E-biblioteka

Ivan Filipović: Kratka stilistika

Posebni dio. Prozaički slog.

Prozaičkomu je slogu zadaća priobćivanje nječesa, poučavanje o nječem i nagovaranje na nješta; pa se po tome i dieli prema onom, čemu je, na slog niži, srednji i viši.

Niži slog, njemu je djelovati samo na razum, odlikuje se jednostavnošću i prostotom, i njim se daje misao u strogom logičkom poredanju bez ikakova govorna nakita.

Niži se slog upotrebljava kod sastavljanja tako zvanih poslovnih ili družtvenih sastavaka.

Srednji slog, njemu je djelovati na razum i um, a dopušta već i življih i kićenijih izražaja. Upotrebljava se u listovih, sadržajem uzvišenijih, u sastavcih poučnih i povjestnih.

Viši slog ima da ujedno djeluje na razum, um i na srce. U njem se rabi bogat nakit, zamamljive slike i silni izrazi; a zahtjeva se ugladjenost, dubljina i oštroumnost misli, da se volja sklone na čin kakov. Takov je slog, jerbo se nalazi na najvišem stupnju, umjestan u tako zvanih govorih.

Poslovni sastavci.

Takovi su sastavci: oglasi, odkazi, namire, svjedočbe, zadužnice, obveznice, naputnice, darovnice, punomoćja, poručanstvenice, priznanice, kupovnice, ugovori, oporuke, molbenice i dopisi ili listovi. U svih tih sastavcih piše se nižim slogom, izuzam listova, u kojih se često nalazi i srednji slog. Kod mnogih njih, ako imaju biti pravnimi dokazi, potrebno je poznavanje zakonâ i javnoga gradjanskoga života; pa zato će oni, koji u tom sami uputni nisu, dobro činiti, ako u takovih stvarih savjeta potraže u odvjetnika i javnih bilježnika, koji su pozvani za sastavljanje takovih spisa. A gdjekoji takovi spisi, kanoti punomoćja, kupovni ugovori itd. dobiju se već štampani, pa ih onda čovjek samo treba da popuni dotičnimi svotami ili predmeti i imeni.

O listovih ćemo ili dopisih reći ipak nješta malo više.

Listovi ili dopisi.

Listovi nisu ništa drugo, nego pismeni razgovori s nenazočnimi osobami. Ako hoćemo, da njekomu nješta priobćimo, a njega nema, to mu napišemo list. Toga radi može list sadržavati sve, o čem se god i ustmeno razgovara ili razgovarati može.

Kao što moramo, kad s njekim ustmeno govorimo, neprestano na umu imati njegov odnošaj naprama nam, njegovu naobraženost, njegov stališ, duševni mu razpoložaj itd.; tako isto moramo glede svega toga oprezni biti i kada se s njekim pismeno razgovaramo. Po svem tome ima da se ravna opreznost i pomnja, kojom se list piše, pa isto tako i obseg i poredak misli kao i stupanj sloga.

Listovi tičući se samo poslovnih stvari pišu se obično nižim slogom. Svi se pako imaju tako udešavati, da sve naprvo ide, što se tiče primaoca; a zatim da sliedi, što dopisnik hoće o sebi da priobći. Način pisanja treba da bude posve naravan, prost svakoga nakita i prenavljanja; ali se ipak zahtjeva pravilnost, jer list – jednom napisan – ostaje, te i iza godinâ služi budi na čast ili na sramotu svomu piscu. Pa i jer je pismeno saobćavanje ograničeno, treba da se listovi pišu što više jezgrovito, točno i razgovjetno.

Nadalje neka se listovi pišu pozorno i bez ikakova nadimanja i ikakove nadutosti, koja svagda i svagdje vriedja. Skromnost i čednost liepo diči i list.

U listovih ima se takodjer paziti i na pravila uljudnosti i pristojnosti; pa zato neka se svakomu daje naslov, koji ga ide; svakako je probitačnije, da se u tome učini nješta više nego li nješta manje.

Na vanjštinu lista, bio pisan komu drago, ma i najpouzdanijemu prijatelju ili prijateljici, treba da se uviek obraća sva moguća pomnja; jer prvi utisak vanjštine djeluje dosta puta na primaoca toliko, da se time radje ili neradje, kakov je već utisak bio, sklone molbi ili namjeri pisateljevoj.

Kad pišemo odličnijim osobam, onda neka je format listu veći; nagovor neka se iz poštovanja napiše nješta niže, a prvi red izpod nagovora neka se opet nješta dalje odpočme. Napokon se i na koncu mjesto i dan sa podpisom takodjer podalje meće od posljednjega redka. U sasma pouzdanih listovih nemora se baš uviek strogo držati tih formalnosti.

Pogledom na vanjski oblik razlikujemo:

Listić ili pisamce od lista u pravom smislu te rieči. Pod listićem razumieva se, kad se nješta napiše u kratko i na brzo, kao što to češće biva medju pouzdanimi prijatelji; pa se zato ovdje i nezahtieva strogo držanje svih pravila udvornosti, dapače to se tu i nepreporučuje. Ali ipak neka sve, štogod iz naših ruku izadje, bude izrazom naobražena uma i plemenita srca.

Medju listove spadaju i poslanice, pod kojimi se razumievaju listovi pisani oblikom pjesničkim. O njih će se kao o umjetnom izražaju duha govoriti, kad se govorilo bude o pjesničtvu.

Pogledom na sadržaj i zadaću listova ima ih: listova molbenih ili molbenicâ, zahvalnicâ, pripoviedajućih, ukoravajućih, izpričavajućih, sažaljivajućih i čestitajućih listova; u obće listova, koliko i vrsti razgovora biti može.

Opisi.

Ako hoćemo da u njekom obrazujemo živu sliku onoga, što u prostoru obstoji ili biva, treba da mu to opišemo. Ono, čim se stvari medju sobom razlikuju, po čem se jedna od druge razaznava, zovu se znakovi. Znakovi su glavni (bitni) i drugotni. Glavni su n. pr. znakovi kod ptica: topla crvena krv, nešenje jaja i perje; drugotni su: njihova veličina, boja perja, oblik kljuna i pančža. – Kod stola su glavni znakovi, da ima ploču i noge; a ostalo, kanoti: broj noga, stolnica, veličina, oblik, boja i tvar stola jesu sve drugotni znakovi.

Ako se dakle hoće u njekom obrazovati slika ptice u obće, moraju se opisati njezini glavni znakovi; a ima li to biti posebna koja ptica, onda se moraju opisati i drugotni znakovi. Tako se isto ima i sa stolom.

