E-biblioteka

Svijet stila, stanja stilistike. Zbornik radova

Jezik novina o jezičnim novinama

Sažetak

1. Uvod

Jezik je prema lingvističkim principima oduvijek podjednako pripadao i pojedincu i zajednici te se na njega gledalo kao na blago koje može biti individualno, unutrašnje ili deponirano kroz govornu praksu u subjektima koji su pripadnici iste zajednice. De Saussure je jezik shvaćao kao opće blago koje pripada svakom pojedincu. Prema tome, svaki od tih pojedinaca ima i određene obaveze prilikom participacije u tom javnom dobru. Chomsky je pak govorio o jezičnoj kompetenciji, za koju Bourdieu kaže da nije ništa drugo doli sosirovski jezik (Bourdieu 1992: 22). Obojica udaraju temelje razvoju pojma službenoga jezika koji postoji i održava se neovisno o svojim korisnicima i o svojim upotrebama. Ono čega obojica nisu bili svjesni jest da je isti taj službeni jezik, koji je kodificiran i normiran, usko povezan s državom. Konstituiranje države nužno za sobom povlači i dominaciju službenoga jezika pa tako i uspostavljanje odnosa jezične dominacije. Tako jezik ipak postaje ovisan o govornicima te neprekidno reproduciran. S obzirom na to da pripada jezičnoj zajednici, nije čudno da su njegove norme, prilagođenost tim istim normama te pravilnosti dio rasprave različitih diskursa, osobito medijskih. Ovim ćemo radom prikazati kako na nove jezične pojave gledaju novinski članci kroz optiku kritičke analize diskursa.

Prvi će se dio bazirati na postavljanju teorijskoga okvira te objašnjenju analize čiji je temelj teza o simboličkoj moći jezika. Ta disciplina svoja ishodišta nalazi u teorijama Habermasa, Althussera, zapadnoga marksizma (Gramsci), preko Bahtinove koncepcije govornih žanrova i dijalogičnosti do Foucaultove teorije diskursa (Katnić-Bakaršić 2006: 247). Diskurs je mjesto stalnih pregovora o pozicijama, tj. o odnosima moći.

Mjesto stalnih pregovora društvenih odnosa svakako su novinski članci pa ćemo se u drugom dijelu fokusirati na jezične karakteristike jezika novina, na to kako se postavlja shema novinskih članaka te kako interpretacija članaka utječe na formiranje publike. Pokušat ćemo dokazati da su članci većinom ideološki zasnovani pa se ne može izbjeći analiziranje tekstova pomoću konteksta.

Pri analizi ćemo koristiti novinske članke s internetske stranice tportal. hr. Neki među njima klasificiraju se kao komentari više nego kao vijesti. U člancima se tematiziraju pojave poput administrativnog jezika, anglizama, izbora za najčešću riječ, višejezičnosti i srbizama u vrijeme političkih previranja. Stoga nas ne treba čuditi zastupljenost osoba iz političkoga života, kao ni jezikoslovaca na koje autori članaka često referiraju. Očekujemo jasno ideološko određenje autora prema jezičnim temama te utjecaj na čitatelja i formiranje čitateljske zajednice koja dijeli iste stavove.

2. Kritičkom analizom do promjene svijeta

Analitički postupci datiraju još od Aristotela, javljaju se u Marxa, a zatim postaju dio Frankfurtske škole (Adorno, Benjamin i dr.). Nakon 1960-ih popularizira ih Habermas, neomarksist Gramsci te Stuart Hall, Althusser, Foucault i Pêcheux koji svoj utjecaj šire u Francuskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu i SAD-u. Fairclough, Hodge, Kress, Wodak i Menz pak slijede paradigmu Bernsteina.

Već je Aristotel objašnjavao da kipar prilikom oblikovanja skulpture koristi alat koji mu je dostupan. Upravo je takav stav bio temelj transformacijskom modelu društvene aktivnosti o kojemu govori Fairclough (usp. 2010: 8). Jednako kao i skulptura i tekst nastaje od dostupnoga materijala: jezika, žanrova, stilova, diskursa. Oni se konstantno transformiraju i reproduciraju. Pri reprodukcijama i transformacijama bitnu ulogu igra odnos moći i nejednakosti te stalna proizvodnja društvenih negativnosti. Odnos moći i teksta ono je što kritička analiza diskursa postavlja za fokus svoje analize, a taj je odnos novost koju kritička analiza diskursa uvodi u proučavanje teksta.

Budući da su se različiti teoretičari bavili kritičkom analizom, postoje i različiti termini za tu analizu. Nazivana je kritičkom lingvistikom, kritičkom diskursnom analizom, kritičkom stilistikom (Katnić-Bakaršić 2006: 248) pa čak i političkom stilistikom (Bagić 2006: 385). No bez obzira na terminologiju, ta se analiza uvijek se bavi proučavanjem dijalektičkoga odnosa između diskurzivnog događaja, situacija, institucija i socijalnih struktura koje ga okružuju (Fairclough 2010: 258). Prema tome, možemo reći da je metodologija analize poboljšana s obzirom na to da se uspostavlja dijalog između različitih disciplina i teorija, posebice sociologije i lingvistike.

Fairclough smatra da je bitan upravo kritički dio naziva, s obzirom na to da on unosi normativni element u analizu tako što se fokusira na ono što je loše u društvu te kako to popraviti – što postoji u društvu, što je moguće i što bi trebalo postojati (usp. 2010: 6). Po njemu bi analiza trebala otkriti uzroke društvenih nedaća , ali još važnije, ponuditi rješenja za ispravljanje ili ublažavanje istih. Bitni materijalni i semiotički trenuci kojih se moramo pridržavati prilikom analize su:

  1. Ne analizira se samo tekst nego i odnos između diskursa i ostalih elemenata društvenih procesa.
  2. Nije samo opći komentar diskursa, nego uključuje sistematičnu analizu teksta.
  3. Analiza nije samo deskriptivna nego i normativna. Nudi moguća rješenja i poboljšanja (usp. 2010: 17).

