E-biblioteka

Stil u »Jeziku« (1952–1982)

Pasiv u Krležinu »Hrvatskom bogu Marsu«

Jezik, 1970/71, god. 18, br. 4, 97−105; br. 5, 140−150.

U Florschützovoj »Gramatici hrvatskoga ili srpskoga jezika« ima jedna, po mome mišljenju, prilično nespretna formulacija o upotrebi pasiva: »Kako hrvatski jezik ne voli pasiv, mjesto njega se često upotrebljava 3. lice množine aktivnoga glagola, gdje treba uvijek pomišljati subjekt ljudi. Hvale me (ljudi) mjesto: Bivam hvaljen (od ljudi).«1 Naime, prenaglašeno je ono da hrvatski jezik ne voli pasiv. Čini se da je upravo ta formulacija skrivila stanovitu averziju prema pasivu među mnogima koji inače s pravom revnuju za jezičnu čistoću. I danas, kada Florschützova »Gramatika« nije obavezan srednjoškolski udžbenik, uz učenikovu pasivnu rečenicu često nalazim nastavnikovo upozorenje: »Zamijeni pasiv aktivom. Pasiv nije u duhu našeg jezika.« A pomnije proučavanje učenikova teksta gdjekad pokaže da nije u pravu profesor nego učenik. Premda svi gramatički i drugi jezični priručnici koji utječu na našu jezičnu praksu daju pasivu mjesto koje mu pripada,2 ova pojačana nesklonost prema pasivnim konstrukcijama nije iščeznula. Događa se, na primjer, da se progoni čak i sam pasivni glagolski pridjev tvrdeći da »hrv. jezik, kad god može, izbjegava porabu trpnih glagolskih pridjeva.«3

Nasuprot ovom potiskivanju pasiva traje u našoj jezičnoj praksi i druga krajnost: razmetanje pasivom, a s tim je u vezi i porast gramatičkih pogrešaka u pasivnim rečenicama. Rekao bih da je jedan od jakih korijena obiju krajnosti i u našim normativnim gramatikama. Sintaksa pasivnih oblika nije razrađena, dana su samo osnovna pravila koja ne pružaju precizan odgovor na pitanje: Kad je pasiv potreban? Nameće se i nekoliko drugih pitanja: Kakav je odnos između pasivnih oblika tvorenih pomoćnim glagolom biti i onih gdje se upotrebljava glagol bivati (hvaljen sam i hvaljen bivam)? Ima li razlike u upotrebnoj vrijednosti pasivnih konstrukcija s trpnim pridjevom i povratnim glagolom? Kada je opravdana upotreba pasiva s izrečenim vršiteljem radnje? Je li pasiv sintaktička nužnost ili samo stilska mogućnost?

Da bi se na ova i na druga pitanja moglo pouzdano odgovoriti, valjalo bi proučiti opsežniju literaturu: jezik beletristike, novina, administrativnih spisa, stručnih djela, publikacija iz različitih područja čovjekove djelatnosti, pa i govoreni jezik (radio, televizija, film, javni skupovi). Na temelju dosad utvrđenih gramatičkih normi i manjeg broja beletrističkih i udžbeničkih knjiga u »Pregledu gramatike hrvatskosrpskog jezika«4 pokušao sam dati odgovor samo na jedno od ovih pitanja.

Polazeći od poznate postavke da je pasiv, a to uz male izuzetke, vrijedi i za pasivnu konstrukciju s riječcom se, potreban kad god se ne može ili ne želi iz bilo kojega razloga imenovati vršitelj radnje, naveo sam sedam takvih razloga za neizricanje vršitelja radnje. Potvrde za svih tih sedam razloga našao sam i u Krležinim djelima. Tom prilikom ustanovio sam da je Krležina zbirka novela »Hrvatski bog Mars« (bez »Hrvatske rapsodije«) prilično bogata pasivom.5 U šest novela ima preko pet stotina rečenica s pasivnim predikatom. Uzet je u obzir i pasiv s riječcom se, ali bez onih primjera gdje ulogu subjekta ima zavisna (subjektna) rečenica. Naravno, u usporedbi s brojem aktivnih rečenica ta brojka nije velika, ali ako se usporedi s brojem pasivnih konstrukcija u djelima drugih naših pisaca, onda nije pretjerano govoriti o obilju pasiva u »Hrvatskom bogu Marsu«.6

Ta su me zapažanja potakla da potanje proučim upotrebu pasiva u šest novela iz spomenute zbirke.7 Posebno sam želio odgovoriti na ova pitanja:

I. Potvrđuje li Krleža navedene razloge za neizricanje vršitelja radnje u pasivnim rečenicama? II. Koji se glagolski oblici najčešće pojavljuju u pasivu? III. Kakav je odnos između prezenta, perfekta i pluskvamperfekta u pasivu s trpnim pridjevom? IV. Kakav je omjer i odnos između dviju mogućnosti izricanja pasivnog stanja? V. Izriče li se u pasivu i vršitelj radnje te ima li odudaranja od gramatičke norme? VI. Je li pasiv stilogeni element i zašto je tako čest u »Hrvatskom bogu Marsu«?

I. U »Hrvatskom bogu Marsu« Krleža potvrđuje svih sedam razloga za neizricanje vršitelja radnje u pasivu:

l. Autor ne želi isticati vršitelja radnje iako je on poznat.

Ova historija jednog detalja Bitke kod Bistrice Lesne napisana je u počast pokojnoga gospodina Peseka Mate i šestorice mrtvih domobrana ... (BBL, 9).

Budući da se zna tko je autor pripovijetke, zna se i tko je napasao ovu historiju. Smisao je: Ovu historiju ... napisao sam u počast ... Moglo bi se reći da autor izbjegava pisanje u prvom licu iz konvencionalne skromnosti. Međutim, pasivna konstrukcija, ne ističući vršitelja radnje, dopušta nam, čak nam sugerira da rečenični sadržaj shvatimo šire: nije Krleža pisao ovu historiju, pisala ju je sudbina našega kajkavskog seljaka i autor je, slikovito govoreći, samo mehanizam kojim upravlja ruka historije. Tako je pasiv ovdje ekspresivniji od aktiva i nije samo sintaktička mogućnost nego i stilističko sredstvo.