Cjeline se sastoje iz čestica; ako se dakle hoće u njekom obrazovati slika njeke cielosti, to se imaju opisati njezine čestice.

Svaka cjelina, sastojeća se od čestica, može biti opisana. Tako postaje opis ruda, bilina, životinja, ljudî, gradova, okolica, zemalja itd: Prirodopis indi nije ništa drugo, nego li opis ruda, bilina i životinja; zemljopis pako opis zemaljskoga površja.

Po obsegu, u kojem je opis sastavljen, ili je samo kratak nacrt ili je pako obširan opis. Obseg je uvjetovan tim, čemu je opis.

Opisi su većinom dielovi u pripoviedajućih ili poučnih člancih.

U opisivanju predmeta zahtieva se osobito naravan postupak; a opis postaje osobito živim, kada opisivanje tako biva, da se čini, kano da se cielost iz dielova sastavlja.

Potrebne vlastitosti opisa jesu: viernost, naime da je istinito, što opisujemo, točnost, razgovjetnost i svrhi primjerena podpunost. Živahnost i zornost čine opis slikovnim, i naliči slikanju slikarovu. Tada prestaje opis biti pukim i suhoparnim nabrajanjem znakovâ ili čestî i postaje umjetničkim tvorom, umotvorom.

Kod samoga pako razredjenja opisnoga gradiva neka se pazi na sljedeće:

1. Ako su živuća bića (životinje ili bilja), neka se najprije naznači viši razred, na koji predmet spada; zatim se opisuje tielo, život (hrana, stan, razplod, doba) i razne vrsti. Ako je potrebno, navede se još korist i šteta, što ju koje biće čini.

2. Ako se opisuju neživući predmeti, n. p. pojedini dielovi koje sgrade, grada itd., to se imaju tako poredati, da se lasno može pregledati cielost. A prema potrjebi mora da se naznači i stanovište, s kojega se predmet opisuje; pojedini se pako dielovi najbolje poredjuju po njihovoj bližini ili daljini, ili po svom postanku.

Za opis školske sgrade mogla bi se po tome upotriebiti sljedeća osnova ili dispozicija:

A. Iz vana:

  1. Položaj (u kojem je dielu mjesta, u kojoj ulici, prama kojoj strani svieta).
  2. Visina, veličina, oblik, gradivo, vanjština (vanjski izgled), krov.
  3. Ulaz, nadpis.

B. iz nutra:

  1. Veža, stube, hodnici.
  2. Prostorije i školske sobe, ulazi, veličina, visina, prozori, namještaj i spreme.

Opis kojega grada mogao bi sastojati iz tri glavna diela i to: naravne znamenitosti (položaj, okolica, gore, vode, javni vrtovi ili šetališta); znamenite posebnosti (trgovi, ulice, velike gradjevine, spomenici, broj stanovnika i njihovo zanimanje); napokon javna obrazovališta i humanitarni zavodi (škole, crkve, kazališta, bolnice, ubožišta itd.). K tomu mogle bi se pridodati i koje historijske primjetbe, napomenuti znamenite osobe, koje su se tu rodile, ili koje su se tu proslavile svojim radom.

3. Kad se opisuju prirodni pojavi ili dogadjaji, n. p. bura, poplava itd., to se moraju najprije navesti okolnosti, u kojih se šta dogodilo ili pojavilo; zatim se predstavi sam dogodjaj ili pojav, kako je naime postao i kako se je razvio; što su ljudi činili, da ga zaprieče ili da se njim okoriste; a napokon posljedice.

4. Kod ljudskih dogodjaja imaju se najprije razmotriti povodi i djelujuće osobe po svom položaju i svojih okolnostih. Zatim se navode razlozi, koji leže ili u značaju ili u okolnostih ljudî; pa se onda pridodaje, kako su djelujuće osobe nastojale, da ili izvedu svoju namjeru, ili da svladaju protivne zaprjeke. Sve se pako dokonča svršetkom dogodjaja ujedno s posljedicami, što ih je čin imao budi za djelujuće osobe, budi za druge ljude.

Razgovor (dialog).

Razgovor nije ništa drugo, nego prozaičko oponašanje pravoga razgovora: ravna se dakle po istih zakonih, po kojih se u obće ravna i obični razgovor; samo treba da bude vještački izradjen i zaokrugljen. Lakoćom, preglednošću, razgovjetnošću i podpunim skladom oblika sa obsegom, timi svojstvi treba da se nada sve odlikuje razgovor. Taj oblik, koji je bitnim znakom dramatičkoga pjesničtva, rabio se je njegda više, nego li se sada rabi; a osobito su ga ljubili Grci, te je medju njimi bio u razgovoru prvim vještakom Plato. Njim se medjutim služe kadkad i novi pisci, da razjasne kakovu znamenitu istinu budi iz života budi iz znanosti. Govoreće osobe imaju tako da govore, počmav od početka pa do kraja, kao što se pristoji ljudem valjana značaja.

Poučni slog.

Svi sastavci, kojimi posljedke svoga izkustva ili svoga izučavanja drugim zato priobćujemo, da ih poučimo, broje se medju poučne spise; a po obsegu su poučni sastavci ili učevne knjige ili razprave. Učevne knjige obsižu ili cielu njeku znanost ili pako njekoje glavne česti, koje takodjer zajedno čine jednu podpunu cielost.

Po tome, koga poučiti imamo, ravna se poučni slog. Prostonarodno ili popularno pišemo za prosti narod, a i za prostije gradjanstvo, u koga predtečnoga znanja ili posve nije ili ga je vrlo malo; a posve se drugčije piše za čitaoce, koji imaju znatnijega predznanja.

Razlikovati valja: kratke izvadke (izvode); tumače, kojimi se tumače ili razjašnjuju druga djela; ručne knjige, koje nas sjećati imaju na ono, što smo se jur naučili; razsudbe ili ocjene, kojimi obrazlažemo valjanost ili nevaljanost njekojih spisa.

Medju naše odličnije poučne spise ide: „Radišu Bog pomaže“ od Mihovila Pavlinovića; „Čovjek“ od dr. Ivana Dežmana, „Zalogaj hljeba“ po Mace-u od Marije Fabkovićke: „Mlada majka“ od dr. Josipa Derenčina; „Zablude uzgoja“ od Mijata Stojanovića; „Zakonik naravi“ od. dr. Boguslava Šuleka.

Razprava.

