Pisci i stilovi

Transgresivnost u djelu Borisa Marune

Stipe Grgas. 2010. Transgresivnost u djelu Borisa Marune. Boris Maruna (zbornik radova 9. kijevskih književnih susreta): 213–231. Kijevo – Zagreb: Općina Kijevo – POU Invictus.

On ne s moći, nego s razbora bijaše poznat

(Maruna, »Parmenid«)

1.

Uvijek samosvojan, Boris Maruna je u spisateljskom radu, ali i u političkom djelovanju, domenama koje se u njegovu slučaju ne mogu promatrati odvojeno, redovito postupao na transgresivan način. U kojemu ga god kontekstu promatramo, a njegov život ih je nanizao mnoštvo, Maruna ih je uvijek prekoračivao, unutar njih činio prekršaje i prijestupe, i na taj način otjelovio praksu življenja i rada na tangenti. U nastavku ću ukazati na ključne transgresije Marunina životnog puta i spisateljske prakse i pokušati iznaći njihovu strukturirajuću jezgru. Nakon definiranja te jezgre i njezina evidentiranja, uputit ću na jedan problem u recepciji Marunina djela koji bi se sažeto mogao formulirati kao navada otupljivanja ili ublažavanja oštrice tamo iznesenih političkih i ideoloških poruka. Značaj tog uvida nastojat ću potkrijepiti kratkim komparativističkim ekskursom u kojemu podsjećam da Maruna nije usamljeni slučaj pjesnika koji je koketirao sa suspektnim svjetonazorom, nego samo jedan u nizu pisaca dvadesetog stoljeća kojima se spočitava ili kod kojih se nastoji marginalizirati politički angažman koji je, redovito, desne političke provenijencije. Zašto sličnom kritičkom tretmanu nisu podvrgnuti pisci koji su možda još sustavnije i ostrašćenije zagovarali pa i služili suprotnoj ideološkoj opciji može ovdje biti postavljeno samo kao pitanje. U kojoj je mjeri tome razlog ideološka – uglavnom lijeva – opredijeljenost književnoteorijske misli kao takve, da li nam to ukazuje na činjenicu da o estetskim vrijednostima nikada ne prosuđujemo u vakuumu ili je to zato jer ne uspijevamo izmigoljiti iz velikih priča dvadesetog stoljeća pitanja su koja postavljam tek kao natuknice unutar kojih valja čitati ono što slijedi.

Započnemo li s biografijom, a u Maruninom slučaju teško da bismo mogli odvojiti lirski glas od povijesne osobe, onda je ishodišni prijestup njegova životnog puta bio odlazak iz Jugoslavije. Za razliku od uobičajenog iseljenja, koje je u većini slučajeva motivirano ekonomskim razlozima, Maruna se odlučuje na odlazak jer naprosto ne prihvaća život u nekadašnjoj državi. Odabravši taj životni put, on u emigraciji prekoračuje ustaljene norme, jer se ne udomljuje na određenoj destinaciji nego je stalno u pokretu i bavi se različitim poslovima od kojih su neki uobičajeni za iseljeničko iskustvo dok ga drugi opet obilježuju kao čovjeka na margini. Na toj se margini zbiva njegov intelektualni razvoj, pohađanje visokoškolskih ustanova, spisateljski rad ali prvenstveno njegova vokacija pjesnika. Iz te margine Maruna djeluje prijestupnički u odnosu na norme i navade učmalih, uglavnom nemuštih, povijesno zakržljalih, emigrantskih krugova i sredina. Njegove su aktivnosti uvijek u službi hrvatske državnotvorne ideje a njihov smisao kao da se ispunjava uspostavom hrvatske države. Međutim, kada Maruna doživljava svojevrsno ispunjenje ne samo svojih želja nego i svojih, ponegdje, proročanskih dijagnoza političkih okolnosti, on se opet transgresivno, nekadašnjim istomišljenicima i suborcima sablažnjivo, postavlja prema novoustoličenom poretku.

Koliko god sve te transgresije bile relevantne, ipak sam mišljenja da »slučaj« Maruna, slučaj pjesnika i osobe, nastaje u trenutku kada, uslijed izmijenjenih okolnosti, nestaju uvjeti koji su upravo omogućili njegovo pozicioniranje, kada raspadom Jugoslavije presušuje naboj iz kojega je crpila njegova poetika ali i njegov radikalni politički angažman. O utemeljenosti te tvrdnje možemo prosuditi ako hipotetički zamislimo našeg pisca nekog drugog kova kao apologeta novog stanja, nazdravičara koji slavi ostvarenje svojih ideala. Takvih nije bilo malo a ni danas ih ne manjka u našoj kulturi i društvu. Za razliku od njih, Marunina se iznimnost, poglavito u odnosu na ine povratničke angažmane i popratne im tirade, ogleda u tome što nakon povratka čini svoj posljednji prijestup, prijestup koji ga više od ičega drugog stavlja u žarište zanimanja ne samo kritičara i čitatelja nego i šire hrvatske javnosti.

Kazavši to svjestan sam da mi se može prigovoriti kako time relativiziram vrijednost Marunina pjesništva, da njegov značaj objašnjavam kriterijima nevezanim za književnost. Opravdanje takvu pristupu, na kojemu se temelji i glavnina analize koja slijedi, nalazim kod samog Marune koji bi, možemo pretpostaviti, bio skeptičan prema bilo kakvom interpretativnom zahvatu koji bi odmogao razumljivosti i dostupnosti onoga što djelo kazuje. Zar on nije ustvrdio da nastoji pisati poeziju koju »mogu čitati i kibici nogometnih utakmica« i da bi ona »trebala izići na ulicu« (Ograničenja, 142)? Nema sumnje da je tim svojim poetičkim naputcima bio transgresivan prema ustaljenoj poetici koja je dominirala hrvatskim iseljeničkim pismom. Tu je svoju poetičku transgresiju prakticirao oslanjajući se na nesputanost slobodnog stiha, na narativnost, na naglašenu subjektivnosti i ina obilježja američkih beat pjesnika s kojima je bio blizak, a jednoga od njih je, prisjetimo se, preveo na hrvatski. Međutim, ostajući na tragu prakse prijestupa koju sam ponudio kao strukturnu jezgru njegova života i pisma, valja zamijetiti da je i unutar tog književnog konteksta Maruna bio transgresivan.