Ono što je bitno za analizu novinskih članaka svakako je pomak fokusa analize sa strukture teksta na strategije koje se koriste. Važno je uočiti koje se strategije pojavljuju, koji su njihovi korijeni te koje ih društvene skupine promoviraju. Zatim odlučujemo koje su od njih dominantne i hegemonijske, koje mijenjaju društvenu strukturu, a od kojih ima korist cjelokupno čovječanstvo jer mogu donijeti stvarne promjene. Moramo imati na umu da takva analiza mora biti transdisciplinarna u toj mjeri da se orijentira na objekt istraživanja koji je konstruiran transdisciplinarno. Analizom se treba zaključiti kako i zašto se pojavljuju određene strategije i u kojim društvenim situacijama.

S obzirom na to da mogu utjecati na transformaciju društva, između se strategija odvija konstantna borba. Ona se ostvaruje u različitim žanrovima poput debate, polemike ili dijaloga, a ishodište je uspjeh ili neuspjeh. Prema tome možemo zaključiti koje su strategije poželjne i ostvarive.

Dok se Fairclough fokusirao na to kako kritička analiza može pomoći u poboljšanju ili mijenjanju svijeta, Teun van Dijk također se bavio odnosom diskursa i moći pod nazivom sociopolitička analiza diskursa. Za njega je analiza veza između diskursa, moći, dominacije, socijalne nejednakosti i pozicije analitičara u tim društvenim vezama (Wetherell, Taylor, Yates 2001: 301).

Diskurs se ostvaruje kroz različite modele reprodukcije. Van Dijk smatra, kao uostalom i Fairclough, da određene strukture, strategije ili druga svojstva teksta, govora, verbalne interakcije i komunikacijskih događaja igraju ulogu prilikom proizvodnje diskursa. Odabirom određene strategije društvene grupe određuju se na hegemonijskoj ljestvici te uspostavljaju odnose s ostalim društvenim grupama. Samo društvena grupa može ostvariti moć nad nekom drugom grupom, a pojedinac to može jedino u slučaju kada progovora kao dio neke društvene zajednice.

Društvenu moć neke grupe možemo mjeriti privilegiranim pristupom društveno važnim izvorima – bogatstvu, prihodu, poziciji, statusu, snazi, članstvu u nekoj grupi, obrazovanju, znanju. Moćna grupa kontrolira drugu tako što joj ograničava slobodu, ali i utječe na misli nagovorom, disimulacijom, manipulacijom, već prema vlastitom interesu. Sve dok se ne dovede u pitanje, dominacija neke društvene grupe čini se prirodnom jer se rijetko ostvaruje u potpunosti, a češće u više ili manje suptilnoj formi.

S obzirom na to da grupe koriste nenametljive oblike strategija, moćnu elitu možemo definirati samo kroz njenu simboličku moć. Ta se moć mjeri opsegom diskurzivnih i komunikacijskih izvora. Prema tome, lingvistički proizvod nikada ne možemo promatrati samo kao popis formalnih osobina teksta, odvojenih od bilo kakva konteksta. On je uvjetovan odnosima društvene moći unutar koje i djeluje (Bagić 2006: 385).

Možemo zaključiti da je kritička analiza trodimenzionalan model jer promatra diskurs i diskurzivnu praksu simultano na tri plana – kao tekst, pisani ili usmeni, kao diskurzivnu praksu (produkciju i interpretaciju teksta) te kao sociokulturnu praksu, pri čemu su deskripcija, interpretacija i tumačenje također neodvojivi (Fairclough 2010: 97).

3. Različite metode za različite analize

Tijekom godina različiti su lingvisti razvijali različite modele analize kojima su se služili u pristupu tekstu. Nije se razvila jasna metoda, što naravno otežava samu analizu, ali s druge strane osigurava slobodu izbora. Ono oko čega se svi slažu jest da model mora biti interdiscipliniran, tj. mora uključivati i lingvističku analizu i analizu društvenoga konteksta. Svaki bi lingvistički opis trebao služiti određenoj svrsi, a ne postati sâm sebi cilj. Jezična karakteristika zanimljiva je ili relevantna za posebni društveni ili politički kontekst te kreira određenu društvenu realnost i društvene odnose (Lakić 2009: 101).

S obzirom na to da tekst ne možemo promatrati bez konteksta, najbolje je obuhvatiti modele Fairclougha i van Dijka koji se u mnogočemu slažu. Fairclough predlaže razliku između lingvističke i intertekstualne analize teksta, a van Dijk nudi shematski pristup diskursu. Lingvistička je analiza više deskriptivne prirode, a intertekstualna je interpretativna. Lingvističkom analizom dobivamo korpus jezičnih karakteristika nekoga teksta, koji se onda intepretiraju na određen način, a nakon toga tekst možemo smjestiti u određenu diskurzivnu praksu. Fairclough inzistira na tome da intertekstualnom analizom analitičar u tekst upisuje i svoje stavove, tako da konačan produkt nikada ne može biti objektivan. Takav se model postavlja daleko od akademskoga diskursa, koji teži objektivnosti i kojemu je svojstveno popisivanje uočenih karakteristika. Predmet kritičke analize diskursa mora biti opravdan u odnosu na društveni kontekst, a ne samo u odnosu na akademsku tradiciju (usp. Fairclough 2009: 101).

Van Dijk također svoj model usmjerava i prema tekstu i prema kontekstu. Cilj je njegova modela utvrditi diskurzivnu reprodukciju dominacije i to kroz dvije dimenzije: proizvodnju i recepciju. Naime, jedan od načina proizvodnje moći jest kontroliranje konteksta. Svaki se tekst proizvodi s namjerom da djeluje na recipijente tako da se uspostave hegemonijski odnosi. Dominantna će društvena skupina dokazati svoju dominaciju samo ako joj to recipijenti strategija dopuste. Ono što mi možemo zaključiti analizom jest kako se direktno pokazuje produkcija dominacije te koje su posljedice u upravljanju javnim konsenzusom (Wetherell, Taylor i Yates 2001: 307).

