E-knjige

Nikola košćak: Šrajbenzi spiku?

Proza Ede Popovića – Začudnost i defamilijarizacijski potencijali žargonizirane proze

U svojoj kritici Sna žutih zmija Jagna Pogačnik konstatira da je Ponoćni boogie knjiga koja je Popoviću „priskrbila pomalo kultni status“ (2002: 29), a Velimir Visković podsjeća na to da je kritičari nazivaju kultnom generacijskom knjigom (generacijskim naziva i roman Izlaz Zagreb jug) koja se pojavljuje kada je „novovalno generacijsko zajedništvo već u opadanju“ (2006: 56). Pridjev generacijski ovdje svakako se odnosi na rokerski naraštaj koji je stasao od kraja 70-ih do kraja 80-ih, odnosno, kako ustvrđuje Jagna Pogačnik, radi o „generaciji koja je prelagodno i predobro živjela u dvadesetim da bi se mogla pomiriti s luzerstvom četrdesetih“ (2006: 252). Popovićeva zbirka priča Ponoćni boogie svakako je nagovijestila i zacrtala poetiku i stil njegovih kasnijih proza. U ovome poglavlju istaknut ćemo obilježja toga kontinuiteta koji se može shvatiti i kao prepoznatljivost Popovićeva stila, ali i uputiti na specifičnosti nekih autorovih tekstova. Od posebnoga interesa bit će nam isticanje defamilijarizacijskoga i začudnoga potencijala Popovićeve proze, pogotovo na stilskoj razini, osobito u onim njezinim segmentima u kojima su kolokvijalni jezik i sleng ulaze u hibridne spojeve s obilježjima „knjiškoga“ i „poetskoga“ diskursa.

Jedna je od konstanti Popovićeve proze postavljanje u središte priče ili romana lika urbanoga muškarca mlađe ili srednje životne dobi, u pravilu načitanoga, buntovnoga i kreativnoga pisca i/ili novinara, melankoličnoga i ironično-sarkastičnoga rokera s izrazitom sklonošću off-literaturi, koji često ima problema s porocima, a nerijetko je i svojevrstan gubitnik ili primjetno tendira rezignaciji. Takvi su protagonisti često ujedno i autodijegetički pripovjedači u njegovim prozama – npr. u pričama Ponoćnoga boogieja ili u romanu Oči. Tipičan prostor Popovićevih priča je grad (Zagreb), a njegovi likovi obično su smješteni u supkulturni, kvartovski i/ili novinarski milje. Popovićeva proza pretežno je usredotočena na intimu takvoga pojedinca i na njegove relacije s bliskim osobama – ljubavnicama, prijateljima, susjedima, kolegama i sl. Roman Oči, kojega su neki kritičari (primjerice B. Alajbegović) nazvali i egzistencijalističkim, jedan je od takvih, izrazito intimističkih Popovićevih proznih tekstova. Premda u njemu relativno važnu ulogu ima i prostor kvarta (Dubrava), u njemu je funkcija toga prostora ograničena na relativno blago izražen aspekt socijalne uvjetovanosti karaktera i postupaka glavnoga lika, obuzetoga odnosima s bližnjima unutar obiteljskoga kruga. Prostor kvarta važan je i za roman Izlaz Zagreb jug – u kojemu se heterodijegetički pripovjedač fokusira na intimu i interpersonalne relacije nekoliko likova srednje dobi iz zagrebačkih Utrina, likova s pozamašnim teretima vlastite prošlosti: na Babu, novinara i pisca koji je ostao bez inspiracije i ogrezao u alkohol; njegovu suprugu Veru, koja se između ostaloga pita i što je s njezinim mladenačkim rokerskim buntovništvom; Kančelija, bivšega odvjetnika kojega su napustile supruga i kći; Robija, prodavača u knjižari, neuspješnoga pjesnika zavidnika i „maminoga sina“. Ipak, u moguće pristaloj mu odrednici intimističko-generacijsko-kvartovski roman – generacijski stoga jer dobar dio likova pripada zagrebačkom novovalnom naraštaju – atribut kvartovski vjerojatno ne bi bez razloga stajao na posljednjemu mjestu.

