Biblioteka

Hrvatski jezik 1950-ih

Pristrani leksikograf u »Rječniku stranih riječi, izraza i kratica« (1951)


Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za kroatistiku

Sažetak

1. Autoritativne knjige

U svakom radu u kojem se piše o umijeću sastavljanja rječnika, o različitim strategijama definiranja značenja leksičkih unosaka, o utjecaju društveno-političkoga konteksta i povijesnoga trenutka na makrostrukturnu i mikrostrukturnu razinu rječnika te o leksikografovoj pristranosti rječnici se jednoglasno proglašavaju autoritativnim knjigama (Moon 1989: 59; Dickins 2000: 27; Benson 2001: 4; Mackintosh 2006: 60; Iamartino 2017: 49). Rječnici doista imaju izniman autoritet kojim legitimiraju leksičke jedinice kojega jezika i uvijek su »glavni arbitri u svim metajezičnim raspravama« (Dickins 2000: 27); na rječnike upućujemo »kada ne želimo pogriješiti« (Iamartino 2017: 49) i kada želimo iznijeti nepobitnu činjenicu koju nakon citiranja rječničke definicije nitko neće dovesti u pitanje. Rječnici su mjerodavni, pouzdani, konkretni izvori informacija i korisnici im gotovo bezuvjetno vjeruju. To su knjige koje čitateljima prenose podatke o jeziku na tako »autoritativan i učinkovit način da je jako teško posumnjati u njih« (Iamartino 2014: 187). Razlog zbog kojeg se rječnici drže objektivnim i autoritativnim zapisom i opisom jezika vjerojatno leži u činjenici da su oni »glasnogovornici društva, tekstovi u kojima se ne opisuje samo jezik nekog društva nego i njegova kultura te u kojima se oblikuje svjetonazor toga društva, njegov Weltanschauung« (Béjoint 2010: 202). Autoritativni status rječnika Mackintosh (2006: 60) uspoređuje sa statusom Biblije tvrdeći da će možda jedina knjiga u prosječnom domaćinstvu biti ili Biblija ili rječnik (ili i jedno i drugo). »S takvim autoritetom dolazi, naravno, i velika moć« (idem). Čim se toliko često i nekritički rječniku atribuiraju objektivnost i autoritativnost, izvjesno je i to da će se te kvalifikacije početi dovoditi u pitanje. Benson (2001: 4) ističe da su rječnici »okruženi mitovima o "objektivnosti" i "autoritativnosti"«, s čime se slaže i Béjoint (2010: 216) tvrdeći da »objektivnost u rječnicima nije moguća«, da je to »nedostižan ideal leksikografije« i da je »posve nerazumno očekivati da će leksikograf biti objektivan«. Prvo, tomu je tako zato što rječnike ne sastavljaju roboti, nego ljudi, govornici nekog jezika, stručnjaci u svojem području, članovi određene zajednice u kojoj oblikuju svoje vrijednosti, svjetonazore, predrasude. Naravno, ti će ljudi »unijeti svoje predrasude i pristranosti u rječnike koje sastavljaju« (Green 1996: 11). Drugo, ljudi koji sastavljaju rječnike obrazovani su ljudi koji pripadaju određenoj društvenoj klasi. Budući da »u sastavljanju i objavljivanju rječnika ne sudjeluju ravnopravno sve društvene klase« (Landau 2001: 424), rječnici ne mogu biti objektivne i neutralne knjige. Rječnici zrcale stavove kakve prema svijetu i životu ima ona društvena klasa ili skupina kojoj pripadaju njihovi sastavljači, »zrcale njihove poglede i ideologiju«, pa nikako ne mogu biti »ni objektivni ni autoritativni prikazi jezika i jezične uporabe« (Iamartino 2017: 71–72). Čak i ako leksikograf uspije potisnuti vlastite svjetonazore i predrasude, društvo u kojem sastavlja i objavljuje svoj rječnik prisiljava ga da zauzme određene pozicije (usp. Green 1996: 23). Sva se razvijena društva temelje na skupu vrijednosti i koncepata koji oblikuju različite ideologije. One snažno utječu i na leksikografe koji su zbog toga uvijek subjektivni svjedoci vremena, a njihovi su rječnici »svojevrsni ideološki komentari društva« koji daju jasnu predodžbu o tome što je određena »društvena grupa u određeno vrijeme cijenila, a što stigmatizirala« (Béjoint 1994: 124). Ta se određena društvena grupa na čijim vrijednostima izrasta rječnik kao subjektivan tekst često određuje kao »afirmirana, visoko obrazovana, viša klasa« (Landau 1989: 303) ili kao »prestižna« i »dominantna grupa toga društva« (Béjoint 1994: 124; 2010: 202), a leksikografi se pritom proglašavaju »glasnogovornicima institucionalne moći« (Iamartino 2014: 172). No valja se ipak čuvati takvih uopćenih tvrdnji kojima se izjednačavaju svi sastavljači svih rječnika na svijetu. Naime leksikografski je posao »zanat, proizvodnja nečega korisnog« (Landau 2001: 153), pa leksikografi »moraju voditi računa o tome da njihovi proizvodi prenose one vrijednosti koje odgovaraju potencijalnim kupcima« (Landau 1985: 261). Možda kupci i čitatelji rječnika neće svjesno tražiti ni opažati te vrijednosti u rječniku, ali će sigurno opaziti one koje nisu u skladu s njihovim etičkim i moralnim standardima. Stoga nije neobično da Aitken (1973: 259) naziva čitatelje rječnika »mušterijama, klijentima« imajući na umu upravo utilitarnu narav tih knjiga. Zato se leksikografi trude da rječničke definicije odražavaju dominantne vrijednosti društva kojem pripadaju čitatelji rječnika, a ne vrijednosti dominantne klase toga društva. Iako to zvuči manje kompromitirajuće od pretjerane tvrdnje da rječnici »prenose sociolingvističke norme elite i dominantnih ideologija« (Buzon 1979: 29), valja imati na umu da rječnici doista nisu »kulturno neutralni proizvodi, kao što to nije ni bilo koji drugi uporabni proizvod« (Landau 1985: 261). Čim leksikograf izabere jedan skup društvenih vrijednosti i pretpostavi ga nekom drugom skupu društvenih vrijednosti koji postoji u isto vrijeme u istom društvu, njegov rječnik ne može biti posve objektivan i nepristran. U skladu s tim »[s]vaki rječnik odražava pristranosti svoga vremena« koje se obično očituju »u rječničkim definicijama« (Landau 2001: 421). Kako se s vremenom mijenjaju dominantne društvene vrijednosti, tako se u novim izdanjima rječnika moraju revidirati i osuvremenjivati rječničke definicije. Naime definicija koja je u nekom trenutku bila općeprihvaćena, primjerena ili bezazlena može koje desetljeće kasnije djelovati nekorektno, primitivno i posve neprihvatljivo. Pritom valja imati na umu da je proces nastanka rječnika dugotrajan i da način na koji se u njemu tretiraju neke društvene vrijednosti uvijek malo zaostaje za vremenom u kojem je rječnik napokon objavljen; stoga nije neobično da neke definicije iz rječnika otprije 70-ak godina neće biti u skladu sa suvremenim svjetonazorima. U starijim je rječnicima mnogo lakše prepoznati neprimjerene i zastarjele definicije, ideologizirane i preskriptivne formulacije jer postoji odmak od društveno-političkoga konteksta u kojem je taj rječnik napisan. No kad su leksikograf i čitatelj njegova rječnika suvremenici, leksikografske će postupke dovesti u pitanje samo stručnjaci koji u rječniku namjerno traže nedostatke i naznake pristranosti. I pronaći će ih jer se »jezik, leksikografija i društvo ne mogu promatrati kao odvojeni i različiti entiteti: jezična uporaba i norma, tradicionalan oblik i sadržaj rječnika, vrijednosti i ideali određenoga društva i povijesnoga trenutka u stalnoj su interakciji« (Iamartino 2014: 174). Zato začuđuje indignacija s kojom neki kritičari govore o tim pristranostima »tvrdeći da su namjerne i da proizlaze iz leksikografove nevjerojatne neosjetljivosti« (Landau 2001: 421–422) ili da izborom isključivo standardnoga jezičnog varijeteta i samo jednog skupa društvenih i moralnih vrijednosti cenzuriraju sve druge načine na koje se misli, osjeća i govori (Iamartino 2014: 187). Istina je međutim da leksikografi ne pišu seksističke, rasističke ili na koji drugi način neprimjerene definicije jer su »zli seksisti« (Mackintosh 2006: 57) ili rasisti koji namjerno iskorištavaju rječnički prostor za iživljavanje nad nemilim referentima. Naprotiv, većinu vremena »nisu svjesni društvenih vrijednosti koje utječu na njihovo pisanje«; kao članovi istoga društva kojem pripadaju i njihovi čitatelji »ne mogu pobjeći od kulturnih stereotipa i društvenih ograničenja« jer su i sami – na svjesnoj i na nesvjesnoj razini – žrtve predrasuda, zabrana i modela toga društva (idem: 57–58). Čini se da ostrašćene i tobože prokazivačke kritike rječnika kao nazadnih i društveno nekorektnih knjiga pišu oni koji rječnicima pridaju ipak malo prevelik utjecaj na ljude. Naime iako rječnici jesu velike i važne knjige koje dopiru do određenoga broja čitatelja, ipak imaju ograničen utjecaj na to kako će pojedinac govoriti, misliti ili se osjećati, prije svega zato što rječnike ne čitaju oni ljudi kojima bi čitanje rječnika moglo promijeniti pogled na svijet ili na jezik. Osim toga »rječnici primarno odražavaju leksičke promjene, a ne iniciraju ih« (Dickins 2000: 27; usp. i Landau 1985: 269), pa slabo doprinose jezičnoj edukaciji javnosti. Stoga Dickins (idem) zaključuje da rječnici »imaju simboličnu važnost koja nadilazi njihov praktični utjecaj« na korisnike rječnika i na njihovo jezično ponašanje.

Bez obzira na sva ograničenja leksikografske prakse i njezina utjecaja na korisnike rječnika leksikografi su u jedinstvenom položaju da zabilježe, kodificiraju i ovjekovječe leksičke jedinice, njihova značenja i svjetonazore društva i vremena u kojem je rječnik nastajao. Implicitne naznake ili eksplicitne dokaze leksikografova komentara, osude ili promidžbe idejâ vremena u kojem je živio i pisao rječnik uvijek će izazivati pažnju stručnih čitatelja, pa će takvu aktivnost kvalificirati kao neobjektivnost, pristranost ili čak kao cenzuru (Iamartino 2014), a preciznije će je identificirati kao seksizam ili rodni stereotip (Mills 1989; Pišković 2016), kao diskriminiranje nižih društvenih slojeva (Iamartino 1990), kao favoriziranje neke religije kao jedine ispravne (idem), kao opisivanje političkih koncepata iz perspektive konkretne političke ideologije (Dickins 2000). U ovome ćemo se radu pozabaviti potonjim dokazom čujnosti leksikografova glasa u rječniku: analizirat ćemo refleksiju političke ideologije u makrostrukturi i mikrostrukturi Rječnika stranih riječi, izraza i kratica Bratoljuba Klaića iz 1951.

2. Pogledaj u Klaića

Prema Landauovim se kriterijima (2001: 7–42) Klaićev rječnik može odrediti kao specijalizirani jednojezični sinkronijski stolni rječnik namijenjen odraslim izvornim govornicima hrvatskoga jezika u kojem su leksički unosci poredani abecednim redom. Samardžija (2019: 142) precizira okolnosti nastanka tog rječnika i ističe njegovu važnost u hrvatskoj kulturi.

Upravo je rad na novom izdanju Pricina Rječnika[1] [...] doveo do izradbe posve nova Rječnika stranih riječi, izraza i kratica (Zagreb, 1951.) koji je u suradnji s filolozima Valentinom Putancem [...] i Antunom Šimčíkom [...] te s nekoliko suradnika za strukovna nazivlja priredio Bratoljub Klaić (1909. – 1983.) koji je od sljedećeg izdanja sam radio na tom rječniku. Rječnik je u kasnijim izdanjima mijenjao naslov, rastao opsegom i postao prepoznatljivim autorskim djelom postavši najizdavanijim takvim rječnikom u hrvatskoj leksikografiji (koji je od 1974. dopunjavao i priređivao Željko Klaić). Klaićev je rječnik tijekom vremena postao nastolnom knjigom mnogoga pripadnika hrvatske jezične zajednice pružajući mu pouzdane obavijesti o podrijetlu, izgovoru i značenju više desetaka tisuća posuđenica, dijelom uz potvrde iz jezika djelā hrvatskih književnika. Sve je to dovelo do toga da se Klaićevo prezime od nekoga vremena počelo rabiti kao eponim u značenju 'rječnik posuđenica' [...].

