Pisci i stilovi

Humoristične strategije na sav glas

Katarina Brajdić. 2010. Humoristične strategije na sav glas. Boris Maruna (zbornik radova 9. kijevskih književnih susreta): 77–86. Kijevo – Zagreb: Općina Kijevo – POU Invictus.

Poezija Borisa Marune premještena je iz fusnote o književnosti u progonstvu u glavni tekst. Danas nam je važnija kao činjenica književnosti »ovdje« nego kao činjenica književnosti »tamo«, premda svejednako zadržavamo na umu da je stvarana u kontekstu izvanjskosti na koji je izravno utjecala književnost tog konteksta.

U pokušaju da prokomentiram neke aspekte njegova pjesničkog opusa, ograničit ću se na one postupke čiji je efekt humorističan. Naime, Maruninu poeziju, uz izraženu polemičnost i političku osviještenost, odlikuje i znatna primjesa humora, često baš i u onim stihovima koji zalaze u prostor politike, odnosno koji politiku koriste kao svoj otponac. Humor, narativnost, anegdotalnost, izbjegavanje figurativnih nanosa i priklanjanje svakodnevnom jeziku čine njegov rukopis prozirnim i atraktivnim te ga povezuju s pjesništvom u domovini.1

Zavođenje obiljem

Okorištavajući se makrostrukturalnom figurom amplifikacije, Maruna razvlači tematsku okosnicu i utiskuje mnoštva pojedinosti u tekst koji na tom preobilju gradi svoj humoristični i ironijski potencijal. Njegov lirski kazivač sklon je umnažanju ili barem udvajanju iskaza, nabrajanju i kumulaciji detalja. Postizanje humorističnog efekta katkad je povjereno višku podataka koji udaljavaju pjesmu od njezina glavnog toka, katkad začuđujućem supostavljanju podataka, katkad semantičkoj zeugmi koja na mikrorazini združuje posve nesumjerljive pojmove:

Ja sam bio tek nedavno prispio iz New Yorka
Da obiđem stare znance
Još jednom okrenem kolo sreće na ovoj obali
Promijenim zanimanje i ženu
Ili dvije2
i nedjelja: sprema se na kišu i nogometnu
utakmicu.3

Kad se amplifikacija realizira u anaforičnim nizovima, rezultat je jednolični, teški ritam istaknut i sintaktičkim paralelizmima (Ja ih sve vidim4, Šaka5, Ograničenja6; Branit ću kuću moga oca7). Jednaka ritmička i sintaktička struktura sugerira i semantičke paralelizme između tako pridruženih riječi i sintagmi i nuka čitatelja da ih pokuša prispodobiti. Dva suprotna načina značenjskog umrežavanja koji se pritom razvijaju ilustrira pjesma Odlaze8. Nju gotovo u cijelosti čini nabrajanje onih koji su otišli i načina na koji su to učinili, nabrajanje uvijek iznova uvođeno naslovnom riječi, na tekstovnom prostoru većem od stranice. S jedne se strane odlazak razgrađuje i dograđuje kumulacijom motiva čija raznovrsnost i brojnost upućuju na težnju za sveobuhvatnosti, za preciznim ocrtavanjem tematske konture. Čitava je pjesma proširenje prvog stiha Odlaze, odlaze svi, pridruživanje zamijenjenog ishodišnoj zamjenici. Između prizvanih subjekata uspostavlja se odnos sličnosti, jednake vrijednosti za poetskog kazivača, u istu se ravan smještaju stomatolog i podvođač, činovnik s kravatom i pisac pornografskih romana, Hajdukovo desno krilo i nada pjevačkog zbora. Kako mjesto subjekta koji odlazi preuzimaju različiti konkretni i apstraktni entiteti, svaki novi entitet i sintagma u koju stupa nudi rekonceptualizaciju odlaska. Istovremeno, umjesto linearne progresije, tekst se oblikuje spiralno, svaki stih privlači pjesmu natrag k naslovu, čitanje se stalno vraća na početak pa tek završna poenta prekida taj perpetuirajući niz i napokon dovršava iskaz, otkrivši da je je riječ o odlasku u smrt. Misao da su pred licem smrti svi jednaki, koja bi trebala biti utjeha za sve druge nejednakosti, ne ostaje pošteđena od ciničnog uboda – demokratičnost smrti prokazana je kao promiskuitet:

Ali odlaze

Koja se kao stara kurva
Neprestano premješta s noge na nogu
Da im učini više mjesta.

