E-biblioteka

Zagrebačka stilistička škola u časopisu Umjetnost riječi

Poetsko i afektivno u govoru

Diskusija

Umjetnost riječi, br. 2 (1981)

Poetsko i afektivno su s one druge strane logičkog, denotativnog izraza.

Ljudi počesto slabo razlikuju poetsko i afektivno. Brka ih što je jedno i drugo »osjećajno«, a i to što vrlo često poetsko i afektivno ima iste ili slične pojavne oblike, slične figure. Međutim, krivo je i razlikovanje ako se poetsko pripisuje samo poeziji, a afektivno nepoeziji. »Svaki pokušaj svođenja poetske funkcije na sferu poezije, ili ograničavanje poezije na poetsku funkciju bila bi varljiva simplifikacija« (Jakobson). Afektivno se od poetskog razlikuje u srži: afektivni je izraz o ljudskoj zbilji doslovan, dok je poetika stvaranje jedne nove zbilje. U govoru, onom privatnom i onom javnom, ima i afektivnog i poetskog – sad više jednog sad više drugog, ali najčešće združenog.

Jasnu i pravu razliku između poetskog i afektivnog prepoznat ćemo najbolje u korijenu, u ranom predverbalnom dječjem glasanju. Tu dijete ili guče, cvrkuće i pjevuši ili plače, smije se i kriješti. Kad plače, smije se ili kriješti znamo da mu nešto jest, da mu je nešto neugodno, ugodno, potrebno, ili da nešto od nas hoće. Kad dijete guče, cvrkuće ili pjevuši znamo da mu nije ništa, da ne izražava ništa samo o sebi – tek nam je milo slušati ga jer čujemo da živi, milo kao kad iz zlih slutnji zastanemo osluškivati pa mu čujemo dah, razdraga nas kao spoznaja da smo živi nakon buđenja iz smrtomomog sna.

Onaj plač, smijeh ili krik – to je afektivni izraz, izraz najdirektniji, najdoslovniji i najtočniji o biću koje se izražava za biće koje se izražava (ekspresivni afektivni izraz), ili za biće kojemu se izražava (impresivni afektivni izraz). Taj izraz je sim ptom (krik) i znak o poremećaju sklada u biću. Poremećaj izaziva napetost – emotivnu, nervnu, muskularnu. Ta napetost je afektivnost. Izražavanjem afektivnosti i percepcijom toga izraza nastaje gašenje napetosti-afektivnosti; afektivnost se razrješuje kroz sam izraz o sebi. Kucamo li čekićem pa nam se omakne i udarimo se po prstima, javi se bol koju jedan neposredan i spontan krik, ili sočna psovka, ublaži kao melem. Afektivni izraz je to praviji, čišći što je u tom razrješavanju efikasniji, a efikasniji je što je izravniji i intenzivniji. Izravan znači spontan, nenaučen, prirodan, jednostavan, »na dohvat ruke«. Intenzitet mu proizlazi iz šoka, iz neočekivanosti, iz zabranjenosti. Dio lingvistike – stilistika, kako ju je početkom ovog stoljeća definirao Charles Bally, proučava upravo verbalne načine izražavanja afektivnosti. Da bi bio što neposredniji, afektivni izraz teži redukciji jezične organi zacije: uzima običnije i prisutnije riječi, morfološki jednostavnije (npr. imenice umjesto glagola, nominativ umjesto vokativa), sintaksu pojednostavljuje (umjesto složenih rečenica uspostavlja bezveznički rečenični niz), rečenice često postaju eliptične – sve teži kraćenju izraza, do usklika, pa i dalje – do neartikuliranog krika. Intenzitet afektivnosti izbija kroz napet izgovor suglasnika (kao u siktanju), kroz vikanje samoglasnika, kroz visoke intonacije, kroz ubrzanja tempa i kroz neočekivane pauze; izražava se kroz neobične, jake izraze, kroz metafore, kroz ispucavanje tabu-riječi (odatle velika afektivnost psovki).

