E-biblioteka

Petar Guberina: Stilistika. Dodatak: Guberinina »Stilistika« nakon pola stoljeća

Preteča pragmatike, lingvistike teksta i diskurzne stilistike

Anera Ryznar

Drugo, mrežno izdanje Stilistike Petra Guberine važan je događaj za hrvatsku stilističku bibliografiju. Premda su zasluge tog iznimnog filologa u institucionalizaciji i znanstvenom utemeljenju domaće fonetike i fonologije odavno prepoznate i vrednovane, premda je umnogome utjecao na razvoj jezičnih i stilskih istraživanja što su ih pokrenuli Zagrebačka stilistička škola, Sekcija za književnost Hrvatskoga filološkoga društva te časopis Umjetnost riječi, njegov je stilistički doprinos ostao nekako postrani. Kao utemeljitelj hrvatske fonostilistike Guberina je snažno utjecao na fonetičare i stilističare svoje i iduće generacije, prije svega na Krunoslava Pranjića, Ivu Škarića i Branka Vuletića.

Interes za stilističke teme posebno je obilježio prvu fazu Guberinina znanstvenoga rada koja je okrunjena 1939. doktoratom na pariškoj Sorbonni u kojem se bavio logičkim i stilističkim vrijednostima složenih rečenica u francuskom i hrvatskom jeziku (Valeur logique et valeur stylistique des propositions complexes en français et en croate). Za vrijeme boravka u Parizu Guberina se susreo s radovima Charlesa Ballyja, švicarskog lingvista i stilističara kojega je uveo u hrvatsku filologiju, a čije je teze zastupao i kritički oblikovao u vlastitim radovima. Tako je Ballyjeva afektivna stilistika postala teorijskom podlogom Guberinine Stilistike, u kojoj se prirodno povezala s Guberininim izvornim teorijama o zvuku i pokretu u jeziku, dihotomiji govora i pisma te vrednotama govornoga jezika. Važno je napomenuti da je Guberina bio među prvima koji su Ballyjevu stilistiku proširili s razine riječi na razinu rečenice te s govornoga jezika na pisani. Guberina za razliku od Ballyja stilistiku nije vidio kao kvantitativnu, već kao kvalitativnu znanstvenu disciplinu i nastojao je njezine alate primijeniti u interpretaciji književnoumjetničkih tekstova. Dakle, Guberina nije bio puki sljedbenik utjecajnog švicarskog lingvista, nego je na njegovim polazištima izgradio sveobuhvatnu i originalnu teoriju jezika koja se čak i iz današnje perspektive doima modernom i interdisciplinarnom. I premda se njegovi radovi često vezuju uz prvi prodor strukturalizma u hrvatsku filologiju, pomno čitanje njegove Stilistike otkriva nam teze i koncepte po kojima bi se Guberina mogao smatati pretečom suvremene pragmatike, lingvistike teksta pa i diskurzne stilitike. 

Stilistika se sastoji od tri tematska ciklusa: teoretskog dijela, teoretsko-primijenjenog dijela i literarne kritike. U prvome dijelu Guberina zacrtava obrise lingvističke stilistike općega jezika koja za cilj ima određenje afektivne vrijednosti jezičnoga izraza, ali pritom u obzir uzima i njegov psihološki i sociološki kriterij. On pritom preuzima i pojašnjava Ballyjevu dvodijelnu metodu delimitacije i identifikacije koja je preduvjet za određivanje stilističke (afektivne) vrijednosti jezičnoga izraza. Na nizu primjera iz francuskoga jezika Guberina pokazuje kako se ta metoda može primijeniti i na razinama višima od leksičke i utvrđuje da bi takva stilistika općega jezika mogla u perspektivi postati polazištem nove gramatike. U teorijskome dijelu Guberina nadalje opisuje konstitutivne razlike između govornoga i pisanoga jezika, bavi se odnosnom pokreta i zvuka u govoru, prateći njegov razvoj od najranije, predjezične etape razvoja čovjeka pa sve do simboličke upotrebe jezika (tzv. artikulirane riječi) te opisuje vrednote govornoga jezika koje dijeli na akustičke (intonacija, pauze, rečenični tempo) i vizualne (mimika, geste, stvarni kontekst). U ovom se poglavlju nadalje opisuje odmicanje od predstilističke eksplikacije književnoga teksta i usmjeravanje na njegovu stilističku interpretaciju koju ona naziva stilografijom. Ta terminološka razlika između stilistike (koja proučava ekspresivnost i izražajnost općega jezika) i stilografije (koja proučava afektivne i neafektivne izraze u književnome djelu te stilske postupke kojima se pisac služi) nužna je ako se želi istaknuti metodološke razlike između dvije discipline kao i činjenicu da stilografija nadilazi i gramatiku i stilistiku te se kao polazna i odredišna točka njezine analize nadaje cjeloviti književnoumjetnički tekst. Guberinina su promišljanja prirode književnoumjetničkog stila tako na tragu Spitzerove stilističke kritike, ali i primjerice učenja D. Alonsa, E. Auerbacha, J. Marouzeaua, G. Devota i M. Cressota.

