E-biblioteka

Branko Vuletić: Stilistika govora

Predgovor

Jelena Vlašić Duić

Branko Vuletić (Sremska Kamenica, 1937. – Zagreb, 2014) velik je dio života posvetio znanosti o govoru – fonetici. Pripadao je prvoj generaciji učenika akademika Petra Guberine, sudjelovao je u osnivanju Odsjeka za fonetiku šezdesetih godina prošlog stoljeća te Zagrebačke fonetske škole. Studij francuskoga i engleskoga jezika i književnosti završio je 1959. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je 1967. disertacijom Vrednote govornog jezika u percepciji književnog djela te je bio redoviti profesor na Odsjeku za fonetiku do umirovljenja 2008. Osnovna su područja njegova znanstvenog bavljenja bila: lingvistika govora, ortoepija, ekspresivna fonetika, hrvatska i francuska književnost. Cijeli svoj radni vijek posvetio je Odsjeku za fonetiku i Filozofskome fakultetu. Izradio je programe i uveo niz predmeta na Odsjeku za fonetiku (Lingvistika govora, Ekspresivna fonetika, Ortoepija hrvatskoga jezika), na Odsjeku za jugoslavenske jezike i književnosti (Odabrana poglavlja iz stilistike), Odsjeku za romanistiku (Suvremeno francusko kazalište) te na Fakultetu političkih nauka (Kultura govora) u kojima su se tumačile i proučavale ekspresivne i estetske karakteristike govornog izraza. Predavao je na poslijediplomskim studijima fonetike, književnosti, lingvistike i defektologije, bio je gostujući profesor na Slavističkom seminaru u Amsterdamu 1977/78. i 1994/95. gdje je predavao stilističku i versifikacijsku analizu suvremene hrvatske i srpske poezije. Predavao je na Seminaru za strane slaviste (1965–67) i na Zagrebačkoj slavističkoj školi (1973–79). Kao gostujući nastavnik predavao je na međunarodnim seminarima o nastavi francuskog jezika (Besançon, 1962–64. i Ženeva, 1970), o nastavi živih jezika (Ponza, 1965. i Napulj, 1973) te o nastavi engleskoga jezika (Pariz, 1965–75).

Bio je voditelj znanstveno-istraživačkih projekata i projektnih zadataka: Efikasnost auditivno-govornih metoda u njegovanju govornog izražavanja u osnovnim i srednjim školama (1971–75), Funkcija intonacije u sintaksi hrvatsko-srpskog jezika (1976-80), Komunikacija govorom (1982-86), Govorna komunikacija (1986–90), Govorna stilistika u pjesničkoj i političkoj komunikaciji (1991–2002), Govorna stilistika u pjesničkoj i javnoj komunikaciji (2002–13) te suradnik na projektima Study of Sensitivity of the Blind for Rhythm and Intonation when Learning Foreign Languages (1968–69) i Suvremeno hrvatsko pjesništvo (1976–80).

Rezultate svojih istraživanja iznosio je na desetak međunarodnih i dvadesetak domaćih znanstvenih skupova. U svojoj bogatoj znanstvenoj karijeri objavio je devet knjiga (od toga jednu u Francuskoj), 97 znanstvenih radova, 48 stručnih radova i šest prikaza (bibliografija se nalazi na kraju ovoga izbora Vuletićevih tekstova). Za svoj znanstveni rad dobio je društveno priznanje dodjelom Državne nagrade za znanost za 2000. godinu, a 2008. godine dodijeljena mu je Povelja Filozofskog fakulteta.

Na fakultetu je obavljao niz dužnosti: bio je pročelnik Odsjeka za fonetiku, član Fakultetskog vijeća i član raznih povjerenstava. Bio je i član uredništva časopisa Govor te predsjednik Sekcije za fonetiku Hrvatskoga filološkog društva. Svojim nastupima u elektroničkim i pisanim medijima doprinio je popularizaciji fonetike i razvoju kulture javnoga govornog komuniciranja. Bavio se veslanjem u Mladosti i u klupskom biltenu objavljivao je tekstove o veslačkoj terminologiji (npr. objašnjavao je razliku između priređivača i organizatora; zašto je francuski termin repêchage postao repesaž i repasaž). Više je godina bio voditelj na veslačkim natjecanjima na hrvatskom, engleskom i francuskom jeziku.

Kao njegova bivša studentica, a poslije i asistentica, pamtim ozbiljnoga, strogoga i pravednoga profesora, a to o njemu kažu i drugi njegovi studenti. Ističu da je strogost prema predmetu koju je tražio od sebe podjednako tražio i od studenata (Nikolić, 2015: 2016).

Najviše znanstvenih radova objavio je u Umjetnosti riječi i u Književnoj smotri (po 23 rada) te u Govoru (8 radova), a najviše stručnih radova (28) objavio je u Oku, novinama za aktualnosti iz umjetnosti i kulture. U sadržajnom pa čak i u kronološkom smislu znanstvena djelatnost profesora Vuletića može se podijeliti u dva dijela. U prvom, kraćem razdoblju, bavio se fonetskim temama u užem smislu riječi. Istraživao je teorijske postavke učenja izgovora i korektivnih postupaka u AVGS/SGAV metodi i verbotonalnom sustavu općenito. Istražuje sustav fonetskih pogrešaka i načine korekcije Francuza koji uče engleski (s J. Cureauom: Enseignement de la Prononciation, 1976). Raspravlja o nearbitrarnosti i nelinearnosti govornog znaka, prirodnom sadržaju glasova i intonacije, o ulozi govornog ostvarenja u formiranju afektivnog i logičkog sadržaja obavijesti (Gramatika govora, 1980). Svoja istraživanja govora u užem smislu zaokružuje lingvistikom govora (Lingvistika govora, 2007). Prema postavkama lingvistike govora, oblikovanjem fonetskog materijala stvaraju se slojevitost govornog znaka i nove prostorno-vremenske karakteristike koje ga razlikuju od linearnoga jezičnog znaka. Postupcima semiotičkog motiviranja od linearnog (jednodimenzionalnog) jezičnog znaka nastaje slojevit govorni znak koji ima svojstva globalnosti, simultanosti i prostornosti, znači slikovitosti.

Ovi su spisi izabrani iz drugoga, dužeg i važnijeg razdoblja Vuletićeva rada u kojem povezao je fonetiku i poetiku, u središtu kojega je bio odnos govora i književnosti.

I. Govor i pjesma

Vuletić propituje vezu između razumijevanja sadržaja te odsječnih i nadodsječnih obilježja izgovora. Prozodijska sredstva u govoru se ostvaruju istodobno, a sadržaj ostvaren njima uvijek je jači od sadržaja izraženog leksičkim materijalom, tj. ako je ono što govorimo riječima u suprotnosti s prozodijskim sredstvima, prevagnut će poruke koje šaljemo prozodijom. Istraživanje vrednovanja različitih organizacija govorne poruke objavljeno je u tekstu Organizacija govorne poruke. Različita govorna ostvarenja istoga teksta pokazala su da različita uporaba prozodijskih sredstava utječe ne samo na izražajnost, nego i na razumijevanje sadržaja. Isti tekst izgovoren je uzorno (dobro organizirana poruka) i s različitim odstupanjima (dobro organizirana poruka s nekim lošim elementima: nestandardnim izgovorom naglasaka i glasova; patološkim izgovorom glasova, patološkim glasom te s različitim oblicima loše organizirane poruke: ostvarivanjem rečeničnih naglasaka na mjestima na koja se ne odnose pitanja iz upitnika; neostvarivanjem rečeničnih naglasaka, neoznačavanjem rečenice intonacijskim lukom i neredom u organizaciji rečenice). Pokazalo se da su pogreške na impresivnoj, intencionalnoj razini teže i opasnije od pogrešaka na ekspresivnoj razini i da se na njih slušatelj ne može priviknuti, nego su one buka koja se s vremenom zbog zamora povećava (npr. čitanje bez intonacije – puko nizanje riječi, čitanje s drukčijim naglascima rečenice, čitanje s respiratornim pauzama i brzopletost). Dobra organizacija govorne poruke pretpostavlja neinformativnost tzv. ekspresivne razine. Problemi na ekspresivnoj, neintencionalnoj razini su, primjerice: neugodan glas i izgovorni poremećaj. Riječ je o primjerima dobro organizirane poruke s patološkim elementima koji ometaju primanje poruke, ali se ipak slušatelj s vremenom privikne na govornika i više ne primjećuje osobitosti njegova govorenja.

