E-biblioteka

Nikola košćak: Šrajbenzi spiku?

Polemika jezika u »Putovanju u srce hrvatskoga sna« Vlade Bulića

Sljedeće čitanje Bulićeva romana Putovanje u srce hrvatskoga sna usredotočit će se na tumačenje funkcionalnosti jezične varijabilnosti diskursa njegova protagonista, na dijalog toga diskursa sa stanovitim suvremenim nefikcijskim diskursima i tekstovima, na strategije defamilijarizacije potonjih (pri toj defamilijarizaciji važnu funkciju ima žargon), kao i na razmatranje recepcije (stila) ovoga romana u književnoj kritici, posebno s obzirom na probleme pripisivanja (literarne) vrijednosti i smještanja u književno polje.

Najmlađi od ovdje obrađivanih prozaika – rođen 1979. u Splitu, odrastao negdje između Splita i Omiša, trenutno živi u Zagrebu – Vlado Bulić jedan je od prvih domaćih blogera koji su dosad ostavili ozbiljniji trag u književnome polju. Taj je trag ucrtan ukoričenjem dijela njegovih blogerskih kolumni i objavljivanjem romana, o kojemu je uglavnom vrlo pozitivno pisano od strane važnijih suvremenih kritičara, a koji je osvojio i prestižnu nagradu Jutarnjeg lista za najbolju proznu knjigu 2006. godine. Putovanje u srce hrvatskoga sna sastoji se od osam poglavlja, koja su gotovo osamostaljiva kao kratke priče, a povezanost s kolumnom Pušiona signalizira se podnaslovom Sedam linkova na jedan blog. Bulićevi blogerski zapisi s romanom dijele i ime pripovjedača i protagonista („Denis Lalić“ bio je i pseudonim Vlade Bulića kojime je potpisivao Pušionu), kao i mnoge likove, motive, prostore radnje i zaplete, a i sličnoga su stila.

Bulićev roman prikazuje životni put Denisa Lalića, nadimkom Dene, odrasloga u neimenovanome južnodalmatinskom mjestu, koji se školovao u Splitu te studirao u Zagrebu, gdje se i zapošljava nakon studija. Denino je djetinjstvo obilježeno patrijarhalnim odgojem, a u srednjoj školi on funkcionira kao prividni štreber i pritajeni panker. S dolaskom u Zagreb Dena mijenja glazbeni ukus i životni stil, pa punk-koncerte, ispijanje piva i „duvanje“ marihuane zamjenjuju rave-partyji i konzumacija „bombona“ (ecstasy), a potom rad za internetski portal, pisanje Pušione i „koka“, tj. (ovisno o moguća dva završetka romana) izdašno plaćen menadžerski posao i „japijevski“ životni stil. Kroz Deninu perspektivu i glas Bulić prikazuje pojedine aspekte suvremenoga hrvatskog društva od posljednjih godina socijalizma preko ratnih i postratnih godina nabijenih nacionalizmom do doba divljeg kapitalizma nultih obilježenog tabloidnim novinarstvom, sveprisutnošću reklamnoga diskursa i dr. Roman je to koji se poigrava formom Bildungsromana (kao što su već primijetili Jagna Pogačnik i Ozren Biti), a lako ga se može dovesti i u intertekstualnu relaciju s modelom hrvatskoga realističkoga i modernističkoga romana o likovima mladih senzibilnih intelektualaca koji iz provincije dolaze u veliki grad (Zagreb), uspinju se na socijalnoj ljestvici, a završavaju tragično, u psihičkome i moralnome rasulu. Riječ je o prozi s mnogo brutalnoga jezika i motiva, kao i kritičkih opservacija detalja iz suvremene hrvatske zbilje i njezinih diskursa. Stil romana obilježava mnoštvo dijaloga, polidiskursnost, tj. heteroglosija, citatnost, varijabilnost raznojezičnih obilježja u diskursu protagonista, kao i stanovita (mjestimična) neizbrušenost i sirovost diskursa.

Jedna je od novina Bulićeva romana to što prikazuje novi tip mladoga muškoga urbanog subjekta čiji je svjetonazor uvelike određen pankerskom i rejverskom supkulturom te otporom spram diskursa nacionalizma, patrijarhalnoga svjetonazora zavičajne sredine, suvremenoga medijskoga diskursa i dr. Putovanje naime donosi prikaz suvremene domaće zbilje iz vizure pripadnika generacije rođene krajem sedamdesetih, koja ima prilično drukčija sociokulturalna iskustva u odnosu na većinu ostalih protagonista suvremene žargonske i žargonizirane proze. Dok su protagonisti ostalih tekstova te proze svoje adolescentske godine uglavnom proživljavali u 80-ima, a u ratu često sudjelovali i kao vojnici, Bulićev je Dena reprezentant generacije koja je za vrijeme ratne kataklizme tek ulazila u pubertet te je u tim godinama bila snažno izložena nacionalističkoj propagandi i (revitaliziranim) konzervativnim ideologemima.

Bulićev roman može se čitati i kao svojevrsno „biografsko putovanje“ kroz poprište polemičkoga dijaloga između nekoliko jezika, tj. tipova diskursa, u čijemu je središtu sam protagonist romana. Diskurs Denisa Lalića naime oscilira između urbanoga supkulturnog žargona, zavičajnog jezika i drugih tipova diskursa. Pritom su ti jezici prikazani kao svojevrsna „skladišta“ različitih svjetonazora koji oblikuju i Denisov identitet, uz snažne unutrašnje sukobe, kao i sukobe Dene i njegove okoline.

Obilježja tih jezika na specifičan se način prepleću unutar Denisova diskursa. Dok je njegov pripovjedni diskurs pretežno žargonski (iako uglavnom „poštuje“ standardnojezičnu normu na ne-leksičkim razinama), kao lik on se izražava snažnije dijalektalno obilježenim jezikom. Unatoč gotovo manihejskoj borbi dvaju jezika i svjetonazora koja uvelike obilježava taj roman, on sugerira da u konačnici pobjedu odnosi neki sasvim drukčiji jezik – ili diskurs tabloidnoga novinarstva ili pomodni menadžerski žargon, ovisno o ponuđenu završetku. Tako ovaj dualizam dvaju oprečnih svjetonazora, koje reprezentiraju jedan regionalni i jedan supkulturni jezik, poništava i nadvladava jedan od dvaju tipova diskursa za koje su svjetonazorske specifičnosti prethodnih posve irelevantne. U nastavku rada oprimjerit ćemo ovu polemiku jezika, kao i funkcionalnost spomenute jezične varijabilnosti u govoru Denisa Lalića.