Naime, nema dvojbe da Marunin rukopis pokazuje niz karakteristika svojstvenih poetici beat skupine. Njegov krajnje slobodan stih koji se katkada približava proznom izričaju analogan je anti-formalističkim osobinama niza američkih pjesnika. Lirski subjekt koji se kod Marune emfatično poistovjećuje s autorovim autobiografskim iskustvom na tragu je podlokavanja depersonalizacije koju je T. S. Eliot ustoličio kao neupitnu osobinu pjesničkog iskaza. Narativnost i prizemljenje pjesničke retorike, njezina popularizacija – neka su obilježja koja Maruna dijeli s beat pjesnicima. Međutim, u njegovu pjesništvu nećemo naći traganje za alternativnim religijskim tradicijama koje je svojstveno toj grupaciji, on s njima nipošto ne dijeli ljevičarski svjetonazor niti slavi oslobodilački potencijal ideja i pojava američke popularne kulture. Naprotiv, u oslobođeno polje te poetike on unosi njemu antipodne, često arhaične lekseme, toponime i pojave koje strše i koje se ne mogu prilagoditi zazivanju hedonističke slobode kod beatnika.

Pjesma koja započinje stihom »Pokopajte me, dakle, u kamenu raku«, pjesma na koju uvijek pomišljam pri spomenu Marunina imena, nudi niz elemenata koji pokazuju kako on u beat poetiku unosi niz njoj nesvojstvenih elemenata. Upravo suprotno od beat pjesnika i njihove ukotvljenosti u američkoj subkulturi mladih, Maruna ovdje projicira neumitnost smrti ali, isto tako, imenujući svoje željeno počivalište (»groblje u Rovanjskoj«) on u prevlađujuću urbanu teksturu upisuje zabit svojega porijekla. Ono što mi se ovdje čini osobito znakovitim glede njegove transgresije zadanih okvira beat pjesništva je način kako semantičkom polju moderniteta (volkswagen, ford, toyota, telefon,televizija, vikendice, napredak) supostavlja pa i nadređuje drugost arhaičnog življenja »čobana među čobanima« ili pak onaj »komad pečene bravetine.«

Ovdje naznačena prostorna drugost, popraćena »slušanjem Velebita« i »gledanjem mora«, podloga je, možemo sa sigurnošću ustvrditi, svih rečenih transgresija. Konkretnije kazano, bilo da je riječ o Maruninom emigrantskom statusu, o njegovom položaju u hrvatskom iseljeništvu ili u Hrvatskoj nakon povratka, o njegovu prakticiranju beat poetike, ključna referentna točka uvijek je Hrvatska. Kao ishodište njegova djela ta je Hrvatska većim dijelom zamišljena, primjer »imaginarne geografije«, pojma koji se najčešće povezuje s djelom Edwarda Saida. Premda su Saidov opis dihotomizirajućih operacija kolonijalnog diskursa i njegova definicija imperijalizma kao neprestane »borbe oko geografije« (Said 1993: 7) teško primjenjivi na Marunu, nema dvojbe kako se u njegovu opusu može prepoznati strukturirajući učinak ne samo zbiljskih prostornih praksi, primjerice Maruninog kozmopolitskog načina života, nego zamišljenih prostora i kartografija. Pripisujući Hrvatskoj tu funkciju ja joj dodjeljujem ono što Rade Kalanj, govoreći o Camusovim stavovima o geografiji Alžira, naziva «ontološkim primatom». (Kalanj 2004: 53)

2.

Koliko god problematika naznačena tim opservacijama predstavljala hrvatsku priču ona se može čitati i unutar jednog šireg teorijskog okvira. Taj okvir omogućuje tri stvari: prvo, u njemu možemo na adekvatan način sagledati relevantnost Marunina djela, drugo, upravo nam njegovo pjesništvo ali i njegov život pokazuju kako su određene postavke tog okvira problematične naravi i, treće, imajući na umu taj teorijski okvir i njemu pripadajuće vrijednosne sudove moći ćemo sustavnije progovoriti o Maruninom djelu. Teorijski okvir o kojemu je riječ jest rastuće zanimanje za pitanja dijaspore. Sljedeće zapažanje Tima Cresswella reljefno iskazuje ono što pritom imam na umu: »Metafore pokreta paradiraju stranicama kulturalnih teoretičara, društvenih teoretičara, geografa, umjetnika, književnih kritičara. Mobilnost je pravilo dana. Nomadi, migranti, putnici i istraživači nastanjuju svijet u kojemu ništa nije izvjesno ili fiksirano. Tradicija i ukorijenjenost imaju zadah smrti. Dijaspora je sve. Monumentalizam, zgrada, ono ukorijenjeno ili omeđeno su postavljeni u muzej moderniteta. U ovom eseju ja istražujem ovu romantizaciju nomada kao geografske metafore par excellence postmoderniteta.« (1997:360) Kao što ću pokazati u nastavku dvojbeno je u kojoj mjeri Maruna »romantizira« nomadstvo ili u kojoj se mjeri on može razumjeti unutar teorije dijaspore ako je ona, kao što drugi jedan teoretičar tvrdi, amblem »multilokalnosti, postnacionalnosti i nelinearnosti kretanja i vremena.« (Fortier 2008: 238)

