Pisci i stilovi

»Prereži žicu na zgodnom mjestu«: lirski patriotizam Borisa Marune

Krešimir Bagić. 2010. »Prereži žicu na zgodnom mjestu«: lirski patriotizam Borisa Marune. Boris Maruna (zbornik radova 9. kijevskih književnih susreta): 49–61. Kijevo – Zagreb: Općina Kijevo – POU Invictus.

San o svjetlu

Svoju priču o čitanju poezije Borisa Marune otpočet ću paradoksom nad kojim se u jednom trenutku zamislio talijanski estetičar Giorgio Agamben. U mikroeseju Ideja svjetlosti on, među inim, piše:

Palim svjetlo u mračnoj sobi: naravno, osvijetljena soba nije više mračna soba, zauvijek sam je izgubio. Pa ipak ne radi li se o istoj sobi? Nije li, upravo, mračna soba jedini sadržaj osvijetljene sobe?1

Agambenova pitanja iznova podsjećaju da se suprotnosti nužno ne isključuju, dapače da se međusobno uvjetuju, da se ideja svjetlosti gradi počevši od mraka, da je negacija istodobno i podloga na kojoj se kristalizira afirmacija. Slična se paradoksalna dijalektika može uočiti u poeziji Borisa Marune, i to podjednako na razini tematizacije, pozicioniranja subjekta i na stilskoj razini. K tome Maruna je, tridesetak godina prije Agambena, objavio sljedeće stihove:

u našoj se zemlji uvijek živjelo u mraku
(...)
u našoj se zemlji oduvijek živjelo
sanjajući
sanjalo se dabome o svjetlu
o njemu se s koljena na koljeno znanje sabiralo
proširivalo, čuvalo o njemu naše žene kazuju
našoj djeci o njemu pjevaju naše narodne
pjesme o njemu naši učeni ljudi raspravljaju
u debelim knjigama
taj san o svjetlu

daje smisao našem životu2

Marunina je opozicija između svjetla i mraka metaforična, te se – ovisno o strategiji tumačenja – može čitati kao jaz između dobra i zla, pravde i nepravde, sreće i nesreće... Štoviše, ona je uvjetna, jer mrak postoji a o svjetlu se sanja. Osim te opozicije, u citiranim se stihovima pojavljuje niz bitnih obilježja njegove poezije: narativnost, izravnost, aluzivnost, ironičnost, govor uime kolektiva i sl.

Emocionalna ekonomija

Neću puno pogriješiti ustvrdim li da je glavna tema Marunina pjevanja domovina, a ključna emocija njegova pjesničkog subjekta domoljublje. Čitav bi se opus na stanovit način mogao interpretirati kao san o svjetlu koje će napokon obasjati Hrvatsku. Izabravši poziciju pjesnika–emigranta, on u svjetskim megapolisima, uronjen u svijet blještavila i opće potrošnje, mistificira svoj daleki arkadijski zavičaj. Pritom, za razliku od većine naših pjesnika-emigranata, ne pribjegava samoizolaciji niti poseže za patetičnom domoljubnom frazom, nego pristaje na šareni košmar svijeta što njegovu govoru priskrbljuje vjerodostojnost. Već je primijećeno da je Marunino shvaćanje domovine dvojako tj. da ovisi o tome „je li ona tematizirana u političkom smislu, kada joj se pristupa racionalno, ili je tematizirana u osjećajnom doživljaju lirskoga subjekta (...), kada joj se pristupa emocionalno. U prvom, političkom smislu, Marunina ideja Hrvatske evoluira, (...) a u drugom emotivnom smislu ona je kranjčevićevski ista, uz veći ili manji patos i sentiment.“3

Emocionalna slika domovine gradi se oko nekoliko arhetipskih prizora oko kojih se oblikuje subjektov identitet, oni ga opsjedaju i pokreću na akciju. Konkretno, Velebit je više puta tematiziran kao odsutno, daleko, ni sa čim usporedivo, simboličko središte njegove egzistencije. Marunin subjekt preklinje da se nitko ne poziva na Velebit jer on nije prispodobiv New Yorku, Rimu, Barceloni, Buenos Airesu, Londonu, Tihom oceanu, ničemu poznatom:

Velebit je planina
Kuća gora
Kamen u nebu
Ptica u mom mozgu
Od sjevera prema jugu
Od istoka prema zapadu
Kako god uzmeš
Uzduž i poprijeko
Ozdo prema gore
On
Stoji4

