E-biblioteka

Stil u »Jeziku« (1952–1982)

Pristup jezičnostilskoj analizi Krležina djela

Jezik, 1973/74, god. 21, br. 2, 33−37.1

I.

Ima pisaca koji su stekli književno ime samo jednom jedinom knjigom. Kolika je u usporedbi s njima Krležina veličina, čak ako se polazi samo od kvantitativnih mjerila, dovoljno rječito pokazuje podatak da sama bibliografija njegovih djela obaseže čitavu jednu knjigu. Doda li se tomu da se Krležinu književnom upusu pridružuju superlativni književnoumjetnički vrijednosni sudovi, onda se doista može reći da Krležin književni opus strši iznad najviših dometa naše književne produkcije, da je u zenitu svega što je hrvatskim jezikom ikad literarizirano. Nije stoga čudno što bi se već sada mogla sastaviti i čitava jedna biblioteka knjiga s bibliografskim podacima priloga koji se odnose na Krležu i njegovo djelo. Bez zalaženja u njihov sadržaj i analizu, već i površan uvid u te priloge pokazuje da su oni pretežno orijentirani na Krležu kao na pisca beletristike, a manje, neuporedivo manje, na Krležin jezičnostilski izraz, odnosno na jezik kojim je ostvario svoju golemu, po vrijednosnim kriterijima izuzetnu, neponovljivu, krležinsku literaturu. Tu su učinjeni tek početni koraci, jedva dovoljni za prvu informaciju o tome kako se Krleža služi jezičnim medijem za prijenos svoje književnoumjetničke poruke. Kažemo li da je Krleža angažiran umjetnik riječi i da je bitna odrednica njegove angažiranosti socijalni pristup, odnosno lijeva, napredna, humanistička orijentacija, time smo više izrekli sud o tome kakav je i što je predmet Krležinih literarnih preokupacija nego kakvim se jezičnostilskim izrazom služi. Deficitarnost je u osvjetljavanju Krležina jezičnoga postupka očita pa će trebati i toj strani njegova stvaralaštva posvetiti doličan istraživački napor, bez pretenzija da lingvistički pristup literarnom djelu može biti mjerodavan za umjetničko vrednovanje toga djela. O tome se, uostalom, sasvim određeno izrazio i sam Krleža napisavši »Lingvisti i filozofi, anglisti i slavisti najopasniji su neprijatelji beletristike kao takve« (Fragmenti dnevnika iz godine 1958., cit. iz Vjesnika od 12. 4. 1973., str. 12.). Čini mi se ipak kako iz toga ne bi trebalo zaključivati da Krleža lingvistima poriče svako pravo da opisuju jezik beletristike i da o njemu donose lingvističke zaključke. Kako je beletristika umjetnost izražena jezikom, a jezik permanentan predmet lingvističkoga proučavanja, mislim da navedeno Krležino mišljenje valja shvatiti samo tako da lingvisti ne treba da na temelju lingvističke ekspertize donose vrijednosne sudove o književnosti. A kakve jezične zahtjeve treba da zadovolji beletristički pisac, o tome se određeno izrazio i A. G. Matoš, koji je i sam beletrist: »Jezik, čist materinji jezik poznavati je prva i najglavnija dužnost svakog pisca. Tko ga ne poznaje, može biti uman, odličan, zanimljiv čovjek, ali dobar, uspješan pisac − nikada.« Lingvist čak i ne bi bio tako odrešit kao Matoš. Za lingvista beletristika to jest ako jest − i bez obzira na otkrića lingvističke ekspertize. Zajedničko je pristupu lingvističkom i književnoumjetničkom u odnosu na beletristiku to što i jedan i drugi taj pristup isključuju fenomen nepismenosti u književnosti pa ne samo da se ti pristupi međusobno ne isključuju nego se, štoviše, međusobno dopunjuju. Time je zajamčena legitimnost lingvističkoga pristupa književnom djelu, dakako uz uvjet da taj pristup osim lingvističkih nema i drugih pretenzija vrednovanja toga djela.

II.

