E-knjige

Ivan Filipović: Kratka stilistika

Pristup. Obći dio.

Ustmeni i pismeni govor.

Čovjek, najsavršeniji stvor zemaljski, može misli svoga razumnoga duha označivati razglobivimi (člankovitimi) glasovi, može govoriti, ima govor. Govorom se izključivo ponosi samo čovjek. Kada se čovjek tim izključivo svojim sredstvom služi, da bližnjemu saobći svoje misli, onda govori.

Čovjek može bližnjemu preko sluha saobćiti svoje misli; to je govor ustmeni. Duh si tada slušajući prisvoji smisao nječijega glasnoga govora. Nu čovjek može i pomoćju vida drugomu priobćiti, što misli; a to je govor pismeni ili pisani. Duh si tada opet gledajući prisvoji vidljivi govor.

Slog.

Kao što same misli različite biti mogu svojim sadržajem, isto tako mogu biti i različito izražene. Različiti su načini, kojimi se pojedine misli jedna za drugom u njekoju cielost spajaju i drugomu priobćivaju. A počem misli svoga govora različito u stavke (rečenice) slažemo, i stavke u stanovite cielosti spajamo: to ima naš govor i različit slog ili stil od latinske rieči stilus.

To znamenuje slog u širem smislu; u užem je način, kako misli svoje priobćujemo pisanim govorom ili pismeno. Nauk o slogudakle nije ništa drugo, nego izvod pravilâ, po kojih se čovjek ravna, kada njekomu pismeno priobćuje svoje misli; a knjiga, u kojoj se taj nauk nalazi, zove se stilistika.

Prozaički i pjesnički slog.

Kad s njekim pismeno govorimo, to mu ili nješta priobćujemo, što naime hoće ili ima da zna; ili pako gledamo, da u njem probudimo njekoje osjećaje. Po tome ima da se ravna i naš govor.

Ako hoćemo, da njekomu nješto samo priobćimo, imamo se brinuti, da nas razumije, da mu jasno bude, što mu priobćujemo. Slog, kojemu je samo to zadaćom, da se tko čitajuć upozna sa sadržajem, da ga razumije, koji poglavito ima da djeluje na razum, zove se slogom prozaičkim.

Na misao i na čustvo može se djelovati i maštom ili fantazijom. Slog, kojim se u štiocu ili slušaocu budi njeka povolja (ugodnost), kojim se misao potiče njekomu cilju, ili da osjeća krasno, zove se slogom pjesničkim.

Svrha prozaičkog sloga jest vanjska, t. j. ona je izvan njega, on je samo načinom za priobćivanje ili poučavanje, kadkad i nagovaranje; pjesničkomu je pako slogu zadaća njegova vlastita ljepota, počem nastoji da pobudi dopadnost. Prozaički slog obsiže sve sastavke, kojimi postići možemo vanjsku njegovu zadaću; a pjesnički slog sbori opet svimi sastavci, kojimi se krasni govor izražava.

Sastavak prozaički može još prozaičkim biti i u užem smislu, iliti može biti prozom govorničkom. Tu se misli saobćuju samo, da se djeluje na volju nječiju, ili da se njetko nječemu skloni, nagovori.

Svojstva sloga, kojimi se postizava razumljivost.

Čovjek zdrava uma misli po stanovitih zakonih. Samo po stanovitom redu i u stanovitoj cielosti poredane misli vriede nješta i zaslužuju, da se bud ustmenim ili pismenim govorom izraze i priobće. Al ako hoćemo, da takove misli ustmeno ili pismeno priobćimo, moramo najprije nastojati, da si ih pribavimo, usvojimo.

Pribavljamo si pako mislî premišljavanjem ob onom, što smo izkusili, čuli ili oćutili. A kad imamo mislî po naravnom razvoju ili savezu poredanih u stanovitoj cielosti, onda moramo nastojati, da ih i razumljivo izrazimo.

Razumljivi smo:

I. Kad govorimo tako, da se obaziremo na obični način govora, nerabeć ništa, što bi se tomu opiralo; a uz to nastojimo, da nam govor bude pravilan i čist.

1. Pravilnost govora. Pravilno govori onaj, koji pazi na sva pravila slovnička.

Nepravilno bi i pogrešno govorio, kad bi tko n. p. rekao: Poručio sam kroz brata, mjesto: po bratu. Nezna progovoriti nijednu pametnu rieč, mjesto: nijedne pametne rieči, itd.

Na pravilnost ide i to, da ne samo znamo, nego da i umjestno upotrebljavamo narodne fraze; n. p.: Mlatiti jezikom. To je njegovo maslo. Metnuo sam mu crn kolač u torbu. Ići kao muha bez glave. Mlad kao rosa. Bit će na sveti nikad. Dobar je kao duša djevojačka. Dobro ga je po smrt poslati. Neda se glavom zid probiti. Otići rakom fućkat.

2. Čistoća govora. Čisto govorimo, kad bez potrebe neuplećemo u književni jezik tudjih i neobičajnih rieči i fraza. To su tako zvani barbarizmi, n. p.: Kako ste dormirali? Jesu li vas buhe mortificirale? Nemam cajta. Baš smo se liepo unterhaltovali.