Problematičnost čitanja Marunina djela i njegova iskustva unutar takvog razumijevanja dijaspore razvidna je, primjerice, u odnosu na sljedeću interpretaciju dijaspore: »Formacije dijaspore trenutno definiraju postkolonijalni osjet u proliferaciji i međudjelovanju kulturalnih razlika koje oblikuju transnacionalne konfiguracije disperziranih povijesti i identiteta unutar i suprot kulturnog ozakonjenja zapadne nacije.« (Hesse 2000:20) Riječ koja izaziva dvojbe glede primjenjivosti tog okvira u razumijevanju Marunina života i rada jest, naravno, »transnacionalno«. Naime, koliko god njegovo djelo nosi trag dijasporijskog iskustva, ono se ne može razumjeti ako se ne prepozna njegova usredotočenost na naciju, na nacionalnu državu. Stoga bismo možda za preciznije pozicioniranje Marune mogli ponuditi razdiobu koja se uvriježila u židovskoj tradiciji. Naime, dok ondje dijaspora indicira stanje raspršenosti židovske zajednice kao posljedak migracija, egzil/izgnanstvo upućuje na zebnju, prisilan gubitak doma i osjećaj da stvari nisu onakve kakve bi trebale biti zbog gubitka domovine. (Wettstein 2002:2) Jasno je zašto ukazujem na tu razliku: ako Marunin opus, dakle opus pisca koji je živio u dijaspori, referira na pitanja kao što su multilokalnost, migracija, ako se nomadizam koji neki prepoznaju kao srž njegova svijeta može prepoznati kao tema koja se opetovano uprizoruje u njegovim zapisima, ipak je to samo jedna strana njegova iskustva. Točnije bi bilo ustvrditi da je iskustvo upisano u njegov opus iskustvo izgnanstva. Ili, u prilog ovdje ponuđenog čitanja, možemo ustvrditi da je i u kontekstu dijasporijskog iskustva Maruna opet bio transgresivan. Za razliku od mnoštva pisaca koji se prepuštaju centrifugalnom zovu i dražima razsredištenog svijeta, Maruna je uvijek bio prikovan za mjesto porijekla, pa je zbog toga u autobiografskoj bilješci na kraju Ograničenja mogao reći »U neku ruku, nikada nisam živio izvan Hrvatske.« (142)

Razumjeti tu paradoksalnu tvrdnju možemo samo ako »imaginarnoj geografiji«, dakle prostoru koji se mašta i zamišlja, kojega se prisjećamo i kojega projiciramo u neku budućnost, pridamo egzistencijalnu relevantnost i važnost koju imaju zbiljska mjesta i prostori. Geograf David Harvey tako piše da »zamišljena geografija kontrolira mogućnosti društvene mijene i povijesti« (2000:160), dok Derek Gregory smatra da »imaginativne geografije« »artikuliraju ne samo razlike između ovog mjesta i onog mjesta, upisujući različite slike ovoga ovdje i onoga tamo, nego one također oblikuju načine kako, iz naših pojedinačnih perspektiva, poimamo spojeve i procijepe između njih.« (1994:204). Hrvatska je u čitavu Maruninu radu, ali i na njegovom životnom putu, upravo ova imaginarna destinacija oko koje se oblikuje mogućnost življenja koje je drukčije od onog koji vlada svijetom. Kazano na jedan drugačiji način, Hrvatska u Maruninu opusu funkcionira kao heterotopija, u Foucaultovom smislu riječi, kao protumjesto iz kojega se sva druga mjesta vide, predstavljaju, osporavaju i podlokavaju. (Foucault 1996) Povežemo li to heterotopijsko određenje Hrvatske s dionicama Marunina životnog puta, onda bismo mogli kazati da je njegova imaginarna Hrvatska u prvom razdoblju izgubljena domovina koja je prebrisana u jugoslavenskoj konfiguraciji, u izgnanstvu je to orijentacijska točka prema kojoj Maruna mjeri svoje izbjegličko iskustvo dok je u povratničkom razdoblju riječ o idealu koji je na kušnji, o srazu imaginarnog i stvarnosti novostvorene države.

3.

Ako je u Maruninim pjesmama, kao što sam kaže u »Uvodnoj pjesmi« zadnje zbirke , uzalud tražiti »neki drugi dublji smisao«, ono što će čitatelj »očito zapaziti« je »prije svega… mjesto radnje koje je uvijek zadano.« (Bilo je lakše: 9) Na jednoj banalnoj razini to mjesto radnje indicirano je toponimima mjesta kroz koja je Maruna prošao na svom životnom putu. Pristup koji zagovara nomadizam njegova pjesništva pukim nizanjem tih toponima našao bi dovoljno evidencije za potvrdu svojih postavki. Za moje čitanje pak važnije je zamijetiti da je na tim putovanjima, gdje god da se našao, Hrvatska uvijek bila blizu, ona je supostojala uz sve te druge krajolike i toponime. Kada se u Maruninu pjesništvu ona izgovara ili kada se izusti ime nekog njezinog kraja onda dolazi do osjetnog jačanja emocionalnog naboja uslijed kojeg blijedi značaj neposredno danih ili proživljenih lokaliteta. Imaginarna geografija ima značenjsku i afektivnu prevagu nad ostalim prostorima. Tako, primjerice, u pjesmi »U počast Velebitu« Maruna svoju afektivnu privrženost sinegdoški uprizoruje u toponimu njemu bliske planine i odrješito govori njezinu zasebnost i neprispodobivost:

Neka mi nitko ne spominje Velebita
Neka se nitko ne poziva na nj
Velebit nije nedovršen san nekog boga

U nastavku pjesme Maruna prvo bilježi ono što Velebit nije, niječno ga definirajući u odnosu na niz drugih bjelosvjetskih destinacija, da bi završio pozitivnom identifikacijom:

Velebit je planina
Kuća gora
kamen u nebu
Ptica u mom mozgu
Od sjevera prema jugu
Od istoka prema zapadu
Kako god uzmeš
Uzduž i poprijeko
ozdo prema gore
On
Stoji

(Izabrane pjesme, 37)

Isti toponim i identično supostojanje dvaju prostornih obzorja nalazimo u pjesmi »Pas« gdje Velebit funkcionira kao referentna točka u odnosu na koju se procesuiraju spoznaja i doživljaj novog prostora:

U pustim brdima između Marbelle i Ronde
Što nemilosrdno sjećaju na naš rodni Velebit:
Koja bi mogla biti Velebit
A nisu Velebit
Kao što bih ja mogao biti bog
A nisam bog

(Ograničenja, 34)

Na ležerniji način, u pjesmi »Amerika« Maruna registrira kako su uprizorena svijest i ocrtano obzorje uvijek zasjenjeni nazočnošću nečega što je odsutno, nečega što postoji samo kao misao koja ga opsesivno preplavljuje:

čitavo mi se popodne
Motala po glavi slika Preka
gledana s rive u Zadru.