Na drugome je mjestu, u Pjesmi koja je u sebi zatvorena cjelina9, taj ubod bio još oštriji i blasfemičniji:

Nad svima nama
Kiši podjednako. Nad svima nama
Bajoslovno veliko, plodonosno
Udo nekog boga
Ne prestaje da se diže.

Ni izvjesnost smrti na tematskom ni ironijsko poentiranje na stilsko-semantičkom planu nisu sporadične činjenice Marunine pjesničke prakse.

Među hipertrofijom detalja simptomatično je isticanje vremensko-prostornih koordinata, subjektova potreba da obilježi točku iz koje gradi tekst. Osim što se time poetski subjekt predstavlja kao građanin svijeta iz manjinske pozicije koji oko svake postaje svog itinerera može i mora raspresti priču i kojemu je nomadsko iskustvo konstitutivni akt, u tekstu pojedine pjesme toposi prizivaju, a nerijetko i proigravaju pretpostavljene predodžbe. Katkad je pak riječ o uvjetno rečeno višku informacija – relativno nevažna imena restorana, ulica i lokacija simuliraju Barthesov učinak realnog i oprimjeruju naslagivanje tekstualnog na izvantekstualno, ali to »uzaludno« obilje izaziva i učinak smiješnog. Pod te bismo nazivnike mogli podvesti i brojne druge potankosti čiji izbor nasmijava i sitničavošću i nepredvidljivošću. Ta selektivna minucioznost pridonosi anegdotalnosti i narativnosti koje prepoznajemo u Maruninu rukopisu. U težnji da se nuđenu priču razvije i zaokruži, sklonost narativnom oblikovanju zahtijeva i određeni prostor pa pjesme često prelaze granicu stranice.

Ironijsko razmaknuće

Ironija kao »individualizirajući izričajni način, u kojemu se subjekt postavlja tako što odlazi iz vlastita izričaja«10; razmaknuće »između rastavljenih dijelova istog izričaja, između rastavljenih izričaja, između izričaja i izricanja«11, često upravo zbog tog razmaknuća izmiče raščlambi, lakše ju je pokazati nego objasniti njezine mehanizme, manifestira se na makrostrukturalnoj razini i preobražava tekst. Premda se ironičar prividno lišava odgovornosti za svoj iskaz, nipošto nije riječ o slabome subjektu, baš naprotiv, ironičar se udvajanjem i poruke i primatelja legitimira kao jaki subjekt, onaj koji posjeduje diskurzivnu moć. Marunini kritičari i čitatelji rezoniranje njegova poetskog subjekta redovito povezuju sa životnim okolnostima u kojima se našao pjesnik – egzilantski subjekt. To specifično pozicioniranje subjekta nije zanemarivo jer upravo ono generira velik dio njegova pisma, na što upućuju i tekstualne i paratekstualne odrednice. Kao što egzilantskog subjekta od domovine dijeli prostor koji ipak ne potire do kraja njihovu vezanost, nego je čak i potencira, rascjep se pojavljuje i između ironičnog poetskog subjekta i vlastita teksta. Naravno da ironičar nikada zapravo ne napušta tekst, on samo u apostrofirani razmak unosi kodove koji taj tekst usložnjavaju. Ironijske žaoke često su usmjerene na Hrvatsku, Hrvate i hrvatske pjesnike, od kojih se subjekt u tekstu odmiče – da bi ih bolje vidio. Maruna u pjesmama nikad ne odlazi od domovine, oko domovine i domoljublja nastaje njegov pjesnički svijet. U bilješci o piscu na kraju Ograničenja sam eksplicitno kaže: »Znati sve o ničemu, znači imati otvoreni odnos prema svemu. Naravno, ja svoje predrasude nosim sa sobom. U neku ruku, nikada nisam živio izvan Hrvatske.«12 Kako sažima Bagić, perspektiva iz koje joj prilazi mijenja se od ljubavnomelankolične, potom ironične te najzad elegične13. Ironični subjekt održava i odražava napetost između diskurzivnog udaljavanja i približavanja, unutar cjeline opusa, pjesničkih zbirki i stadija ili pojedinih pjesama. Od ironije i podrugljiva tona ne izuzima ni sebe sama, nema fiksnog polazišta pa Milanja veže ironiju uz (auto)dekonstrukciju14. Ironija i autoironija stalno premještaju govornicu. Bruno Kragić posvetio je ironiji u Maruninim pjesmama i pjesniku kao eironu omanji rad, ustvrdivši da Marunin lirski subjekt naglašava svoj niski položaj, odlučuje se za niskomimetski modus i »uklapa i u liniju cirkuske figure klauna augusta, koji je međutim svjestan takve pozicije pa je kadkad (autoironično) pretenciozan i samouvjeren, kadkad loše sreće, heroj je grešaka i krivih koraka«15. Moguće je izdvojiti stihove u kojima ironični ton glasnije odjekne, poput ovih:

Vi, sretnici,
vi točno znate kako se živi;
vi radite osam sati dnevno,
a zatim gledate televiziju.
Matere vam,
zašto sa mnom tako ne ide?16

Premda to na prvi pogled može iznenaditi neupućene,
Cijela je Hrvatska zapravo velika krčma s očajnim vinima
O ženama je najbolje ne govoriti17

Međutim, ironični kod uglavnom se ne zaustavlja na jednom segmen tu teksta, već premrežava govor subjekta na globalnoj razini. On se ne libi izazivati nikoga, ni sama sebe, ni svoje zamišljene sugovornike i čitatelje, s kojima uspostavlja zavjerenički kod, ali računa i na neistomišljenike – upravo polemičkim tonom i u stvaranju opozicija ja – mi/vi – oni dolazi i do stvaranja napetosti. Izvor provokacije otkrivanje je naličja ideologija, političkih, društvenih, religioznih, moralnih koncepata koji se kose sa svjetonazorom lirskog protagonista, a koje prokazuje katkad izravno, katkad tek pokojom naznakom.

Poenta naličja

Marunin poetski subjekt poentom se služi kako bi preosmislio prethodni tekst ili ga ironično obojio, zaključio misao ili je relativizirao. Stvoreni odmak od glavnine teksta polučuje humoristični učinak, a polučuje ga i očekivanje poente – nakon što se čitatelj jednom navikne na Marunine ludičke i ironične završetke, počinje u tom fonu čitati i ostale pjesme, računajući na to da će kraj preokrenuti pjesmu. Odmak je katkad potenciran i prostornom prazninom, bjelinom stranice – odvajanjem u zasebnu strofu (Kad razmišljam o vama, stari pjesnici18), pa i kad je pjesma astrofična (Ars poetica19, Kad dođe pravi čas20, Zašto ja nisam kadar završiti večeru kako Bog zapovijeda21). Pjesma Sedmi dan nade22 na svome kraju ekstremno, s pomoću realizirane metafore preoblikuje svoj moto, riječi »Merde, merde!« kojima je Pablo Neruda reagirao na smrt Paula Eluarda23. U njoj subjekt tematizira vlastite probavne smetnje, ispreplićući ih sa stihovima u kojima se razmeće preljubničkim osvajanjima, usmjerava oštricu prema Centralnom komitetu, razglaba o društvenoj i vlastitoj ekonomskoj situaciji, najavljujući »nešto veliko« što se ima dogoditi, da bi se na kraju dogodila samo velika nužda:

sedmi dan nade i
ništa samo merde, merde

(napokon izlazi...