Pri tome nam pomažu različite razine strukture koje u svojem modelu predlaže van Dijk:

  1. svojstva konteksta koja promatramo: pristup, elementi okolnosti, žanr, pozicije sudionika i njihove uloge;
  2. svojstva teksta: govorni činovi (optužbe, uvrede, funkcija i djelokrug govornika) i društveno značenje (signaliziranje pristojnosti, politička prisnost, napadi, marginalizacije, diskreditiranje – uloga takvih govora nije lingvistička ili komunikacijska nego politička);
  3. makrosemantika: teme (imaju sociopolitičke implikacije, prvenstveno kod onih koji ih objavljuju) predstavljene u okviru dominantne ideologije;
  4. superstruktura: tekst shemata – argumentacija (korištenje hiperbole – retoričke figure).

Na razini mikrostrukture ili analize teksta za proučavanja novinskih članaka obratit ćemo pozornost na ono što van Dijk naziva odnosom između lokalnoga značenja i koherencije. Zanimat će nas semantička studija lokalnih značenja, prijedložne strukture rečenica, odnosi između propozicija, implikacije, presupozicije, neodređenost, indirektnost, razine opisa itd.

Što se tiče leksičke razine, u analizi mikrostrukture bitni su opisi u općim apstraktnim pojmovima ili niža razina detalja – jesu li oni više ili manje potpuni, je li poželjna informacija opisana na detaljan način. Može se dogoditi da su pojedini pojmovi preiscrpno opisani. To znači da se pojedinci irelevantno negativno kategoriziraju kako bi se delegitimiralo ili marginaliziralo njihovo mišljenje ili djelovanje.

Van Dijk upozorava i na često korištenje retoričkih strategija ili »uobičajenih trikova iz retoričke vreće« poput retoričkoga pitanja, paralelizama (ponovljenih pitanja), aliteracije, kontrasta između nas i njih, osamljenoga junaka i njegovih protivnika. Takve strategije samo pojačavaju ono što je već izraženo i formulirano na semantičkom, sintaktičkom i leksičkom polju.

Predstavivši dva različita modela analize, možemo zaključiti da zaista postoje različiti pristupi te da metodologija još uvijek nije do kraja zaokružena. Budući da želimo u analizu uključiti i lingvistički i sociološki aspekt, najbolje je objediniti oba modela i povesti se načelima i jednoga i drugoga lingvista. Važno je prilikom analize ne zanemariti nijednu razinu jer se deskripcija ne može odvojiti od tumačenja. Svi kritički lingvisti upozoravaju na to da onaj tko analizira diskurs nije samo lažnoobjektivni svevideći analitičar, nego i interpretator koji je emocionalno i ideološki angažiran u odnosu na ono što piše (Katnić-Bakaršić 2006: 250). Analizom novinskih članaka dokazat ćemo da su autori itekako emocionalno i ideološki upleteni, pogotovo kada se radi o komentarima. Međutim, jasno je da već samim odabirom pojedinih članaka za analizu očitujemo i svoju ideološku angažiranost. Zato je bitno kritičkom analizom diskursa ponuditi rješenje, a ne samo popis i opis razina i elemenata.

4. Jezik novina – publicistički ili žurnalistički stil?

Hrvatski se standardni jezik, zbog potrebe da podmiri nekoliko različitih komunikacijskih zahtjeva, raslojava na stilove. Tako on postaje i jezik književnosti i jezik govora, jezik novina, jezik ureda i jezik znanosti te se u skladu s različitim funkcijama dijeli na pet različitih funkcionalnih stilova: književnoumjetnički, razgovorni, publicistički, administrativni te znanstveni. Svi se ti stilovi međusobno prožimaju i isprepliću.

Novinski članci koje ćemo analizirati objavljeni su na internetskim stranicama tportal.hr i, kao što ćemo imati prilike vidjeti, izrazito su ideološki ili emocionalno obojeni. To ne treba čuditi s obzirom na to da smo već zaključili kako svaki autor upisuje kontekst u svoj tekst. Međutim, prilično je teško odrediti kojim su se funkcionalnim stilom koristili autori jer je njihova ideologija suptilno upisana u svaki članak. Osim toga lingvistička stilistika zazire od analize novinskih članaka jer se u usporedbi s književnoumjetničkim diskursom smatraju trivijalnima. Rekli smo da se hrvatski standardni jezik raslojava na pet različitih funkcija pa bi prema tome jezik novina pripadao publicističkom stilu. No, Katnić-Bakaršić razlikuje publicistički od žurnalističkoga stila što će se pokazati korisnim i u kritičkoj analizi diskursa odabranih novinskih članaka.

Žurnalistički stil prije svega pokazuje široku sferu primjene, a onda i veliku žanrovsku raznovrsnost. Namijenjen je velikom broju adresata pa se možda zbog toga njegov jezik ne odlikuje visokim stilom. Ipak, dvije su osnovne funkcije jezika uvijek ispunjene u žurnalističkome stilu. To su referencijalna funkcija (kojom se želi nešto priopćiti) te konativna funkcija (funkcija orijentacije na adresate, uvjeravačka ili ideološka). Novinski članak ispunjavanjem konativne funkcije privlači pažnju kritičke analize diskursa. Kritičkom su lingvistu zanimljive strategije kojima autor stvara svoju publiku, a važan je dio analize i ideološki utjecaj vlasnika novina.

Često se kaže da onaj tko upravlja medijima, upravlja i državom pa se istraživanje ovoga stila usmjeravalo prema traženju jezičnih strategija koje su najpogodnije za argumentaciju ili za propagandu (Katnić-Bakaršić 2001: 159). Pokušat ćemo analizom dokazati da se cjelokupna struktura novinskoga članka usmjerava prema tome da stvori svoju čitateljsku publiku, odnosno umjetno stvorenu društvenu grupu koja dijeli iste stavove, razmišljanja i ciljeve.