Da se pozovu potčasnici? (KUDN, 178)

To razmišlja satnik Ratković. On je taj koji bi morao pozvati potčasnike. Smisao je rečenice, prema tome: Da pozovem potčasnike? Zašto satnik sam sebe obezličava? Zato što njegov zov nije − njegov zov, nego zov Njezina Veličanstva Vojske, koja je dijelom i u satniku utjelovljena. Pasiv dakle sugerira poistovjećivanje oficira s vojskom kao ustanovom.

Radi sličnog poopćavanja izbjegut je vršitelj radnje i ovdje:

I dolaze misli, da bi najbolje bilo da se sve baci kvragu. (KUDN, 95)

Smisao je zapravo ovaj: I dolaze misli Ratkoviću da bi najbolje bilo da on, Ratković, sve baci k vragu. Citirana rečenica istrgnuta je iz konteksta gdje Ratković, analizirajući svoj položaj, filozofira o životu, o suvremenom svijetu. Svoj problem i svoje raspoloženje proteže na čovjeka uopće, kao što se vidi iz rečenica što slijede: I sablja i ostruge i dolama, pa da se poživi kao čovjek! Ali koji čovjek i kakav čovjek i gdje?

Predao mu lakaj depešu priorata visokog reda, da je proglašena mobilizacija. (BPB, 272)

Zna se tko je proglasio mobilizaciju (car), ali kako nominalni proglasitelj nije i jedini uzročnik, nego samo predstavnik onih sila koje rat forsiraju, autor se odlučio za bezličnost, uopćavanje.

… pa je počeo da nešto »fufla« o smrti majke domobrana Trteka, smrt koje je potvrđena općinskom štampiljom u telegramu. (TD, 197)

Autor je mogao imenovati vršitelja radnje: općinskog pisara ili bilježnika, koji je možda bio i čitljivo potpisan, s punim imenom i prezimenom. Ali kako će za vojnu vlast biti važan neki bezlični činovničić kad za satnika Ratkovića nije dovoljno autoritativna ni sama općina da bi respektirao njezine potvrde i žigove.

Oficiri su čekali telefonske zapovijedi, a ljudima je dan odmor. (BBL, 24)

Zna se tko je dao odmor: zapovjednik čete. Autor ga ne imenuje jer nije važan naredbodavac, nego situacija u kojoj se četa nalazi.

2. Vršitelj je poznat jer je u prethodnom tekstu već bio imenovan, za potpunosti jasnoću rečenice ne treba ga ponovo spominjati.

Tamo je on, Ratković, nazvan tatom. (TD, 261)

Iz prethodnog teksta zna se da je Franjo Skomrak u svom pismu nazvao Ratkovića tatom. Rečenica bi mogla biti i aktivna: Tamo je njega, Ratkovića, Skomrak nazvao tatom. Ali autorov pasivni izbor ima dvije prednosti: Skomrakova moralna kvalifikacija oficira Ratkovića nije samo njegova. Njegovom rečenicom govore svi Ratkoviću podređeni domobrani. To osjeća i sam Ratković. Naime, navedena rečenica dio je Ratkovićeva razmišljanja. Pasivnost rečenice nadalje sugerira čitaocu da Ratković sebe smatra žrtvom, trpnom ličnošću, ali ipak subjektom, a ne objektom.

Sve je zapisano na tim tabelama. (KUDN, 62−63)

Iz konteksta se vidi da je autor tabela satnik Jugović. Obezličavajući, isključujući vršitelja radnje, autor ističe samu radnju i njezin predmet.

Ne haje taj domobran za to, što je mimohod, niti za to što je zapovjeđen glavokret pred gospodinom pukovnikom. (TD, 187)

Glavokret je zapovjedio poručnik Mayer. To je rečeno na početku novele, ali sada kad se radi o nemarnom domobranu, koji ne reagira na zapovijed, više nije važan zapovjednik. Važno je samo što se zapovijeda i kako se zapovijed izvršava.

Sva njegova tužna historija spomenuta je u frazi gospodina doktora, da imade »dosta ranjenih«. (DJ, 315)

I ovdje je moguća aktivna varijanta: Svu njegovu tužnu historiju spomenuo je gospodin doktor ... Smisao bi ostao isti, ali ne i psihološki učinak. U pasivu Jambrekova tužna sudbina kao subjekt rečenice dobiva na važnosti, postaje istaknutija.

3. Vršitelji radnje ne imenuju se kad su brojni i različiti, nerijetko i anonimni, pa ih je teško obuhvatiti jednostavnim sintaktičkim skupom.

i muži jesu bokci, kada ih je sam Gospodin Bog bokcima stvorio, i tako je zapisano na farofu i na katastru ... ( BBL, 10)

Teško bi bilo pobrojati sve one društvene kodifikatore feudalizma i kapitalizma koji su pisanim i nepisanim uredbama propisivali seljaku položaj siromaha.

Sve krvavo razbojničko iskustvo ove naše kugle zgusnuto je u takvom jednom Vježbovniku ... (KUDN, 59)

Autori vojnih vježbovnika habzburške monarhije od križarskih ratova do prvog svjetskog rata brojni su, a mnogi vjerojatno i anonimni.

Gotovo cijela satnija zavjetovana je bezbrojnim svecima ... (KUDN, 84)

Domobrani su se sami zavjetovali, ali su ih zavjetovale i njihove majke, žene, zaručnice, sestre, kćeri.

Zamata se ta regrutska roba u reglemanske tirade, propise i paragrafe, da se ne bi roba pokvarila od zraka i od revolucionarne epidemije ... (KUDN, 128)

Tko to regrute »brani« od svih mogućih nepoželjnih utjecaja? Oficiri, podoficiri, vojna administracija, autori vojnih vježbovnika i sličnih priručnika, cjelokupni vojno-upravni mehanizam jedne monarhije i jednog društvenog sustava. Sve to vrijedi i za ovu rečenicu:

I takvim se metodama satire ta prokleta zagorska puntarska krv. (KUDN, 164) Posazidale se po dolinama crkve i kaznionice ... (BBL, 13)

Tko je to zidao? Zidari, majstori, seljaci. Da, ali zidali su ih i oni koji su bili investitori, osnivači, naredbodavci.