U tekstu Komparativna fonetika književnosti, objavljenome 40 godina poslije, govori o potrebi globalnoga pristupa pjesničkom djelu prema kojem su govorne vrednote važnije od glasova. Analizira govorno ostvarenje u ulomku iz kazališne predstave Racineove Andromahe. Utvrđuje da je glumica bijes izrazila ne samo jezičnim sredstvima, nego i velikim intonacijskim skokovima, velikom napetošću i ubrzanim tempom, prozodijskim sredstvima karakterističnima za izražavanje bijesa. Pri slušanju istoga teksta u neutralnoj izvedbi studentice francuskoga jezika nitko od ispitanika hrvatskoga govornog područja bez znanja francuskoga nije prepoznao bijes u toj rečenici, za razliku od glumačke izvedbe u kojoj su svi, pa i oni bez znanja francuskoga prepoznali bijes. Vuletić zaključuje da je govorno ostvarenje u percepciji nadređeno glasovnom sastavu, tj. da se jednak glasovni sastav može primiti kao različit sadržaj, ovisno o govornom ostvarenju. Analizira i Cesarićev pjesnički znak, ističe govornu gradaciju u kojoj je riječ koja se ponavlja svaki put sve jačeg intenziteta i sve bogatijega govornoga sadržaja. Pjesnički tekst odražava se u svojem govornom ostvarenju koje Vuletić naziva govornom metaforom, a tako će nasloviti i svoj tekst u trećemu poglavlju ovih izabranih spisa. Tvrdi da književnost nije sastavljena od lingvističkih znakova, tj. da je tek prividno od njih sastavljena jer je za nju važan odnos među riječima koji se realizira kao odgovarajuća zvukovna interpretacija.

O premašivanju arbitrarnosti lingvističkih znakova govori u radu O arbitrarnosti lingvističkog znaka u umjetničkom tekstu koji počinje citirajući Archibalda MacLeisha: A poem should not mean / But be (1971: 15). Za razliku od svakodnevnoga jezika koji upućuje na izvanjski, izvanjezični svijet, pjesnički jezik stvara unutarnji svijet, pa u pjesničkome jeziku kazivati znači biti. U tekstu Glasovna metafora. Hommage à Roman Jakobson govori o poznatoj Jakobsonovoj definiciji poetske funkcije kao projekcije jednakovrijednosti iz osi selekcije u os kombinacije. Jakobsonovu emotivnu i poetsku funkciju povezuje s afektivnom i sintaktičkom teorijom poezije. Razrađuje analizu pjesničkoga govora i ističe da je bit pjesničkoga teksta u njegovoj kompoziciji, pa kao svoju teorijsku osnovu eksplicitno ističe sintaktičku teoriju pjesme te traži postupke koji povezuju različite, pa i udaljene dijelove pjesme. Sintaktičkoj teoriji dodaje afektivnost – dio semantičke teorije kojemu je u prvome planu osjećajnost. Svakoj bi govornoj izvedbi trebala prethoditi takva vrsta analize jer je dobra govorna interpretacija moguća samo ako interpretator prethodno dobije jasan uvid u strukturu i u pjesničke postupke. Sintaktička i afektivna teorija afirmiraju pjesmu kao globalan i simultan znak, zato Vuletić i govori o fonetici pjesme, ističući upravo govorno ostvarenje. Ipak, ne bavi se govornom interpretacijom, pa nigdje u njegovim tekstovima nema upute kako bi tekst trebalo interpretativno čitati.

Zrcalnu strukturu vidi kao ključnu glasovnu strukturu u suvremenome hrvatskom pjesništvu (Od krajnjih oblika do savršenog pjesničkog znaka). Analizira pjesme Mrkonjića, Bilopavlovića, Oraić, Baloga, Slamniga, Stefanovića, Pavlovića, Vladovića, Rogića Nehajeva, Stojevića, Kolumbića, Severa, Pupačića i Kaštelana. Najviše pozornosti posvećuje prvom dijelu Kaštelanovih Tifusara. Govoreći o govornom ostvarenju, ponavlja svoju misao o bogatstvu tišine. U kratkim stihovima koji čine horizontalno praznu površinu i u razmaku među stihovima koji vidi kao okomitu praznu površinu Vuletić pronalazi bogatstvo tišine: (...) tek ostvarena tišinom, dakle svim nam poznatim mogućnostima, ona postaje maksimalno bogata, maksimalno sadržajna (Vuletić, 1981: 202). Ne propušta istaknuti da upravo u Kaštelanovu pjesničkom znaku vidi idealan, savršen znak koji je simbol (prenosi svoje konvencionalno značenje), ikona (prenosi sadržaj svojom fizičkom formom, rasporedom na bijeloj stranici) i indeks (upućuje na druge znakove jednake po glasovima, smislu ili mjestu).

U tekstu Fonetika pjesme objavljenom u zborniku posvećenu Ivi Frangešu, Vuletić najprije govori o svojim učiteljima: Frangešu i Guberini. Proučava govorne i glasovne postupke u Matoševu sonetu Jesenje veče. Navodi primjere aliteracija i asonanci te ih brojčano potkrepljuje (postotak učestalosti u pjesmi uspoređuje s postotkom pojavljivanja glasa u glasovno neutralnom kontekstu). Govorno ostvarenje promatra s obzirom na česta opkoračenja i inverzije, što u govoru podrazumijeva ostvarivanje stanki i uzlaznih intonacija. Važnost globalnosti, a ne motiviranosti između označitelja i označenoga u pjesničkome znaku pokazuje i na primjeru Apollinaireovih kaligrama te tvrdi da je i u njima vidljiva plošna i prostorna oblikovanost te globalnost, autoreferencijalnost pjesme.

Iako se ne bavi prosudbom vrijednosti umjetničkoga teksta, konkretno pjesništvo eksplicitno vrednuje kao preočito opredmećivanje jezičnoga znaka. Rad Konkretna poezija Dobriše Cesarića počinje pojašnjenjem naslova: Posve je vjerojatno da naslov ovog teksta zvuči provokativno, ili u najmanju ruku zbunjujuće: Provokativno, jer vezuje Cesarićevu poeziju uz nešto što izgleda dijametralno suprotno, ili zbunjujuće, jer ovakav naslov gotovo da sugerira da su pronađeni neki do sada nepoznati Cesarićevi rukopisi. Ipak, nije riječ o ovome drugom! (1983: 293) Na kraju uvoda poziva nas (izaziva) da Cesarićevu pjesmu Željeznicom pročitamo na konkretan način – prema zakonitostima konkretne poezije. Analizira glasovna i ritmička podudaranja, sustav rima, plošna podudaranja, vokalne i vizualne vrijednosti te utvrđuje da Cesarić povezuje simbolički i ikonički znak, ali da je to tek jedan od postupaka koji nije sam sebi svrhom, nego je funkcionalan u cjelini pjesme, nenametljiv, iako ne manje konkretan. Jedan se dio, jedan sadržaj u cijelosti ili djelomično odražava u nekom drugom dijelu ili sadržaju, npr. telegrafski stup istodobno znači zasićen i tup i obratno; nizanje slova I isto je što i protjecanje telegrafskih stupova, a slovo o slika je kružnog kretanja. Zaključuje da se svi postupci pjesme susreću u ključnoj riječi: okreće i da njezino zamišljeno govorno ostvarenje mora biti sinteza svih postupaka (1983: 302). Ipak, ni u tom tekstu ne sugerira govorno ostvarenje. Ono ostaje tek potencija onoga što bi nakon provedene analize trebalo uslijediti.

