Biblioteka

Petar Guberina: Zvuk i pokret u jeziku

Primjena vrednota govornog jezika i misaone analize na književne tekstove

(Lingvističko-stilistički kriterij i umjetnički kriterij)

Četvrto poglavlje predstavlja primjenu općih principa iz prvog poglavlja i primjenu zaključaka u poglavljima o rečenici i stilistici (drugo i treće poglavlje).

U ovom poglavlju težim dvostrukom cilju. Prvo: želim pokazati, kako se izložena teorija o vrednotama govornog jezika i riječi može primijeniti na literarni tekst; drugo: hoću da utvrdim principijelne ograde, koje postoje između jezične i umjetničke analize.

U tu svrhu iznosim na jednom literarnom tekstu, u čemu se sastoji povezanost i odvojenost između lingvističko-stilističkog i umjetničkog kriterija. Čitavo poglavlje nosi u tom smislu podnaslov »Lingvističko-stilistički i umjetnički kriterij

1. Asimilacija ili razgraničenje?

Artikulirana riječ u neumjetničkoj cjelini (na pr. u logici) i u umjetničkoj (u prozi ili stihu) privlači vrlo često s jednakom snagom gramatičare i lingviste uopće. Ali pri ocjeni izraza, pri određivanju kriterija pojavljuju se dvovrsne predrasude: s jedne strane izražajnost, »snaga« pojedinog izraza u literarnom tekstu uzima se izvan konteksta, i stvaraju se zaključci o objektivnoj snazi izraza; i obratno: često se smatra, da pojedina obična riječ ne može služiti kao elemenat umjetničkog izraza.

Treba priznati, da je to miješanje uvjetovano gotovo samom prirodom materije, i to iz ovih razloga: 1. Razumijevanje umjetničkih izraza s pomoću artikulirane riječi osniva se na razumijevanju općeg, neumjetničkog izraza, 2. Umjetnik uspijeva svojim talentom kombinirati izraze, koji su kao manje cjeline vrlo često ekspresivni i izvan veće umjetničke cjeline. Ima jedno područje jezičnog izraza, koje je naročito sklisko i nekako fluidno; područje, koje upravo navodi svakog lingvistu, da prihvati umjetnički kriterij. Radi se o stilističkom izrazu, na kome ću se specijalno zadržati.

Ch. Bally definira stilistiku ovako:

»La stylistique étudie donc les faits d'expression du langage organise au point de vue de leur contenu affectif, c'est-à-dire l'expression des faits de la sensibilité par le langage et l'action des faits de langage sur la sensibilité.«39 (Tr. styl. fr. I, 16.)

Gotovo četrdeset godina moderna lingvistika obrađuje, primjenjuje tu stilistiku na razne jezične izraze, konstrukcije, uzete iz običnoga govornog jezika ili iz literature.

Stilistika je tako postala nauka, koja proučava, analizira jezične izraze (misaono-) emocionalnih stanja, sadržaja.

Artikulirane riječi i vrednote govornog jezika (intonacija, intenzitet, rečenični tempo, pauza, mimika, gesti i stvarni kontekst) kombiniraju se svestrano u stilističkom izrazu, stvaraju toliko posebnih vrijednosti, da se te cjeline u punom svom opsegu mogu naći u pojedinim cjelinama umjetničkog izraza.

To je navelo suvremene teoretičare stilistike, kao J. Marouzeaua i L. Cressota, da gotovo poruše mostove s Ballyjevom stilistikom, koja je principijelno držala stilistiku na terenu objektivnosti, općega neumjetničkog izraza. Devoto i Galichet približuju se mnogo koncepcijama Marouzeaua, iako nisu obrazložili svoje praktične stavove.

Ali tu se postavljaju dva vrlo važna pitanja: Prvo je, da li se principijelno smije miješati stilistika i umjetnički izraz. Drugo je, kako da se okoristimo lingvističko-stilističkom analizom pri analizi umjetničkog izraza (artikulirane riječi).