Eponimizacija Klaićeva prezimena najbolje dokazuje veličinu, važnost i utjecajnost njegova rječnika, zbog čega mu se bez ikakve zadrške može pripisati obilježje autoritativnosti o kojem smo raspravljali u prethodnom poglavlju. Ne dovodeći u pitanje status Klaićeva rječnika u hrvatskoj leksikografiji i kulturi uopće, propitat ćemo leksikografske postupke kojima se narušava objektivnost leksikografske prakse, obilježja usko povezana s autoritativnom naravi velikih rječnika. Već je rečeno da je objektivnost rječnika dovedena u pitanje i proglašena mitom te da se pri njezinu opovrgavanju ističu tri osnovna argumenta: prvo, činjenica da su sastavljači rječnika ljudi koji u određenom društvu oblikuju svoje svjetonazore, vrijednosti i stajališta te ih neizbježno utkivaju u sadržaj rječnika; drugo, uzus da se rječnici pišu standardnim jezikom, a ne kojim drugim jezičnim varijetetom, pa je očito da se izborom nadnarječnoga rječničkog koda privilegira varijetet kojim nitko ne govori i da se istodobno time izbjegava puno veća pristranost do koje bi došlo da se rječnici pišu nekim područno ili uporabno ograničenim varijetetom; treće, biranje primjera i potvrda uporabe definiranih riječi gotovo isključivo iz pisanoga korpusa, obično iz kanonskih tekstova nacionalne književnosti, zbog čega su zanemareni govoreni tekstovi te svi drugi registri, stilovi i žanrovi u kojima se jezik opisivan u rječniku može realizirati. Ta tri osnovna razloga zbog kojih rječnik nikada ne može biti posve objektivna knjiga zadani su okviri u kojima se odvija leksikografski rad, a svaki leksikograf svjestan tih ograničenja trudi se izbjeći postupke kojima bi se dodatno narušavala informativnost kao temeljna funkcija rječnika. Rječnici primarno prenose leksičke informacije, pa se s prvim neizbježnim narušavateljem objektivnosti pri prenošenju tih informacija leksikograf suočava tako da se orijentira prema dominantnim društvenim vrijednostima, a ne prema rijetkim, alternativnim, pojedinačnim ili svojim privatnim svjetonazorima. Dakle kad se već ne može izbjeći upisivanje konkretne društvene stvarnosti u rječnik, leksikograf bi se trebao čuvati daljnjeg subjektiviziranja rječnika tako da prepozna prevladavajuće društvene vrijednosti u aktualnom trenutku i suptilno ih uključi u rječnik. Međutim ako rječnik nastaje u trenutku radikalnih društvenih promjena, leksikografski proces može biti pod pritiskom državne cenzure, a leksikograf se mora konformirati s načelima dominantne političke ideologije i u skladu s njom prenijeti informacije o novoj stvarnosti (usp. Dickins 2000: 28). Određenju značenja pojma ideologija moglo bi se posvetiti posebno istraživanje, no za ovaj članak bit će dovoljno da citiramo definiciju upravo iz Klaićeva Rječnika stranih riječi, izraza i kratica (1951):

ideologija sistem ideja, predodžbi, pojmova, izražen u različitim oblicima društvene svijesti (u politici, moralu, nauci, umjetnosti, religiji); ideologiju određuju u krajnjoj liniji uvjeti materijalnoga života društva, ona je odraz društvene egzistencije i svijesti i, sa svoje strane, aktivno djeluje na razvitak društva, pomažući mu (napredna ideologija) ili sprečavajući ga (reakcionarna ideologija) [...]

Bavit ćemo se utjecajem dominantne političke ideologije toga vremena na Klaićev rječnik, a iz završnoga dijela citirane definicije jasno je koja je to ideologija i koliko je važna kad se pojavljuje u rječničkoj definiciji same imenice ideologija: »u klasnom društvu ideologija je klasna; vladajuća ideologija izražava i brani interese vladajuće klase; ideologija radničke klase jest marksizam-lenjinizam«. Dakle leksikografovu ćemo pristranost prepoznavati kao angažirano uključivanje marksističko-lenjinističke ideologije u rječnik, kao promidžbu njezinih načela i jasno zauzimanje pozicije zagovornika glavnih ideologa komunizma. Imajući na umu to da je »proučavanje ideoloških vrijednosti neizbježno kontaminirano istraživačevim vlastitim iskustvom i predrasudama te je uvijek u određenoj mjeri subjektivno« (Dickins 2000: 25), trudit ćemo se iznijeti nepristran prikaz ideološki uvjetovanih leksikografskih postupaka u Klaićevu rječniku. U tome je smislu »jednako važno ono čega u rječniku nema i ono čega ima, što je komentirano, a što nije« (Iamartino 2014: 174), što je dobilo puno prostora, a što malo, kada je leksikografov glas čujan i afektivan, a kada se ne primjećuje. Konkretno, pristranost ćemo u Klaićevu rječniku istraživati na razini makrostrukture i mikrostrukture, pričem se izbor rječničkih unosaka i njihovo uvrštavanje u rječnik kao natuknicâ ili lemâ drži makrostrukturom rječnika, a organizacija informacija unutar svake leksikografske jedinice njegovom mikrostrukturom (Landau 2001: 99).

3. Makrostrukturne pristranosti

Rječnička makrostruktura odnosi se na prvi veliki organizacijski postupak u proizvodnji rječnika i podrazumijeva sastavljanje popisa leksičkih jedinica koje će u rječniku biti definirane. Iako ćemo pristranost u Klaićevu rječniku mnogo obilnije potkrijepiti primjerima s mikrostrukturne razine, valja istaknuti da se i u nekim makrostrukturnim zahvatima mogu prepoznati ideološki motivirani postupci koji se također određuju kao pokazatelji leksikografove pristranosti.

Zainteresiran za to kako leksikografija prikazuje prošlost, kako odražava promjene društvene stvarnosti u određenom razdoblju i kako utječe na ljudsku percepciju te stvarnosti, Dickins (2000: 24) istražuje utjecaj političke ideologije na četiri izdanja češkoga rječnika Slovník jazyka českého (1937, 21941, 31946 i 41952). Ističe da radikalna društvena promjena nužno utječe na leksikografski proces, pa leksikografi katkada moraju ispuštati neke leksičke unoske, redefinirati one postojeće i unositi posve nove »kako bi prenijeli informacije o novoj stvarnosti i konformirali se s njom« (idem: 28). U četvrtom izdanju spomenutoga rječnika (1952) prepoznaje velik broj novih pojmova koji potječu »iz domaćih izvora ili su posuđeni iz ruskog jezika, a vezani su za sovjetsku stvarnost i za političke koncepte marksizma-lenjinizma« (idem: 28–29). Takvi su postupci uočljivi i u Klaićevu rječniku, pa ćemo njegove makrostrukturne pristranosti ilustrirati leksičkim unoscima i podunoscima kojima se oblikuje nov, socijalistički vokabular, a mikrostrukturne ćemo pristranosti u sljedećem poglavlju prikazati na primjerima definicijâ tih leksičkih unosaka jer su drukčije od svih ostalih definicija u tom rječniku.

U Klaićevu su rječniku kao posebni unosci registrirane ove leksičke jedinice koje se odnose na političke koncepte marksizma-lenjinizma, na ekonomski i politički poredak u novoj društvenoj stvarnosti te na pokrete i događaje iz recentne povijesti povezane s djelovanjem komunista ili s djelovanjem protiv njih: agrarna reforma, anarhosindikalizam, blankizam, boljševik, eseri, februarska revolucija, internacionala, kadeti, katedarski socijalisti, kautskijanizam, kolhoz, kombjedi, Kominforma, Kominterna, Kompartija, Komsomol, komunist, Komunistička internacionala, Komunistička partija, komunistički manifest, komunizam, kontrahaža, lenjinizam, likvidatorstvo, lumpenproletarijat, marksizam, menjševici, narodnjiki, odzovisti, Ohrana, oktobristi, proletarijat, proletkult, Propodjel, reformizam, revizionizam, Schutzbund, sindikalizam, skojevac, socijaldemokratske stranke, socijal-šovinisti, socijalni revolucionari, stahanovski pokret, udarnik, utopijski socijalizam, zemstvo.

Tomu valja dodati i nove kratice: AFŽ 'Antifašistička fronta žena', Agitprop 'Odjel agitacije i propagande', ASNOM 'Antifašističko sobranje narodnog oslobođenja Makedonije', ASNOS 'Antifašistička skupština narodnog oslobođenja Srbije', AVNOJ 'Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije', CK 'Centralni komitet', DFJ 'Demokratska federativna Jugoslavija', FISAH 'Fiskulturni savez Hrvatske', FISAJ 'Fiskulturni savez Jugoslavije', FNRJ 'Federativna Narodna Republika Jugoslavija', Informbiro 'Informacijski biro komunističkih i radničkih partija', JNOF 'Jedinstvena narodnooslobodilačka fronta', JS 'Jedinstveni sindikati', KD 'konstitucionalni demokrati', KPH 'Komunistička partija Hrvatske', KPJ 'Komunistička partija Jugoslavije', MNO 'Mjesni narodni odbor', MO 'Mjesni odbor', NO 'Narodni odbor' i 'Narodna omladina', NOB 'Narodnooslobodilačka borba', NOO 'Narodnooslobodilački odbor', NOP 'Narodnooslobodilački pokret', NSO 'Narodna studentska omladina', OF 'Osvobodilna fronta', RSFSR 'Ruska sovjetska federativna socijalistička republika', SKOJ 'Savez komunističke omladine Jugoslavije', SPK 'Savezna planska komisija', SPOM 'Stanica poljoprivrednih oruđa i mašina', SR 'eseri', SSJ 'Savez sindikata Jugoslavije', Suzor 'Središnji ured za osiguranje radnika', ZAVNOBIH 'Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine', ZAVNOH 'Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske'.

Ideološki je motivirano i uvrštavanje posebnih leksičkih podunosaka uz unosak koji je glavna sastavnica tih, uglavnom terminologiziranih, sintagmâ: akumulacija prvobitna akumulacija, analiza analiza proizvodnih troškova, baza ekonomska baza, centralizacija centralizacija kapitala, demokracija socijalistička demokracija, demokratski demokratski centralizam, dijalektički dijalektički materijalizam, diktatura diktatura proletarijata, eksproprijacija eksproprijacija eksproprijatora, hegemonija hegemonija proletarijata, historijski historijski materijalizam, klasik klasici marksizma-lenjinizma, humanizam socijalistički humanizam, industrijalizacija socijalistička industrijalizacija, kolektivizacija kolektivizacija poljoprivrede, koncentracija koncentracija kapitala, koncentracija proizvodnje, komesarijat narodni komesarijat, kriza kriza hiperprodukcije, opća kriza kapitalizma, manifest Manifest Komunističke partije, metoda marksistička dijalektička metoda, monopol kapitalistički monopol, oportunizam oportunizam u radničkom pokretu, plan Petogodišnji plan, revizionizam sovjetski revizionizam.

Društvene vrijednosti i vladajuća politička ideologija uvelike utječu na izbor leksičkih jedinica koje će dobiti pravo da postanu rječnički unosak. Pristranost se u tom izboru vidi s jedne strane u leksiku »iz područja razvitka nacije, apstraktnih ideja i koncepata, filozofskih i umjetničkih trendova te širokog spektra društvenih i jezičnih fenomena koji su posljedica političkih kretanja« (Dickins 2000: 24). S druge strane često se cenzuriraju riječi koje se drže tabuom (najčešće riječi vezane za spolnost), psovke, vulgarizmi, posuđenice, neologizmi (usp. Mackintosh 2006: 54–55), pa se leksikografska pristranost može istraživati i u tom leksičkom polju i vjerojatno ju je ondje mnogo lakše dokazati. Naime pitanje je koliko je doista bilo pristrano Klaićevo registriranje leksičkih unosaka i podunosaka koji označavaju novu društvenu stvarnost; leksikograf je jednostavno nastojao rasvijetliti nove i nepoznate koncepte. Neke od tih jedinica nalazimo u Kovčićevu (Pricinu) Rječniku stranih riječi (1938, 21940) koji neposredno prethodi Klaićevu rječniku, neke i u današnjim općim jednojezičnim rječnicima hrvatskog jezika.2 Stoga je jasno da izbor leksičkih jedinica nabrojenih u ovom poglavlju ne možemo rezolutno odrediti kao ideološki i pristran i samo njime potvrđivati tezu o pristranosti u Klaićevu rječniku. Subjektivnost leksikografova glasa mnogo se lakše prepoznaje na mikrostrukturnoj razini rječnika – u definicijama leksičkog značenja i u primjerima kojima se to značenje ilustrira.