U knjizi Jezični znak, govorni znak, pjesnički znak (1988) najveću pozornost posvećuje zrcalnoj strukturi kao ključnom postupku pjesničke strukture te krajnjim oblicima vizualnog i konkretnog pjesništva. I u tekstu istoga naslova, analizirajući konkretno pjesništvo, utvrđuje da je ono (ili njegovi elementi) sastavni dio svakog istinskog pjesništva koje svoje vrijednosti gradi na materijalnim, fonetskim i govornim vrednotama te na unutarnjoj motiviranosti pjesničkog znaka. Zbog svega toga njegova tvarnost sama postaje znakom te u krajnjim slučajevima konkretnog pjesništva potire riječ kao konvencionalni, linearni i jezični znak. Govoreći o simultanosti pjesničkoga znaka zapravo govorimo i o njegovoj globalnosti: jedinstvenoj obavijesti koju tvore svi njegovi sastavni dijelovi; a svaki je dio toliko ovisan o cjelini da je uvijek sadrži (1988: 184).

U radu Lingvistika, fonetika i poetika ilirizma, objavljenom u zborniku s međunarodnoga znanstvenog skupa Komparativna povijest hrvatske književnosti (2012), u glasovnom simbolizmu i eufoničnosti jezika iliraca pronalazi naznake fonetike, naslućuje u njima ono što će se kasnije razviti u znanost o govoru: Jezik se voli jer lijepo zvuči, jer se u njegovim glasovima ogledaju odlike naroda, a njegove estetske mogućnosti bitna su odrednica pjesništva (2012: 36). Osim poetike samoga jezika, tj. isticanja njegovih estetskih dimenzija, otkriva i drugu poetiku ilirizma, onu koja izvire iz samoga pjesničkoga djela, iz spjeva Smrt Smail-age Čengića.

II. Krležin krik, Kaštelanov prostor

U drugome su poglavlju spisi iz Vuletićevih analiza Kaštelanova i Krležina stvaralaštva. Teoriju pjesničkoga znaka Vuletić je počeo graditi u knjizi Sintaksa krika (1986) u kojoj analizira govornu organizaciju Krležine ratne lirike (1918/19): direktno obraćanje, uzvike, pucanje rečenice, eliptičnu rečenicu, kratki stih, opkoračenje, ponavljanja i gomilanja riječi, specifičnosti interpunkcije. U uvodu izdvaja eliptičnu rečenicu Anka! koju izgovara Janez u Kraljevu i za koju Vuletić tvrdi da je sinteza Janezova života: (...) sinteza svih proturječja koja ga razdiru; dižu i obaraju; pomirenje razuma i osjećaja (...) to je vrhunski oblik ljudskog krika, ne po intenzitetu i prodornosti njegove fizičke snage, nego po bogatstvu njegovog govornog ostvarenja, koje linearni jezični znak pretvara u simultani pjesnički znak (1986: 13). Govori i o naizgled paradoksalnosti naslovne sintagme sintaksa krika, pa obrazlaže da velika govorna organiziranost rastače jezičnu, tj. da krik razbija sintaksu, ali da istodobno stvara vlastitu organizaciju, vlastitu sintaksu. Analizu dvočlanih ponavljanja i gomilanja riječi (uz ostale primjere govorne organizacije) sintetizira u tekstu Stilemi simultanosti u ranim tekstovima Miroslava Krleže. Gomilanje riječi kojim se isti predmet, osoba ili događaj opisuju istodobno s različitih stajališta jedan je od postupaka simultanosti. Npr. uporaba brojnih epiteta koji djeluju kao cjelina, ali istodobno svaki epitet sadrži i ponavlja cjelinu te je ponavljanjem obogaćuje. U tekstu o dvočlanom ponavljanju također ističe sadržajnost govornoga ostvarenja: isticanje važnosti, informativne vrijednosti elementa koji se ponavlja ili promatranje jednakoga sadržaja s drugoga stajališta. U oba je slučaja riječ o govornim sinonimima jer se razlike u sadržaju nalaze sključivo u govornim ostvarenjima. Dvočlano ponavljanje ostvaruje se kao govorna gradacija – drugi član gradacije obično je govorno jači. Slobodni neupravni govor također je stilem simultanosti: pisac prenosi tuđe riječi ili misli kao svoje, uklapa ih u svoju naraciju, pa istodobno teku i piščeva naracija i tuđe riječi. Vuletić upućuje na primjere posve nejasnih granica između slobodnoga neupravnog govora i naracije u Krležinim tekstovima.

Književnoumjetničko djelo generira mnoštvo interpretacija, a stilski postupci koji proizvode određene učinke mogu se opisati i objasniti samo s obzirom na konkretno ostvarenje, pa Vuletić stilemima, kao relativnim aspektima književnoumjetničkog djela, smisao i stilematsku vrijednost pripisuje samo u određenom kontekstu, tj. unutar pojedinog književnoumjetničkog djela. Na tragu afektivne stilistike analizira odnos reduciranja leksičke građe i porasta afektivnosti te utvrđuje raspon afektivnosti (npr. ironije, napetosti, iznenađenja) u Krležinim bezglagolskim sintaktičkim konstrukcijama. Sintaktički manjkave, krnje konstrukcije rezultat su afektivnosti i izmiču jezičnoj organiziranosti, a zahtijevaju bogatstvo uporabe vrednota govorenog jezika, tj. prozodijskih sredstava (npr. intonacije, intenziteta, ritma, tempa, stanki) te tako izražavaju subjektivni dio poruke.

Vuletić proučava varijantnost Krležinih tekstova u različitim izdanjima, od prvih izdanja pjesama (1918) do Sabranih djela (1982). Pokazao je da su u kasnijim izdanjima rečenice i fonetski blokovi dulji te da se smanjuje raspon govornih vrednota, a obogaćuje leksički materijal. U prvim izdanjima prevladava ekspresionistička sintaksa prepuna emocionalnoga angažmana. Rečenice su kratke i često eliptične, a leksički materijal je reduciran. Česti su uzvici i distorzije. U kasnijim izdanjima događaji se promatraju s distance i s prigušenim emocijama. Takvom sinkronijskom i dijakronijskom analizom Krležina pjesništva Vuletić otkriva različite mogućnosti čitanja njegova stvaralaštva. U analizi Krležinoga pripovijedanja u Hrvatskome Bogu Marsu dolazi do zaključka da Krleža svoje misli i osjećaje iznosi koristeći se afektivnim govornim izrazima, uzvicima i uskličnim rečenicama, karakterističnima za upravni govor. Angažirano pripovijedanje Vuletić nalazi i u inverziji, eliptičnoj rečenici, gomilanjima, a najveći dio analize posvećuje slobodnom neupravnom govoru. Pokazuje da Krleža nije neutralni promatrač, nego da je i on jedan od zagorskih seljaka domobrana. Uspoređujući različita Krležina izdanja Hrvatskoga Boga Marsa, Vuletić primjećuje porast afektivnosti na leksičkoj razini, npr. gomilanja. Umjesto prvotnoga poći na put stoji poći na put, u rat, na ratište, u vatru, u smrt, možda u nepovrat; umjesto ona stoji Slatka, mala Ketty. Curica mala, srce njegovo, pucica (2008: 291). Neslaganje s likovima najčešće se izražava ironijom, ona služi za suprotstavljanje austro-ugarskom militarizmu: Ironija je u Hrvatskom Bogu Marsu poput »kutije olovnih slova« o kojoj Krleža govori na kraju romana »Banket u Blitvi«: »to nije mnogo [...] ali je jedino što je čovjek do danas izumio kao oružje u obranu svog ljudskog ponosa«. Svi postupci su, tvrdi Vuletić, u funkciji jedinstvenoga krika protiv gluposti, bezumlja i užasa rata (2008: 292).