Lingvist dolazi u iskušenje da Krležina djela prema formalno-jezičnim kriterijima podijeli na ona koja su pisana na dijalektu i na ona koja su napisana standardnim jezikom. Krleža doduše jest i kajkavski pisac i pisac na standardnom hrvatskom jeziku, ali njegova kajkavština ne podnosi ustaljene, samo kajkavske recepte, a i njegov se standardni jezik odupire strogim zahtjevima standardnosti uobličenima u jezičnim normama. Krležin je jezičnostilski postupak uvijek određen i uvjetovan poticajima i zahtjevima stvaralačke intuicije koja teži maksimalnoj karakterizaciji, jednako onda kad se dijalekatski izražava naddijalekatskim idiomom kao i onda kad mu je dijalekatski izraz eklektički, nabit nanosima dijalekatskih interferencija do kojih u stvarnim dijalekatskim interferencijama praktički i ne dolazi. Iz istih razloga ni Krležin hrvatski standardni jezik ne mora biti standardan par excellence, a opet je doživljajno u sebi logičan do te mjere da se praktički ne može ni zamisliti da bi mogao biti drukčiji nego jest. Teška i kobasičasta rečenica, protkana ili dopunjena njemačkim ili mađarskim riječima, frazama, klišejima, dijalektizmima i arhaizmima ne trpi ni oduzimanje ni ispravljanje. Krleža se kao književni stvaralac pretapa u medij za prijenos umjetničke poruke pa se tako kao subjekat svojega stvaralaštva pretvara u objekat toga stvaralaštva, drugim riječima: neodoljivo se nameće dojam da umjetnička stvarnost pronalazi Krležu, a ne obratno. Ona zadržava svoj izraz kao dio sebe i svoje fizionomije, bez koje ne bi bila ono što jest. Iako je stvorio Glembajeve, Krleža im nije niti što dodao niti što oduzeo, tako je i njihov jezik ostao njihov. Oni su onakvi kakvi jesu po ukupnosti svojih karakternih osobina, dakle i svojim jezikom. O osobinama toga jezika u odnosu na standardni jezik mogu se pisati čitavi kritički traktati, ali se o njegovoj funkcionalnosti za karakterizaciju likova i situacija ne može sporiti. Potvrđuje se da lingvistička ekspertiza doista ne može biti mjerodavna za književnoumjetničko vrednovanje; njezin je zadatak osvjetljavanje jezičnostilskoga postupka, a ne određivanje ili ocjenjivanje toga postupka.

III.

Krleža je svestrano podatan stvaralačkom nadahnuću; stvaralački čin ravna njegovim perom prema vlastitim potrebama i izmamljuje mu sebi svojstven način izražavanja. Zato u Krleže nema jednoličnosti, nema ustaljenosti u jezičnostilskom postupku, naprotiv, glavna mu je oznaka dinamika atmosfere i dinamika jezičnog izraza. Bujna i raznolika sadržajnost uvetuje iskorištavanje značljivih jedinica i njihovih kombinacija uvijek na nov način, u drukčijim odnosima, uvijek ih obogaćuje dodatnim, nijansiranim, kontekstualnim značenjima, tako da upotrijebljenim fondom značljivih jedinica izriče Krleža neuporedivo više sadržaja nego ga te jedinice u sebi sadržavaju. U umjetničkoj transformaciji objektivne stvarnosti pomoću jezika niču neslućeni osmišljaji; umjetnička sinteza izrečena jezičnim jedinicama ne znači više samo ono što znače te jedinice kao sastavni dijelovi umjetničke sinteze. Preoblika je jezične obavijesti u umjetničku obavijest izraženu jezikom svojstvena umjetnosti riječi općenito, ali je u Krležinu djelu izvršena do te mjere da čitatelja zaokuplja sama umjetnička poruka, pa jezik prestaje postojati kao zasebno, samostalno sredstvo izvan ili mimo umjetničkoga djela. Jezik postaje samo građa umjetničkoga djela iskorištena na isti onaj način kao slikarski ili kiparski materijal kojemu je jedina svrha da umjetnost materijalizira. Vrsta i kvaliteta toga materijala nimalo nije odlučna za umjetničko vrednovanje proizvedenoga djela kao umjetnine. Sve su to razlozi da je otežan lingvistički pristup Krležinu umjetničkom opusu, odatle vjerojatno i citirana Krležina rezerva prema lingvistima kad vrijednost literature ocjenjuju svojim metodama. Stoga se lingvistu nudi jedini imanentno lingvistički posao: identificiranje jezične građe i utvrđivanje njezinih kvantitativno-statističkih odnosa, a to sve sa svrhom da se sagledaju jezične osobine kojima je Krleža umjetnički oblikovao svoj literarni izraz, bez pretenzija da to može poslužiti kao uzorak ili recept za nova literarna ostvarenja. Prema tome, zastupljenost i frekvencija podataka, ponavljanje zbog isticanja, imenska ili glagolska konstrukcija rečenice, isticanje pravopisno-grafijskim sredstvima itd., pa raspored svih tih osobina i sl., sve to pruža mnogo mogućnosti za lingvističku analizu, samim time i za zaključke o Krležinu jeziku, ali i šire: ti zaključci mogu biti relevantni i za opći naš standardni jezik. Jezična je i pravopisna primjena u književnim djelima važan poticaj za normativne zahvate, a u svakom je slučaju izvor iz kojega se crpu novi jezični podaci: upotrebom u književnim djelima ulaze u književni jezik nove riječi, stječu pravo građanstva novi tipovi rekcija, osvježuje se frazeologija, izrasta i širi se književna sinonimika, obogaćuje se metaforika i općenito buja stilematika, iniciraju se čak i promjene u obličkom i fonološkom sustavu. Svega pomalo, odnosno svega ponešto od toga ima i u Krležinu literarnom opusu pa i uza sve ograde imaju lingvisti široko polje rada da otkriju i pokažu kako lingvistički funkcionira njegov jezičnostilski izraz i što u njemu ima polivalentnu primjenu, odnosno što je doprinos općem hrvatskom standardnom jeziku ili onom lingvističkom književnom idiomu, primjerice kajkavskom, kojim je Krleža umjetnički progovorio.