Buduć spontan, neposredan i istinit, afektivni izraz se ne uči, ne poučava se, ne njeguje se, ne kultivira se. On je dat. »Nema za mačke škole« – kaže Grigor Vitez – jer mačka zna da »prede i mijauče – a sve to mačke i kod kuće nauče«. Jedino što ljude valja savjetovati jest da se prepuste žaru govora, da dadu toplinu svojim riječima, da se emotivno odnose prema onome što govore i prema onima kojima govore. Ne da budu hladni i mrtvi, kao gipsani. Potpuno zahlađenje ili zataškavanje uzbuđenja onoga koji govori prema onome kome govori i zbog onog što govori – čitanje kao strojno, »spikersko« – ne valja nikako. A tako se često čitaju referati, koreferati, diskusije pa čak i pozdravni govori i dobrodošlice (!). Ni logički najkontroliranije izlaganje nije prirodno da je bez uzbuđenja. To uzbu đenje označit će se barem kroz glas, kroz mimiku, kroz gestu, ali hoće i drukčije, nehotice.

Strojno zvuči i lažna, neiskrena afektivnost – afektacija. Afektivnost ne može biti lažna. Jer, ona proizlazi iz svijesti o situaciji. Patetične retorike – u lošem smislu te oznake – njegovale su i njeguju afektivnost napamet, afektivnost kao maniru – uzbuđenje uvijek jako i jednako. Ima govornika koji uvijek govore ili jako svečano, ili radosno, ili ljutito, ih mrtvo tužno, ih zastrašujuće ozbiljno, ih prijeteće ih glomazno patetično – tako uvijek isto pa bilo što govorili – agencijske vijesti, dobre, loše, sporedne...

Afektivni se izraz ne uči, ali afektivnost u javnom govoru moramo naučiti držati pod kontrolom. Nisu javne prilike da se stalno praska ili kuka i leleče. Društveno nam ponašanje nameće mjeru, umjerenosti i primjerenost stupnja i vrste afektiv nosti. Iskreno se izderati na stranku službeniku ne pristaje, ne pristaje ni studentu da plače i kuka profesoru nakon što je pao na ispitu, niti priliči u polemikama da afektivno, u afektu čak, srljamo na protivnika.

U javnom govorenju afektivnost je usmjerena pretežno na impresivnu polovicu. Ta afektivnost nastaje od htijenja da se sugovornik uzbudi, da se angažira, uznemiri, ražesti, gane, umili, razveseli. Sve je to posebno dobro u tužnim, veselim, dramatič nim ih svečanim zgodama, u trenucima kad se hoće pokrenuti ljude, uzburkati im emocije. Za to su i posebne vrste govora: svečani, pozdravni, nadgrobni, rat nički, pa zdravice, sudski pledoajei itd.

Poetika, sasvim drukčije od afektivnosti, dolazi od harmonije, od sklada koje biće osjeća između svih dijelova unutar sebe i od skladnog odnosa sa svime izvan sebe. Poetsko je raspoloženje kao »spoznaja koja u istom trenu spominje Polje i spoznatelja Polja« (Bhagavad Gita). To je spoznaja života koji nije ni ugrožen ni poremećen. A da bi biće što punije osjetilo ono »Evo ja živim!«, ono čini čin primjeren tome životu – ne njemu nalik, nego životu po životnosti izjednačen: autentičan. Poetsko raspoloženje ne traži svoj izraz, ne teži ka komunikaciji, već stvaranju DJELA. A djelo nije znak već događaj, djelo ne komunicira, već djeluje. Ono se podastire, a ne upućuje. Poetsko djelo ne govori ništa o svom tvorcu niti o čemu drugome, barem ne izravno i hotimično. Što kazuju riječi »Kako polje premaliti – ličca joj se ružom diče, – ruža nigdar pri na sviti – toli lipa ne izniče.«

– Što kazuju te riječi o čovjeku koji ih je sročio? Što o njegovoj psihičkoj, bio loškoj i društvenoj konkretnoj istini?! Ništa nam ove riječi ne govore doslovnije o autoru (Hanibalu Luciću) nego što građevina Svetog Donata govori o svom graditelju. Njih obojicu tek u mašti možemo zamisliti, a poetsko im djelo postaje čak poetičnije što ih apstraktnijima zamišljamo. A to o čemu doslovno govore gornje riječi, to je neistinito, čak i nemoguće. Djevojka koja bi zaista imala ružu na licu bila bi čudovište i nimalo se ne bi time dičila. Pa konačno, zar se polje može »dičiti«?! I sve kad bi to i moglo biti istinito, odakle da čovjek zna da »nigdar pri na sviti« tako što nije bilo. Međutim, poetsko ne kazuje ono što bi logično kazivalo. Ono se uvijek razumije drukčije. Ali se razumije, i to dobro. Poetsko je djelo u sebi istinito, ljudskim osjećajem života mjereno ono je živo, autentično. Za sva druga mjerila ono je izmišljeno.

