E-biblioteka

Krunoslav Pranjić: Izabrani stilistički spisi

Proučavanje jezika i stila u suvremenih pisaca: problemi i metode; ilustracije

Monografija koje bi – svejedno na kakav način, samo da je cjelovit i sustavan – obrađivale jezik i stil kojega od suvremenih pisaca – u našoj naučnoj lingvističkoj literaturi još nema. Pojedinačne analize, rađene oko pojedinačnih problema, pa nadalje – marginalne napomene ili tek usputni nagovještaji o jeziku ili o stilu u pokojoj književnoj kritici ili eseju – samo su dobar početak i dobrodošli poticaji.

A naučni radovi kojima je predmetom bila obrada jezika (ili obrada stila) u određena pisca – redom su takvi da pripadaju jezičnoj historiji. Metodološki je postupak u tim radnjama bio ovaj: uspoređivanje jezičnih osobina (pretežno fonetskih i morfoloških, a tek tu i tamo sintaktičkih) sa stanjem u suvremenom književnom jeziku, i to deskriptivna usporedba prema gramatičkoj normi književnoga (što će reći standardnoga) jezika.

U začetku posla oko proučavanja jezika i stila u suvremenih pisaca, koliko želimo biti egzaktni, mislim, metodološki je posve ispravno determinirati barem uvjetnu čistotu termina i pojmova kojima operiramo; tako bi ponajprije valjalo odrediti šta u svome predmetu proučavanja razumijevamo pod pojmom jezik, šta pod terminom stil; i dalje: fiksirati – koje to pisce možemo svrstati među suvremene – i napokon: kojom ćemo se metodom služiti u analizi problema što niču oko predmeta našega proučavanja.

Pa kad smo već na tome da razlikujemo dvoje: jezik i stil, posve bismo sažeto rekli da pod pojmom jezik razumijevamo

skupnost izražajnih sredstava kojima raspolažemo kad oblikujemo jedan iskaz,

a pod terminom stil razumijevamo

aspekat i kvalitet toga iskaza koji rezultiraju iz izbora među izražajnim sredstvima, aspekat i kvalitet koji su determinirani govornikovim ili piščevim intencijama.1

A odgovor na pitanje – kojega pisca možemo svrstati među suvremene? Vremenski datirati mȅđu da sa stajališta proučavanja jezika i stila određuje koji bi pisac išao u jezičnu prošlost, a koji bi opet u jezičnu suvremenost – bilo bi, čini mi se, vrlo neprecizno; neprecizno i sporno po izbor pisaca koji bi ulazili ili ne ulazili u jednu od dviju kategorija. Ovakva bi međa bila isuviše kruta; ona bi se, i opet mi se tako čini, mnogo elastičnije i kudikamo dinamičnije mogla odrediti jedino relativno, i to u opreci: u opreci prema onome kriteriju po kojemu proučavanje jezika i stila kojeg pisca pripada jezičnoj povijesti; a taj kriterij već smo posredno spomenuli kad smo govorili o metodološkom postupku u znanstvenim radovima kojima je predmetom bila obrada jezika (ili stila) u određena pisca: tako bismo onda, prema već rečenoj opreci, mogli kazati da suvremenim možemo smatrati onoga pisca koji u svom jeziku nema fonetskih, morfoloških ili sintaktičkih crta koje ga odvajaju od suvremenoga, standardnog jezika, osim onih koje mu služe u sintaktičke svrhe. Ovime bi, uzmimo, bio određen predmet našeg proučavanja. A metode? Najobuhvatniji i najpotpuniji način u proučavanju kompleksa problema što ih donosi jezik i stil pojedinoga pisca – jeste stilistički.

U odista prijekoj potrebi da se temeljito i sustavno započne studij jezika i stila u suvremenih pisaca, za lingvista nema dileme: on će optirati za deskriptivnu stilistiku, stilistiku koja u analizi jezične ekspresije ne napušta područje lingvističkih činjenica, nego tu istu jezičnu ekspresiju promatra u njezinoj trovalentnosti:

pojmovnoj
ekspresivnoj
impresivnoj.