Prostori grada i kvarta važni su za Popovićevu prozu, ali u jednom dijelu njegovih tekstova, primjerice u Ponoćnom boogieju, Izlazu Zagreb jug i u Očima, u diskursima protagonista suvremeni Zagreb, kao i suvremena socijalna situacija pojavljuju se ipak nešto rjeđe. Uslijed izrazite usredotočenosti na intimu protagonista u spomenutim tekstovima prikaz domaće kasnosocijalističke, ratne i tranzicijske zbilje tek povremeno izbija u fokus. Pa ipak romanu Oči, kao i drugim Popovićevim prozama, nisu strani i kritički prikazi suvremenog hrvatskog društva. Tako će prisjećanje na kino Partizan u koje je zalazio kao dijete narator u spomenutome romanu popratiti iskazom u vezi s poznatom praksom promjene imena i naziva institucija i ulica početkom 90-ih („najprije su mu promijenili ime, jer su neka imena otrovna, vrlo zarazna i smrtonosna, pa ih se mora izolirati i uništiti“), a njegove kritičko-sarkastične primjedbe nerijetko referiraju i na razne aspekte stanja globalne civilizacije. Pritom je popovićevski protagonist često i (pankerski) ciničan: „Imam ga, rekao je Boris. I to vrlo jasan stav. (...) Boli me kurac“ (2002: 23). Na kritički prikaz stanovitih aspekata suvremenoga društva u mnogo je većoj mjeri nego u Ponoćnom boogieju, Izlazu Zagreb jug ili Očima Popović fokusiran u svojoj krimi-trilogiji. Primjerice u noveli Koncert za tequilu i apaurin, unatoč fokalizaciji na svijest više likova i koncentraciji na intimne odnose nekih od njih (pisca Borisa i njegove shizofrenične djevojke Nataše), pa i unatoč prepoznatljivo popovićevskoj „poetizaciji proznog diskursa“ (Pogačnik 2006: 248),42 naglasak je na satiričnom prikazu gornjega dijela piramide suvremenoga hrvatskoga društva, odnosno na prikazu korumpiranosti, sluganstva, bahatosti, sklonosti podmetanju, krivotvorenju i fabriciranju stvarnosti u zagrebačkome novinarskom, obavještajnom i političkom miljeu. U novelu Popović uvodi čak i motive islamskofundamentalističkoga terorizma (pa i samoga Osamu Bin Ladena kao lika) i zapadnjačke antiterorističke hajke (čime se anticipiraju i neki važniji motivi Perišićeva romana Naš čovjek na terenu), pa tako njegova stvarnosna tematika čak i nadmašuje okvire prikaza specifičnih hrvatskih društvenih tema. Nešto je manje „realističan“ pomalo hiperboličan zaplet novele, u kojemu se jednome domaćem piscu podmeće priča o suradnji s Al’Qaidom. Motivacija u vezi s ovim zapletom – novac i namjera da se poveća naklada stanovitih novina – doima se međutim sasvim usklađenom s uzusima suvremene domaće zbilje.

Što se stilskoga potpisa ove proze tiče, za Popovićevo je pismo prepoznatljiva hibridizacija zagrebačkog žargona i „povišenoga“ stila, koja se ostvaruje na planu manjih ulomaka (odlomaka), rečenice, pa čak i sintagme. Kao primjer donosimo ulomak s početka romana Izlaz Zagreb jug, u kojemu slobodno neupravno prikazivanje tijeka misli glavnoga lika o navikama ispijanja piva prelazi u mikroesej o zagrebačkim kafićima43 i promjenama u svjetonazorima i životnim stilovima (dijela) Zagrepčana. Citirani ulomak predstavlja primjer tipičnog Popovićevog postupka prelamanja nekih socijalno reprezentativnih tema kroz fokusiranje na intimu protagonista. Ulomak će poslužiti i kao povod komentaru nekih važnijih stilskih obilježja Popovićeve proze, pa će se na njegovo čitanje kalemiti slični primjeri iz drugih dijelova autorova opusa. Masnim slovima označujemo kolokvijalne i žargonske riječi i frazeme, a podcrtani su segmenti obilježeni stanovitom „poetičnošću“ ili „knjiškošću“:

