E-biblioteka

Branko Vuletić: Stilistika govora

Predgovor izboru iz djela Jure Kaštelana

Jure Kaštelan: Izbor iz djela. Priredio Branko Vuletić, Vinkovci, 2000. Croatica – Hrvatska književnost u 100 knjiga, IV. kolo, knjige 76–100, knjiga 86.

Jure Kaštelan javio se prvom pjesničkom zbirkom Crveni konj 1940. Drugi svjetski rat već je bio započeo u Europi, a i na naše je prostore ubrzano pristizao. Kaštelan se formira na narodnoj poeziji, te na suvremenoj hrvatskoj poeziji između dva rata, posebno na Krleži, Tadijanoviću i Cesariću. Prvi Kaštelanovi stihovi svjedoče i o njegovoj povezanosti s nadrealizmom, kako onim izvornim – francuskim, tako i s onim pjesnicima koji su prihvatili neka nadrealistička stajališta ili postupke, poput Drage Ivaniševića, Tina Ujevića ili Oskara Daviča. Međutim, osim veza s pokretima suvremene svjetske književnosti u Kaštelana je od samog početka vidljiva i njegova snažna povezanost sa zavičajem, s njegovim korijenima, a to se očituje u ritmovima narodnog usmenog pjesništva i mitskim temama narodne književnosti. Od početka svog pjesničkog djelovanja Jure Kaštelan afirmira nadrealističko načelo jedinstva suprotnosti: misaono i tvarno, sadržajem i oblikom, oblikom koji postaje sadržaj. Možda je najbolji primjer takvih veza, takvog sklada ili sraza, Kaštelanova pjesma »Predosjećaj jeseni na velegradskom pločniku«.

Drugovima Živki i psu

Moja stara majko, majko moja stara,
smrt me grize ovu jesen:
a u selu mome psi bijesno zaviju.
Psi moji podvinutih repova, ja sam pjesnik
i zavijem bolno sablasno,
a kad mi dojadi mokrit ću bez srama
na najsvetijem mjestu
dignuvši nogu u čast prolaznika.

Moja majko stara, smrt me podgrizava
a u mome selu jablani se njišu,
jablani se njišu, jablani se njišu,
a u mome selu jesen boje šara:
ti ne znaš za slavu što srca izgara,
znaš samo za jesen i za crnu tugu
za jesen, za jesen, sumornu i dugu.

Navedena pjesma sjedinjuje ekstremne oblike prve Kaštelanove zbirke: to je raspon od proze do izrazito harmoničnih vezanih stihova. Odsutnost i prisutnost rime samo prate ritmičko ustrojstvo stihova: u prvom dijelu nema rime, a stihovi su neujednačenog broja slogova; drugi je dio vrlo pravilan: svi su stihovi dvanaesterci, sastavljeni od pravilnih polustihova od po šest slogova. Osim metričkom pravilnošću druga je strofa vezana ponavljanjima i rimom; a svaki je polustih oblikom i sadržajem ekvivalent svakom drugom polustihu. Čitava je pjesma glasovno i smisaono povezana aliteracijom glasa s. Identifikacija pjesnika i psa potvrđuje se materijalno ne samo aliteracijom glasa s nego i širim homofonskim postupkom: psi se glasovno u cijelosti ponavljaju, odražavaju u pjesniku. Dio pisan slobodnim stihom obiluje i provokativnim (nadrealističkim) slikama: pjesnik zavija poput psa i mokri bez srama. Ova pjesma suprotstavljanjem različitih oblika jasno navješćuje osnovno Kaštelanovo stajalište u stvaranju: oblik je sadržaj.