Poetsko raspoloženje – to je radost življenja. Poetski čin iskazuje tu radost. »Poetika je jezik koji slikama i/ili simbolima pobuđuje ugodu u slušača.« (P. Camp bell). Svaki poetski čin, kad ga percipiramo, stvara radost, pa govorio on o patnji, o tragediji ili o smrti. Pravo poetsko djelo stvara ježuljivo podrhtavanje, kao od humora; kupi slinu u ustima – doživljavamo ga intenzivno tjelesno i s ushitom ga odobravamo; jest, to je ono pravo, to je ono pravo!

Poetski se čin može činiti od svakog materijala pod uvjetom da to nije djelanje iz tenzije egzistencijalne potrebe, da nije funkcionalno, da to nije izraz, a pogotovu ne doslovan. Može se graditi i iz onog istog iz kojeg se čini afektivni izraz. Ako glumac igra plač, onda taj plač nije afektivni izraz jer ne kazuje daje taj glumac sada tužan pa da zbog toga plače, nego da glumac može učiniti, kreirati plač. A i publika se ne sili na gorki plač, nego je ushićena što vidi učinjen, dobro učinjen plač. To je onda poetski plač, a ne afektivni. Ako netko pripovijeda anegdotu o Dalmatincu i u pripovijedanje ubacuje čakavske riječi u čakavskom izgovoru, tada su to poetski elementi jer pripovjedač nije čakavac. Ali ako Dalmatincu u govoru »pobjegnu« čakavski izrazi i naglasci, tada je to afektivnost jer ti čakavizmi govore o njemu, predstavljaju ga kao zbiljskog čakavca. Podjednako je poet sko djelanje, a ne rad ako uzgajamo cvijeće, ako ukusno namještamo stan, ako se s ukusom odijevamo, ako gradimo lijepu arhitekturu. Jer, sve to činimo ne iz egzistencijalne potrebe, ne zbog funkcije, nego zato da nam bude lijepo dok to činimo i da nam bude lijepo dok učinjeno promatramo. Poetika je u govoru kao uzgajanje cvijeća: ne služi ničem »korisnom«. To je razgovor s vlastitim razgovorom – da bismo ga učinili.

Jakobson poetiku vezuje uz poruku. Poruka je uobličena obavijest. Recimo da hoćemo nekome reći daje sada 9,30 h. Poruka za tu informaciju može biti »Sada je devet sati i trideset minuta«, može biti »Sad ti je pola deset«, može biti »Ako hoćeš znati, sad je pola deset sati« i može biti oblikovana na još mnogo mnogo drugih načina. Kad obratimo pozornost na te poruke, vidimo da nam same te poruke kazuju nešto svoje, nešto neovisno od osnovne informacije; te su poruke same iznenađenje – one postaju izvori informacija. Informacija kojoj je izvor poruka neke druge informacije, to je poetska informacija. Neke poruke su ljepše, poetičnije, neke manje, ali sve to ne ovisi o tome koliko su istinite (s obzirom na to koliko je zaista sada sati niti s obzirom na afektivno i bilo kakvo stanje izricatelja). Poetici je izvor ono što se obično kaže »kako je nešto izrečeno«. To kako je poetici što. I Croce vrijednost riječi sagledava u njihovom »čistom bivstvu, u njihovom postavljanju i rješavanju problema koje sam osjećaj i neposredni život niti rješava niti uopće postavlja; poetičko kroz estetske fantazme smještava partikularno u univerzalno, konačno u beskonačno.«

Razumijmo to na jednom primjeru: »Majka je bila ugledala svoje željeno dijete, ali ga nije mogla ni zagrliti ni poljubiti, pa je zato bila jako žalosna.« – to je oba vijest o zgodi u takvoj poruci kako je ovdje data. Ivana Brlić-Mažuranić stavlja istu tu informaciju u drukčiju poruku: »Pečal gorka jadnu majku obrvala, obrvala i uzdrmala. Čedo svoje bijaše ugledala, želju svoju željkovanu uočila – uočila ugle dala, a ne ogrlila, ne izljubila!« Kako je ova druga poruka poetična, divna! Divna, ne tužna.