4. Vršitelji radnje su prirodni i društveni zakoni.

Mišičje je u Jambreka bilo osobito plastično razvijeno, stegna simetrično modelirana kao mramorna. (DJ, 323)

On je nabijen ambicijom bržeg avansmana ... (KUDN, 100)

a lice joj poliveno rumenilom vatre. (KUDN, 120)

Da bi se mogao imenovati vršitelj radnje u ovim i sličnim primjerima, trebalo bi poznavati prirodne i društvene zakone koji čovjeka nabijaju ambicijom, potiskuju mu krv u lice ... Ovamo idu i primjeri gdje bi se moglo reći da je vršitelj radnje život, sudbina, društveni poredak:

Domobran je izručen silniku ... (KUDN, 132)

Valjda je tako bilo suđeno. (SFK, 358)

jer je sve to bilo suđeno. (SFK, 377)

to je još ovoga trenutka, godine 1916, prikriveno neprozirnim velom tame. (KUDN, 107)

5. Vršitelji radnje nisu poznati.

Sav je novac odnesen; sve je popljuvano ... (TD, 208)

Lampa je na zahodu razbita! (TD, 203)

Okna su polupana, pa je propuh ... (SFK, 340)

Počinitelj ovih djela u času kada se o njima govori još uvijek je nepoznat, a može se dogoditi da ne bude nikad otkriven.

6. Vršitelj radnje u aktivnoj rečenici bio bi kakav opći subjekt: ljudi uopće, ljudi određenog kruga ili zanimanja, svi na koje se neka radnja može odnositi:

u ratu se kuće pale, a cigle se ne peku. (KUDN, 141)

Zapovijed treba da se izvrši ... (TD, 228)

Regrut se može podojiti kao krava ... (DJ, 297)

Taj znameniti »na prevjes« može se rastaviti na sastavne djelove. (KUDN, 167)

Gnoj treba da se ispod njih ostruže i da im se nastre i da se marva očešlja ... (BBL, 10) jer je sve fabričko skupo, pa mora da se nategnu sve sile, da ne bi krepao čovjek gol i bos ... (BBL, 10−11)

Žrtvi se svežu ruke krstopletom na leđima, pa se tijelo posebnom uzicom digne tako, da se vršci nogu jedva dotiču zemlje, i da cijelo tijelo leži na unakrst sapetim rukama. To rađa bolove u podlaktici i zglobovima i ti se bolovi teško podnose. (TD, 222)

Kao što se vidi iz tih primjera, takvom se konstrukcijom izriču opće istine, gnome, maksime, pouke, upute, propisi, zapovijedi. Zato dolazi često uz glagole treba, mora se, može se.

Sam Gospodin Bog dozivao se kao posljednja instancija ... (BPB, 286)

i razbijale se pune pivske flaše. (BPB, 281)

U oba primjera vršitelji su radnje pacijenti barake Pet Be, ali je teško reći da li svi ili samo neki. Bez obzira na stvaran broj ranjenika koji svojim ponašanjem stvaraju opće raspoloženje bolničkog odjela, jer opći ton može nametnuti i manjina, autor generalizira, poistovjećuje nosioce tog općeg tona s cijelom barakom. (Usporedi: − Pst! Pst! − buni se baraka i psiče iz tmine.) Ovakav opći vršitelj radnje posebno je čest uz glagole čuje se, sluša se, vidi se, razabire se, osjeća se i sl. Tu se radi o sjetilnim zapažanjima koja su na određenom prostoru i u određenom vremenu dostupna svakome tko može čuti, vidjeti, osjetiti:

U jedva zamjetljivim obrisima vidjele se sive mrlje ... (KUDN, 47)

Već dva dana čuju se topovi ... (BBL, 24)

Jedva se razabiru samo glomazne bijele gromade kasarna na kraju Ilice ... (KUDN, 165)

još se i sada pozna trag ugriza duboko u kosti. (BBL, 25)

Osjećao se golem masiv šumski lijevo i desno od puta ... (BBL, 24)

7. Vršitelj radnje nije važan, nego kvaliteta koju subjekt ima kao trpitelj određene radnje. Tu je samo s pomoću konteksta moguće razlučiti glagolski predikat u pasivu od pridjeva koji je tek porijeklom pasivni glagolski pridjev (Rastresen je! − SFK, 352).

Ja sam se javio dobrovoljno i ja sam dekoriran ... (TD, 211)

Kontekst dopušta oba tumačenja: l) mene su dekorirali, 2) imam dekoraciju (stoga sam vredniji)! Time je izabrana mogućnost polivalentnija, funkcionalnija, prema tome i ekspresivnija.

Nije hipnotiziran! (SFK, 352)

Temeljni smisao ne bi bio okrnjen da je autor upotrijebio aktiv: Nije ga hipnotizirao! (To konstatiraju gledaoci.) Ali pasivnim pridjevom jače se ističe stanje u kome se nalazi Franjo Kadaver, a ujedno zadaje i obavijest o izvršenoj radnji.

Sav je novac odnesen, sve je popljuvano ... (TD, 208)

posebna vrsta poetski nastrojenih ljudi, koji su rađeni samo za patnju ... (SFK, 357)

A ovi naši zagorski kmetovi, koji ni formalno nisu oslobođeni svog kmetstva ... (KUDN, 70)

Zlo je kod momčadi, koja nije izvježbana, kad izgubi korak. (KUDN, 79)

Svi pasivi u ovim primjerima mogli bi se zamijeniti aktivom (novac su odnesli, koji su se rodili, koje nisu oslobodili), ali bi tada bila prenaglašena aktivnost, a nametala bi se i potreba za izricanjem vršitelja te aktivnosti. Međutim, ne mogu se ovi pasivni pridjevi shvatiti niti kao pravi kvalitativni pridjevi iako kvalitativnost u određenoj mjeri ističu. Da je Krleža htio potpuno zanemariti akciju koja je prouzročila stanovitu kvalitativnost trpitelja, mogao je upotrijebiti i kakvu treću mogućnost, kao na primjer u posljednjoj rečenici: Zlo je kod neuvježbane momčadi kad izgubi korak ...

II. Prema našim gramatikama pasiv može imati sve glagolske oblike koji se tvore od glagola biti i bivati. Krleža u ovim novelama tvori pasiv samo s pomoću glagola biti, a za tvorbu s glagolom bivati nisam našao primjera. Budući da nema primjera samo za pasivni imperfekt i za oba glagolska priloga, može se reći da su norme naših gramatika i u »Hrvatskom bogu Marsu« potvrđene. Naime, ni u aktivu Krleža ne upotrebljava imperfekt, a ni glagolski prilozi u citiranom djelu nisu česti.