4. Mikrostrukturne pristranosti

4.1. Definicije značenja leksičkih unosaka i podunosaka

Rječničke definicije značenja najkreativniji su dio rječnika i zato su najpodložnije proklizavanju iz objektivnog informiranja u subjektivno esejiziranje. Uvijek su u središtu leksikoloških analiza, pa se u anglofonoj literaturi za umijeće i praksu njihova oblikovanja uspostavio termin lexicographese ili dictionary-ese (Mackintosh 2006: 46). Tradicionalno je pravilo definicije leksičkoga značenja zasnovano na Aristotelovu načelu identificiranja roda i razlike: značenje riječi prvo se definira smještanjem njezina referenta u širu klasu referenata ili navođenjem njezina hiperonima, a potom se nabrajaju obilježja po kojima se njezin referent razlikuje od svih drugih članova iste klase (Landau 2001: 153; Hanks 2016: 99). Rječničke definicije mijenjale su se i usavršavale stoljećima i nisu oduvijek imale oblik kakav imaju danas; njihova formalizacija počela je u 18. stoljeću kada Leibnitzova opaska o sinonimima kao dvjema riječima zamjenjivim u svim kontekstima postaje opći leksikografski kriterij zamjenjivosti prema kojem definicija mora biti oblikovana tako da u bilo kojem kontekstu može stajati umjesto definirane riječi ne narušavajući istinitost iskaza (Hanks 2016: 102; Mackintosh 2006: 47). U 19. stoljeću tom se zahtjevu dodaje kriterij nužnosti i dostatnosti: u definiciji se navode samo one informacije koje se nikako ne mogu izostaviti, ali su istodobno i dostatne da se referent definirane riječi razlikuje od svih drugih referenata koji pripadaju istoj klasi. Tijekom 20. stoljeća stil rječničkih definicija postaje jedinstven i prepoznatljiv zbog niza specifičnih obilježja po kojima se razlikuje od svih drugih pisanih i govorenih diskursnih vrsta. Na prvom je mjestu telegrafski stil definiranja (Mackintosh 2006: 47), što znači da se definicije ne pišu kao prozni tekst u cjelovitim rečenicama, s velikim početnim slovom i točkom na kraju, nego se svode na najmanji mogući broj znakova eliptiranjem subjekta i ličnih oblika, redukcijom rečeničnog ustrojstva na članove nužne za oblikovanje smislena iskaza te uporabom kratica, zagrada, posebnih znakova, odrednica i kvalifikatora. Leksikograf se u definicijama ne smije razbacivati riječima; umijeće definiranja ne zasniva se samo na sposobnosti da se opiše što riječ znači nego da se to značenje jezgrovito izrazi (Landau 2001: 170). Sve su definicije, zapravo, kompromis između točnosti i obuhvatnosti (idem: 182), što znači da se definicijom nastoje i obuhvatiti svi referenti na koje upućuje definirana riječ i jasno razgraničiti od svih ostalih referenata koji su im slični, ali imaju svoje označitelje.

Pri sastavljanju definicije unosaka koji označavaju apstraktne ideje i koncepte te društvene fenomene koji su posljedica političkih promjena jedan je od najvećih izazova za leksikografa da ostane objektivan, da u definiciji ne zauzima stav prema definiendumu i da definiciju ne pretvori u »komentar i procjenu« (Iamartino 1990: 443), nego da u njoj njeguje istu razinu informativnosti kao i u definicijama neideoloških pojmova. Postoji li više perspektiva iz kojih se izazovni pojmovi mogu definirati, leksikograf ih sve mora tretirati ravnopravno i osigurati im jednak prostor u rječniku »jer definicija ne smije predstavljati samo jedno stajalište« (Landau 2001: 187). Pristajanje uz samo jedno moguće tumačenje ideoloških pojmova, promidžba načela jedne ideološke skupine i osuda načela koje druge skupine neprijeporni su dokazi da se »leksikografski proces podređuje ideološkim ograničenjima« (Dickins 2000: 39), odnosno da su rječničke definicije pristrane. Takvu vrstu pristranosti opažamo u Klaićevu rječniku u mnogobrojnim definicijama u kojima se angažirano promiču načela marksističko-lenjinističke ideologije i osuđuje kapitalistička demokracija, što ćemo pokazati na konkretnim primjerima u kojima se narušava konvencionalan način definiranja leksičkih unosaka i podunosaka i koji računaju na vještog čitatelja upućenog u aktualnu politiku i spremnog da prihvati leksikografovu interpretaciju njezinih načela.

Iako razlučuje tri načina rječničkog definiranja samo jedne riječi (demokracija), Naess (1956: 26–27) zapravo izolira tri načina na koja se u rječnicima mogu definirati ideološki pojmovi; u izboru raspoloživih načina definiranja prepoznaje se leksikografova (ne)pristranost. Tri su vrste definicija ove: normativna definicija, koja regulira uporabu unutar određenog polja primjene; deskriptivna definicija, koja opisuje kako se riječ u prošlosti ili u sadašnjosti rabila u određenim situacijama ili u određenoj društvenoj klasi; realna definicija, koja donosi sažeto određenje riječi pokrivajući sve referente na koje se riječ odnosi (usp. Dickins 2000: 31). Klaićeve su definicije neideoloških pojmova realne; takvih je definicija u rječniku najviše i posve su objektivne i nepristrane, ustrojene sinonimno navođenjem prijevodnog ekvivalenta ili perifrastičnog sinonimnog izraza (npr. ancug njem. odijelo; dendrit grč. ogranak živčane stanice; kerozin grč. rafinirani petrolej; parmezan tal. polumasni tvrdi talijanski sir). Definicije nekih pojmova koji označavaju različite društvene i ekonomske procese katkada su deskriptivne jer se u njima Klaić jasno poziva na klase. Dio deskriptivne definicije koji registrira stvarnu jezičnu uporabu objektivan je i informativan, a dio u kojem se leksikograf jasno priklanja jednoj klasi pristran je i u nekoj mjeri afektivan. Primjer je definicija leksičkog unoska Oktobarska revolucija u kojoj se objektivno iznose podaci o tom događaju, ali i jasno polariziraju dvije klase, »radnička klasa« i »buržoazija«, pričem su leksikografove simpatije očito na strani jedne od njih.

Oktobarska revolucija socijalistička revolucija, koja je izbila 25. oktobra 1917. (po julijanskom, starom, kalendaru; po gregorijanskom, novom, kalendaru bilo je to 7. novembra) u Rusiji; ta je revolucija, kojom je rukovodila radnička klasa, oborila vlast buržoazije i krupnih zemljoposjednika, ustanovila vlast sovjeta i uspostavila diktaturu proletarijata

4.1.1. Normativne definicije leksema kapitalizam i imperijalizam

U vezi s pojmovima koji označavaju načela, mehanizme i vrijednosti vladajuće ideologije u Klaićevu se rječniku pojavljuju normativne definicije usklađene s marksističko-lenjinističkim principima i ovjerene citatima iz autoritativnih izvora (v. odjeljak 4.2). U normativnim se definicijama narušavaju kriteriji zamjenjivosti te nužnosti i dostatnosti, što potvrđuje opširnost tih definicija i napuštanje telegrafskog stila definiranja; oblikuju se esejistički prozni tekstovi zasićeni figurama i realizirani u afektivnom tonu, što leksikografsku definiciju pretvara u autorsku kolumnu; uspostavlja se rezolutan, angažiran stav prema definiendumu i nameće se njegova jednostrana interpretacija, zbog čega definicija postaje komentar u kojem se informativnost zamjenjuje instrukcijom. Svi su ti postupci neupitni pokazatelji leksikografove pristranosti. Klaićeve su realne definicije kratke i poštuju načelo konciznosti i informativnosti te vješto balansiraju između točnosti i obuhvatnosti (realne definicije monosemnih leksema katkada imaju samo jedan redak, one polisemnih leksema do 15 redaka). Zbog svih postupaka u kojima se prepoznaje leksikografova pristranost normativne definicije obasežu od dvadesetak (socijalistička demokracija, diktatura proletarijata, informbiro) do tridesetak redaka (klasa 2.), a najveći su ekscesi definicije unosaka kapitalizam s 58 i imperijalizam sa 77 redaka.3 Tim ćemo dvama unoscima ilustrirati tipična obilježja normativne definicije i najočitije pokazatelje njezine pristranosti.

kapitalizam posljednje društveno uređenje, osnovano na eksploataciji jedne klase po drugoj. Kapitalizam je došao na mjesto feudalizma. Prema robovlasničkom i feudalnom poretku kapitalizam predstavlja drugačiji oblik ugnjetavanja i eksploatacije. U kapitalizmu sva sredstva proizvodnje pripadaju manjini – klasi kapitalista, dok je istodobno njihov neposredni proizvođač – radnik lišen tih sredstava. Prisvajanje neplaćenog rada (dobivanje viška vrijednosti) najamnoga radnika, koje vrši kapitalist, sačinjava bit kapitalističke eksploatacije. U kapitalizmu robna proizvodnja poprima sveopću i gospodujuću formu. Razvoj kapitalizma u pojedinim zemljama tekao je krajnje neravnomjerno i imao je u svakoj zemlji svoje osobitosti. Kapitalizam je odigrao progresivnu ulogu u razvitku društva. On je uništio cehovska ograničenja, ličnu zavisnost radnika, lokalnu zatvorenost i razdrobljenost. Stavivši u pogon moćne proizvodne snage, kapitalizam je stvorio materijalne preduvjete za socijalističku revoluciju, stvorio je i svoga grobara – radničku klasu. Ali, razvivši proizvodne snage, kapitalizam se zapleo u nerješiva protuslovlja. Sva savršenstva tehnike upravlja on protiv radnika i iskorišćuje ih kao sredstvo za jačanje eksploatacije radnika. Neizbježivi pratilac kapitalizma je nezaposlenost. Gomilanjem kapitala u rukama kapitalista, raste bijeda i neosiguranost egzistencije širokih radnih masa, produbljuje se jaz između rada i kapitala. Od kraja 19. st. počinje period raspadanja kapitalizma. U početku 20. st. kapitalizam je stupio u najviši i posljednji stadij svoga razvoja – imperijalizam.

Definicija započinje perifrastičnom sinonimnom lokucijom, što je u skladu s telegrafskim stilom rječničkog definiranja značenja. No odmah nakon toga počinje dug prozni tekst esejističkog stila; ima 15 cjelovitih rečenica, s velikim početnim slovom i točkom na kraju, u kojima se leksikograf »razbacuje riječima« (Landau 2001: 170) i instruira korisnike rječnika oblikujući »udžbenički esej« umjesto definicije (idem: 169), čime poništava kriterije zamjenjivosti, nužnosti i dostatnosti. Pozivanjem na klase i jasnim afirmiranjem načela jedne (radničke klase) u odnosu na drugu (klasu kapitalista) u definiciju se unosi element pristranosti tipičan za normativne definicije. Informativnost definicije smanjuje se proporcionalno bujanju afektivnosti i leksikografova gorljiva derogiranja koncepta koji definirana riječ označava. Kapitalizam se personificira i pretvara u konkretnog agensa te se instalira na mjesto subjekta u rečenici koji je sposoban vršiti konkretnu radnju: uništava, stavlja u pogon, stvara, razvija, zapleće se, upravlja, iskorišćuje. Ukratko, ne čini ništa dobro i četiri se puta određuje kao oblik eksploatacije. Afektivnosti doprinosi i Marxova metafora kojom se radnička klasa proglašava grobarom kapitalizma. U Klaićevu se rječniku sve negativne društvene i ekonomske pojave neraskidivo povezuju s klasnim društvom i kapitalizmom koji je sinonim za eksploataciju i ugnjetavanje radničke klase i, ukratko, za sve loše što ljudsko društvo može zadesiti (v. odjeljak 4.1.3).

Mnogi se ti postupci pojavljuju u još opširnijoj definiciji imperijalizma, čak s ekspresivnijim atributima (monopolistički, parazitski ili umirući kapitalizam, zvjerska ideologija, agresivni imperijalizam) i metaforama (predvečerje svjetske socijalističke revolucije), odnosno s figurama primjerenim stilskom impregniranju novinarske kolumne, a ne rječničke definicije.

imperijalizam najviši i posljednji stupanj kapitalizma, u koji je kapitalizam stupio na kraju 19. i početkom 20. stoljeća; imperijalizam je monopolistički, parazitski ili umirući kapitalizam, predvečerje svjetske socijalističke revolucije; »pet temeljnih njegovih oznaka: 1. koncentracija proizvodnje i kapitala, koja je došla do tako visokog stupnja razvoja, da je stvorila monopole, koji igraju odlučnu ulogu u privrednom životu; 2. stapanje bankovnoga kapitala s industrijskim i stvaranje, na toj bazi, "financijskoga kapitala" financijske oligarhije; 3. izvoz kapitala, za razliku od izvoza robe, dobiva osobito važno značenje; 4. stvaraju se međunarodni monopolistički savezi kapitalista, koji dijele svijet, i 5. dovršena je teritorijalna podjela zemlje među najveće kapitalističke države. Imperijalizam je kapitalizam na onom stupnju razvoja, kad se stvorilo gospodstvo monopola i financijskoga kapitala, kad je izvoz kapitala dobio istaknuto značenje, kad je počelo dijeljenje svijeta između međunarodnih trustova i kad se završila podjela čitavog zemaljskog teritorija između najkrupnijih kapitalističkih zemalja« (Lenjin). Glavna protuslovlja epohe imperijalizma jesu: protuslovlja između raznih financijskih grupa i imperijalističkih država u njihovoj borbi za izvore sirovina i za tuđe teritorije; protuslovlje između šake vladajućih »civiliziranih« nacija i stotina milijuna kolonijalnih i zavisnih naroda; razvoj imperijalizma poslije prvoga svjetskog rata karakterizira također i protuslovlje između zemlje Sovjeta i agresivnog imperijalizma; imperijalizam je rodio fašizam, zvjersku ideologiju i politiku rasne mržnje i porobljivanja naroda; pod imperijalizmom vrlo se zaoštrila nejednakost ekonomskoga i političkoga razvoja, kao i protuslovlja kapitalizma, koja vode neizbježivim ratovima. Prema tome, moguće je, da proletarijat ostvari proboj imperijalističke fronte bilo u jednoj bilo u nekoliko zemalja, ali nije moguće, da se to ostvari istodobno u svim zemljama; moguća je pobjeda socijalizma isprva u nekoliko ili u jednoj napose uzetoj zemlji, a nije moguća istovremena pobjeda socijalizma u svim zemljama; nauku o imperijalizmu, kao najvišem i posljednjem stupnju kapitalizma, izradio je Lenjin.