O, srce grada, koje si mi mladost podarilo, škripe riječi starog šlagera u zvučniku na zidu, a Baba, brišući dlanom pjenu s usana, razmišlja o tome kako se taj oronuli pajzl još uvijek opire nemilosrdnim udarima novih vjetrova. Što to znači? To, prije svega, znači da se u Komiži još uvijek može dobiti domaće pivo. A to uopće nije bezvezna stvar, kad malo bolje razmislite. Kao neosviješteni antiglobalist, a i zato što mu je bilo savršeno jasno da vic o Oktobarskoj revoluciji i votki zapravo i nije vic, Baba je bio poprilično ravnodušan prema lavini noviteta koja je nakon pada željezne zavjese zatrpala Zagreb. Deset godina poslije Baba je konstatirao kako je, kad se sve zbroji i oduzme, jedina spomena vrijedna promjena smanjenje broja kafića u kojima možete dobiti domaće pivo. Ispalo je da ta legendarna demokracija o kojoj se toliko pričalo nije ništa drugo već odjebavanje domaćeg piva.

Babu je, dakle, neizmjerno čudilo (i radovalo) što buffet Komiža još uvijek postoji ovakav kakav jest. S tim kružnim šankom poput mitraljeskog gnijezda okovanim čeličnim limom kojeg su laštili laktovi mnogih opasnih žicara, i visećom policom sa žestokim iznad šanka, i staklenom vitrinom (sendviči od parizera ukrašeni majonezom i smežuranim listom zelene salate). S drvenim barskim stolcima, i keramičkim pločicama na zidovima, i visećim lampama od lažnog kristala. Pa s veceom koji smrdi kao pakao, i vječno zaštopanom školjkom, i razbijenim pisoarima, i zapišanim podom... Ali BEZ onih naci-naljepnica s prekriženom cigaretom. I konačno, s punašnom šankericom u bijeloj bluzi, tamnoplavoj suknji i ispranim borosanama na otečenim nogama, koja razumije sasvim određen broj narudžbi. Kava. U redu. Čaj. Indijski ili od šipka? Ožujsko pivo. Svakako. Gemišt. Graševina ili rizling? Konjak. Odmah. Pelinkovac, loza, trava... Blažena jednostavnost, sve rjeđa u ovom svijetu bombardiranom informacijama i novitetima. Babu je čudilo (i radovalo) što netko od onih kokošara koji su digli lovu u ratu nije već bacio oko na Komižu, što je nije pretvorio u nešto iznad čijih će vrata stajati RISTORANTE DELL’ARTE GRANDIOSA, na primjer, gdje serviraju sva ona komplicirana jela i pića čija vam imena spetljaju jezik, kao kad ste urokani.

Iz nekog glupog razloga, dumao je Baba pokazujući šankerici da mu natoči još jednu, ljudi su uvjereni da će, ušavši u taj nekakav grandioso, i sami poprimiti neka određena obilježja. Da će se, progutavši neku digićku ili francusku splačinu komplicirana imena, automatski upucati u neki paralelni, u svakom slučaju bolji svijet. Kao da tamo kao prilog serviraju pejotl i svete gljive, a kolače filaju LSD-om. Gdje je tu zajeb?, pitao se Baba. Zašto uporno želimo biti ono što ni u ludilu nismo? Zašto nasitno jebemo jedni druge? Je, bijedno sam plaćen i do grla u kreditima koje ću otplaćivati do smrti, ali ja vozim A klasu i zalazim u grandioso. A ti? Što voziš i gdje zalaziš? Kad tako stvari stoje, mislio je gledajući kako se pjena prelijeva preko ruba krigle i preko šankeričinih mesnatih prstiju, ostaje mi samo u ovoj evolucijskoj tekmi navijati za žohare. Oni su okej, gledaju svoja posla i ne bave se glupostima.

