struktura rečenične cjeline. Rečenica: Uh! (kao izraz neugodnosti, na pr. zbog nekog sudara) izražava cjelinu uzroka i efekta. Emocionalni je elemenat u toj rečenici vrlo jak, pa su vrednote govornog jezika (stvarni kontekst, intonacija i intenzitet) osnovna građa izraza. Rečenica: Vrlo mi je neprijatno zbog sudara izražava istu stvarnost. Emocionalnost ipak nije bila veoma jaka, kad je upotrebljen toliki rječnički materijal. Zato su i vrednote govornog jezika upotrebljene u manjoj mjeri.

Rečenice: Ne idem van, jer pada kiša; Telefonirao mi je, da će odmah doći; Ako dođe, vratit ću mu knjigu: Ne idem van, pada kiša; Telefonirao mi je, odmah će doći; Neka samo dođe, vratit ću mu knjigu, pokazuju u prvoj varijanti vezničke forme i vrednote govornog jezika u umjerenoj upotrebi; naprotiv u bezvezničkoj formi (druga varijanta) intonacija, intenzitet i pauze uglavnom tumače misaono-afektivne vrijednosti.

Dakle s jedne strane zbog raznih emocionalnih razloga, a s druge strane zbog jedinstva imenice i glagola, mnoštvo izraza u sklopu rečenica – to jest izraza akta vanjske stvarnosti ili akta stvarnosti misli – predstavljaju razne suprotnosti (mogućnosti) preko kojih se – kad su riječ – mogu izraziti u osnovi iste objektivne stvarnosti, ali na drugoj liniji. Vrednote govornog jezika stalno su prisutne kao elemenat, koji izražava i tumači razne misaone i emocionalne vrijednosti.

Napokon vrednote govornog jezika na višem stupnju ostvaruju također suprotnosti, koje postoje između rečenice i pojedine vrste riječi. Rečenica nije jednostavna primjena »vrsta riječi«, pa ni jednostavna primjena njihova jedinstva. Ma da rečenica stoji u povezanosti (u jedinstvu) sa jedinstvom vrsta riječi, ona ih premašuje time, što se u njoj realiziraju svi izražajni elementi (i intonacija i intenzitet i mimika, kao i artikulirani jezik i »vrste riječi«), koji izražavaju akt vanjske stvarnosti ili akt misli. Oni se ostvaruju u različitim međusobnim cjelinama, u kojima se opaža sad jedna, sad druga »vrsta riječi«, a može se ostvariti rečenica bez ijedne vrste riječi (tonom i mimikom).

Nadalje nikakve vrste riječi ne mogu se ostvariti u rečenici, dok se ne ostvari intonaciono-intenzitetsko jedinstvo, koje obuhvaća neku stvarnost, dok se ne vidi kakav efekt povlači ili ima da povuče uzrok, pokretač. Sve dotle se dakle ne ostvaruje rečenica, jer se na liniji stvarnosti ne ostvaruje ni pojavni akt stvarnosti.

Iz svega ovoga izlazi, da su vrednote govornog jezika osnovni elemenat ljudske rečenice, to jest one su osnovni elemenat izražavanja bilo koje cjeline vanjske ili misaone stvarnosti. Stoga bi gramatička analiza rečenice morala, po mojem mišljenju, počivati na analizi vrednota govornog jezika.

Prijevod citata

32 »… Ako je ona (t. j. rečenica)… izraz misli, t. j. izraz subjektivne reakcije na neku predodžbu, ta reakcija dobiva svoj osjetni korelat u melodiji, koja joj u potpunosti odgovara.«

33 »Svaka se rečenica pojavljuje najprije kao fonetska cjelina, koju oblikuju i diferenciraju ritam, intonacija, akcent. Kao što ima muzičkih rečenica, isto tako postoji i muzika rečenice.«

34 »… rečenica je ekspiratorna cjelina (cjelina daha ili grupa daha kod Sweeta), u kojoj se, kad dostigne određenu dužinu, redom izmjenjuju viši (jači) i niži (slabiji) akcenti.«

35 »Prvi je dio rečenice u usponu; glas se postepeno diže s izmjeničnim dizanjem i spuštanjem; poslije najvećeg uspona nastaje naglo spuštanje i važan presjek; tada se glas postepeno spušta, s izmjeničnim spuštanjem i dizanjem, sve do kraja rečenice. Posljednji slog, koji se nalazi ispred konačne točke, izgovara se na najnižoj noti

36 »Činjenica, da su glagolski morfemi sami po sebi aktualizatori glagolske radnje, ima jednu zanimljivu posljedicu: skup riječi, koji sadržava jedan glagol nužno postaje rečenica, izraz, koji sam sebi dostaje; takav skup riječi ne može služiti kao rečenični dio. Latinski "Deus omnisciens" može (svakako s intonacijom, koja izražava aktualiziranje) značiti: "bog je sveznajući"; isti taj skup riječi može značiti "sveznajući bog" i može imati funkciju subjekta u rečenici. Latinski "Deus omnia scit" ne može biti ništa drugo nego rečenica. Da bi sadržaj toga skupa riječi postao subjekt jedne rečenice, treba mjesto ličnog glagola (verbum finitum) upotrebiti infinitiv, to jest oduzeti glagolu aktualizirajuće elemente: "deum omnia scire satis constat"

37 … »jedan valjani francuski vojnik« i »ovaj se vojnik pokazao valjanim.«

38 »Bitna je razlika između te dvije upotrebe u tome, što kvalifikativni pridjev izražava svojstvo, koje pripada imenici, nezavisno o granicama što ih obuhvaća rečenica, dok predikat izražava o subjektu misao, koja je ostvarena u granicama rečenice.«

Bilješke

15 Sve što je spacionirano istaknuto je u originalu.