E-biblioteka

Stil u »Jeziku« (1952–1982)

Pleonazam u logičkom i afektivnom izrazu

Jezik, 1961/62, god. 9, br. 1, str. 21−24.

Među raznolike službe književnog jezika ide i novinarski jezik, kojemu brzina obavještavanja nameće svojevrsnu ukalupljenost stila. Kako je pitanje kratkoće izražavanja stalno pitanje novinarskog jezika, često se među novinarima i lektorima raspravlja: kad bi se radi kratkoće teksta koja riječ smjela izbaciti i da li je izražaj s tom riječju pleonazam ili nije. Pritom se pita da li je takva rečenica gramatički pravilna i da li zadržava prvobitni stil i smisao.

Drugim riječima, tu se teži za najkraćom i najrazumljivijom komunikacijom. Treba dakle ispitati kakva svojstva imaju i u kakvim su odnosima izričaji koji imaju, kako se to obično kaže, veći (pleonazam) ili manji (elipsa) broj riječi nego što se smatra potrebnim.

O jezičnim elipsama nedavno je pisao B. Finka (Jezik 5, 1954) i naveo ove definicije: može se potpuno izostaviti koja rečenica (glavna ili sporedna), i to je elipsa rečenice, ili dio rečenice (najčešće glagol), pa je to eliptična rečenica: Mi o vuku (govorismo), a vuk na vrata (dođe). Kad se izostavi neka riječ (najčešće imenica), dobiva se leksička elipsa. Ako se izostavljena riječ podrazumijeva, radi se o prividnom izostavljanju (Hoću koju (riječ) da ti kažem. Takve primjere B. Finka naziva nepravim leksičkim elipsama.

Ako imamo u izrazu suvišnih riječi, dolazi do pojave suprotne koja stoji s onu stranu standardnog, normalnog izričaja, da ga tako nazovemo, do pojave pleonazma i tautologije. Ali ni o tome, kao ni o drugim brojnim pitanjima stila, gramatike nam neće mnogo reći. Jedino T. Maretić obrađuje i elipsu i pleonazam (Gramatika i stilistika hrv. ili srp. jez., II izd., Zgb 1931, str. 412, 413, 582−584). Drugi izvori iz kojih je Finka crpao govore samo o elipsama, a najnovija gramatika, koju su napisali Brabec, Hraste i Živković, to pitanje tek dotiče.

Budući da smo tako upućeni na poetike, dovoljno je uzeti knjigu L. Zime (Figure u našem narodnom pjesništvu s njihovom teorijom, Zgb 1880), koja je bila dugo temelj svih naših pogleda na književni stil i djelo, pa da se uvjerimo da definicija pleonazma i tautologije ima od starog vijeka naovamo. L. Zima definira kao pleonazam slučajeve »gdje koji važniji dio jedne te iste izreke zališno stoji«: ustaj gore. Tako izlišno mogu stajati »samostavnik«, »pridavnik« itd. Taulogija je kad se »ista misao po dva ili više puta istim ili raznovrsnim riječima kaže«: Ja se bojim i strah me je ljuto. Iz okvira tih definicija ne izlaze ni druge starije i novije poetike, iako za školske potrebe oba pojma pojednostavljuju ili ih sažimaju kao da se radi o jednom.

Etimologija riječi pleonazam i tautologija potpuno je jasna. Pleonazam dolazi od grč. pleonazo (obilan sam, ima više nego što treba) i znači puninu, obilje koje prelazi potrebno, obilje sa suviškom. Tautologija od grč. ta auta lego (govorim isto) znači govorenje stvari koja je već rečena.

I etimologija riječi pleonazam i tautologija, a i mnogobrojni primjeri i definicije iz poetika ukazuju da je pleonazam ponovno kazivanje riječju, a tautologija rečenicom (što može biti i samo jedna riječ). Pleonazam je dakle leksička, a tautologija rečenična pojava, pa stoje u odnosu tautologija: elipsa rečenice, pleonazam: leksička elipsa.

Ali ni kasniji izvori pisani na isti način, kojih se formalizam u mnogočemu ubrzo otkriva, neće nam moći odgovoriti kada je i da li je uvijek pleonazam svaki od onih mnogobrojnih primjera iz narodnog i umjetničkog pjesništva koji se provlače kroz udžbenike i poetike i nije li bar neki od njih nerazdvojni dio stila određenog vremena, sredine ili pisca.

Sigurniji putokaz nego udžbenici daju noviji opći pogledi na jezik u umjetničkom djelu.

Suvremeni književni teoretičari i lingvisti listom odbacuju formalističko prilaženje jeziku i stilu, te nastoje naći bit jezika kao medija književnog djela. Prema učenju ženevske lingvističke škole, koju i P. Skok mnogo uvažava, svaka riječ od koje se sastoji govor ima dvije vrijednosti: logičku (spoznajnu) i afektivnu (osjećajnu). Tako se sa dva gledišta, logike i afekta, može prilaziti jeziku i studirati jezik kao izražajno sredstvo.

