Biblioteka

Petar Guberina: Zvuk i pokret u jeziku

Predgovor

Zahvatiti golemo područje jezičnog izraza s pomoću prirodnih elemenata zvuka i pokreta predstavlja težak i odgovoran posao. Ipak smatram, da nije moguće drugačije shvatiti jezični izraz, bilo neumjetnički bilo umjetnički.

Zato što jezik (jezični izraz kao i izraz uopće) predstavlja permanentno stupanj čovječjeg progresa na svim linijama, mi moramo promatrati jezik u njegovim manifestacijama i u njegovu odnosu prema čovječjoj (društveno-individualnoj) aktivnosti. Mislim, da se vrednote govornog jezika (intonacija, intenzitet, rečenični tempo, pauza, mimika, stvarni kontekst) provlače kroz čitav čovječji progres kao ljudski oblik prirodnih elemenata zvuka i pokreta.

Problematika, koju obrađujem u ovoj publikaciji, dodiruje zbog toga više grana znanosti i umjetnosti. Ipak, materija, koju proučavam, jest jezični izraz.

Čini se na prvi mah, da je studiranje jezičnih pojava mimo ustaljenih gramatičkih forma, nerealno i fluidno. Meni se naprotiv čini, da formalizam u gramatici najviše koči stalni progres u proučavanju jezičnog izraza.

Godine 1939 u knjizi V. L. V. S.1 prvi put sam pokušao razbiti forme, u koje gramatike klasičnih jezika, a prema njima i ostale gramatike, zatvaraju strukture složenih rečenica. Imao sam pred sobom svijetle uzore na području lingvistike i filologije:

F. de Saussurea, Ch. Ballyja, F. Brunota i ostale eminentne učenjake, koji su probijali put misli i rušili gramatički formalizam.

Jedna od osnovnih postavaka, koju sam u tim predratnim godinama – od 1934 dalje – branio, bila je povezivanje jezičnog izraza s mišlju i vrednotama govornog jezika, kako sam jednim terminom nazvao: intonaciju, intenzitet, rečenični tempo, pauze mimiku i stvarni kontekst.

Ovakvi stavovi, koji su teško krčili put pred 15 ili 20 godina, a koje su, u cjelini, zastupali u velikoj mjeri Ch. Bally i predstavnici praške škole – danas su već okosnica, oko koje se često kreću diskusije na međunarodnim kongresima lingvista i filologa (usp. na pr. Kongres Međunarodnog društva za proučavanje francuskog jezika i književnosti godine 1950 u Parizu). Sa svoje je strane Ch. Bally svrstao u drugom izdanju svoje knjige L. G. L. F. (1944) elemente intonacije, mimike, pauze i konteksta u jezični sistem (v. str. 40-48). J. Marouzeau primjenjuje sistematski u knjizi Précis stylistique misaono-stilističku (afektivnu) analizu na gotovo sve ogranke jezične sistematike, i pokušava iznijeti objektivnu vrijednost intonacije.

Iako danas nijedan kreativan lingvista ne negira ulogu vrednota govornog jezika, ipak smo daleko od momenta, kada će se moći formulirati objektivni principi intonacije, intenziteta, rečeničnog tempa, pauze, mimike i stvarnog konteksta (t. j. vrednota govornog jezika).

Rad, koji sada objavljujem, a koji je nastavak mojih dosadašnjih radova na tom području, pokazuje, koliku važnost pridajem vrednotama govornog jezika, počevši od primitivnog ljudskog izraza, pa sve do umjetničkog izraza. Vrednote govornog jezika predstavljaju, po mojem mišljenju, osnovu problema ljudskog izraza i one su lanac, uz čije je karike vezan svaki progres ljudskog rada i svi rezultati ljudske kreativne snage.

Zato sam velik dio svojega proučavanja ljudskog izraza posvetio problemu vrednota govornog jezika i nastojao sam da svoje teoretske principe dokumentiram eksperimentima. Pokusi, koje sam vršio u laboratorijima za eksperimentalnu fonetiku, eksperimentalnu psihologiju i eksperimentalnu fiziku u Parizu, Milanu i New Yorku (služio sam se kimografom, oscilografom i spektrografom) omogućili su mi da dođem do stanovitih eksperimentalnih rezultata koje djelomično i u općoj formi objavljujem u ovoj publikaciji.2

Budući da ne promatram vrednote govornog jezika izolirano ili ograničeno, nastojim u radu, koji sada objavljujem, da primijenim načela o vrijednosti vrednota govornog jezika na neumjetničko i na umjetničko područje. Zato sam zahvatio i čisto lingvističke probleme. Posvetio sam na pr. jedno čitavo poglavlje (II.) problemu rečenice. Nadam se, da sam u tom poglavlju pokazao, da je problem vrednota govornog jezika u rečenici (kao uostalom i u umjetničkom ritmu) samo jedan dio problema zvuka i pokreta u prirodi na višim stupnjevima. Odatle nužda i mogućnost da pristupimo problemu rečenice kao problemu ljudske misli i ljudskog ritma.