Vuletić je na neki način bio posvećen Kaštelanu, iznimno je cijenio njegovo pjesništvo, s divljenjem je o njemu govorio. Ta je naklonost primjetna i u Vuletićevim tekstovima o Kaštelanovoj poeziji. U kratkom predgovoru izbora iz Kaštelanovih djela (koji je Vuletić i priredio) nije ulazio u analizu pjesnikovih jezičnih i govornih kvaliteta, ali na kraju predgovora ipak povezuje Kaštelana s Jakobsonom i ističe ponavljanje kao ključni oblik građenja pjesme: Pjesnik živi u riječi, a zvuk njegove riječi širi joj smisao jer je povezuje s drugim riječima (2000: 16). Kaštelana promatra u dvostrukoj ulozi: pjesnika i teoretičara pjesništva te donosi Kaštelanovo tumačenje riječi stih (lat. versus). Riječ versus znači povratak, suprotno od prorsus što znači linearno kretanje. Stih se vraća na sebe samoga, a zasniva se na zvučnim elementima koji se opetuju (Kaštelan, Magija slike, prema: Vuletić, 2000: 18). Ponovno čitanje, vraćanje na prethodni tekst, otkrivanje novih kvaliteta pročitanoga teksta, sve to čini oblikovanje prostora pjesme, Kaštelanova pjesničkoga prostora. Pavličić (2000) ističe da je paradoksalno što se o Kaštelanovim pjesničkim kvalitetama tako malo pisalo (za razliku od njegova društvenoga angažmana i o misaonosti njegove lirike) te da tek Vuletić donosi jezičnu, stilističku analizu Kaštelanove poezije. Otkrivajući način na koji se pjesnik služi jezikom, otkriva se što njegovi tekstovi poručuju i zašto djeluju na čitatelja.

U Prostoru pjesme (1999: 285–296) Vuletić definira odražavanje, ponavljanje i sažimanje kao osnovne pojmove svojega metodološkog pristupa. Odražavanja su materijalna (glasovna ili metrička) povezivanja različitih dijelova teksta u kojima jednak ili sličan glasovni sastav motivirano povezuje, poistovjećuje različite sadržaje. Odražavanja dijelova pjesme mogu tvoriti prave zrcalne strukture ili može biti riječ o jednostavnim ponavljanjima glasova (npr. u aliteraciji, asonanci, rimi, homofonima ili anagramima). Ponavljati se mogu riječi ili veće cjeline (npr. refren). Elipsa, inverzija, opkoračenje, distorzija i kratki stih postupci su sažimanja u kojima se manjak leksičkog materijala nadoknađuje bogatim govornim ostvarenjem. U odražavanjima se jednaki glasovni sastavi povezuju, poistovjećuju različite sadržaje. U sažimanjima se jednaki sadržaji u različitim jezičnim ustrojima poistovjećuju govornim ostvarenjima, a u ponavljanjima je prisutno djelovanje i odražavanja i sažimanja. Neki postupci objedinjuju u sebi više razina, pa je tako zrcalna struktura vrsta odražavanja ali i ponavljanja jer se u njoj i ponavljaju i zrcale dijelovi strukture. Zrcalne se strukture nalaze na svim razinama organizacije teksta: fonetskoj, semantičkoj, gramatičkoj, sintaktičkoj i kompozicijskoj.

Razliku između pjesničkog i jezičnog znaka Vuletić nalazi u unutarnjoj motiviranosti prvoga (prirodnoj povezanosti označitelja i označenoga), a izvanjskoj drugoga (arbitrarnosti plana izraza i plana sadržaja). Konačno, prostornost pjesme gradi se na ponavljanjima, ponavljanje je u osnovi svih postupaka i ključni je postupak stvaranja pjesme. Svako je ponavljanje vraćanje na prethodni tekst, pa zahtijeva ponovno čitanje, preosmišljavanje i otkrivanje novih dimenzija već pročitanoga. Slični i prostorno blisko postavljeni elementi tvore novu strukturu, novi prostor pjesme koji sam za sebe postaje nov sadržaj. Tim oblikovanjem prostora pjesme stvara se slojevitost, višedimenzionalnost, prostornost pjesničkoga teksta.

Postupku ponavljanja pripada i cjelokupni rječnik nekog pjesnika. U Rječniku pjesništva Jure Kaštelana proučava ponavljanje riječi u tekstovima svih Kaštelanovih zbirki: Crveni konj, Pijetao na krovu, Biti ili ne, Malo kamena i puno snova i Divlje oko. Obradio je korpus od 20-ak tisuća riječi, a od toga je pronašao 4 000 različitih riječi. Napravio je konkordanciju tekstova, izradio čestotni i abecedni rječnik pojedinih oblika, a podatke je usporedio s onima dobivenima istraživanjem svakodnevnoga govora. Ključne su riječi Kaštelanova pjesništva: zemlja, kamen, more, voda, vatra i ptica. Dihotomiju svjetla i tame potvrđuju ključni pridjevi njegova pjesništva: bijel i crn, živ i mrtav te ključni glagoli roditi (se) – umirati/nestajati (1996: 266). Imenice dominiraju nad glagolima, što upućuje na to da je slika važna. Potvrđuju to i eliptične, bezglagolske rečenice koje su bitna sintaktička odrednica Kaštelanova pjesništva.

Za bezglagolsku rečenicu Vuletić kaže da je oblik poezije svakodnevnoga govora. U naslovu teksta Eliptičnost/slikovitost/prostornost/govornost/poetičnost kosim crtama označava uključenost svih pet sastavnica u govorni postupak bezglagolske rečenice te ih njima (a ne zarezima) i grafički objedinjuje. U podnaslovu precizira da je riječ o bezglagolskim rečenicama u pjesništvu Jure Kaštelana. Statističkom obradom Kaštelanova pjesništva pokazuje da je svaka treća riječ u njegovu pjesništvu imenica, a tek svaka peta glagol (za razliku od svakodnevnoga govora u kojem je svaka trinaesta riječ imenica, a svaka treća glagol). Navodi primjere koji dokazuju da bezglagolska rečenica nije nepotpuna ni nedovršena jer je govorno cjelovita, a istovremeno je i ljepša, snažnija i bogatija (1998: 102) od cjelovite, glagolske. Prima se kao slika pa negira vrijeme, a pojačava višedimenzionalnost i prostornost i to ponajprije govornim ostvarenjem koje je nužno emotivno.