Šankerica je pred Babu stavila novu kriglu piva i Baba se upitao hoće li se ta žena sad pretvoriti u oblak leptira, pa će jedan od njih sletjeti na ružu, koju će Baba ubrati i otvorit će mu se vrata, ona prava vrata koja svi čekamo da nam se otvore, a iza kojih nema isključenih telefona, opomena pred tužbu iz banke, gužve u tramvajima, ljudi nacrtanih kredom na pločnicima. (9-11)

Raznolika i supostavljena obilježja tipova leksika, frazeologije i semantike u ova četiri odlomka jasno ilustriraju hibridnost karakterističnu za Popovićev stil. U toj sinergiji raznih tipova diskursa na malome diskursnom prostoru ističe se i kolokvijalni i žargonski leksik. Kolokvijalizmi koje rabe Popovićevi pripovjedači i likovi u pravilu su obilježeni kao urbani ili neutralni spram opreke urbano/ruralno (u nastavku donosimo primjere i iz citiranog ulomka i iz drugih dijelova autorova opusa). Ti su leksemi i frazemi ili općekolokvijalni (jebote, jebemti, jebeni, odjebavanje, sranje, srati, popizditi, ševa, murjak, zabuljiti se, svaka šuša, /od čega/ zaboljeti glava, frka, dumati, ofucati se, prilijepiti se, ispasti bezveznjak, zavezati gubicu, totalno glup, šupak, ne biti ni u peti, živo boljeti, klinjo, jaka stvar) ili karakteristični za zagrebački vernakular (štrecnuti, štrikati, štimati, naštancati /dijete/, ziher), a mnogi među njima su slengizmi ili su barem iz žargona potekli (tekma, zajeb, žicer, urokan, kompa, prašiti, otegnuti papke, otfikariti, fukati se, dizati frku, vibra, nabildana seljačina, gorila, ćopiti, mažnjavati, brijati /o čemu/, dizati fajer, profi, cuger, fakat, klopa, zalaufan, škvadra, haj lajf, faca, frik, utapati, šit, dokotrljati se /odnekud/, opaljen, živi upiš, ušorati se u gaće). Pripovijedanje, govor i prikazani unutrašnji govor većine Popovićevih likova i pripovjedača obilježava mnogo riječi i fraza takvoga tipa, što indicira i njihov socijalnu pripadnost i svjetonazor, tj. pripadnost urbanim rokerskim generacijama koje su stasale 70-ih i 80-ih. Unatoč „zagrebačkosti“ znatnoga dijela Popovićevih kolokvijalizama, kolokvijalne zagrebačke kajkavske morfologije ima tek u nekim dijelovima u kojima se slobodno indirektno ili direktno prikazuje govor nekih likova, primjerice Kančelija u Izlaz Zagreb jug ili Nika, prodavača križaljki, u Koncertu za tequilu i apaurin („Pogle ih, puni su sebe, niko da bi pljunul kunu za križaljku.“). U diskursu središnjega protagonista ili pripovjedača u pravilu međutim nema kajkavske morfologije (taj se izostanak može opaziti i u citiranome ulomku).

Kolokvijalizmi i slengizmi se dakle u Popovićevim tekstovima neprestano spajaju s leksikom i drugim jezičnim obilježjima koja su markirana kao knjiška ili poetska, a koja se u pravilu ne pojavljuju u svakodnevnome govornom jeziku ni u urbanom žargonu. Tako će se primjerice kod Popovića glagolski prilozi, inače neuobičajeni u razgovornom jeziku, pojaviti u istoj rečenici ili frazi uz kakav žargonizam ili kolokvijalizam (progutavši neku digićku ili francusku splačinu komplicirana imena). Kod Popovića se često pojave i višečlane genitivne sintagme, jedno od uobičajenih obilježja knjiškog diskursa (jedina spomena vrijedna promjena, smanjenje broja kafića, splačina komplicirana imena u citiranom ulomku, a drugdje: skrnavljenje vrta hrvatskoga klasika, kose pune lišća i prašnjave odjeće), a katkad će se i u tim sintagmama pojaviti kakva kolokvijalna ili žargonska riječ (odjebavanje domaćeg piva). Uz to što su karakteristični za diskurs pripovjedača, takvi knjiški jezični elementi specifični su i za diskurse nekih likova, pogotovo one koji odgovaraju već opisanome popovićevskome tipu protagonista. U romanu Izlaz Zagreb jug one su nešto češće kada je fokalizacija pripovjedača usmjerena na likove Babe i Vere, te tako mogu indicirati i njihovu razinu obrazovanosti, načitanost i sl.