U razpravi se razvija sadržina jedne pomisli (pojma) ili pako savez cieloga jednoga niza pomislî. Ona nas ima da dovede do prave spoznaje zadatka; a po tome mora da joj budu sastavne misli (sadržina) strogo poredane (dispozicija).

Gradivo je razpravâ jako raznovrstno. Sve što si čovjek samo pomisli, može biti gradivom razprave: i pojedina svojstva budi dobra ili zla, i pojedine istine (poslovice, mudre izreke), i pojedini predmeti budi živući ili neživući i pojedini dogadjaji itd.

Svaka se razprava sastoji iz pristupa (uvoda), razvitka teme (zadatka) i zaključka.

Pristupu je zadaća, da u štiocu probudi znaličnost, upozoriv ga na važnost zadatka, što se razpravlja; ili pako da prenapomene, ako je šta osobito potrebno za razumienje samoga zadatka.

Sa pristupa neide se odmah naprečac na razvitak zadatka, nego izmedju obojega mora da bude njeki ma još kako kratak prelaz, koji štioca u sam razvitak prevadja.

Sâm pako razvitak zadatka nema da bude pukim prepisom dispozicije, nego valja da se njim temeljito izcrpe i obrazlože sve njegove pojedine misli.

Napokon sabere pisac u zaključku još jednoč u kratko sve razvijene česti u jednu jezgrovitu cjelinu, da njenom težinom na štioca učini konačni i odlučni utisak.

Sastavljanje je razpravâ izvanredno koristno. Takovimi se vježbami učimo svoje misli skladno poredjivati, te sustavno umno poslovati. Za primjer budi sljedeća razpravica i dvie dispozicije:

Slika dobre kćeri.

(Dispozicija.)

I. Pristup:

A) Oznaka dobre djece. B) Na čem se temelje dužnosti djece?

II. Prelaz:

B) Odluka biti dobrom kćeri. B) Što je k tomu potrebno ?

III. Razvitak zadatka:

A) Glavna crta valjane kćeri i odnošaji prama roditeljem: a) Dragovoljna poslušnost; b) štovanje, zahvalnost i podanje u njihove želje; c) dvorba u starosti; d) popustljivost prama slaboćam; e) ponašanje u boljih odnošajih.

B) Odnošaji prama braći i sestram: a) Sloga; b) primjeri prama mladjim; c) uztrpljivost i požrtovanje.

C) Odnošaji prama družini: a) Misao da su i oni ljudi i bližnji; b) izbjegavanje velikoga prijateljstva; c) zapoviedanje u svakoj malenkosti; d) dvorenje sama sebe.

D) Odnošaji prama školi: a) Poslušnost, štovanje, odanost i pomnja; b) plaća učiteljâ; c) dužnost glede olakšivanja, zahvalnost, prijanjanje uz nauk i savjete učiteljâ.

E) Odnošaji prama javnomu životu i družtvu: a) Ponašanje u javnom družtvu; b) čednost; c) nečednost, prpošnost, nadutost, težnja za sjajem i odlikovanjem; d) odlična svojstva i neizticanje.

IV. Zaključak:

A) Tegoba u izvadjanju te liepe slike. B) Mogućnost izvadjanja; C) Konačni nagovor.

Izradba.

I. Obće je poznata istina, da su dobra djeca najveća radost svojih roditelja, nevaljana naproti najveća žalost, dapače više puta i uzrokom prerane njihove smrti. Kako je zato opet sveta i osbiljna dužnost djece, da nastoje svojim roditeljem biti na radost i poštenje; to nam najbolje svjedoči sama četvrta zapovjed božja, koja je ujedno i jedina, u kojoj se mahom i nagrada obriče dobroj djeci.

II. S toga se svaka kći ima vazda truditi, da svojim roditeljem u istinu što više veselja napravi, da u obće bude čestitom i valjanom kćeri. Ali k tomu je neobhodno potrebno, da si podpuno svjestna bude svih svojih dužnosti, da si stvori sliku uzorne kćeri, koja bi joj onda vazda pred očima lebdila, i u koju bi se svako doba ugledati mogla.

III. A. Prva bez sumnje a i najglavnija dužnost valjane kćeri jest dragovoljna poslušnost u svem, što je pravedno i dobro. A sjećajući se mnogih i mnogih žrtva, što su ih otac i mati djetetu svojemu od poroda njegova prinosili; to onda moramo mahom toj prvoj dužnosti pridodati još štovanje, zahvalnost i radostno podanje u sve njihove želje. U starosti pako i bolesti ima da ih što ljubeznije dvori i njeguje: a prama mogućim slaboćam njihovim neka opet bude vazda što popustljivijom, i čuva se svake nečednosti, nestrpljivosti i nadutosti. A ako se je kćerka nješta više učila, te i nešta više zna nego li otac i mati; to neka nesmeće s uma svoga, da na tom zahvalna ima biti svojim roditeljem i povoljnim odnošajem, u koje su ju oni postavili.

B. S braćom i sestrami, tu joj je nada sve nastojati, da s njimi živi u miru i slogi, jer ništa nije mržjega, nego li je nesloga, svadja i prepiranje medju braćom i sestrami; pa da im takodjer i po volji čini, gdje i kada što može. Uz to kod svake sgode neka mladjim prednjači dobrim primjerom; posve malene pako neka dvori i njeguje ljubeznim požrtvovanjem i uztrpljivošću.

C. I naprama družini neka nezaboravlja nikada dobra kći, da su oni takodjer ljudi i njezini bližnji. To medjutim nezahtieva, da se ona s njimi upušta u bog zna kako veliku iskrenost, u bog zna kako veliko prijateljstvo; ali svakako da je s njimi vazda blaga, nu i osbiljna. Pa neka se ni u svakoj malenkosti odmah na nje neobraća, niti im nedosadjuje nepotrebnim zapoviedanjem. Uviek neka joj je na umu, da je još sama mlada, i da se u mnogom sama poslužiti može i poslužiti ima.

D. Nu osim dužnostî naprama roditeljem, braći, sestram i družini ima ih dobra kći i naprama školi; a tu su opet najglavnije: poslušnost, štovanje, odanost i pomnja, jer je bez toga nemogućan svaki uredan napredak. Njoj nigda ni na um nepada nedostojna pomisao o svojih učiteljih, kano da bi oni tobože plaćeni bili za svoj trud; ona je dapače osvjedočena, da oni kako za to, tako i za duševno blago, što ga u obće od njih prima, nigda dovoljno nemogu nagradjeni biti; pa da joj je jedna izmedju najsvetijih dužnosti, da im olakoćuje vršenje njihovih težkih posala svojom zahvalnošću i što revnijim prijanjanjem uz njihov nauk, uz njihove savjete.