A to je vidljivo i u drugim pjesmama iz ove zbirke. Crveni konj odudara od hrvatske poezije tridesetih i četrdesetih godina po formi i po sadržaju. To je poezija vezanog, ali i posve slobodnog stiha, to je poezija koja niječe sklad (moj je sklad urlik, napisat će kasnije Kaštelan u pjesmi »Vražda«) jer osjeća, predosjeća nemir, nesreću, stradanje, rat. Kaštelan nije u vezanom stihu govorio o skladu idiličnih prizora, već je slobodnim stihom navijestio nesreću i uništavanje, primjerice u pjesmi »Dinamit«.

Kad svane
san
kad zora snese
dan
pod krilom šume,
sredinom ceste
kasat ću i ja
mobiliziran.

Na glavi šljem.
Ja ne koljem.
Kume, nad poljem
crklo je nebo.
Sve k vragu ode
k vragu, brate, i bogu.
Hrvatsku bunu: crveni san
okovati ne mogu.

Zeleno stado, zelena smrt
o zelenilo moje,
sve što je mlado i raspjevano
sve je i moje i tvoje

da se danuje, da zore rude
da diple gajde, gusle gude
da smrt da ljubav pomahnita

pod ovom trulom
kuglom
gori
eksplozija dinamita.

A iz današnje perspektive gotovo da programatski zvuče stihovi »Sanjarije«:

Slavensku bol ću reći desetercima.

Planina moja, izgubljeno djetinjstvo.

Nemam krila, nemam šestopera.
Sokola mi u gori ubiše.
Lelek, lelek, planina kamena.

Čitavo je Kaštelanovo pjesničko djelo prisutno u ovim stihovima: tu je njegova vezanost uz zavičaj i kamen, vezanost uz narodnu poeziju; tu je i tuga za izgubljenim djetinjstvom; a svemu tome Kaštelan ostaje vjeran u čitavom svom pjesničkom stvaranju. A tu su i ključne naznake Kaštelanove poetike: ponajprije slobodni stih; zatim ponavljanje (planina, planina; nemam, nemam; lelek, lelek); aliteracija glasova l i k, koja motivirano povezuje ključne riječi pjesme; tu je i eliptična, bezglagolska rečenica, kao bitni postupak u građenju slika u Kaštelanovu pjesništvu.

Crveni konj pretežno je pisan slobodnim stihom. Rime su jedine oznake vezanog stiha; ali i u korištenju rime Kaštelan pokazuje otklon od tadašnje hrvatske poezije, jer su upravo posve slobodne unutarnje rime bitna značajka njegova pjesništva.

Nakon rata, 1950., deset godina poslije Crvenog konja izlazi druga Kaštelanova zbirka Pijetao na krovu. Ova zbirka sadrži djelomično pjesme iz prve zbirke i pjesme nastale u ratu i prvim poslijeratnim godinama. U novim je pjesmama dominantno prisutan rat, ne više kao pretkazanje ili prijetnja, već kao zapis o stvarno proživljenoj nesreći. I ovom se zbirkom Kaštelan potvrđuje kao istinski pjesnik. On koji je doista proživio ratna stradanja ne govori o njima revolucionarnom patetikom, on ne govori o pokretima masa, već o čovjeku i njegovoj zloj sudbini, o čovjeku i njegovoj težnji za ljudskošću, za srećom. Zato među pjesmama o ratu, smrti i patnji ima i divnih ljubavnih stihova poput onih iz pjesme »Volio bih da me voliš«.

Volio bih da me voliš
da budem cvijet u tvojoj kosi.
Ako si noć, ja ću bit zora
i blijesak svjetlosti u rosi.

Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.

Danas možemo govoriti samo o ljepoti ovih stihova, ali trebamo se prisjetiti da su oni napisani u vrijeme kada se od pjesnika zahtijevalo, ili barem očekivalo, da govore o revolucionarnom zanosu borbe, pobjede, obnove i izgradnje, a ne o tzv. dekadentnim temama građanskog društva kao što je ljubav.

Kada Kaštelan govori o ratu, govori u začudnim slikama, koje negiraju rat, koje tvrde da postoji i izlaz, nada, svjetlost. Takva je npr. pjesma »Jezero na Zelengori«.