Prepoznatljive su za Popovićev stil i hibridne fraze ili sintagme u kojima se u začudne kolokacije dovode knjiški i kolokvijalni/žargonski leksemi. Ima ih nekoliko i u citiranom ulomku (nasitno jebemo, evolucijska tekma), a u Ponoćnome boogieju pregršt (spopasti /koga/ cer; sranje po mojim izjavama; večeras ću špilati sebe; svoju pravu njušku, u normalnim okolnostima, držim u čeličnom sefu; /grafit/ bez interpunkcije i zajebancije; upitam ga nafiksan okrutnošću; trta obično rađa poštovanje; nosim strašan kurac, a ne teret; sablasti ne trzaju na herc-šmerc), no ipak su ponešto prorijeđene u kasnijim tekstovima (glasovi ptica u offu, stati štiklom na ego, šupci koji su drekom krpali manjak autoriteta). Premda su Popovićevi tekstovi nakon Ponoćnog boogieja nešto manje zasićeni jezičnim eksperimentiranjem, rečenične, frazeološke i sintagmatske hibridizacije kolokvijalnog/žargonskog i knjiškog/poetskog, oksimoronske u smislu spajanja obilježja dijametralno suprotnih i izvan književnosti međusobno isključivih tipova diskursa, prepoznatljive su za njegovu prozu. Kako ilustriraju brojni dosad navedeni primjeri, često su istovremeno i slikovite i metaforične. Začudne kolokacije i slikovitost često su prisutne i u Popovićevoj epitetici (uznemireni alt, sifilitični pogledi, prljava podnevna jara, jastreblje lice, sažvakana majica na pruge, akribijski pogled, presilikonske stvarčice), kao i u naslovljavanju pojedinih poglavlja (primjeri iz Koncerta: O ljudima u gušterima i psinama i o tome što nosi Stokilaš ispod digićkih hlača, O misionarima koji iskaču iz kompjutora i bićima starijim od sna), gdje naslovi često varljivo upućuju na pojedine motive, a ne na temu poglavlja.

U komentaru sljedećega ulomka iz romana Oči, ulomka u kojemu narator pripovijeda o svojemu psihijatru Galinu, istaknut ćemo još neka obilježja Popovićevih hibridizacija, kao i to kako ona indiciraju svjetonazor i lingvistički horizont tipičnoga protagonista Popovićeve proze:

Ono u čemu se Galin slaže s frojdističkim gardom, koliko sam shvatio, jest da su uzroci psihotičnih slomova, kako se to stručno kaže kad posrneš i strmoglaviš se u podrum svoje duše, skriveni negdje u prošlosti. I ako se želiš iščupati iz mraka, nema ti druge nego sjesti na kauč i vrtjeti stare filmove. (2007: 11)

Ovdje su kolokvijalno markirane i fraza vrtjeti stare filmove (žargonska slikovna metaforika riječi film, kao oznaka za razne svjesne i polusvjesne psihičke procese) i riječ gard, koja dolazi u kolokvijalno-knjiškoj hibridnoj sintagmi frojdistički gard. U potonjoj uporaba pridjeva frojdistički signalizira iskazivačevu familijariziranost s diskursom psihijatrije i psihologije, pa i obrazovanost i načitanost, a uporaba riječi gard može uputiti na njegov „ulični pedigre“, tj. da mu nije stran svijet tučnjava i sl. Uz blago prezrivo parodiranje stručnoga diskursa psihoanalize (frojdistički gard, kako se to stručno kaže), u ulomku su prisutni i elementi kolokvijalne konverzacijske sintakse i organizacije teksta (umetnuta rečenica koliko sam shvatio, druga rečenica koja započinje veznikom i), kao i karakteristično kolokvijalno izražavanje općenitosti drugim licem jednine (...nema ti druge...), ali i slikovita poetska metafora stromoglavljanja u podrum duše.