Kao što je već spomenuto, dok u upravnom govoru Denis redovito rabi dijalektalne oblike i vokabular u spoju s kolokvijalnim i žargonskim leksikom i frazeologijom („Pa ono... cilo se vrime šajbate s ovon ekipon iz grada, jebete jedni drugima majku... mislim, prošlo lito se skoro po sela spustilo ovde... /.../ I ti sad, ka, briješ s njima.“), u narativnim segmentima on pretežno govori izrazito kolokvijaliziranim i žargoniziranim standardom, ali uz mnogo manje regionalno specifičnih jezičnih crta. Kao pripovjedač u Putovanju Denis se dakle izražava na jeziku čija je morfologija gotovo standardnojezična, a po leksičkim i (supra)sintaktičkim obilježjima riječ je o žargonu karakterističnom za urbanu mladež čiji je životni stil povezan sa sklonošću alternativnome rocku, elektroničkoj glazbi i s njima povezanim načinima zabave koji uključuju konzumiranje alkohola, marihuane, ecstasyja, amfetamina i dr. Sljedeći ulomak mogao bi prikladno ilustrirati tip i frekvenciju kolokvijalizama i žargonizama (označeni boldom) te nisku učestalost dijalektizama u diskursu Denisa kao pripovjedača:

Krle je dobar prijatelj, bolji od brokve, ali nije u Zagrebu. Krle je na horsu. Kaže da nije navučen i da ga uzima turistički. Da se može skinuti kad god poželi. Vjerujem mu, životinja je on, tako je odgojen. Prije nego što sam krenuo u Zagreb, našli smo se kod njega i vukli. Luđak je skinuo Franjinu sliku sa zida pa smo vukli s nje. Pričali smo o Danu mladosti ’89. Tad nitko od omladinaca nije želio pratiti štafetu pa je drugarica ugurala nas kao najbolje pionire. Kidali smo se od smijeha dok nismo počeli kljucati. (2006: 47/48)

Kao što ilustrira citat, pripovjedačev diskurs obilježava dosljednost u uporabi standardnojezične morfologije (otkloni od koje su, kao npr. auto i radio u srednjemu rodu, vrlo rijetki) i sklonost uporabi općehrvatskih i urbanih kolokvijalizama i žargonizama (životinja, luđak, kidati se od smijeha, kljucati; u ostatku romana: lik, tip, profić, legenda, mjuza, cvike, komp, skužiti, skopčati, pičiti, zabrijati, prodati priču, sranje, usrati /se/, jebeni, prejeben, jebački, zajeb, zajebavati, pripizdina itd.). Od izraza koji su karakteristični za supkulturne žargone u ulomku se pojavljuju hors, navučen i uzimati turistički, a u ostatku romana česti su i drugi slični leksemi, pa se stoga može govoriti o nadleksikalizaciji u semantičkim poljima u vezi s „partijanjem“ i drogama, čija učestalost prikladno ilustrira Denisove osnovne preokupacije: trava, dim, džoja, srolati, duvati, bombon, botun, bombonski fleš, spid, bijelo, normići, pucati (se), čvaknuti, spuštati (se), nabomboniran, transirati i dr. Jedini dijalektizam prisutan u citiranom ulomku je brokva, koji po svojoj izuzetnosti prikladno oprimjeruje nisku učestalost dijalektnih riječi u diskursu Denisa kao pripovjedača, u kojemu se tek ponegdje pojave leksemi kao što su dida, kesa, čunka, balun, šugoman, vida i dr.57 Spomenimo i to da Denisov diskurs ne karakteriziraju žargonizmi sa seksističkim konotacijama – bulićevski protagonist uglavnom je politički korektan, unatoč svojemu razuzdanome stilu života i brutalnoj retorici, što je prilično važno za uspostavljanje empatijskoga ili identifikacijskoga odnosa čitatelja spram njega.

Uvelike diskurzivirajući vlastito iskustvo slengom, Bulićev protagonist žargonski vokabular i značenja koja se odnose na životni stil povezan s tim žargonom – pop-kultura, glazba, narkotici, videoigre, računala i sl. – primjenjuje i na druga područja svijeta i života. Čak su i opisi prirode, situacija i ljudi inficirani spomenutim vokabularom i tipom percepcije, što se prikladno može oprimjeriti specifičnim poredbama (kurziv N. K.):

kad bih zapalio i pogledao plafon, tamo ne bi bilo vizija nego slika koje su se izmjenjivale kao slide-show koji ubrzava (86)

Do Mihe je stajao nizak tip plave kose, krivog nosa i izbuljenih očiju. Podsjećao je na lika iz crtića koji izduši pa ga treba pumpati da se vrati u normalno stanje. (90)

Onda gomila novih detalja. Nova boca Ožujskog, bombon, Jokina apoteka. Sve se to kao u tetrisu slagalo u neki oblik bez rupa koji je izgledao kao rastuća piramida. (127)

I depresija. Velika kao stan. I raste. Poput one piramide prije samo koji sat. Samo se sad raspada, a komadi tetrisa gađaju te iz svakog kuta. Tebi se mozak svako malo resetira i nemaš pojma kako bi se obranio od njih. (129) 58

Prevladavajući diskurs pripovjedača dakle u Putovanju (kao i u Pušioni) svojevrstan je hibrid općekolokvijalnoga jezika, standarda, dalmatinskoga štokavsko-čakavskoga regiolekta, rejverskoga i informatičkoga žargona, u kojemu svi ti jezici imaju relativno stabilan udio. Za razliku od diskursa Dene kao lika, u njegovu pripovijedanju uglavnom nema znatnijega udjela regionalnoga jezika. Ipak postoji važan izuzetak, koji predstavljaju neki zavičajnim jezikom sročeni narativni segmenti u kojima se tematiziraju fizičko nasilje te agresivno ponašanje i porivi. Posebnost tih dijelova romana signalizira se i izborom kurzivnoga pisma. Evo i primjera:

Došli smo na Gripe i šetali po parku. Park je bija prazan. Cili grad je bija prazan. Šetali smo parku i gledali. Onda je Frane reka: ‚Eno ga!‘ Kroz park je šeta čovik od oko šezdeset godina i nosija je neku kesu u ruci. Šeta je brzo ka da iđe prema skloništu. Ima je sidu kosu i crveno lice ka moj dida. Išli smo iza njega. Nisan zna šta ćemo, niko nije zna, ali smo išli za Franom. Onda je samo viknija: ‚Amo!‘, zaletija se i skočija mu za vrat. Čovik nije zna šta mu se događa. U isto vrime se zaletija i Bole i zagrlija ga oko kolina, onda ostali. Naletali su na njega ka mravi. Gleda san i bilo me stra. Čovik je izgleda ka moj dida, a dida je govorija da ne vaja bit protiv sela, da moraš bit sa svima. Tip ji je baca sa sebe, ali ji nije moga sve pobacat, zakačija je Pepera, ovi je pa. Tuka se sa petnest mulaca koji su se penjali na njega ka mravi. Onda je pa. ‚Šta čekaš?‘, dera se Frane prema meni. Uletija san. Čovik je bija na podu i pokriva glavu rukan. Cipelarili smo ga. Trideset dičiji nogu tuklo je toga staroga čovika po drobu i glavi. Najviše po glavi. Cila je bila krvava. I tukli smo još, sve dok se nije prista micat. Noge su nan radile ka lude i dok san sluša kako ga tučemo, parilo je ka rafalna paljba iz Lore. ‚Dobro je!‘, reka je Frane, ‚Biži!‘ Svi su se razbižali po ulican okolo. Ja san osta. Gleda san mu u kesu. Iz nje je ispa kruv, mliko i neka salama. Počeja san plakat, a onda počeja trkat ka lud. (64/65)