Mnoge jezične karakteristike žurnalističkoga stila uvjetovane su usmjerenošću na mnogobrojne adresate različitoga porijekla. Jezik novina prilagođava se željama i potrebama publike pa se tako javljaju ustaljene fraze ili šablone. To dovodi do automatizacije jezičnih sredstava, a neki smatraju i do trivijalizacije samoga stila. Vidljivo je svojevrsno kruženje upotrebe nekog jezičnog noviteta. Kada ga neki autor upotrijebi u svojemu diskursu, obilježava se kao novo. Ako taj novitet prođe test prihvaćenosti među publikom, postaje široko zastupljen, čak i u ideološki suprotstavljenim diskursima. Širokom upotrebom pretvara se u kliše, ali se nakon nekog vremena obnavlja i ponovo vraća u svoje prvobitno stanje noviteta (usp. Katnić-Bakaršić 2001: 161).

Autor novinskih članaka itekako je svjestan svojega utjecaja na čitateljsku publiku, ali i različitih stilova koji su mu na raspolaganju. Ako posjeduje određenu slobodu u pisanju, moguće je da upotrijebi riječi iz semantičkoga polja koje ne pripada žurnalističkom diskursu. To mogu biti arhaizmi, neologizmi, žargonizmi, dijalektalizmi itd. Takve će riječi u diskursu vjerojatno biti obilježene kurzivom ili stavljene u navodnike kako bi autor pokazao da je svjestan njihove nepripadnosti žurnalističkome stilu, ali i kako bi obilježio tuđi govor. Postupak se naziva metalingvističkim razmišljanjem autora, a o njemu je prvi pisao Chloupek (usp. isto 2001: 161).

Posebna je podvrsta žurnalističkoga stila kolumna. Zbog svojih obilježja često se uvrštava i u publicistički stil. Za razliku od žurnalističkoga stila koji nije figurativno obilježen, kolumne obiluju stilskim figurama, quoteima, kalamburima i dijalektalizmima. Ako ih se dovoljno često upotrebljava, takvi stilemi mogu postati dio prepoznatljivoga stila autora kolumne. U kolumni dominira emotivna ili ekspresivna jezična funkcija, uz konativnu koja je dio svake podvrste žurnalističkoga stila. U prvom je planu subjektivni stav novinara. Kolumne se obično dodjeljuju onim autorima koji već imaju izgrađenu jaku individualnost te mogu redovito proizvoditi tekstove (usp. isto 2001: 164).

Publicistički stil je, slično kao i kolumna, izraz emocionalno markiranoga diskursa. Kako bismo mogli razlikovati pripadnost kolumne publicističkom ili žurnalističkom stilu, potrebno je napomenuti da publicistički stil pripada razvijenom novinarstvu. To znači da se temi kolumne pristupa ozbiljnije, proučavanjem niza činjenica i materijala (usp. isto 2001: 166).

S obzirom na to da je korpus kojim ćemo se baviti u kritičkoj analizi diskursa prikupljen s internetskoga portala, jasno je da će tekstovi, pa čak i oni koji pripadaju stilu kolumne, pripadati žurnalističkome stilu. Novinarstvo internetskih portala zahtijeva ažurnost, a nekad i ekskluzivnost, izazivanje šoka u čitatelja ili privlačenje pažnje. Ozbiljnije proučavanje teme naprosto nije dovoljno ekonomično za internetsko novinarstvo pa očekujemo površno pristupanje temi u člancima, iako će se određenim strategijama pokušati postići ozbiljnost članka.

5. Jezične strategije novina

Ravojem kapitalizma i slobodnoga tržišta novinarske kuće preuzimaju pojedinci koji posjeduju moć utjecaja na sadržaj novina, političko stajalište i uredničku perspektivu. Postalo je važno tko posjeduje novine, ali je isto tako postalo važno prodati ih u što više primjeraka. Zadatak je prilagoditi se masovnom tržištu, a na novinske članke počinju utjecati i vlasnici i oglašivači. Zamjećujemo da članci više ne prenose samo novosti nego i komentar, reklamu te zabavni sadržaj (Reah 1998: 9).

Budući da je bitno privući što više čitatelja, u tom se smjeru gradi struktura novinskih članaka. Najvažniji dio svakako postaje naslov. Naslov bi trebao prenositi osnovnu informaciju, ali istovremeno mora biti efektan i upečatljiv (Katnić-Bakaršić 2001: 64). On mijenja svoju referencijalnu funkciju u poetsku jer poruka naslova skreće pažnju sama na sebe. Međutim, naslov će rijetko napisati isti novinar koji je napisao i sâm članak. Cilj naslova je minimalnim brojem riječi privući što više čitatelja (Reah 1998: 13). Iz naslova se mora moći zaključiti o čemu se u članku radi. Ako djeluje kao informacija, mora dati odgovore na pitanja: tko, što, kako i gdje? U večini slučajeva dogodit će se da izostane barem jedan od odgovora, a često se događa da oni uopće nisu vezani uz sadržaj.

U naslovima pak možemo primijetiti semantičke lingvističke igre (homofoniju, homonimiju polisemiju), intertekstualne reference na pop-kulturu (fraze, izraze, pjesme, naslove knjiga), fonološke igre (aliteraciju, rimu, homofoniju) te riječi obilježene konotacijom (usp. Reah 1998: 17,18). Osim toga, puno se ulaže u vizualnu funkciju naslova pa se pažnja posvećuje veličini naslova i slici koja daje dodatnu dimenziju značenju.

Nakon što je čitatelja privukao naslov, bitno je zadržati njegovu pozornost na ostatku članka. Autor se obraća čitatelju za kojega ne zna tko je. Ipak, čitatelj postoji, i to zamišljeni. Definiraju ga novine koje nastoje razviti različite sektore vrijednosti ili stvoriti društvene grupe koje bi dijelile iste stavove i razmišljanja. Jezik postaje ključni faktor u stvaranju i održavanju grupa. Omogućuje uspostavljanje odnosa s grupom. Koristeći socijalne aspekte jezika, novine počinju stvarati identitet grupe među čitateljstvom. Prema tome, čitatelju postaje lako prihvatiti implikacije sadržane u tekstu kao vlastite vrijednosti. Prenosi li se informacija koju čitatelj ne može direktno iskusiti, on mora prihvatiti ono što mu je dano tekstom (usp. Reah 1998: 45).