(Ograničenja, 118)

Moć tih slika koje mu se motaju po glavi u »pustinji zvanoj Amerika« valja pripisati činjenici da one ishode iz iskustva koje je doživljajno jače nego intimna drama opisana u toj pjesmi. To je iskustvo djetinjstva o kojemu je Maruna ostavio zapis u »Pjesmi koja je u sebi zatvorena cjelina«:

Ja sam u djetinjstvu lovio ribu u Zrmanji
S mojom braćom i karinskim gvardijanom,
Kasnije sam na brzu ruku progutao
Svu slavu i sve oštre kosti
Naše narodne prošlosti
I od vremena na vrijeme zafrkavao
Mjesnog župnika u svezi sa ženama
Ne htjede se nagovoriti. (45)

Unatoč sarkazmu i ironiji koji prožimaju sav Marunin rukopis, evidentno je da se pjesnik u gornjem odlomku vraća doživljaju iz djetinjstva i rijeci zbog duboka reza koji su ostavili u njegovoj svijesti. Zbog osebujnog tona kojemu je stremio u svojemu izričaju, on se nije odveć često vraćao tematici djetinjstva, onom intimističkom ispisu nostalgije za izgubljenim, što ga nije priječilo da tu tematiku ne prepozna kod drugih pisaca pa je tako u zapisu o radu Viktora Vide zabilježio: »Poput Rafaela Albertija, koji je većinu svoje emigrantske poezije napisao također na obalama mutnih voda La Plate, evocirajući Andaluziju svog djetinjstva i svoje mladosti, Viktor Vida okrenut je prema Dalmaciji i, uže, prema Boki kotorskoj.« (2008: 25)

Da se Maruna ograničio na to registriranje supostojanja dvaju prostora u svijesti iskorijenjenih subjekata njegov bi opus bilo lako sagledati kao još jedan primjer ispisivanja pritege zavičajnosti u dijasporijskom iskustvu. Međutim, njegove referencije na Hrvatsku nisu tek opća mjesta izmještenosti iz prostora s kojim se poistovjećivao nego su obilježene radikalnim političkim stavom, stavom koji nam nije teško odgonetnuti. Imam na umu, primjerice, prispodobu u pjesmi »Franz Kafka« »Hrvatska kao prepolovljeni četrun« (Ograničenja, 17) ili ona mjesta u njegovim žurnalističkim zapisima kada je govorio o »cjelovitosti hrvatskih zemalja« (2008: 56) ili o »područjima obiju hrvatskih republika u Jugoslaviji« (2008: 40). Krivotvorili bi barem dio svjetonazora koji je ispisan u njegovim pjesmama ako ne uviđamo značaj sljedećeg odlomka pjesme »Ograničenja«:

Ljetnog popodneva 1949.
Dok je štektanje oznaških strojnica
Naviještalo smrt posljednjih špiljara u Velebitu
Stajao sam na obali Zrmanje u Obrovcu
zagledan u vodu.

Mora da je bilo tada kad prvom osjetih
Da se u meni budi pjesnik:
Nokti duboko zabiti
U dlanove njegovih ruku (57)

Prigušena bol izazvana noktima zabijenim u dlanove ruke oznaka je osjećaja nemoći pred rušenjem Hrvatske kako ju je pjesnik zamišljao. Naravno, eksplozivnost ovih stihova proizlazi iz nedvojbena izbora između političkih opcija. Iako će on drugdje ustvrditi da nije »izišao ni iz kasno-haesesovačke, ni iz ustaške, niti iz komunističke glave« (2008: 57) ne možemo prebrisati činjenicu da je njegova Hrvatska, na čija vrata, kako kaže u drugoj pjesmi, njegova »raskrvavljena šaka/još jednom divljački udara« (Ograničenja 134), maštana u okvirima politike radikalnog nacionalnog opredjeljenja. Zanemarimo li tu činjenicu, Maruni činimo nepravdu jer razvodnjavamo motivacijsku jezgru njegova pisanja, ali i njegova angažmana.

4.

Kao domoljubni pisac, ali i borac predan projektu uspostave hrvatske države, Maruna se vraća u domovinu ranih devedesetih. On u tom trenutku nije priznat niti slavljen jer otjelovljuje nekakvo kozmopolitsko iskustvo ili zbog toga jer je kao pjesnik iskoračio iz zadanih okvira hrvatske iseljeničke književnosti, nego naprosto zbog toga jer se njegovo hrvatstvo i žrtva koju je bio spreman podnijeti žele upregnuti u državotvornu misiju. Njegovu repatrijaciju valja sagledati u kontekstu tadašnjih ideoloških prijepora i sva će egzistencijalno-moralna dramatika njegova čina izbiti na vidjelo. Umjesto onodobnog prevladavajućeg slavljeničkog diskursa, Maruna kada i opetuje krilaticu »još postoji Hrvatska«, istu smješta na »mapu izvan prostora i vremena« i završava zlokobnom slikom šuma »Iz kojih nikada nećemo izići živi ni mi/Ni naše potomstvo.« (Izabrane pjesme,143) U nastavku ću podsjetiti na određene pjesničke iskaze i dijagnoze stanja koji su egzemplarni za taj posljednji Marunin prijestup.