Za razumijevanje biografije glavnoga lika, njegova karaktera, svjetonazora i odnosa spram vlastite prošlosti, zavičaja i zavičajnoga jezika posebno je važno poglavlje Peta kolona iz kojega je preuzet prethodni citat. Naime u nekim se dijelovima toga poglavlja, onima koji sadrže njegove reminiscencije na djetinjstvo, Denino pripovijedanje ostvaruje isključivo na zavičajnom jeziku. Pritom je riječ o pripovijedanju o događajima i iskustvima koja će u znatnoj mjeri predodrediti Denisov karakter, pa i neke njegove agresivne postupke u kasnijem tijeku fabule. Pripovijedanje na zavičajnom jeziku ovdje tako indicira (barem djelomičnu) determiniranost destruktivnih poriva i postupaka jezikom uz koji je odrastao i koji je oblikovao onaj aspekt njegova karaktera koji će biti okidač i za neke njegove postupke u vremenu kada njegov idiolekt (barem kao naratora) ima mnogo manje regionalnih obilježja. Narator se dakle u pravilu „prebacuje“ na dijalekt baš u onim trenucima kada pripovijeda o vlastitim destruktivnim postupcima ili o agresivnim prizorima – primjerice o tome kako je divljački nasrnuo na nekog nasilnog provokatora u dvorištu studentskoga doma. Zavičajnim su jezikom ispripovijedani i oni segmenti u poglavlju 700 na sat u kojima se tematizira tučnjava na piru te oni u poglavlju 5. kolona koji prikazuju fizički nasrtaj junaka na vlastitoga šefa. Promjena jezičnih obilježja u diskursu naratora u završnome poglavlju (5. kolona) također odgovara promjeni emocionalnoga stanja lika (u agresivno) i također je povezana s promjenom tipa slova (u kurziv):

{CITAT}Pobjegao mi je. Lovim ga, guramo se uz matinelu, a onda mi doleće lakat u zube i počinje mi se mračiti. / ‚Jebenti krv Isusovu! Oči ću ti izvadit!‘, pobisnija san ka pas, skupija balun s poda i bacija mu ga drito u facu. Totalno se sjeba. Onda rukan u prsi. Pa je na pod i gledao ove oko sebe ka da čeka da mu pomognu. Skroz otvoren, glava mu je namištena ka na centaršut. Vatan zalet i... / Stajem. Gledam oko sebe. Svi stoje šokirani, gledaju Marića. Ja ne govorim ništa, samo odlazim do svlačionice, skupljam stvari i odlazim doma, sretan kao malo dijete. Ne mogu virovat! Uspija san stat. (333-334)

Učestali postupci „prebacivanja“ na dijalekt jasno indiciraju da bi Denisovu sklonost nasilju trebalo povezati prvenstveno s patrijarhalnim konzervativnim odgojem i odrastanjem u socijalnom okruženju koje odmalena potiče agresivnost, a taj odgoj i to okruženje obilježeno je Denisovim zavičajnim jezikom. Potonja se teza može potkrijepiti mnogim primjerima dijalektnih, uglavnom prepoznatljivih formulaičnih, iskaza koji „sabiru“ svjetonazor Denine zavičajne sredine, a koje on uklapa u pripovijedanje o vlastitome odrastanju, i to u govor likova koji su u njemu igrali važnu ulogu: lokalnoga svećenika, rođaka Marina i (osobito) njegova „dide“. Evo nekih njihovih iskaza koji ilustriraju konzervativan, kolektivistički, patrijarhalan, seksistički, „ratnički“, (lokal)patriotski i kruto religiozan svjetonazor kojemu je Dena izložen od ranoga djetinjstva: „Uvik, sinko moj, moraš s judima bit, sa selon. Kako svi, tako i ti – govorija je i maha prston. – Nikad ti ne vaja sa strane bit ili, ne daj bože, protiv sela.“ (43); „Ne plači, nisi ništa krivo napravija, to ti je da zapantiš. (...) Iđeš ća za pet dana i ko zna di će te život odnit posli, ko zna oćeš se ikad više vratit ovde. / - Oću, dida! / - Muči dok ja govorin! Ko zna što te sve čeka, luda vrimena dolaze, ali uvik kad ti bude teško, siti se da si sa deset godina prinija pet tona stine.“ (44); „Udri [me] ili ću ti još jednu [plesku] dat.“ (45); „Nemoj babi i materi govorit da san te trisnija i da si me udrija, to su muška posla. I, nemoj, Gospe ti, plakat više. Odsa ćeš bit jedino muško u kući, ka si mene vidija da plačen.“ (45); „Nego, mali moj, sićan se kad san te krstija, bija si jedino dite šta nije plakalo, pravo muško. Tako tribaš i dalje – drža me za rame i tumačija mi. – Sad ćeš doć u veliki grad i svašta nova će ti se dogodit. Pogotovo u ovo vrime. Zato otvori dikod ovu knjigu i viruj u Boga.“ (46); „Vidi ga šta je žestok (...). Neka, tako i triba. (...) Ideš nan u Split brzo, a momčiću? Šta će curice najebat kad dođeš, a? (...) Zajebane su ti Splićanke, pazi s njima. A Splićani su ti pičke najveće. Budu li te zajebavali, samo udri. Nek vidu da nema s tobon zajebancije.“ (50); „Ovde mu je i kuća i zemja i rod. Jedino muško od loze pa da se neće vratit, nije pizda.“ (51) itd.

Denisov zavičaj prikazan je kao ambijent u kojemu prevladavaju vrijednosti koje on prezire, ali s kojima ipak nije u potpunosti raskrstio. Te je vrijednosti naime internalizirao odgojem i ranim iskustvima, a povremeno osjeća i svjestan afinitet prema nekima od njih, pogotovo kada boravi u zavičaju. Tako u poglavlju Pomirba otkriva da mu je nekoć mrski Sikira, s kojim se u pankerskim danima sukobljavao (Kompleks K), zapravo rođak, te su njih dvojica sada u nekoj vrsti poslovnog, čak i prijateljskog odnosa. Na rubu uklapanja u svijet koji je prije prezirao, Denis sada ima ambivalentan odnos spram Sikire, koji mu postaje saveznikom i zaštitnikom:

Nisam znao što da mislim o njemu, kako da se postavim... Kao prema rođaku koji će se napiti krvi onome tko me krivo pogleda, ili kao prema tipu koji predstavlja sve ono što mi se u ovom gradu gadi? Kao da se moraš odlučiti između imena i prezimena i donijeti odluku o tome što si – Denis ili Lalić? U Zagrebu je to jasno kao dan, ali ovdje... (259)

Te vrijednosti „konzervirane“ su i u diskursu estradnih pjesama Miše Kovača, Marka Perkovića i drugih, koje Bulić svako malo uklapa u tkivo romana.59 Najprimjetnije je to u poglavlju Putovanje u srce hrvatskoga sna, koje ulazi u polemički dijalog s tekstom Thompsonove pjesme Moj Ivane (njezini su dijelovi i citatno uklopljeni u tekst), ali i radnjom kultnoga filma Strah i prezir u Las Vegasu snimljenoga prema romanu Huntera Thompsona. Struktura toga poglavlja sazdana je na obilježjima struktura pričâ iz spomenutoga romana/filma60 i pjesme, a sadrži i elemente strukture bajke i junačkoga epskoga pjesništva (koji su prisutni i u stihovima Thompsonove pjesme). U tome dijelu romana Dena boravi u dalmatinskom gradiću u kojemu je odrastao te radi kao konobar u nekom mjesnom kafiću. Frustiran dosadom tamošnjeg noćnog života, zajedno s kolegom Matom impulzivno kreće na road-trip u dalmatinsku unutrašnjost, čiju rutu zacrtava prema doslovnom tumačenju stihova Thompsonove pjesme:

priko devet šuma i velike vode (...)

iza devet sela (...)

di su vuci, vile i hajduci (...)

po prašnjavom putu ti uz rijeku kreni (...)