Što se tiče prvog problema, smatram, da je svako identificiranje stilistike (kao objektivne znanosti, koja proučava izraz afektivnosti u jeziku) i umjetnosti potpuno pogrešno. To se može dokazati s pomoću bilo kojeg primjera, koji ide na područje stilistike. Izrazi: on ti je bačva bez dna (u smislu rasipnika) ili on je magarac (ako je rečeno za nepristojna ili tvrdoglava čovjeka) predstavljaju stilističke izraze, stilističke vrijednosti. Ovim je izrazima dat intenzivno-emocionalni stav mnogo jače, nego da su upotrebljeni izrazi: on je rasipan, on je nepristojan, on je tvrdoglav. Upotrebom ovih stilističkih izraza nije izraženo samo neko objektivno mišljenje s neodređenim subjektivnim stavom (jer i u nestilističkom izrazu postoji uvijek objektivno-subjektivni stav), već je izabran naročit izraz za subjektivno, afektivno stanje, stav.

Da li ti stilistički izrazi mogu sami po sebi kreirati umjetničku vrijednost? Ne mogu. Jer kad bi mogli, onda bi bilo dovoljno upotrebljavati pretjerane izraze, i književno bi djelo bilo izgrađeno.

Ali isto tako je nerealno govoriti, da jezična, lingvističko-stilistička analiza ne može pridonijeti analizi umjetničkog jezičnog izraza. Svaki je od nas više puta opazio, da je takva analiza bila vrlo korisna za razumijevanje umjetničkog izraza, i to ne samo u smislu leksikološkom, da se shvati osnovni smisao tekstova, nego i za dublje prilaženje umjetničkom tekstu. Tko je čitao komentare grčkih i rimskih klasika, literarnih tekstova, naročito francuskih; tko je čitao analize (literarnih tekstova) Spitzera, Marouzeaua, Devota, Skoka (usp. Stil Marulićeve »Judite«), i mnogih drugih, taj znade, da se preko jezične analize, naročito stilističke, vrlo uspješno ulazi u umjetnički tekst.

2. Lingvističko-stilistička analiza literarnog teksta

Osim rezerve, koju sam prethodno postavio (u vezi miješanja lingvističko-stilističkog izraza i umjetničkog izraza), potrebno je istaći, da nas svaka jezična analiza, lingvističko-stilistička analiza, ne uvodi s jednakim uspjehom u umjetnički izraz. Naprotiv, mnoge jezične analize, formalističke jezične analize, u prvom redu, mogu da skriju, potamne umjetničku vrijednost izraza. Ako se jezična strana analize osniva na pojedinoj riječi kao statičkom izrazu, ili na pojedinoj formi kao permanentno jednakoj vrijednosti, onda takve jezične analize iskrivljuju i sam smisao umjetničkog teksta. Tko asimilira rub u izrazu: na rubu pameti i na rubu šešira, taj uopće ne shvaća umjetničku kreaciju izraza: na rubu pameti, jer formalne glasove miješa sa značenjima. Ako se ne uoči uloga, diferencirajuća uloga intonacije, intenziteta (i konteksta) u izrazu: to je moje srce, kad se odnosi na majku, koja govori o svom djetetu, i kad se odnosi na studenta medicine, koji secira jedno srce (pa ga ne će da prepusti nekom drugom studentu), onda analiza jezičnog izraza ostaje mrtav i nepomičan skelet. Ako tvrdimo, da je isti odnos misli i ista kompozicija jezičnog izraza u rečenicama: on je učio mjesec dana i uspio je, ako se te misli odnose na nekoga, koji je marljivo učio za kolokvij, i ako se odnose na studenta, koji je položio (uz naše čuđenje) anatomiju, onda te jezične interpretacije mogu biti umno vježbanje formalnih prebacivanja SP i PS, ali ne mogu nikako da predstavljaju uvodnu analizu u neki umjetnički tekst.