Ekspresivne i impresivne vrednote jezičnog izraza jesu stilističke vrednote. Deskriptivna stilistika tako je zapravo studij ekspresivnih i impresivnih metoda, svojstvenih različitim sredstvima kojima raspolaže jezik; ove su vrednote vezane uz postojanje tzv. stilističkih varijanata, a to će reći: različitih načina da se izrazi jedna te ista ideja, vezane su uz izbor da se nešto između više mogućih načina kaže na samo jedan jedini.

U svojim počecima stilistika je sezala ponajviše u područje leksikologije; međutim – glasovi, morfološke strukture, sintaktičke konstrukcije – isto su toliko sredstva jezične ekspresije, koliko i riječi.

Moderna deskriptivna stilistika obuhvaća tako cijelu jezičnu oblast i nema zbog čega da zazire od tradicionalne gramatičke podjele. Stoga, kad je danas riječ o deskriptivnoj, ili lingvističkoj, ili stilistici jezične ekspresije, valja pod tim terminom razumijevati i

fonetiku jezičnog izraza (pa se prema tome govori o fonostilistici);

treba razumijevati i morfologiju jezičnoga izraza (pa se onda govori o morfonostilistici);

treba razumijevati sintaksu jezičnog izraza (sintaktostilistiku)

i naposljetku njegovu semantiku (semantostilistiku).

Ali ni stilistika, ma koliko da je nova i moderna, nije nauka tek od jučer. Ona ima svog dalekog, zaista dalekog, ali ipak pretka u antičkoj retorici. Jer retorika je u neku ruku bila antičkom stilistikom, budući ujedno normom književnog izraza i kritičkim instrumentom u vrednovanju individualnih stilova i umjetnosti velikih pisaca.

Današnja stilistika, dok sad govorim stilistika, jednako mislim na lingvističku, na deskriptivnu stilistiku, današnja stilistika ni u kom slučaju nije normativna, niti ima apriorističkih kategorija. A što se tiče vrednovanja tekstova, svjesno ga ostavlja intuiciji i ukusu, koji, sva je prilika, u tome ostaju jedini suci; teško bi se na temelju stilističkih kategorija mogla zasnovati kritička znanost, jer kritika je toliko – koliko je i kritičara; a bit će da je dobro što je to tako.

Zadaća je deskriptivne stilistike da analizira i utvrdi kako funkcionira jedan određen stil, a naša potreba da s pomoću nje uspostavimo tipologiju stila u monografijama o pojedinim piscima, te da zatim, ne mehaničkim spajanjem, već inteligentnom sintezom uspostavimo tipologiju stila određene literarne epohe.

Pravo je zdrave skepse da se čovjek upita: čemu bi imao da posluži jedan ovako ocrtan, malo je reći golemi, već treba priznati – divovski posao, i koliko je on uopće svrhovit?

Da li se studij stila možda iscrpljuje samo u tome da dade klasifikaciju jezičnih izražajnih sredstava, da fabricira tabele njihove frekvencije i statistike o distribuciji?

Studij stila kako je ovdje izložen može ponajprije imati posve praktičnu, pedagošku svrhu: da oživi nastavu materinskog jezika, da pomaže tumačenju i razumijevanju književnih tekstova; i napokon, kad već sâm ne donosi vrijednosne sudove, studij stila literarnom kritičaru i literarnom historičaru ipak može pružiti dragocjene podatke na osnovu kojih će oni kudikamo sigurnije i objektivnije temeljiti svoje sudove.

* * *

Uz pojam lingvističke stilistike, shvaćene kao studij ekspresivnih i impresivnih vrednota svojstvenih različitim izražajnim sredstvima kojima raspolaže jezik, usko je združen termin stilističkih varijanata. A varijante su definirane kao različiti načini da se izrazi jedna te ista ideja, i nadalje definirane kao vezane uz izbor da se nešto između više mogućih načina kaže samo na jedan jedini.