nemoj ići lijevo na križanju staze

tu ne ide nitko, svi se zvijeri paze

nego hajde desno do velike stijene

gorske će te vile dovesti do mene

U svojoj potrazi za hrvatskim snom Dena i Mate dolaze do sela u kojemu borave na tulumu sestre autostopistice („gorske vile“) koju su usput povezli autom. Sam tulum predstavlja „srce hrvatskoga sna“, u kojemu, ponovno uz Thompsonovu pjesmaricu, skupina polugolih, znojnih i pijanih tipova „skače po sobi izvan svakog ritma i grle se kad se dovoljno približe jedan drugome“ (177). Tumačeći kroz govor Dene zatečeni prizor kao „orgiju latentnih pedera“ (178), Bulić kritički parodira motiviku, odnosno vrijednosni sustav inherentan balkanskoj junačkoj epici i jednoj formi hrvatskoga nacionalizma prokazujući ih i kao kolektivističke, patrijarhalne, agresivne, mačističke, primitivne i sl. Dvojica likova odlaze s tuluma nakon što Mile napravi incident, a Denis i Vesna sastaju se sutradan u gradiću. Vesnin momak doznaje za njihovo sastajanje i kreće u potragu za Denom, koji sad mora odlučiti hoće li se sukobiti s njime i smisliti kako bi mogao spasiti, tj. osvojiti Vesnu. Potaknut Vesninim odustajanjem i Džonijevim savjetom (koji ga podsjeća na to s kime je i što bi mogla raditi Vesna dok oni razglabaju o njegovu problemu), on se odlučuje na (slamnigovski) „razuman uzmak“, tj. na odlazak u Zagreb, gdje očekuje da se Vesna javi i eventualno najavi svoj dolazak.

Kao što je već spomenuto, obilježja narativne strukture toga poglavlja usko su povezana s dijalogičnošću na stilskoj razini, koja se ostvaruje i polemičkim dijalogom Denisa s „lirskim subjektom“ Thompsonove pjesme i diskursom usmene književnosti, posebno junačke epike i bajke. Poglavlje (priča) se može tumačiti kao sklop dviju „bajkovitih“, tj. folklornih narativnih struktura. U jednoj se junak upušta u potragu za tajnom identiteta kolektiva, a ona je dominantna do kraja trećega potpoglavlja te završava (netipično za bajku) mučninom i razočaranjem. Put do tajne, do „hrvatskoga sna“, nacionalnoga ideala ili jezgre nacionalnoga identiteta, vodi kroz nepristupačnu prirodu u noći (šuma, brda, rijeke), što se može tumačiti i kao junakov put kroz nesvjesno (labirint za koji je potrebna karta – tradicija koju predstavlja Thompsonova pjesma) i kao niz zapreka koje kolektiv mora proći da bi došao do konačne realizacije svojega identiteta. Istovremeno, umjetnik/ratnik (Thompson) se ovdje predočava kao čuvar tajne, tj. mape labirinta. Na kraju te „bajke“ otkriva se tajna nacije, no to nije sretan kraj – ispada da homoseksualni i agresivni porivi (izvitoperen eros i thanatos) pokreću čitav mehanizam ideologije. U drugoj „bajci“ junak je u potrazi za vlastitim identitetom, odnosno animom koja će ga upotpuniti. Prolazeći kroz sukob s protivnicima uz svoje pomagače (konobar Mate, pankeri i „ekipa“ iz rodnoga sela), junak se pokušava dokopati blaga i sreće u formi gorske vile, tj. zarobljene princeze. Tipičnu borbu sa zmajem ovdje reprezentiraju i sukobi s „ekipom“ Vesninoga dečka, ali i borba s vlastitom destruktivnošću (stečenom u istoj sredini). Usto Denin hotel predstavlja junakovu kulu, a Vesnina zgrada ciljani dvorac. Ta „bajka“ otpočinje s krajem 3. poglavlja, a završava ambivalentno, odnosno ni sretno ni nesretno. U bajkama i narodnim pričama samo junak koji se upušta u borbu može osvojiti djevojku, no Denis se ne upušta samo u borbu sa stvarnim protivnikom, nego se bori i protiv svojih agresivnih nagona i spasilačkih ambicija (pita se da li je Vesna, koja se ne želi boriti, vrijedna spašavanja) i zaštitničkih impulsa koji su uvjetovani patrijarhalnim odgojem (v. Peta kolona: djedova pouka, briga za majku, jedino muško u kući). Kod Denisa prevladava glas zdravoga razuma (personificiran u Džoniju), odnosno razborito odvagnuto djelovanje s obzirom na aspekte situacije (Vesna se ne želi boriti, Denis ne smije podlegnuti destruktivnosti i plemenskome mentalitetu). U svakom slučaju, glavni lik (privremeno) pobjeđuje svoje agresivne nagone (pobjeda nad zlom), ali gubi djevojku (nagradu).

Defamilijarizacija nacionalističkih i patrijarhalnih ideologema, koji su povezani i s diskursom narodnih žanrova i suvremenih estradnih pjesama, u ovome se poglavlju romana provodi i njihovim parodiranjem posredstvom suvremenoga urbanoga kolokvijalnoga jezika, tj. žargona. U Denisovoj rekapitulaciji dotadašnjih događaja posebno dolazi do izražaja parodijski intonirana hibridizacija njegova uobičajenoga diskursa s obilježjima diskursa bajke i herojskoga epskog pjesništva. Tu Bulić žargonizira uobičajene „bajkovite“ sintagme kao što je princ na bijelome konju, pa tako „partijaner“ Dena postaje princ na bijelom, Vesna je dama u nevolji i princeza zatvorena u kuli, koju treba izbaviti iz cijelog tog sranja i koja govori sasvim suvremeno ae budi normalan, vjeran konj postaje osamdeset i šest vjernih konja skrivenih u motoru BMW-a GS1150, polukrosera za duga putovanja i sve vrste terena (v. i uklapanje obilježja reklamnoga diskursa), a kraljevi (predstavnici vlasti) zamišljaju se s „ispirsanim jezicima“:

U središtu hrvatskog sna pronašao sam princezu zatvorenu u kuli koja čeka da je na nekom oltaru žrtvuju nekom poganskom bogu čiji štovatelji organiziraju thompsonovsko-alkoholno-gay orgije njemu u čast. I već lagano gubi nadu da će se princ na bijelom konju, koji bi je trebao izbaviti iz cijelog tog sranja, nekako pojaviti. A ja sam bio taj princ na bijelom... konju koji je, kako to inače u bajkama ide, naletio sasvim slučajno, u potrazi za nekakvim svetim gralom kojeg naziva hrvatskim snom. I čuo poziv u pomoć dame u nevolji, a u pozadini ‚Ae budi normalan barem dok si sa mnom, molin te‘. Možda sam baš nju trebao naći. Ipak je taj san, izgleda, sasvim subjektivna stvar. Morao sam je spasiti. Vidio sam sebe kako se verem do njenog prozora na kuli dok cijelo kraljevstvo i njen pas čuvar, kojem su je namijenili kao žrtvu, spava. A dolje me čekao ne jedan nego osamdeset i šest vjernih konja skrivenih u motoru BMW-a GS1150, polukrosera za duga putovanja i sve vrste terena. Onda bi sjeli na BMW-a, princeza i ja, i nastavili potragu za hrvatskim snom dok ga ne bi našli na nekom mjestu u kojem bi naoružani luđaci koji okidaju nakon dovoljno alkohola postojali samo u muzejima. U kojem bi postojao porez na glupost za sve one koji pročitaju manje od pet knjiga godišnje. U kojem bi se nasilje nad ženama kažnjavalo smrtnom kaznom (osim ako bi se dokazalo da je ona uživala pritom). U kojem bi bomboni bili ono što djeca jedu, a kraljevi bi imali pirsinge u jeziku i ne bi se puno razlikovali od svojih luda. (194)