Prije toga, jedna usporedba s Gabrielom García Márquezom podcrtat će narav i egzistencijalni patos tog prijestupa. Naime u jednom intervju koji je 1980. godine dao The New York Timesu kolumbijski pisac je priznao kako tri godine piše knjigu o Kubi. U nastavku priznaje da »je knjiga u toj mjeri kritična da bi se mogla upotrijebiti protiv Kube pa ju odbijam tiskati.« (navodi Steinberg 2010: 20). Za razliku od ljevičara, populista, Maruna nije bio podložan autocenzuri i nije bio spreman na kompromis između svojih ideala i onoga što se u njihovo ime radilo. U jednoj od »povratničkih elegija« zbirke indikativnog naslova Bilo je lakše voljeti te iz daljine (1996) on zapaža razlomljenost zemlje, situaciju koju opisuje na sljedeći način:

Ako u Hrvatskoj početkom 1993.
Prođeš zonom koju kontroliraju snage
Ujedinjenih naroda vidjet ćeš posvuda
Uvjerljive ostatke rata: samoću
Urušene cigle i napuštenih
Seoskih dvorišta

Naprotiv, u Zagrebu sasvim druga slika
Kamo god pogledaš rotiraju neki ljudi
A osjećaj visoke civilizacije
I nesumnjive kulture
Prati te u stopu: nisu badava stoljećima
Radili naši stari (19)

To je samo jedan primjer kako Maruna ispisuje nerazmjer između onih koji su kooptirali njegov raniji ideal i onih koji ustrajavaju, pritom stradavajući, na njegovim vrijednostima. Frustracija koja pritom izbija iz te njegove dijagnoze ponajbolje dolazi do izraza u naslovnoj pjesmi zadnje zbirke:

Bilo je lakše voljeti te iz daljine,
Biti s tobom u noćima beskrajnih književnih rasprava
Dok se magla dizala na moru i odmah ruke otklanjao
Ona pamćenja što se nisu uklapala
U rečenične nizove čežnje:
Ništa nije moglo narušiti predodžbu o tebi.
Sad izbliza siliš me da te osjećam kao truli zub
Otvorenu ranu, čekićanje živca, živo meso besmisla
Bolest pred kojom smo bespomoćni i ti i ja
Kao pred kakvim istinskim proglasom propasti
A nekad je ljubav bila čist i doslovan
Doživljaj samoće
Osobe i krajobrazi koje je dozivalo sjećanje
Kao morska trava pokretana valovima
Dani daleko od tebe, beskrajne literarne noći
Svijet bez zbilje ali svoj i konačan
Poput dobre pjesme čvrsto zatvoren sa svih strana
I ja u dimu lule za šankom dalekih mora
Što nas dijele u svakom času admiral
Svojih priviđenja. (72)

Ranije slike Hrvatske koje su mu u inozemstvu bile stvarnije nego svijet u kojemu je živio sada se prepoznaju kao puki zamišljaj, kao »predodžba« koja je opstajala unatoč svemu što bi je dovelo u pitanje. Valja primijetiti da se za tu imaginarnu Hrvatsku izrijekom kaže da je proizvod književne reprezentacije, selektivan jer uvažava samo ono što se »uklapa« u predodžbu. Taj »svijet bez zbilje« nadaje se kao pusta tlapnja u sadašnjoj stvarnosti zemlje. Činjenica da se treća dionica pjesme vraća u ono imaginarno govori o snazi »predodžbe« i o silini razočarenja onim što se nudi kao ispunjenje sna.

U pjesmi koja slijedi u zbirci razočarenje eskalira u indignaciju koja se na kraju poentira kletvom:

Ovo je dakle obećana zemlja
A ovi ljudi što je prekrajaju kao
Stari kaput, što je prodaju, ponovno
Kupuju i ponovno prodaju
Tuku se oko nje i prepiru oko
Njezinih prnja kao izgladnjeli psi
Oko izbijeljene kosti
To je taj obećani narod.

Jarče polje!

Ta vehementna grdnja sumira gnušanje koje je pjesnik osjećao prema onome što je zatekao pri povratku u Hrvatsku. Gorčina izrečena tim stihovima motivirala je i Marunino napuštanje stranke na čijem je osnivanju u inozemstvu aktivno radio, a samo ako imamo na umu njegovu predanost naciji i domovini možemo zamisliti intelektualno-etičke dileme i težinu priznanja da je »bio u krivu« a da je vođa političke opcije kojoj se čitavog života suprotstavljao »imao pravo«. Izreći to mogao je samo čovjek ogromnog intelektualnog poštenja koji je više cijenio razbor nego moć, koji je samokritički mogao svoje »predodžbe« odvagnuti sa stvarnošću. U jednom svom zapisu gdje kritički piše o hrvatskoj »sklonosti epskome« koju vidi kao »zaostatak za vremenom, pri čemu najčešće strada zbilja« (2008:118) Maruna nam je ostavio naputak kojega se pridržavao: »Jedini junački čin koji danas preostaje čovjeku, bez obzira kojem narodu pripadao, jest u tome da pokuša biti razborit, usprkos svemu.« (2008:121) Također, podsjetio bih na jednu primjedbu koju je zabilježio nakon susreta s nekadašnjom tajnicom Lava Trockoga: »Možda sam upravo u razgovoru s njom prvi put spoznao razliku između normalnih ljudi i vjerskih zelota.« (2008:307) Kao razborit i normalan intelektualac Maruna je shvatio ono što su mnogi vidjeli, ali je postupao na način koji nije odveć učestao u našoj sredini. Opet na tangenti ostavio je niz opservacija koje nude pronicljivu dijagnostiku pojava, procesa i ličnosti učincima i posljedicama s kojima se i danas nosimo.

5.