U toj emocionalnoj ekonomiji, koja se hrani sjećanjem tako da birane prizore mistificira, uvećava i privatizira, gotovo je jednako snažna i važna romantična slika male Zagorke:

Ja od čitave Hrvatske pamtim neku malu bezimenu Zagorku
Kako gola leži među jaglacima u proljetnoj travi
I pamtim kako Krapina poput Ofelijinih vlasi teče odnoseći glinu
U Savu. I to je nakon godina zapravo sve.5

Planina i žena – eto Marunine idealne projekcije svijeta. Nasuprot emocionalnoj slici domovine, koja se oslanja na memoriju i imaginaciju, i koja se ne mijenja, lako je u tom opusu zamijetiti mijene u lirskoj konceptualizaciji ideje domovine. Na početku se o Hrvatskoj govori u ljubavničko-melankoličnom tonu (Drugu Hrvatsku mislim, na granici svijeta... Hrvatsku sanjam6), nastavlja se ironičnim stihovima poput Hrvati mi idu na jetra7, a okončava povratnikovim elegičnim priznanjem Bilo je lakše voljeti te iz daljine8. Ne mijenja se pjesnikov odnos prema domovini, nego perspektive, diskurzivni likovi i intonacije osvještavanja tog odnosa. Paralelno s relativizacijom lirskoga patriotizma zbiva se pretvorba subjekta iz predstavnika kolektiva u izrazito individualiziranu svijest koja u jednom trenutku čak sarkastično zaziva propast svijeta u kojemu živi. Taj subjekt neprestano tematizira osjećaj manjka, nedostatka, stranosti svijeta, on gradi distancu prema ljudima, prizorima, događajima i mjestima, ritualno (i obično žovijalno) naglašava svoju neprilagođenost:

Ja imam neugodan osjećaj
Da mi nešto izmiče u životu, da se led u mom
Scotchu otopio, da se moja kava ohladila9.

Mali bog, urotnik, lirski terorist

Marunina je poezija izrazito ideologizirana, politična i polemična. On se služi jakim gestama. Njegov subjekt govori o mrtvima i uime mrtvih, on je osviješteni nomad koji mijenja jezike, zemlje i kulture, sanjajući o slobodnoj Hrvatskoj i noseći u sebi kao jedinu stalnost sliku stratišta, sliku Bleiburga koja iskrsava na svakom raskrižju, u svakom gradu, koja raste u svakoj rečenici, opuštajućem pokretu, između sna i zbilje, koja mu potpuno naseljava privatnost (Kamo god sam odlazio sa mnom je uvijek išao Bleiburg10). Maruna piše o danu kada će hrvatska riječ odjeknuti poput razbijeljenih metaka u starim hrastovima Slavonije11, o mrtvima koje ne zanosi lijepa krv neprijatelja i dječjim krikovima koji odjekuju u uhu bespomoćnih bogova.12 Njegov je lirski protagonist angažiran i samosvjestan. On se predstavlja kao čovjek koji ima misiju, kao mali bog koji suvremenicima s maskom ozbiljnosti na licu poručuje:

Ovako se dalje ne može!13

Ja, Boris, sin Grge pok. Ilije
Ja sam vaša jedina stalnost14

JA SAM PUT ISTINE15

Ja jasno vidim nepresušni tijek povijesti16

Ja sam onaj koji usred noći viče
I zaklinje da mu se dade
Oružje i zastava.17

Dapače, taj se protagonist u više navrata predstavlja kao urotnik, opasan tip, hrvatski terorist, kao onaj koji izrađuje pakleni stroj. Govor mu je pritom precizan i hladnokrvan, ton ironičan, ideja radikalna:

Prereži žicu na zgodnom mjestu
i uključi u krug detonator s eksplozivom.
U času kad to učiniš, znat ćemo
Jesi li prošao ili pao
Na ispitu.
Ako si kršćanin,
Vrijeme je da se prekrižiš. U svakom slučaju
Pamti: ovaj način nije nužno najbolji.
Preživiš li, promijeni metodu.18