Hibridiziranja inventivne metaforičnosti, knjiškoga i poetskoga leksika i obilježja kolokvijalnoga jezika mogu se ilustrirati s mnogo primjera iz Popovićevih tekstova. Pritom su njegove metafore, koje podrazumijevaju začudna povezivanja pojedinih semantičkih polja, vrlo često vizualnoga tipa: Tom je bio stajaćica u Verinom koritu; ujutro će se tvoje suze pretvoriti u pčele; Baba je zračio pijanstvom snagom sunčevih eksplozija; lude ptice uznemireno su lepršale u njezinoj glavi; ležala je napeta, susprežući dah, poput džepara koji se sakrio u haustor i čeka osluškujući; cijeli život provedeš tu unutra, u ovom kožnatom šatoru napetom preko svojih kostiju; slika koja me zviznula posred usta itd. Slikovitost Popovićeva proznoga diskursa katkad ima i gotovo halucinantna, tj. psihodelična obilježja. Katkad je to u relaciji s motivima shizofrenije (Koncert) ili uporabe opijata (Ponoćni boogie), no najčešće ipak predstavlja tipičan način percipiranja svijeta i diskurziviranja iskustva njegovih protagonista. Podsjećamo na to kako prvi od u ovome poglavlju citiranih ulomaka završava nizom halucinantnih asocijacija (konobarica koja se pretvara u oblak leptira itd.), a Ponoćni boogie prepun je ovakve psihodelične vizualnosti:

Skoknuo sam načas na more. Promjena sredine nije loša stvar, a bjelina papira nudi niz fantastičnih mogućnosti. Stvaram sunce i bezimene otoke. Za privatnu uporabu. Voda je teška, hladetinasta, promiče mi kroz prste poput tijesta. Iza mene morski pas pliva kraul i ima simpa gubicu. Kaže mi da se ne bojim jer je vegetarijanac. Osim toga, moj upad na njegov teritorij promatra u kontekstu rekreacije, a ne intervencije. (...)

Histerično iskrenje svjetlosti i namreškana pokožica mora bole mi oči. Dva užarena staklena klikera. U pozadini nebo je napeto i bijelo. Ptice su pribadačama pričvršćene na plohu neba. Gdje su djevojke? Ima li djevojaka? Uguram opušak u pukotinu između izlizanih ploča. Miris znoja iz pregrijanih pora kamenjara ruje mi nosnice. Iščašeno popodne u mračnim otvorima vrata, u ženinom pogledu. (2003: 62)

Ponajviše je halucinantan ovdje vjerojatno motiv govorećega morskog psa, sportski opuštenoga vegetarijanca, no takvima bi se mogle nazvati i ostale personifikacije (histerično more) i postvarivanja (oči kao klikeri, ptice pričvršćene pribadačama), kao i opisi osjeta, ponajprije vizualnih i taktilnih. I ovdje se uočava Popovićeva sklonost začudnoj epitetici (voda je hladetinasta, iskrenje površine mora histerično, oči užarene, a popodne iščašeno) i originalnoj metaforici i poredbi (more kao tijesto, nebo kao ploha s pribadačama). Dakako, i ovdje se poetsko neprestano miješa s kolokvijalnošću i žargonom (skoknuti (kamo), nije loša stvar; simpa gubica, upad).

Popovićevi tekstovi pružaju vrlo mnogo primjera očuđenja nekih općeljudskih ili pak prilično originalnih iskustava, odnosno iznalaženja novih načina govorenja o poznatim stvarima, zapažanja novih odnosa i analogija između stvari: „Na zapadnom nebu izgarao je napalm, oblaci su jurili 20.000 kilometara na sat“ (2002: 88); „statistika je tabelarni Bog, vražja paučina u kojoj se koprcaju vojske siromašnih, službeni narkotik svih zemalja, ona je poezija državnih činovnika“ (2003: 37); „u očima su joj se pojavile pjege nelagode“ (2003: 42); „kao da je smrt samo još jedan dosadan tulum na kojem se mora obavezno pojaviti“ (2002a: 6); „napravljena od materijala potpuno neotpornog na stvarnost“ (2002: 9) itd. Iz ovakve perspektive, koja ističe defamilijarizacijski potencijal, vizualnost i inovativnu poetičnost Popovićeve proze, nije neobično što se pridjevi lucidno i poetsko javljaju u istoj rečenici Božidara Alajbegovića kada piše o Popovićevu romanu Oči („Najjačim Popovićem oružjem ponovno se iskazuje njegov izričaj, asketski pročišćen, jezgrovit, lapidaran i lucidan, često aforističan ali i poetičan.“ /2009: 192/) ili kada Velimir Visković povodom romana Izlaz Zagreb jug autora naziva „trpkim, oporim pjesnikom Novoga Zagreba“ ili „izvrsnim slikarom urbanih ambijenata“44 (kurziv N.K.). Urbanost koja se u tim iskazima spominje može se primijetiti i u uporabi slenga koji se počesto pojavljuje u takvim defamilijarizacijskim segmentima. Primjerice u rečenici „Uvalila mi je mokar poljubac, svjež kao tek ispisan grafit, čitava soba mirisala je po ozonu.“ zapažamo sinergiju žargonske fraze uvaliti poljubac i tipično urbanog motiva grafita koji se pojavljuje u metafori čija originalnost i začudnost nisu upitni. Slično je i u rečenici „Kupili smo tri metra sunčeva zalaska, ukrcali se na balkon i ljuštili smo pivo.“, gdje se konvencionalni lirsko-romantični motiv zalaska sunca oneobičava spajanjem sa žargonskim frazama ukrcati se na balkon i ljuštiti pivo. I u jednom i u drugom primjeru na dobro poznate književne motive (poljubac, sunčev zalazak) kalemi se jezik kojime se oni inače ne diskurziviraju, čime se oni ironiziraju ili parodiraju, iako se ne bi moglo kazati da se to čini s intencijom njihova potpunoga demistificiranja.