Također se odmah nakon početnog određenja unoska sinonimnom perifrastičnom konstrukcijom napušta telegrafski stil i prelazi u esejizam te se u definiciju uvrštava golem citat iz Lenjinova teksta, što će se prikazati kao posebna vrsta leksikografove pristranosti (v. odjeljak 4.2). Dickins (2000: 30) ističe da se ideološki sadržaj rječnika često očituje u detaljima i jedan se takav detalj u ovoj definiciji pojavljuje u vidu interpunkcijskog znaka koji signalizira ironiju (»civiliziranih« nacija), što je tipičan pokazatelj proklizavanja iz neutralne definicije u afektivnu. Drugi je takav detalj tekstni konektor prema tome koji se pojavljuje pri kraju definicije i otvara zaključnu leksikografovu prognozu o mogućoj »pobjedi socijalizma«. Dakako, i sama je ta prognoza izrazito pristrana jer sumira sva odstupanja od leksikografskih konvencija u cijeloj definiciji; osim onih već spomenutih zamjetno je uvođenje riječi proletarijat i socijalizam u definiciju, kao i navijanje za te koncepte koji se antagonistički postavljaju prema onome što označava imperijalizam. Velikom pogreškom u rječničkom definiranju značenja Landau (2001: 188) smatra podrazumijevanje podataka iz drugih definicija u rječniku ili oslanjanje na cijeli rječnik kao kontekst koji će čitatelju razjasniti sve što mu nije jasno iz definicije. Naime čitatelj obično čita samo jednu leksikografsku jedinicu, onu koju si želi razjasniti u tom trenutku, i nema na pameti definicije drugih termina koji se pojavljuju u definiciji, kao ni svijest o tome koje je ideološko stajalište leksikograf zauzeo u definicijama svih pojmova srodnih onom čiju definiciju čita. Upravo je zato »definiranje riječi u rječniku tako zahtjevan posao: svaka je definicija posve odijeljena od drugih definicija u rječniku i mora oblikovati malen, zaseban tekst« (idem) koji čitatelju omogućava da razumije značenje definirane riječi samo iz te definicije, a ne iz rječnika kao cjeline.

4.1.2. Amelioracija u normativnim definicijama

U definicijama citiranim u prethodnom odjeljku realizira se većina postupaka koje smo naveli kao pokazatelje leksikografove pristranosti. S još nekoliko ćemo definicija potvrditi svaki od njih zasebno, prije svega Klaićevu promidžbu komunističke ideologije i socijalističke demokracije koja se očituje u angažiranu i entuzijastičnu definiranju osnovnih komunističkih pojmova te čestom pozivanju na postavke ideologije marksizma-lenjinizma, posebno na ideju o podređivanju prava pojedinca zajednici, što se ovjerava citiranjem Lenjina, Marxa i Engelsa ili pozivanjem na njih (v. odjeljak 4.2). Posebno je uočljivo naglašavanje superiornosti svih komponenata socijalističkog društvenog uređenja i materijalističke filozofije, što bi se moglo držati leksikografovom mehaničkom amelioracijom značenja riječi. Naime amelioracija je jedna vrsta semantičke promjene koja podrazumijeva afirmaciju, upravo poboljšanje značenja neke riječi koje je primarno ili neutralno ili negativno konotirano (npr. pridjev brutalan 'grub, surov, bezobziran, nemilosrdan' u današnjem razgovornom jeziku označava sve što je 'izvrsno, odlično, izvanredno'). No takva se promjena značenja mora zbivati spontano, nekontrolirano, a opaziti je možemo tek kad se proširi u uporabi. Kad se u rječniku pohvalno definiraju značenja leksema koji označavaju neke nove koncepte, čini se da leksikograf forsira amelioracijski proces namećući čitateljima svoju interpretaciju toga koncepta i pokušavajući regulirati njegovu uporabu u komunikaciji, što je važno obilježje normativne definicije. Komunizam se definira kao »viši oblik besklasnog ljudskog društva«, socijalistička demokracija kao »nov, viši tip demokracije, prava najdosljednija demokracija ostvarena u socijalističkoj državi«, socijalistički humanizam kao »dosljedni, aktivni, revolucionarni, proleterski humanizam«, a materijalizam je »jedina dosljedna filozofija«. To su izravni pokazatelji da se rječnik »konformira s vladajućom ideologijom i podržava njezine norme« (Dickins 2000: 39) te da leksikograf iskazuje »lojalnost tom poretku« (idem: 61).

komunizam viši oblik besklasnog ljudskog društva gdje nema eksploatacije čovjeka po čovjeku, gdje su sredstva proizvodnje društveno vlasništvo i gdje je produktivnost rada toliko razvijena da društvo može bez ograničenja zadovoljiti svakog prema njegovim potrebama

socijalistička demokracija nov, viši tip demokracije, prava najdosljednija demokracija ostvarena u socijalističkoj državi. Socijalistička demokracija jest vladavina ogromne većine naroda nad neznatnom manjinom sa vlasti svrgnute eksploatatorske klase: ona znači ravnopravnost svih radnih ljudi bez obzira na spol i nacionalnu pripadnost. U FNRJ ostvarena je i sve se više produbljuje soc. demokracija, po kojoj sva vlast pripada radnom narodu grada i sela, a ostvaruje se preko narodnih odbora kao organa narodne vlasti, uz najveće učešće širokih narodnih masa u upravljanju državom.

socijalistički humanizam dosljedni, aktivni, revolucionarni, proleterski humanizam, kojemu je cilj oslobođenje trudbenika svih rasa i nacija od socijalnog ugnjetavanja i nejednakosti, učvršćenje prave slobode ličnosti i dostojanstva čovjeka.

materijalizam [...] materijalizam je »jedina dosljedna filozofija., vjerna čitavom učenju prirodnih nauka, neprijateljska praznovjerju, licemjerstvu i sl.« (Lenjin). Materijalizam prije Marxa bio je pretežno mehanički, metafizički, meditativan, nije se širio u područje društvenih pojava. Marx i Engels stvorili su najviši oblik materijalizma, dijalektički materijalizam; proširivši materijalizam na poznavanje društva, oni su izradili metodu i sistem historijskog materijalizma. Dijalektički i historijski materijalizam tvore teoretsku osnovu naučnog komunizma.

diktatura proletarijata prema marksističkoj nauci oblik države prelaznog vremena od kapitalizma u komunizam; do nje bezuvjetno dovodi moderna klasna borba između buržoazije i proletarijata; prvo svoje ostvarenje doživjela je diktatura proletarijata u Pariškoj komuni, a god. 1917. u sovjetskoj vlasti; jedan joj je od oblika narodna demokracija, koja je prvi puta u historiji ostvarena u FNRJ; Lenjin je d. p. karakterizirao ovako: »Diktatura proletarijata uporna je borba, krvava i nekrvava, nasilna i mirna, vojna i ekonomska, pedagoška i administrativna, protiv snaga i tradicija staroga društva.«

hegemonija proletarijata rukovođenje proletarijata revolucionarnom borbom trudbenika; Marx i Engels pokazali su prema iskustvu svjetske historije, da je borba narodnih masa protiv buržoaskog ugnjetavanja i eksploatacije osuđena na neuspjeh, ako na čelu te borbe ne stoji radnička klasa; Marx i Engels dali su temeljne skice nauke o hegemoniji proletarijata; viši oblik hegemonije radničke klase jest diktatura proletarijata

demokratski centralizam rukovodeći lenjinistički princip organizacionog ustrojstva komunističke partije, koji znači izbornost svih rukovodećih organa odozdo prema gore, periodičko polaganje računa organa partije pred svojim partijskim organizacijama, strogu partijsku disciplinu i podvrgavanje manjine većini, bezuvjetnu obvezatnost rješenja viših organa za niže, ostvarenje kritike i autokritike unutar partije.

hegelijanstvo (i hegelijanizam) filozofija F. Hegela (1770.–1831.). U Hegelovu je sistemu klasična njemačka filozofija našla svoj završetak. Hegel je idealist, ali je njegova metoda – dijalektika – revolucionarna te je u rukama Marxa i Engelsa postala osnovnom metodom materijalističke nauke. Prema Engelsovim riječima »Hegelova je velika zasluga, da je u njegovu sistemu prvi put čitav prirodni, historijski i duhovni svijet bio predstavljen kao proces, t. j. u stalnom kretanju, mijenjanju, preobražavanju i razvitku, i učinjen pokušaj, da se dokaže unutrašnja povezanost toga kretanja i razvitka«.

Katkada se definicija značenja kakva općeg ekonomskog procesa zasniva na pohvali socijalističkoj državi u kojoj se taj proces provodi poštenije i pametnije nego u bilo kojem drugom državnom uređenju (npr. kredit) ili se pohvalnom konstatacijom definicija zaključuje (npr. analiza proizvodnih troškova). Osim toga u definiciji podunoska eksproprijacija eksproprijatora javlja se posvojna zamjenica naš u sintagmama »našu zemlju« i »našu narodnu revoluciju«, kao da su čitatelji i leksikograf ne samo pripadnici iste jezične zajednice nego i istomišljenici i sudionici iste borbe.

kredit 3. u socijalističkoj se izgradnji preko kredita raspodjeljuju sredstva granama socijalističke privrede za najbrži njihov razvoj, mobilizira se unutrašnja akumulacija, ostvaruje se novčana kontrola

analiza proizvodnih troškova detaljno razmatranje uzroka sniženja ili povećanja troškova u obračunskom razdoblju. Jedno od najvažnijih sredstava za pravilno rukovođenje poduzećem. U socijalističkoj državi ne priznaje se da je planski zadatak potpuno izvršen, ako je prekoračena planirana visina troškova.

eksproprijacija eksproprijatora lišavanje buržoazije i spahijâ tvornicâ, poduzećâ, zemlje, uopće svih sredstava proizvodnje; u našoj je zemlji eksproprijacija eksproprijatora izvršena našom narodnom revolucijom

Kad pregaoci zauzeti propagiranjem socijalističkih načela nisu posve usklađeni s idealom takva djelovanja i ne provode ga na točno određen način, u rječniku će se sankcionirati i na makrostrukturnoj razini (dobit će svoj poseban, ironično intoniran, leksički unosak ili podunosak) i na mikrostrukturnoj razini (definicija neće biti pohvalna). Primjer je definicija podunoska katedarski socijalisti koji se određuju kao »predstavnici jedne vrste buržoaskog socijal-reformizma«, čime ih leksikograf, zapravo, diskvalificira jer buržoaziju definira kao »vladajuću klasu kapitalističkog društva« kojoj je izvor dohotka »eksploatacija najamnoga rada«.

katedarski socijalisti predstavnici jedne vrste buržoaskog socijal-reformizma, uglavnom profesori njemačkih sveučilišta (otuda i naziv: kateder-socijalisti, što bukvalno znači: socijalisti, koji propovijedaju sa sveučilišne katedre)

Tomu valja dodati definicije u kojima se pojedina tijela Komunističke partije Sovjetskog Saveza osuđuju zbog pritisaka na Komunističku partiju Jugoslavije, što je posebno očito u definiciji leksema Informbiro. Uz već spomenute postupke kojima se iznevjerava format koncizne rječničke definicije valja istaknuti i jedan od onih detalja koji otkrivaju angažirana leksikografa: modalni izraz u stvari u posljednjoj rečenici kojom se zaključuje izlaganje o tome što je Informbiro trebao biti i što »u stvari« jest kad ga se razotkrije.