Jedan od razloga zašto je došlo do slučaja Maruna, primjerice do njegova sukoba s prvim hrvatskim predsjednikom, leži u srazu osoba koje su živjele dvije različite temporalnosti. Piscu koji je crpio inspiraciju od velikih modernista i beatnika, hrvatski se predsjednik doimao kao da dolazi iz jednog drugog vremena: «naš gospodin predsjednik ni po svom ponašanju ni po svom mentalnom sklopu i idejnom okviru nije bio čovjek svoga doba. Dolazio je doista iz 17. stoljeća ili, što je točnije, iz hrvatskoga kasnog baroka, barokni čovjek.» (2008: 430) Ako se takva karakterizacija može shvatiti kao zajedljiv komentar koji, u funkciji tadašnjih dnevnopolitičkih prijepora, danas može imati samo arhivsku vrijednost, čitajući Marunine prozne tekstove nailazimo na zapažanja koja svjedoče da je riječ o pronicljivu analitičaru. Pored ukazivanja na sveopću politizaciju Hrvatske, na pljačku čiji su se sudionici tukli »oko njezinih prnja«, Maruna je iskazivao svoje nezadovoljstvo «nacionalnom etnomanijom» (2008: 316), prepoznao je hipertrofiju sporta u hrvatskom društvu i njegovu funkciju u zaglupljivanju naroda.

Dijelom se ova britka kritika može pripisati nepodudarnosti između maštane i ozbiljene Hrvatske. Međutim, ustvrdio bih da su ti uvidi omogućeni još jednom transgresijom, ovaj put spremnošću iskoraka iz domoljubne, nacionalističke, perspektive i uvažavanjem analitičkih mogućnosti mišljenja koje se u vrijeme njihova iskazivanja prikazivalo kao dijametralno suprotne državnotvornoj ideji. Kada on, primjerice, 1997. u prilogu «Vjernici doktrine straha» referira na Marxa tvrdeći da je njegova «analiza organske kompozicije kapitala ispravna» (2008: 370), moramo tu konstataciju sagledati u kulturnoj situaciji koja je kao pravorijek nijekala bilo kakvu relevantnost marksističkog mišljenja. Kada bismo sada Marunino iskustvo pri povratku u Hrvatsku sagledali iz marksističke perspektive, mogli bismo kazati da se upravo na zbiljnosti Hrvatske, poglavito na sustavnoj pljački svekolikih njezinih dobara, na «obezvređenju rada» (2008: 297) i na tako osiromašenim materijalnim i ljudskim pretpostavkama, nasukala Marunina imaginarna geografija.

Upozorit ću na još dva primjera Marunine dijagnostike suvremenosti koji svjedoče o relevantnosti njegovih prosudbi. Maruna je tako 1997. godine prepoznao gospodarsko-društvenu konstelaciju koja se donedavno uspješno prikrivala najrazličitijim diskursima. On ju opisuje na sljedeći način: «U samoj Europi nekadašnje svećenstvo dezideologizacije danas propovijeda, u biti, liberalni fundamentalizam. Dodamo li tome industrijski pragmatizam bez ikakve metafizike i kažemo da je suvremeno društvo oslobođeno svake misli i prepušteno isključivo potrošnji, s užasom uviđamo da zapravo zatvaramo krug i ozbiljujemo nešto što bi se lako moglo pretvoriti u barut nesagledivih posljedica. Jer, sve što nam se zapravo nudi jest neprestano povećavanje razlike između bogatih i siromašnih, dok se vitalne gospodarske odluke na globalnom planu sve više sužuju na sve manji broj glava.» (370) Dubokoumnost tog zapažanja danas je više nego razvidna dok bi retroaktivna rekonstrukcija trenutka njegova izricanja samo podcrtala njegovu disonantnost u odnosu na tada homogenizirajući diskurs nacije i popratno zazivanje njegova europskog podrijetla. U kontekstu tih pronicljivih čitanja stvarnosti čitam sljedeću opasku iz rada

«Nacionalizam i kraj stoljeća» koja indicira generozniji pristup razdoblju hrvatske povijesti prema kojemu je za vrijeme emigracije imao isključivo negatorski stav: « Ti narodi unose u postmodernitet prtljagu s kojom su uzalud pokušavali ozbiljiti tečevine moderniteta.» (2008:314) Umjesto simplifikatorskog čitanja jugoslavenskog projekta koje ga demistificira kao pozornicu isključivog promicanja srpskih političkih interesa, Maruna je ovdje na tragu njegova sagledavanja kao okvira za modernizaciju ovdašnjih prostora.

Marunu su zasigurno te spoznaje prisilile da preispita nacionalizam čiji je privrženik bio veći dio svojega života i koji je upisan, kao što sam gore pokušao pokazati, u njegov književni opus. U pasusu koji slijedi Maruna razotkriva nacionalizam kao ideologiju iza koje se skrivaju pojedinačni i skupni interesi: »Promotren u tim okvirima, nacionalizam nije nikakva teorija o ljubavi ni erotsko ukazanje, nego samo jedna od političkih ideologija koje su izmislili ljudi da bi uspješno provodili svoju volju nad drugim ljudima. Duboko u sebi, nacionalizam je manipulacija domoljubnog osjećaja, koji mu služi kao topovsko meso, s jedinom svrhom da osigura prevlast određene oligarhijske grupe u nekom narodu.« (2008: 330) Ovo razračunavanje s vjerom u mogućnost ostvarenja nacionalnih ideala još je emfatičnije i dojmljivije iskazano u zapisu »Država malih rituala«: »Ako govorim osobno, mogu reći da je od Hrvatske koju sam cijeloga života nosio u srcu danas eventualno preostalo još samo ime… Činjenica je da je mrtva ona koju sam sanjao, ona za koju sam se borio i za koju sam uvijek bio spreman na borbu…Ako postoji nešto na čemu bih trebao biti iskreno zahvalan Titu i Jugoslaviji, onda je to svakako prisila da oblikujem vlastiti život; rijetko uspješno, ali uvijek s moralom neprijatelja …Danas kad imamo državu (pa i ne bila ona za koju su stradale tisuća za duga vremena), nema ničega što bi me moglo ponukati da izrazim osjećaj sklonosti ili poštovanja prema ponašanjima i institucijama koje, ma koliko bile mlade, nisu bitno različite od onih u čijoj sam sjeni, suprotivo Turkom, oblikovao svoj identitet... Bit će još velikih fešta na vaš račun. Ali mene ne zovite: pustite me mojim prikazama iz prošlosti; dopustite mi da slušam vlastita bubnjara.« (2008: 427) Nema dvojbe da je osobnost koja ovdje progovara, glas koji se »moralom neprijatelja« pozicionirao u hrvatsku tranzicijsku (»mladu«) društvenu-političku stvarnost, onaj Maruna koji se s vremenom prisvojio i koji se kooptirao u hrvatski kulturalni poredak. To je onaj kozmopolit/nomad koji »govori osobno«, povratnik koji ne glorificira Hrvatsku, nego tvrdi da »ponašanja i institucije« u njoj nisu »bitno različite« od sustava na čijim je razvalinama nastala i koji odbija sudjelovati u njezinim slavljima i svečanostima. To je čovjek koji bi u danim povijesnim okolnostima predstavljao utjelovljenje univerzalnog načela i načina bivanja pojedinca/pjesnika u sjeni povijesnih izazova i katastrofa, načela na kojima se grade etički korektni modaliteti življenja. No, generaliziramo li te prosudbe, mišljenja sam da krivotvorimo kompleksnost Marunina djela, relativiziramo dramatiku tenzija kojima ono obiluje, metaforički kazano, deaktiviramo »pakleni stroj« koji je Maruna nosio sa sobom.