Na Zelengori ima jezero, kažu,
očima smo ga vidjeli.

Gdje su glasovi znani
i neznani?
Kuda su,
kako su
nestali...

Na Zelengori ima jezero,
putevi mu bjelinom zavijani.

Među pjesmama koje svjedoče o ratu posebno se ističu »Tifusari«. Ova tragična poema govori o stradanju čovjeka u ratu. »Tifusari« nemaju revolucionarnu retoriku. Riječ je o istinskoj pjesmi: njen oblik je njen sadržaj. To nije opis patnje, već patnja sama; ne opis umiranja, već umiranje samo. Riječ više nije simbol koji zamjenjuje odsutni predmet. Riječ je postala istinska pjesnička riječ, postala je svoj oblik i sadržaj. To je lirska ispovijest o patnji bez velikih riječi, velikih gesta, jakih intenziteta. Velika je vrijednost ove pjesme što u njoj riječi tzv. revolucionarne poezije kao »sloboda, smrt, partizani« dobivaju iznimnu snagu, koja im daje ljudskost, ljudski smisao, sadržaj koji im omogućava da budu istinski dio pjesme. Jer i te riječi u »Tifusarima« zvuče ljudski, i upravo zato jer zvuče ljudski nalaze i odjeka.

I ova pjesma potvrđuje Kaštelanovo stajalište da je oblik istinski sadržaj pjesme, što je već bilo vidljivo u stihovima iz Crvenog konja. U »Tifusarima« različiti oblici govore o različitim sadržajima. Ritam slobodnog stiha, posebno izlomljeni staccato ritam prvog dijela, kada se jedna rečenica razbija u nekoliko stihova, jasno se vezuje uz ljudsku patnju; naprotiv, ritam vezanog stiha govori o trenucima sreće, zapravo vizijama sreće kakve se javljaju u trenucima najveće patnje. Što se tiče odnosa oblika i sadržaja, posebno je važan šesti dio »Tifusara«, gdje se u vezanom stihu govori o ljudskoj patnji, stradanju i smrti. Ali, upravo kao što je versifikacijski ustroj lomio sintaksu u prvom dijelu, tako sintaksa lomi versifikacijski ustroj u šestom dijelu: brojna su opkoračenja i kratke sintaktičke cjeline, kraće od stiha; i takav izlomljeni govor svojim oblikom svjedoči o ljudskoj patnji. Samo u jednoj strofi dolazi do sklada između versifikacijskog i sintaktičkog ustroja, a to je jedina strofa u šestom dijelu koja govori o sreći:

Gledam jezera prozirna i mirna,
vrbu djetinjstva svinutu nad rijekom
i nove riječi nikad nečuvene,
ljude u kraju znanom i dalekom.

Sklad versifikacijskog i sintaktičkog ustroja i pravilan vezani stih adekvatna su slika mogućeg izlaska, nade, svjetlosti. Ova strofa i svojim slikama (riječima) opetuje slike (riječi) »Jezera na Zelengori«: to je prije svega jezero kao idilična slika moguće sreće u Kaštelanovu pjesništvu, a zatim i oči, viđenje, gledanje kao potvrda postojanja, potvrda istinitosti.

Govoreći o »Tifusarima« možemo reći da je čitava pjesma ljudska patnja. Čitava je pjesma lebdenje na granici života i smrti: pa odatle i sve suprotnosti, sve jedinstvo suprotnosti u njoj. Jer pjesma je i patnja, i radost u patnji, radost koja se rađa kao ljudska negacija patnje. Pjesma je i bol i osmijeh. Vizija sreće. Takva divna vizija sreće kakva se može roditi samo u krajnjoj nesreći. Jer tada čovjek stvara i njezinu negaciju. A pjesnik stihove. Koji ne govore o sreći, već su sreća sama...