Za ilustraciju upotrebe stilističkih varijanata na planu leksike neka posluže dijelovi teksta iz drame »Gospoda Glembajevi« Miroslava Krleže.

Glembay

(svečano s patosom sjećanja na zlatnu prošlost): Najsretniji dan moga života bio je kada sam upoznao tu ženu!

Leone

(mutno, kao da govori sam sebi): Ja sam je upoznao onog istog zimskog jutra, kada se otrovala mama!2 Mama je ležala mrtva, a ova je žena došla s velikom kitom Parma-ljubičica i sa svojim maltezijanskim pinčem Fifijem. Kakav raffinement! S jednim maltezijanskim pudlom na ruci doći da vidiš svoju mrtvu suparnicu! A propos mamine smrti! Što misliš ti? Da li se mama otrovala zbog dokaza ili zbog indicija?

A za opreku ovom primjeru evo jedan drugi iz istoga teksta:

Glembay

Vidiš li, i u tome si Danielli! Ne govoriti istinu, to ste vi Daniellijevi uvijek u stanju. Ali to priznati? Ne! Nikada! Pljunuti nekome u lice venecijanski, poniziti ga i zaprljati, to da, da, to je vama u krvi. Ali kada je riječ o konsekvencama, onda šutnja. Upravo takva bila ti je i mati!

Ili opet iz monologa istoga lica:

Glembay

[...] Ja sam sedam godina nosio tvoju majku na ovim svojim rukama, a nisam joj se ni približio nikada ni za jedan jedini milimetar.

Barunica Castelli

[...] Mene je vaš otac četiri godine mučio, on je meni četiri godine dosađivao, on je htio da se ustrijeli pred mojim očima, on je plakao na koljenima, ali ja nisam htjela skandala, ja zbog vaše gospođe majke nisam htjela da se on rastane [...]

Sada, kada su već i grafički istaknute, nije teško pogoditi koje su to ovdje stilističke varijante posrijedi: mama, mati, majka (gospođa majka). Tradicionalno bi se reklo: pa to su sinonimi!

U povodu tih takozvanih sinonima već je na drugome jednom mjestu bilo posve opravdano ovako napisano:

U gramatikama se češće spominju tzv. sinonimi kao riječi istog značenja. Čovjek, koji svoj jezik osjeća, ne pozna sinonima. Već sama upotreba različitih glasova za tobože iste pojmove daje riječima i druge osjećajne nijanse, a prema tome i nešto drugačije značenje.3

Leksički niz: mama, mati, majka (gospođa majka) samo je po svome pojmovnom (logičkom, intelektualnom) sadržaju isti po značenju; a nikako te riječi nisu isto po osjećajnoj (afektivnoj, emocionalnoj) obojenosti, nikako isto po ekspresivnom (u odnosu na autora nesvjesnom) i impresivnom (od autora namjerno odabranom) naboju koji sadrže; riječju: one su stilističke vrednote par excellence. Stilist se tim vrednotama znade poslužiti u pravo vrijeme i na pravome mjestu.

U datome tekstu Miroslav Krleža vrlo je fino iskoristio ove tradicionalno tzv. sinonime da pomoću njih instančano ocrta neke prijelive u odnosima Leona sina, oca Glembaya i barunice Castelli, unutarnje ih karakterizira, diferencira, pa čak i da čitaocu, upravo variranjem ovih identificiranih stilističkih varijanata, sugerira dojam i o odnosu navedenih lica iz drame prema osobi koja i ne postoji kao dramsko lice – gospođa Danielli, Leonova roditeljica. Leonovo sinovski nježno – mama,Glembayevo osorno – mati, ili afektivno indiferentno – tvoja majka, baruničino rutinsko kurtoazno – vaša gospođa majka,mada je svaki put isto, isto gledano sa stajališta pojmovnog sadržaja riječi, nikako nije isto kad se gleda njihovu stilističku vrijednost i funkciju u tekstu. Tako bi pravo nasilje nad tekstom bilo kojim ih nesmotrenim slučajem međusobno pozamjenjivati.