Ovamo spadaju i zastareline, arhaizmi, n. p. otrok, dreselje, tač, sgar, hotinja, blizik; zatim provincijalismi, t. j. rieči, koje se rabe samo u pojedinih krajevih, n. p. drum, vaška, fenjer, ćošak, hiža, dekla, poklisar itd.

Čuvati se moramo i zlo skrojenih i posastavljenih rieči; n. p. gradonačelnik mjesto gradski načelnik, mjestodržnik mjesto namjestnik, dogodovština mjesto poviest, blagodarnost (zahvalnost), dobrodarstvo (darežljivost).

Ali dopušta se ipak, da se upotrebljavaju njekoje tudje rieči, koje su se već udomaćile dugom i u pismu uobičajenom porabom, pa bi ih težko bilo zamieniti dobrimi domaćimi riečmi; n. p.: general, majstor, oltar, pošta itd.

Takodjer su i u raznih znanostih došle u običaj njekoje tudje rieči, koje upotrebljavati možemo; n. p.: fizika, logika, pedagogija, moralno, materijalno, proza, kozmopolit itd.

Nu na nikakov način nemože da se odobri, kad tko tudje rieči ili fraze upotrebljava ili iz neznanja ili iz puke taštine, da mu se samo čude i dive neznalice i šupeljaci; n. p.: graciozno mjesto drazestno, galantno mjesto udvorno, grandiozno mjesto veleljepno, u detail mjesto potanko, infamno mjesto grdno, impertinentan mjesto bezobrazan, visita mjesto posjet, amizirati se mjesto zabavljati se.

II. Kad govorimo jasno (bistro). Jasno govorimo, kad podpunu misao, koju imamo, sgodnimi riečmi zaodjenemo; u protivnom slučaju govorimo bez smisla, nejasno, tamno, nerazgovjetno.

Nesmisao pravimo, kad govorimo o stvarih, kojih sami dobro nerazumijemo; kad rabimo rieči neprikladne i neumjestne; kad si sami protuslovimo; kad rabimo fraze neobične; kad u stavcih izpuštamo ili skraćujemo rieči, kojim se nije lako dosjetiti; kad preveć mnogo stavaka spajamo i izpreplećemo, tako da je težko razaznavati glavne stavke od podredjenih, te savez misli sliediti; kada rieči i stavke nepazljivo ili nemarno redamo ili je razstavci točno neodjeljujemo. Tim ne riedko biva, da svoje misli nejasno ili dvojbeno izreknemo.

III. Kad govorimo točno. Točno govorimo, kad misli i pojmove oštro razlikujemo, a za njihovu oznaku uzimljemo rieči, koje ih najbolje označaju. Osobito moramo pozorni biti u izboru srodnih ili sinonimnih rieči; n. p.: borba, okršaj, kreševo, čarkanje, bitka, rat. Izbjegavati moramo i rieči preobćenita znamenovanja; n. p.: Umjetnik je dobro pogodio Jelačića bana, i dao mu je značajan izražaj.

U ostalom je točnost nerazdruživa od jasnosti.

IV. Kada govorimo u savezu. To se postizava (to biva), kad su sve misli našega govora u liepom i skladnom savezu medju sobom.

Svojstva sloga, kojimi se postizava povolja.

I. Kratkoća.

Slog je kratak (jezgrovit), kad se nenalazi ništa suvišna, što bi ga razvuklo, naime ništa što nespada ili na razumljivost ili na ljepotu. Tako bi n. p. razvučen bio slog, kad bi se reklo: Svaki njegov pokret, što ga je učinio, pokazuje srčanost i tjelesno zdravlje. Izvješćujem te i dajem ti na znanje (tautologija). – Uglasta kocka. Okrugla kruglja (pleonazam). – Nemožemo i uz najbolju volju nikako biti u stanju, da pravedno prosudimo i ocjenimo ma koji čin, ako nam nisu posve dobro i točno poznate sve okolnosti, u kojih se je dogodio. Bolje: Bez poznavanja okolnosti nemožemo nijednoga čina pravedno da prosudimo (tirade, kad bez potrebe pravimo velike i zapletene izreke).

II. Blagoglasje.

Slog je blagoglasan (milozvučan), kada rieči i stavci (izreke) jedan za drugim tako sliede, ili su skupa tako spojeni, da sluhu gode, ako se glasno govore.

To se postizava, kada se pisac čuva nagomilavanja takovih suglasica, koje se nagomilane težko izgovaraju; n. p.: Drži čvrsto prstima držak dleta. Kada se izbjegava uzastopno opetovanje istih rieči, slovka ili glasova; n. p.: Ana, Stana, Cvjetana i Dragana odoše na saonah do strica si Ivana. Takova jednozvučnost veoma vriedja blagoglasje.