Prema tome lingvističko-stilistička analiza traži, da se uoči stvarni smisao jezičnog izraza, da se premaši formalna strana glasova, od kojih je sastavljena pojedina artikulirana riječ. Skupine glasova uokvirene u riječi; iste skupine glasova u pojedinom dijelu rečenične cjeline ili kao dijelovi rečenice ili kao veznici, treba da budu promatrane u stvarnom i jezičnom kontekstu, u sklopu vrednota govornog jezika (intonacije, intenziteta, rečeničnog tempa, pauze, mimike, gesta, stvarnog konteksta). Pri takvoj analizi opazit ćemo, da majčin izraz: to je moje srce dobiva preko melodije, intenziteta i drugih vrednota govornog jezika (kao i šireg konteksta) osnovni dio svoga jezičnog postojanja; da u rečenicama: on je učio mjesec dana i uspio je vrednote govornog jezika izražavaju naše čuđenje, našu emocionalnost, ako tim rečenicama hoćemo da kažemo, da je netko neočekivano položio anatomiju.

Tako vidimo, da su svi elementi jezičnog izraza, artikulirane riječi i vrednote govornog jezika, stalno pomiješani, da oni zajedno, kao cjelina, postoje u realnosti jezičnog izraza, i da predstavljaju eksplikativne momente za utvrđivanje vrijednosti jezičnog izraza sa lingvističko-stilističkog kriterija.

Na koji način možemo pokušati da riješimo pitanje lingvističko-stilističkog kriterija i umjetničkog kriterija? Kako možemo analizirati jezik nekog literarnog teksta, da nas s jedne strane ta jezična analiza uvede u umjetnički izraz, a da s druge strane izbjegnemo da se pomiješaju, asimiliraju lingvističko-stilističke vrijednosti i umjetničke vrijednosti.

Nastojat ćemo da riješimo taj problem bazirajući ovo izlaganje na literarnom tekstu. Tako će opći principi, koje smo dosada izlagali, i principi, koji se odnose na konkretnu analizu literarnog teksta – o čemu ćemo sada govoriti – biti provjereni u njihovoj vrijednosti.

3. Četiri principa analize

Svaka analiza umjetničkog jezičnog izraza mora, po mom mišljenju, sadržavati:

  1. razumijevanje misli, to jest, treba razumjeti što je rečeno;
  2. konstatiranje elemenata misli, to jest, treba izvršiti analizu izraza sa stanovišta misaono-emocionalnog; da li izraz ima uglavnom afektivni karakter ili nema;
  3. tumačenje tih misaono-emocionalnih elemenata, u cilju da se izvrši potpuna analiza misli-izraza (izraza-misli), dakle eventualna stilistička analiza;
  4. ocjenu izražajnosti jezičnog izraza, to jest, treba ocijeniti prikladnost jezičnog izraza u danom tekstu, odnosno u kontekstu.

Uzmimo jedan primjer, da ilustriramo ova četiri elementa jezične analize.

Miroslav Krleža izražava se ovako na jednom mjestu svoje drame »Gospoda Glembajevi« (Barunica Castelli prouzrokovala je bez ikakve sumnje samoubojstvo neke siromašne žene. Čitava obitelj Glembay zbog toga je uznemirena, jer su već novine počele pisati o događaju. Barunica se ljuti, što se vode o tome razgovori u kući, to više, što ju je sud riješio svake odgovornosti. Obiteljski advokat – i on član obitelji Glembay – insistira na tome da se publicira jedna izjava u novinama sa ciljem, da se pokaže, da je barunica nevina.):

»Pa dobro, pak odštampajte onda sudsko rješenje, jer ja ovako dalje ne mogu! Uvijek biti uznemirivana, uvijek u neizvjesnosti, dass man öffentlich bespuckt wird, das würde auch stärkere Nerven ruiniren, meine Herrschaften! Ich halt' das nicht mehr aus! Ili će se poduzeti neke energične definitivne mjere, oder ich reise weg!« (I čin)17