Deskriptivni stilističar, lingvist, ovdje bi se mogao zaustaviti: identificirao je jedan stilski postupak – raznoliku i veoma nijansiranu upotrebu sinonima; postupa je nadalje opisao, komentirao –4 i već je dosta učinio. Ostao bi eventualno jedan dugotrajniji posao, da se napravi statistički pregled takva stilskoga postupka u najrazličitijim Krležinim tekstovima, da se vidi na koji je on način funkcionalan, da li je svuda motiviran...

Već je i zbog ove prve ilustracije, a pogotovu zbog svih što će još slijediti potrebno nešto reći u obranu ovakve analize. Svako raščlanjivanje književnoga teksta, pa i lingvističkostilističko, prema samome tekstu nasilan je posao. Stara je istina i davnašnja književnoteorijska spoznaja da je umjetnina (ovdje je riječ o književnom djelu) neponovljiva cjelina, jedinstvo. Raščlanjivanjem mi nju razbijamo, rastačemo, pokušavamo doći do izvora njezina umjetničkog izraza sadržana u jeziku, da bismo rezultate takva raščlanjivanja ponovo integrirali u što potpuniji doživljaj umjetničkoga djela. I ma koliko da je taj posao doista nasilje, on je opravdan ovom svojom krajnjom svrhom. Jer inače razgovora o umjetnini ne bi moglo ni biti.

Pa ako već idemo redom držeći se rečenog da lingvistička (deskriptivna) stilistika – obuhvaćajuči cijelu jezičnu oblast – ne zazire od tradicionalne gramatičke podjele u jeziku, ogledajmo onda jedan

primjer iz fonetike jezičnog izraza (iz fonostilistike, kako se to još specijalnije kaže).

Primjer što je sada odabran za ilustraciju ide u prozodiju. (Fonetika jezičnog izraza toliko je široko područje da je u ovoj prilici nemoguće zorno demonstrirati sve što ona obuhvaća.) A prozodiju uzimamo kao zasebno njezino poglavlje i pod tim terminom razumijevamo: akcenat, tonove, intonaciju i kvantitet. Primjer će biti iz pjesničkog teksta i upozorit će svega na dva prozodema: akcenat i kvantitet. Ima u jednoj pjesničkoj zbirci Dobriše Cesarića5 pjesma u prozi s naslovom: »Mladić na uglu«. U njoj su ovi stihovi s početka i sredine:

Već po sata stoji mladić na uglu. Već je po treći put – gledajući u dubinu ulice – zamijenio djevojku, koju očekuje, sa drugom.

...

Kao što se more po obali razlijeva i povlači – tako u nj uđe radost, kad pomisli, da ju je među prolaznicima otkrio, a povuče se, kad vidi, da se je prevario.

Nje nema, i on se osjeća smiješan.

...