Međutim, motom najavljeni patos ne iznevjerava se tek na kraju. U cijeloj pjesmi zamjetan je posve drugačiji, humorističan ton, koji proizlazi iz izbora motiva, njihova razrađivanja i supostavljanja, pa je veći razmak između mota i pjesme nego između pjesme i njezina završnog merde. Istaknuti je u toj pjesmi i kontrastičnu maksimu:

ako je ovo život, onda
smrt na Velebitu
mora biti
izvrsna stvar.

Kontrastiranje života i smrti nalazimo i drugdje:

Ja ne smišljam zlo; ja samo nastojim preživjeti
Kao što je Janko Polić umro
Među kurvama24

Godine će dolaziti i prolaziti Mogu mi podmetati nogu
Ali mi ne mogu donijeti ništa Što već nisam živio

Ništa što već nisam umro25

Neka samo umru u sebi
kao što sam ja
živio / u njima.26

Katkad se na kraju javi samo jedan od tih polova, ili život i preživljavanje ili smrt i njezina izvjesnost.

Gost u istoimenoj pjesmi subjektov je otac, s kojim tijekom kratkotrajnog posjeta uspijeva donekle okružiti točke oko kojih je komunikacija moguća. Međutim, očev odlazak na kraju pjesme samo na trenutak povisuje emocionalnu angažiranost, u posljednjoj strofi otac je sveden na karikaturu, ponovno stranca i starca iskrivljenog lica:

(Uzeto zajedno) sve mu to ružno
Iskrivljavaše staračko lice koje se
Kako je vlak sve brže odmicao
Još jednom sve bolje uklapalo u mrak

I daljinu.27

U Marune se kraj pjesme čita kao zavrtaj koji ne otvara prostor za izlazak iz teksta, nego povratak u njega, poenta koja mu iskrivljuje lice. Za talijanskog filozofa i estetičara Giorgia Agambena kraj pjesme ugrožava njezin identitet, na tome se mjestu poništava napetost semiotike i semantike, zvuka i smisla, nije više moguće opkoračenje koje poeziju razlikuje od proze, kraj pjesme je »posljednja formalna struktura perceptibilna u poetskom tekstu«28. Maruni je jednako bitno opkoračenje, odnosno gradualno kretanje pjesme prema naprijed, produženje napetosti i odgađanje značenja, kao i uvraćanje – naglo okretanje unatrag i poništavanje te gradualnosti, ukidanje jednoznačnosti. Naravno, efektnost zavrtaja uvjetovana je središnjom osi, srazom između onoga na što tekst priprema čitatelja i onoga što mu na kraju podastire. Kraj dominira nad početkom, ali je ujedno ovisan o (dugom) tijelu teksta.

Parazitiranje erotike

Poznato je kako su mnoge žene koje se kao protagonisti javljaju u Maruninim pjesmama po zanimanju prostitutke i da je u njima seks na cijeni. Mrkonjić je zamijetio da Maruna »ne pravi diskriminaciju između darovane i kupljene ljubavi«29 te da »kupljena ljubav uključuje više komunikacijskih konvencija i distance poželjne sladokusnom promatraču«. Kurve kvalificiraju njegova poetskog subjekta kao žovijalnog konzumenta seksa, nezajažljivog autora »dnevnika zavodnika, s brojnim krevetnim postajama i ženskim antroponimima kao koordinatama latentne geografije«30. Pjesma Još jedan dokaz o pravilnom poslovanju31, jedna je od rijetkih u kojoj se tematsko-motivski sklop organizira oko jedne prostitutke – uglavnom se one pojavljuju kao sporedni, ali ipak učestali motivi koji razbijaju tematski slijed i mijenjaju diskurzivni ton. U tom »suvremenom romanu«, kako stoji u podnaslovu pjesme, poetski protagonist u prvoj strofi iznosi kratku povijest svojih dvaju susreta s prostitutkom. U drugome susretu njihove uloge se obrću:

Kurvu, kojoj sam 1961. u Salernu platio
S pola kutije cigareta i 350 lira u gotovu,
Nedavno sretoh kao uglednu gospođu
Na aveniji Park u New Yorku.
Vratila mi je moj novac višestruko.