Nastojao sam zahvatiti i problem velikog dijela rječničke i sintaktičke građe, u kojima zvuk i pokret na ljestvici razvijenog čovjeka daje često osnovni pečat izrazu. Taj problem studiram u III. poglavlju.

Nemojmo se čuditi, da su neki učenjaci, ma da ne gledaju povezano sve primjene zvuka i pokreta (vrednote govornog jezika), počeli u stanovitoj mjeri miješati zvuk i pokret na umjetničkom i na neumjetničkom području. Toliko je svestrana upotreba vrednota govornog jezika na svim područjima ljudske aktivnosti, da je uistinu teško razgraničiti njihove široke primjene; teško je dodirivati rubove umjetničkog i neumjetničkog izraza, teško je biti na područjima, koja su povezana, a ne porušiti njihove međusobne ograde, koje su često vrlo labilne. Ali takvo stanovište, t. j. stanovište koje asimilira umjetničko i neumjetničko područje, ne može biti, po mojem mišljenju, ni točno ni plodno pri proučavanju lingvističke i umjetničke vrijednosti jezičnog izraza. Stoga sam u IV. poglavlju (Primjena vrednota govornog jezika i misaone analize na književne tekstove) nastojao pokazati, koja je, po mojem mišljenju, posljednja granična točka lingvističke analize. U isto sam vrijeme htio iznijeti svoje mišljenje, na koji način treba pristupiti analizi teksta, specijalno na području (složenih) rečenica. Nastojao sam ilustrirati u tom poglavlju (IV.), kako se može primijeniti na literarni tekst objektivna vrijednost vrednota govornog jezika, koja se pojavljuje u uskoj povezanosti s riječima. Pokušao sam pokazati, da je analiza literarnog teksta uspješna samo onda, ako se ispravno shvate vrednote govornog jezika i misaona vrijednost jezičnog izraza. S pomoću takve metode želio sam riješiti problem lingvističko-stilističkog i umjetničkog (estetskog) kriterija.

Analiza je namjerno izvršena na ograničenom jezičnom području, rečenicama, i to zato, što se o rečenici govori detaljno u samom radu (v. II. poglavlje), ali i zato, što rečenice tretiraju općenito formalistički i autori, koji savjesno i ozbiljno postavljaju zadatak da izvrše analizu literarnog teksta bez obzira na gramatičke forme. Na tom su području najslabiji rezultati u svjetskoj znanstvenoj literaturi , kako možemo zaključiti čitajući najnovije radove G. Galicheta (Gramm. psych.) i G. Devota (Stilistica), koji su u analizi literarnih tekstova pokazali na svim drugim područjima, osim na području rečenice, smionost u načelima i oštrinu u opažanjima.

S pomoću vrednota govornog jezika pokušao sam također riješiti problem ritma u njegovoj osnovi. To je svakako najinteresantnija, ali i najproblematičnija tema ove publikacije. Pristupio sam, analizirajući ritam umjetničkih odlomaka ili umjetničkih djela (v. I. poglavlje 2. dio i čitavo V. poglavlje), da formuliram na matematski način principe i zakonitosti. I ondje, gdje je to proučavanje i moje sadašnje uvjerenje dostiglo – po mojem mišljenju – objektivan karakter, želio sam ostati doslovno vjeran svojemu osnovnom principu, da je ritam: zvuk i pokret – u prvom redu – kreativnog ljudskog mozga. Stoga se nisam htio služiti brojkama, kao što je to na pr. činio P. Servien (Rythmes; Science Poésie), izlažući svoja shvaćanja o ritmu, koja je veoma cijenio P. Valéry, i u kojima, po mojem mišljenju, ima dosta istine. Smatram, da je visoko razvijen stupanj vrednota govornog jezika – koji prelazi i u muzičke tonove – sam po sebi negacija svake uže forme, koja se ponavlja mimo kreativne umjetničke misli. Nije nikome nepoznato, da isti motiv može biti obrađen različitim ritmom, bilo da sam umjetnik svaki put drugačije prilazi svojoj materiji (odnosno materija njemu), bilo da različiti umjetnici vibriraju različitim ritmom pri jednom, na oko jednakom objektivnom fenomenu, u koji se, međutim, uvlači umjetnikova ličnost s individualnim ritmom.