Kritičari su često isticali središnje poglavlje Bulićeva romana kao jedan od njegovih ključnih i najkvalitetnijih dijelova. Primjerice Jagna Pogačnik piše: „Jedna od dojmljivijih scena svakako je ona u kojoj glavni junak, potaknut potragom za američkim snom Huntera S. Thompsona, polazi u potragu za onim hrvatskim“.61 Hiperbolične pozitivne primjedbe Damira Pilića u kritici objavljenoj u Slobodnoj Dalmaciji („Ako je zbog ičega ovaj rat morao biti pobjeda dinarske epike, neka je bio zbog ovog putovanja: sad znamo gdje je srce domovine i kako kuca.)“62 mogle bi se tumačiti upravo kao pohvala defamilijarizacijskome potencijalu Bulićeva teksta. I Gordana Crnković hvali to poglavlje nazivajući ga „nevjerojatno virtuoznim“, što sugerira pridavanje posebnih estetskih kvaliteta ovome dijelu romana, a kraj citiranoga pasusa može se shvatiti i kao pohvala njegovu defamilijarizacijskom potencijalu:

Roman u cjelini ima i infantilnih stranica, ne mora vas impresionirati viagra party ni izgradnja falusoidnog snjegovića u dvorištu studentskog doma, a rumunjskom popu koji mota joint u stranice Svetog pisma vjerojatno ćete se nasmijati, ali ga nećete duže pamtiti. No, naslovno poglavlje je nevjerojatno virtuozno, ono je doista putovanje u samo srce nacionalnih mitova. 63

Dosad razmatrani aspekti Bulićeva romana upućuju na to da je Denisov zavičajni jezik (kao i estradni stihovi i junačka poezija na kojima se diskurs govornika toga dijalekta počesto napaja značenjima) u njemu prikazan kao snažan medij vrijednosti s kojima će u kasnijemu životu glavni lik dolaziti u sukobe, bilo u smislu borbe unutar sebe bilo u smislu agresije spram drugih. Međutim, kako je već spomenuto, jezik Denisa kao naratora pretežno ipak sadrži vrlo malo specifično dijalektnih obilježja. Slabija dijalektalna, a povećana žargonska i standardnojezična markiranost njegova diskursa kao pripovjedača može se tumačiti kao indikator Denine veće distanciranosti spram silnica zavičajnoga jezika. Progresivno udaljavanje od zavičaja i zavičajnoga jezika međutim ne podrazumijeva i konačno „usidrenje“ Denina identiteta u urbanom partijanerskom žargonu. Bulićev roman naime nudi dva završetka u kojima se Denin identitet i diskurs i dalje „razvijaju“, odnosno mijenjaju. Kao jedan od mogućih završetaka romana funkcionira prvo poglavlje Intro: Sperma Borisa Beckera. U njemu se Denisu, koji sada radi kao urednik jednog domaćeg internetskog portala, vlastito iskustvo počinje verbalizirati kroz „unutrašnjemonološku“ stilizaciju senzacionalističkoga novinarskog diskursa kojime je neprestano okružen. Ovome „autožurnaliziranju“ najprije su podvrgnuti sasvim efemerni aspekti Denisova iskustva: autorefleksija lika u vidu unutrašnjega govora realizira se kroz karakteristične formule novinarskoga diskursa, te on o sebi počinje govoriti u trećemu licu dok obavlja svakodnevne radnje:

UPOSLENIK index.hr-a D.L. ušao je sinoć u 22:30 u tramvaj broj 17. (12)

Znakovito je da se taj postupak pojavljuje poslije prvoga dijela poglavlja s autodijegetičkim pripovjedačem „u prvome licu“ te da je uokviren heterodijegetičkim pripovijedanjem „u trećemu licu“. Postupno otuđivanje subjekta od vlastita iskustva i vlastitoga idiolekta indicira se tako i smjenom pripovjedača. No diskurs tabloida nema strpljenja za dulje bavljenje svakodnevnim, već teži čim prije dospjeti do kakve začudnosti – Denis potom počinje „u sebi pisati“ vijest iz crne kronike zamišljajući da u njegov tramvaj ulazi pomahnitali ubojica:

U TRAMVAJU broj 17 sinoć se dogodio neviđen zločin. D.E. (35) je oko 22:45, dok se tramvaj nalazio na križanju Savske i Horvaćanske, ubio osam putnika nakon čega je počinio samoubojstvo. (13)

Motiv očekivanja naprasnog poremećaja uobičajenog tijeka vlastitog života, otklona od kolotečine, lako je dovesti u vezu s tipom diskursa koji kao relevantnu informaciju nameće isključivo nesvakidašnje, ekstremno, radikalno devijantno, po mogućnosti u vezi sa seksom i nasiljem. S obzirom na to da je Denisova fantazija jezično prikazana prema obrascima žanra senzacionalističke crne kronike, moglo bi se kazati da je riječ o fantaziji koju inducira sam tip diskursa kojemu je subjekt (pre)izložen. Prelaženje uobičajenoga okvira nadležnosti toga tipa diskursa neće se međutim zaustaviti na relativno bezazlenoj osobnoj fantaziji. Nešto kasnije tabloidnost će početi kontaminirati i seks Denisa i Tanje, prijateljice iz susjedstva:

D.L. (25), pod utjecajem opojne droge marihuane, sinoć je oko 23:05 u iznajmljenom stanu u Ulici braće Domanny počeo sa sebe skidati odjeću, a zatim je legao na krevet i počeo ljubiti T.M. (27) pod utjecajem alkohola. (16)

Naposljetku Denis će na naslovnici svojega portala objaviti vijest kojom sažima vlastito ubojstvo Tanje za vrijeme njihova nasilnoga seksa, tijekom kojega on čitav čin verbalizira „unutrašnjom“ stilizacijom tabloidnog diskursa. Završni je to čin glavnoga lika u poglavlju, no njegov konačni „nestanak“ nastupa tek poslije toga, kada njegov kolega Mile, ispisavši vijest o Denisovu ubojstvu i obavijest o privremenoj obustavi rada portala, fotografije obnažene Tanje (koje je sam snimio pretprošle večeri) i Denisove fotografije njezina leša pošalje na stanovitu porno-stranicu s kojom već otprije surađuje. Prvo poglavlje dakle nudi završetak kojime se Denis potpuno otuđuje od sebe i stvarnosti, okončava utapanjem njegova govora i identiteta u zoni tabloidno-pornografskoga diskursa. Pad je to koji nadolazi kao kazna zbog vlastitoga popuštanja senzacionalizmu, povezanom i s narkoticima i osobnim participiranjem u proizvodnji tabloidnoga diskursa.