Informbiro savjetodavni organ komunističkih partija nekih zemalja [...], osnovan god. 1947. sa zadatkom, da doprinese rješavanju problema, koji bi iskrsli u toku rada pojedinih partija, da jedinstveno nastupa u pitanju socijalističke fronte u svijetu i da obavješćuje javnost o stavu tih partija u principijelnim i drugim pitanjima. Nakon Rezolucije od lipnja 1948., uperene protiv slobode i nezavisnosti FNRJ, KP Jugoslavije prestala je da bude član Informbiroa. Informbiro je u stvari organ vlade SSSR za provođenje hegemonističke politike u svijetu.

4.1.3. Deprecijacija u normativnim definicijama

Dok se leksički unosci vezani za komunizam i socijalizam definiraju pohvalno, svi se ekonomski i politički pojmovi s negativnim prizvukom izravno povezuju s kapitalizmom ili s njegovim »posljednjim stupnjem«, imperijalizmom. U definicijama tih pojmova ponovno se narušava telegrafski stil, a definicije prerastaju u opsežne i pomalo uzrujane eseje u kojima se ponavljaju negativno konotirane fraze (»kapitalistički monopol«, »buržoaska država«, »eksploatacija narodnih masa«, »vlast nad tuđim radom«), što je još jedan pokazatelj pristranog definiranja (Dickins 2000: 30). Deprecijacija je, kao i amelioracija, vrsta semantičke promjene; podrazumijeva derogaciju, upravo pogoršanje značenja neke riječi koje je primarno ili neutralno ili pozitivno konotirano (npr. leksem kuja primarno znači 'ženka psa', a s vremenom je razvio pejorativno značenje 'žena sklona intrigama i podmuklim postupcima; pokvarena, zla žena'). I takva se promjena značenja događa spontano u jezičnoj zajednici, odnosno tek je kao rezultat dugotrajnije jezične uporabe možemo kvalificirati kao autentičnu semantičku promjenu. Ako se u rječniku negativno definiraju značenja leksema vezanih za nove društvene, ekonomske ili političke koncepte, ponovno se čini da leksikograf požuruje semantičku promjenu nastojeći pridobiti čitatelja na svoju stranu i instruirati ga kako treba razumijevati pojmove označene definiranim leksemom. Takve su definicije nužno normativne i pristrane. Kapitalizam i svi njegovi mehanizmi u Klaićevu su rječniku sinonim za sustavnu eksploataciju i ugnjetavanje radničke klase, a »[p]roces razvitka u socijalizmu ide prema likvidaciji klasa«.

buržoazija 2. danas vladajuća klasa kapitalističkog društva, koja posjeduje sredstva za proizvodnju i živi od kapitalističkog dohotka, kojemu je izvor eksploatacija najamnoga rada.

klasa [...] 2. društvenim »klasama nazivaju se velike grupe ljudi, koje se razlikuju po svom mjestu u historijski određenom sistemu društvene proizvodnje, po svom odnosu (koji je većim dijelom utvrđen i oblikovan u zakonima) prema sredstvima proizvodnje, po svojoj ulozi u društvenoj organizaciji rada, a – prema tome – po načinima dobitka i razmjerima onoga dijela društvenoga bogatstva, kojim raspolažu. Klase su takve grupe ljudi, od kojih jedna može sebi prisvojiti rad druge grupe zahvaljujući razlici njihova mjesta u određenom poretku društvene privrede« (Lenjin). U robovlasničkom društvu osnovne su klase robovlasnici i robovi, u feudalnom društvu – spahije i seljaci-kmetovi, u kapitalističkom društvu kapitalisti i proletarijat. Neizbježiva posljedica podjele društva na klase sa nepomirljivo suprotnim interesima jest klasna borba. Proces razvitka u socijalizmu ide prema likvidaciji klasa [...]

Ekonomske strategije u kapitalističkom društvu povezuju se s iskorištavanjem tuđeg rada i gomilanjem profita ili viška vrijednosti te se više puta naglašava kapitalističko protuslovlje »među društvenim karakterom proizvodnje i privatnim načinom prisvajanja«.

konkurencija 1. u kapitalističkom društvu – međusobna borba kapitalista za veći profit, za tržišta, za vrela sirovina i t. d.; konkurencija zaoštrava kapitalistička protuslovlja

koncentracija kapitala usredotočenje sve veće mase sredstava proizvodnje u rukama kapitalista, što pojačava njihovu vlast nad tuđim radom; koncentracija kao osnovna crta razvitka kapitalizma proistječe iz njemu svojstvenog osnovnog protuslovlja među društvenim karakterom proizvodnje i privatnim načinom prisvajanja [...]

protekcionizam sistem mjera ekonomske politike kapitalističkih zemalja, koje su usmjerene na uvođenje u zemlji velike industrije i na njenu zaštitu od inozemne konkurencije; na području poljoprivrede usmjerene su te mjere na povišenje prihoda poljoprivrednih imanja; u te mjere spadaju također: visoke carinske pristojbe na inozemnu robu, da se smanji njen uvoz, jačanje izvoza snižavanjem izvoznih carina, davanje novčanih potpora pojedinim kapitalistima i t. d.

Pojmovi označeni leksemima kartel, koncern, konzorcij, trust, sindikat određuju se kao oblici »kapitalističkog monopola«, a »[v]last monopola jedno je od temeljnih obilježja imperijalizma«.

kapitalistički monopoli kapitalistička udruženja u obliku kartela, sindikata, trustova, kojima je cilj, da bez takmaca zavladaju nekim granama privrede radi dobivanja viška vrijednosti. Vlast monopola jedno je od temeljnih obilježja imperijalizma. Kapitalistički monopoli ne uklanjaju konkurenciju, nego je pooštravaju i kompliciraju.

kartel 1. u buržoaskim državama jedan od oblika kapitalističkih monopola, sporazum među poduzetnicima neke grane industrije u svrhu povećanja profita, što se postizava utvrđivanjem jedinstvenih cijena robi za sve učesnike kartela, razgraničenjem područja prodaje, kod čega se čuva trgovačka i proizvodna samostalnost karteliranog poduzeća; moć kartela pokazuje porast snage krupnog kapitala i ogromno pojačanje eksploatacije narodnih masa; 2. u buržoaskim zemljama ujedinjenje ili sporazum političkih stranaka, da bi se proveo sporazumni zajednički program u nekom posebnom političkom pitanju, političkoj kampanji [...]

koncern jedan od vidova kapitalističkih monopola; udruženje poduzeća pod gospodstvom jednog kapitalista ili manje grupe kapitalista. [...] U koncernu se osobito jasno očituje srašćivanje industrijskog i bankovnog kapitala, svojstveno epohi imperijalizma.

konzorcij sporazum nekoliko banaka ili velikih kapitalista radi zajedničkog izvršenja neke financijske operacije [...]; oblik kapitalističkog monopola

trust 1. jedan od oblika kapitalističkih monopola; od drugih oblika monopola (kartela i sindikata) razlikuje se tim, što poduzeća, koja se udružuju u trust, gube svoju trgovačku i proizvodnu samostalnost i podčinjavaju se jedinstvenoj upravi

sindikat 2. jedan od oblika monopolističkog udruženja poduzetnika, viši oblik kartela; stvara se radi dobivanja viška vrijednosti postavljanjem monopolskog gospodstva na tržištima prodaje. Sindikat uzima na sebe prodaju robe sindiciranih poduzeća, oduzimajući im trgovačku samostalnost.

Očito je da su deprecijacija i amelioracija kao vrste semantičkih promjena primjeri vektornih antonima, odnosno suprotno usmjerenih procesa, te da se kao leksikografski postupci u Klaićevu rječniku simetrično distribuiraju pri definiranju ideoloških pojmova: afirmativno se definiraju leksički unosci koji označavaju pojmove komunističke ideologije, a negativno oni koji se odnose na kapitalizam.

4.1.4. Sraz amelioracije i deprecijacije u istoj definiciji

Konformiranje s vladajućom ideologijom najočitije je u definicijama leksičkih unosaka (npr. banka, eksploatacija, industrijalizacija, nacionalizacija) i podunosaka (npr. opća kriza kapitalizma) u kojima se veliča značenje vezano za socijalizam, a derogira značenje vezano za kapitalizam. Iako se u tim definicijama leksikograf nikad ne pojavljuje u 1. licu, ono implicitno izvire iz pohvala i pokuda koje su jasno polarizirane između obljubljena i omražena društvenog uređenja. Takvo otvoreno i nametljivo pozicioniranje prema dvama rivalskim konceptima Iamartino će (2017: 69) jednom nazvati leksikografskom pogreškom, a drugi put cenzurom i »agresivnom leksikografskom intervencijom« (2014: 179). Naime tvrdi da najveću društveno-kulturnu pogrešku leksikograf čini kada definicije oblikuje kao da je glasnogovornik određene društvene klase i pobornik određene ideologije te svoje stajalište prezentira kao aktualno, općevažeće i konvencionalno (Iamartino 2017: 70). Takav će postupak nazvati cenzurom ako leksikograf iznosi i vrijednosni sud o onome što definira, pa uzbuđeno osuđuje, kudi, hvali, gnuša se ili divi, na što se obično nailazi u definicijama pojmova vezanih za religiju i politiku (Iamartino 2014: 179).

banka 1. osobita vrsta kapitalističkog poduzeća, koje stavlja u promet posudbeni kapital; banke »pretvaraju mrtvi novčani kapital u djelujući, t. j. onakav, koji donosi profit, skupljaju sve i svakojake novčane prihode stavljajući ih na raspolaganje kapitalističkoj klasi« (Lenjin); u imperijalizmu banke »prerašćuju iz skromne uloge posrednika u svemoćne monopoliste« (Lenjin); 2. u socijalističkoj privredi banke su državni kreditni organi planske raspodjele novčanih sredstava na pojedine grane i poduzeća narodnoga gospodarstva

eksploatacija 1. prisvajanje tuđega rada od strane privatnih vlasnika sredstava za proizvodnju: [...] eksploatacija poprima različite oblike, zavisno od onih proizvodnih odnosa, koji su nastali u nekom društvu između neposrednih proizvođača i eksploatatora, robovlasnik eksploatira – roba, feudalac, spahija – kmeta; kapitalist prisvaja sebi rad najamnih radnika; u socijalizmu sredstva za proizvodnju postaju društvena svojina, vlast se nalazi u rukama radnih masa, ukida se eksploatacija jednog čovjeka od drugog čovjeka

industrijalizacija [...] kapitalistička industrijalizacija počinje se obično lakom industrijom, gdje se zahtijeva manje investicija i brže se dobiva profit; stvaranje akumulacije i postepeno prebacivanje sredstava u tešku industriju, koje za tim slijedi, dug je proces, koji zahtijeva nekoliko desetaka godina; historija poznaje tri puta industrijalizacije u kapitalističkim zemljama: put otimanja i pljačke kolonija, put ratnoga poraza i kontribucija, koji vrši jedna zemlja prema drugoj, put koncesija i zajmova, kojima kapitalistički razvijene zemlje zarobljuju zaostale zemlje; socijalistička industrijalizacija znači razvoj teške industrije u korist zajednice i pod kontrolom samih proizvađača, prenošenje svih grana narodne privrede na kolosijek napredne suvremene tehnike; stvaranje teške industrije u prvom Petogodišnjem planu FNRJ 1947.–1951. neophodan je preduvjet za poslijeratnu obnovu i za razvitak čitave narodne privrede, za podizanje kulturnog nivoa; ono je, nadalje, i temelj za jačanje tehničko-ekonomske nezavisnosti naše zemlje i njene obrambene sposobnosti.

nacionalizacija 1. postupak, kada država pretvara u državno vlasništvo zemlje, tvornice, poduzeća, željeznice, banke, koje su pripadale kapitalistima i spahijama; proleterska nacionalizacija uništava ekonomsku bazu kapitalističkog gospodarstva i stvara materijalnu bazu za socijalističko preuređenje društva. U SSSR bila je provedena 1917.–18., a u FNRJ nakon oslobođenja; 2. u kapitalističkim zemljama – otkup od pojedinih vlasnika zemalja, poduzeća, željeznica i dr., koji vrši država. Poslije drugoga svjetskog rata u nizu demokratskih zemalja Evrope bila je ostvarena nacionalizacija banaka i najvažnije industrije; u tim se zemljama kapitalizam sve više pretvara u državni kapitalizam.

opća kriza kapitalizma period pada kapitalističkog sistema i razvitka svjetske proleterske revolucije; počela je od vremena prvog svjetskog rata 1914.–1918. godine i Oktobarske socijalističke revolucije u SSSR [...] U socijalističkom društvu, gdje se sva proizvodnja izvodi po planu, gdje se svi proizvodni odnosi nalaze u punom razmjeru sa stanjem proizvod. snaga, jer se društveni karakter proizvodnje potkrepljuje društvenim vlasništvom na sredstva proizvodnje, nema i ne može biti krizâ.