Za aorist u Krležinim novelama vrijedi što sam rekao za imperfekt: u aktivu ga nema. Međutim, mimo očekivanja, Krleža je u »Hrvatskom bogu Marsu« ipak upotrebio i jedan pasivni aorist:

i tako bi u trećem be razredu stvorena satnijska brijačnica »od ničega«. (TD, 194)

Tu pasivni aorist ima vrijednost stilema, jer je očito da imitirajući biblijski stil autor ironizira »stvaranje« satnika Ratkovića »iz ničega«. To stvaranje »iz ničega« sastoji se naime od školskih ploča, pokućstva i rada vojnika stolara.

Osim aorista vrlo je rijedak i pasivni imperativ, što je i razumljivo kad se zna da u zapovijedanju mora biti poznat vršitelj radnje. U Krleže pasivni imperativ dolazi svega triput: dvaput krnji u molitvenim rečenicama: Blagoslovljen plod utrobe tvoje − Isus! Bolagoslovljena ti među ženama. (SFK 339) i jedanput potpun, ali u arhaičnoj formi: i njihov djed i pradjed živjeli su tako (ne budi im potuženo). (BBL, 9−10)

Ako izuzmemo prva dva primjera jer su citati iz poznate molitve, treći ne možemo mimoići jer je odlika Krležina pisanja i jer potvrđuje stilematsku vrijednost pasiva. U ovom obliku imperativa izražava se i kajkavsko porijeklo seljaka o kojima je u noveli riječ, jedna njihova navika (da pri spomenu imena pokojnika izgovore i koju molitvenu frazu) i crta mentaliteta.

Nisu naročito česti futur (Vagoni će biti zaključani, vezani ćete biti svi, kao psi! TD, 217), svršeni vid prezenta (Princip je da vodovi budu izravnani sami u sebi! KUDN, 137), kondicional (kada bi bili zapovijedani dvoredi desno, onda se Vid Trdak oko Rucnera okretao kao krilo oko vratnice, BBL, 27) i infinitiv (Između menaže i smrti postoji još jedna, treća varijanta, a ta je: biti ranjen. DJ, 312).

Svršeni prezent pomoćnoga glagola biti u pasivu ima samo svevremensku, a ne i pravu futursku funkciju:

I kad netko bude smješten u treću grupu, onda već baraka Pet Be znade kakva je stvar ... (BPB, 274)

Valja zabilježiti i jednu pogrešnu upotrebu pasivnog futura, makar je za ovo ispitivanje irelevantna:

Takav pacijent nije smio naprosto da umre, jer je Njeno Visočanstvo s takvim pacijentima računalo kao sa svojim metafizičkim dobrim kartama, koje će izigrati na posljednjem sudu, kada će se kod zelenog sukna vagati njena duša ... (DJ, 321−322)

Teško je ovaj futur u zavisnoj rečenici braniti stilskim razlozima jer rečenica s futurom egzaktnim (kada se bude kod zelenog sukna vagala njena duša) ne bi mijenjala smisao, a ni ritmička ni zvučna struktura, kao ni emocionalna sfera rečenice ne zahtijevaju kršenje gramatičke norme.

Konstrukcija s povratnom zamjenicom dolazi samo u 3. l. jednine i množine svih glagolskih vremena i načina. Kod Krleže je takva zamjena za pasiv pretežno u prezentu (160 puta) i perfektu (47), dok su futur (8) i kondicional (6) rijetki. Razumljiva je čestota prezenta ovakve konstrukcije kad znamo da Krleža ne upotrebljava pasiv s prezentom bivam (bivam hvaljen). Osim toga prezent za izricanje prave sadašnjosti rijedak je i u konstrukciji s povratnom zamjenicom, jer ga u dijalozima nema, a u opisu je uvijek zapravo historijski prezent. Moglo bi se govoriti o pravoj sadašnjosti kad takav prezent dođe u unutarnjem monologu:

Čini mu se nepravda! (KUDN, 91)

Najčešća je sintaktička služba ovakvog prezenta izricanje prošlosti i svagdašnjosti:

a) pripovjedački prezent:

I vidi se sjaj cigarete. (TD, 256)

te se čuju bisernice, basovi i berde ... (SFK, 367)

b) svevremenski prezent:

I takvim se metodama satire ta prokleta zagorska puntarska krv. (KUDN, 164)

Kad se hodni transport sprema, puške se napadno kradu. (TD, 192)

Pa zar se tako nosi puška u rojnoj pruzi? (KUDN, 49)

Nešto se rjeđe tim prezentom izriče budućnost. S relativnim futurskim značenjem dolazi uglavnom u zavisnim rečenicama:

Još samo dok se razdijeli cvibak, idemo, stari! (DJ, 307)

Ima i primjera za prezent koji u zavisnoj rečenici ima imperativno značenje: i tako je izdao zapovijed da se fronta drži. (BBL, 36)

traže da se Svetec otkrije ... (SFK, 335−336)

U perfektu je ova konstrukcija za izricanje pasivnog stanja najčešće onda kada su i aktivni predikati u kontekstu u tom glagolskom obliku:

Brenčao je telefon, isplaćivao se novac, fasovala se municija i dvopek i rum ... (TD, 324)

nije više bilo zastava ni cvijeća, nego se prevaljivali kotlovi s gulašem ... (BBL, 23)

Ostali glagolski oblici vrlo su rijetki:

futur: Uzet će se zastave crvene ... (SFK, 370)

kondicional: Treba tu osobita metoda, da bi se išibali ovi klonuli živci ...

U »Hrvatskom bogu Marsu« nema primjera za aorist, imperfekt, pluskvamperfekt, futur egzaktni, kondicional prošli i imperativ s povratnom zamjenicom, a to se uglavnom slaže s Krležinom upotrebom tih oblika uopće i u aktivu i u pasivu.