Glavne su mete njegova 'lirskog terorizma' Jugoslavija, marksistička ideologija i praksa socijalizma. On govori posve izravno, poručuje Josipu Brozu da „svaka rit dođe na šekret“19, pravi bilješke „O raznim Vrhovcima, Špiljcima, o nekom Baltiću/ O priprostim ljudima reda i zakona na našim ulicama“20, svjedoči o Ozni i Rankoviću, stvara prigodne aforizme poput „Ne može biti lako u zemlji/ U kojoj je protuzakonito/ Sumnjati u pamet/ Stipe Šuvara“21, najbliže preklinje da ga – kada za to dođe vrijeme – pokopaju u kamenu raku i da se na bilo koji način riješe Jugoslavije22. Prema piscima tzv. lijeve orijentacije, konkretnije prema Krleži, jurodivi je Maruna nešto blagonakloniji:

Kad sam ja
bio klinac Sartre je bio
velik čovjek
Napoleon je bio mrtav a Krleža je pisao
izvještaje s omladinskih radnih
akcija dok mu ja jednoga dana
ne rekoh
brat bratu u četiri oka:
Hajde, bolan ne bio,
ne zajebavaj!23

Kao što pokazuju citirani stihovi, drastične izjave i aktivistički pokliči Marunina subjekta ne uobličuju se u plakatnu poeziju koja bi zauzela čvrstu ideološku poziciju i pozivala na mijenjanje zatečenoga stanja. Naprotiv, oni su opsesivne (nerijetko dvosmislene i humorne) geste čovjeka inače posve okrenuta stvarnosti, čovjeka koji bilježi što mu se događa, koji je „prvi naš autobiografski neorealist“24, koji „stalno reciklira, obnavlja i uvećava zalihu činjenica“25, u čijim su stihovima na ikonografskoj razini zamjetljivi „potpuna fascinacija velegradom kao mjestom sveopćeg konzumiranja“ i „topos kontinuiranog putovanja, koji zbilju svijeta pretvara u senzorno draškanje, u optičku svečanost“26.

San i stvarnost

Stvarnost je prostor kojim se Maruna bavi, s kojim komunicira, koji je materijal njegova pisanja.27 U tim su stihovima domoljubne emocije i akcije okružene ženskim oblinama, jeftinim restoranima, zgodama sa šanka, spolnim bolestima, hamburgerima, opuštenim komentarima filozofskih ideja. On spaja radikalno različite činjenice. Primjerice, u prvom dijelu pjesme „Marx je mrtav“28 Marunin subjekt tematizira osjećaj skorog iščeznuća mrske komunističke ideologije podsjećajući da su sa scene sišli Marx, Lenjin, Mao, Sartre, Krleža i drugi, da bi se u drugom dijelu pjesme usredotočio na dvojbu bi li hotelskoj sobarici – nakon što joj je temeljito odmjerio „noge, godine i prsa“ – ponudio honorarnu zaradu. Spajanje politike i erotike, opsesivne misli i trenutačne asocijacije, globalne i privatne priče u funkciji je depatetizacije iskaza, relativizacije smisla pojedinih stihova, urotničkoga potkopavanja vlastitih uvjerenja.

Promotri li se Marunina lirska 'teroristička pustolovina' u cjelini, primjetno je da ona značajno evoluira od prve zbirke „I poslije nas ostaje ljubav“ (1964) do pete i zadnje, jedine napisane u samostalnoj Hrvatskoj – „Bilo je lakše voljeti te iz daljine“ (1996). Pjesnik koji je doživio ostvarenje svojih snova nekadašnju borbenost zamjenjuje elegičnošću, te odustaje od terorističkih ambicija (koliko god da su one figurativne bile). U zadnjoj zbirci Maruna gotovo dnevnički – dakako, s neizbježnom ironijom i cinizmom – bilježi situacije i događaje. Među ostalim, govori o skupštini Matice hrvatske na kojoj je Vlado Gotovac izabran za predsjednika nakon čega je uslijedio objed u Gradskom podrumu, svjedoči o Danu mrtvih na Miroševcu, o ljudima s Croata kravatama, spominje pretvorbu i tržišne okolnosti, tematizira razliku između Zagreba i ostatka Hrvatske u vrijeme rata (rat/ Još traje za one koji su u ratu/ Drugima preostaje spora vuča tramvaja29), s gorčinom konstatira da Europljani „ozbiljno razgovaraju o našem slučaju/ Uz voćnu salatu i bazene privatnih kuća“30, uviđa da u ratu sudjeluju samo oni s idealima, sarkastično govori o svakoj vlasti, a vlastodršca opisuje kao častohlepna, pohlepna, dvolična i gramziva čovjeka okružena ulizicama i doušnicima, afektivno podcrtava razliku spram onih koji su domovinu pretvorili u privatnu stvar, govoreći – uz ostalo – „Ja sam na primanjima zabrinut za tepihe“31, odnosno „Ja sam bio u krivu/ Ivica Račan je imao pravo“32. Marunin se lirski protagonist prometnuo u kritičara, u razočaranog idealista kojemu je suđena opozicijska perspektiva. Njegova je ideja domovine iznevjerena, a on lišen iluzija. Kao što je prije stihovima ustajao protiv jednog totalitarnog ideološkog koncepta, sada progovara u ime općih etičkih i humanističkih načela. Njegovi krajnji uvidi i spoznaje prožeti su dubokim pesimizmom. Ti uvidi i spoznaje najdostupniji su u prigodnim aforizmima koji sažimaju nakupljeno iskustvo, npr.:

Ako je čovjek rođen kao Hrvat
ne može previše očekivati od života33

Ljudski će razum u svim vremenima proizvoditi sablasti34

Nakon svakog rata dolazi novi mrak35.

Na koncu, nekadašnji gorljivi zastupnik žestokih riječi i radikalnih akcija, koji je riječ 'terorist' izgovarao s neskrivenom strašću, u pjesmi „Epitaf za čovjeka i njegova konja“ stoički poručuje:

Moj čovječe, pusti korovu i dračama
Da prekriju tvoja polja, pusti da posvuda
Hrđa tvoje oružje. Na tom istom mjestu
Srest ćeš svoje ubojice.
I nećeš se sjećati tog događaja.36

Zavodnikove maske

Valja, napokon, promotriti kako se poetski konceptualizira, kojim se stilskim postupcima uobličava Marunin san o svjetlu, kojim se retoričkim sredstvima realiziraju njegova ideja domovine i lirska očitovanja domoljublja. Ponajprije treba istaknuti da je riječ o iznimno obrazovanom i osviještenom pjesniku kojega je kritika najčešće povezivala s krugovašima, frajerskom i beat poezijom37 te ga uvrštavala u neorealističku stilsku paradigmu38. Budući da potanko poznaje različite lirske strategije, s Marunom treba biti veoma oprezan, jer teroristička odora na njegovu protagonistu kadšto je zapravo samo karnevalska maska iskusnoga zavodnika. Među Maruninim gestama koje tematiziraju poeziju koju sam piše najviše se ističu tri:

  • inzistiranje na pisanju o sadašnjem trenutku (Ja nisam pjesnik budućnosti39) i izravnom angažmanu (suvremena poezija /je/ borba za opstanak40),
  • inzistiranje na doslovnoj komunikaciji sa stihovima (U ovim ćete pjesmama uzalud tražiti/ Neki dublji smisao od onoga što ga same/ Govore41) te
  • ritualno odbacivanje postojećih lirskih iskustava (potkraj života Maruna je objavio pjesmu „Jutro kad sam napokon očistio svoju sobu“42 u kojoj potanko, sa strašću i ironijom, opisuje obračun s vlastitom bibliotekom tj. s literaturom uopće).

Navedene su geste našemu pjesniku otvorile mogućnost da sam određuje mjeru i smisao poezije, da razmetljivo usklikne La poésie c'est moi43, a da čitatelj taj usklik ne doživi kao incident.

Kako, dakle, stoje stvari s Maruninom poetskom retorikom? Na početku, osobito u prvoj zbirci, pjesnik rado poseže za personifikacijom, apostrofom i prozopopejom, retoričkim figurama kojima se izvodi oživljavanje neživoga, kojima se zapodijeva dijalog s onim što je odsutno, apstraktno ili nadnaravno. Riječ je o toliko uvriježenom preuveličavanju da ga se može shvatiti važnim obilježjem lirskoga govora, ekstravagantnošću pjesništva „koja uključuje njegovu težnju prema onome što su teoretičari od antike nazivali 'uzvišenim' (sublimnim)“ jer uspostavlja odnos s onim što „nadilazi ljudsku sposobnost razumijevanja, užasava ili pobjeđuje najburnija čuvstva, daje govorniku značaj nečega s onu stranu ljudskosti“44. Figuru apostrofe Maruna koristi da bi krajnje afektivno zazvao pjesmu koju piše45, da bi se obratio gradu koji je dugo odolijevao neprijateljskim vojskama46, poraženoj zemlji47 ili, pak, narodu kojemu pripada48. Njome se svladavaju udaljenosti, premošćuju granice između svjetova, fantastizira prikazivanje.