4.1.5. Ideološke definicije neideoloških pojmova

Dickins (2000: 65) smatra da se jezik doista mijenja pod utjecajem diktatorske vlasti; te su promjene najuočljivije u administrativnom funkcionalnom stilu, a najoskudnije u diskursnim vrstama u kojima je jezik sveden »na svoj najapstraktniji oblik, tj. u rječničkim definicijama«. Zahvaljujući egzaktnosti i konciznosti kao ključnim obilježjima rječničke definicije, leksikograf može izbjeći »polemičku raspravu o širim konotacijama određenog unoska« (idem). Dosadašnji su primjeri iz Klaićeva rječnika pokazali da se leksikograf odrekao mogućnosti da izbjegne polemičku raspravu i ostane nepristran u definicijama ideoloških unosaka i podunosaka, što je donekle razumljivo zbog vremena u kojem je rječnik nastajao. Vrijeme je to u kojem se sanja o savršenom, besklasnom društvu, ali i vrijeme represije u kojem se nameću obavezni modeli mišljenja i ponašanja. Pristranost se proteže i na definicije neideoloških pojmova, točnije na opće polisemne lekseme kojima se barem jedno značenje definira ideološki, i to naglašavanjem negativnih aspekata kapitalizma. Ti su negativni aspekti već nabrojeni i ilustrirani primjerima u odjeljku 4.1.3., a radi se o kapitalističkim monopolima, stavljanju interesa pojedinca iznad interesa zajednice, ograničavanju prava naroda itd.

autarkija [...] 2. ekon. politika pojedinih zemalja, koja ide za osamostaljenjem nacionalnoga gospodarstva i prisvajanjem unutrašnjeg tržišta uz pomoć kapitalističkih monopola i najkrupnijih posjednika; najviše se očitovala u fašističkoj Njemačkoj, koja je težila, da se potpuno oslobodi uvoza inozemne robe nužne za vođenje rata

birokratizam 1. sistem uprave ili vođenja poslova države na činovnički način preko »... privilegiranih osoba... otkinutih od masa... koje stoje iznad masa« (Lenjin); 2. prevlast i odlučujuća uloga činovničkog aparata u državi, osobito u državno-kapitalističkim zemljama [...]

cenzus [...] 3. uvjeti, na temelju kojih se građanima dopuštalo da vrše ova ili ona politička prava; u kapitalističkim zemljama postoje cenzusi: imovinski, obrazovni, prebivališni i drugi, koji ograničavaju politička prava naroda (ponajviše izborno pravo radnika) [...]

fuzija [...] 2. spajanje dvaju ili nekoliko poduzeća u jedno; putem fuzije ujedinjavaju se obično istovrsna ili po proizvodnji srodna poduzeća, ili poduzeća, koja predstavljaju različite stadije rasprostranjene u kapitalističkim zemljama kao jedan od oblika monopolističkog udruživanja

individualizam 1. buržoaski nazor, koji stavlja interese pojedine ličnosti (individuuma) nasuprot interesima zajednice [...]

oportunist [...] 2. pristalica buržoazije u radničkom pokretu

penetracija [...] 2. polagano imperijalističko prodiranje neke države u drugu

plantaža 1. veliko kapitalističko poljoprivredno gospodarstvo u koloniji [...]

Posebno iznenađuju definicije u kojima se izvrće očekivani redoslijed primarnog i sekundarnog značenja polisemnog leksema. Riječ je o pojmovima koji primarno ne označavaju pojave iz polja ekonomije i politike, ali im se u Klaićevu rječniku upravo u okviru definicije primarnog značenja ističu negativni učinci kapitalizma. Tek se sekundarno opisuje njihovo dominantno značenje, ono koje bi izvornom govorniku prvo palo na pamet kad bi tu riječ čuo izoliranu, izvan konteksta. Najbolji su primjeri leksem depresija, koji se primarno definira kao 'faza kapitalističkog ciklusa', a tek sekundarno kao 'potišteno duševno stanje', te leksem korner, koji se primarno definira kao 'sporazum kapitalista', a sekundarno kao vrsta nogometnog udarca.

depresija 1. faza kapitalističkog ciklusa, koja slijedi iza krize; industrijski zastoj, koji se karakterizira pomanjkanjem potražnje robe, niskom razinom proizvodnje, nezaposlenošću, niskom razinom cijena i t. d.; 2. med. potišteno duševno stanje [...]

korner 1. kratkotrajni sporazum kapitalista [...] na burzi – sa svrhom zarade putem spekulativnog nagomilavanja gotovih zaliha robe i povišenja cijena; 2. u nogometu – kazneni udarac s ugla [...]

Neke se opće imenice definiraju »propagandistički« (Dickins 2000: 37), odnosno umjesto neutralne i informativne definicije uz njih nalazimo ideologizirane definicije u kojima leksikograf pronalazi način da istakne loše strane kapitalizma i imperijalizma (npr. definicije leksema kanonenfuter i skaut).

kanonenfuter »hrana za topove«; podrugljiv naziv za vojnike, koje sile, da se bore za imperijalističke ciljeve svojih vlastodržaca

skaut dječak izviđač, član buržoaske omladinske organizacije vojno-političkoga karaktera u kapitalističkim zemljama

Naposljetku, najviše iznenađuje izravno povezivanje nekih poslovica s kapitalističkim pogledom na ljudske odnose.

homo homini lupus čovjek je čovjeku vuk; kapitalistički pogled na ljudske odnose (vučji zakon kapitalizma), koji i nije no teoretsko uopćenje objektivnih odnosa u kapitalističkom društvu, koji proistječu iz privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju

laissez faire, laissez passer doslovno: »pustite neka svatko čini što hoće i neka sve ide svojim tokom« – deviza ekonomskog liberalizma, koja izražava interese industrijske buržoazije, a kojoj je smisao: neograničena sloboda konkurencije, nemiješanje države u ekonomska pitanja

4.1.6. Tko nije s nama, protiv nas je

»Komunisti su svoje viđenje ljudskog napretka zasnivali na jednostavnoj, apriornoj koncepciji povijesti u kojoj je istinitost njihove dogme bila nepovrediva i nepobitna« (Dickins 2000: 56). Kao što smo već vidjeli na kraju definicije leksema imperijalizam, Klaić ističe povijesnu nužnost pobjede marksizma-lenjinizma i socijalističke ekonomske revolucije, ali se na temelju rječničkih definicija stvara dojam da je još uvijek silno angažiran u ideološkom ratu između komunista s jedne strane i svih ostalih s druge strane, pa derogira sve sustave koji se ne slažu s vladajućom ideologijom i zahtijeva stalnu budnost i oprez zbog njihova djelovanja. »Sa stajališta Partije klasni su neprijatelji bili inspirirani međunarodnim reakcionarnim snagama [...] i tijekom 1950-ih još su uvijek bili prijetnja pobjedi socijalizma« (idem). U Klaićevu se rječniku neprijatelji Partije identificiraju kao posebni pokreti i kvalificiraju kao »malograđanska«, »reakcionarna«, »neprijateljska«, »oportunistička« ili »sitnoburžoaska« struja.

anarhizam 2. malograđanska, marksizmu neprijateljska struja, kojoj je značajka poricanje svake države (prema tome i diktature proletarijata), organizirane političke borbe, proleterske discipline i rukovodeće uloge proleterske partije

anarhosindikalizam malograđanska, oportunistička struja u radničkom pokretu, koja je pod idejnim utjecajem anarhizma; anarhosindikalisti smatraju, da radnici mogu popraviti svoj položaj samo štrajkovima i organizacijom ekonomske uzajamne pomoći i da se pitanjima radničkog pokreta imaju baviti samo sindikati; oni istupaju protiv toga, da radnici stvore svoju proletersku partiju; protiv učešća radnika u političkoj i parlamentarnoj borbi

eseri pripadnici jedne političke stranke u Rusiji, koji su se istakli svojim nepomirljivim držanjem prema boljševicima

liberalizam [...] U epohi imperijalizma i proleterske revolucije vrši se raspad liberalizma i njegov imperijalistički preobražaj, liberalizam nastupa jedinstveno s reakcijom protiv radničke klase i radnih masa.

likvidatorstvo reakcionarna menjševička struja u RSDRP [...]; težila je za likvidacijom, uništenjem revolucionarne ilegalne partije proletarijata. Zahtijevala prilagođenje Stolipinovu carskom režimu, pokušala podložiti ruski radnički pokret interesima buržoazije. Boljševici su se odlučno borili s likvidatorstvom za spasavanje i učvršćivanje boljševičke ilegalne partije, a god. 1912., na Praškoj konferenciji RSDRP, bili su likvidatori isključeni iz partije.

reakcija politička političko i ekonomsko protivljenje izumirućih klasa društvenomu progresu; mračnjaštvo; borba pobijeđenih eksploatatorskih klasa za povratak svojih od revolucije uništenih prava i političkog gospodstva; težnja da se opet uvede stari preživjeli poredak

nacionalizam 2. poslije pobjede buržoazije nacionalizam postaje agresivan i osvajački prema slabijim narodima, a prije svega prema internacionalizmu revolucionarnog radničkog pokreta

reformizam oportunistička struja u međunarodnom radničkom pokretu, koja je sebi uzela za zadaću, da ostvari socijalne promjene reformama, koje bi se provodile na temelju klasne suradnje s buržoazijom, i ne bi dirale u temelje kapitalističkog uređenja [...]

sindikalizam sitnoburžoaska struja u radničkom pokretu [...]; odnosi se negativno prema svakoj državi, pa i prema proleterskoj državi i diktaturi proletarijata

sovjetski revizionizam politika vlade SSSR, kako je došla do izražaja u rezoluciji Informbiroa; u podređivanju međunarodnog radničkog pokreta ciljevima i potrebama velikoruskog imperijalizma znači ona reviziju i napuštanje osnovnih načela učenja Marxa i Lenjina

Rječnici rasvjetljavaju i stavove prema prošlosti, pričem ponovno odražavaju aktualnu ideologiju određenog društva (usp. Dickins 2000: 65). U Klaićevu se rječniku svi negdašnji društveni pokreti, ekonomske teorije i povijesni događaji bliski komunizmu i socijalnoj demokraciji u definicijama naveliko hvale (čartizam, februarska revolucija, Oktobarska revolucija, Kuomintang ili sunjatsenizam, laburisti, volterijanizam), a oni koji nisu posve usklađeni s komunističkom ideologijom povezuju se s kapitalizmom ili revizionizmom i otvoreno se kude (blankizam, bonapartizam, fanarioti, kautskijanizam, maltuzijanizam, oktobristi, milerandizam ili ministerijalizam, liberalizam, slavjanofilstvo, samuraj, spartakist, vigi). Jednako se tako obezvređuju sva filozofska učenja koja nisu u suglasju s dijalektičkim materijalizmom (berkeleizam, empiriokriticizam, empiriomonizam, empiriosimbolizam, mahizam, neokantizam, mehanicizam, mutualizam, solipsizam, subjektivni idealizam, subjektivizam), dok se ona koja mu odgovaraju hvale (nominalizam).

Unutar tako uspostavljena okvira, koji oblikuju savršen socijalizam i gnjusan kapitalizam, »sve prednosti kapitalističke demokracije pred komunizmom« (sloboda govora, osnivanja udruga, organiziranje inicijativa i pokreta, briga za prava manjina, ženska prava itd.) »drže se nevažnima« (Dickins 2000: 55), pa se prešućuju i ne spominju u definicijama.

4.2. Citiranje određenih izvora u definicijama

Rječnici njeguju specifičnu vrstu intertekstualnosti (Mackintosh 2006: 53). Naime nijedan rječnik ne može biti posve autonoman jer priziva vezu sa svim drugim rječnicima, pogotovo s onima koji su napisani na istom jeziku, zbog čega Frawley (1985: 14) tvrdi da je svaki rječnik »intertekst u diskursnom prostoru zvanom leksikografija«. Iako se leksikografska intertekstualnost može prepoznati i u makrostrukturnim zahvatima (npr. u preuzimanju leksičkih unosaka i podunosaka iz drugih rječnika, posebno iz onih specijaliziranih), ipak se ponajviše očituje na mikrostrukturnoj razini, i to u primjerima i citatima kojima se ilustrira definirano značenje. Primjeri u rječnicima mogu biti konstruirani i tada se ne može govoriti o intertekstualnosti; ona se prepoznaje u citatima koji mogu biti preuzeti iz drugih rječnika, ali i iz svih drugih izvora napisanih i izgovorenih na jeziku kojim je rječnik pisan. No primjeri se za opće rječnike ekscerptiraju isključivo iz pisanoga korpusa, obično iz kanonskih tekstova nacionalne književnosti, što smo u drugom poglavlju istaknuli kao jedan od razloga zbog kojih rječnik ne može biti posve objektivan. Naime ako se citati kojima se ilustrira jezična uporaba leksičkog unoska preuzimaju isključivo iz pisanih izvora, ne može se prikazati funkcionalnostilska, dijalektna i sociolektna raslojenost jezika, što znači da je selekcija citata za leksikografske jedinice uvijek u nekoj mjeri pristrana. Ako se pritom posebno favoriziraju pisani tekstovi vodećih ideologa aktualnog državnog uređenja, citiranje u rječnicima nije samo pristrano, nego i jednostrano. Osim načina na koji se biraju izvori ilustrativnih citata pristran može biti i tretman tih citata u leksikografskoj jedinici, što ćemo pokazati na primjerima iz Klaićeva rječnika.