Ljudi obični, priprosti, jednostavni, grade poetiku u porukama gotovo uvijek. Ili barem to nastoje. Govore u poslovicama, u izrekama, izražavaju se kroz slike, opisuju u usporedbama. Svakoj obavijesti, kad je već moramo prebaciti u poruku, možemo pridodati i poetiku. Poetiku u bilo kojem obliku – u ugodnom glasu, u čistoj dikciji, u ritmu, u intonaciji (to naši radio i televizijski spikeri njeguju u velikoj mjeri, publika to primjećuje i tu poetičnost visoko cijeni). »Ukrašuj, uče nice, uljepšavaj, uvećavaj sve i nek ti pod rukom uvijek bude cvijeće rascvjetano!« – poučava Boileau, a i Pascal nas uvjerava da je »profinjenost sastavni dio rasuđi vanja«. Kako su dvostruko istinite, poetično i nepoetično, ove rečenice: »Bolje grob nego rob!«, »Budimo realni – tražimo nemoguće!« Tako uklesane riječi shvaćamo i svojimo.

»Reci popu pop, a bobu bob!« rečenica je koja u sebi skladno pomiruje tri bitne funkcije retoričkog govora: logičnost, afektivnost i poetičnost. Ovim se izričajem temperamentno (afektivno) nekome sugerira da stvari počne nazivati pravim imenima (logičkim), ali se to, sasvim kontradiktorno, izriče na poetski, nedoslovan način. Ta je rečenica krcata poetskim figurama; ona je sentencija, alegorija, sime trično podijeljena cezurom, ritmična, s asonancom, aliteracijom i ponavljanjem, elipsa, paralelne konstrukcije, poliptoton. Ta je rečenica obrazac govorništva.

Rekli smo već da je prvi poetski čin dječji cvrkut i gukanje. Ali to je prejedno stavno da bi čovjeka zadovoljilo trajno. Kreacija traži sve veće domete, hoće da se izravna s vrhuncima ljudskih sposobnosti. Njoj čovjek stavlja na raspolaganje svoj talenat i umijeće, i zadovoljan je ako ga djelo dostojno potvrđuje. Za kompleksnije poetske konstrukcije potrebuje pogodne materijale, izbrušene, pročišćene; koristi gotove elemente (stilske okvire, poetske figure), pa i čitave gotove sklopove te gradi kao montažnom tehnologijom; uzima gotove motive, mitove, priče, bajke, pjesme, anegdote, doskočice, poslovice, uzrečice, usporedbe, izreke, govorne obrede, poetizirane prigodne razgovore – sve to ispredeno i napopamćeno ili zapisano kroz vjekove. Sav taj poetski materijal nakupljan i dugotrajno brušen glavna je vrijednost u trezoru kulture jednog naroda. Ako čovjek poseže za tim, poetizira moćno, s obzorjima u davninama i u dalekoj budućnosti.

Ništa nije toliko pogodno za poetsko oblikovanje koliko govor. Za svirku treba instrument i umijeće sviranja, za sliku boje, kist, podloga i vještina; za skulpturu kamen, glina, pribor i zanat; za predstavu pozornica – za poetiku u govoru čovjek ima sve na dohvat ruke: u svom tijelu, u srcu, u utrobi, u mozgu – ima svega u nepotrošivu izobilju. Ima grlo s beskonačnim mogućnostima tonova i boja, ima dah iz pluća, igre strujanja zraka u ustima, ima mnoštvo riječi i bezbroj njihovih sple tova, koji dočaravaju slike i smislove, koji očaravaju.

Međutim, to što poetski govorni materijal čovjek u besplatnim i nepotrošivim količinama nalazi u sebi, ne znači da je on lako dostupan i svima jednako dostu pan. Za razliku od afektivnog izraza koji je dan i zadan, poetika je gradnja za koju valja imati i dara i vještine. Vrijednost poetskog govornog čina sumjerljiva je baš otporu koji govorni materijal pruža pri oblikovanju. Jer, poetsko je ono što je upravo nevjerojatno. Koliko je samo nevjerojatno da se riječi, koje se inače pri rodno u govoru disritmično rasiplju, srede u ritam npr. ovako: »O, dođi negdje iznenada, ko talas zraka s lipe cvjetne za polusvijetle noći ljetne, sva živa, žarka, bujna, mlada, sa vrelom krvcom strasti sretne!« (Kranjčević)! Koliko je samo malo vjerojatno da će rečenica biti jezično čista kad nastaje u okolišu zbrke idiomatskih sustava! Koliko je vjerojatno da će slikoviti izraz odzvanjati autentično, koliko da se dugo istrajavanje rečenice neće spotaknuti, koliko da će glas ugodno zvučati!