III. Obično se kao osebujnost našega pasiva ističe mogućnost da se istim oblikom izriču dva glagolska vremena: prezent ili perfekt (hvaljen sam) i perfekt ili pluskvamperfekt (bio sam hvaljen). Trpni pridjev s prezentom pomoćnoga glagola u nesvršenom vidu Krleža u ovom djelu upotrebljava kao pravi prezent samo u dvjema sintaktičkim mogućnostima:

a) sa svevremenskim značenjem:

Kad je kostur dobro postavljen, onda se i meso satnijske gomile slijepi pravilno. (KUDN, 115)

b) kad je radnja izvršena u prošlosti vidljiva i u sadašnjosti, tj. kad pasivni pridjev dolazi zapravo u pravoj pridjevskoj funkciji:

Ljudi su zbunjeni. (KUDN, 52)

samo napišem pismenu izjavu i stvar je riješena! (KUDN, 121)

I mada je ustvari bilo strašno ležati na leđima, i biti odsječen i osjećati to, kako si odsječen ... (DJ, 325)

Nije to ništa izmišljeno! To je sve propisano. (KUDN, 58−59)

Izuzevši ovakve primjere, pasiv tvoren pomoću trpnog pridjeva i nesvršenog prezenta glagola biti uvijek znači prošlu radnju:

Oficiri su čekali telefonske zapovijedi, a ljudima je dan odmor. (BBL, 24)

Sve je to već milijardu puta zapisano od biblijskih do domobranskih dana i opet će se zapisati. (TD, 242)

Prema tome ovaj pasivni lik, s prezentom pomoćnoga glagola biti, dolazi samo u modalnoj i relativnoj upotrebi, a prava se sadašnjost njime ne izriče.

Lik s perfektom glagola biti može biti i pasivni perfekt i pasivni pluskvamperfekt. Nije lako odrediti kad je jedno, a kada drugo, ali je očito da se može smatrati perfektom:

a) kada trpni glagolski pridjev ima pravu pridjevsku funkciju:

Živci Rucnerovi nalazili su se davno u prilično rastrovanom stanju i bubrezi su mu bili istrošeni kao podrto rešeto. (BBL, 26)

i u Milanu je bio opet uhapšen tri tjedna. (TD, 239)

b) kad je u pravoj glagolskoj službi, ali u kontekstu s više predikata u aktivnom perfektu:

i bogme su ti naši junaci mnogo stotina i stotina kilometara proputovali vozom i pješke i mnogo se najaukali po špitalima i zatvorima i mnogo istina spoznali do onog nedjeljnog jutra, kada im je bilo suđeno da padnu jedan za drugim kod Bistrice Lesne, u navali na kotu tristatrinaest. (BBL, 15)

Može se smatrati perfektom taj lik i onda kad ga pisac upotrebljava da bi istaknuo minulost, proteklost radnje, iako to može biti i funkcija pluskvamperfekta:

Toliko je pacijenata veneričnog C »aptajlunga« okolo pilo svaku noć, da je stražama bila izdana naročita zapovijed, da se puca; to je bilo oglašeno po svim cimerima. (SFK, 338)

U oba primjera mogao bi se bez štete za smisao perfekt zamijeniti prezentom, ali ponavljajući pridjeve bila, bilo autor kao da posebno insistira na minulosti. Tako i ovdje:

niti je pričuve bilo, niti su patrole bile izaslane, niti je bilo komande ... (KUDN, 47−48)

Perfektom, a ne pluskvamperfektom može se smatrati taj lik i ovdje:

i gleda desno ukočeno, jer joj nije bilo komandirano da digne glave i da ne gleda desno. (TD, 187)

U kontekstu s pripovjedačkim prezentom dovoljan je za isticanje apriornosti neke radnje perfekt (u aktivu: nisu joj komandirati) i nema potrebe da se to postiže pluskvamperfektom (u aktivu: nisu joj bili komandirali).U ovom je primjeru Krleža doduše mogao upotrijebiti i prezent pomoćnoga glagola (nije joj komandirano), ali tada aposteriornost prve glagolske radnje (gledati) u odnosu na drugu (komandirati) ne bi bila tako istaknuta.

Pluskvamperfektom treba smatrati ovaj lik:

a) u zavisno složenoj rečenici kada se njime izriče prijevremnost radnje jedne rečenice prema radnji druge rečenice:

već je bio određen za šestonedjeljni dopust, kada je pala u bolnicu neka izvanredna komisija. (BBL, 19)

patrole, što su bile izaslane daleko pred četu, vratile su se natrag ... (BBL, 31)

Onoga dana kad je oglašeno bilo da će hodni bataljon sjutradan u jedanaest sati na kolodvor s glazbom ... događaji razvili su se ovim redom. (TD, 183)

Kao kad je putovao prvi put u Jeruzalem, zaplakavši gorko na mramoru Santae Mariae Latinae od tuge, što mu nije bila dana velika sreća, da tu, prije osamstotina godina, posije svoje plemenite kosti ... (BPB, 271)

Gdjekad se na temelju širega konteksta može sa sigurnošću utvrditi da se zaista radi o pluskvamperfektu:

Tako mu je odbrusio u brk. Onda je bio na diviziji njegov spis, kojim je bio predložen za »Verdienst«. (KUDN, 92)

Ovdje pluskvamperfekt (bio je predložen) izriče »pretprošlu« radnju u odnosu na perfekte obiju prethodnih rečenica (odbrusio je, bio je), jer je satnik bio predložen za odlikovanje prije nego je spis stigao u diviziju i prije nego je taj oficir nešto odbrusio svome generalu.

b) u retrospekciji:

On je bio išćuškan: ne na rajonu, gdje te ne vidi nitko (jer što je to soldateski ćuška), nego baš na sredini ulice pred babama i dječurlijom i tramvajem (TD, 242)

Ovo o ćuškanju priča se naknadno, u retrospekciji i lik »bio je išćuškan« ima pluskvamperfekatnu vrijednost u odnosu na razmišljanje domobrana Račića, u kome sjećanje na to ćuškanje budi revolt. Retrospekciju kao razlog nalazimo i u ovim primjerima:

Onaj još prije četrdeset i osam sati najavljeni protuudar velikoga stila doista je uspio, i Rusi su u zoru bili bačeni u jednom zamahu daleko natrag ... Bilo je zarobljeno oko petnaest pješačkih bataljona ...

Nakon opisa atmosfere u baraci Pet Be i iznošenja dijaloga autor objašnjava što se prije toga dogodilo. Istina, ova retrospektivnost ne bi se okrnjila ni prezentom (bačeni su, zarobljeno je), ali je s perfektom (bili su bačeni, bilo je zarobljeno) poslijevremenost prethodno opisanih zbivanja zapažljivija, očitija.