Kako je ovo čitanje Popovićeva opusa nastojalo pokazati, u njegovoj prozi – unatoč počestoj generacijskoj optici, kvartovskoj tematici i reprezentiranju ponekih aspekata domaće stvarnosti – naglasak nije stavljen na reprezentaciju kakvoga zbiljskoga tipa kolokvijalnoga jezika, tj. slenga niti na direktniji dijalog s kakvim socijalno dominantnim tipom diskursa. Kao iznimka od toga mogla bi se sagledavati njegova kriminalistička proza i, donekle, roman Izlaz Zagreb jug, no čak i u onim tekstovima u kojima se bavi prikazom kvartovskoga života, obavještajnim, kriminalističkim ili novinarskim miljeom Popović je više okrenut intimi likova, osobito svojem tipičnom protagonistu i njegovom snažno individualiziranom načinu percepcije i diskurziviranja iskustva. Među tekstovima iz odabranoga korpusa posebnost je Popovićeve proze to što ona u ponajvećoj mjeri spaja obilježja urbanoga i generacijski specifičnoga kolokvijalnoga jezika/žargona s postupcima koje se konvencionalno nazivaju poetskima, posebno inovativnom metaforom, kao i psihodeličnom slikovitošću. Subverzivnost Popovićeve proze smještena je možda ponajprije u njezinom očuđujućem potencijalu kojime ona implicitno dijalogizira s okoštalim načinima percepcije i diskurziviranja iskustva, a pritom nemalu ulogu, kao što se nastojalo pokazati, ima i urbani kolokvijalni jezik, tj. sleng.

Bilješke

42 U vrlo pozitivnoj kritici ove Popovićeve novele Jagna Pogačnik će istaknuti tipično popovićevsku „poetizaciju proznoga diskursa“ i „melankolično-luzersku poziciju“ dvoje glavnih likova, a među pohvalnim zamjedbama ističe se i ona o „finoj orvelovštini“ Popovićeve priče.

43 Iste godine Perišić objavljuje priču Parti je bio u uzlaznoj fazi koja završava sličnim motivom: „Ponekad vidim onoga konobara; već dugo radi u jednom kafiću u centru. (...) Ne znam zapravo zašto ulazim ovamo. Prostor je pastelno-mramoran, stolovi tamni. Sjednem i osjećam se zatvoreno, kao u onom golfu od firme. (...) Sad radim tu, blizu, i uđem ponekad u taj birc. Popijem kavu ili pivo, čitam novine koje me ne zanimaju ili gledam okolo. Na zidovima vise akvareli grada u izmaglici, konji, isprskane apstrakcije. Netko je tu dosta uložio, ali sve je bez identiteta.“ (2002: 35)

44 „[O]n se svojom prozom pojavljuje kao mračni, trpki, opori pjesnik Novoga Zagreba, preciznije Utrina i Zapruđa. (...) Popović se ovim romanom definitivno dokazuje i kao vrhunski stilist, koji sjajno vlada kolokvijalnom frazom, dobar psihoportretist, izvrstan slikar urbanih ambijenata.“ (2006: 57/58)