To ohrabruje, potiče i obvezuje lingviste da Krležinu jeziku posvete doličan istraživački napor, razmjeran veličini i značenju koje Krleža ima u našoj kulturi, s kojom je neodvojivo povezana i jezična kultura. Dosadašnja su istraživanja bacila nešto svjetla na Krležin jezik, ali sustavna i svestrana analiza njegova jezika tek predstoji. Korak je u to istraživačko područje razmatranje nekih vidova Krležina jezičnog izraza i na ovom skupu; ovaj će skup još više pridonijeti ako dade poticaj za pospješivanje toga rada, tj. ako znači početak kontinuirane i intenzivne djelatnosti koja će pokazati što Krležino djelo znači i kao osvježenje i doprinos za naš književni jezik općenito. Tu su goleme šanse za jezične istraživače. Samo pogled na Krležin jezičnostilski izraz nagovještava mnoštvo postupaka s obiljem izražajnih inovacija na svim razinama jezičnoga i stilskoga izraza. Usporedi li se npr. način izražavanja u Hrvatskom bogu Marsu, u Glembajevima, u književnoj esejistici i u Fragmentima dnevnika, lako je u njima svima otkriti Krležu, ali ne i jednoobraznost u stvaralačkoj primjeni jezika. Kao što uvijek ponovo bljesne i iznenadi svojim literarnim dometom, tako se Krleža uvijek ponovo potvrđuje i kao jezični novator. Svoje je najnovije objavljene tekstove, Fragmente dnevnika, odjeo u jezično ruho koje nema bližeg uzora u prijašnjim djelima. Zbijeno bi se o jeziku Fragmenata moglo reći: zgusnuti izraz, gdjekad i sama jedna riječ-rečenica izražava cjelokupnu objektivnu stvarnost: nema, dakle, opterećenosti naracijom, popratnim opisima, radnjama koje bi sadržaj sapele u formalnogramatičke okvire, a oduzele mu univerzalnost značenja, sveobuhvatnost slike ili obavijesti, vulkansku prodornost, poetiku ritma; to su elementarni potezi, čiste boje, plastične u svojoj jednostavnosti, nenadmašive u svojoj ekonomičnosti, maksimalno obavijesne, često bez ikakve redundancije, tako da traže potpunu čitateljevu angažiranost, tj. taj tekst se ne može čitati samo pogledom, mora se čitati sve; sve ili ništa. Krležu dakle treba temeljito studirati i s jezične strane, proniknuti u njegov jezičnostilski izraz i otkriti sve vidove njegova jezičnoga postupka i jezične primjene, jer: Krležino nam se bogato književno djelo nudi i kao golemo jezično bogatstvo. Zato ga treba upoznati i iz njega grabiti, grabiti.

Bilješke

1 Ovo je članak napisan kao referat za peti Sabor čakavskog pjesništva (Žminj – Rovinj, 6. − 10. lipnja 1973.). Sabor je ove godine bio posvećen velikom hrvatskom književniku Miroslavu Krleži o njegovoj 80. obljetnici života.