E-biblioteka

Stil u »Jeziku« (1952–1982)

Petar Guberina: Zvuk i pokret u jeziku

Zagreb 1952., str. 219.

Jezik, 1952, god. I, br. 3, str. 93−94.

U Maloj knjižnici Matice Hrvatske izašla je prošle jeseni pod gornjim naslovom knjiga Petra Guberine, profesora romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koja može zanimati i naše čitaoce. U njoj autor zahvaća u golemo područje jezičnog izraza s pomoću prirodnih elemenata zvuka i pokreta. Polazeći od osnovnih načela ženevske i praške lingvističke škole i proučavajući jezik u najužoj povezanosti s razvitkom ljudskoga društva, Petar Guberina iznosi u njoj rezultate svoga višegodišnjeg proučavanja jezičnog izraza ističući kao osnovnu postavku misao, da jezični izraz, i neumjetnički, i umjetnički, nije moguće shvatiti bez prirodnih elemenata zvuka i pokreta.

Guberinina knjiga sadržava pet poglavlja. U prvom poglavlju, koje obuhvaća gotovo polovinu knjige, autor raspravlja o dijalektičnom jedinstvu i suprotnosti izmedu zvuka i pokreta u prirodi i u jezičnom izrazu. Tu on prikazuje, kako su elementi pokreta i zvuka bili uvijek osnovni elementi ljudskog izraza uopće, a napose ljudskog jezičnog izraza. Elementi jezičnog izraza, koji imaju svoju jezičnu vrijednost na osnovi zvuka i pokreta, jesu: 1. intonacija, 2. intenzitet, 3. rečenični tempo, 4. pauza, 5. mimika, 6. gesti i 7. stvarni kontekst. Ove elemente autor naziva skupnim imenom vrednotama govornog jezika.

Pošto je izložio, da je čovjek u svojem primitivnom stadiju razvitka mogao samo po prirodnom zvuku i pokretu imitirati, predstaviti i donekle zamijeniti pojedine materijalne stvarnosti, autor pokazuje, da razvitak zvuka i pokreta u jeziku ide paralelno s čovječjim razvitkom. U etapi artikulirane riječi, kako je mi poznajemo, spomenute vrednote govornog jezika nisu više samo sredstvo, da se ostvari glas artikulirane riječi, niti one predstavljaju, kao u prvoj etapi čovječjeg govora, u zvuku i pokretu nužnu formu jezičnog izraza. »Stvarna upotreba vrednota govornog jezika u etapi razvijene artikulirane riječi očituje se, služi kao izraz bogatijega materijalnog i duhovnog života društveno-individualnog čovjeka.« Ove vrednote govornog jezika svojom stalnom vezom sa zvukom i pokretom u prirodi mogu davati artikuliranim riječima nove vrijednosti, bogate tako riječi i uopće elemente jezičnog izraza, prema tome i sebe same. Vrednote govornog jezika postale su tako izražajni elemenat produbljene ljudske misli i bogatijeg života ljudskih osjećaja, pa su onda, na toj liniji razvoja mogle postati i izraz umjetničke misli, a umjetnička misao-izraz predstavlja, po mišljenju autora, najveći uspon čovjeka.

U okviru ovih osnovnih misli prof. Guberina u potanjoj analizi pokazuje, kako vrednote govornog jezika stvaraju nove semantičke i afektivne vrijednosti. Intonacija, intenzitet, pauza i rečenični tempo zvučni su elementi jezičnog izraza, a mimika i gesti jesu elementi pokreta u jezičnom izrazu. Zvučnim elementima ističemo pojedine riječi, služimo se njima za izražavanje emocionalnosti i za obuhvaćanje jezičnog izraza kao cjeline, dajemo riječi posebni kvalitet. Elementi pokreta jesu »sredstva, koja čovjek može po svom izboru upotrebiti, da bi izrazio kraće ili ekspresivnije, odnosno u isti mah i kraće i ekspresivnije, one iste stvarnosti, koje može izraziti artikuliranim riječima. Ali baš ta činjenica daje elementima pokreta u jezičnom izrazu vrlo različite vrijednosti, koje mogu ići od jednostavnog izražavanja emocija do literarnih i uopće umjetničkih efekata.« Svi ovi elementi vrednota govornog jezika, zajedno sa stvarnim kontekstom, ne pojavljuju se i ne ostvaruju se u jezičnom izrazu jedan po jedan, nego su uglavnom sve vrednote govornog jezika zajedno stalno prisutne u većoj ili manjoj mjeri. One time čine uvijek cjelinu izraza, koji se kao cjelina može osjetiti i u cjelini i u svojim dijelovima.