Prijenos poruke putem jezika postaje od velike važnosti, a novine su artefakti dominantne kulture. Preko različitih jezičnih razina (fonološke, leksičke, sintaktičke) tekst prenosi ideologiju moćne elite. Stavovi autora nisu izraženi izravno, ali se mogu iščitati iz leksičkoga izbora. Imenovanje tako postaje vrlo korisno u proizvodnji određenog čitateljskog odgovora, u promoviranju stava prema određenim društvenim grupama. Manje je važno kada ta ista grupa dobije jednak status, ne samo legitimno, nego i u stvarnosti.

Ako analiziramo diskurs, promatramo načine na koje kohezija pomaže u pojačavanju ideološke poruke teksta. Leksička kohezija okuplja riječi i fraze koje pripadaju istom semantičkom polju. Prema tome, očekujemo direktno ponavljanje, sinonime, antonime, opću referenciju te određenu razinu formalnosti. Gramatička kohezija obuhvaća korištenje zamjenica i egzofornih referenci. Egzoforne se reference odnose na dijeljeno znanje, a većinom se pojavljuju u obliku posvojnih zamjenica te najviše pomažu u kreiranju implicitnog čitatelja. Potrebno je obratiti pozornost i na konjunkcije, tipove rečenice i glagole.

Svi ti uzorci, koji tekstu daju koheziju i koherenciju, čitatelja postavljaju u ulogu čitatelja narativa, a ne novina. Na novinski se članak može gledati kao na prepričavanje prošlih događaja koji nisu direktno ili blisko vezani uz prošlo iskustvo (usp. Reah 1998: 106). Reah po uzoru na Labovljevu strukturu narativa predlaže strukturu novinskoga članka:

  1. Apstrakt – kratki pregled cijele priče
  2. Orijentacija – vrijeme, mjesto, ljudi, situacija
  3. Usložnjavanje događaja – sadržaj, događaji narativa
  4. Evaluacija – indikacija svrhe narativa
  5. Rezultat rezolucije – dovršetak serije događaja
  6. Koda – sažimanje signala za kraj narativa

Po toj se strukturi može pratiti većina novinskih članaka pa čak i onda ako čitamo komentar, a ne vijest. Članak na svim razinama jezika postaje cilj prenošenja ideologije, a jezične strategije postoje upravo u tu svrhu. Poruka se nikada ne daje izravno pa ne možemo očekivati korištenje svih jezičnih strategija u jednom tekstu. Autor je onaj koji bira sredstvo prenošenja pa tako upisuje svoju emotivnu i ideološku određenost i tekst uranja u neki kontekst.

6. Jezične strategije analiziranih članaka

Kritičkom analizom diskursa obuhvatit ćemo četiri članka s internetske stranice tportal.hr koji su objavljeni u listopadu, studenome i prosincu 2014. godine. Nazivi članaka su: Sve što ste oduvijek željeli znati o uhljebima, Kravomuzibilnost hrvatskog jezika je bezgranična, Evo koje su hrvatske riječi godine i Kako je došlo do ›šarene laže‹?. Kravomuzibilnost hrvatskog jezika već je na portalu označen kao komentar književnika Renata Baretića pa možemo očekivati da će se po jezičnim karakteristima razlikovati od ostalih članaka. U prvom ćemo dijelu analize detaljnije obratiti pozornost na jezične strategije mikro- i makrorazine, koje će nam zatim poslužiti za intertekstualnu analizu.

 6.1. Naslovi

Krenut ćemo od naslova članaka. Nijedan naslov ne zadovoljava potrebu informiranja čitatelja, tj. ne daje odgovore na pitanja tko, što, kako i gdje. Sve što ste oduvijek željeli znati o uhljebima svakako privlači pozornost čitatelja klišejizirano sklopljenom frazom i riječju koja se često može čuti u političkom, ali i razgovornom diskursu hrvatskoga jezika, a prati ju velika nepopularnost. Kravomuzibilnost hrvatskog jezika je bezgranična djeluje vrlo efektno, ali i zbunjujuće jer se autor poslužio igrom riječi te stvorio neologizam koji se objašnjava u ostatku članka. Evo koje su hrvatske riječi godine jedini donosi kratku informaciju o tome o čemu je riječ u članku te ne djeluje zbunjujuće na čitatelja. Ipak, čitajući članak, saznajemo da ne postoji institucionalizirano natjecanje u kojemu bi se birala hrvatska riječ godine, nego se radi o izboru riječi dvoje znanstvenika. Prema tome, autor članka legitimira osobe za izbor riječi te tako prenosi svoju ideologiju na čitatelje. Kako je došlo do ›šarene laže‹? zanimljiv je izbor za naslov zato što se radi o retoričkom pitanju. Retoričko je pitanje značajno kohezijsko sredstvo u svim dijelovima teksta. Na takvo se pitanje najčešće ne očekuje odgovor, niti ga se daje u krajnjem slučaju. Funkcija retoričkoga pitanja u ovome naslovu jest privlačenje i zadržavanje pažnje čitatelja, tako da se stvori privid da on sudjeluje u odgovaranju, tj. u razmišljanju o problemu (Katnić-Bakaršić 2006: 205).

 6.2. Imenovanje

Najznačajnija jezična strategija koju su koristili autori članaka jest imenovanje. Općenito su se leksemi pokazali puno korisniji od gramatema. Budući da ovise o gramatemima ponekad mogu prouzročiti dvosmislenost.

Sva četiri članka pozivaju se na različite osobe iz lingvističkog i političkog života, a ponekad se referiraju na pop-kulturu. Pogledamo li članak Sve što ste oduvijek željeli znati o uhljebima zamijetit ćemo ove imeničke konstrukcije: »jezikoslovac dr. Marko Alerić«; »Alerić«; »jezikoslovka dr. Nives Opačić«; »Ivan Mažuranić pjesnik i hrvatski ban, narodnjak, pučanin«; »dr. Opačić«; »hrvatski barokni pjesnik Ivan Gundulić«; »jezični čistunci«; »profesor pravnog fakulteta dr. Ivan Koprić«; »dr. Alerić«; »jezikoslovka Opačić«. Označavanjem profesije ili društvene pozicije navedenih osoba, autor članka legitimira njih, ali i svoj ideološki utjecaj. Primjećujemo da se znanstvenici poput Marka Alerića i Nives Opačić drugačije imenuju u istom članku pa ponekad dobivaju neformalan oblik bez titule. Takav je način navođenja osobe prikladniji tabloidima koji usvajaju familijarni, neformalan pristup prema većini ljudi koji se pojavljuju u njihovim pričama (Reah 1998: 62).

