Pisci i stilovi

Ivan Slamnig

Intertekstualnost kao oblik književnoga pamćenja: poezija Ivana Slamniga

Učestala uporaba intertekstualnih postupaka jedna je od prepoznatljivih odlika Slamnigova poetskog opusa. Autor tekstualni materijal pritom crpi kako iz hrvatske, tako i iz raznovrsnih tradicija unutar svjetske književnosti, ponajviše onih zapadnoga kulturnog kruga, posežući mjestimice i za udaljenijim poetskim tradicijama poput japanske i kineske. Njegov dijalog s različitim inozemnim književnostima može se promatrati kao specifičan oblik književnoga pamćenja, tj. „pohranjivanja“ prethodnih književnih tradicija i tekstova u vlastitima, koje se provodi u činu pisanja te koje je potrebno ponovno aktivirati prilikom čitanja i interpretiranja njegove poezije. U ovome se radu analiziraju temeljni postupci Slamnigova pamćenja svjetske književnosti (citiranje drugih tekstova; žanrovski i metrički citati; aluzije i reminiscencije na druge tekstove i autore) i ujedno nastoji razmotriti u kolikoj se mjeri mogućnost prepoznavanja njegovih intertekstualnih izvora može držati preduvjetom recepcije njegove poezije.

Muškarci su najčešće žene i obratno

Rad se bavi usporednom analizom govora muškog i ženskog subjekta u pjesmama Ivana Slamniga te opisom najvažnijih obilježja njihova dijaloga. Ljubavna tematika propituje se preko Barthesovih figura ljubavnoga diskurza, uzimajući u obzir rasredištenost i metamorfičnost Slamnigova lirskoga subjekta kao i jezične tragove prisutnosti i odsutnosti sugovornika u pjesničkome tekstu. Dijalog se pritom promatra kao govornikova prilika za osvajanje diskurzivne moći u tekstu, što za posljedicu ima promjene u dijalektici muškog i ženskog principa i preispisivanje koncepta ljubavi.

Rimovanje ludensu radovanje: podsudaranje glasova, jezikâ i tekstova

Načelo rimovanja, jednog od najprepoznatljivijih obilježja poezije Ivana Slamniga, široko je shvaćeno kao supostavljanje različitih pjesminih elemenata i jezičnih pojava. Prepoznata je i opisana analogija između rime i dijalogizacije lirskog govora, uključivanja kolokvijalizama, dijalektizama i inojezičnih elemenata te parafraziranja drugih književnih tekstova.

Kojem čitatelju?

Slamnigova pjesma Bukoličnom, trijeznom čitaocu bila je već predmetom zanimanja naše književne kritike i znanosti o književnosti. Polazeći od dosad zanemarivane činjenice da pjesma tematizira i izvodi na vidjelo jedno od temeljnih obilježja lirike – obraćanje – u ovom se tekstu istražuju učinci što ga obraćanje kroz ponavljanje ima na uspostavu odnosa između lirike i čitatelja, značenja i čitanja. Povezujući pojmove klasične retorike – docere, delectare, movere – s nekim važnijim teorijama čitanja i čitatelja – ovdje se pokušava ukazati na to da je delectare, odnosno učinak zanesenosti koji tekst ima na čitatelja, usporediv s Lacanovim konceptom užitka. Iz toga se pokušava izvesti čitanje koje ukazuje na mogućnost izlaska studija lirike iz tekstualističkih paradigmi (semiotika književnosti, poststrukturalizam) otvarajući istodobno prostor čitanju koje, ovisno o institucionalnim, gospodarskim, legitimnim čitanjima, iste podriva iz neke njihove izvanjske, strane i udaljene unutrašnjosti.

Književnost nije happening nego nizanje riječi

Esej tematizira čitanje Slamnigove poezije koje u svakom trenutku pretpostavlja i mogućnost pisanja vlastite pjesme. Autor istodobno govori načelno i posve osobno. Na načelnoj razini osvješćuje nesavladive aporije koje prate nastanak pjesme, oblikovanje poetske misli, jezika ili emocije. Iz osobnoga iskustva izvlači pak kreativne poticaje koje je našao u Slamnigu – esej otvara stihom u kojemu se poigrao s pjesnikovim prezimenom, a završava ga pjesmom koju je potaknulo bavljenje Slamnigovom poezijom.