E. Napokon joj je i to imati pred očima, kako da se vlada i ponaša u javnom životu i družtvu. Tu je čednost prvi i najmiliji cvietak, kojim treba da se dobra kćerka okiti budi prama starijim ili drugaricam, budi prama mladjim, jer to je najsigurniji put, kojim će svim omiliti, od svih rado gledana biti. Naproti opet nemože ništa djevojku tako nagrditi kanoti nečednost, prpošnost, nadutost i prodrzljiva težnja za sjajem i odlikovanjem. Ima li dobra kćerka sbiljam kakovih odličnih svojstva, to neka ih ona sama nigda neiztiče, niti ih treba da iztiče, jer upravo čednošću samom dolaze ona do najboljega sjaja i priznanja.

IV. Eto liepe i plemenite slike dobre i valjane kćeri ; ali ujedne i tegobne, da se vjerno i točno izvede u svih svojih crtah! Nu na svietu neima ničesa, što se nebi postići moglo božjom pomoćju, te dobrom voljom i stalnom pomnjom. Imajte dakle vazda čvrsto pouzdanje u Boga; a uz to budite voljni i stalni u svojoj težnji za ovim uzorom, i vi ćete ga sigurno postići!

Čim možemo pokazati da svoj jezik štujemo i ljubimo.

(Dispozicija.)

I. Pristup:

Jezik najveća svetinja. Zašto? Odnarodjivanje težko. Zašto? Prošlost i sadašnjost kao dokaz: Borba s Franki, opiranje talijanštini, magjarštini i niemštini, borba s Turci, krajina; sadašnjost (žrtve za prosvjetne i ine koristne zavode).

II. Razvitak zadatka:

A) Prelaz na zadano pitanje. U čem se sastoji ljubav? Ne u mržnji ni u preziranju tudjih narodah nego u djelih.

B. Nabrajanje djela, kojimi se pokazuje ta ljubav: a) Uporaba jezika. Gdje sve? b) Proučavanje jezika. U čem sve? c) Čega se držati, čemu se opirati moramo?

C) Tko je pozvan, da ponajprije djeluje na usavršenje jezika?

D) Tko je pozvan, da u narodu budi ljubav naprama svom jeziku? Kako da se budi i goji? Kako je u nas Hrvata sada glede toga? Pobudni primjeri iz prošlosti (Cvieta Zuzorićeva, Kata Frankopanka i Juraj Križanić) i iz sadašnjosti (njekoje ličnosti iz prvoga ilirskoga pokreta od god. 1835. i pokreta od god. 1848.).

III. Zaključak:

Konačna želja i svršetak sgodnimi stihovi iz Preradovićeve pjesme „Rodu o jeziku.“

Taština.

(Dispozicija.)

I. Pristup:

Šta se o taštini obično misli?

II. Znamenovanje taštine:

Prelaz na to. Tko je tašt?

III. Izvori taštine:

a) Krivi uzgoj. Griesi materâ. b) Pomanjkanje obrazovanosti. Kakove su maloumne osobe? Što nemogu prosvietljeni umovi? Taština je naravnom posljedicom; čega? c) Moralna i materijalna sviest i njezino uplivanje na spoznaju vriednosti života i njegovih ciljeva. Kakovi su moralni i religiozni ljudi?

IV. Posljedice taštine:

a) Smiešnost. Čim se postaje smiešnim? b) Pohlepa za dopadnošču. Što ona prekoračuje? c) Nepotrebni troškovi, razsipnost, siromaštvo. Pobliža oznaka toga. d) Odvraćanje od čovječanske vriednosti i opredjelbe. Posljedice tomu.

V. Dobre strane taštine:

U čem se sastoje? Red i čistoća, pametne navade, plemeniti čini. Zašto nemože taština ipak biti kriepošću? Konačna prispodoba dobrih strana sa zlimi.

VI. Zaključak:

Što iz svega jasno biva? Dužnosti, koje odatle postaju za roditelje, za ženske. Zaključni nagovor.

Historički slog.

Slog historički ili povjestni slika nam govorom najznamenitija ljudska djela i dogodjaje prošlih vremena, i to što vjernije, pravednije i življe.

Ako to biva po stilističkih zakonih u obće i polag zakonâ, koje estetika ustanovljuje za tu vrst sloga; to se onda historički slog uznosi na stupanj umjetnosti.

Historička umjetnost razlikuje se od pjesničke umjetnosti, naime od epskoga i dramatičkoga slikovanja tim, što se u ovih gradivo, budi iz poviesti crpljeno ili izmišljeno, samovoljno mienja; historička se pako drži strogo dokazane istine. Oblik se mora harmonički skladati sa obsegom.

Na tri se načina predstavljaju prošli dogodjaji. Ako se prosto pripoviedaju znameniti dogodjaji ili pojavi svojim postupnim redom, onda postaje ljetopis (kronika); a ako se pripovieda povorka suvislih dogadjaja tako, da čitaocu jasnimi budu posljedice njihova zajedničkoga djelovanja, onda postaje pragmatička poviest. Trećim se načinom nastoji pronaći pomisao, koja je bila osnovom svih povjestnih dogadjaja i pojava u zajedničkom njihovu savezu; a to se zove filozofičkom poviesti.

Po obsegu svom, ako je naime predmetom poviesti život jednoga čovjeka, naroda ili pako cieloga čovječanstva, dieli se poviest na životopis (život, žitije, žiće, biografija), narodnu poviest i obću poviest. Takodjer i pojedine znanosti, pojedine umjetnosti ili izumi ljudski mogu imati svoju poviest; pa tako imamo: poviest filozofije, crkvenu poviest, poviest književnosti, poviest slikarstva, glasbe, trgovine itd.

Najznamenitiji su naši povjestni pisci: Dr. Franjo Rački i Matija Mesić, kojih se spisi većinom nalaze u Radu jugoslavenske akademije, i Ivan Kukuljević-Sakcinski. Od pojedinih znanosti i umjetnostih imamo: „Istoriju filozofije“ od Dimitrije Matića; „Istoriju literature srbske“ od Stojana Novakovića; „Historiju književnosti naroda hrvatskoga i srbskoga“ od dra. V. Jagića; „Istoriju pedagogije“ od Milana Miličevića; „Poviest dubrovačke drame“ od Armina Pavića.