Od leksikografa se očekuje da sâm oblikuje definicije leksičkih unosaka, i to prema načelima opisanim u poglavlju 4.1; citati mu služe kao dopunsko ili fakultativno sredstvo za pojašnjenje definicije sročene prema leksikografskim konvencijama koja katkada može biti prezahtjevna za neke čitatelje. Primarna je funkcija citata ilustrativna i podrazumijeva uključivanje riječi iz leksikografske natuknice u cjelovitu rečenicu kako bi se oprimjerila njezina konkretna uporaba u kontekstu. Međutim mnogobrojni citati u Klaićevu rječniku nisu smješteni na dopunsko mjesto u leksikografskoj jedinici i nisu u službi primjera jezične uporabe, nego postaju dio definicije. Pritom leksikograf prepušta kreativan prostor rječničke definicije autoritetu koji »zna bolje« i ustupa mu svoj glas, čime je promašena ilustrativna svrha uvrštavanja citata u rječnik. Takva se praksa pojavljuje ponajprije u definicijama (ideoloških) leksičkih unosaka iz polja ekonomije i politike u kojima leksikograf ili osamostaljuje citat dajući mu velik prostor u definiciji (socijalizam, blankizam, liberalizam, utopijski socijalizam, ekonomska baza) ili citatom dovršava svoje rečenice (centralizacija kapitala, čartizam, lumpenproletarijat).4

socijalizam [...] »Proletarijat će svoju vlast iskoristiti za to, da postepeno oduzme buržoaziji sav kapital, da u rukama države, t. j. proletarijata organiziranog kao vladajuća klasa, centralizira sva oruđa za proizvodnju i da što je moguće brže poveća masu proizvodnih snaga... Kad u toku razvitka budu iščezle klasne razlike i cijela proizvodnja bude koncentrirana u rukama udruženih individuâ, javna će vlast izgubiti politički karakter... Na mjesto starog buržoaskog društva s njegovim klasama i klasnim suprotnostima stupa udruživanje, u kome je slobodni razvitak svakog pojedinca uvjet slobodnog razvitka za sve.« Marx–Engels: Komunistički manifest

blankizam po definiciji Lenjina »blankizam je teorija koja poriče klasnu borbu. Blankizam očekuje spas čovječanstva od najamnog robovanja ne putem klasne borbe proletarijata, nego putem urote nevelike manjine intelektualaca.«

liberalizam 2. »Liberali se razlikuju od konzervativaca (crnostotinaša) time, što predstavljaju interese buržoazije, kojoj je neophodno potreban napredak i koliko-toliko normaliziran juridički poredak, poštovanje zakonitosti, ustava, osiguranje izvjesne političke slobode. Ali ta progresivna buržoazija još se više boji demokracije i pokreta masa nego reakcije« (Lenjin).

utopijski socijalizam [...] »kritizirao je kapitalističko društvo, osuđivao, proklinjao ga, maštao o njegovu uništenju, fantazirao o boljem poretku, uvjeravao bogate o nemoralnosti eksploatacije. Ali utopijski socijalizam nije mogao pokazati pravoga izlaska. Nije znao ni razjasniti bit najamnoga ropstva pod kapitalizmom, ni otkriti zakone njegova razvitka, ni naći onu društvenu snagu, koja je sposobna da postane tvorac novoga društva« (Lenjin)

ekonomska baza zbir društvenih proizvodnih odnosa, koji odgovaraju određenom stupnju razvitka materijalnih, proizvodnih snaga društva – »realna baza, na kojoj se diže pravna i politička nadgradnja i kojoj odgovaraju određeni oblici društvene svijesti« (Marx)

centralizacija kapitala ujedinjenje već stvorenih kapitala, »eksproprijacija, koju jedan kapitalist izvrši nad drugim, pretvaranje mnogih kapitala u nevelik broj krupnih kapitala« (Marx); podčinjavanje »jedinstvenom centru sve većega broja bivših relativno samostalnih ili, bolje rečeno, lokalno zatvorenih gospodarskih jedinica« (Lenjin)

čartizam [...] čartizam je odigrao veliku historijsku ulogu kao »prvi široki, doista masovni politički oblikovani proletersko-revolucionarni pokret« (Lenjin)

lumpenproletarijat deklasirani, propali ljudi (bosjaci, prosjaci), »pasivni produkt gnjiljenja najnižih slojeva staroga društva« (Marx i Engels)

U svim navedenim primjerima narušava se telegrafski stil jer se u rječničku definiciju unosi diskursna strategija karakteristična za znanstvene radove. Računajući na čitatelje koji će razumjeti takav stil, leksikograf nesvjesno patronizira manje vješte i slabije obrazovane korisnike rječnika koji od te knjige očekuju jednostavnu i sažetu informaciju (usp. Mackintosh 2006: 49). U tom smislu u Klaićevu rječniku nailazimo na očitu kontradiktornost: u skladu s komunističkom ideologijom leksikograf veliča proletersku klasu, a rječničke definicije piše jezikom koji pripadnici te klase vjerojatno ne razumiju.

Landau (2001: 195) ističe da citati u definicijama moraju biti kratki, jasni i smisleni računajući pritom na to da je načelo ilustrativnosti kao nulti kriterij već uključeno u izbor citata. Iz takva je podrazumijevanja praktične svrhe citata jasno da se u leksikografskoj praksi uopće ne pomišlja na to da bi citat mogao biti konstitutivni dio definicije. Stoga je Klaićevo tretiranje citata u normativnim definicijama najjasniji pokazatelj s jedne strane njihove pristranosti, a s druge strane napuštanja leksikografskih konvencija u njihovu oblikovanju i prelaska u esejistički, polemički i znanstveni diskurs te u iscrpnost enciklopedijske natuknice. Ekstreman vid takve prakse očituje se u definicijama koje su u cijelosti citati (npr. dva od tri značenja leksema bonapartizam definiraju se isključivo citiranjem, a u definiciji podunoska neograničena ili apsolutna monarhija izvan citata ostaje samo leksikografova relativna zamjenica s prijedlogom).

bonapartizam 2. »Bonapartizam (po imenu dvaju francuskih careva Bonaparta) zove se vlada, koja se trudi da izgleda nestranačka, iskorišćujući krajnje oštru međusobnu borbu kapitalističkih i radničkih stranaka. U stvari, služeći kapitalistima, takva vlada prije svega zavarava radnike obećanjima i sitnim ustupcima« (Lenjin); »temeljno historijsko obilježje bonapartizma: državna vlast, oslanjajući se na vojsku (na najgore njene elemente), lavira između dvije neprijateljske klase i snage, koje više ili manje drže protutežu jedna drugoj« (Lenjin); 3. »preuzimanje vlasti formalno zakonitim putem, ali u biti protiv volje naroda« (Lenjin)

neograničena ili apsolutna monarhija u kojoj »vrhovna vlast pripada potpuno i nerazdjeljivo (neograničeno) caru... bez ikakvog učešća naroda u zakonodavstvu i u kontroli upravljanja«, to je – »samovlašće činovnika i policije i obespravljenost naroda« (Lenjin)

Nakon osnovnog zahtjeva da citati moraju biti ilustrativni i koncizni te da se donose iza definicije leksičkoga značenja Landau (2001: 196) iznosi pravilo po kojem se jasno »moraju navesti kriteriji prema kojima su citati birani«. Klaić se ne drži ni toga pravila ni onoga prema kojem se treba ograničiti broj citata iz istog izvora (idem: 198). U cijelom rječniku citira samo tri autora, što potvrđuju i sve definicije značenja uvrštene u ovaj rad. Riječ je o Vladimiru Iljiču Lenjinu, Karlu Marxu i Friedrichu Engelsu. Klaić na njih upućuje samo navođenjem prezimena i tek na nekoliko mjesta navodi naslov knjige iz koje preuzima citat.5 Prema današnjim bi se konvencijama citiranja očekivalo da su negdje u rječniku navedeni bibliografski podaci o svim tekstovima trojice autora koji se citiraju u rječniku. No jedina dodatna oprema koju Klaićev rječnik sadržava jesu »Predgovor« (V–VII) i »Popis kratica« (IX–XI); ne postoji popis citiranih izvora niti se u »Predgovoru« objašnjava kriterij njihova izbora. Današnjem je čitatelju jasno, kao što je bilo jasno i čitatelju suvremeniku Klaićeva rječnika, da su Marx, Engels i Lenjin najveći autoriteti čijim je riječima Klaić mogao potvrđivati svoja ideološka opredjeljenja. Takvo selektivno navođenje citata iz autoritativnih izvora u svrhu ovjeravanja vlastitih definicija, ali i vlastitih stavova kao ispravnih i općevažećih, Iamartino (2014: 183–186) ne drži samo pristranošću nego i vrstom leksikografske cenzure.

Osim u definicijama ekonomskih i političkih pojmova Klaić citira Marxa, Engelsa i Lenjina ili se poziva na njih i u definicijama općih apstraktnih imenica gdje se uopće ne očekuje upućivanje na autoritete komunističke ideologije. No i takvi unosci mogu katkada poslužiti kao niša za suptilnu promidžbu dijalektičkog materijalizma i ideje o klasnoj borbi te njezinih glavnih ideologa.

apstrakcija 1. [...] »Od živoga promatranja do apstraktnoga mišljenja i od njega do prakse – to je dijalektički put spoznaje istinâ, spoznaje objektivne stvarnosti.« (Lenjin)

epoha 2. hist. izraz, koji se često miješa s periodom i, dapače, s erom; Marx dijeli historiju klasnoga društva na socijalno-ekonomske napredne epohe ili formacije, koje slijede jedna za drugom i predstavljaju svaka u procesu razvitka proizvodnih snaga viši stupanj nego prethodna (epoha feudalizma, epoha, kapitalizma, epoha socijalizma)

gentilno uređenje rodovsko uređenje prvobitne zajednice, koja nije znala za nejednakost i eksploataciju i osnivala se na zajednici sredstava za proizvodnju, koja su bila krajnje nerazvijena; »Gentilno uređenje u svome cvatu... pretpostavljalo je krajnje nerazvijenu proizvodnju... dakle gotovo posvemašnju podložnost čovjeka nerazumljivoj okolnoj prirodi, koja se ispriječila pred njim...« (Engels)

realizam 1. vodeći pravac u historiji književnosti i umjetnosti [...]; »realizam znači, osim istinitosti detalja, istinitost reprodukcije tipičnih karaktera u tipičnim okolnostima« (Engels)

utopija 2. utopija u politici – »želja takve vrste, koja se nikako ne može ostvariti, ni sada, ni ubuduće, želja, koja se ne oslanja na društvene snage i koja se ne potkrepljuje rastom, razvitkom političkih, klasnih snaga« (Lenjin)

Svoju negativnu definiciju kakve ekonomske teorije koja nije u skladu s marksizmom ili kakva filozofskog učenja koje nije u suglasju s dijalektičkim materijalizmom leksikograf gdjekad verificira Lenjinovim ili Marxovim vrijednosnim sudom.

berkeleizam [...] Lenjin je podvrgnuo berkeleizam poraznoj kritici u svome djelu »Materijalizam i empiriokriticizam«.

empiriokriticizam [...] Lenjin je u svom djelu »Materijalizam i empiriokriticizam« podvrgao empiriokriticizam poraznoj kritici.

empiriomonizam [...] poraznu kritiku empiriomonizma dao je Lenjin u knjizi »Materijalizam i empiriokriticizam«.

empiriosimbolizam [...] nenaučnost empiriosimbolizma raskrinkao je Lenjin u knjizi »Materijalizam i empiriokriticizam«.

kriticizam [...] »Kritičku« filozofiju opovrgnula je marksističko-lenjinistička nauka o praksi kao kriteriju istine.

mutualizam [...] Marx je ovo učenje podvrgnuo poraznoj kritici.

prudonizam [...] Marx je podvrgao prudonizam razornoj kritici u djelu »Bijeda filozofije«.

Tendenciozan izbor citata koji su uvršteni u rječnik i supstituiranje dijelova definicije ili cijelih definicija tim citatima prikazuje značenje pojedinih leksičkih unosaka onakvim kakvim ga vidi sastavljač definicije, a ne onakvim kakvo doista jest. U Klaićevu je to rječniku jasan pokazatelj leksikografske pristranosti i »cenzure« (Iamartino 2014) kojoj je osnovni mehanizam leksikografova interpretacija nove društvene stvarnosti zasnovana na favoriziranju ideologije marksizma-lenjinizma. Šire posljedice tog postupka sažeo je Landau (1985: 269), pa ćemo tim pristrano izabranim citatom završiti ovo poglavlje:

[...] kad rječnici izaberu jedan skup [društvenih] vrijednosti i pretpostave ga drugom skupu [društvenih] vrijednosti, tada tim izabranim vrijednostima osiguravaju stabilnost i autoritativnost; suptilno ih predstavljajući jezikom koji rabe (tj. metajezikom), mogu progresivno djelovati na buduće društvene promjene [...].