U ovom odlomku, koji je pun afektivnosti, kao što to već objavljuje: a) piščev komentar (bijesna i kao plačući) i b) umetanje jezičnog izraza u formi njemačkog jezika (usp. gornje rečenice), imamo tri glavna dijela. Prvi dio od: Pa dobro, pak odštampajte onda sudsko rješenje, do: …ne mogu; drugi od: Uvijek biti uznemirivana, uvijek u neizvjesnosti, do: … meine Herrschaften!; treći od: Ili će se poduzeti neke energične definitivne mjere (rečenica: Ich halt' das nicht mehr aus! nalazi se između drugog i trećeg dijela i protumačit ćemo je kasnije) do kraja.

Analiza. – 1. Razumijevanje misli. Razumjeti misao svih ovih rečenica znači razumjeti smisao i konstatirati odnos, koji postoji među rečenicama.18 U našem slučaju mi konstatiramo, da se rečenice u navedena tri dijela sastoje od misli, od kojih je jedna uzrok, a druga posljedica. Prvi dio: Pa dobro, pak odštampajte onda sudsko rješenje, jer ja ovako dalje ne mogu! – sadrži već ostvaren uzrok i posljedicu; drugi dio: Uvijek biti uznemirivana, uvijek u neizvjesnosti, dass man öffentlich bespuckt wird, das würde auch stärkere Nerven ruiniren, meine Herrschaften! sadrži također ostvaren uzrok i posljedicu. Razlika između prve i druge realizacije uzroka i posljedice jest u činjenici, što je drugo ostvarenje općenitije, a ide k ovoj generalizaciji sa subjektivne polazne točke. Ali lice, koje govori, smatra izražene misli kao stvarne, kao ostvarene. Treći dio: Ili će se poduzeti neke energične definitivne mjere, oder ich reise weg! sadrži uzrok i posljedicu kao moguću, dakle kao još neostvarenu.

2. Konstatacija elemenata misli-izraza, izraza-misli, to jest: analiza izraza, da se shvati misaono-emocionalni sadržaj. Konstatiramo u navedenom odlomku, da je u prvom dijelu odnos uzroka i posljedica izražen veznikom jer (t. zv. uzročni veznik), drugi je dio izražen jukstapozicijom (bezveznička uzročna rečenica), treći je dio povezan rastavnim veznikom ili – oder, koji ovdje povezuje još neostvaren uzrok i posljedicu, t. j. t. zv. pogodbenu rečenicu (v. Guberina, V. L. V. S., 175–177).

3. Tumačenje elemenata misli-izraza, izraza-misli u cilju razumijevanja izraza-misli i eventualne stilističke analize. Konstatiramo prema izrazu, da su sva tri dijela citiranog odlomka puna afektivnosti. Prvi dio, koji je izražen u formi uzročne rečenice, služi se doduše izražajnim elementom, koji sam po sebi ne bi uključivao afektivnost, t. j. veznik jer uvodi uzročnu rečenicu. Upotreba veznika, kako se obično misli, isključivala bi afektivnost. Ali već sam pokazao (v. Guberina, V. L. V. S., 104, 107, 327, 331), da veznik može ne samo izraziti afektivnost, već je može naročito istaknuti, ako se izražajna sredstva za afektivnost (vrednote govornog jezika) kombiniraju s veznicima. Uistinu, čim veznik posjeduje pojačani intenzitet glasa, on je vrlo podesan da izrazi afektivni elemenat misli. Pokušajmo sada da pročitamo rečenicu, o kojoj govorimo: Pa dobro, pak odštampajte onda sudsko rješenje, jer ja ovako dalje ne mogu! Opažamo, da se veznik jer, zajedno s ostalim dijelovima rečenice, akustički pojačava. Čitava dakle rečenica sadrži i izražava emocionalnu misao.