Izum tiskarstva.

(Dispozicija.)

I. Kako je bilo prije izuma tiskarstva.

II. Drvorezbarstvo prije tiska.

III. Prvi Gutenbergovi pokusi.

IV. Prva gibljiva slova.

V. Pomagači Gutenbergovi.

VI. Potlašnje usavršivanje tiskarstva i njegovo razširivanje.

VII. Posljedice tiskarstva i slava Gutenbergova.

Izradba.

I. U staro vrieme nije bilo tiskanih knjiga, kao što ih sada ima svako diete. Tomu su tek četiri stotine godina, da je izumljena ta umjetnost. Prije toga morali su sve knjige da prepisuju; a srednjega vieka bavili su se tim ponajglavnije redovnici u samostanih. Dakako da je to bio jako spor posao; pa zato su onda i bile knjige jako riedke i skupe, te su si jih nabaviti mogli samo veliki bogataši. Jedna jedina biblija n. pr. stajala je onda i do 500 for. Zato su u staro vrieme običavali dragocjene knjige prikivati na lanac, da ih tko neukrade; dočim se sada riedko kad šta čuje o knjigokradicah.

II. Prije nego se je došlo do izuma knjigotiskarstva, izumjelo se je početkom četrnajestoga stoljeća drvorezbarstvo; i ono je upotrjebljavano ponajglavnije za priredjivanje igraćih karta i svetih kipaca. Često su se izpod kipaca nalazili i podpisi; a pismena tih podpisa bila su takodjer iz drva izrezana i onda odtiskana.

III. To je napokon Ivana Gutenberga, odlična gradjanina u Moguću (Mainc), dovelo na tu misao, da izreže ciele strane na drvenoj ploči, pa da ih onda crnilom prevuče i odtiska. Tako se je sada jednom izrezano pismo doduše lako pomnožavati dalo; ali je još uviek bilo veoma mučno izrezivanje, te je trebalo i jako mnogo ploča za jednu knjigu; a kad je gotova bila knjiga, onda se ploče nisu više mogle ničemu trebati.

IV. Iza mnogoga i mnogoga premišljavanja dosjeti se najposlje Gutenberg, koji se je od god. 1420. do 1445. nalazio u Strasburgu, neprestano radeći o svojoj zamisli, da svako pojedino pisme (slovo) na pose iz drva izreže. Ta njegova prva slova bila su iz bukovine, te su zato Niemci i prozvali slova Buchstaben. Sada su se po dovršenom tisku složena slova dala opet razložiti i za slaganje novih knjiga upotriebiti.

V. Nu buduć da svaki posao, ako se hoće u veliko tjerati, puno novaca treba, a toga baš u Gutenberga nije bilo; to je on vrativši se u Moguć stupio u dogovor s bogatim zlatarom Faustom, koji ga je u tom podpomagao, a malo za tim i sa tadanjim prepisačem Petrom Šeferom, koji je opet na tu misao došao, da se slova lievaju iz olova. S toga i dolazi, da se često ova sva trojica, naime: Gutenberg, Faust i Šefer označuju kao zajednički izumioci tiskarstva. Ali svakako ide ipak Gutenberga slava, da je on prvi izumio tisak; pa i zato su gradovi Moguć i Strasburg jedinomu samo njemu podigli veleliepne spomenike.

VI. Poslie se je pronašla sgodna mješavina za slova, naime: olovo ili kositar sa antimonijem (raztokom) i nješta malo bakra. Tim se je ta umjetnost znatno usavršila; jer sada nisu slova više bila ni pretvrda, da papir deru, ali ni premekana, da se brzo iztroše. K tomu je nadošao još i laneni papir; a i to je bilo jako u prilog tiskarstvu; te je tako napokon g. 1456. izdana prva tiskana biblija u tri velika svezka, a god. 1457. izdani su psalmi Davidovi. To su prve znamenite knjige, što su tiskom na sviet izašle. Od to doba se je tiskarstvo nesamo uviek postupno sve na bolje i bolje usavršavalo, nego takodjer i sve dalje i dalje razširivalo; tako da se dan danas već i ista para upotrebljava za tjeranje tiskarskih strojeva, pa se za jednu uru i po više hiljada araka naštampa, i da već nema skoro nijednoga povećega grada na svietu, gdje nebi bila po jedna a i po više tiskarna.

VII. Pogledamo li sada na posljedice toga upravo divnoga izuma, to moramo priznati, da je on na razvitak čovječanstva djelovao ogromnije i svestranije, nego li i koji drugi izum i prije njega i poslie njega. Dapače može se sasma osnovano reći, da se upravo njemu ponajviše zahvaliti ima sav sadanji prosvjetni i kulturni razvitak svieta. Tim izumom prestala je znanost i prosvjeta biti monopolom pojedinih mogućnika i pojedinih stališa, i postala je obćim vlastničtvom cieloga svieta. Učenjački spisi, koji su do tada ograničeni bili samo na sveučilišta i samostane, prokrče si za tim put i do najnižih slojeva pučkih, te preobraziše na skoro sav sviet i omogućiše malo po malo i razvitak škola i obuku mladeži u onom obsegu, u kojem to i sada evo vidimo. Pomislimo si samo, kakova je onda bila moguća naobrazba mladeži, gdje se svaka knjiga za skupe novce prepisavati morala, i gdje je knjiga, što ju sada dobijemo za njekoliko novčića, stajala i po više stotina forinti! Ako dakle ikomu, to dugujemo zahvalnost i poštovanje ovomu velikomu dobrotvoru čovječanstva. Pa i doista živiti će slava Ivana Gutenberga, dok bude svieta i vieka, dok bude plemenitih duša i srdaca na svietu!

Ivana Orleanska.

(Dispozicija.)

I. Djetinstvo.

Roditelji. Rodno mjesto i godina poroda. Narav joj i bavljenje za djetinstva.

II. Stanje Franceske.

Tadanji vladalac. Rat s Englezi. Pariž i Parižani. Orlean. Bojazan kraljeva.

III. Pripreme.

Ivana kao djevojka. Proročanstvo glede Franceske. Ivanina izjava. Dolazak ka kralju 1. ožujka 1429. Mnienje svećenstva o Ivani. Dozvola kraljeva. Spremanje za rat.

IV. Oslobodjaj Orleana.

Dolazak u Orlean. Navala na Engleze. Izmjehavanje, čudjenje i napokon strah Englezâ. Prekinuće obsade.