Sreća je neprestano ugrožena, kao i čovjek, kao i pjesma. A pjesnik se jedino pjesmom može suprotstaviti zlu, osuditi ga, kako to čini i u pjesmi »Baš-Čelik«:

Padao mrak. I svjetionik
stao da namigiva.
Bila je noć. I mjesec. I zvonik.
I ti uz mene – živa.

I snivali smo krilat let
i ala i divova.
Dozivali smo sunčan svijet
od sreće i od snova.

Padao mrak. Baš-Čelik
i dane i noći uze.
Padao mrak. I mjesto zvijezda
zablistale su – suze.

Neki kritičari u ovoj Kaštelanovoj pjesmi vide aluziju na Staljina (čovjeka od čelika), te ovu pjesmu povezuju s vremenom Rezolucije Informbiroa, kada je Jugoslavija izopćena iz zajednice socijalističkih zemalja 1948. Međutim, i iz ove je pjesme vidljivo da Kaštelan ne govori o nekim konkretnim povijesnim događajima, već o zlu općenito.

U zbirci Pijetao na krovu izmjenjuju se slobodni i vezani stih. U svim kasnijim zbirkama Kaštelan se konačno opredjeljuje samo za slobodni stih.

Kaštelanova zbirka Biti ili ne izlazi 1955., a 1957. Malo kamena i puno snova. To je vrijeme kada se jako i jasno osporava umjetnost socrealizma. Javlja se književni časopis »Krugovi« (1952.–1958.); ovaj je časopis glasilo mladih književnika koji otkrivaju moderne tokove svjetske književnosti, posebno Federica Garciu Lorcu i T. S. Eliota, a uz njih, nakon razdoblja socijalističkog realizma, obnavljaju čitanje hrvatskih avangardnih književnika međuratnog razdoblja: Tina Ujevića i A. B. Šimića. Upravo je Jure Kaštelan 1950. godine priredio prvo poslijeratno izdanje pjesama Tina Ujevića – Rukovet. Slikari okupljeni u grupi EXAT opredjeljuju se za apstraktno slikarstvo. Jure Kaštelan, i sam suosnivač grupe, piše predgovor za prvu izložbu EXAT-a.

Slijediti i razvijati tradiciju znači savladati, biti protiv nje, razbijati je. To potvrđuje umjetnost i, još potpunije, tradicija sama. Biti umjetnik znači stvarati, a ne oponašati, otkrivati, a ne povoditi se. Kako savladati tradiciju? Svejedno kako i kojim sredstvima. Nema pravila. Novo se otkriva kroz eksperimenat, novo se stvara i osvaja. Pupoljci se rascvjetavaju u svoje cvjetne ljepote, u svoje zrele jematve, u svoje plodonosne berbe. Svaki je umjetnik eksperimentator, otkrivač i pronalazač sebe i stvarnosti u kojoj živi. Vode koje ne teku postaju kužne i krepane. U njima se ne ogleda vedrina neba. Umjetnost koja se ne razvija postaje akademska, mrtva, i u njoj ne kuca bilo života i uvijek novih osjećajnosti i uvijek novih oblika. Ja sam za nemir, za traženje i za nadarenost.

U Kaštelanovoj poeziji ne vidimo neki nagli zaokret u zbirkama Biti ili ne i Malo kamena i puno snova u odnosu na zbirku Pijetao na krovu. Tu više nema stihova koje je diktirala društvena svakodnevica kao jasno iskazivanje jedne političke opcije, ali takvi su stihovi u Kaštelana ionako bili rijetki. U Kaštelanovim se stihovima uvijek ogledala vedrina neba; on je oduvijek bio eksperimentator, otkrivač i pronalazač sebe i stvarnosti u kojoj živi. Jure Kaštelan i dalje govori o svojim omiljenim temama: o životu i smrti, o ljubavi, pjesmi i povratku. Ključna tema »Tifusara«, život i smrt, nastavlja se u »Konjicu bez konjika« u zbirci Biti ili ne i u »Zvjezdanoj noći« u zbirci Malo kamena i puno snova. Pjesnikova se ljubav nastavlja u »Preobraženjima ljubavi« ili »Čobanici«. A Kaštelan sve češće govori o pjesničkom stvaranju, kao npr. u pjesmama: »Nevidljivo«, »Rijeka oblak i čovjek«, »Nevidljiv cvijet«.