Preostale dvije strofe samo proširuju tu storiju, a na kraju slijedi i Pouka: »Uvijek ulaži razborito«. Evociranje romana funkcionira kao krivi trag, proturječje kojim pjesma razmetljivo ističe vlastitu kratkoću, sposobnost da se na prostoru jedne stranice nadmeće s romanom, premda je daka ko rivalstvo iskonstruirano. Pouka na kraju podcrtava ono što je već rečeno i u naslovu i u prvoj strofi pa je još jednom riječ o uveseljavanju čitatelja suvišcima i očitostima, parodirajući i izravno ili neizravno ugrađivanje moralnih ili kakvih drugih pouka u književni tekst. Tek u pretposljednjem stihu prostitutka prepoznaje svog nekadašnjeg klijenta, uz duhovito i lascivno aludiranje na anagnorisis ili prepoznavanje: Sjetila me se kad se svukoh.

Glorificiranje seksualnih susreta, erotske aluzije i vulgarizmi komiku postižu dvojako: računanjem na humor svojstven doticanju onoga što je tabuizirano, zabranjeno i nepristojno te parazitiranjem u kontekstu – odudaranjem od matrice teksta takvi motivi relativiziraju njezinu važnost i preusmjeravaju fokus. U Ograničenjima32 stihove o borbi za nacionalne interese neposredno slijede oni u kojima se prolaznost života mjeri razlikom u godinama između poetskog protagonista i njegovih sve mlađih prijateljica:

Živ čovjek ne može vjerovati
Kako prolazi vrijeme: danas je
Svaka kurva na Via Veneto
Mlađa od mene.

Globalni učinak erotiziranja stihova sličan je spomenutom zavođenju obiljem detalja: nesklad uzrokuje smijeh, humor potječe od inkongruencije.

U Pjesmi koja je u sebi zatvorena cjelina33 kataloškim nabrajanjem ljubavnica podsmijehu se izvrgava crkveno moraliziranje:

Uskoro sam legao s nekom gospođom iz susjedstva
I potom s nekoliko Ruža
Barbara, Marija
i Maria, dvije do tri Mary

I jednom Marie (sve same kršćanske kćeri)
Uz to sam pod nekim mostom u Buenos Airesu
Prislonio Elizavetu naprednih pogleda
Koja je u tu svrhu, kako reče,
Emigrirala iz Rusije
Sve je to imalo nekog smisla
Ali sve zasiti

Uz imena arhetipske kršćanske majke na raznim jezicima, čime se signalizira osobita verzija multikulturalnosti, objašnjenje da je riječ o sve samim kršćanskim kćerima nije potrebno. Međutim, baš je zato znakovito i primjer je parentetičkog umetanja naizgled marginalnih, nepotrebnih ili praznih informacija koje njihove zagrade istodobno stavljaju na nižu razinu i čine vidljivijima. Nije riječ o razrješavanju kakve nedvosmislenosti, objašnjenju koje nedostaje, nego o dvostrukom markiranju koje čitatelju (u)skraćuje dekodiranje, nadomještajući to zadovoljstvo prekomjernošću u otvorenim stihovima, kao u :

Sigurno je samo da se hrvatski pjesnici lako gube
U sivu jesenskom zraku, sigurno je
Da su njihova jezera puna mrtvih labudova
(Pitajte Slavka Mihalića)34

Navedenim se strategijama – amplifikacijom i kumulacijom motiva, često međusobno nesumjerljivih, ironijom, poentiranjem, seksualnim aluzijama i umetnutim napomenama, među inim, oblikuje humorističan ton koji Marunina subjekta, tog čobana i kozmopolita, ograđuje od providnog sentimentalizma i potrošnog političkog angažmana, osigurava mu protejsku poziciju iz koje može relativizirati svaki svoj glas.