S blagoglasjem je srodna sumjernost (eurythmija), koja se osniva na ravnovjesju rieči u stavcih, i stavaka medju sobom. A sumjernost se ruši, kada se u stavcih manje znamenitim članom dade prednost pred znamenitijim; kada se posve neznatnimi rječicami stavak završuje; kad se vrlo mnogo i dugih stavaka u jedno spoji; kada jedno za drugim ide vrlo mnogo dugih ili naglašenih ili protivno mnogo kratkih ili nenaglašenih slovka; kada u periodah nije ravnovjesja medju protazom i apodozom; n. p.: Kano što se lavica, kojoj su skotove ugrabili, tako razbiesni, da sve obara, što u potjeri susretne; tako se i mati razsrdi na zlostavitelje svoje djece (tako se razljuti i ljubeća mati, ako joj se djeca uvriede ili zlostave, te nepoštedi nikoga, koji je krivac uvrjede).

Glasno je čitanje u obće veoma potrebno za naobrazbu sloga; a deklamatorno čitanje valjanih spisa veoma pripomaže, da si pribavimo liep način pisanja, krasan slog.

III. Dostojanstvo.

Slog je dostojanstven, kad pisac nevriedja niti krasote niti pristojnosti. Nepristojno je, kad se rabe prostački izrazi: crknuti, dernuti, zderati, lokati, blejati itd.

Nu nesamo tim, nego u obće treba da svoj slog udesimo prema tomu, kako svoj predmet predstavljamo. U tom pogledu pako imamo tri načina pisanja, naime: niži, srednji i viši način ili slog.

Niži je način prost i jednostavan. Njim se služimo u pouzdanih listovih, u spisih za mladež i puk, pa se zove i popularnim načinom. Vukove narodne pripoviedke i Daničićeve pripoviedke iz staroga i novoga zavjeta možemo smatrati uzori popularnoga sloga.

Srednji način ima već nješta više uzleta, a rabi se u obrazovanom razgovoru, u zabavnih i poučnih spisih za obrazovane razrede, pa često i u listovih odličnim osobam. Razni spisi Šulekovi, listovi Veberovi o Italiji i prievodi Miškatovićevi daju nam krasnih primjera srednjega sloga.

Viši način teži za povoljom, da djeluje na srce i maštu, da slušaoca za nješto uzhiti. Njim se predstavlja neobično, veličajno, uzvišeno; označuje oduševljenje za nješto. Govori Štrosmajerovi i mnogih drugih naših govornika daju nam izvrstnih primjera takova sloga.

S većim ili manjim dostojanstvom, s većom ili manjom osbiljnošću, svečanošću ili šaljivošću dosljedno provedeni način pisanja zove se njegovim tonom.

IV. Živost.

Živ je slog, kad nam svoj predmet zorno predstavlja, i kada na njem iztakne takove strane, koje naše čustvo pobudjuju. Živost se pokazuje ili u pojedinih izrazih ili u cielom opisu predmeta. Takovim načinom postaje govor slikovnim, a pojedini takovi slikovni izrazi zovu se slike ili figure.

Po onome što je ovdje rečeno, mogu se slike razdieliti na dvie skupine. U jednoj su one, što se rabe, da se postigne veća zornost; a u drugoj su opet one, kojimi se osobito iztiču oni dielovi govora, na koje hoćemo da svratimo veću pozornost.

Prva skupina. Slike, kojimi se postizava veća zornost.

Tropi. Te najobičnije slike rabe se, kad se zamjenjuju pojmovi, koji su medju sobom u njekom savezu, medju sobom srodni. Ima ih tri vrsti, naime: sinekdoha, metonomija i metafora.

I. Sinekdoha je takov trop ili takova slika, u kojoj je dio mjesto cieloga ili obratno, zatim rod mjesto vrsti ili vrst mjesto roda. Takodjer se uzimlje jednina mjesto množine, izvjestni broj mjesto neizvjestna; daklem pojmovi po svojem većem il manjem obsegu.

Dio za cielo: Pod mojim se krovom (u mojoj kući) nemaš bojati nikoga. Tko bi nahranio toliko gladnih želudaca (ljudi)? Koliko glava, toliko gospodara.

Vrst za rod: Kruh (hrana) naš svakdanji daj nam! Ili obratno: Voće (trešnje, jabuke, kruške) ob ljeto zrije.

Obći pojam za posebni: Dušan je bio slavan vladalac (car, kralj); Rafajel velik umjetnik (slikar); Paganini velik glasbenik (guslač).

Pojedinosti mjesto množine: U zao čas, kad bi se svaki dan radjale Ksantipe (zle žene)! Izumrše nam naši Obilići i Zrinovići (naši najbolji junaci).

Izvjestni broj mjesto neizvjestnoga: Snašlo nas je trista (mnogo) jada i nevolja!

Izbavitelj Crni Gjoko,
Hajduk Veljko sivi soko,
I ostali tisućama,
Na maču su dika nama.

Sundečić.

2. Metonomija je takov trop, kada uzrok zastupa učinak ili obratno; kada se mjesto zamieni onim, što je na njem, vrieme uzme za ono, što u njem biva; u obće kad se pojmovi zamjenjuju po naravnom savezu.

Uzrok mjesto učinka i obratno. Što je Grkom Omir (Ilijada i Odiseja), to je nam naš Gundulić (Osman). Naši su nam stari nasadili puno hlada (drveća). Kupio sam si Preradovića (njegove pjesme).