Drugi završetak nudi posljednje poglavlje romana, 5. kolona. U njemu se Denis uspinje na društvenoj ljestvici te postaje izdašno plaćeni menadžer u nekoj zagrebačkoj tvrtki. Gordana Crnković opisuje taj završetak sljedećim riječima: „[P]retvara se u beskrupuloznog oportunista. Kapitalizirajući iskustvo s ulice, lukavo pobjeđuje tipove koji su se isprva činili prilagođenijima od njega. Bulić ironizira našu varijantu kapitalizma, koja preuzima uličnu ideologiju i zakon jačega, dok stručnost ne kotira baš visoko. Hrvatsku tranziciju sarkastično prikazuje kao obećanu zemlju, jedinstven okvir za napredovanje u tri dana od paparaca do menadžera.“64 „Zakačen“ na konzumerizam (vrlo učestali odlasci u Konzum), novu omiljenu drogu („bijelo“) i piće (viski), Denis se sada nalazi u svojevrsnom predbračnom stanju s atraktivnom menadžericom, te za njega postaje sve izvjesnijom „petokolonaška“ perspektiva u centru grada. Uz pomalo ciničan odnos spram vlastite biografije i životnih stilova koje je dotad prakticirao, Denisov diskurs postaje sve više obojen jezikom trendovskih časopisa i kvazisofisticiranoga biznisa: „Danas to nije veza nego poslovni kontakt, nije korupcija i nepotizam nego lobiranje. Treba se samo prilagoditi novom levelu i njegovom jeziku.“ (309) Taj novi, anglizmima preplavljen, „japijevski“ žargon ispunjava Denin diskurs riječima i izrazima kao što su kontent menadžer, frilens, PR, si-vi, pres-kliping, projekt, varijanta, isprocesuirati, ulinkan, civili, češljati brojeve, dedlajn, timbilding, lobiranje, kofibrejk, fensi itd. Naratorov govor sad karakteriziraju i nešto drukčije poredbe, u kojima je manje asocijacija na narkotike, a više na trivijalije globalne kulture. Parafrazirajući samoga junaka, na novome levelu, koji podrazumijeva i novi jezik i na kojemu se sve čini puno profesionalnije i zvuči opakije, sve je kao u reklami za mobitele ili za novu programsku shemu za NOVA TV, stanovi su kao iz Big Brothera itd. Čak se i psovke pune „japijevskim“ sadržajima: „Jebo te Excel u usta! S grafičkim prikazom inputa!“ (322)

Osobitom polidiskursnošću i dijalogičnošću svojega romana Bulić upućuje na specifičnosti konstelacije diskursnih snaga unutar suvremenoga hrvatskoga diskursnoga polja u kojoj se mogu „zadesiti“ određeni tipovi subjekata, oni rascijepljeni između konzervativnim i represivnim svjetonazorom obilježenoga provincijskoga zavičaja i obećavajućega centra, koji u hrvatskoj prozi i kulturi predstavlja Zagreb. Prema Bulićevu romanu, besperspektivnost obilježava i provinciju i veliki grad, i patrijarhalni nacionalizam i supkulture. Optimizam se ne nazire, pa preostaje tek moralna apatija u kakvoj-takvoj financijskoj sigurnosti i u autodestruktivnom hedonizmu. Jezik koji bi na kraju mogao „preostati“ skrpan je od fragmenata lošeg engleskog, tabloidnih opscenosti i narkotičkih halucinacija, a u njemu postupno blijede tragovi bilo kakva zavičaja i supkulturne subverzivnosti.

Kako su kritičari čitali Bulićev roman, pogotovo njegov stil i njegove društvenokritičke aspekte? U sljedećim odlomcima pozabavit ćemo se odrednicom „generacijski roman“ koja se često spominje u vezi s Putovanjem u srce hrvatskoga sna, kao i s nekim primjedbama kritičara koje se izravnije tiču stila, književne vrijednosti i kritičko-subverzivnoga potencijala ovoga romana.

Spomenimo na početku kvalifikaciju „zvijezda nove generacije“65 kojom na Bulića referira Robert Perišić, autor čije je pismo ostavilo znatan trag na Bulićev stil. Ona se može dvojako interpretirati, već prema tome stavi li se naglasak na autora ili na publiku, a može sugerirati i to da je riječ o piscu koji u svojim tekstovima donosi prikaz suvremene zbilje iz specifične generacijske vizure. Istaknuvši indirektno uklopljenost Bulićeva pisma u matricu stvarnosne proze, Jagna Pogačnik ističe da je Bulić, „iako sklon ‚stvarnosti‘, ipak pripadnik posve drugog i novog naraštaja koji nezaobilazne teme rata i tranzicije, prvobitne akumulacije kapitala u Hrvata, gleda iz posve drukčije optike. Riječ je, naime, o onima koji su ratne sirene percipirali kao objavu sretnog trenutka kad ne rade škole, ali su ih njihove posljedice itekako ‚udarile‘ u kasnijim godinama mladosti i zrelosti.“66 Kritičarka roman naziva i „uvjerljiv[im] vodič[em] kroz devedesete i nulte iz tipične generacijske pozicije“, a čini se da je sklona „progledati kroz prste“ i već spomenutoj stilskoj neizbrušenosti upravo zbog jakosti generacijski obilježenoga iskaza koji bi predstavljao Bulićev roman:

Bulićeva je proza definitivno stilski neizbrušena i divlja, u konačnici čak i posve sigurno predugačka i ‚neštrihana‘ za barem pedesetak kartica, no ta neukroćenost dio je šarma kojim plijeni, čak i kad joj pronalazite očite pogreške. Snažna je to i tmurna priča o posljedicama jednog vremena koje se simbolički stislo u apsurdu pisanja i brisanja jednog grafita, od početnog TITO, preko HDZ-a, do TBF-a. Posljedicama na cijelu generaciju koju ‚ona stvar‘ ne boli samo zbog predoziranja vijagrom, nego i zbog mnogo ozbiljnijih i dugotrajnijih stvari za koje nisu sami krivi.67

Gordana Crnković u svojoj kritici Pušione ističe intertekstualne aspekte Bulićeva pisma sa stvarnosnom prozom prethodne generacije:

Kada se činilo da je naša stvarnosna proza već doživjela svoje metastaze, i da se tematiziranje izgubljene generacije odrasle u narkofilskom filmu već doista istrošilo, pojavila se ‚Pušiona‘. Sada odjednom izgleda kao da nitko prije Denisa Lalića nije uvjerljivo opisao kako je odrastati u našoj mladoj demokratskoj državi.68

G. Crnković kao kvalitete Bulićeva romana ističe „kompleksnu strukturiranost“, „artističku dotjeranost“, „višeznačnost“, „novost“ i „originalnost“, te upućuje i na njegov pedagoški potencijal, koji bi mlađe čitatelje – a čiji bi broj, zahvaljujući popularnosti Pušione, mogao biti pozamašan – mogao nagovoriti na kulturalnu i društvenu kritičnost:

‚Putovanje u srce hrvatskoga sna‘ iskazuje duboku traumatiziranost našom stvarnošću. Roman je kompleksno strukturiran i artistički dotjeran. Zahvaljujući ponajprije narativnom umijeću, zanatskoj spretnosti, stječe se dojam da je neorealistični senzibilitet uronjen u nesigurnost i višeznačnost, i po tome je ovaj roman nov i originalan, drukčiji i složeniji od većine tekstova domaćeg neorealizma. (...) Budući da i zahvaljujući popularnosti ‚Pušione‘ roman može računati na široku publiku, ne mogu se oteti dojmu da bi možda mogao funkcionirati i kao nagovor mlađih čitatelja na kulturalnu i društvenu kritičnost.“ 69