Autor dalje ističe, da su vrednote govornog jezika na višem stupnju omogućile jezičnom izrazu, da se sjedini s muzičkim tonovima i pokretima, koji su također prirodni zvuk i pokret prerađen od čovjeka, na drugoj liniji izraza. »Medutim, umjetnički izraz, na osnovi artikuliranih riječi, služi se na području umjetničke misli-izraza posebnim kombinacijama vrednota govornog jezika. Umjetnička misao-izraz razvila je dalje vrednote govornog jezika, koje su se već nalazile na višem stupnju u etapi artikulirane riječi ... Povezanost svih elemenata glasa i vrednota govornog jezika, povezanost vrednota govornog jezika i muzike stvorila je ritam, osnovu za svaku umjetničku formu-sadržaj ... Umjetnik artikulirane riječi uzdići će te mogućnosti vrednota govornog jezika na novi stupanj i približiti, pomiješati glas vrednota govornog jezika s glasom muzike ... Tako su umjetnici vrednota govornog jezika, pa i umjetnici jezičnog izraza obuhvatili na izvorima prirodnog zvuka i pokreta svu najdublju problematiku društva, stvorili gigantske ličnosti, formirali svoje misli u najsnažnijem izrazu, obliku.«

Pošto je ovako izložio osnovna načela svojega gledanja na probleme jezičnog izražaja i umjetničkog djela, Petar Guberina u poglavlju o rečenici zaključuje da su vrednote govornog jezika osnovni elemenat ljudske rečenice i da bi stoga gramatička analiza rečenice morala počivati na analizi vrednota govornog jezika. U trećem poglavlju autor prelazi na opće leksikološko, morfološko i sintaktičko područje te govori o važnosti vrednota govornog jezika za razumijevanje riječi u najširem smislu. U četvrtom poglavlju knjige pokazuje kako se teorija o vrednotama govornog jezika i riječi može primijeniti na književni tekst i kako između jezične i umjetničke analize postoje principijelne ograde. I konačno, u petom poglavlju na analizi umjetničkih tekstova Elija Vittorinija, André Gida, Antuna Gustava Matoša i Miroslava Krleže primjenjuje »svoj osnovni princip, da se ritam stalno gradi na vrednotama govornog jezika i da on predstavlja osnovni izraz umjetničke, misaono-osjećajne kreacije, u koncepciji i u izrazu«.

Kao što se vidi, Guberinina knjiga obrađuje za nas zanimljivo područje jezičnog izraza s pomoću prirodnih elemenata zvuka i pokreta i dolazi do korisnih i dalekosežnih rezultata. Pisana nakon upotrebe obilne suvremene naučne literature o ovom predmetu, potkrijepljena brojnim primjerima iz svjetske i naše književnosti, ova će knjiga vrlo dobro doći svima, koji se zanimaju za probleme ljudskoga izraza. I lingvist, i kritik, i literat naći će u njoj korisnih poticaja. Iako u njoj, razumljivo, nije sadržana sva istina i jedini put za proučavanje jezičnog izraza, ipak ona svojom metodom može dati korisnih rezultata i spoznaja, pa stoga valja upoznati njezina načela i iskoristiti ih u analizama jezičnog izraza, i umjetničkoga i neumjetničkoga.