Kad muževi u užima stenju,
Valja duhom da s' na više penju.

Sundečić.

Tvar za proizvod: Umna se golotinja neda skriti ni svilom ni kadifom (odielom od svile i kadife). Obasuo ga je srebrom i zlatom (novcem srebrenim i zlatnim).

Ljuti bojak nastanuo bješe;
Navaljuju ko pomamni Turci,
Al ih hrabra Slavončad junačka
Dočekuje na to gvoždje tvrdo.

Dr. Špun-Strižić.

Stroj ili oruđe mjesto onoga, što njim postaje. Zvono (njegov zvuk) nas zove u školu. Grdoba je za svakoga biti neoprana jezika (nepoštena govora).

Znamenje mjesto onoga, što znamenuje. Krst (Kršćani) je nadvladao polumjesec (Turke). Dvoglavi orao (vlada austrijska) gospoduje nad mnogimi zemljami. Milija mu je maslina nego li lovor.

Mjesto ili posuda za ono, što je na mjestu ili u posudi. Sokrat je mirno izpio pruženu mu čašu (otrov).

A Prag múči u snu jutrenomu.

Kraljodvorski rukopis.

Grobničko je polje (bitka na tom polju) zadalo smrtni udarac mongolskoj sili.

Al valjane mi imamo glave,
Šteta samo što su nam bez glave.

(t. j bez pameti, koja se smatra da je u glavi).

Branko Radičević.

Vrieme mjesto onoga, što se u njem sbilo ili sbiva. Uspomenom Dušanova doba (tadanjom slavom i veličinom narodnom) može se ponositi svaka rodoljubiva duša. Vidovdan je upropastio srbsko carstvo.

Tam je sreće, tamo čest,
Gdje imanje, gdje je sv'jest;
To je dvoje moglo tek
Periklesov stvorit v'jek.

Sundečić.

3. Metafora je onda, kada se koji pojam, da zorniji bude, zamieni kojim drugim sličnim pojmom, ili kad se koji pojam predstavi slično radi veće zornosti. Metafora je skraćena prispodoba, u kojoj slični pojam neposredno zastupa pravi pojam. Radi kao mrav, jest prispodoba; mrav je u poslu, to je metafora. Lav je u borbi s neprijatelji (bori se kao lav). Gundulić je Omir, Cvieta Zuzorićeva Aspazija a Dositej Sokrates našega naroda.

Misliš da će ta nevolja ljuta
Prodriet gvoždje Husejnove grudi!

Dr. Špun-Strižić.

Najživlja je metafora, kada se neživućim stvarim pripisuju čovječa svojstva, čovječi rad; kad n. p. koja neživuća stvar govori, plače, smije se itd. Takova metafora zove se personifikacija; n. p.: Krv Abelova vapi za osvetom. Zemlja zieva od velike žege. Svieća izdiše.

U vedrini nad oblacim
S istoka mu do zapada
Sunce upisa zlatnim zracim
Ime, kojim slava vlada.

Ivan Gundulić.

Danica se naljutila na mjesec.

Danica je karala mjeseca:
„Dje si bio moj sjajni mjeseče,
Dje si bio, gdje si dangubio?“
„Dje sam bio njesam dangubio,
Šećerli ti večer večerasmo,
Biserli ti djevojku vidjesmo,
Za glavom joj zadjeveno lale,
Ono lale baš bi bilo za me!“
Naljuti se zvijezda danica,
Pa odleće preko vedra neba.

Nar. pjesma.

Ovakovih i sličnih personifikacija pune su naše narodne pjesme.

Osim tropa imamo za zornu predstavu još i sljedećih slika:

Primjer, kada se pojedinim dogadjajem zorno predstavlja obća koja istina. Tako se pravičnost maćuhe prama svojoj pastorčadi predstavlja zorno ovako: „Njeka maćuha imala je troje pastorčadi i jedno svoje diete; pa je medju pastorčad posve pravedno podielila jabuke, govoreći: Vas troje imate svako po jednu jabuku, a svojemu djetetu nisam dala ni jedne. Dajte dakle svakoje iz bratinske ljubavi od svoje jabuke po polovicu mojemu Milanu.“

Prispodoba, njom se sravnjuje ili prispodablja jedan predmet s drugim podobnim, da se kao u njekoj slici zorno predstavi. Tako je paun prispodoba ponosa; o njem se veli: Paun je krasote angjeoske, hoda ponosnoga, glasa djavolskoga.

Ah kolikrat pun nemira
Vidjeh, jedan od kršćana
Gdi ih na jata goni i tira,
Kako ovce sa svih strana!

Iv. Gundulić.

Kano zora jutrom se rumeni,
Kada tavnih iznad šuma svane,

Tako kćerka Kublajević-kana
Krasotom se i nakitom sjaje.

Kraljodvorski rukopis.

Osobita vrst prispodobe u Rusâ, Hrvatâ i Srbâ jest zanjekujuća prispodoba. Tu se sravnjuju predmeti zanjekujućim načinom, što naime nije. N. p.:

Ili grmi il se zemlja trese,
Niti grmi nit se zemlja trese,
Već udara morje o mramorje.

Nar. pjesma.