Za pluskvamperfektivnost ovog lika u primjerima retrospekcije govore uglavnom psihološki razlozi, ali ako pokušamo pasiv u tim rečenicama supstituirati aktivom, posumnjat ćemo u te razloge: Onaj još prije četrdeset i osam sati najavljeni protuudar ... doista je uspio, i Ruse su (Austrijanci) bacili u jednom zamahu ... Zarobili su oko petnaest pješačkih bataljona ... Zaista se ne osjeća ni najmanja potreba da se tu umjesto perfekta upotrijebi pluskvamperfekt (Ruse bijahu bacili, bili su zarobili). Naprotiv, u primjerima pod a) vjerojatno bi pluskvamperfekt došao i u aktivu: već su ga bili odredili na šestonedjeljni dopust, kada je pala u bolnicu neka izvanredna komisija.

Ima mnogo primjera gdje je teško kategorički reći da li se radi o perfektu ili pluskvamperfektu, i to su uglavnom rečenice gdje se perfekt može zamijeniti pluskvamperfektom bez ikakve logičke relevancije:

Bilo je tamo uglavnom činovničkim suhoparnim i hrapavim tonom ispripovijedano, kako je patrola militerpolicije uhvatila noćas u jedan sat i sedam minuta domobrana vražje regimente Franju Skomraka. (TD, 258)

i bila je izdana zapovijed mašinistima, pa su lokomotive letjele u zrak kao igračke. (BPB, 278)

Mogao bi se u nekima od tih primjera lik s perfektom pretpostaviti liku s prezentom pomoćnoga glagola i iz ritmičkih razloga, ali je odlučnija težnja da se upotrijebi oblik tipičniji za izricanje prošlosti. I činjenica da je u svim tim slučajevima glagolski pridjev (bio, bila itd.) uglavnom na prvom udarnome mjestu govori o psihološkim razlozima: da se naglasi minulost, proteklost zbivanja.

IV. Krleža gotovo podjednako upotrebljava obje konstrukcije za izricanje pasivnosti: pasiv s trpnim glagolskim pridjevom preko 290 puta, a njegovu aktivnu zamjenu s povratnom zamjenicom preko 220 puta.

Iz svega što je već rečeno o pasivnom prezentu u »Hrvatskom bogu Marsu« očito je da Krleža, kad god se radi o jasnim i tipičnim prezentskim službama, tj. kad izriče glagolsku radnju u pravoj ili prenesenoj sadašnjosti, izbjegava pasivni prezent s trpnim pridjevom, nadomještajući ga prezentom povratnoga glagola. Međutim, čestu zamjenu pasivnog prezenta s prezentom povratnoga glagola uzrokuje još nešto: u većini takvih primjera nije važna trpnost, nego uopćenost vršenja radnje. Zato i nije čudo što je tu najviše primjera s glagolima osjećanja (čuje se, vidi se, razabire se, osjeća se, pozna se itd.), moranja (mora se, treba da se) i mogućnosti (može se). Uvijek se takav prezent može zamijeniti pasivnim prezentom, ali da se tada mijenja nešto i u značenju, neka pokaže primjer:

I vidi se sjaj cigarete ... Za ovu rečenicu moguće su tri zamjene u pasivu: I biva viđen sjaj cigarete ... I bude viđen sjaj cigarete ... I viđen je sjaj cigarete ... Prva zamjena sugerira povremenost, a možda čak i svevremenost (biva viđen), druga − svršenost, kratkotrajnost (bude viđen), a treća minulost (viđen je). Nijedna od tih mogućnosti ne izražava trajanje, neprekinutost vizualnog detalja slike (sjaj cigarete), koja teče paralelno s ostalim zbivanjima u kontekstu: A crna figura u pelerini što izlazi iz kuće nešto fićuka. Nekakav talijanski napjev. I vidi se sjaj cigarete. Izlazi viteška maska u pelerini ...

To što smo utvrdili za historijski prezent vrijedi i za ostale glagolske oblike, bez obzira na to da li se radi o glagolima osjećanja, moranja ili kojima drugima:

Perfekt: Brenčao je telefon, isplaćivao se novac ...

Brenčao je telefon, isplaćivan je novac ...

Futur: Uzet će se crvene zastave ...

Bit će uzete crvene zastave ...

Kondicional: Treba tu osobita metoda da bi se išibali ovi klonuli živci ...

Treba tu osobita metoda da bi bili išibani ovi klonuli živci ...

Odgovarajući na pitanje zašto je u ovim i sličnim primjerima autor dao prednost povratnom glagolu, mogli bismo razloge naći i u snazi morfološke asimilacije predikata u neposrednom susjedstvu (brenčao ... isplaćivao se), u ritmičkoj i akustičkoj strukturi rečenice, ali je nesumnjivo najvažnije to što se povratnim glagolom ne ističe toliko trpnost koliko bezličnost. U svim tim primjerima važna je radnja, svojevrsna aktivnost i dinamika, koja se upotrebom pasiva u neku ruku prigušuje, potiskuje. Usporedimo u tom smislu još jedan Krležin primjer s njegovom »pasivnijom« transformacijom:

Tu su cijelu noć plamtjele acetilenke, i krečile se sobe, i prali se hodnici petrolejem, i razlila se sila karbolskih flaša te je cijela ulica do ugla osjetila, da ide general ... (SFK, 340)

Pasiv: Tu su cijelu noć plamtjele acetilenke, i krečene su sobe, i prani hodnici petrolejem, razlivena je sila karbolskih flaša te je cijela ulica do ugla osjetila, da ide general ...

Slikajući svu onu uskomešanost vojne bolnice koja dočekuje generala Krleža niže akcije, radnje koje tu uskomešanost najbolje odražavaju. Trpni pridjevi donekle paraliziraju onu dinamičnost koju dočaravaju radni pridjevi. Osim toga izbor pasivne konstrukcije uvjetovan je i težnjom da se naglasi totalitet vršitelja tih radnji.