5. Nepristrani zaključak

Rječnici ne mogu biti posve nepristrane knjige zbog niza razloga od kojih u zaključku valja istaknuti barem dva. Prvo, leksikografi su ljudi koji žive i participiraju u određenoj kulturi, pa nije neobično da su definicije leksičkoga značenja u rječnicima često usklađene »s dominantnim etosom i predrasudama vremena« u kojem rječnik nastaje (Landau 2001: 421). Drugo, budući da su rječnici »proizvodi namijenjeni prodaji«, leksikografi su izloženi istim »društvenim pritiscima kao i svi pojedinci ili organizacije« koji nešto proizvode (idem: 424). U ovom smo radu nastojali prikazati utjecaj dominantne političke ideologije ponajprije na mikrostrukturnu razinu Klaićeva Rječnika stranih riječi, izraza i kratica (1951) jer se u definicijama leksičkih unosaka i u citatima uvrštenim u leksikografske jedinice eksplicitno potvrđuje da je taj rječnik duboko prožet marksističko-lenjinističkom ideologijom. Pitanje je radi li se doista samo o utjecaju te ideologije na leksikografa koji je svojevoljno postao njezin glasnogovornik ili se može spekulirati o pritiscima diktatorske vlasti na leksikografa koji je u rječniku morao iznijeti nametnutu mu interpretaciju nove stvarnosti.

Ako je mikrostruktura Klaićeva rječnika rezultat nastojanja da se afirmiraju norme postojećeg socijalističkog poretka jer je leksikograf bio uvjeren u njihovu ispravnost i čestitost, tada se ne može tvrditi da je leksikografski integritet žrtvovan zbog ideološkog konformizma jer oblikovanje i objavljivanje rječnika nije bilo svjesno motivirano željom da se jezik podredi ideološkim normama toga vremena.

Međutim Dickins (2000: 27) ističe da su češki komunisti shvaćali da jezik ima golemu ulogu »u posredovanju društveno-političkih i ekonomskih promjena, pa su cijenili važnost kodificiranja novih jezičnih normi koje su držali presudnim i nepromjenjivim značajkama socijalističkog života«. Stoga nije teško zamisliti ni to da su jugoslavenski komunisti intervenirali u leksikografske procese i uvjetovali objavljivanje rječnika podobnošću njegova sadržaja. U tom slučaju maločas iznesena pretpostavka o nedirnutom leksikografovu integritetu zvuči naivno i valjalo bi je korigirati pomalo rezigniranom opaskom da Klaićev rječnik vjerojatno ne bi bio objavljen da nije bio napisan upravo tako kako je napisan. Sljedeći je veliki izazov u čitanju Klaićeva rječnika prelistavanje kasnijih njegovih izdanja i istraživanje promjena u definicijama svih unosaka spomenutih u ovom radu.

Iako to neće biti nimalo originalno, ovaj ćemo rad završiti citatom kojim Iamartino (2017: 73) zaokružuje svoju raspravu o pogreškama u leksikografiji. Radi se o sentencioznoj rečenici velikoga britanskog leksikografa Samuela Johnsona iz 1784. o nesavršenosti rječnika: »Rječnici su kao satovi: i najgori je bolji od nikakvog, a ni od najboljeg ne možeš očekivati da je posve točan« (usp. Lynch Piozzi 2013: 406). Klaićev rječnik svakako pripada potonjoj skupini rječnika, onim najboljima, a točnost mu narušavaju leksikografove pristranosti za koje ne možemo biti posve sigurni jesu li spontane ili nametnute.

Literatura

  • Aitken, A. J. 1973. Definitions and Citations in a Period Dictionary. Lexicography in English 211/1: 259–265.
  • Anić, Vladimir. 2005. Veliki rječnik hrvatskoga jezika. Zagreb: Novi liber.
  • Benson, Phil. 2001. Ethnocentrism and the English Dictionary. London – New York: Routledge.
  • Béjoint, Henri. 1994. Tradition and Innovation in Modern English Dictionaries. Oxford: Clarendon Press.
  • Béjoint, Henri. 2010. The Lexicography of English: From Origins to Present. Oxford: Oxford University Press.
  • Buzon, Christian. 1979. Dictionnaire, langue, discours, idéologie. Langue française 43: 27–44.
  • Dickins, Tom. 2000. Changing Ideological Directions: A Study of the Czech Dictionary Slovník jazyka českého (1937–1952). Slavonica 6/1: 24–74.
  • Frawley, William. 1985. Intertextuality and the Dictionary: Toward a Deconstructionist Account of Lexicography. Dictionaries: Journal of the Dictionary Society of North America 7: 1–20.
  • Green, Jonathon. 1996. Chasing the Sun: Dictionary-Makers and the Dictionaries they Made. London: Jonathan Cape.
  • Hanks, Patrick. 2016. Definition. U: Philip Durkin (ur.) 2016. Oxford Handbook of Lexicography. Oxford: Oxford University Press, 94–122.
  • Iamartino, Giovanni. 1990. The lexicographer as a biassed witness: social, political, and religious criticism in Baretti's »English-Italian Dictionary«. Aevum 64/3: 435–444.
  • Iamartino, Giovanni. 2014. Lexicographers as Censors: Checking Verbal Abuse in Early English Dictionaries. U: Giuliana Iannaccaro – Giovanni Iamartino (ur.) 2014. Enforcing and Eluding Censorship: British and Anglo-Italian Perspectives. Newcastle upon Tyne: Cambridge Scholars Publishing, 168–196.
  • Iamartino, Giovanni. 2017. Lexicography, or the Gentle Art of Making Mistakes. Altre Modernità. Numero speciale. Errors: Communication and its Discontents: 48–78.
  • Klaić, Bratoljub (prir.) 1951. Rječnik stranih riječi, izraza i kratica. Zagreb: Državno izdavačko poduzeće Hrvatske.
  • Kovčić, Dragutin [Ognjen Prica]. 1940. Rječnik stranih riječi. Drugo popravljeno i prošireno izdanje. Zagreb: Nakladna knjižara Orbis.
  • Landau, Sidney I. 1985. The Expression of Changing Social Values in Dictionaries. Dictionaries: Journal of the Dictionary Society of North America 7: 261–269.
  • Landau, Sidney I. 1989. Dictionaries: The Art and Craft of Lexicography. Cambridge: Cambridge University Press.
  • Landau, Sydney I. 2001. Dictionaries: The Art and Craft of Lexicography. Second edition. Cambridge: Cambridge University Press.
  • Mackintosh, Kristen. 2006. Biased Books by Harmless Drudges: How Dictionaries are Influenced by Social Values. U: Lynne Bowker (ur.) 2006. Lexicography, Terminology, and Translation: Text-based Studies in Honour of Ingrid Meyer. Ottawa: University of Ottawa Press, 45–64.
  • Mills, Jane. 1989. Womanswords: A Vocabulary of Culture and Patriarchal Society. Harlow: Longman.
  • Moon, Rosamund. 1989. Objective or Objectionable? Ideological Aspects of Dictionaries. English Language Research 3. Language and Ideology: 59–94.
  • Naess, Arne. 1956. Democracy, Ideology, and Objectivity: Studies in the Semantics and Cognitive Analysis of Ideological Controversy. Oslo: Norwegian Research Council for Science and the Humanities.
  • Piozzi, Hester Lynch (ur.) 2013. Letters to and from the Late Samuel Johnson, LL.D.: To Which Are Added Some Poems Never before Printed. Volume II. Cambridge: Cambridge University Press.
  • Pišković, Tatjana. 2016. Perpetuiranje rodnih stereotipa u hrvatskim rječnicima. Romanoslavica 52/2: 343–363.
  • Robertson, James. 2015. Speaking Titoism: student opposition and the socialist language regime of Yugoslavia. U: Petre Petrov – Lara Ryazanova-Clarke (ur.) 2014. The Vernaculars of Communism: Language, Ideology and Power in the Soviet Union and Eastern Europe. London – New York: Routledge, 112–129.
  • Samardžija, Marko. 2019. Hrvatska leksikografija: Od početaka do kraja XX. stoljeća. Zagreb: Matica hrvatska.
Bilješke

1 Radi se o Rječniku stranih riječi Dragutina Kovčića (pseudonim publicista i političara Ognjena Price) koji je objavljen u Zagrebu 1938. Drugo izdanje objavljeno je već 1940. »i ono je god. 1945. poslužilo kao podloga Rječniku stranih riječi, izraza i kratica, što ga je tada, bez potpisa autora, izdao Nakladni zavod Hrvatske« (Klaić 1951: V). U »Predgovoru« Klaićeva rječnika ističe se da je Pricin rječnik »najzapaženiji i najtraženiji« dotadašnji rječnik stranih riječi te da je Ognjen Prica »narodni heroj«; citira se poveći odlomak iz predgovora toga rječnika i zaključuje da »Pricinim riječima nema uredništvo ovoga izdanja ništa ni dodati ni oduzeti« (idem: V–VI).

2 U Kovčićevu (Pricinu) Rječniku stranih riječi (1940), koji je i neposredni prethodnik Klaićeva rječnika i njegov predložak, ne nalazimo unoske agrarna reforma, anarhosindikalizam, blankizam, eseri, Informbiro (jer još nije bio osnovan), kautskijanizam, kombjedi, Kominforma, Kompartija, Komunistička internacionala, Komunistička partija, komunistički manifest, kontrahaža, lumpenproletarijat, odzovisti, proletkult, Propodjel, Schutzbund, skojevac, socijal-šovinisti, stahanovski pokret, udarnik, kao ni podunoske prvobitna akumulacija, analiza proizvodnih troškova, centralizacija kapitala, ekonomska baza, socijalistička demokracija, demokratski centralizam, eksproprijacija eksproprijatora, hegemonija proletarijata, kapitalistički monopol, klasici marksizma-lenjinizma, kolektivizacija poljoprivrede, koncentracija proizvodnje, kriza hiperprodukcije, Manifest Komunističke partije, marksistička dijalektička metoda, narodni komesarijat, opća kriza kapitalizma, oportunizam u radničkom pokretu, Petogodišnji plan, socijalistička demokracija, socijalistička industrijalizacija, socijalistički humanizam, sovjetski revizionizam. Stoga je očito da su mnoge ideološki konotirane leksičke jedinice prvi put registrirane upravo u Klaićevu rječniku.

U Anićevu Velikom rječniku hrvatskoga jezika (2005) nema ovih unosaka: katedarski socijalisti, kombjedi, kompartija, likvidatorstvo, odzovisti, Ohrana, Propodjel, Schutzbund, socijal-šovinisti, socijalni revolucionari. Od svih nabrojenih Klaićevih podunosaka Anić ima samo ove: ekonomska baza, demokratski centralizam, dijalektički materijalizam, diktatura proletarijata, historijski materijalizam, Manifest Komunističke partije. Ako su leksičke jedinice koje su u Klaićevu rječniku imale status ideoloških unosaka i podunosaka nakon 54 godine pronašle svoje mjesto u općem jednojezičnom rječniku hrvatskoga jezika, onda je prije riječ o leksikografskom vizionarstvu nego o pristranosti. Dodajemo ovu opasku kao argument oprezu s kojim govorimo o pristranosti na makrostrukturnoj razini rječnika.

3 Jedine dvije iznenađujuće opsežne definicije neideoloških pojmova na koje smo naišli u Klaićevu rječniku nalaze se uz unoske radiolokacija (36 redaka) i magnetofon (28 redaka). U njima se također oblikuju cjelovite rečenice, odnosno napušta se telegrafski stil definiranja, a diskurs je znanstven i neproničan čitateljima koji nisu stručnjaci u tom području. No za razliku od tipičnih normativnih definicija u spomenutim dvjema definicijama ne opaža se afektivan ton ni leksikografovo angažirano proklamiranje jedne interpretacije pojave koju unosci označavaju, jednostavno zato što su im značenja egzaktna. Dakle definicije jesu preopširne i ne poštuju kriterije zamjenjivosti, nužnosti i dostatnosti, ali ostaju realne i ne ovjeravaju se citatima iz stručnih izvora, što je jedno od osnovnih obilježja normativnih definicija u Klaićevu rječniku.

4 Usp. definicije leksičkih unosaka imperijalizam u odjeljku 4.1.1., diktatura proletarijata, materijalizam i hegelijanstvo u odjeljku 4.1.2, klasa u odjeljku 4.1.3. i banka u odjeljku 4.1.4. U definiciji hegelijanstva citira se Engels, a u definicijama svih ostalih unosaka Lenjin.

5 Nakon čitanja cijelog rječnika i ispisivanja leksikografskih jedinica u kojima se pojavljuju citati mogu se izlučiti samo tri naslova koja se u rječniku navode uz autorovo prezime: Komunistički manifest K. Marxa i F. Engelsa, Materijalizam i empiriokriticizam V. I. Lenjina i Bijeda filozofije K. Marxa.