Reći će toliko kao: Morje udara o mramorje tako silno, kao kad grmi, ili kad se zemlja trese.

Mor porasla jelika,
Pokraj druma velika,
To nebila jelika,
Već djevojka velika.

Nar. pjesma.

Iz daleka vila ugledala
Liepu môbu usried polja ravna;
Nie to môba usried polja ravna,
Već su ono mladi umjetnici,
Koji seki u pohode idu,
Miloj seki, da joj grade dvore.

Utješenović.

Rastla kužna trubeljika trava,
Iz nje ruža niknu preubava;
To nebjaše trubeljika kužna,
Veće Rizvan, poturica ružna,
A uz njega lijepa Fatima,
Jedinica krvoloka age:
Ona – lijep danak ćudi blage,
On – najgori medju zločestima.

Dr. Špun-Strižić.

Aluzija predstavlja nam misao veoma živo i zorno tim, kad se pukim samo natuknućem sravnjuje sa poznatom kojom stvarju; n. p.: To će biti, kad u godini petka nestane (nikada). Oštar je nož, mogao bi na njem jahati (jako tup). Dobro bi ga bilo poslati po smrt (polagan je).

Slikajući pridavnici (epiteton) dodaju se predmetom, da se njimi iztakne koja vlastitost, ili da se tim što življe predstave; n. p.: Rujno vino, sinje more, milokrvno srce, vinorodna gorica, biela Ljubljana, zlatni Prag.

Gacko polje, liepo ti si,
Kad u tebi glada nema,
Ljuta glada i nevolje ljute!
Al te jadno danas pretisnuli
Krvni momci i oružje svietlo,
Bojni konji, bieli čadorovi,
Težka gvoždja i falake grozne.

Ivan Mažuranić.

Perifraza postaje, kada predmet, mjesto da ga jednostavno imenujemo, s njekoje strane shvaćena naslikamo; n. p.: Dom bez prozora i bez vrata (lies). Bog stvori dva svjetila nebeska: veliko i malo svjetilo; veliko da sja danju, a malo da razsvjetljuje noćne tmine (sunce i mjesec).

Kad sunčana zraka plaha
Po nebu se pruži vedru,

A poklisar carski uzjaha,
Zlatnom sabljom reseć bedru.

Iv. Gundulić.

Distribucija (razčlanba) postaje, kada se koji pojam razvrgne u svoje oznake, cielost u svoje česti; n. p.:

Nevinosti koprenica nježna,
Kita smilja, kita miloduha,
Rujna zora neba iztočnoga
U cvjećicu draga lica tvoga,
Dva nebesa u očicah modrih,
Žarko sunce na čelu vedrome,
U njedarcih milen raj nebesni,
Niz ramena svioni vlasi plave:
Nek ti bude ures djevojački.

Utješenović.

Dodji, braco, posestrimi svojoj,
I dovedi mlade umjetnike:
Kipotvorce i umne slikare,
Glasbenike i mndre pjesnike,
Govornike i vješte igrače.

Isti.

Vizija (vidjenje), njom se prošli ili budući dogodjaji, odsutne osobe, pa i vrhunaravna bića tako predstavljaju, kao da ih pjesnik ili govornik gleda; n. p.:

Vidim bojne sried potjere,
Gdje stieg carski po tleh pada,
Gdje se drugi s križem stere
Vrh bieloga Carigrada.

Cesarovim tu pod krilom
Ban će čestit stolovati,
Ban imenom, a kralj djelom
Podložni će puk vladati.

Minčetić.

Apostrofa postaje, kad tečajem govora neposredno nagovaramo nazočne ili odsutne osobe, uosobljene (personifikovane) pojmove, a kadkada i viša bića; n. p.:

O djevice čiste i blage,
Ke vrh gore slavne i svete
Sladkom vlasti pjesni drage
Svim pjevocim naričete;

Narecite sad i meni,
Kako istočnom caru mladu
Smrt vitezi nesmiljeni
Dàše u svom Carigradu!

Iv. Gundulić.

Aliteracija nastane, kada se nagomilavaju iste suglasice, osobito na početku rieči, da na sluh tako djeluju, kano da dolaze od istoga predmeta; n. p.:

Slomite mi tu lupinu,
Dosluživ nam nek se tare,
Da ljepote kipa sinu,
Oči nam se da napare.
Koru batom krši,
Da se sva razprši;
Tko je voljan zvono čuti,
Kalup mu je razvrnuti.

Ivan Trnski.

I za njim se družba tare,
I za njime šušti i švašti,
Kao vjetar kroz šikare
Kada suhim lišćem prašti.

Petar Preradović.

A azonancom se zove, kad se radi naravnog oponašanja opetuju glasnici; n. pr.:

Čuj – na strane prikuckuje
Na buku je.

Ivan Trnski.

Kongruenza je slika, u kojoj se zvukom rieči oponaša ono, što se njimi naznačuje. Tako n. p. oponaša Sundečić u svojoj vršitbi nabijanje gumna:

Kapa, kapa,
Tapa, tapa,
Dva, tri puta još,
Jače, bolje.
Složne volje,
Nije poso loš!