V. Zauzeće Remsa.

Polazak u Rems. Stanje u Remsu. Dolazak u Rems 16. srpnja. Krunisanje 17. srpnja. Čednost Ivanina.

VI. Obsada.

Nakana Ivanina. Želja kraljeva U Kompiensu. Zarobljenje. Obtužba i obrana. Prva i druga odsuda. Njezino držanje. Smrt.

Po povjestnoj crti u knjizi „Obrazi iz obšte historije od Krstića“.

Govornički (retorički) slog.

Na razprave spadaju i govornički sastavci, govori; a njihov je slog kao njeki prelaz od prozaičkoga na pjesnički slog. Govori nisu namienjeni štiocem nego slušaocem, i to da tekući iz govorničkih ustiju djeluju na njihovu volju. A da se postigne taj cilj; mora se poučavati, čustvo pobudjivati a mašta razigravati, t. j. govor mora da osvjedoči i da se dojme slušaočeva duha. Razum, čustvo i mašta moraju jednako biti zaokupljeni govornikovimi riečmi.

Tko s prirodjenim govorničkim darom spaja svestranu naobraženost, pa si ujedno marljivim vježbanjem prisvoji okretnost u krasnom predavanju, a sadržajem i formom govora zadovoljava zahtjevom znanosti i života, taj govori rječito (besjedi govornički). Onaj pako, koji se odlikuje takovom rječitošću, nazivlje se govornikom.

Govor može biti ili crkveni ili svjetski. Govori crkveni jesu: govori, homilije i prigodni govori. Svjetski govori jesu ili govori politički, sudbeni ili družtveni.

Crkveni govor.

Crkvenomu je govoru zadaća, da riečmi izrazi nauk nabožni u djelovanju njegovu na život, tako da bi se tim slušalac sklonio na život nabožan i pošten. Iztiče li se u govoru smjer vjeroučni, to postaje crkveni govor dogmatičkim; je li smjer ćudoredan, to se crkveni govor zove moralnim; ako se pako oba smjera jednako razvijaju, to postaje crkveni mješoviti govor.

U našoj književnosti imamo priličan broj sbirkâ crkvenih govora; nu izmedju njih najbolje su od starijih: „Besjede duhovne“ oca Bernardina Cucerića, „Propoviedi“ od Arkangjela Kalića; a od novijih „Hrvatske pučke propoviedi“ od oca Marijana Jakovljevića.

Politički govor.

Zadaća je političkomu govoru, da na ovaj ili onaj zaključak nagovori (sklone) u saborih (parlamentih) sabrane narodne zastupnike ili u pučkih skupštinah (taborih) sabrani narod. Ta se je vrst govora najvećma usavršila u staroj Grčkoj i starom Rimu, a u novije doba u Engleskoj i Franceskoj. Kod starih je Grka sve nadkrilio Perikles i Demosten, a u Rimljana Cicero. Kod nas se je tek u novijem ustavnom životu počeo politički govor nješta bolje njegovati, a kao ponajbolji govornici odlikovaše se do sada osobito: Ivan Kukuljević, Avelin Cepulić, Ivan Perkovac, Mato Mrazović i Jurje Strosmajer, koji je zadnjega vatikanskoga koncila (1871.) svojimi govori na sebe obratio pozornost cieloga naobraženoga svieta.

Sudbeni govor.

Zadaća je sudbenomu govoru, da se jezgrovito podpuno i jasno razloži čin, koji je predmetom sudbene razprave; pa da time razsudjivanju dade pouzdan pravac, da se sudci uzvise nad obtužbu.

Ova vrst govora počela se je u nas takodjer bolje njegovati tek najnovijeg vremena, od kako se je kod sudova uvelo javno razpravljanje, a jednim od ponajboljih sudbenih govornika smatra se Mato Mrazović.

Družtveni govor.

Takovi govori nepridružuju se nijednoj ovdje razpravljenoj vrsti, i većinom su prigodni govori. Oni se rabe kod osobitih svečanosti, kojimi se ustanovljuje takodjer i gradivo i oblik govora. Takovi su n. pr. govori prigodom otvorenja obćih koristnih zavoda, kod raznih svečanosti, zatim pohvalni i žalobni govori. Ovamo spadaju i tako zvane zdravice, t. j. kratki govori, kojimi se kod svečanih gostba pozivlje družtvo, da u zdravlje pije kojemu odličnomu mužu ili kojoj odličnoj gospodji, a i kojoj plemenitoj idei. Ovakove su zdravice ne riedko pohvalni govori u malom.

Nagovor na djecu i roditelje.

(Kad djecu u školu dovedu.)

Evo vas dakle, draga djeco, u školi, za kojom ste već toliko kod kuće težili. Dodjoste amo s knjigom pod pazuhom, s torbicom na ledjima, i sjedite sada tiho i mirno preda mnom. Ja sam se u istinu radovao i veselio ovomu danu; pa mi je osobito drago, što vas ovdje u tolikoj množini vidim.

Vas je, draga djeco, amo pozvao dobar otac, koji je otac svih nas, otac svega, što se ovdje na zemlji i na nebu djecom zove, naš dragi Bog i otac nebeski. (Efez. 3, 15.)

Taj dobri otac hoće, da vas ovdje načini svojom djecom; a ja imam k tomu pripomoći, da vi u istinu postanete pravom, dobrom i veselom djecom božjom.

Ali i vi, draga djeco, trebate da mi pripomažete, da ja to od vas učiniti mogu. Vi morate rado u školu dolaziti, rado slušati i učiti se, što vam se ovdje bude razlagalo i zadavalo; a morate i meni s ljubavju biti odani, jer ja ću vas učiti, kako ćete Boga ljubiti, i kako ćete mu ugadjati, premda ste još slabaška i neuputna dječica. Vi morate ovdje tiho i mirno sjediti, i pozorno uvjek slušati na ono, što ću vam ja kazivati. Vi morate biti veoma marljiva, i nestrašiti se nikakova truda, da se nješta naučite. Vi morate u ljubavi i slozi živiti sa svojimi drugovi (saučenici). Morate vazda govoriti istinu, jer samo onaj, koji vazda istinu govori i uz to što više dobra tvori, samo takov je vriedan, da se nazove djetetom božjim.