Drugi dio: Uvijek biti uznemirivana, uvijek u neizvjesnosti ... das würde auch stärkere Nerven ruiniren, ima za izraz uzroka infinitiv (biti), dok kondicional izražava posljedicu (würde ruiniren, »ruiniralo bi«). Rečenica je bezveznička, i kao takva podesna je da nosi u sebi elemente, koji izražavaju afektivnost, stilističku vrijednost. Kondicional u dijelu, koji izražava posljedicu nimalo ne umanjuje snagu uzroka, jer lice, koje govori, subjektivno je uvjereno, da će uništiti svoje živce. Dapače ovom formom osoba, koja govori, naglašava još više misao, realnost misli, jer postavlja pretpostavku – koja je za nju sigurnost – da bi događaji, koji nju muče, mogli uništiti i živce, koji su otporniji od njezinih. Usklik, koji se nalazi poslije rečenice: meine Herrschaften!, samo još jedamput ističe afektivnost misli, a stilistička vrijednost izraza (misli-izraza) time je pojačana.

Treći dio: Ili će se poduzeti neke energične definitivne mjere, oder ich reise weg! (rečenica: Ich halt' das nicht mehr aus! – umetnuta je između drugog i trećeg dijela i misaono je povezana s oba: s drugim dijelom kao zadnji dio posljedice, a s trećim kao njegov uvod, njegova motivacija; i izrazi ove rečenice sadrže afektivnost) sadrži izražajno sredstvo, koje u prvom redu izražava afektivnost. Uistinu, usporedni rastavni veznik ili vezuje, uvodi uzrok i posljedicu kondicionalne rečenice (uzrok i posljedica što su konkretno neostvareni u momentu govora) Usporedni veznik ili u službi je vezivanja zavisnih misli; da bi bio razumljiv, treba da bude protumačen kontekstom i vrednotama govornog jezika (intonacijom i intenzitetom; naročitim isticanjem veznika ili). Ova transpozicija funkcije – kao da je riječ uzeta u prenesenom smislu – događa se u slučajevima, kad to traži afektivnost; prema tome veznik ili, koji uvodi kondicionalnu rečenicu (Ili će se poduzeti energične definitivne mjere, oder ich reise weg = ako se ne poduzmu…), označava uvijek afektivnost.

Dakle, sve tri rečenice sadrže afektivnost, stilističku vrijednost. Saznali smo to na osnovi analize misli, a preko jezičnog izraza.

Dosada smo bili uvijek na području objektivne analize. I treći elemenat analize, gdje smo konstatirali afektivni sadržaj, stilističku vrijednost, pripada objektivnom području. Pri tome smo analizirali sastavne dijelove afektivnosti i njihov izraz, bez obzira na njihovu estetsko-literarnu vrijednost.

4. Izražajnost jezičnog izraza. Da li je moguće na osnovi svestrane analize jezičnog izraza, a imajući u vidu sve njegove elemente i njihovo jedinstvo, da povučemo neki zaključak o umjetničkoj vrijednosti izraza?

Treba najprije istaknuti, da bi ovaj novi kriterij i zaključak, t. j. umjetnički, bio sasvim drugog kvaliteta, nego ona prva tri, s pomoću kojih smo dosada analizirali gore navedene rečenice. Činjenica, da isti elementi, t. j. artikulirani glasovi i vrednote govornog jezika (v. I. pogl.) služe kao izraz neumjetničke i umjetničke misli, ne mogu da nam bitno olakšaju promatranje tih istih izražajnih sredstava sa kriterija umjetničkog efekta. Jer ni vrednote govornog jezika ni stilistička vrijednost, afektivnost, emocionalnost, ne mogu automatski da budu tumač umjetničkih kvaliteta. Umjetnički se kvaliteti ostvaruju s pomoću tih kvaliteta, ali putevi tih ostvarenja ovise isključivo o tome, kakova je umjetnička misao; dakle zavise od pisca, od umjetnika. Prema tome mislim, da četvrti elemenat jezične analize, izražajnost, može u najboljem slučaju da se samo koristi istinskom jezičnom analizom; može da upotrebi razne konstrukcije misli u izrazu kao putokaz, indiciju u umjetničku misao, i to utoliko, ukoliko izraz odgovara uvijek misli. Ali umjetnička je misao tu središte, i samo ona može istinski da kaže, da li je njezin izraz umjetnički; analiza jezičnog izraza može da izloži elemente izraza te misli, preko kojih možemo, samo na liniji kritike (dakle već na umjetničkoj liniji) kazati, da li izabrani izraz odgovara kontekstu, tonu iznesenih misli; to jest na koji je način pisac uspio da u svom izrazu iznese umjetničku misao.