Trnski oponaša pljusak kiše i udarac groma:

Sa oblaka
Bog nam ušti,
Kiša pljušti;
Sa oblaka, ni nemari,
Grom udari.

Harmonija (sklad) postaje, kada se njeki rad oponaša mjerilom rieči. Tako oponaša liepo Špun-Strižić vrtenje kolovrata u kitici:

Život cviet je .... dan ti cvate,
Godinu te trnom bode;
Trn ostaje, cvijet ode, –
Leti, leti, kolovrate! –

Upravo se divno oponaša noćni mukli al ujedno oštri hod crnogorskih osvjetnika u „Čengijić-agi“:

Stupa četa tiho i gluho
Posried tisieh, glusieh tmina.
Ni tko šapće, ni tko sbori,
Ni tko pjeva, nit se smije:
Od sto glasa glasa čuti nije.

Ivan Mažuranić.

Podvučene rieči oponašaju svojim zvukom i mjerilom osbiljno mučanje a nepodvučene oštrinu junačkoga hoda. Prekrasno se takodjer oponaša oštar trk konja u stihovih:

I sve dalje, dalje skokom,
Cestom strmom i visokom,
Da sve konj i konjik hrižu,
Prah za sobom i iskre dižu.

Petar Preradović.

Druga skupina. Slike, kojimi se iztiču misli.

Opetovanje. Ta slika postaje, kad se ista rieč njekoliko puta opetuje budi u početku, u sredini ili na kraju izrekâ; n. pr.:

S Bogom gore, mjesta moja sladka,
Pune lipâ i debela ladka
Pune ptica, pune jagodicâ,
Jagodica preliepa gjurgjica!
S Bogom dole, s Bogom mirisave
Pune one ljubice ubave!
S Bogom i vi po njima izvori
Velja slasti kada žedjca mori!

Branko Radičević.

Oj kovaču, tebi velim:
Džaba svieta – ljudi džaba;
Jeste svijet krasan cvijet,
Al mirisa odveć slaba;
Ti si čovjek, pobratime moj,
Svjetao je garav obraz tvoj!

Dr. Špun-Strižić.

Igra s riečmi sastoji se u tome, da se spoji njekoliko rieči, kojim je ista korenica; ili ako se ista ili slična rieč u raznom smislu upotriebi; n. pr.:

Tako lovice u lovu se
Uloviše pri lovini,
Pače gusa usried guse
Inieh plieneć plien se učini.

Ivan Gundulić.

Gradacija (stupnovanje) postane, kada se misao razvija po svojoj vriednosti, bud to sad postupno od manjega do najvećeg ili pako obratno; n. pr.:

Opasno je budit lava,
Boj se tigra, kada nesni;
Najstrašnija ipak strava
Čovjek sam je, kada biesni.

Ivan Trnski.

Amo braćo, stvorimo prosvjetu,
U jedinoj gužvi savijeni:
Prosvjeta će ozračit duhove,
Duhovi će začeti pojmove,
Pojmovi će razgaliti misli,
Misli će se stopit u načela,
Načela će ljubav razbuditi,
Ljubav hoće k činu pristupiti:
A čin će nas svjestan i odvažan
Samo moći iz prašine dići!

Jovan Sundečić.

Kumulacija (gomilanje), kad se upotriebi više sličnih izraza, da se predstavi jedna misao; n. pr.:

Iz smrknutieh gustih magla
Jazovite u ponore
Strahoćâ se jata nagla
Grominjaju, drožde i ore,
Grakću, hroču, skvrče, krište,
Zviždu, veče, skviče, laju,
Revu, reže, hrže, vište,
Muka'u, vika'u, zavija'u.

Ivan Gundulić.

Opis (descripcija, enargija) opisuje nam slikovito koji predmet ili dogodjaj sgodnimi riečmi ili posve kratkimi stavci. To su male u veće sastavke upletene slike, koje se posve razlikuju od povećih opisnih umotvorina. Tako opisuje Trnski po Šileru požar:

Trka započimlje,
Narod se uzljulja.
Dim se u vis kulja,
Bûket stoji plamne gore,
Ulicami hara dvore,
Požar raste – ognja more,
Zrak se žari, puca daska,
Čavli skaču, greda praska,
Krov se ruši, okna zveče,
Majke drhću, djeca dreče,
Rika blaga iz požara
Srce para.

Polisindeton je, kad se nagomilaju veznici, osobito veznik i; n. pr.:

Motri vrške visokih rogova,
I suhote pune nažnja nova,
I žitnice žitom nakrcane,
I gomile svakojake hrane.

Ivan Trnski.

Il’ vas tkogod uvriedio brata,
Il’ nejaku dragi protivniku
Život dignuv ogriešio dušu,
Ili putnu zatvorio vrata,
Il’ dó vjeru a krenuo njome,
Ili gladnu uzkratio hranu,
Il’ ranjenu nezavio ranu:
Sve je grijeh, sve su djela prika;
Bez kajanja nema oprostnika.

Ivan Mažuranić.

Asindeton jest protivna predidućoj slici; ovdje opet nema veznika; n. pr.:

Gvoždje, otrov, konop, nože,
Palu, oganj, kolac grozni,
Ulje vrelo i sto muka
U čas jedan junak smišlja,
Za izgladit gorkoj bruci trage,
I sačuvat uspomenu čistu,
Čisto ime uz glas strune blage.