Renato Baretić u svojem komentaru Kravomuzibilnost hrvatskog jezika je bezgranična imenuje ovako: »predsjednička kandidatkinja Grabar-Kitarović«; »profesorica Nives Opačić«; »dobra gospođa Opačić«; »profesorica Opačić«; »kolegica Mija Pavliša«; »gospođa iz naše najveće banke«. Opet se pojavljuje profesorica Nives Opačić, ovaj put na više različitih mjesta u članku i u više različitih opisa. Opis kao dio imenovanja postaje modifikator u imenskoj frazi, a najčešće se koriste pridjevi (usp. isto: 62). Baretić tako razvija osjećaj privrženosti u čitatelja prema profesorici Nives Opačić pa se njena promišljanja i stavovi prihvaćaju kao vlastita, a stvara se animozitet prema ostalim akterima članka, u ovom slučaju prema predsjedničkoj kandidatkinji Kolindi Grabar-Kitarović.

Evo koje su hrvatske riječi godine sadrže ove imeničke konstrukcije: »Profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i autor popularne knjige ›Kako bi trebali govoriti hrvatski magarci‹ Ivo Žanić«; »Vlada«; »Žanić«; »jezikoslovac i ravnatelj Instituta za hrvatski jezik Željko Jozić«; »Jozić«. Zbog toga što izbor za hrvatsku riječ godine ne postoji, autor je morao legitimirati svoje stavove kroz instituciju i ugledne znanstvenike. Zato uz svako ime stoji prikladna titula i društveni status, iako se i u ovom članku može primijetiti određena neformalnost leksičkim izborom »Žanić« i »Jozić«. Takve se konstrukcije najčešće javljaju u članku nakon što je već opisana društvena uloga aktera pa tako dolazi do direktnoga ponavljanja koje pomaže koheziji diskursa.

U članku Kako je došlo do ›šarene laže‹? nalazimo sljedeće postupke imenovanja: »ministrica socijalne politike i mladih Milanka Opačić«; »fenomen Ivana Sinčića«; »voditelj njegove kampanje Dušan Cvetanović«; »jezikoslovac i ravnatelj Instituta za hrvatski jezik Željko Jozić«; »stari hrvatski pisci i leksikografi Marulić, Kašić, Nalješković, Držić, Della Bella, Gundulić, Hektorović, Parčić, Pavlinović, Benešić, Šenoa i brojni drugi«; »Jozić«; »istaknuta znanstvenica i lingvistica Snježana Kordić«; »Kordić«. Imenovanje ovdje osigurava različito ideološko postavljanje prema različitim akterima. Opisima Milanke Opačić i Snježane Kordić čitatelj dobiva dojam o njihovoj akademskoj te političkoj uspješnosti, dok je predsjednički kandidat Ivan Sinčić označen fenomenom što stvara ideološku predrasudu prema pojedincu, ali i prema stranci i društvenoj grupi koju on zastupa.

Možemo zaključiti da se većina autora prilikom imenovanja oslanja na znanstveni ili akademski status jezikoslovaca kako bi mogli legitimirati stavove u članku. Izostavljanjem titule u sredini ili na kraju članka ili pridavanjem nekih drugih osobina (poput majčinskih koji su u komentaru Renata Baretića pridodani Nives Opačić) stvara se dojam prisnosti čitatelja s tom osobom. Osoba tako postaje dio iste društvene grupe kojoj pripada čitatelj, a autor je postigao to da čitatelj prihvaća stavove, tj. ideologiju članka.

 6.3. Leksička kohezija

Prilikom analize diskursa promatraju se načini na koje uzorci kohezije pomažu pojačati ideološku poruku u tekstu. Leksička se kohezija ostvaruje korištenjem riječi ili fraza iz jednog semantičkoga polja, a autori članaka ju obilato koriste.

U članku Kako je došlo do ›šarene laže‹? govori se o upotrebljavanju riječi »laža« u političkom diskursu Milanke Opačić, a koja je kroz cijeli članak opisana na drugačije načine: »stari oblik hrvatske riječi«; »sasvim uobičajena riječ«; »srpska riječ«; »izraz češće u uporabi u srpskom jeziku«; »neki rjeđe korišteni izraz«. U prvom dijelu članka opravdava se upotreba riječi time što ju se proglašava starim oblikom ili sasvim uobičajenom riječju. U drugom dijelu članka spominje se zaziranje od srbizama u hrvatskom jeziku, pa iako je članak legitimirao riječ kao postojeću u starom hrvatskom jeziku, napominje se da je kategorizirana tako da ju češće koriste Srbi.

Evo koje su hrvatske riječi godine jasno postavlja razliku između političke elite koja proizvodi nejasne riječi i običnih ljudi koji traže razumljive riječi: »takozvani obični ljudi«; »političke elite«; »kao građanin«; »jasne i razumljive pojmove«; »svima jasna riječ koncesija«; »proizvodila golem broj riječi«; »puštala maglu«; »zamute pojmovi«; »jezični snobizam i pomodarstvo«; »jezični čistunci«; »riječ neprilagođena i nejasna«. Antonimijom u semantičkom polju pojmova i riječi stvara se u čitatelja osjećaj pripadnosti društvenoj grupi običnih ljudi, koji ne pripadaju ni jezičnim čistuncima ni političkoj eliti i koji traže riječi koje će svima biti jasne. Vlada u svrhu obmanjivanja ljudi namjerno koristi riječi koje su teško razumljive širokim masama.