Distorzija je postupak razbijanja logičkih i sintaktičkih cjelina. Element koji se izdvaja iz cjeline govorno se ističe. U Kaštelanovu pjesništvu često se ostvaruje u kombinaciji s glasovnim podudaranjima: aliteracijama, asonancama i pjesničkim homofonima te sa zrcalnim strukturama. Sintaktički oblikovana distorzija često se izdvaja u zaseban stih, a budući da se on i sam ističe svojom kratkoćom, distorzija se može ostvariti i isključivo versifikacijskim ustrojem (Distorzija u pjesništvu Jure Kaštelana). Za pjesme koje su u cijelosti pisane u distorzijama tvrdi da njihov rascjepkan izraz jasno pokazuje osnovnu funkciju distorzije: veliku informativnost i istodobno oblikovanje bogatog, simultanog pjesničkog znaka u kojemu svaki element sadrži i sve ostale (1993:12).

Kao što je već spomenuto, Vuletić pod terminom ponavljanja podrazumijeva ponavljanje riječi, sintagmi ili rečenica. Analizira dvočlana, tročlana i višečlana ponavljanja koja mogu biti u nizu ili s prekidima, tj. ponavljanja u različitim kontekstima. U Kaštelanovim ponavljanima dijelove koji se ponavljaju Vuletić prepoznaje kao pjesničke sinonime koji govore o sveobuhvatnosti (npr. sveprisutnosti ljubavi, sveprisutnosti zla) pa ih naziva figurama sveobuhvatnosti (1991: 54, 60 i 75–76). One se mogu ostvariti i kao veze antonima, npr. kraja i početka: Kraj je uvijek početak. Samo je korak / do vrata koja vode na put (1991: 75). Refren je u Kaštelana rijedak, ali su česti primjeri uokviravanja, ponavljanja stihova i strofa na početku i na kraju pjesme. Specifičan je postupak ponavljanje u ponavljanju, u kojem se u ponavljanju dužega teksta pojavljuje i ponavljanje riječi ili glasova unutar samoga ponavljanja. Ponavljanjima se postiže isticanje riječi i cjelina koje se ponavljaju, pri čemu se ponovljeni dio često osvjetljava s drugog stajališta te se njime oblikuje osnovna, vertikalna dimenzija pjesničkoga znaka, slojevitost i plošni/prostorni ustroj. Vuletić tvrdi da je ponavljanje ključna (jedina?) pjesnička figura (1991: 89) jer je u osnovi svih ostalih postupaka – odražavanja i sažimanja. Tu pak podrazumijeva ne samo ponavljanja riječi i većih cjelina, nego i glasovna i metrička ponavljanja.

U glasovno-govornoj materijalnosti pjesništva Vuletić otkriva njegovu bit. Govorna metafora, kao realizacija glasovne metafore, govori o povezanosti govornoga i pjesničkoga znaka. Glasovi i riječi postaju pjesnički samo u kontekstu pjesničkoga govora, dakle u pjesmi, u pjesničkome opusu. Užarević (2006) ističe da je zanimljivo i intrigantno Vuletićevo davanje prednosti metonimiji nad metaforom, odnosno blizini nad sličnošću. U tome Užarević vidi Vuletićevo neslaganje s Jakobsonom (prešutno, doduše) koji govori o metafori kao načelu pjesničkoga strukturiranja i o metonimiji kao načelu proznoga strukturiranja. Neslaganje je i posljedica Vuletićeva drukčijega poimanja metonimije jer je ona za njega izraz prostorne, fizičke, kontekstualne, materijalne bliskosti. U Fonetici pjesme (2005) na više mjesta tvrdi da nije metafora osnovna figura pjesničkoga teksta, nego da je to metonimija jer je u pjesmi najvažnija snaga blizine. Završno poglavlje te knjige nosi i podnaslov Metafore i metonimije. Metafore ne mogu činiti uočljivim unutarnju strukturu pjesničkog teksta jer su pojedinačne i odnose se na vanjsku stvarnost. Metonimije su ključne značajke pjesničkog teksta jer djeluju blizinom i osnovnim pjesničkim postupkom – ponavljanjem. (2005: 181). Užarević primjećuje da u Rječniku pojmova u istoj knjizi Vuletić ipak ne iznosi te temelje postavke svoje koncepcije, nego donosi uobičajene definicije metafore i metonimije. U ustrajavanju na prostornosti, materijalnosti i simultanosti pjesničkoga i govornoga znaka često je vidljiva Vuletićeva negacija linearnosti, protočnosti i vremena: Vječni prezent prostora – to je možda ona najviša poetička i egistencijalnofilozofska točka kojoj teži svekoliki Vuletićev istraživački angažman. U njemu Užarević naslućuje autorov pritajeni rat protiv vremena (Užarević, 2006).

III. O emocijima i s emocijama

U radu Zvukovna dimenzija poezije, objavljenome u Umjetnosti riječi 1968. godine propituje kako se emotivnost književnoga teksta prenosi na čitatelja, kako se preko književnoga teksta ostvaruje kontakt između pisca i čitatelja, kako čitatelj prihvaća djelo i kakvu ulogu u tome imaju prozodijska sredstva. Pritom polazi od toga da se umjetnost ne može znanstveno definirati. Kritizira Grammontov pokušaj povezivanja zvuka i smisla jer se nije maknuo dalje od glasova (1968: 28), a ono što čini zvukovnu dimenziju poezije nisu glasovi, nego emocija izražena ljudskim glasom preko određenog jezičnog materijala; glasovi su tek baza koja formalno omogućava razvoj vrednota govornog jezika, odnosno određenu emociju ili misao ne izražavaju glasovi svojim akustičkim osobinama ili artikulacijskim pokretima, već ljudski glas svojim bogatim izražajnim mogućnostima (Isto: 29). Samo preko čitatelja književno djelo dobiva svoju vrijednost, ono ne postoji samo po sebi i za sebe. Citira Sartrea koji tvrdi da je čitanje dirigirano stvaranje jer čitatelj interpretira, stvara u okvirima postojećeg književnog teksta, tj. čitanjem umjetničkoga teksta ostvaruje se samo jedna moguća interpretacija teksta. Interpretator, režiser i glumci zvučno realiziraju jednu, nametnutu mogućnost, pa je čitatelj uskraćen. Književnost je u tom smislu bogatija za čitatelja nego za slušatelja (Isto: 33), a čitanje je, iako jedini mogući pristup književnome djelu, nužno osiromašivanje umjetničkoga teksta (Isto: 35). To Vuletića vodi do krajnosti da je tišina jedina moguća realizacija književnoga teksta (pritom se poziva na Bachelarda, Sartrea i Valérya). Razlikuje tišinu koja je aktivna, napeta, smisaona i zvukovna od tišine koja je neaktivnost, ništavilo, opuštanje i odmor. Prva se ostvaruje upravo vrednotama govornoga jezika i zvučna je jer sadrži sve izražajne mogućnosti ljudskog glasa, pa čak i one zamišljene, nikad ostvarene. Nju, tvrdi Vuletić, čitatelj mora doseći: cjelokupno pjesničko djelo može prijeći u tišinu u momentu kad čitalac više ne može svojim glasom izraziti svoje emocije-misli potencijalno sadržane u tekstu. (Isto, str. 36). Zaključuje da je poezija unutrašnji glas, dakle, ne ono što čitatelj može ostvariti, nego ono što čitatelj misli da može ostvariti, a da je pisani tekst uvijek potencijalno bogatiji i ljepši od izgovorene riječi, čak i od tišine jer sadrži više.