S toga stanovišta gore navedeni tekst može biti analiziran na ovaj način: Analiza navedenih rečenica u našem tekstu pokazala nam je, da su izrazi uzroka i posljedice u rečenicama, koje je izrekla barunica Castelli-Glembay, puni afektivnih, emocionalnih primjesa. Možemo reći, uzevši u obzir afektivni kontekst, u koji su ušle gore navedene rečenice, da su stilističke konstrukcije rečenica sasvim u skladu s tonom konteksta i da misao dobija izražajnu formu. Pisac je upotrebio u svoje umjetničke svrhe izraze sa područja stilističkih vrednota, izraze i vrednote govornog jezika, koji uključuju afektivnost, a čitav je afektivni kontekst upravo tražio afektivne kombinacije izraza.

Varijacije izraza u sklopu rečenica: a) naglašen veznik, b) infinitiv-kondicional, c) veznik ili (oder) u službi pogodne rečenice – nesumnjivo su izrazi afektivnosti, i pisac je preko njih uspio da nam izražajno predstavi afektivni kontekst. Ali, ponavljamo, taj afektivni kontekst, te izraze stvorila je spontano piščeva umjetnička misao, i mi analizom možemo samo da ih pronađemo kao činjenično stanje. Jedino o umjetničkom kvalitetu misli-izraza ovisit će umjetnički kvalitet napisanih rečenica.

Time se ipak ne umanjuje važnost stvarne analize elemenata jezičnog izraza; važnost, da se preko elemenata, koji prave jedinstvo izraza, dakle preko rečenične cjeline, preko vrednota govornog jezika i konteksta uhvati stvarnost izraza, a po njemu i stvarnost misli. Ove cjeline ne samo da nas upućuju u jezični izraz kao takav, ne samo da poništavaju prividnu odvojenost među riječima, nego nam omogućavaju, da zađemo duboko u sastavne dijelove umjetničkog izraza. Jedino ocjena tih sastavnih dijelova umjetničkog izraza prelazi okvire stvarne jezične analize. Međutim nema sumnje, da je i ta ocjena olakšana, ako možemo da spoznamo u objektivnoj slici elemente umjetničke cjeline.

Prijevod citata

39 »Stilistika dakle proučava izražajne činjenice organiziranog jezika sa stanovišta njihova afektivnog sadržaja, to jest izražavanje čuvstvenih činjenica s pomoću jezika i djelovanje jezičnih činjenica na čuvstva.«

Bilješke

17 Primjer, uključujući umetanje izraza na njemačkom jeziku (što je tipično za ovu dramu), podesan je za analizu, jer je to mišljenje jezika elemenat karakterizacije lica, koja djeluju u »Glembajevima«. Time se problematika analize jezičnog izraza postavlja na čisto umjetničko područje, a sama jezična analiza dobiva širi, općelingvistički karakter.

18 Prednosti i kratkoće radi, analizu vršim gotovo isključivo na području rečenica, jer kako sam već kazao to područje, iako vrlo široko i vrlo važno, još je uvijek i u najnovijim studijama naprednog proučavanja jezičnih izraza, zamagljeno starim formalističkim shemama.