Izmjena dviju konstrukcija može se opravdavati i onom »radošću variranja«, ali u Krleže češći su drugi razlozi, pretežno stilski:

Urgirat ćemo, da vam se povisi potpora. Sada će i onako biti povišene potpore. (BBL, 18)

Obje ove konstrukcije pogoduju činovniku s Markova trga da ne mora imenovati vršitelja radnje, jedno zato što bezličnost ne obavezuje, a drugo zato što je to Nepoznati Netko, Svemoćni Netko, bezlični, a ujedno i stoglavi Janus carske birokracije. Povratnim glagolom (da se povisi) najprije se naglašava akcija (povišenje), a onda u drugoj rečenici pasivom se ističe kvaliteta gramatičkog subjekta, trpitelja radnje (povećana potpora).

Slični su razlozi za izmjenu pasiva i povratnog glagola u dijalogu desetnika Kohna i satnika Ratkovića:

− Satnija je cijepljena i protiv kolere i protiv tifusa! Ja imam potvrdu ...

− Nije cijepljena! Kad vam ja velim, da nije, onda nije! Satnija nije cijepljena! Meni je sam gospodin pukovnik rekao da nije! Pol satnije, to jest! I ta će se polovica cijepiti danas poslijepodne! (TD, 196)

U svim tim primjerima moguća je supstitucija: satnija je cijepljena − satnija se cijepila, satnija će se cijepiti − satnija će biti cijepljena. Ima li prednost piščev izbor? Ima. Satnija je objekt (naravno, ne gramatički, nego stvarni, tj. u vojnoj teoriji i praksi), njome se manipulira kao predmetom. Od toga kako se njome manipulira zavisi da li će biti kvalitetna ili nekvalitetna. Satniku je važno znati kakva mu je satnija, za njega ona nije razuman činilac, nego stroj i zato on najprije izbacuje trpne pridjeve: cijepljena, nije cijepljena. Da je upotrebio radni pridjev, prenaglasio bi akciju, a potisnuo kvalitetu dobivenu manipuliranjem. Ali kada zatim donosi odluku da će se popodne satnija cijepiti, više nije potrebno naglašavati tu kvalitetu, nego baš akciju koju treba izvršiti.

V. Dok se uz povratni glagol ne izriče vršitelj radnje, dotle je uz trpni pridjev moguća i konstrukcija s izrečenim vršiteljem radnje. Ako možemo reći da hrvatski jezik ne voli pasiv, onda to zapravo vrijedi za pasiv s izrečenim vršiteljem radnje. To potvrđuju i Krležine novele. Od preko 290 pasivnih predikata samo tri-četiri su s jasno izrečenim vršiteljem radnje.

I biva Jambreku jasno, da je on to zaista napušten od Princeze. (DJ, 329)

Smisao se ne bi ništa mijenjao da je autor upotrijebio aktiv: I biva Jambreku jasno, da ga je to zaista napustila Princeza. Ali Jambrekova prisilna pasivnost, nemoć, napuštenost ne bi bila toliko istaknuta. Trpni pridjev ovdje je izražajniji, stilski funkcionalniji. A važno je imenovati i krivca za to žalosno Jambrekovo stanje.

Baš je »štelung« pao preko cimtora i groblja, te je crkva bila minirana od naših, a mi je prije toga oplijenili. (SFK, 365−366)

I ovdje se mogao izbjeći pasiv (te su crkvu minirali naši), ali je trebalo prvenstveno istaknuti stanje u kojem se crkva nalazila (kvalitativnost), a ne toliko akciju: miniranje. Nužno je bilo imenovati i vršitelja radnje da ne bude zabune tko je minirao crkvu, da li su je doveli u to stanje austrougarski ili ruski vojnici.

Sudeći po ovim dvama primjerima moglo bi se reći da pasiv s izrečenim vršiteljem radnje ima stilematsku vrijednost. Međutim, za ovakvu generalizaciju dva primjera nisu dovoljna.

I činovnici, i žandari, kasarne, i oblasti, općine, spisi, uredi, sve je to u našim junacima izgledalo kao stroj, koji je po gospodi doktorima samo zato izmišljen, da bi se bogečkom životu napipala žila i da bi se prebrojale seljačke vreće i svinje i kobile ... (BBL, 11)

Krležinoj pasivnoj hipotaksi koji je po gospodi doktorima samo zato izmišljen mogu se suprotstaviti dvije mogućnosti:

a) aktivna: koji su gospoda doktori samo zato izmislili

b) pasivna: koji je od gospode doktora samo zato izmišljen

Izbor aktivne varijante uvjetovao bi potrebu da se ovoj rečenici zavisne, namjerne rečenice također stave u aktiv. Međutim, vršitelj radnji u tim namjernim rečenicama nije jednostavan: seljaku nisu pipali žile i vreće prebrojavali samo oni koji su krojili zakone nego i mnogi od onih za koje su zakoni krojeni, teško ih je sve imenovati i zato ovdje odgovara bezličnost, tj. upotreba povratnog glagola. Suprotno tome, vršitelj radnje u relativnoj rečenici nije irelevantan. U onom »po gospodi doktorima« progovara stoljetni jaz između seljaka i gospode koja su »pisala pravicu za seljačku kravicu«, tj. zakone, urbare i propise koji su kmetski život uređivali s mnogo obaveza i malo prava.

Izborom druge, pasivne varijante moglo se izbjeći kršenje norme. U suvremenom našem književnom jeziku vršitelj radnje ne izriče se u pasivnoj rečenici lokativom s prijedlogom po, nego genitivom s prijedlogom od. Je li ovo omaška ili namjerna upotreba gramatičke nepravilnosti? »Hrvatski bog Mars« ne pruža dovoljno primjera da bismo kategorički smjeli odgovoriti na ovo pitanje. Ali kategoričan nam odgovor i ne treba. Ovaj izbor, namjeran ili nenamjeran, vrlo je sretan jer izaziva dojam koji nijedna od onih drugih mogućnosti ne bi mogla izazvati. Lokativ s prijedlogom po u pasivu karakterističan je za jezik hrvatske administracije onoga vremena. U Krležinu tekstu doživljavamo ga kao ironiziranje jezika austrougarske birokracije i soldateske. Stereotipnim frazama i jezičnim nepravilnostima (nerijetko i pravopisom) Krleža ne samo da individualizira govor svojih junaka (pisma palih domobrana, u »Bitki kod Bistrice Lesne«, pismo poručnika Lulića u »Domobranu Jambreku«, npr.), nego ujedno izražava svoj stav (obično ironičan). Tako dakle ova pasivna konstrukcija s lokativom ima vrijednost stilema, bez obzira na to da li joj je tu ulogu Krleža namijenio hotice ili nehotice. Naišavši na izraz koji se još uvijek povlači po našim kancelarijskim spisima čitalac će intenzivnije osjetiti onu pasivnost, rezignirani neotpor seljaka prema svim tim pismenim okovima kojima su ga sputala gospoda doktori.