A vi ovdje nazočni, poštovani roditelji, vi znate, a da vam ja toga i nerazlažem, kako je kod uzgoja djece najglavnijom zadaćom, da ih uzgojimo djecom božjom. Ako djeca, k njemu dolaze s duhom i srcem, onda su takova i nam; niti su igda izgubljena, ma da ih bog zna kakova postigne tamna budućnost; jer su tada, kao što se u evangjelju (Luka 20. 36.) veli: „kao angjeli“ koji su kod Boga. Pomozite nam dakle, roditelji i uzgojitelji, da zadaći toj zadovoljimo. Red, težnja za svietlom i istinom, ljubav čista i iskrena, to su osnovi božjega svieta; dajte da to budu i osnovne misli našega zajedničkoga uzgoja ove nam svim mile dječice! A odatle će porasti trajno veselje i za nje i za nas, veselje u Bogu, koje ništa na svietu nemože da pomuti, nemože da uništi, koje se dapače svakim danom sve više bistri i povećava, čim se više približavamo skrajnomu cilju ovoga života. A pojde li nam za rukom to zajedničko djelo, te nadodje dan, gdje nam je razlog dati o radu svom, onda ćemo se zajedno radovati i veseliti svomu uspjehu i kao sijači i kao žeteoci: a tu nam radost i to veselje neće više nitko pomutiti moći.

Da, Gospode, evo nas ovdje, nas i ove dječice, koju si nam ti darovao! Tvoja je sveta volja, da niti jedno od ovih malenih nebude izgubljeno; daj nam dakle snage i milosti, da ih uzgojiti možemo u tvom duhu, u radostnom pouzdanju u tebe. Svi, koji u tebe vjeruju, u tebi žive, u tebe se uzdaju, neće biti izgubljeni, nego će ući u vječni život!

Vodi nam dakle i ovu ovdje sabranu dječicu po svom obećanju k tomu životu; a nas sve udostoji toga veselja, da budemu vjerni pomagači u tom tebi ugodnom i povoljnom radu!

Govor na grobu jednoga učenika.

Dozvolite mi svi, koji ovdje žalostnim srcem okolo ovoga groba stojite, a osobito vi, moja djeco, njegdanji saučeni pokojnika ovoga, da vam progovorim njekoliko rieči!

Ovdje u ovom liesu leži nam svim mili N. N. Danas četrnajest dana bijaše on još zdrav i veseo medju nami; pa da je tada tko u školu medju vas došao, te rekao: „Za četrnajest dana bit će jedan od vas pokopan,“ vi nit bi znali nit mislili bili, da će on taj biti, jer tad je bio zdrav i veseo kao ribica u vodi, kao ikoji izmedju vas. Nu eto nadodje bolest i spopane ga, i uzalud bijaše sva skrb, sve nastojanje roditelja oko života milenka svoga, i sada – vidiste ga svi – oči su mu sklopljene, usta mu se više neotvaraju, noge i ruke i sve na njem jeste ukočeno i studeno. Tako vam leži evo u liesu, i na skoro će ga pokriti crna zemljica, te će se strunuti i izpuniti, što je Bog već Adamu rekao: „Ti si zemlja i zemljom ćeš opet postati!“

O kako bi rada bili roditelji, kojim je bio sve veselje i sva nada, da im je živ i napredan; a kako bi rada imali i učitelji takova učenika, jer kako vi njegovi saučenici sami znadete, bio je uzorom svim svojim sudrugovom! Ali Bog je drugčije odredio. A zašto je tako odredio, zašto je roditelje tako ucvilio, toga mi neznamo; ta i sam Bog veli: „Moje misli nisu vaše misli, a moji putovi nisu vaši putovi!“

Ali to jedno znamo, da je i time dobro mislio i dobro uradio; da nad onimi, koje je tako jako ucvilio, nesnuje misli jada i nevolje, nego mira i pokoja. Pa i ako su božje odluke nedokučljive, to može ipak misao, da sve što Bog čini, dobro čini, tješiti sve one, koji su pokojnika ljubili; tako da puni vjere i pouzdanja kao Hiob reći mogu: „Bog je dao, Bog je i uzeo; ime gospodinovo neka bude slavljeno!“

I još jedno znamo: Naš N. N. nije mrtav, on živi. Doduše njegovo tielo, što u ovom liesu leži, ono je mrtvo i ono će se strunuti. Ali to nije sav čovjek. Njegov duh živi, Bog ga je k sebi uzeo, a jednom će i oni, koji ga ljube, spoznati, zašto ga je Bog tako rano od njih odtrgnuo, te će tada još radostnije uzkliknuti: „Ime gospodinovo neka bude slavljeno!“

Nego je, moja draga djeco, ipak nješta osbiljna s tim otvorenim grobom. Prije četrnajest dana još zdrav, a sada mrtav! Nemože li se isto dogoditi i svakomu nam? Tko izmedju nas zna, da li će živiti danas godinu dana? – Neka nas dakle to opominje, da ovdje na zemlji vierno zapoviedi vršimo nebeskoga oca, koji nam je život dao, i koji nam ga opet uzimlje, kadgod ga je volja; tako da kad jednoč i nam kucne stražnja ura, kao naš gospod i spasitelj reći možemo: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“

A sad predajemo, dobri Bože, i mi duh ovoga djeteta u tvoje ruke. Primi ga u milosti k sebi, i daj mu vječnoga pokoja u svom blaženstvu. A one, koji tuguju za prerano preminuvšim, utješi i okriepi živom vjerom, da sve što ti činiš, dobro činiš. Daj da radostnim podanjem u tvoju volju uzkliknuti mogu: „Ti si nam ga dao, Gospode, a ti si nam ga i uzeo. Tvoje ime neka bude hvaljeno i slavljeno!“ Amen.

Pjesnička proza.

Već ovaj naziv pokazuje, da su ovdje u jedno spojena dva prividno posve različna svojstva. Sadržaj je pjesnički a oblik prozaički. Obična proza, kao što je već rečeno, ima svoju zadaću izvan sebe; njoj je djelovati na razum i čustvo u obće; ali kadkada se pomaže ipak maštom, da trajnije djeluje na volju. Pjesnička pako ili poetička proza njoj je opet ponajglavnije djelovati na maštu a preko nje na volju.

Pjesničku prozu rabimo obično u romanu, pripoviedki i noveli. Kadkada ju upotrjebljavamo i u drugih vrstih pjesničtva, n. p. u priči, legendi, idili, basni, tragediji, drami, veseloj igri, a dosta puta i u nepjevnom dielu opere.

Roman.