Pridavanju posebne literarne vrijednosti Bulićevu romanu sklon je, čini se, i Ozren Biti, koji u svojoj kritici piše o „finoj niti izgradnje paralelnih, a ujedno i konkurentnih svjetova“ (kurziv N.K.), „unatoč inzistiranju na nekim općim mjestima (...) unutar hrvatske svakidašnje jadikovke, čemu autor možda i malo prečesto pribjegava“.70 Dean Duda pak hvali „književnu energiju“ Bulićeva romana u kojemu potonje, prema njemu, ima više „nego što ju je uspjela proizvesti bolja polovica aktera iz prve literarne postindustrijske petoljetke“ (2010: 73). U tekstu u kojemu razmatra neke neobične fenomene „hrvatske logike književnosti u tranziciji“, Duda ističe Bulićevo Putovanje kao svijetli primjer „tranzicije u književnosti“, odnosno „literarnoga reagiranja literature“ (2010: 72) te se kritički osvrće na uvodnik tadašnjeg urednika Vijenca Ivice Matičevića kojega „dotični [Bulić] iritira niskom razinom elokvencije u televizijskom nastupu“ (2010: 70). Matičevićev uvodnik predstavlja i jednu od rjeđih negativnijih javnih reagiranja na Bulićev roman:

Nikad nisam volio blogove, još otkako su se pojavili. Svatko se prišteka i jezdi globalnom mrežom, spontano održavajući razinu gluposti na zavidnom stupnju. Odjednom svi pišu, svi imaju mišljenje, svi su kao jednaki, i svi su in, jer, eto, sriču i slovkaju blogove. Opća diktatura internetske demokratizacije polako okrnjuje carstvo pomičnih olovnih slova, knjige se čitaju sve manje, blogovi vrebaju iza busije. (...) I onda pojavi se opet jedan blog ponad grada, iznenada, ni od koga očekivan i gledan. Zato i postoje kojekakvi žiriji, da nas iznenade i otkriju novi talent, pitoma i fina genijalca, mudra i tiha laureata. Nagradu Pavićeva lista za prozu dobio je on, bloger, ispaljen balistički iz cyber-spacea u orbitu hrvatskih pisaca. Iza njega stoji hrabar iskorak učenih procjenitelja, iza njega stoji ni manje ni više nego 50.000,00 kuna. Argumenti dostatni, nagrada je visoka, dobio ju je sigurno vrijedan pisac. Danas su blogeri pisci, Vlado Bulić je bloger, dakle, Vlado Bulić je – pisac. Od takvih pisaca ne traži se da znaju govoriti, da znaju uživo sastaviti niz od tri ili četiri prosto proširene rečenice, da znaju barem i donekle suvislo iskazati o čemu to oni pišu i o čemu to, kao mladi i još nagrađeni pisci, hoće, žele i nadaju se pisati u budućnosti. Vlado Bulić predstavnik je onoga višeg reda megabitnih pisaca koji u mikrofon gledaju tupo kao u kriglu pive, a odgovore na novinarske upite skraćuju i sažimaju do sintakse krika. Užas jezične moći, rekao bi Milanja na fukoovski način. To je blogerski, to je cool, čovječe, daj se sredi i prištekaj! / – Imate li u planu neku novu knjigu, na čemu sada radite? – Ma evo sada zujim tu, malo po gradu. Reče Bulić uživo na javnoj televiziji, i ostade živ, ton ide, kamera ide... srdačno vaš. Baš je cool taj ptić Bul-ić.71

U Matičevićevu uvodniku blogersko je pisanje prikazano kao ono koje svojom „demokratičnošću“ i „neformalnošću“ prijeti elitnoj instituciji književnosti. Sasvim su pritom primjenjive primjedbe Pierrrea Bourdieua o tome da je „jedan od glavnih ciljeva borbi koje se odvijaju u književnom ili umjetničkom polju (...) definicija granica polja, to jest legitimnog sudjelovanja u borbama. Reći za neki (književni) pravac ili grupu da ‚to nije poezija‘ ili ‚književnost‘, znači zanijekati mu legitimnu egzistenciju, isključiti ga iz igre, izopćiti ga. To simboličko izopćenje je samo naličje želje za nametanjem definicije toga što je legitimna praksa, želje za postavljanjem na primjer, u svojstvu vječne i univerzalne biti, povijesne definicije jedne umjetnosti ili žanra koja bi odgovarala specifičnim interesima onih koji posjeduju neki specifičan kapital.“ (2005: 25). Matičevićev napad na blogersko pisanje utemeljuje se u apodiktičnome sudu o tome što je dobro pisanje i kako pisac treba javno govoriti. On se obrušava i na kritičare i medijsku moć novina koje dodijeljujući književnu nagradu – koju autor ne smatra prestižnom, ali uvažava njezinu (simboličku) važnost – jednome blogeru destabiliziraju uvriježene odnose moći u književnome polju.

S obzirom na to da kritičari uglavnom ne spominju rejverski sleng, koji se po prvi put pojavljuje u nekom zapaženijem hrvatskom fikcijskom proznom tekstu, a koji je sastavnim dijelom jezika i svjetonazora Bulićeva protagonista, čini se da nema mnogo smisla govoriti o subverzivnosti romana na leksičkoj razini. Moglo bi se kazati da suvremeno književno polje nema mnogo problema s apsorbiranjem tekstova koji sadrže bilo kakav žargonski leksik. Slično tome, mnoštvo pozitivnih kritika Bulićevih tekstova od strane etabliranih kritičara sugerira da i prikaz odrastanja najmlađih generacija od strane najmlađih prozaika također ima pravo ulaza u književnost. To dvoje međutim čini se neproblematičnim tek ako su zadovoljeni neki drugi uvjeti. Naime s obzirom na to da su najutjecajniji kritičari u suvremeno doba mahom liberalnoga svjetonazora, za fikcijski prozni tekst koji tematizira hrvatsku suvremenost i dijalogizira s njezinim dominantnim konzervativnim diskursima, poželjno je da se spram potonjih odnosi negacijski. Taj je uvjet Bulić svojim tekstovima ispunio, što možda ponajbolje ilustriraju isticanja „virtuoznosti“ i „uspjelosti“ središnjega poglavlja romana u kojemu se posredstvom očuđenja jedne Thompsonove pjesme potkopava nacionalistički i konzervativni diskurs. U istim se kritikama međutim ne propušta spomenuti i „stilska neizbrušenost“ i „neštrihanost“, pa čak i mjestimična „infantilnost“ Putovanja. Tako većina spomenutih pozitivnih kritika sugerira da se u književno polje može pripustiti i fikcijski prozni tekst kod kojega dojam o dubini ili jakosti njegove kritike represivnih ideologija čak i prevaže nad dojmom o njegovoj estetskoj vrijednosti, ma što se pod potonjom podrazumijevalo. U nešto zaoštrenijem obliku: izgleda da književna infrastruktura u „slučaju Bulić“ preferira ideološku kritičnost teksta nauštrb njegove literarnosti, pa makar se potonja shvaćala i tek kao „uredno pisanje“. Narušavanje potonje konvencije čini se možda ponajvažnijim aspektom literarne subverzivnosti Bulićeva teksta. Ta se mjestimična stilska neurednost, dakako, može dovesti u vezu sa specifičnošću internetskoga medija i žanra blogerske kolumne te nepodložnošću uredničkoj paski na koje je Bulić navikao.72 No isticanje V. Bulića kao prvoga blogera koji se probio na „pravu“ književnu scenu ipak bi se moglo amortizirati time što mu je i prije uspjeha sa spomenutim knjigama, 2003. godine, objavljena zbirka pjesama, što je bio apsolvent kroatistike na jednom od prestižnih domaćih fakulteta, kao i time da Pušiona ipak nije bila „pravi“ blog, već kolumna (ipak još uvijek cjenjeniji žanr od bloga) u sklopu jednoga od (najposjećenijih) domaćih internetskih portala. Premda Bulić nije bio isključivo internetski autor prije objavljivanja knjiga Putovanje u srce hrvatskoga sna i Pušione, svakako je važno to što se ponajprije afirmirao u internetskom mediju, pa tako predstavlja pisca koji je zaobišao uobičajenije puteve u književno polje posredstvom objavljivanja tekstova u književnim časopisima, uknjiženim prvijencima i sl. Ostaje vidjeti put eventualne kanonizacije Putovanja, kao i to hoće li Bulićev roman biti uvršten i u srednjoškolske lektire (unatoč svojoj političkoj subverzivnosti, „narko“-leksiku, liberalnome odnosu spram narkotika i mjestimičnoj stilskoj neurednosti), baš kao i to u kojoj će mjeri i drugi blogeri u budućnosti ulaziti u književno polje.