Istaknuti talijanski lingvist G. Devoto kaže da ono što zovemo jezikom nije ni ukras ni supstancija naših intuicija, nego nerazdvojni instrument koji nam omogućuje da ih ostvarimo, da ih pojednostavnimo, ali samim tim i zarobimo i silujemo u njihovoj konkretnosti i neprestanoj raznolikosti.

Književno djelo više se ne tretira kao da je pisano samo zato da bi ga pisac okitio figurama i ukrasima, već je jezik sredstvo kojim se izražavaju misli i osjećaji. No misli su jedno, osjećaji drugo. Jezični medij kojim se izražavaju misli, dakle logički izraz, bit će drugačiji nego onaj kojim se izražavaju osjećaji, emocionalni izraz.

Iz toga izlazi da jezik svakodnevne ili logičke komunikacije i jezik umjetničkog djela ne podliježu istim zakonitostima.

Dakako, s gledišta jezične pravilnosti ne mogu se opravdati pleonazmi kao šaka ruke, pete nogu, gdje jedna riječ sadrži značenje druge, a nema nikakve ni smislene, ni ritmičke, ni stilske funkcije. Ali nećemo ubrojiti u stilske nepravilnosti dvije usko povezane riječi, u stvari sintagme, iz narodnog pjesništva, kojih je značenje srodno, ali nije isto: slika i prilika, crn i žalostan, ni traga ni glasa, čast i poštenje, strah i trepet, a ni one primjere gdje je imenica usko povezana s vlastitim imenom: Omer momče, Merima djevojka. Također bi bilo besmisleno izbacivati iz književnog jezika paronomazije: muku mučiti, tugu tužiti. Za pridjev u pozitivu + veznik + pridjev s prefiksom pre- i Maretić kaže da je u duhu dobrog narodnog jezika: težak i pretežak, gorak i pregorak.

I pleonazam u starim biblijskim tekstovima ima posebnu vrijednost kao karakteristika stila, bez koje pisac ni danas ne može postići određenu stilsku boju, poseban efekt, patinu. Sasvim je sigurno da bi ostao tek puki, bezbroj puta viđeni torzo ako bismo oduzeli ono neotuđivo − tri (!) pleonazma od prvog stiha Solomunove Pjesme nad pjesmama (prev. D. Daničića):

Da me hoće poljubiti poljupcem usta svojih!

Takav pleonazam, koji ima korijen u afektu, mogli bismo nazvati afektivnim, emocionalnim, prividnim ili, usvajajući termin B. Finke za elipsu, nepravim pleonazmom.

Ako se izričaj koji ima u smislu gramatike i logičke komunikacije tačan broj leksičkih i rečeničnih elemenata nazove normalnim izričajem, dobiva se ovakva ravnoteža razmatranih jezičnih pojava:

U diskusijama spomenutim u uvodu teško se mire dvije težnje: za kratkoćom izražavanja i ljepotom stila. Jedna strana smatra da je za pravilno izražavanje najbolje uzeti najmanji mogući broj riječi, čime se, dakako, postiže brzina saopćavanja. Ta strana često smatra pleonazmom i posvojne i lične zamjenice. Drugi pak smatraju da im tako tekst nerijetko ostaje krnj, »telegrafski« i da treba s takvim riječima postupati s više obzira.1

Mislim da se iz iznesenoga vidi da pleonazam ima svoje mjesto u umjetničkom jeziku i slobodnije pisanom tekstu, dakle u afektivnom izrazu.

Uostalom i T. Maretić, koji inače dobrim dijelom slijedi poglede L. Zime, uočio je vrijednost takvih pojava u našem narodnom izrazu kad ga je proučavao na primjerima iz Vukova jezika. Dajući nam svoju Gramatiku devet godina nakon što je izišlo djelo L. Zime, naš zaslužni lingvist nas upućuje da »u osuđivanju ovakvih pleonazama moramo biti na oprezu i iščupavajući korov ne valja i pšenicu da trgamo«.2

Iz svega ovoga usto slijedi da za rješenje nekog problema nije uvijek dovoljna normativna gramatika ni tradicionalizam naših poetika. To može biti polje na kojem će lingvistika i teorija književnosti jedna drugoj izići u susret.

Bilješke

1 Prvi tačno primjećuju da je bolje reći »delegat je u govoru naglasio« nego »delegat je u svom govoru naglasio«, »došao je« nego »on je došao«. Ali u specifičnom izražavanju u eliptičnim rečenicama (npr. novinski naslovi bez nekih enklitičkih oblika gl. jesam) i takvi nosioci pleonastičnosti kao posvojne i lične zamjenice mogu imati odredenu npr. ritmičku funkciju. To se ne može ignorirati, pa će često o njima odlučiti jezični osjećaj pisca ili onoga tko vrši intervencije u njegovu tekstu.

2 O. c., str. 583.