Pjesnička motiviranost proistječe iz konteksta i pokazuje glasovno ili govorno motivirane veze unutar pjesničkog teksta. O glasovnoj motiviranosti govorio je u Hommageu Jakobsonu, a u radu Govorna metafora/slikovitost govora bavi se govornom i pjesničkom motiviranošću. Budući da i najmanji dio govora uvijek sadrži globalnost (skup prozodijskih sredstava), glasovne ili govorne veze koje se ostvaruju unutar pjesničkog teksta pokazuju ne samo motivirane odnose unutar teksta, već i uspostavljanjem tih odnosa afirmiraju tekst kao cjelinu. I glasovna i govorna metafora jasno svjedoče da nema pjesničke riječi, već da postoji samo pjesnička sintaksa. Glasovna metafora materijalno je, motivirano povezivanje različitih sadržaja, govorna metafora slikovito je, motivirano prikazivanje sadržaja (1998: 20). Govorni izraz emocija zato naziva govornom metaforom jer je riječ o slikovitom, univerzalno razumljivim, motiviranom znaku. Vuletić akustički analizira govorni izraz nježnosti i izraz bijesa. Sonografska slika pokazuje da su nizak osnovni ton i male promjene u intonaciji kod izraza nježnosti, a skokovite intonacijske promjene visokoga osnovnog tona, jakog intenziteta i velike napetosti kod izraza bijesa. Također je mjerio i govorna ostvarenja Köhlerovih logatoma maluma i takete izgovorenih na tri različita načina: u neutralnom govornom ostvarenju, u tzv. maksimalnom i u suprotnom govornom ostvarenju. Maksimalno govorno ostvarenje značilo je da su prozodijska sredstva u skladu s glasovnim sastavom logatoma (kod logatoma maluma legato izgovor, a kod logatoma takete staccato), a suprotno – uglati lik kod logatoma maluma te obli lik kod logatoma takete. Rezultati su pokazali očitu dominaciju govornoga ostvarenja nad glasovnim sastavom: u legato izgovoru 95 % ispitanika povezalo je oba logatoma s oblim likom, dok je u staccato izgovoru 97 % ispitanika vezalo oba logatoma uz uglati lik. U neutralnom govornom ostvarenju rezultati su potvrdili Köhlerova istraživanja.

Televizijske reklame Vuletić smatra graničnim područjem, tvrdeći da se koriste stilističkom postupcima i književnoumjetničkim stilom, ali da im je estetski dio tek sredstvo. U radu Agresivnost i estetičnost ekomonsko-propagandnih poruka (1976) analizira 200 promidžbenih poruka emitiranih 1975. i 1976. godine. Utvrđuje da je u više od polovice njih prisutna konativna funkcija, tj. usmjerenost na primatelja. Upravo u uporabi imperativa i osobnih zamjenica u 2. licu Vuletić vidi agresivnost reklamnih poruka. Zanimljiv je primjer koji donosi za referencijalnu funkciju koja je očekivano rijetka u promidžbenim porukama. Originalan dizajn, povećana dimenzija ekrana na 31 cm, vlastita teleskopska antena za I i II program, napajanje iz električne mreže ili akumulatora, potpuno tranzistoriziran aparat s čistom i jasnom slikom: TV minimatik, dobitnik zlatne medalje za kvalitetu na sajmu u Plovdivu. Minimatik se prodaje i na kredit. Proizvodi Elektronska industrija (1976: 420–421). Ta je reklama za televizor zanimljiva ne samo zbog usporedbe s današnjima u kojima nije moguće zamisliti da bi se sve te performance nabrojile i izgovorile, nego i kao svjedočanstvo iz kakvoga su aparata prije 40-ak godina gledali reklame oni koju su si takvo tehnološko čudo mogli priuštiti. (Eksperimentalni TV program počeo je s emitiranjem 1956. u tadašnjoj Jugoslaviji, ali prvih se godina emitiranja televizija gledala s televizora postavljenih u izlozima trgovina u centru Zagreba. U šezdesetima je svako deseto kućanstvo imalo televizor, a sedamdesetih, kad je Vuletić provodio istraživanje, televizor je još uvijek bio luksuz.) Poetska funkcija dominantna je u reklamama, pa se koriste elipse, stihovi, ponavljanja, glasovni efekti, izreke, poslovice i parafraze poznatih tekstova (npr. Zima, zima, e pa šta je? Ako je zima, pa neka je! Ne boji se zime tko nosi zimsku odjeću Jugoplastike za sezonu 1975/76.). Vuletić kritizira korištenje stranih riječi kao stilskog sredstva evokacije par excellence (1976: 427). Naziva ih magičnim govorom koji donosi atraktivnost nejasnog sadržaja i tvrdi da strane riječi imaju (...) čitavu uzbudljivu, magičnu atmosferu. Čega? Ne znamo točno. I u tome jest njihova magija. (Isto). Navodi primjere: extra, super, specijal, de luxe, a ironično komentira heksaplant complex: Koliko je to djelotvornije kao EP poruka, upravo zbog magičnosti nejasnog sadržaja, od šestobiljne složenice! U ispitivanju provedenome 12 godina poslije (Proturječja stilistike ekonomsko-propagandnih poruka) agresivnost promatra i kroz govorno ostvarenje – pojačan intenzitet reklamnih poruka (glasnoća tih blokova jača je od glasnoće ostaloga dijela programa; 1988: 31). Magičan govor u tom tekstu naziva misterioznim i smješta ga u metajezičnu funkciju. Ipak, za šestobiljnu složenicu u reklami za šampon kaže da bi 1975/76. djelovala neatraktivno u prijevodu, a da bi 1988. prijevod bio prihvatljiviji od izvornika jer bi označavao izvornost i prirodnost proizvoda. U reklamama s kraja osamdesetih pronalazi i humorističnost koje u sedamdesetima nije bilo te utvrđuje (statistički) da se agresivnost kao najprimitivniji postupak u reklamama smanjuje. Dodaje i posebno poglavlje o govornome ostvarenju. Analizira ritmičnost te korištenje muškoga, ženskoga i dječjega glasa. Utvrđuje da se ženskim glasom govori o prehrambenim proizvodima, njime se reklamiraju ljubavni romani i nova ploča Zdravka Čolića, dok muški glasovi najavljuju ploče Nede Ukraden i koncert Lepe Brene ili razgovaraju o Željezari Split.

Istraživanje govornoga izraza emocije nastavak je istraživanja emocija kojima je Vuletić potvrdio univerzalnost govornoga izraza emocije. Neke osnovne afektivne sadržaje ostvarene u rečenicama hrvatskoga jezika podjednako su dobro razumjeli Hrvati, Francuzi, Englezi i Japanci (1976). U ovome istraživanju određuje koje govorne vrednote sudjeluju u ostvarivanju izraza bijesa, iznenađenja, prezira, radosti, straha i tuge. Zlatko Crnković izgovorio je rečenicu Stigli ste na vrijeme s različitim govornim vrednotama i njihovim kombinacijama, npr. glasno, tiho, brzo, glasno-sporo, glasno-brzo, tiho-visoko itd. (Zanimljiv je odabir rečenice upravo toga sadržaja. Naime, svi Profesorovi studenti znaju da se na njegova predavanja nije smjelo kasniti, pa se nakon njegova ulaska u dvoranu nitko nije ni usuđivao ući. Sjećam se da nam je slušanje Crnkovićevih izvedaba upravo te rečenice i zbog toga ostalo u dugom pamćenju.) Ispitanici su određivali koliko se svako od ukupno 19 varijacija govornih vrednota prepoznaje kao jedna od istraživanih emocija. Rezultati su pokazali da je govorni izraz emocija jasan i nedvosmislen znak, a da su varijacije osnovnih govornih vrednota simetrično raspoređene u procjeni izraza pojedine emocije, pa se tako radost i tuga izražavaju suprotnim govornim sredstvima: za radost je karakterističan visok ton i brz tempo, a za tugu nizak ton i spor tempo te slab intenzitet. Iako je Vuletić mjerio percepciju govornoga izraza emocije, a akustička mu je analiza služila samo kao provjera perceptivno dobivenih rezultata, svoje rezultate uspoređuje s tada aktualnim istraživanjima akustičkih kolerata emocija Williamsa i Stevensa (C. E. Williams, K.N. Stevens: Emotions and Speech: Some Acoustical Correlates, Journal of the Acoustical Society of America, 52, 1972, 4. str, 1238–1250) te Fonagya (Syinthese d l'ironie, Phonetica 23, 1971, 42–51).