6.

Jer, vratimo li se zadnjem citatu, Maruna se i u trenutku kada je mrtvo ono što je sanjao i za što se borio vraća svojim »prikazama iz prošlosti«. Ako ništa drugo upravo bi nas ovo oporučno svjedočanstvo, koje svjedoči o retentivnoj moći svjetonazorskih pozicija koje ustrajavaju unatoč evidenciji zbilje, trebalo upozoriti da možda postupamo pogrešno kada iz inih razloga otupljujemo oštricu njegovih ranijih političkih stavova. To razabirem kod Tonka Maroevića koji Marunin politički radikalizam stavlja u zagrade naglašavajući onu dimenziju njegova opusa u kojoj pjesnik »rijetkom dosljednošću i konkretnošću ostvaruje ideal nomadizma.« (Izabrane pjesme, 245). Iako Maroević uviđa značaj domovine u Maruninu djelu pa tako primjećuje, slično nekim ovdje iznesenim opservacijama, kako mu se Hrvatska »ukazuje kao želja i potreba, kao biće gotovo metafizičkog karaktera, kao sanjarija koju bi tek trebalo uozbiljiti« (Izabrane pjesme, 251), ipak je razvidno da je njegov kritički naum Marunu kooptirati u zajednicu onih pisaca koji iskazuju senzibilitet postmoderniteta. Njime, to jest »količinom spacijalnog dinamizma i policentrizma«, kako to formulira Maroević, Maruna unosi u hrvatsko pjesništvo »sasvim novu vrijednost«: »Tu više nije riječ o landraju i lutanju nego o pravom vrtložnom gubljenju u drugosti, u drukčijem, u svijetu kao takvu.« (Izabrane pjesme, 246) Maroevićevo čitanje uvrštava Marunu u danas dominantnu matricu vrijednosti kao što je već spomenuti nomadizam, hibridnost, ono »gubljenje u drugosti«. Ono što ja, naprotiv, razabirem u Maruninu opusu, kao protuglas tog razsredištenja, jest ponegdje eksplicitno izrečeno ali svugdje latentno prisutno identitetsko sidrište, strastveno zagovarano ali i prakticirano, koje mu je priječilo iskorak u drugost. Iščitavajući iz Marunina pjesničkog opusa politički korektnu agendu pitanja i tema koju je tijekom zadnjih nekoliko desetljeća iznjedrila teorija mi ne samo da pojednostavljujemo njegovu kompleksnost i tragiku nego ga na neki način pokušavamo spasiti od njega samoga.

Žestina ali i jasan politički stav koji se oglašavaju diljem opusa tako su zataškani, možda tumačeni kao trenutačni ispad ili metaforički eksces. Postupajući tako, nismo kadri prepoznati svu njegovu osebujnost. Dio njegove različitost ishodi iz upravo eksplozivnog radikalizma kojemu je teško naći pandan u drugih književnika. Nije mi poznat slučaj pjesnika koji je napisao nešto slično »zahvali« u Ograničenjima »Armiji sjedinjenih Država, izdavaču niza priručnika o nekonvencionalnom ratovanju i eksplozivnim napravama« ili samu pjesmu »Upute za pakleni stroj«. Prisjetimo se u tom kontekstu kako se Maruna predstavlja u pjesmi »Ja ne zavidim hrvatskim pjesnicima«:

Jer od čitave poezije mene zapravo zanima samo činjenica
Da sam ja svojom voljom, naglašavam svojom
Voljom, istinski predstavnik poratnog pokoljenja
Hrvatskih terorista

(Ograničenja, 100)

ili kada u pjesmi »Mai Più« za sebe kaže da je »jebeni ustaša« (Bilo je lakše:15) Unatoč stanovitoj ironiji, u tom samoimenovanju prepoznajem transgresivni izazov svojstven Maruni. Pripitomljujući eksplozivnost tih izričaja cenzuriramo književnost. To činimo iz ideoloških pobuda koje počivaju na pretpostavci da ono što smatramo vrijednom književnošću ne može promicati/iskazivati ono što se u dominantnom svjetonazoru smatra pogubnim, nečovječnim porukama. Čišćenje Marunina djela od politički suspektnih afilijacija samo je jedan primjer kritičarske prakse čije intervencije u tekst nisu motivirane estetskim nego ideološkim razlozima.