Prozopopeja, pak, pretpostavlja još radikalniju akciju jer označava davanje riječi odsutnome, apstraktnome, neživome.49 Razvijen primjer te figure nudi pjesma „Vodenica“ koja uprizoruje vodeničinu ispovijest – ona se, poput žene u godinama, prisjeća prošlosti kada je „najprije bila proplanak i šuma“ pa tek zatim „postala vodenica“, prisjeća se kako se potok sa svojim zmijama i sjajnim pastrvama sve više udaljavao od nje, kako su je nagovarali da napusti vodeničara itd.50 Figurativna je to storija o postojanosti, borbi i njezinu smislu koja posredno svjedoči o pjesnikovu angažmanu i povjerenju u san o svjetlu. Klasična se prozopopeja ostvaruje u pjesmi „Stećak“:

Ako ustrajete do kraja, bit ćete sveti51.

Lirskim pozivanjem na tradiciju stećaka Maruna uspostavlja višestruko funkcionalnu vezu s gnomičnošću, motivima, povijesnim porukama i poukama. Metatekstualno označena kao zapis na nadgrobnom spomeniku, pjesma zadobiva status oporuke kojom pokojnik živima priopćuje spoznaju koje oni ne mogu biti potpuno svjesni.

Slučaj i sustav

U kasnijim zbirkama umjesto figura oživljavanja neživoga sve važnije mjesto počinju zauzimati figure suprotnosti, osobito antiteza i paradoks. Njima se naglašava jaz između stvarnosti i želja, otvara prostor sumnji, omogućuje napučivanje prostora teksta svakovrsnim materijalom. Na njima se temelje prije spomenuti aforizmi u kojima je kondenzirano spoznajno iskustvo ove poezije. Ipak, o političnosti i ideologiziranosti Marunine imaginacije možda najbolje svjedoče dva lokalna retorička postupka koja u pravilu združuju privatnu i opću priču. Riječ je o zeugmi i poredbi. Zeugma je postupak oblikovanja izričaja kojim se istom riječju (obično predikatom) povezuje više značenjski raznorodnih objekata ili subjekata. Pritom se predikat jednom treba tumačiti u doslovnom (leksičkom), a drugi put u prenesenom (figurativnom) značenju. Kada Maruna u pjesmi „Državnici“ piše

Ja putujem o svom trošku
I uglavnom uzgajam povrće
I razne nade52,

glagol uzgajati treba shvatiti doslovno u odnosu na povrće, a figurativno u odnosu na razne nade. Istome postupku pribjegava kada ženi koju ostavlja govori:

Ako pravo
Prosudim, meni su se dogodile
Samo dvije neugodne stvari
U životu: ti i
Jugoslavija53.

Maruna veoma efektno koristi retorički potencijal zeugme koji izvire iz originalne kombinacije vanjske (morfosintaktičke) simetrije i unutrašnje (semantičke) asimetrije. Budući da ta figura sugerira osobit spoj nonšalancije i elegancije te posjeduje zamjetan komični i ludički potencijal, ona na malom prostoru zrcali karakter Marunina stila.

Poredbe (i na njima temeljene metafore) u pravilu odaju opsjednutost ideološkim slikama i karikaturalnu prirodu asocijativnosti njegova lirskog protagonista. U pjesmi „Pred šalicom čaja“ on sjedi „za stolom kao nekad Lenjin u Zürichu“54; hvasta se da je spolnu bolest koju je zaradio od jedne Ukrajinke „predavao dalje/ Kao štafetnu palicu druga/ Tita“55; u krčmi punoj prostitutki krčmar četvrtaste glave i snažnih ramena podsjeća ga „na kakvoga generalnog sekretara“, a najbližoj se curi očinski smiješi „kao na partijskom sastanku“56; u javnome zahodu obraća se dečku „nježnih sanjarskih očiju/ Budućeg ministra prosvjete i kulture/ ili upravitelja narodnog baleta“57; Njemice imaju „sise kao njemačko gospodarsko čudo“58 itd. Opozicijska je logika temelj Marunine imaginacije, i to od razine sintagme do razine osmišljavanja čitavog opusa. Ideologizirani se govor relativizira i lišava patetike obično tako da se iznenada, prečicom, skrene u područja erotike i seksa. Iako se znalo isticati i mistificirati Marunino bavljenje erotikom59, njegove su karnalne slike ipak „više dekorativne negoli erotomanske“60; one se ne razvijaju nego ponavljaju, pomoću njih se najčešće oblikuje dihotomijska kompozicija pjesme. Jednako tako, privatna priča ili mala – ni po čemu iznimna – tema nerijetko biva prekinuta, obično humorizirana, asocijacijama na globalnu situaciju. Npr.:

U četvrtom me krugu neka kurva na ulici
Pitala trebam li bolničarku
Ja joj odgovorih da trebam dvije
Ali odustah kad mi reče cijenu

Na taj sam način uštedio nešto novaca
Za hrvatsku narodnu stvar61.

Maruna, dakle, pribjegava neprestanom miješanju činjenica. Međutim, on ne spaja sve sa svime, on crpe iz nekoliko područja (erotika, politika, poezija, svakodnevica), govori iz sadašnjeg trenutka koji – kada je to potrebno – uključuje povijesnu perspektivu, gradi pjesnički subjekt koji relativno često mijenja maske, ali one nakon stanovitog vremena prestaju zbunjivati jer postaju i vizualno i retorički prepoznatljive. Njegova misao izrasta iz binarne logike koja povezuje blisko i daleko, slučaj i sustav, pojedinca i kolektiv, eros i tanatos.

Kao što se na početku spomenuti talijanski estetičar – nakon što je upalio svjetlo u sobi – upitao radi li se tu još uvijek o istoj sobi, odnosno nije li zapravo mračna soba jedini sadržaj osvijetljene sobe, do sličnoga je iskustva prispio i Boris Maruna. Kada se napokon ostvario njegov san o svjetlu tj. kada se njegova domovina iz glave i iz stiha preselila u stvarnost, on u jednoj pjesmi zamišlja da mu se približavaju otac i majka, da su oživjeli nakon godina, te se sa zebnjom pita:

Kad konačno budu ovdje kako da se ponašam
Ako dobro znam da nema ničega čime bih
Mogao utješiti dvoje staraca62.

Ne mogu se oteti dojmu da je smisaoni potencijal citiranih stihova veoma blizak Agambenovim dvojbama. Nije li san o svjetlu jedini sadržaj svjetlosti? Nije li se u našoj zemlji uvijek živjelo u mraku? Nije li istinska domovina uvijek ona o kojoj sanjamo?

Bilješke

1 Agamben 2004:109.

2 Riječ je o pjesmi San o svjetlu koja je prvi put tiskana u zbirci Govorim na sav glas (1972. Citirano prema: Maruna 1998:40.