U romanu se slika ljudski život u svojih najvažnijih pojavih. Upliv tih pojava na razvoj čovječanstva nastoji se pokazati u udesih pojedinaca, koji su budi u kakovom bližem ili daljem medjusobnom odnošaju. Gradivo se ili izmisli, ili se uzme iz povjesti. Ona osoba, u kojoj se stječe sve djelovanje, kao živci u glavi, zove se glavni junak; ostale osobe, koje nju u njezinu nastojanju ili podpomažu ili ju prieče, jesu samo drugotne. Roman obsiže cieli život čovječi; ciela povorka činâ glavnih i drugotnih osoba dolazi na vidjelo, i tu se postizava sada psihologično dosljedna slika značaja tih osoba; a podpuna naličnost treba da budi izrazom romana.

Razpoznavaju se romani psihologički, historički, humorističkiili fantastički. U nas su se tek novijega vremena pokušali njekoji pisci, a znamenitiji su medju njimi August Šenoa sa svojim „Zlatarovo zlato“, Bogoboj Atanacković i Jakov Ignjatović. Prvaci su i izvrstnjaci u toj struci književnosti Francezi i Englezi. Medju Slaveni prednjače Poljaci; a u novije vrieme obradjuju marljivo tu struku i Rusi, te su upravo na svjetski glas izašli sa svojih romana Gogolj i Ivan Turgeniev. Medju Česi glasovit je svojimi povjestnimi romani Herloša, kojega su romani većinom prevedeni i na njemački jezik.

Pripoviedka.

To je roman u malom. U njoj se razvijaju i predstavljaju pojedini dogodjaji, koji su osobito zanimivi, pa stalno djeluju na značaj pojedinca, koji je s njimi u njekakovu odnošaju.

Ovamo spadaju i narodne priče, koje je osobito majstorski pisao Vuk Karadžić; njemu po boku stoji Mijat Stojanović, od koga takodjer imamo liepu sbirku narodnih pripoviedaka i Vuk Vrčević, koji je izdao jednu sbirku sve samih kratkih i šaljivih narodnih dosjetaka.

Umjetna pripoviedka počela se je njegovati u nas tek za novog doba naše književnosti; a u tom su se do sada osobito izkazali Ivan Trnski i Adolfo Veber (Tkalčević). Njihove pripoviedke nalaze se raztrešene ponajviše u njegdašnjem tjedniku „Nevenu“ i sadanjem „Viencu“.

Sve, sve, al zanat.

Nar. pripoviedka od V. St. Karadžića.

Podje njekakav car sa svojom ženom i sa kćeri, da se šeta po moru na ladji. Kad malo odmaknu od briega, onda dune vjetar pa ga baci čak u njekakvu zemlju, dje se o njegovu carstvu ništa i nečuje (kao ni on o onome što do sad ništa nije čuo ni znao).

Kad izadju na suho, on nije smio ni kazati, da je car, a novaca niesu imali sa sobom ništa; a neznajući nikakva zanata, niesu se mogli drugčije hraniti, nego se on najmi da čuva seoska goveda.

Pošto tu prežive tako njekolike godine, ugleda sin cara od one zemlje njegovu kćer, koja je bila vrlo liepa i već dorasla do udaje, pa kaže svomu ocu i majci, da se drugom nikakom djevojkom neće oženiti do kćeri govedara iz toga i iz toga sela. Otac i mati i drugi dvorani stanu ga odvraćati, da se prodje te sramote: kako bi on carski sin uzeo govedarsku kćer kod tolikih drugih carskih i kraljevskih kćeri! Ali sve zaludu; on kaže: „Ja nju, ja ni jednu!“

Kad već vide, da drugčije nemože biti, onda car pošlje jednog svog vezira, da javi govedaru, da će car da mu uzme kćer za sina. Kad vezir otide i javi to govedaru, a govedar ga zapita: „Kakav zanat zna carev sin?“ Vezir se upropasti: „Bog s tobom, čovječe; kako će carev sin znati zanat? Što će zanat carevu sinu? Zanate ljudi uče, da se hrane njimi; a carev sin ima zemlju i gradove.“ Govedar kaže opet: „E ako nezna nikakva zanata, ja mu nedam svoje kćeri.“

Vezir se vrati, te kaže caru, šta govori govedar. Sad postane čudo još veće. Oni su mislili, da će to za govedara biti najveća sreća i dika, što mu carski sin uzima kćer; a on pita, kakav zanat zna carev sin! Car pošlje drugoga vezira; a govedar kaže jedno te jedno „Dok carev sin“, veli, nenauči kakavgodj zanat, i nedonese mi svoju rukotvorinu, dotle nema ništa od prijateljstva!“

Kad se i ovaj vezir vrati, te kaže da govedar neda djevojke, dok carev sin nenauči kakavgodj zanat (samo nek je zanat); onda carev sin zadje po čaršiji (trgu), da gleda kakav je zanat najlakše naučiti. Hodajući od dućana do dućana i gledajuči, kako različni majstori rade, dodje na dućan, dje se pletu rogožine, i to mu se učini najlakši zanat, pa ga počme učiti i nauči za njekoliko dana, pa onda oplete sam jednu rogožinu, te je odnesu govedaru, i kažu mu, da je carev sin naučio zanat, i da je to njegova rukotvorina.

Govedar uzme rogožinu u ruke, te je zagleda sa svijuh strana, pa onda zapita: „Koliko to vriedi?“ A oni mu kažu: „Četiri pare.“ „E!“ veli, „dobro! četiri pare danas, četiri sjutra, to je osam, a četiri prekosjutra, to je dvanajest itd. Da sam ja taj zanat znao, nebih danas čuvao seoskih goveda.“ Pa im onda kaže, tko je on i kako je tu došao; a ovi se onda obraduju još većma, što uzimaju djevojku od cara, a ne od govedara, i s najvećim veseljem vjenčaju momka i djevojku i provedu svadbu; pa onda dadu ovomu caru ladje i vojsku, te otide preko mora i nadje svoju zemlju.

Novela.

Novela potiče iz Italije, i znamenuje izvorno njeku dobro pripoviedanu novost, koja je obće zanimiva. Pripoviedani dogodjaj mora da sačinjava njeku za sebe odieljenu cielost; a pripoviedanje mora biti odmjereno i kratko, ali ujedno i odlučno i živo. Obično prosieva iz svega pripoviedanja njeki nauk za život, al nemora da bude izrikom iztaknut.

Za novelu učiniše se kod nas zaslužnimi: Mirko Bogović, Ljudevit Vukotinović, Jakov Ignjatović i Vladan Gjorgjević; a najnovijeg vremena njeguje ju osobito uspješno „Vienac“. U ovom časopisu ima krasnih novela od starijih i mladjih hrvatskih pisaca.