Za naslov rada objavljena u zborniku Važno je imati stila, posvećenoga Krunoslavu Pranjiću, Vuletić je izabrao Buffonovu definiciju stila u izvornu obliku: Le style est l'homme meme kojom pokazuje da stil je Pranjić sȃm te otkriva Pranjića kao francuskoga đaka i komparativnoga stilističara. Za naslov Pranjićeve knjige Jezik i književno djelo Vuletić kaže da je objektivan, intelektualan, strog, znanstven (2002: 31) i u tome potpuno različit od naslova ostalih Pranjićevih knjiga (Jezikom i stilom kroza književnost, Iz-Bo-sne k Europi, O Krležinu stilu & koje o čem još). Iako hvali eufoničnost i suznačnost ostalih Pranjićevih naslova, sve je svoje knjige Vuletić naslovio upravo tako: opće i objektivno. Naslovi sedam od devet Vuletićevih knjiga sastoje se od imenske skupine ustrojstva imenica + imenica u genitivu: Fonetika književnosti, Gramatika govora, Fonetika pjesme, Gramatika govora, Sintaksa krika, Prostor pjesme, dvije u naslovu imaju ustrojstvo pridjeva s imenicom (Govorna stilistika, Jezični znak, govorni znak, pjesnički znak). Buffonova se definicija potvrđuje i u Vuletićevima naslovima, u njima prepoznajemo Vuletićevu suzdržanost, usredotočenost na znanstveno, na objektivno, njegovu potrebu za distanciranošću. (Subjektivnost i stilističnost čuvao je za vlastite poetske tekstove. Priznao mi je jednom da piše, ali nije mi htio pokazati svoje stihove.)

Čini se da je Vuletićev tekst u zborniku Važno je imati stila nastao na razlici između Pranjića i Vuletića unatoč ili: njojzi zahvaljujuć' (da parafraziram naslov Pranjićeva poglavlja: Poezija gramatici unatoč ili: njojzi zahvaljujuć') i najemotivniji je Vuletićev tekst. Prepričava Pranjićevu impresioniranost kad čuje kako profesor Stjepan Ivšić na nogometnoj utakmici uzvikuje: Sudac, elfer. jer očekuje da profesor suvremenog hrvatskog jezika kaže: Suče, trebate dosuditi jedanaesterac (2002: 37). (U tome tekstu nije napisao da su obojica, Pranjić i Vuletić bili zaljubljenici u tenis. Često su zajedno igrali i od obojice sam znala čuti da je onaj drugi teško podnosio poraz.)

Vuletić je rado i često citirao tvrdnju Saussureova učenika i nasljednika Ballya da govornik, ma koliko želio izraziti svoje misli, u tome ne uspijeva jer je naše ja toliko jako da govorom ponajprije izražavamo svoje osjećaje. Ballyu je afektivnost temeljno područje zanimanja stilistike, a njime otvara proučavanje govora jer se afektivnost ostvaruje onim što Bally naziva intonacijom u širem smislu, a što Ballyev učenik Guberina naziva vrednotama govornoga jezika. Vuletić ističe da je Guberina proširio i obogatio Ballyevu stilistiku jer ju je proširio na istraživanje stilističkih vrijednosti složenih rečenica. Intonaciju, sintaksu i elipsu ne smatra indirektnim sredstvima izraza, nego ih naziva vrednotama govornoga jezika i istražuje ih u svojoj knjizi Zvuk i pokret u jeziku (1952), čak i svoju gramatičku analizu rečenice temelji na njima. Za razliku od Ballya koji tvrdi da je stilistika kvantitativna znanost, Guberina je shvaća kao kvalitativnu te tvrdi da stilistički i nestilistički izraz imaju dva posve različita sadržaja. Vuletić je iznimno cijenio svojega učitelja, profesora Guberinu i uvijek je isticao poštovanje prema osnivaču zagrebačke fonetike. Guberina je najveći dio svoga znanstvenoga rada posvetio nastavi stranih jezika i rehabilitaciji slušanja, ali bavio se i stilografskim analizama o kojima je Vuletić govorio na mnogim znanstvenim skupovima posvećenima akademiku Guberini (na znanstvenome skupu Istraživanja govora 1998. i na simpoziju posvećenome Petru Guberini u HAZU 1998.). Tekst završava sentimentalnom tvrdnjom da i verbotonalna teorija počiva na Guberininoj vjernosti njegovoj mladenačkoj ljubavi – afektivnoj stilistici (2000: 60).

Vuletićev cilj bio je spojiti znanost i umjetnost, znanstveno pristupiti umjetničkom tekstu, ali tako da se ne izgubi umjetnički doživljaj. Pritom se umjetnički postupak demistificira, ali i dobiva na dojmljivosti i važnosti (Ivas, 2005: 167). Iako Vuletićeve analize otkrivaju bit pjesničkoga govora i doprinose njegovu doživljaju, u prvom su planu govor i percepcija a ne sama umjetnina. Vuletićevi su tekstovi jasni i sažeti, pisani znanstvenim stilom, metodički dosljedni. U njima nema poetizacija, nema želju da interpretacijom pjesme proizvede poetski tekst. Ipak, uporabom specifične interpunkcije, neočekivane u takvu znanstvenome diskurzu, često izriče svoj stav. Navest ću nekoliko primjera. U tekstu o promidžbenim porukama (Vuletić, 1976: 418) u rečenici: Ako nema imperativa, onda je redovito izražena osobna zamjenica u drugom licu; tako da slušalac zna da je to upućeno upravo njemu (?!). Upitnik i uskličnik ironičan su autorov komentar nakon kojeg će tu konativnu funkciju nazvati agresivnom. U istom tekstu ironiju pojačava uskličnikom i kad govori o već spomenutoj magičnosti nejasnog sadržaja izraza heksaplant complex. U analizi Kranjčevićeve pjesme Eli! Eli! lamȃ azȃvtani!? povezuje stilski postupak – kontrast i govorno ostvarenje – razvoj intenziteta. Međutim, Vuletić i u tom tekstu naglašava da se ne želi baviti govornom interpretacijom: Može li se ovako procijenjen intenzitet izravno primijeniti u govorenju, recitiranju pjesme? Po svoj prilici ne može! (2005: 92). To je, tvrdi, procjena zamišljenog intenziteta koji se može realizirati samo u unutarnjem čitanju, kroz unutarnji doživljaj pjesme. Pritom ponavlja svoju misao da je tišina jedina moguća realizacija pjesme. U pozivu: I da se vratimo Charlesu Ballyu, odnosno njegovoj misli o indirektnim sredstvima izraza! (1968: 34) uskličnikom nagovještava ono što slijedi: u nastavku kritizira Ballya što govorna sredstva naziva indirektnim, a riječi direktnim sredstvima. Vuletićev stilistički doprinos upravo jest u tome što je pokazao da se mnogo direktnije izražavamo govornim sredstvima nego riječima.