Velika tema povratka, koja dominira u kasnijim zbirkama, u zbirci »Biti ili ne« prisutna je u još jednom biseru Kaštelanova pjesništva, u »Jadikovci kamena«. To je vraćanje k ishodištu, k nevinosti djetinjstva. A vraćanje k ishodištu, povratak u zavičaj u Kaštelana je uvijek vezan uz kamen: »Jadikovka kamena« nastavak je »Sna u kamenu« iz zbirke Pijetao na krovu; a sve je već nagoviješteno pjesmom »Sanjarija« u prvoj Kaštelanovoj zbirci.

I u kasnijim zbirkama, Divlje oko (1978.), Zavjet za Epetion (1984.) i Sve plavo, nebeski plavo (1989.) Kaštelan govori o životu i smrti, ljubavi i pjesmi, potvrđujući i dalje jedinstvo suprotnosti: bez izgaranja se ne može svijetliti, zato je jednako svijetliti i umirati, kako govore stihovi pjesme »Svjetiljka od zemlje«:

Svjetiljko od zemlje, zemljine zemlje,
zašto svijetliš kad
sebe, ukradenu svjetlost svoju, izgaraš

Zašto izgaraš
kad je jednako svijetliti i umirati
kad je mrak, mrkli mrak mraka

Čitava je Kaštelanova poezija intimna ispovijed, bez velikih riječi, bez jakih intenziteta. Ova poezija nikada nije bila estradna poezija revolucionarnog zanosa i patetike. Kaštelanova je poezija uvijek bila tihi, unutarnji glas, ali glas u kojemu je pjesnik sažeo svu svoju ljudskost, ljudskost svih ljudi: ljudi koji vole, koji pate, koji se raduju, koji žive i koji umiru.

Možda i ne treba čuditi što je Kaštelan sve svoje pjesme nakon zbirke Divlje oko objavio u grafičko-poetskim mapama, u zajedničkom poslu sa svojim prijateljima slikarima. Ove pjesme i svojim izgledom i ograničenom nakladom materijalno potvrđuju Kaštelanovo pjesništvo kao zajedništvo među prijateljima. Kaštelanova je poezija intimna veza između pjesnika i čitatelja; to je poezija koja, kao svaka istinska poezija, govori samo onima koji je žele čuti, onima koji u pjesnikovu glasu prepoznaju jeku svoga glasa, onima koji u pjesnikovim stihovima prepoznaju sebe. To su stihovi kojima samo prijatelji imaju pristupa. Nitko da ne dođe, do prijatelj drag, kako je govorio veliki pjesnikov prijatelj Ivan Goran Kovačić.

Mnogi autori koji su pisali o Kaštelanovoj poeziji ističu njegovu povezanost s rodnim krajem. Tako Milićević govori da je Kaštelana njegova stvaralačka znatiželje vukla k raznim vrelima moderne europske poezije, ali je suštinom svoga bića uvijek ostao vezan za svoje rodno tlo i svoje vrijeme, za svoje žive i mrtve, za prošlost i sadašnjost.1 Šime Vučetić posebno ističe Kaštelanovu pripadnost potomcima Poljičke knežije jer ljudi iz Poljica kao da su drukčiji od ljudi iz okolnih krajina, jer kao da su taktičniji u ophođenju, osorniji pa i ponosniji. Može se reći da je Kaštelan baštinio osornost i takt u ponašanju, pa i ponos, od poljičkih strana, iz običajnosti svoga sela.2