Lingvisti i učenjaci mogu i moraju zaći vrlo radikalno u sve probleme ljudskog izraza, dakle i u umjetnički ritam, ali se onda treba oboružati metodama, koje premašuju lingvistička, psihološka ili akustička područja. To je vrlo teško, i zato će problem umjetničkog ritma još dugo ostati samo eksperimentalno područje.

Smatram, da je i V. poglavlje ove knjige, u kojem iznosim odnos između ritma i umjetničke misli-izraza, isto tako samo jedan pokušaj da se prodre u bit umjetničkog stvaranja, na osnovi gotovog umjetničkog izraza i nekih objektivnih principa.

Želim ovdje upozoriti čitaoce, da se ni u V. poglavlju – kao ni u ostalim dijelovima, koji dotiču problem ritma – ne radi o pokušaju da se fiksira ili "regulira" umjetnički izraz, da se asimilira umjetnost i gramatika (bez formalističkih pravila). Kazao sam već, da branim suprotno stanovište. Ali u ovim se analizama radi o proučavanju gotovog umjetničkog izraza, koji predstavlja u isto vrijeme umjetničku misao-sadržaj. Mi možemo pristupiti nekom gotovom djelu različitim metodama, u cilju da ga proučimo. Rezultati će svaki put pokazati, da li je djelo dobro shvaćeno i interpretirano. Prema tome je i studiranje gotovog umjetničkog djela u jezičnom i na osnovi jezičnog izraza (umjetničkog) samo jedan put da se uhvati jedinstvo misli-izraza (izraza-misli). Jedinstvo između ritma (u nastajanju) u umjetničkoj misli i ritma u umjetničkom izrazu za mene je ogranak onoga velikog jedinstva, koje postoji uopće između misli i izraza.

Koliko sam uspio u ovome radu izraziti stvarnost umjetničkog ritma, sudit će sami čitaoci. Sa svoje strane, mislim, da bi principi, koje iznosim, mogli da se još dalje razrađuju, i da bismo tim putem mogli ući u čvor problema.

Prema tome iznosim u ovoj publikaciji principe i široku primjenu zvuka i pokreta (vrednota govornog jezika) na području jezičnog izraza. Dok u prvom dijelu govorim o velikom i plodnom putu vrednota govornog jezika na svim područjima, s naročitim obzirom na ritam, ostala su poglavlja posvećena problemima, koji su direktno povezani s ovim principima i predstavljaju u stanovitom smislu primjenu tih principa na pojedina lingvistička i lingvističko-umjetnička područja. Budući da su vrednote govornog jezika usko povezane s izražajem emocionalnosti, u pojedinim sam poglavljima obratio naročitu pažnju stilistici, kao nauci o izražaju afektivnosti (v. II. i III. poglavlje).

Tako sam obuhvatio u ovoj publikaciji materiju, koja se s jedne strane odnosi na jedinstvo opće upotrebe zvuka i pokreta (vrednota govornog jezika), a s druge se strane odnosi na posebna područja – pa i na umjetnički izraz – u kojima se očituje snažna uloga vrednota govornog jezika.

Smatram, da na taj način ovaj rad pravi zaokruženu cjelinu. Ipak, kao što će se vidjeti iz izlaganja o zvuku i pokretu u prirodi i u jezičnom izrazu (v. I. poglavlje), ovaj je rad u uskoj povezanosti s problemima ostalih jezičnih pojava, o kojima govorim u svojim drugim radovima. U svim radovima stalno dokazujem, da je jedinstvo jezičnog izraza osnovna karakteristika ljudskog izraza u formi jezika.

Zato dajem ovome radu i nekim svojim drugim radovima zajednički i širi naslov "Problemi ljudskog izraza".

Bilješke

1 Vidi za ovu kraticu, kao i za ostale, Bibliografiju.

2 Detaljni teoretski zaključci na osnovi eksperimenata, koji zahvaćaju područja svih tipova rečenica i emocionalnog izraza, predmet su posebne knjige, koja će, nadam se, moći također biti uskoro publicirana. Tom ću prilikom objaviti i fotokopije eksperimenata.