E-biblioteka

Stil u »Jeziku« (1952–1982)

Problemi proučavanja jezika i stila u suvremenih pisaca

Jezik, 1961/62, god. 9, br. 3, str. 90–91; br. 4, str. 118–120.

Monografijâ koje bi – svejedno na kakav način, samo da je cjelovit i sustavan – obrađivale jezik i stil kojega od suvremenih pisaca – u našoj naučnoj lingvističkoj literaturi još nema.

Pojedinačne analize, rađene oko pojedinačnih problema, pa nadalje – marginalne napomene ili tek usputni nagovještaji o jeziku ili o stilu u pokojoj književnoj kritici ili eseju – samo su dobar početak i dobrodošli poticaji.

A naučni radovi kojima je predmetom bila obrada jezika (ili obrada stila) u određena pisca – redom su takvi da pripadaju jezičnoj historiji. Metodološki je postupak u tim radnjama bio ovaj: uspoređivanje jezičnih osobina (pretežno fonetskih i morfoloških, a tek tu i tamo sintaktičkih) sa stanjem u suvremenom književnom jeziku, i to deskriptivna usporedba prema gramatičkoj normi književnoga (što će reći standardnoga) jezika.

U začetku posla oko proučavanja jezika i stila u suvremenih pisaca, koliko želimo biti egzaktni, mislim, metodološki je posve ispravno determinirati barem uvjetnu čistotu termina i pojmova kojima operiramo; tako bi ponajprije valjalo odrediti šta u svome predmetu proučavanja razumijevamo pod pojmom jezik, šta pod terminom stil; i dalje: fiksirati – koje to pisce možemo svrstati među suvremene – i napokon, kojom ćemo se metodom služiti u analizi problema što niču oko predmeta našega proučavanja.

Pa kad smo već na tome da razlikujemo dvoje: JEZIK i STIL, posve bismo sažeto rekli da pod pojmom JEZIK razumijevamo

  • ukupnost izražaja sredstava kojima raspolažemo kad oblikujemo jedan iskaz, a pod terminom stil razumijevamo
  • aspekat i kvalitet toga iskaza koji rezultiraju iz izbora među izražajnim sredstvima, aspekat i kvalitet koji su determinirani govornikovim ili piščevim intencijama.

A odgovor na pitanje – kojega pisca možemo svrstati među suvremene? Vremenski datirati među da sa stajališta proučavanja jezika i stila određuje koji bi pisac išao u jezičnu dijahroniju, a koji opet u jezičnu sinhroniju – bilo bi, čini mi se, vrlo neprecizno; neprecizno i sporno po izbor pisaca koji bi ulazili ili ne ulazili u jednu od dviju kategorija. Ovakva bi međa bila isuviše kruta; ona bi se, eto i opet mi se tako čini, mnogo elastičnije i kudikamo dinamičnije mogla odrediti jedino relativno, i to u opreci: u opreci prema onome kriteriju po kojemu proučavanje jezika i stila kojeg pisca pripada u jezičnu historiju; a taj kriterij već smo posredno spomenuli kad smo govorili o metodološkom postupku u znanstvenim radovima kojima je predmetom bila obrada JEZIKA (ili stila) u određena pisca: tako bismo onda, prema već rečenoj opreci, mogli kazati da suvremenim možemo smatrati onog pisca koji u svom jeziku nema fonetskih, morfoloških ili sintaktičkih crta koje ga odvajaju od suvremenoga, standardnog jezika, osim onih koje mu služe u stilske i stilističke svrhe. Ovime bi, uzmimo i dopustimo, bio omeđen predmet našeg proučavanja.

A metode? Najobuhvatniji i najpotpuniji način u proučavanju kompleksa problema što ih donosi jezik i stil pojedinoga pisca – jeste STILISTIČKI.

Ali, stilistike su dvije, ili barem dvije: jedna promatra lingvističke strukture i njihovo funkcioniranje unutar jezičnoga sustava; ona je DESKRIPTIVNA (zovu je još i lingvističkom ili stilistikom jezične ekspresije); druga tim strukturama određuje razloge; ona je GENETIČKA; prva potječe od semantike, tj. od studija značenja, druga se vezuje uz literarnu kritiku (stoga je zovu još i literarnom).