Ma koliko govorio o samosvojnosti umjetničkog djela, bilo da se radi o pjesmi ili slici, i Kaštelan govori o zavičaju kao bitnoj odrednici umjetnika i njegova djela. U Bilješkama o Mažuraniću tako kaže da nam Novi Vinodolski nudi najviše neposrednih činjenica o misaonoj i jezičnoj strukturi Mažuranićeva djela, o karakternoj konstituciji pjesnika. I dalje: U mojoj svijesti Novi Vinodolski drugo je ime Ivana Mažuranića. A moglo bi se reći da je ime pjesnika pseudonim mjesta. Isto tako u eseju Vidoviti aed Kaštelan za Ivana Gorana Kovačića kaže da je bitno da je dijete sela, dijete šumovitog Gorskog kotara i bistre rijeke Kupe. Njegove su opsesionantne slike, metafore prirode.

Ali Kaštelan zna da je pjesma jedini i pravi, autentični život pjesnika. Životne činjenice, biografija pjesnika, mogu nam pomoći u razumijevanju pjesme, ali, za Kaštelana, pjesma počinje gdje činjenice prestaju.

U Kaštelanovu je pjesništvu uvijek prisutna jasna veza sa zavičajem, prošlošću, ljudima, prijateljima, nesrećom i neimaštinom. Pejsaž njegova zavičaja određuju ključne riječi njegova pjesništva: kamen, more, sunce, maslina. Patnji i siromaštvu suprotstavljaju se svjetlost i san. To je suprotstavljanje kamena i sna. U snovima se dolazi do starine, u snovima se otkriva svjetlost. Kamen i snovi bitna su odrednica Kaštelanova pjesništva. Kamen je njegova veza sa zavičajem, a snovi su njegova veza s univerzumom, sa svijetom, vidljivim i nevidljivim; snovi su, kako sam kaže, stvarnost bez dimenzija.

Kaštelanova vezanost za zavičaj ogleda se u velikom broju stihova koji izgledaju kao da su u cijelosti preuzeti iz narodne poezije, a ima i čitavih pjesama za koje bismo mogli reći da su narodne. U Kaštelanovu se pjesništvu stapaju narodna pjesma i moderna poezija. Taj spoj pučkog i modernog otkriva Kaštelanovu pjesničku riječ, kojoj njezin zvuk neprestano širi značenje. Zato je posve očekivano njegovo vezivanje uz teorijsku misao Romana Jakobsona koji materijalnost riječi uzdiže kao osnovni princip oblikovanja pjesničkog teksta, njegove poetske funkcije. Ponavljanje kao ključni oblik građenja pjesme nalazi se u ritualima narodnih bajalica i brojalica, ali i u suvremenim poetskim ponavljanjima: prije svega posve slobodnoj rimi, brojnim unutrašnjim rimama, asonancijama, aliteracijama i pjesničkim homofonima. Pjesnik živi u riječi, a zvuk njegove riječi širi joj smisao jer je povezuje s drugim riječima.

A pjesma čuva zavičaj, U svom eseju o Dragutinu Tadijanoviću Kaštelan piše:

I da zavičaj, u kojem je totalitet bića, ne bi bio izgubljen – rađa se pjesma, čin koji prolaznost stvari preobražava u neprolaznost stiha. (...) Vrijeme pjesme nije mehaničko vrijeme, nego trenutak vječnosti, vrijeme stvaranja ili, kako bi se Tadijanović izrazio: vrijeme srca.

Jer, kako piše Kaštelan u pjesmi »Talasanje«:

Cvijet se rađa i umire
Pjesma se samo rađa

Pjesma nije samo trenutak vječnosti, ona je, kao i ljubav, trag koji čovjek ostavlja:

Čovjek koji se rađa, umire.
Nije ni konj, ni maslina, čovjek koji se rađa.
On voli i pati i ljubav ostavlja čovjek koji umire.
Čovjek umire, pjesma ostaje, jer nije ni konj ni maslina.