Pitanje što se sada nameće jeste: kako akcentski realizirati ovdje grafički istaknute riječi: razlijeva, povlači, uđe, povuče – a da to dočara svu puninu doživljaja koje one u svom kontekstu potencijalno nose? Jedino prema ortoepskoj normi suvremenoga književnog jezika; jedino tako, ako u interpretaciji i doživljavanju pjesme želimo očuvati onu misaonu i emocionalnu sadržinu koju ovaj tekst, s ovim riječima, i upravo po ovim riječima objektivno sadrži; dakle: ràzlijevā, pòvlāčī, povúčē. Realiziranjem u književnom jeziku obvezatnih prezentskih dužina, realiziranjem, pogotovu, obiju dužina u riječi pòvlāčī (gdje je prva dužina na slogu -lā- ostala kao kompenzacija za gubitak mjesta dugog uzlaznog akcenta iz infinitiva: povláčiti, pòvlāčīm, akc. tip jednáčiti); jedino dakle striktnim realiziranjem ovih prozodemskih elemenata postiže se i rekreira pun misaono-emocionalni doživljaj teksta budući da nam te dužine upravo kao sugeriraju, stvaraju predodžbu sporog razlijevanja i povlačenja mora i duševnog stanja onoga mladića na uglu. Mogu se pobrojeni glagoli fonetski realizirati provincijalno, dijalekatski, razgovorno – i bez rečenih obvezatnih dužina, ali dojam toga teksta u takvu bi slučaju tek možda po svom smislenom sadržaju ostao isti, ali nikako ne bi bio potpun ne obuhvaćajući sve nijanse jezičnog izraza. A što je s onim uđe? Akcenatski, ovaj je glagolski oblik moguće dvojako realizirati: kao 3. lice singulara prezenta, i kao 3. lice singulara aorista. Morfološki (po obliku) ova se dva vremena u tom licu – ne razlikuju, oblički su neutralizirani. Ali distinktivnu (razlikovnu) funkciju ovdje imaju prozodemi: akcenat i dužina. Akcenatski realiziran kao prezent, ovaj bi oblik bio ovako označen: ûđē; realiziran kao aorist: úđe. Ostaje čitaocu ili intepretatoru da odluči o izboru. U svojoj interpretaciji sâm bih optirao za aoristni oblik: úđe; za ovaj oblik jer ima kratak dugi slog (-đe), i to kao opreku dužinama u oblicima razlijevā i povlāčī, i kao upotpunjavanje misaono-emocionalne slike: radost je u mladića ušla samo kao trenutak, pa nek se ta trenutnost radosti reflektira i u jezičnom izrazu – u aoristu kao vremenu kojemu je prva sintaktička funkcija da izražava trenutne prošle radnje, u aoristu koji ortoepski nema obvezatnih dužina na završnom slogu.

I opet je identificiran jedan stilski postupak: doživljaj što nam ga pjesnički tekst pruža temelji se na dosljednom realiziranju prozodemskih elemenata, u navedenome primjeru dvaju: akcenata i dužine. Stilističar (lingvist) obavio je svoje: utvrdio postupak, opisao kako on funkcionira u pjesničkom kontekstu; pokazao: za potpun misaono-emocionalni doživljaj datoga pjesničkog teksta nadasve je relevantno respektiranje pokazanih prozodema, jer tek realizirani oni otkrivaju sve nijanse jezičnog izraza. Njega se slobodno može ne ticati estetsko vrednovanje pjesme kao cjeline jer njegova ga zadaća na to ne obvezuje: on se ne udaljuje od istraživanja objektivnih jezičnih činjenica. To će učiniti stilističar literat, književni kritičar; učinit će to možda to sigurnije i to objektivnije upravo zahvaljujući podacima što mu ih je iznio stilističar lingvist.

Sve su to sitni jezični detalji, ali poslije ove male analize, mislim, očito je: detalji i te kako važni za valjanu interpretaciju teksta. Lingvističkostilistička ekspertiza teksta (bez pretenzija govoreći ekspertiza) mukotrpan je posao koji zahtijeva i poznavanje jezične teorije i poznavanje jezične norme. Jedno je pouzdano: što je to poznavanje preciznije i šire, ekspertiza je to efikasnija i svrhovitija.

Na ovo se vezuje jedno veoma opravdano pitanje: koliko je književni stvaralac svjestan ili nesvjestan svih jezičnih nijansi što ih mi otkrivamo u njegovoj umjetnini, koliko ih on racionalno eksploatira u stvaralačkom činu? Upuštanje u raspravu i potragu za kategorički definitivnim i pouzdanim odgovorom na ovo jako zamršeno pitanje iz psihologije umjetničkoga stvaranja daleko bi odvelo, a do rezultata teško da bi dovelo. Sigurno je: ne znam kako vanredna lingvistička formacija ni od koga ne može napraviti pjesnika, kao što opet ni vrstan pjesnik ne mora biti dobar jezični tumač i analizator tuđe, pa čak ni svoje umjetnine.

Primjer lingvističkostilističke analize iz oblasti morfologije jezičnog izraza (morfonostilistike).