Ivan Mažuranić.

U sljedećem primjeru ima i asindeton i polisindeton:

A kad zlotvor prieti domovini:
Ori se, ori, tutnji, ječi, grmi,
Zvoni, zveči, sieva i plamti i gori
Živiem ognjem da se čuje i vidi.
Riek' bi da se 'e pretvorila gromom,
Oli majkom koj se otimlje čedo!
Liro mila, Liro sedmoglasna,
Od kud tvoja sila čarokrasna?

Ognjoslav Utješenović.

Pitanje postaje slikom, kad pitamo nečekajući na odgovor, jedino zato, da tim njeku misao ili njeki predmet nješta više iztaknemo i nanj veću pozornost svratimo; n. pr.:

Ljubav bratska gdje s' negniezdi,
Zar taj narod k sreći jezdi? ....
Zar se igda nada čemu,
Do nevolji u svačemu? ....
Zašto vjera da nas luči,
Koja ljude jasno uči,
Da su oni do cigloga
Svi sinovi jednog Boga:
Dakle da su braća srodna,
Svomu ocu sva ugodna? –

Jovan Sundečić.

Kontrast. Ovdje se posve raznovrstne, al u nječem ipak spodobne stvari, u njeku cielost spajaju; n. pr.:

Oko tebe lepiri
Svoje kolo vode,
Oko mene gušteri
Leže i prohode.
U tvom busu ptičice
Svoja gniezda viju,
U mom busu pauci
Svoju predju predu.

Petar Preradović.

Antiteza. Kada se oprječni ili protivni pojmovi ili predmeti spajaju u njeku cielost, ili se dovode u njeki odnošaj; n. p.: Vatra i voda dobre su sluge, ali zli gospodari.

U narodnoj pjesmi govori s duševne boli posve smućeni, da označi svoje stanje:

Konja vodim, pješke hodim;
Čizme nosim, a bos hodim;
Hljeba nosim, a gladan sam;
Vodu gazim, a žedan sam.

Parodokson. Ovdje se spajaju pomovi, koji se samo prividno opiru, ali spojeni ipak duboki smisao imaju; n. pr.: Pošteno je siromaštvo takodjer veliko bogatstvo. Tko u dobar čas muči, dobro govori. Bolje je pošteno umrieti neg sramotno živiti. Radi kano da ćeš uviek živiti; a moli se Bogu, kano da ćeš sutra umrieti.

Presenetka, kad na koncu izadje nješta posve drugoga, nego li smo se nadali; n. pr.:

Istina je, kriepostma nema vam primjera:
Vi ste dobri, mirni, krotki et caetera.
Ali sve to vama ništa nepomaže,
Kad sviet u vas jednu mrsku manu kaže –
Ljudomrsku manu i on grieh materni,
Što ste Vi – Slaveni i tom rodu vierni!

Stanko Vraz.

A kad dodje mrki vuče
Na večeru posestrimi,
Al na stolu u tom dvoru:
Dva rebarca od komarca,
Dvie bedrice od mušice,
I dva brava kó dva mrava.

Ognjoslav Utješenović.

Ironija. Njom se nješta protivnoga misli nego li se izriče; n. pr. kad zločestoga govornika nazivljemo Demostenom, strašljivicu junačinom il glupaka mudracem.

„Samo razdaji svoje novce, razsipniče, ljubimcem svojim; kad nebudeš ništa imao, oni će ti sve to opet vratiti!“

„Posudi mi novaca“, rekne njeki razkalašenik svomu imućnomu prijatelju; „ja ću ti uredno povrnuti“. „Dakako da ćeš ih vrnuti,“ odvrati on, „i to odmah sljedeći dan poslie smrti“, te mu neposudi ništa.

Sarkazam. Kad je ironija ugrizljiva, uvredljiva, neplemenita, ili krivo čini njekomu, koji se braniti nemože, onda se zove sarkazmom; n. pr.:

I narod stajaše te gledaše, a i knezovi s njimi rugahu mu se govoreći: „Drugim pomože, neka pomože i sebi, ako je on Hristos, izabranik božji“.

Luka XXIII. 35.

I pokrivši ga, bijahu ga po obrazu i pitahu ga govoreći: „Proreci, tko te udari“.

Luka XXII. 64.

I govorahu: „Ako ti si car judejski, pomozi sam sebi.“

Luka XXIII. 37.

– „Čekaj, krstu, dokle s neba
Noć većeras pane tiha,
Pečenja ću mješte hljeba!“
Klete rieči kletnik vraća.

Ivan Mažuranić.

Hiperbola. Ta slika postaje, kada se budi koji predmet prekomierno povećava ili pomanjava; n. p.:

Zaista ću te blagosloviti i sjeme tvoje veoma umnožiti, da ga bude kano zviezda na nebu i pieska na obali morskoj.

Mojsije I. 22. 17.

Kada vidje da je od mejdana,
Onda ište suhu drenovinu.
Donesoše drenovinu Marku;
Kad je steže u desnicu ruku,
Pršte pusta na dvoje, na troje,
I dvie kaplje vode izskočiše.