Nakon općih teorijskih razmatranja o prirodi stila te odnosu stilistike i stilografije, Guberina u teoretsko-primijenjenom dijelu netom opisanu metodu primjenjuje u analizi konkretnih fonostilističkih problema (omomatopeje i ritma) te ispisuje pravu malu studiju o stilistici prevođenja koja se s pravom može smatrati pionirskim radom hrvatske traduktologije. Inzistirajući na tezi da je prijevod književnoga teksta ujedno i sâm umjetničko djelo, Guberina nastoji teoriju prevođenja utemeljiti na znanstveno-lingvističkom kriteriju (rekli bismo, poznanstveniti je) kako bi ona mogla ponuditi „opće principe objektivne vrijednosti izraza“ i „utvrditi puteve i način, kako da prenesemo, u analitičkom smislu, umjetnički izraz iz jednog jezika u drugi“. Odredivši kao temeljne aspekte prijevoda njegov kontekst, misaonu vrijednost riječi te stilističku i izražajnu vrijednost jezičnoga izraza, Guberina se podrobnije pozabavio dvama posljednjima koje je potom analizirao na razini riječi i izraza, vremena, rečenica i stiha, s posebnim osvrtom na ritmičke razlike između poetske i prozne rečenice. Ti su parcijalni uvidi potom produbljeni i kontekstualizirani u analizi konkretnih književnih prijevoda: francuskoga prijevoda Nazorove pripovijesti Voda i talijanskog prijevoda Tadijanovićeve pjesme Danas trideset pete. Posljednji dio teoretsko-primijenjenog ciklusa posvećen je praktičnoj demonstraciji stilografske metode koju Guberina primjenjuje u analizi Krležine drame Kristofor Kolumbo (s osobitim fokusom na ritam Krležine prozne rečenice), poetskih slika i poetskog ritma crnačke poezije na francuskom jeziku (Aime Césaire, René Depestre, Birago Diop i dr.) te kazališnoj izvedbi Racineove tragedije Andromaha. Guberina pritom ne propušta ponovo naglasiti da stilografska analiza polazi od uvida u književni tekst kao cjelovito umjetničko djelo te da konkretna stilistička analiza elemenata jezičnoga izraza uvijek mora stajati u vezi s tom cjelinom.

Na takav će način on pristupiti i analizi Césairove poeme Cahier d'un retour au pays natal u posljednjem tematskom ciklusu posvećenom književnoj kritici. U uvodu u to poglavlje Guberina će spremno priznati da književna kritika premašuje okvire u kojima se kreću jezične i stilografske analize jer ona činjenicu stila promatra u funkciji jedinstva tema kao i funkciji estetskog efekta. Stoga i Guberinino čitanje Césairove poeme uspješno demonstrira taj prijelaz s analize jezičnih činjenica i stilografskih postupaka na teme koje tipično zaokupljaju književnu kritiku: „kompoziciju djela, psihološki razvoj radnje predstavljene preko lica, sociološku stranu, a naročito estetsku vrijednost djela.“ Otvorenost Guberinine stilističke metode vidljiva je i u tvrdnji da analiza stila treba težiti zaključcima koji „analizu neće zatvoriti, nego će je uputiti u daljnje analize sa drugoga stanovišta“.

Premda se stilističkim temama bavio i u svojim ostalim knjigama (Problem slaganja vremena, 1951; Povezanost jezičnih elemenata, 1952; Zvuk i pokret u jeziku, 1952), kao i u nizu članaka i rasprava, Guberinina Stilistika nudi sintetski pregled Guberinine lingvostilističke i stilografske metode. Nastala pod snažnim utjecajem Ballyjeve afektivne stilistike koju je istodobno proširila i transcendirala, ona predstavlja pokušaj da se hrvatsku filologiju približi strukturalističkom projektu francuske škole. U kontekstu vremena u kojem je nastala, Stilistika je bila mnogo više od studentske skripte za koju se izdavala. Bio je to nov i drugačiji pristup jeziku i govoru koji je smatrao da je jezik neodvojiv od svojih manifestacija, tj. ukupne čovječje aktivnosti, kako društvene, tako i individualne. Reizdanje Guberinine Stilistike, uređeno i popraćeno prijevodom citata na stranim jezicima, vraćanje je duga tom stilističkom predšasniku ispod čije je kabanice proizašla moderna hrvatska stilistika.