(Rijeka oblak i čovjek)

Poezija govori o vječnim istinama. To je vraćanje već rečenom, otkrivanje već postojećeg, ali zaboravljenog. Pjesnik otkriva jeku stvari koje su već postojale, ali koje treba nanovo otkriti. To je vraćanje kao otimanje zaboravu, ali to je i vraćanje kao potvrda istinitosti.

Sve pjesme što ih pjevam, sve riječi što ih kažem,
sve kuda hodam, sve što me u korijenju steže,
to nisam ja, jer neka daleka mrtva jeka
za obale me davne veže.

(Pijetao na krovu)

Jure Kaštelan u dvostrukoj je ulozi: pjesnika i teoretičara pjesništva. Pjesnik piše pjesme, a teoretičar ih objašnjava. Međutim, teoretičar koji je istovremeno i pjesnik zna da: Poezija počinje ondje gdje prestaje eksplikacija. Ona otkriva sebe samu kao izraz stvaralačke snage čovjeka, kao objavu biti ljudskog bića. Poezija je neobjašnjiva. Ali upravo po tome, nju, poeziju treba objašnjavati, da bi tajna njene biti i njena magija, potvrdile auru svoje istine.3 A poezija se objašnjava njom samom: teoriju treba tražiti u pjesmi; jer poezija stvara svoju vlastitu teoriju, a sama teorija ne može stvarati poeziju. Svaka poezija istovremeno je: poetika, piše Kaštelan u svojoj studiji o Dragutinu Tadijanoviću.4 Ovu istu misao nalazimo i u njegovim studijama o Antunu Gustavu Matošu,5 Antunu Branku Šimiću6 i Dobriši Cesariću.7

Teorija pjesništva ne postoji izvan pjesništva upravo kao što ni pjesnička riječ ne postoji izvan pjesme. U studiji o Antunu Branku Šimiću Jure Kaštelan piše:

Riječ postaje pjesnička riječ u totalitetu pjesme, u odnosu u koji je dovedena. Riječ je istovremeno i forma (kao znak, zvuk, glas) i sadržaj (kao misao, značenje, poruka). Ideja, ritam, jezik pjesme javljaju se istovremeno kao sadržaj-forma i kao forma-sadržaj, a izvan organizma pjesme iščupani iz totaliteta, iz konteksta, oni postaju samo forma ili samo sadržaj. Prestaju živjeti.8 Istu je misao Kaštelan već izrekao u studiji o A. G. Matošu: Pjesnički je izraz uvijek složeno jedinstvo forme i sadržaja, pa dekadenca u poeziji i nastaje, kad se interes pjesnika suzi na samo jedan idejno-sadržajni ili jezično-formalni element.9

Jedinstvo oblika i sadržaja jasno ističe materijalnost kao bitnu odrednicu pjesničke riječi. Svijest pjesnika ne mora biti misao riječi. Riječ misli u zvuku i u boji, govori tišinom i svijetli gaseći se, u naslagama vremena, ona je vrijeme. Pjesnička svijest nije u pjesniku, nego u zvuku, u riječi, u djelu, u pjesmi.10 Pjesnik misli formom, zapisao je Kaštelan u studiji o Dobriši Cesariću.11

Kaštelan u svojim pjesničkim tekstovima i u svojoj studiji o A. B. Šimiću postavlja osnovni pjesnički problem: kako riječ osloboditi njenog svakodnevnog sadržaja, kako je odstvariti, odpredmetiti. Govoreći o A. B. Šimiću Kaštelan procjenjuje da je on uspio odpredmetiti riječ:

Riječ je 'odpredmećena', oslobođena od jednoznačnosti, dovedena u nove odnose, transponirana u novo viđenje, u pjesnikov doživljaj. Farma nije samo nosilac poruke, nego ekspresija, a to znači da forma postaje poruka. Pjesma je uspostavljeni odnos među različitim strukturama: doživljaja, predmeta i smisla. Struktura postaje značenje.12 I kada govori o vlastitoj pjesničkoj riječi (Nebo bez neba) Kaštelan se pita: Kako je istrgnuti od patnje, odstvariti od stvari?