U radu u kojemu sam se kritički osvrnuo na ispuštanje pjesme »Three Songs to the Same Tune« iz izdanja Yeatsovih Pjesama koje je Richard Finneran pripremio 1983. godine, ukazao sam kako izostavljanje tog, politički izričitijeg, teksta i njegova zamjena kasnijom verzijom u kojoj je Yeats otupio oštricu svojeg ranijeg angažmana predstavlja svojevrsnu cenzuru koja se ne može opravdati činjenicom da je urednik humanizirao Yeatsa i prebrisao njegove autoritarne, politički reakcionarne, stavove. (Grgas, 1998) Naime, tijekom ljeta 1933. godine Yeats je bio oduševljen i kratkotrajno surađivao s irskom partijom plavokošuljaša i njezinim vođom Eoinom O’Duffyom pa je tako napisao i rečenu »koračnicu«. U analizi zaključujem da postupak urednika nije bio diktiran estetskim obzirima nego političkim pristranostima koje su naložile da se Yeatsov politički angažman, ali i sve njegove autoritarne sklonosti i izjašnjavanja, ideje koje su po Haroldu Bloomu »pogubne iz humanističke (ili tek humane) točke gledišta« (1971: 6), uklone i njihov, često, opasan naboj otupi. Zagovarajući estetsku izvrsnost, takav pristup relativizira političku poruku koja je na više ili manje eksplicitan način prisutna u piščevu djelu.

Na taj način dobivamo sanitizirane verzije djela jednoga Eliota, Lawrence ili Paounda, da nabrojim samo pisce engleskog govornog područja koje Maruna, usput kazano, izrijekom spominje, koji su svi, neki manje neki više, koketirali s totalitarnim političkim opcijama. Ta simbioza modernističkih poetika i reakcionarnog svjetonazora upućuje, pored ostalog, na činjenicu da poetika koja eksperimentira s jezikom, poetika koja subvertira književno nasljeđe i ne pristaje na uvriježena pravila, nipošto ne podrazumijeva analogno postavljanje prema izvantekstualnim pitanjima i zahtjevima povijesnog trenutka. Ne uzmemo li u obzir taj autoritarni ili, u Maruninu slučaju, emigrantski, radikalno nacionalistički svjetonazor ili mu minoriziramo značaj, nećemo biti u mogućnosti propitati razloge i modalitete rečene simbioze i načine kako su se pisci, u različitim povijesnim razdobljima, nosili sa svijetom. Uvidjeli bismo da književni talent i umjetnička imaginacija nisu nužno povezani s konstruktivnim ili pak, revolucionarnim, političkim djelovanjem. Možda bismo upravo po zakonitostima naše endemične okašnjelosti mogli kazati da nakon plejade modernista-fašista kojih nalazimo u europskoj književnosti, u Hrvatskoj imamo postmodernista-ustašu.

Koristim tu naizgled oksimoronsku sintagmu, naravno s dozom ironije i humora, ne zbog toga što bih tvrdio da se Maruna ili njegovo djelo mogu supsumirati pod jednom ili drugom njezinom sastavnicom. Koristim je stoga jer na neki način ta formulacija sadrži onaj rad transgresije, ali isto tako onu radikalnu privrženost imaginarnoj geografiji, dakle onu tenziju suprotstavljenih silnica koju sam izdvojio u ovom prikazu i koju držim ne bi valjalo previdjeti u naporu dokučivanja poruka – ali i poduka – Marunina opusa. Kažem poduka jer nas njegovo djelo i njegovo intelektualno poštenje imaju i danas mnogo čemu naučiti. Uvidi do kojih je Maruna došao svojim posljednjim prijestupom osporavaju pravo na samo jednu imaginarnu geografiju. Dapače, njegovo disidentstvo upozorilo je na pogibelj takve isključivosti i pokazalo kako se borba kojoj je on posvetio čitav život može voditi i iz ideoloških pozicija koje je ranije ustrajno negirao. To kažem kao pripadnik »priobalnih« Hrvata prema kojima je jednoć Maruna bio »skrajnje oprezan« (2008:125), ovdje u Kijevu među njegovim Dinarcima koji nastanjuju prostor između njegove Hercegovine i Bukovice, siguran da bismo se ovdje dobro razumjeli i ako baš ne bismo dijelili iste prikaze iz prošlosti onda bismo s istom brigom ali i s istim razočarenjem govorili o diskrepanciji između zamišljaja i hrvatske stvarnosti.

Literatura

  • Cresswell, Tim, »Imagining the Nomad: Mobility and the Postmodern Primitive« u Georges Benko & Ulf Strohmayer. 1997. Space & Social Theory: interpretaing Modernity and Postmodernity. Blackwell, Oxford.
  • Bloom, Harold 1971. Yeats. Oxford University Press, New York.
  • Fortier, Anne-Marie, »Dijaspora« u David Atkinson, Peter Jackson, David Sibley i Neil Washbourne 2008. Kulturna geografija: kritički rječnik ključnih pojmova. Disput, Zagreb
  • Foucault, Michel »O drugim prostorima«, Glasje 6, Zadar 1996., str.6-14.
  • Gregory, Derek 1994. Geographical Imaginations. Blackwell. Oxford.
  • Grgas, Stipe, »Yeats’s Marching Songs«, Studia Romanica et Anglica Zagrabiensa, vol.XLI- II, Zagreb, 1998, str.173-180.
  • Harvey, David 2000. Spaces of Hope. Edinburgh: Edinburgh University Press. Hesse, B. 2000. Un/Settled Multiculturalisms. Zed Books, New York
  • Kalanj, Rade. 2004. Globalizacija i postmodernost.Politička kultura, Zagreb.
  • Maruna, Boris 1986. Ograničenja, Knjižnica Hrvatske revije, München-Barcelona.
  • Maruna, Boris 1996. Bilo je lakše voljeti te iz daljine. Matica Hrvatska, Zagreb.
  • Maruna, Boris 1998. Upute za pakleni stroj: Izabrane pjesme. Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb.
  • Said, Edward 1993. Culture and Imperialism. Alfred A. Knopf, New York.
  • Steinberg, Nik i Daniel Wilkinson, »The Heroes of Cuba«, The New York Review of Books, svezak LVII, broj 9., svibanj 27-lipanj 9, 2010., str. 2023.
  • Wettstein, Howard. »Introduction« u Howard Wettstein (urednik) 2002. Diasporas and Exiles: Varities of Jewish Identity. University of California Press, Berkeley.