Poznata pjesma Tina Ujevića »Svakidašnja jadikovka« završuje ovim trima tercinama:

Gorak je vijenac pelina,
Mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,
kada bih mogao biti drag)
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!

Ja vapim žarki ilinštak! (Ilinštak = mjesec srpanj.) Sukobljavamo se s nesvakidašnjom vezom riječi: vapiti što. Od neprelaznoga glagola s instrumentalnom rekcijom6 u normalnoj distribuciji (raspodjeli) ovoga glagola: vapiti za kim ili za čim – pjesnik je načinio prelazni glagol s objektom u akuzativu. Pjesnička sloboda. Jezično stvaranje. Po analogiji prema tolikim drugim prelaznim glagolima što postoje u jezičnom sustavu, neznatnom intervencijom u vezu među riječima, sitnom preinakom u glagolskoj rekciji pjesnik je postigao neusporedivo dublji dojam, jaču emocionalnost nego da je stih ovako neekonomičan i neizražajan: ja vapim za žarkim ilinštakom – kakav bi bio da je u njemu glagol prema svojoj normalnoj distribuciji u jeziku: neprelazan s instrumentalnom rekcijom.

U »Konjicu bez konjika« Jure Kaštelana 4. odsječak počinje ovako:

Iščupajte mi srce.
Usko mu je u grudima.
Iskopajte mi oči
Neka putuju ljudima.
Neka viču krvavu korotu.
On je živ.
On je živ.
...

Neka viču krvavu korotu! U svome prvom i osnovnome značenju (grakati, derati se, drijeti se, galamiti) vikati je neprelazan glagol, a prelazan je tek uz prijedlošku reakciju: vikati na koga ili na što. I ovdje je promjenom glagolske rekcije, tim prijetvorom neprelaznoga u prelazan glagol s objektom u akuzativu – proširen smisleni sadržaj riječi a intenziviran afektivni; jezični izraz u pjesničkom kontekstu postao je kudikamo impresivniji.

U oba navedena primjera, Ujevićevu i Kaštelanovu, identificiran je isti jezični zahvat: promjena glagolske rekcije; učinak te promjene, vidjelo se ili barem osjetilo, nadam se, bio je sadržajno obogaćivanje pjesničkog izraza, njegovo intenziviranje, produbljivanje doživljaja postignuto razmicanjem mêđā koje sapinju jezični izraz u njegovoj normalnoj distribuciji u jeziku.

U istu kategoriju išao bi jedan drugi stilski postupak, opet u vezi s glagolom, probran iz Krležina »Velikog meštra sviju hulja«:

[...] Hoću da se razvijem! Da saznam sebe. I ništa me se ne tiče ni zemlja u kojoj sam se rodio, ni narod kome samo jezično pripadam, ni globus na kome sam se dogodio bez svoje vlastite inicijative, pak prema tome i bez svoje moralne lične odgovornosti! Ja sam posljednji smisao svih tih predrasuda, što se zovu zemlja i narod i zvjezdani poredak [...]