U odista prijekoj potrebi da se temeljito i sustavno započne studij jezika i stila u suvremenih pisaca, za lingvista nema dileme: on će optirati za deskriptivnu stilistiku, stilistiku koja u analizi jezične ekspresije ne napušta područje lingvističkih činjenica, nego tu istu jezičnu ekspresiju promatra u njezinoj trovalentnosti:

  • ekspresivnoj,
  • pojmovnoj,
  • impresivnoj.

Ekspresivne i impresivne vrednote jezičnog izraza jesu stilističke vrednote. Deskriptivna stilistika tako je zapravo studij ekspresivnih i impresivnih vrednota, svojstvenih različitim izražajnim sredstvima kojima raspolaže jezik; ove su vrednote vezane uz postojanje tzv. stilističkih varijanata, a to će reći: različitih načina da se izrazi jedna te ista ideja, vezane su uz IZBOR da se nešto između više mogućih načina kaže samo na jedan jedini.

U svojim počecima stilistika je sezala ponajviše u područje leksikologije; međutim − glasovi, morfološke strukture, sintaktičke konstrukcije − isto su toliko sredstva jezične ekspresije, koliko i riječi.

Moderna deskriptivna stilistika obuhvaća tako cijelu jezičnu oblast i nema zbog čega da zazire od tradicionalne gramatičke podjele. Stoga, kad je danas riječ o deskriptivnoj, ili lingvističkoj, ili stilistici jezične ekspresije, valja pod tim terminom razumijevati i

  • fonetiku jezičnog izraza (pa se prema tome govori o fonostilistici);
  • treba razumijevati i morfologiju jezičnoga izraza (pa se onda govori o morfonostilistici);
  • treba razumijevati sintaksu jezičnog izraza
  • i naposljetku njegovu semantiku.

Ali ni stilistika, ma koliko da je nova i moderna, nije nauka tek od jučer. Ona ima svoga dalekog, zaista dalekog, ali ipak pretka u antičkoj retorici. Jer retorika je u neku ruku bila antičkom stilistikom, budući ujedno normom književnog izraza i kritičkim instrumentom u vrednovanju individualnih stilova i umjetnosti velikih pisaca.

Današnja stilistika, dok sad govorim stilistika, jednako mislim na lingvističku, na deskriptivnu stilistiku, današnja stilistika ni u kom slučaju nije normativna, niti ima apriorističkih kategorija. A što se tiče vrednovanja tekstova, svjesno ga ostavlja intuiciji i ukusu, koji, sva je prilika, u tome ostaju jedini suci; teško bi se na temelju stilističkih kategorija mogla zasnovati kritička znanost, jer kritika je toliko − koliko je i kritičara; a bit će da je dobro što je to tako.

Zadaća je deskriptivne stilistike da analizira i utvrdi kako funkcionira jedan određen stil, a naša potreba da s pomoću nje uspostavimo tipologiju stila u monografijama o pojedinim piscima, te da zatim, ne mehaničkim spajanjem, već inteligentnom sintezom uspostavimo tipologiju stila odredene literarne epohe.

Pravo je zdrave skepse da se čovjek upita na kraju − čemu bi imao da posluži jedan ovako ocrtan, malo je reći golemi, već treba priznati − divovski posao, i koliko je on uopće svrhovit?

Da li se studij stila možda iscrpljuje samo u tome da dade klasifikaciju jezičnih izražajnih sredstava, da fabricira tabele njihove frekvencije i statistike o distribuciji?

Studij stila kako je ovdje izložen može ponajprije imati posve praktičnu, pedagošku svrhu: da oživi nastavu materinskog jezika, da pomaže tumačenju i razumijevanju književnih tekstova; i napokon, kad već sam ne donosi vrijednosne sudove, studij stila literarnom kritičaru i literarnom historičaru ipak može pružiti dragocjene podatke na osnovu kojih će oni kudikamo sigurnije i objektivnije temeljiti svoje sudove.1

Bilješke

1 Referat s III kongresa jugoslavenskih slavista u Ljubljani (u rujnu 1961).