Osim uobičajenih isticanja važnijih termina razmaknutim ili masnim slovima, Vuletić zna isticati i velikim slovima. Npr., u tekstu O arbitrarnosti lingvističkog znaka u umjetničkom tekstu u zaključku su tako istaknute dvije rečenice, jedna u cijelosti, jedna djelomično: Umjetnost kao najljudskija manifestacija čovjeka, kao krik, nosi u sebi čudesno svojstvo: da je individualna, a općeljudska – sveopće razumljiva. I što je individualnija, to je razumljivija jer je ljudskija. (...) Umjetnost u svom krajnjem dometu teži nearbitrarnosti, tj. motiviranosti, jer traži individualnost, jer, paradoksalno, individualnošću postaje kolektivna, općeljudska, svevremena (1971: 26). U upitnicima, uskličnicima i velikim slovima prepoznajemo grafostilističke postupke koji upućuju na bogat govorni sadržaj, na važnost riječi i rečenica koje su na taj način istaknute. Moglo bi nas to navesti da, razmišljajući o govornome ostvarenju tih Vuletićevih rečenica, pomislimo na glasan govor, spor tempo, čak i povišen ton. Međutim, moramo se podsjetiti Vuletićeve tvrdnje (neobične za fonetičara) da samo tišina omogućuje maksimalnu sadržajnost, štoviše, da je pisani tekst uvijek potencijalno bogatiji i ljepši od izgovorene riječi, pa čak i od tišine same.

U mnogim je aspektima Vuletić nastavljač Guberininih stilističkih i teorijskih postavka te Jakobsonove teorije jezičnih funkcija. Od njih je krenuo prema izgradnji vlastite koncepcije jezičnoga, govornoga i pjesničkoga znaka. Znanstvenu misao o književnosti pomaknuo je korak dalje: iz govora se uputio u istraživanje poezije govornim, fonetskim postupcima te je izgradio konzistentan teorijski sustav govorne stilistike s jasno definiranim pojmovljem i metodologijom. Stručni su termini u njegovim pojmovnicima objašnjeni jasnim definicijama, uključivanjem u teorijski kontekst i s obiljem ilustrativnih primjera. Time je obogatio i poetiku i fonetiku. Njegove fonostilističke analize u kojima otkriva vrijednost književnoga izraza sa stajališta govorne realizacije važan su doprinos znanosti o književnosti. Vuletić otkriva bit pjesničkoga govora, a to je važno ne samo za potpun doživljaj pjesničkoga djela, nego i za pripremu govorne izvedbe. Pristup mu je teorijsko-metodološki: interpretacijom potvrđuje teorijsko polazište, a analitičkim postupkom potvrđuje svoje opredjeljenje za znanstveni pristup. Teorijske postavke izvodi iz pomnih analiza poetskih djela i čak laboratorijskih eksperimenata, a zaključke često potkrepljuje brojčano i statistički.

Vuletićevi radovi i knjige, objavljeni u domaćim i stranim znanstvenim časopisima, predstavljaju zanimljiv pogled na odnos književnoga djela i njegove govorne komponente, odnosno na teoriju književnoga i poetskoga znaka. Njima je promicao zagrebačku fonetiku i Filozofski fakultet te Sveučilište u Zagrebu kao znanstvena i nastavna središta u kojima su takvi pogledi nastajali. Bio je znanstvenik s respektabilnim međunarodnim ugledom što dokazuje njegova predavačka djelatnost kao gostujućeg profesora, sudjelovanje na mnogim međunarodnim seminarima i znanstvenim skupovima, koautorstvo u knjizi objavljenoj u Francuskoj te radovi objavljeni na stranim jezicima i u stranim znanstvenim časopisima. Obogatio je ne samo hrvatsku fonetiku, stilistiku i poetiku, nego i semiotiku, znanost o kulturi i antropologiju. Napravio je jedinstven iskorak u otkrivanju govorne strukture pjesničkoga znaka.

Literatura

  • Horga, Damir i Vlašić Duić, Jelena. 2014. In memoriam. Branko Vuletić (1937–2014), u: Govor, 31, 2; str. 161–170.
  • Ivas, Ivan. 2005. Branko Vuletić: Fonetika pjesme. Zagreb: FF press, 2005, u: Govor 22, 2, str. 167–170.
  • Nikolić, Davor. 2015. In memoriam. Branko Vuletić (1937–2014): fonetika i poetika, u: Umjetnost riječi, 59, 1/2; str. 203–207.
  • Pavličić, Pavao. 2000. Branko Vuletić. Prostor pjesme. Zagreb, 1999, i: Govor 17, 1, str. 64–64.
  • Šafarić, Ines. 2008. Branko Vuletić: Lingvistika govora. Zagreb, FF-press, 2007. u: Govor, 25, 1, str. 115–117.
  • Užarević, Josip. 2000. Prostorna teorija pjesničkoga znaka. Branko Vuletić: Prostor pjesme. O plošnom ustrojstvu pjesništva Jure Kaštelana. Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Zagreb 1999, u: Republika, 7–9; 297–300.
  • Užarević, Josip. 2006. Glas, govor, pjesma. Branko Vuletić: Fonetika pjesme, 2005, u: Vijenac, 326.
  • Vuletić, Branko, 1976. Fonetika književnosti, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb,
  • Vuletić, Branko. 1968. Zvukovna dimenzija poezije, u: Umjetnost riječi, 12, 1, str. 21–37.
  • Vuletić, Branko. 1971. O arbitrarnosti lingvističkog znaka u umjetničkom tekstu, u: Govor, 3, str. 15–27.
  • Vuletić, Branko. 1976. Agresivnost i estetičnost ekonomsko-propagandnih poruka, u: Umjetnost riječi, 20, 4, str. 417–431.
  • Vuletić, Branko. 1981. Od krajnjih oblika do savršenog pjesničkog znaka, u: Umjetnost riječi, 25, 1981, 3, str. 167–205.
  • Vuletić, Branko. 1983. Konkretna poezija Dobriše Cesarića, u: Umjetnost riječi, 27, str. 293–302.
  • Vuletić, Branko. 1986. Sintaksa krika, Izdavački centar Rijeka, Rijeka.
  • Vuletić, Branko. 1991. Ponavljanja u pjesništvu Jure Kaštelana, u: Govor, 8, 8, 1–2, str. 49–90.
  • Vuletić, Branko. 1993. Distorzija u pjesništvu Jure Kaštelana, u: Govor, 10, 2, str. 1–13.
  • Vuletić, Branko. 1996. Rječnik pjesništva Jure Kaštelana, u: Umjetnost riječi, 40, 4, str. 257–271.
  • Vuletić, Branko. 1998. Eliptičnost/slikovitost/prostornost/govornost/poetičnost. O bezglagolskoj rečenici u pjesništvu Jure Kaštelana, u: Umjetnost riječi, 42, 2, str. 101–124.
  • Vuletić, Branko. 1998. Govorna metafora/Slikovitost govora, u: Govor, 14, 1–2, str. 1–34.
  • Vuletić, Branko. 1999. Prostor pjesme: o plošnom/prostornom ustrojstvu pjesništva Jure Kaštelana, Filozofski fakultet, Zavod za znanost o književnosti, Zagreb.
  • Vuletić, Branko. 2000. Predgovor: Pjesništvo Jure Kaštelana, u: Jure Kaštelan, Izbor iz djela, Riječ, Vinkovci, str. 7–19.
  • Vuletić, Branko. 2002. Le style est l'homme même, u: Važno je imati stila, zbornik, ur. Krešimir Bagić, Disput, Zagreb, str. 29–38.
  • Vuletić, Branko. 2005. Fonetika pjesme. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za fonetiku, FF press.
  • Vuletić, Branko. 2008. Angažirano pripovijedanje u Hrvatskom bogu Marsu Miroslava Krleže, u: Umjetnost riječi, 52, 3/4, str. 265–293.
  • Vuletić, Branko. 2012. Lingvistika, fonetika i poetika ilirizma, u: Komparativna povijest hrvatske književnosti, zbornik, Književni krug; Odsjek za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Split; Zagreb, str. 23–41.