... globus na kome sam se dogodio! Ponajprije, konstatacija jezične činjenice: ovdje je defektan glagol dogoditi se poprimio lični oblik za 1. lice jednine. (Da usput provjerimo te prenesemo potvrde: u Vukovu rječniku stoji – dogoditi se, dogodi se: u Ristić-Kangrginu – dogoditi se [v. desiti se].) Dok pod desiti se ima primjera ličnoga glagolskog oblika za 1. lice: ja sam se baš tu desio, pod dogoditi se nema nijednoga već su samo potvrde bezlične upotrebe toga glagola: to se tamo dogodilo, ako se dogodi da ga gde nađem, šta se dogodilo i t. sl. U hrvatskosrpskome toliko je refleksivnih glagola s ličnim oblicima za sva lica. Tako i nije bilo teško analogijski od defektnog, bezličnoga glagola napraviti lični oblik. U Krležinoj inačici upotrijebljen, glagol dogoditi se u navedenom kontekstu dobija i nova značenja: roditi se, postati, nastati... Ali zamislimo koju od ovih zamjena uvrštenu u tekst: ...globus na kome sam se rodio (ili: postao, ili: nastao...) bez svoje vlastite inicijative?! Svaka od ovih pojmovno mogućih pretpostavljenih zamjena po snazi izraza inferiorna je originalnoj verziji: dogoditi se ovdje nezamjenjivo pristaje uz misaono-emocionalni sadržaj konteksta; glagol dogoditi se po svojoj defektnoj, bezličnoj raspodjeli u jeziku upravo znači eliminiranje subjekta u događanju (nije subjekt ovdje uzet u gramatičkom već u psihološkom smislu), a ta se značenjska nijansa prenosi i kad je defektan glagol pretvoren u glagol s ličnim oblikom za 1. lice, kad je dakle psihološki subjekt izvan radnje postao i gramatički, nosilac radnje. Ta nijansa u glagolu dogoditi se: da se događanje zbiva izvan subjekta, nezamjenjivo se vezuje uza sadržaj ostatka rečeničnog segmenta: bez svoje vlastite inicijative. Ovaj se impresivni jezični izraz mogao postići jedino na način kojim se poslužio Krleža: razbezličenjem glagola, tj. već spomenutim prijetvorom defektnog bezličnog glagola u glagol s ličnim oblicima.

I posljednje: primjer lingvostilističke analize s područja sintakse jezičnog izraza (sintaktostilistike).

Primjer će taj biti samo s jednog dijela golemoga područja što ga obuhvaća sintaksa: iznijet će nešto o tehnici glagolske predikacije na temelju ulomaka iz po jednog esejističkoga i beletrističkog teksta Miroslava Krleže.

U svome polemički intoniranom eseju »O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva«7 Miroslav Krleža piše ovako:

[...] Nema Hrvatstva, koje je u stanju da pomiri hrvatskoga kmeta sa hrvatskim grofom. Ja, dakle, Hrvatstvo biskupa i grofa Draškovića ne priznajem za svoje Hrvatstvo, i takvo feudalno Hrvatstvo stoljećima kulturno jalovo, a politički parazitsko i renegatsko, ja izrazito poričem, što još uvijek ne znači i da sam ja negator Hrvatstva kao takvog i kao da biskup i grof Drašković ima monopol na svoje biskupsko i grofovsko hrvatstvo, a ja na svoje puško i narodno nemam.

U normalnome redu riječi u hrvatskosrpskoj rečenici njezini se dijelovi najčešće nižu ovako: subjekt, predikat, objekt, dodaci. U citiranome primjeru, u posljednjem njegovu segmentu, uočavamo odstupanje od toga reda; inverzija među riječima: predikat (nemam) rastavljen je od subjekta (ja) i prebačen na sâm kraj. Pri ovoj, kao i pri svakoj drugoj inverziji, pretpostavimo li fonetsku realizaciju teksta, interveniraju govorne vrednote8. One su uvijek znak afektivnosti kad su popratna pojava inverzije među dijelovima rečenice. Tako se posljednji segment citiranoga primjera fonetski mora realizirati ovako: ...a ja na svoje pučko i narodno... nemam. Mora tako po unutarnjem diktatu misaono-emocionalnog sadržaja čitavog konteksta: s obvezatnom pauzom, u tekstu inače ničim grafički označenom, s logičkim akcentom, tj. pojačanim intenzitetom na nemam, glagolskom predikatu prebačenom na posljednje, jako mjesto u rečenici; s usporenim tempom.

A jako mjesto u hrvatskosrpskoj rečenici, mjesto vrlo pogodno za isticanje jeste i prvo. U romanu »Na rubu pameti« od istoga autora na str. 191.9 rečenica počinje glagolskim predikatom:

[...] Otputovala je Vanda na sprovod svoje sedmogodišnje djevojčice, momentano, prvim brzim vlakom, a ja sam znao, da je otputovala konačno i da se više ne će vratiti.