Jezični se čistunci spominju i u članku Sve što ste oduvijek željeli znati o uhljebima. Sinonimijom su povezani s riječju »poluinteligenti« koju je iskoristila Nives Opačić u istom tom članku opisavši tako ljude koji nas žele poučiti da se u hrvatskom jeziku kaže samo kruh pa se tako ne može reći uhljebi. Vidljiv je stav autora u svim člancima prema osobama koje naginju jezičnom snobizmu, a svoja razmišljanja pokušavaju opravdati stručnim jezikoslovnim mišljenjem.

 6.4. Tip rečenice

Tip rečenice kao što je minor sentence zanimljiv je zato što djeluje uzbuđujuće na čitatelja i ostavlja dojam govora (Reah 1998: 104). Austin u svome djelu Kako djelovati riječima takve rečenice opisuje kao primitivna sredstva, točnije kao intonaciju, kadencu i isticanje. Njima je slična upotreba scenskih uputa, koja je obilježena kao sofisticirana. Upozorava i na to da su svojstvo govorenoga jezika te ih je teško prenijeti u pisani, ali je moguće upotrebom uskličnika i upitnika.

Jedini tip članka koji može prenijeti svojstva govorenoga jezika sigurno je komentar pa takve rečenice očekujemo u članku Renata Baretića: »(sve rjeđe, nažalost)«; »Bez ikakvih natruha šovenolingvistike (omiljene discipline onih naših jezikoslovaca koji se ponašaju kao da hrvatski jezik postoji jedino zbog toga da bi se što više razlikovao od srpskoga«; »(Johnny Rotten na struji, u Frankopanskoj na stajalištu, jel tako da nije teško zamisliti?)«; »Na taj nesretni ›loring‹ podsjetilo me u međuvremenu nekoliko desetaka riječi što su se iz čista mira uvriježile u našoj javnoj komunikaciji (›outsourcing‹, na primjer)«; »profesionalizam i kućni odgoj branili su da se malo žešće sprda s tim terminom (a vidi se jasno da ju je vuklo, i to valja cijeniti!)«; »da tu riječ i uguglam (aha, još jedna od onih riječi!)«.

Rečenice ili fraze navedene u zagradama imaju funkciju približivanja čitatelju ili oslikavanja određenih pojmova u članku. Čitatelj ima osjećaj kao da sudjeluje u razgovoru s autorom članka, pogotovo zato što se na pojedinim mjestima upotrebljava i retoričko pitanje.

 6.5. Glagoli

Glagoli su bitni za uspostavljanje vremena i odnosa imeđu vršitelja radnje, radnje i primatelja. Taj se odnos njajčešće prikazuje korištenjem aktiva ili pasiva. Pasiv se najviše koristi u pripovijedanju događaja koji su se već dogodili. Ostavlja dojam formalnosti i udaljava vršitelja od događaja. U svim člancima možemo primijetiti da su jezikoslovci ili političari uvijek u ulozi vršitelja radnje, tj. uvijek se radi o aktivnim konstrukcijama, a, ako je riječ o hrvatskom jeziku, obično se javlja u pasivnom obliku.

 U članku Kako je došlo do ›šarene laže‹? nailazimo na riječi poput: »prokomentirala je«, »uzvratio«, »objašnjava«, »kaže«, »odgovorila je«, »zaključuje«, koje uz sebe imaju osobe Željka Jozića, Milanke Opačić ili Snježane Kordić.

Pasiv je zabilježen ako se radi o riječima, odnosno korištenju izraza u govoru: »je zabilježen«; »zabilježena«; »proglašena«. Sve se te riječi odnose na riječ »laža« koju je koristila Milanka Opačić u svojim političkim govorima. Pasivna konstrukcija omogućuje da se označi uloga žrtve. Budući da se »laža« ponaša kao žrtva, autor već ranije u članku zauzima stav obrane korištenja riječi tako što su jezikoslovci potvrdili njeno postojanje u starom hrvatskom jeziku.

7. Intertekstualna analiza

Sva četiri članka tematiziraju različite jezične teme te su objavljena različitih datuma. Njihovi su autori također različiti, ali sve ih veže korištenje jednakih jezičnih strategija u svrhu utjecanja na publiku ili čitatelja.

Najekspresivniji članak sigurno je onaj Renata Baretića koji je svrstan u kolumnu. Renato Baretić hrvatskoj je javnosti već poznat kao pisac pa nije čudno da je dobio vlastiti prostor za pisanje na portalu. U svojem romanu Osmi povjerenik promovira se kao pisac verbalnoga ludizma jer stvara potpuno novi jezik ljudi s maloga otoka. Roman obiluje neologizmima, dijalektizmima, žargonizmima i vulgarizmima pa nas ne iznenađuje korištenjem istih u komentaru Kravomuzibilnost hrvatskog jezika je bezgranična. Riječi poput »laprdabilnost«, »bezvezibilitet«, »prenemagging«, »izmišljing«, »krongleština«, a na kraju i »kravomuzibilnost«, koja se nalazi u samom naslovu, pomažu u stvaranju humora, ali i, kako Baretić kaže, »sprdanju« sa sve češćom pojavom izmišljanja novih riječi među govornicima hrvatskoga jezika. Baretić već samo kao govornik hrvatskoga jezika ima legitimitet ispravljati druge govornike ili ustanove (kao što je naša najveća banka), a osmišljavanjem neologizama ukazuje na njihovu ludičku funkciju koja bi trebala imati primat. Međutim, njegov članak ne ostaje samo na tematiziranju novih jezičnih pojava jer ga zaključuje ulomak o predsjedničkoj kandidatkinji Kolindi Grabar Kitarović:

»Kao da se budalaštine ili laži ne mogu izreći na čistom, sasvim običnom hrvatskom. Bi li, recimo, predsjednička kandidatkinja Grabar Kitarović zvučala pametnije ili gluplje da je izjavila kako je jedina žena u NATO-u koja ima certifikat kravomuzibilnosti? Bi li time dobila na laprdabilnosti i bezvezibilitetu, ili izgubila?«

»Budalaštine i laži« postaju direktno povezani s predsjedničkom kandidatkinjom zato što je upravo ona navedena kao opća referencija pojmovima »kravomuzibilnosti«, »laprdabilnosti« i »bezvezibiliteta«. Sve ono što ona izgovara može se izreći na običnom hrvatskom, ne trebaju joj izmišljene riječi, ali sve što izgovori povezano je s budalaštinama i lažima jer su oni jedini navedeni kao govorni iskazi u prethodnoj rečenici. Renato Baretić na taj način prenosi svoj politički stav na čitatelje komentara i to na poprilično suptilan način. Može se reći da mu je jezična nadtema poslužila kao krinka za političku podtemu, pogotovo ako znamo da je članak napisan u vrijeme kampanje za predsjedničke izbore.