Poetiziranje je uvijek rizično. Ako nije uspješno, ono postaje smeće – po defini ciji: entropija procesa komunikacije (a poruka je dio tog procesa) stvara buku. Frazetine, šuplje riječi, otrcani izrazi, kalupi – sve je to kič, sve su to poetske crkotine. Produciraju se lako, bez spreme, sposobnosti i truda. Kotrljaju se smje rom vjerojatnosti, nizbrdice. Po nefunkcionalnosti, po opširnosti i po nedoslovnosti nalik su poetici, a po spontanosti i lakoći afektivnosti. Međutim, nemaju bitno: iskrenost koju ima afektivnost i čudesnost koju ima poetika.

Poetske govorne sposobnosti valja kultivirati, učiti gotove pogodne elemente, svladavati zanat, uvještiti se. Po sposobnosti poetiziranja kultura se govora najviše prepoznaje.

Poetika je glavni nosač govorne građevine, poetsko raspoloženje bitna je dimen zija ljudske prirode. Bez poetike govor je razvalina. Poetiku valja danas zazivati jer se danas poetika potire. Guši je brutalnost natjecanja, strast stjecanja, dramatičnost, funkcionalnost, racionalnost. Čovjek je danas jak, odlučan, važan i zauzet – srami se djetinjstva i gukanja. Govor mu služi zbog predmeta, a ne predmet govora zbog govora. Prijeđimo s djela na riječi!

A čovjek nije uvijek bio takav jer kad pomišlju preletimo kroz epohe čujemo: vedska kazivanja, starozavjetna pripovijedanja, razmahe antičke retorike, srednjo vjekovna epska spjevanja, otužna bugarenja, bolna naricanja. Gdje je preciozna igra francuske klasike, gdje je patetičnost prošlog glumišta, gdje je ono ispjevanje glasa i riječi?!

Nije tu riječ o tome da je u suvremenom govorenju poetičnost promijenila svoje oblike, jer bismo ih prepoznali. Poetičnost je uklonjena, to se tako hoće i to se tako deklarira. Danas imamo naš telegrafski stil tiska, imamo svoju oštru riječ nabijenu voljom, imamo funkcionalizam, imamo svoju tehnologiju, svoju žurbu, svoje potro šače, a kome je malo – ima svoj kič i modu. Ružno postaje hotimično, banalno i trivijalno praktično.

Nije riječ o tome da je poetičnost promijenila svoje oblike do neprepoznatlji vosti jer je ona jedno univerzalno ljudsko raspoloženje univerzalnih oblika. I ne može biti drukčije jer su u poetičnosti oblici i sadržaji istovjetni. Blago smirivanje intonacije koja smjera prema pjevanju, glomazni patetični intonativni lukovi, zamasi retoričkih pitanja, zazivi usklicima i vokativima, mirna snatrenja u čujnim debelim protocima vremena, slušanje zvuka i gibanja u ritmičkom iščekivanju, uzbuđenje vibrata i smirenja u šapatu naši su, a ne preživjeli poetski oblici. Ljepota boje glasa u jednoj spektralnoj eufoničkoj harmoniji, ravnoteže simetričnih rečenica, njihova iznenađujuća kompleksnost, rime, asonancije, aliteracije, ukrasni epiteti, metafore i slike, alegorije i simboli, antiteze i usporedbe, optativi i kondicionali, arhaično obojeni izrazi, duboke generalizacije, humor i dosjetke, igre riječima, razigrane i zgusnute elipse – sve to raspoznatljiva su nam poetska obličja.

Odsutnost reda i proporcija, nedotjeranost, nemarnost prema izgovornoj i jezičnoj pravilnosti znak su presahlosti toga istog izvora. Nestalo je poetizirane tuge, poetizirane patnje, poetizirane želje, poetizirane misli. Zamuklo je kliktanje – nema oduševljenja, ushićenja, ekstaza, patosa, liričnosti – ljepote. Odrekli smo se svega toga bojeći se lažnog u njima i tako zapali u kobnu laž; jer bez poetskog sami smo sebi lažni.