Riječ se u pjesmi odpredmećuje, lišava se vezanosti uz neki predmet jer sama postaje predmetom. Ona djeluje svojim zvukom, svojim odnosima prema drugim riječima, prema drugim zvukovima, prema drugim pjesničkim predmetima. U pjesmi riječ postaje pjesnička riječ; vezuje se uz druge riječi pjesme, i tim se vezama stvara prostor pjesme.

Pjesnička je riječ bogata, slojevita, višedimenzionalna – prostorna. Riječ za pjesnika nije samo mogućnost prenošenja smisla, nego i zračenja smisla koji je u riječi.13 A upravo te latentne, zapretane sadržaje otkriva pjesnik, koji iznova stvara postojeću riječ, dovodi je u nove odnose, u novu ljubav.14

U svojoj studiji o A. B. Šimiću Kaštelan stih objašnjava etimologijom latinske riječi versus: Riječ versus znači povratak, suprotno od prorsus što znači linearno kretanje. Stih se vraća na sebe samoga, a zasniva se na zvučnim elementima koji se opetuju.15 Svako je ponavljanje vraćanje na prethodni tekst, ponovno čitanje, preosmišljavanje tog teksta, otkrivanje novih dimenzija već pročitanog teksta, a to znači i oblikovanje prostora pjesme. Pjesnički se prostor gradi isključivo unutar pjesme. Pjesnička se riječ ne vezuje uz neki vanjski predmet, već uz druge riječi pjesničkog teksta. Pjesnik riječima oblikuje svoj vlastiti svijet. U pjesmi, kako kaže Jure Kaštelan (»Demon ni zao ni dobar 1«), Riječ je istina. Izvan riječi je mrak.

Biješke

1 Nikola Milićević: Poezija Jure Kaštelana. U knjizi: Riječ u vremenu. Zagreb, Mladost, 1981., str. 125–142.

2 Šime Vučetić: Pjesnik Jure Kaštelan. U knjizi: Ogledi o suvremenicima. Zagreb, Naprijed, 1988., str. 185–195.

3 Jure Kaštelan: Magija slike. U: Dobriša Cesarić: Voćka poslije kiše. Zagreb, Mladost, 1978., str. 179.

4 Jure Kaštelan: Vizija Harmonije. O pjesničkom djelu Dragutina Tadijanovića. U: Izabrana djela. Pet stoljeća hrvatske književnosti. Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske, 1983., str. 306.

5 »Svaki pjesnik, svojom lirikom, daje shvaćanje i odgovor na pitanje što je poezija.« Jure Kaštelan: Lirika A. G. Matoša. Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 310, 1957., str. 61.

6 »Pjesničko djelo nije samo predmet kritike nego, kao izvorna umjetnička spoznaja, i njena teorija.« Jure Kaštelan: Približavanje. Prolegomena za liriku Antuna Branka Šimića. Zagreb, Biblioteka Razlog, Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu, 1970., str. 45.

7 »Kreativni čin i interpretacija prožimaju se u djelu, u pjesmi samoj.« Jure Kaštelan: Magija slike, str. 179.

8 Jure Kaštelan: Približavanje, str. 43.

9 Jure Kaštelan: Lirika A. G. Matoša, str. 60.

10 Jure Kaštelan: Približavanje, str. 37.

11 Jure Kaštelan: Magija slike, str. 183.

12 Jure Kaštelan: Približavanje, str. 110.

13 Jure Kaštelan: Magija slike, str. 184.

14 Jure Kaštelan: Približavanje, str. 36.

15 Jure Kaštelan: Približavanje, str. 78.