Bilješke

57 Dalmatinski regiolekt nešto je češći u naraciji u Pušioni, pogotovo kada se tematiziraju događaji s dalmatinskih prostora. Promjenu ambijenta (Zagreb/Dalmacija) prati i promjena u jeziku pripovjedača. Sljedeća tri primjera specifična su po tome što su prvi i drugi zasićeni dijalektnom fonologijom, morfologijom i leksikom, a treći pretežno dijalektnim vokabularom. Oni ujedno egzemplificiraju i dva načina na koji se dijalekt u ovim blogovskim kolumnama obično unosi u naraciju (kurziv N. K.): „Za početak, upozorenje. Nikad se ne pucat bombonima prije Hajdukovih utakmica da ne bi došlo do kontraefekta. Znate ono, taman kad vas triba špicat, dogodi se totalni fijasko pa se na njega nalipi depresija i ode sve skupa u pizdu materinu. (...) A onda se rođak uru prije utakmice izgubija i vratija se s poznatim sredijasan-smajlom.“ (140); „Stipan ga dođe kao seoski Butković. Glavni degustator vina u selu i okolici koji je, priča se, i neke knjige na tomu pročita, a ima nos za koji se govori da mu ga je Bog blagoslovija kad mu je zajeba uši. Čovik, naime, malo slabije čuje.“ (153); „Sve, naravno, počinje u rane jutarnje sate kad nahrupi rodbina iz grada, iz obližnjih sela i sva ostala. Onda se nešto nabrzinu marenda, skupljaju se sići i nožice i kreće se put vinograda. (...) Kad se sve obere i dopremi do konobe, počinje prava akcija. Mečlija, u ovom slučaju ja, stupa na scenu, a sve skupa, naravno, nadgleda dida ako je živ. (...) Nakon cijele te zavrzlame s pranjem, mečlija na jednoj nozi odskakuta do konobe di ga čeka kaca u kojoj je već jedna vrića grožđa.“ (152)

58 Evo i nekoliko primjera istoga tipa iz Pušione (kurziv N.K.): „Konobari se razletili po bašti, ja po šanku. Mokar od glave do pete, što od znoja, što od pive koja ti se prolijeva po majici, hlačama i svemu ostalome. Nešto kao špica na partiju.“ (22); „A onda je dopilio Stipe Legenda. jedan od starijih konobara u Gradiću i prvak Dalmacije u psovanju. Čovjek u svojim srednjim tridesetima, zalizane kose, visok, s brkovima i već pet godina govori da mu je pun kurac ovog posla, ali svaki put kad dođe ljeto, odmah uskače u bijelu košulju i razleti se po bašti. Kao đanki kad vidi smeđi prah, pa makar se radilo o pudingu od čokolade.“ (23); „Nedjelja je, jedan sat popodne, vani je oko plus sto, a cvrčci briju kao da su na ripitu.“ (83); „Sunce je taman izlazilo, javljali su se cvrčci iz obližnje šume, a polje i šuma imali su više boja nego ljetni spotovi MTV-a.“ (87); „Komunistička arhitektura u sumrak poprimi takav sjaj da ti džoja uopće ne treba. Dobije tako oštre obrise i postane kristalno jasna kao da si gutnuo dva bombona ili ušmrkao lajnu spida.“ (125); „A meni su [Cigani] skroz kul. Čak i oni musavi klinci što žicaju po raskršću – cijelo vrijeme se smiju, dao im kunu ili ne. Isijavaju pozitivu kao partijaneri.“ (125)

59 Bulić često u romanu citira i stihove drugih estradnih izvođača (Dražena Zečića, Magazina, Petra Graše), obično kada je prostor radnje Denisov dalmatinski zavičaj. Tako se u Pomirbi navode stihovi poznate pjesme Miše Kovača, koja svira na seoskoj proslavi: „Poljubi zemlju po kojoj hodaš / jer stare rane djedova skriva“. S druge strane, Bulić često citira i stihove raznih techno, rock i punk izvođača (Azra, Let 3, Rambo Amadeus itd.). Koliko je to glazbeno kontrapunktiranje bitno za roman, prikladno ilustrira citat iz poglavlja Putovanje u srce hrvatskoga sna, koji se odnosi na Vesnu, lokalnu djevojku koju Denis nastoji „pridobiti na svoju stranu“: „Imao sam osjećaj da se u njenoj glavi cijelo vrijeme tuku Thompson i Saša iz TBF-a, a Saša je bio na izmaku snaga.“ (192) Ni sam junak međutim nije imun od slične borbe.

60 Naslov poglavlja parafraza je podnaslova spomenutoga romana – Putovanje u srce američkoga sna.

61 http://www.mvinfo.hr/izdvojeno-kritike-opsirnije.php?ppar=970

62 http://pusiona.bloger.hr/

63 http://feral.audiolinux.com/tpl/weekly1/section3.tpl?IdLanguage=7&NrIssue=1120&NrSection=14

64 http://feral.audiolinux.com/tpl/weekly1/section3.tpl?IdLanguage=7&NrIssue=1120&NrSection=14

65 http://pusiona.bloger.hr

66 http://www.mvinfo.hr/izdvojeno-kritike-opsirnije.php?ppar=970

67 http://www.mvinfo.hr/izdvojeno-kritike-opsirnije.php?ppar=970

68 http://pusiona.bloger.hr

69 http://feral.audiolinux.com/tpl/weekly1/section3.tpl?IdLanguage=7&NrIssue=1120&NrSection=14

70 http://www.dnevnikulturni.info/recenzije/knjizevnost/88/putovanje_u_srce_hrvatskog_sna_-_vlado_bulic/

71 http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac341.nsf/AllWebDocs/Knjigowood

72 O slobodi od uredničkih intervencija pri pisanju bloga i romana Bulić govori sljedeće: „U Pušioni sam imao apsolutnu autonomiju. Tu sam fakat mogao raditi što sam htio. Sto komada isto. Dao sam rukopis i on je objavljen. Na romanu je bilo nekih sugestija, ali ništa spektakularno. Manje-više je to original. / – Je li to posljedica toga što si dobar autor koji može ići nekim slijedom od početka do kraja ili je posljedica činjenice da urednici u današnje vrijeme možda ne obavljaju svoj posao? / – Ne mogu reći da ne obavljaju. Sad će ispast da se kurčim, ali jako konkretno, Lokotar je paralelno s Putovanjem radio još jednu knjigu. Ta knjiga, dok je došla do finalne verzije, prošla je devet varijanti. Kod mene je bio rukopis, lektura i lista od pet sugestija koje sam ja uglavnom prihvatio.“ (http://www.kulturpunkt.hr/i/kulturoskop/94/)