Nar. pjesma.

Alegorija postane, kad se slikovno predstavi ciela kakova izreka ili u obće kakova istina. Ona je dakle u pojedinosti provedena metafora. Tako su mnoge poslovice već njeka vrst kratkih alegorija, kad se rabe mjesto neposredne uporabe koje istine ili kojega nauka. Veli se n. p.: „Umiljato janje dvie matere posisa“; mjesto da se obširno razlaže, kako svatko umiljato diete rado ima. – Dugo je i dugo nastojao, da to postigne; ali kad mu se nikako nije želja mogla da izpuni, onda je bilo: kiselo groždje (t. j. onda se je tobože tako izjavio, kao i ona lisica u basni, kad do groždja nije mogla, da samo prikrije svoju nemoć, svoju sramotu.

Izazivanje izražava njekakovu želju, koju bi njekom silom postići rada; n pr.:

Sini zoro, sini, kad me bježi sanak,
Ti mi mrak izmini vodeć bieli danak!
Tako ti sunašca i danka, o zoro,
Nemoj mi srdašca kinit, sini skoro!
Jeda te san tavni, da na ružah spava,
On moj zlotvor glavni, jošter zadržava?
Tako ti sunašca i danka, o zoro,
Nemoj mi srdašca kinit, sini skoro !

Ante Kanižlić.

Uvjeravanje onda je, kada upotriebimo najodlučnije dokaze, da slušaoca na nješta sklo emo. Tako govori sveštenik crnogorski, da sklone na kajanje crnogorske osvetnike:

Kajite se, dok imade dana,
Dok je doba, djeco, kajite se;
Kajite se, dok nije pozvana
Duša k onom, koji nebom trese;
Kajite se, jer zemaljskog stana
Tiek izmiče bjeguć, kajite se:
Kajite se, jerbo zora rana
Nać će mnogog, kud za vazda gre se,
Kajite se ....

Ivan Mažuranić.

Zaklinjanje, njim hoćemo, da pobudimo pouzdanje i vjeru u slušaoca; a zazivljemo li Boga za svjedoka, onda se zove takova slika prisegom; n. p.: Tako ja zdrav bio! Tako imao od kuda davati voljnomu i nevoljnomu! Tako magareće glave nenosio! Tako me Bog od ljudske napasti uklonio!

A tako me tudje noge nenosile,
Niti tudje oči mene nevodile !

Nar. pjesma.

A tako mi Boga velikoga!
Neću pustit iz tamnice Marka,
Držat ću ga za devet godina,
Dok mu zmije oči nepopiju,
A jakrepi nenagrde lice!

Nar. pjesma.

Prigovor je onda, kad si govornik sam prigovara nješta, da onda to oprovrći može; kad pako dopuštamo ono, što smo prigovorili, onda postane dopust; n. p.:

Doduše su drugim puti gladji.
I mi kasno za njima se dasmo;
Al je zato narod naš i mladji.

Jan Kolar.

„Sram te bilo naš delio,
To za tebe više nije!“
Al mlado je srce moje
Još i danas kó i prije !

Jovan Jovanović.

I pravo je da sa neba
Sve kamenje na me pada –
Potreso sam cielo nebo
Uzdisajim moga jada.

Jovan Jovanović.

Pretericija (prelazak) postane, kad se pripovieda ono, što se prividno zamučati hoće; ili kad se veli, da se o nječem neće da govori, a ipak se sve kaže; n. p.:
Djeco, poštujte svoje matere, jer ako i negovorim ništa o tom, kako su vas težko rodile, kako su mnoge noći oko vas probdile, mnoge li žrtve vam dopriniele i mnoge tegobe rad vas podniele; ali već to jedno može vam dosta biti, što to nalaže četvrta zapovjed božja u starom zavjetu, a primjer Hristov u novom potvrdjuje.

Zatezanje pripravlja na glavni predmet, kojim se zanimlje naša pozornost; n. p.:

„Kaži, tko si? tako t' biela danka!“
Kaurin sam u turskoj odori,
Sva o meni Slavonija sbori
:
Ču li kada – za Ilića Stanka?

Dr. Špun-Strižić.

Korekcija (popravak) postane, kad tečajem govora nješta popravljamo ili opozivljemo, što smo malo prije rekli; n. p.: Čovjek, koji pogrdjuje vlastitu svoju domovinu, naliči ptici, koja sama svoje gniezdo kalja; nu što velim: on naliči ubojici, koji vlastitoj majci nož u srce riva.

Aposiopeza (zaustavak) biva, kada svega nekažemo, što smo započeli, nego se u govoru svom kao zaustavimo, a slušaocu ili štiocu ostavimo, da si sam popuni misao; n. p.:

Ciknu kano guja ogažena,
Pa medj Turke oštrom ćordom srne –
Sve mu četa kó čudom protrne:
Jedan časak – novi bojak plane,
Drugi časak – dušman na sve strane!

Dr. Špun-Strižić.

Opazka. Napominje se još, da ne riedko jedan i isti izraz u sebi sadržaje i više slika.