U ostalim člancima može se primijetiti konstantno legitimiranje kroz različite jezikoslovce, u čemu prednjači profesorica Nives Opačić, kojoj su novinari tportala očito privrženi, zatim Snježana Kordić, prema kojoj su također izražene simpatije. Željko Jozić kao ravnatelj Instituta za hrvatski jezik ostaje jezično neobilježen, a kroz njegove stavove autori članaka većinom pokušavaju dokazati vlastite. Spomenuti su i profesor Marko Alerić te Ivo Žanić u poprilično neutralnom tonu. Svaki od članaka izražava jasne stavove o jezičnim puristima (jezičnim čistuncima, jezičnim snobovima) na negativan način te stvara animozitet prema toj društvenoj grupi tako što ih obilježava kao one koji nameću svoje stavove drugima.

Međutim, jasno je da autori smatraju da hrvatski jezik treba očuvati od noviteta, ali i inzistirati na jasnoći i jednostavnosti prilikom izražavanja. Najviše zaziru od govora političara, ali takvi su stavovi prikazani mišljenjima jezikoslovaca. Članak o »laži« staje u obranu izražavanja političarke Milanke Opačić, vjerojatno kao najbolji primjer općepopularnog mišljenja da su Hrvati u konstantnom strahu od srbizama.

Možemo zaključiti da nijedan članak nije ostao objektivan, pogotovo komentar kojemu to nije ni cilj. Pokazalo se da su hrvatski jezik i jezične pojave nepresušna tema i u medijima. Hrvatski je jezik legitimni jezik jedne zajednice koji je poluumjetan i koji mora biti održavan neprekidnim ispravljanjem, što je istovremeno zadatak specijaliziranih ustanova i pojedinačnih govornika (Bourdieu 1992: 44). Ispravljeno mogu proizvoditi samo oni govornici koji su praktički ovladali učenim pravilima. Autori članaka nameću podučavanje učenoga koda predstavljajući jezikoslovce i njihova mišljenja, a jedino se tako svojstva i društveni učinci mogu potpuno osvijetliti. Pišući o jezičnim temama istovremeno legitimiraju sebe kao kompetentne osobe koje posjeduju imanentnu gramatiku, ali se ponašaju i kao pedagozi ili učitelji koji čitatelje podučavaju gramatici.

8. Zaključak

Članak ili komentar na internetskom portalu pripada žurnalističkom stilu koji se često među lingvistima i stilističarima smatra trivijalnim pa nije predmet većih analiza. Ipak, dokazali smo da se, koristeći kritičku analizu diskursa, članak može promatrati iz više različitih perspektiva ili razina. Koristeći jezičnu analizu na mikro- i makrorazini uspjeli smo predstaviti jezične strategije koje autori najčešće koriste te objasniti njihovu funkciju u tekstu. Jezična analiza, kao što su zaključili Fairclough i van Dijk, nije dovoljna, jer ostaje na akademskom pristupu tekstu, tj. na samom popisu i opisu.

Kritička analiza diskursa inzistira na uranjanju teksta u kontekst ili na intertekstualnoj analizi. Tek kada su u analizu uključeni i jezični i socijalni aspekti možemo reći da smo uspjeli dokazati upletenost svakog subjekta u tekst, odnosno kako društveni odnosi utječu na stvaranje teksta.

Nakon jezične analize, okrećemo se intertekstualnoj analizi kako bismo tekstove mogli promatrati u njihovom društvenom, političkom, ideološkom, kulturnom okruženju. Kritički analitičari napominju da svaka analiza nikad nije do kraja objektivna jer analitičar u nju upisuje svoja razmišljanja i svoje ideologije. Kako bismo se ogradili od moguće subjektivnosti, korisno je vratiti se nalazima iz jezične analize, koji služe kao dokaz o strategijama autora članaka.

Analizirajući četiri članka s internetske stranice tportal.hr, zaključili smo da su jezične teme uvijek zanimljive i autorima i publici jer daju prostora za neprekidno ispravljanje te legitimiranje. Pokazalo se da su nužno vezani uz politički život i moć pojedinaca, ali i da autori uvijek imaju na umu publiku, odnosno čitatelja. Takva analiza može biti korisna i čitateljima i novinarima. Čitateljima tako da osvijeste suptilno nametanje ideologije kroz članke, a novinarima tako da razvijaju svoje jezične strategije u svrhu detrivijalizacije žurnalističkoga stila.

Literatura

  • Austin, John Langshaw, 2014. Kako djelovati riječima. Zagreb: Disput.
  • Bagić, Krešimir, 2006. Bacite stil kroz vrata, vratit će se kroz prozor. Zagreb: Naklada MD.
  • Bourdieu, Pierre, 1992. Što znači govoriti. Zagreb: Naprijed.
  • Fairclough, Norman, 1995. Critical Discourse Analysis, the Critical Study of Language, New York: Longman.
  • Katnić-Bakaršić, Marina, 2006. Stilističke skice. Sarajevo: Connectum.
  • Reah, Danuta, 1998. The Language of Newspapers. London; New York: Routledge.
  • Van Dijk, Teun, 2001. »Principles of Critical Discourse Analysis«. U Wetherel, M., Taylor, S. i Yates, S. J. (ur.) Discourse Theory and Practice: A Reader, London: SAGE Publications, str. 300 – 317.

Internetski izvori