3 Milanja 2003:215.

4 U počast Velebitu, Maruna 1998:37.

5 Zašto ja nisam kadar završiti večeru kako Bog zapovijeda, Maruna 1998:186.

6 Drugu Hrvatsku mislim, Maruna 1998:13.

7 Hrvati mi idu na jetra, Maruna 1998:105.

8 Maruna 1996:72.

9 Rasprava o lakoj glazbi, Maruna 1998:31.

10 Bleiburg, uvijek Bleiburg, Maruna 1998:160.

11 Drugu hrvatsku mislim, Maruna 1998:13.

12 Svi jednaki, Maruna 1998:20.

13 Ja ih sve vidim, Maruna 1998:35.

14 Vaša jedina stanost, Maruna 1998:38.

15 Pjesma koja nuka na sustavno proučavanje zapadne filozofije, Maruna 1998:48.

16 Noćas će kišiti nad Londonom, Maruna 1998:63.

17 Ograničenja VI, Maruna, 1998:81.

18 Upute za pakleni stroj, Maruna 1998:92.

19 Ja sam govorio, Maruna 1986:127.

20 Ja imam perfektno rješenje za petu kolonu u Hrvatskoj, Maruna 1986:127.

21 Gost, Maruna 1998:118.

22 Nešto kao oporuka, Maruna 1998:104.

23 Kad razmišljam o vama stari pjesnici, Maruna 1998:99.

24 Milanja 2003:220.

25 Mrkonjić 2007:20.

26 Maroević 1998:178.

27 Usp.: Bagić 2003:58.

28 Maruna 1998:112.

29 Florida je daleko, Maruna 1996:22.

30 Sastanak sa smrću i Vukovarom, Maruna 1996:24.

31 Maruna 1996:74.

32 Ivica Račan je imao pravo, Maruna 1996:34.

33 I ja sam eksperimentirao, Maruna 1996:58.

34 U chiaroscurnom svjetlu vječnosti, Maruna 1996:63.

35 Maruna 1996:69.

36 Maruna 1998:225.

37 Usp.: Bagić 2002; Maleš 2007; Stojević 2007.

38 Usp.: Milanja 2003.

39 Nikad neću prestati ponavljati, Maruna 1998:181.

40 Ljubaznom čitatelju, Maruna 1986:7.

41 Uvodna pjesma, Maruna 1996:9.

42 Maruna 1998:232-236.

43 Zašto ja nisam kadar završiti večeru kako Bog zapovijeda, Maruna 1998:186.

44 Culler 2001:90.

45 Pjesma, Maruna 1998:8.

46 Posramljena oda, Maruna 1998:14.

47 Netko sasvim tu, Maruna 1998:17.

48 Dolina, Maruna 1998:19.

49 Usp.: Bagić 2009:7.

50 Maruna 1998:10.

51 Maruna 1998:21.

52 Maruna 1998:70.

53 Amerika, Maruna 1998:126.

54 Maruna 1996:61.

55 The new left, Maruna 1998:132.

56 Le journal de vagabond, Maruna 1986:71.

57 Generation GAP, ili mala sentimentalna studija o novim naraštajima, Maruna 1986:12.

58 I ja sam eksperimentirao, Maruna 1996:55.

59 T. Maroević je, primjerice, tvrdio da je Maruinu poeziju moguće čitati kao „dnevnik zavodnika“ (Maruna 1998:247).

60 Stojević 2007:72.

61 Još jedna pjesma o Las Vegasu, Maruna 1998:177.

62 Oni dolaze dugačkim drvoredom, Maruna 1996:67.

Literatura

  • AGAMBEN, Giorgio (2004) Ideja proze, preveo: I. Molek, AGM, Zagreb.
  • BAGIĆ, Krešimir (1992) Prezent, nesnosan zavičaj (B. Maruna: Ovako), Vjesnik, 26. 8.
  • BAGIĆ, Krešimir (2002) Boris Maruna i hrvatski pjesnici, Brisani prostor, Zagreb, str. 58-60.
  • BAGIĆ, Krešimir (2009) Sugovornici svuda oko nas, Vijenac, br. 400, str. 7.
  • CULLER, Jonathan (2001) Književna teorija. Vrlo kratak uvod, preveli: F. i M. Hameršak, AGM, Zagreb.
  • MALEŠ, Branko (2007) Poetski vitalizam – trajna podloga Marunina stihovanja, Poezija, br. 3-4, Zagreb, str. 26.
  • MAROEVIĆ, Tonko (1998) Nego kako! & Uvozna domovina, Klik. Trenutačni snimci hrvatskog pjesništva (1988.-1998.), HSN, Zagreb, str. 177-182.
  • MARUNA, Boris (1996) Bilo je lakše voljeti te iz daljine. Povratničke elegije, MH, Zagreb.
  • MARUNA, Boris (1986) Ograničenja, Knjižnica Hrvatske revije, München–Barcelona.
  • MARUNA, Boris (1998) Upute za pakleni stroj (izabrane pjesme), izbor i pogovor: T. Maroević, NZ MH, Zagreb.
  • MILANJA, Cvjetko (2003) Boris Maruna, Hrvatsko pjesništvo od 1950. do 2000., 3. dio, AltaGama, Zagreb, str. 213-222.
  • MRKONJIĆ, Zvonimir (2007) 'Ne može drukčije, merde!', Poezija, br. 3-4, Zagreb, str. 20.
  • STOJEVIĆ, Milorad (2007) Marunada ili o pitomu kestenu koji ne jede onog tko ga jede, Poezija, br. 3-4, Zagreb, str. 72-73.
  • ŠOLJAN, Ivo (2008) Eros, tanatos, egzil, Hrvatska. Komički duh Borisa Marune, Hrvatska revija, br. 1 ()