U afektivno indiferentnom redu riječi, u gramatičkom, normalnome redu ova bi rečenica počinjala banalno i neizražajno: Vanda je otputovala na sprovod svoje... I opet: po diktatu misaono-emocionalnog sadržaja ovaj se početak mora fonetski realizirati ovako: otputovala je Vanda... gdje je u prvoj riječi registar visoko podignut, a odmah se poslije nje spušta na srednji, normalni. A time što je glagolski predikat na prvome mjestu, što je podignutim registrom i pojačanim intenzitetom istaknut, dočarava se hitrost i definitivnost onoga otputovala je, potpomognuto onim kasnije dodatim momentano.

Ovdje je bilo riječi o fonetskoj realizaciji teksta, o obvezatnoj intervenciji govornih vrednota u afektivno poredanim rečeničnim dijelovima. Upitat će se tko opravdano: pa sve se ovdje zaključuje na temelju pisanoga, ne govorenoga teksta, a govorne vrednote mogu biti samo popratna pojava fonetski realizirana, izgovorena teksta. Jest, ali s fonetskoga stajališta sve što je napisano uzima se da ima tendenciju da bude i fonetski realizirano. Stoga se uzima i na temelju pisanoga a čitanog (makar samo i u sebi čitana) teksta može govoriti o fonetskome njegovu realiziranju, o realiziranju govornih vrednota, inače vidljivo, tj. čujno karakterističnih samo za govoreni, akustički realiziran jezik.

Posljednja dva citirana primjera upozoravaju nas na jedan osobit stilski postupak na planu sintakse jezičnog izraza: inverziju glagolskoga predikata i njezinu funkciju u tekstu. Uzimajući posljednje (ili prvo) mjesto u rečenici, takav zahvat narušava jezičnu normu (da predikat dolazi obično na drugo mjesto, odmah za svojim subjektom) i mi ga identificiramo kao jedinicu stilskog zahvata, kao stilem. A postojanje norme upravo se izvrsno dopunjuje s njezinim narušavanjem u stilističke svrhe. S gledišta ove svrhe moglo bi se upravo reći: da norma ne postoji, valjalo bi je izmisliti kako bi se mogla narušavati. Jer da norma ne postoji, norma u jeziku za koju se pretpostavlja da kodificira neizražajni, neafektivni način izražavanja, ne bi moglo biti stilemskih odstupanja u stilističke svrhe. A kad bi odstupanja postala prečesta, postala bi sáma normom, postala bi neizražajna, stilemi kao jedinice stilskoga zahvata morali bi postati onim što je prije bila norma. U tom vječnom krugu u jeziku će zacijelo uvijek postojati dijalektička opreka između izražajnog i neizražajnoga, između respektiranja norme i odstupanja od nje.

* * *

I zaključak: skrupulozno i znalački vođena, lingvističkostilistička analiza književnih tekstova približit će nas ka spoznaji istine o ispitivanome djelu. Time se ta analiza najbolje potvrđuje i opravdava.

Izvor: Jezik i književno djelo, 1973. Zagreb: Školska knjiga

Bilješke

1 Definicije i dalji opis metode – u parafrazama preuzeti od Pierre Guirauda: La Stylistique, Paris, 1957.

2 Sva su isticanja u navođenim tekstovima moja, K. P.

3 A. Barac, Veličina malenih, Zagreb 1947, str. 157.

4 Ostali smo i nadalje pri tradicionalnom terminu – sinonim, ali odsad stalno imajući na umu distinkciju što smo je istakli: da su sinonimi samo formalno riječi istoga značenja. Uostalom, u svakom znanstvenom terminu važniji je sadržaj koji pod njim razumijevamo od samoga imena, jer termini su ionako konvencija.

5 Vidici srca, Zagreb 1931.

6 Slaganje glagola s određenim padežom, prijedlogom ili imenicom.

7 Književna republika, god. III, br. 6. od 1. prosinca 1926.

8 Govorne vrednote: intonacija (visina glasa), registar (relativna visina na kojoj se realizira intonacija), intenzitet (jačina), tempo (brzina) i pauza (stanka).

9 U izdanju Zore, Zagreb 1960.