Bilješke

1 Bagić u ludičnosti i ironičnosti prepoznaje u Marune poveznice s poetskim strategijama u domovini, paralele i sa slamnigovskim praksama, frajerskom poezijom šezdesetih, poetikom dosjetke sedamdesetih i postmodernistima osamdesetih (Bagić 2002: 60)

2 Ja zapravo neprestan stižem u budućnost, Maruna 1986: 92.

3 Sedmi dan nade, Maruna 1986: 74.

4 Maruna 1998: 33.

5 Maruna 1986: 134.

6 Maruna 1986: 54.

7 Maruna 1997: 17.

8 Maruna 1996: 75.

9 Maruna 1986: 46.

10 Hamon 2006: 254

11 Hamon 2006: 260

12 Maruna 1986: 142.

13 Bagić 2002: 59.

14 Milanja 2003: 217.

15 Kragić 2005: 319.

16 Ja ih sve vidim, Maruna 1998: 33.

17 Ja ne zavidim hrvatskim pjesnicima, Maruna 1986:99.

18 Maruna 1986: 82.

19 Maruna 1986: 14.

20 Maruna 1986: 42.

21 Maruna 1992: 88.

22 Maruna 1986: 73.

23 Nerudinim riječima ponovno se poslužio u pjesmi No way, Maruna 1992: 29, ovaj put kako bi njima izrazio žaljenje zbog Ujevićeve smrti:

I ja (premda nisam znao ni riječi engleski)
Rekoh u sebi: Shit, comrade,
No way!

24 Ja samo nastojim preživjeti, Maruna 1986: 27.

25 Mislim da se smiješim, Maruna 1986: 115.

26 Laissez faire (a modest proposal), Maruna 1992: 35.

27 Gost, Maruna 1996: 108.

28 Agamben, 1999: 112.

29 Mrkonjić, 2006: 284.

30 Maroević, pogovor u: Maruna 1998: 247.

31 Maruna 1986: 117.

32 Maruna 1986: 54.

33 Maruna 1986: 45.

34 Ja ne zavidim hrvatskim pjesnicima, Maruna 1986: 99.

Literatura

  • Agamben, Giorgio: The end of the poem, Stanford University Press, Stanford 1999.
  • Bagić, Krešimir: Brisani prostor, Meandar, Zagreb 2002.
  • Hamon, Philippe: Stilistika ironije. U: Bagić, Krešimir (prir.): Bacite stil kroz vrata, vratit će se kroz prozor, Naklada MD, Zagreb 2006, str. 253-263
  • Kragić, Bruno: Pjesnik kao eiron – poezija Borisa Marune. U: Batušić, Nikola i dr. (ur.): Dani Hvarskoga kazališta, 31. Igra i svečanost u hrvatskoj književnosti i kazalištu, HAZU, Književni krug, Zagreb-Split 2005, str. 316-325
  • Maruna, Boris: Upute za pakleni stroj (izabrane pjesme), izbor i pogovor: T. Maroević, NZ MH, Zagreb 1998.
  • Maruna, Boris: Bilo je lakše voljeti te iz daljine, Matica Hrvatska, Zagreb 1996.
  • Maruna, Boris: Ovako, Alfa, Zagreb 1992.
  • Maruna, Boris: Ograničenja, Knjižnica Hrvatske revije, München-Barcelona, 1986.
  • Milanja, Cvjetko: Hrvatsko pjesništvo od 1950. do 2000., 3. dio, Altagama, Zagreb 2003. Mrkonjić, Zvonimir: Prijevoji pjesništva I, Altagama, Zagreb 2006.