Ptičekova je molba potvrđena rudarskim satništvom! (TD, 206)

Maretić izričito kaže: »U dobrom narodnom jeziku ne upotrebljava se iustrumental uz pasivne glagolske oblike; u književnika se ta poraba katkad nalazi: koji su osvećeni Bogom ocem i održani Isusom Hristom.«8

Kako rečenicu iz »Tri domobrana« izriče desetnik Kohn u svojem prijavku satniku Ratkoviću, nije teško pretpostaviti da se radi o preuzimanju fraze iz ondašnjeg domobranskog žargona. I ovo neslaganje s gramatičkom normom ima prema tome stilsko opravdanje. Iako sličan, nešto drukčiji je primjer u »Smrti Franje Kadavera«:

pa je on kao izaslanik centrale bio na kolodvoru dočekan svečanom povrkom i crvenim zastavama. (SFK, 367)

Smisao bi mogao biti: na kolodvoru ga dočekala povorka s crvenim zastavama ili bio je dočekan s povorkom i s crvenim zastavama. Ali ako je Krleža to htio izraziti, nije lako pretpostaviti zašto se nije baš tako i izrazio. Moguće je, međutim, i treće tumačenje: oba instrumentala valja shvatiti kao označivanje načina i popratnih okolnosti, što je sintaktički pravilno. Rečenica je uzeta iz teksta gdje topnik Krlec obnavlja u sjećanju jedan svoj snažan doživljaj: doček koji mu se »sa bakljama i crvenim zastavama što lepršaju, tako silno upio u njegovu dušu, da on nikako ne može da govori o toj stvari, a da ne bi dodirnuo i simbolične crvene zastave«. On je kao izaslanik socijalističke stranke došao u provincijsko mjesto i to mjesto je njega dočekalo s povorkama i crvenim zastavama. Prema tome, ovaj instrumental ne bi trebalo shvatiti kao casus agentis. Inače u Krleže taj instrumental u pasivu obično ima svoju nominalnu funkciju, tj. označava sredstvo:

a oči su mu bile poprskane sivom smjesom gnjile zelenkaste balave mahovine ... (BBL, 33)

gdje je sve bilo izgaženo papcima i zasmrađeno kravljim kolačima. (BBL, 34)

nije se vidjelo, da je taj čitavi kraj bio izrovan granatama ... (BBL 29)

sve je oko nje razrovano krtičnjacima i kopitima ... (KUDN, 160)

pa je cijela tratina natopljena vodom. ( KUDN, 142)

U novije vrijeme i ugledni pisci olako prelaze preko zahtjeva normativne gramatike da se nominativ s bezličnim glagolom ne zamjenjuje akuzativom.9 I Krleža krši tu normu, premda ne prečesto:

Bila je u onaj mah u gospodinu satniku sinula zvjerska i podmukla misao, ne bi li se tog kretena dalo gdjegod osobito dobro upotrebiti. (KUDN, 149)

Pravilno bi ova rečenica glasila: Bila je u onaj mah u gospodinu satniku sinula zvjerska i podmukla misao ne bi li se taj kreten dao gdjegod osobito dobro upotrebiti. Ali tako bi akcent bio prebačen na volju, htijenje domobrana Pajtaka: ne bi li Pajtak dopustio da bude upotrebljen, a pravi je smisao Krležine rečenice: ne bi li bio Pajtak prikladan da bude gdjegod dobro upotrebljen. Soldateska ništa ne pušta na dobru volju topovskom mesu, ono nije subjekt nego objekt. Zato satnik Ratković i razmišlja o svom domobranu kao o objektu. Ako se dakle želi istaknuti ta opredmećenost podređenog domobrana, onda konstrukcija s nominativom ne dolazi u obzir, pa ni ona u pasivu: ne bi li taj kreten mogao biti gdjegod dobro upotrebljen. Došla bi doduše u obzir aktivna konstrukcija: ne bih li tog kretena mogao gdjegod dobro upotrebiti. No tu je sad u pitanju ono poistovjećivanje oficira s vojskom kao ustanovom: Kad ja nastupam i govorim, govori zapravo VOJSKA preko mene. I odatle potreba za objektivnošću, bezličnošću, neisticanjem vlastite osobe. Tako i ova gramatička pogreška ima stilsku težinu. Uzeta iz konteksta Ratkovićeva razmišljanja, može se opravdati i nekultiviranim, vojničkim jezikom toga satnika. No u to treba posumnjati jer tih »pogrešaka« ima i u autorovu tekstu kad nije u pitanju ni dijalog ni unutrašnji monolog.

Govori se momcima i vježba ih se ščetano, neumorno i neprekidno iz dana u dan. Propovijeda i tumači im se na rajonu, na cesti, kad stupaju u četveroredu, i u satnijskoj školi ... (KUDN, 128)

Očito je da ovdje pogrešku zahtijeva kontekst. Ne može se u nizu ravnopravnih radnji jedna izdvajati drukčijim glagolskim oblikom ni drugim licem (vježbaju ih, bivaju vježbani), a mora se izbjeći i dvoznačnost (vježbaju se), to više što i ovdje valja domobrana predstaviti kao objekt.

To su oni kraljevski ugarski veterani, koji su progledali carske i kraljevske karte i uvidjeli, da ih se vara kod te gospodske igre. (KUDN, 129)

Posljednji član ovog rečeničnog sklopa pravilno bi glasio: da se varaju kod te gospodske igre. Ali to više ne bi bilo isto. Čitalac bi sigurno bio doveden u zabludu jer bi riječi varaju se shvatio kao pravi povratni glagol. Kao i u drugih pisaca, i ovdje je zacijelo težnja za jasnoćom bila osnovni razlog kršenja gramatičkoga pravila. Ipak, razmotrimo i druge izražajne mogućnosti kojima je pisac mogao zamijeniti nepravilnu konstrukciju:

da bivaju varani kod te gospodske lopovske igre.

da su varani kod te gospodske lopovske igre.

da ih varaju kod te gospodske lopovske igre.

da ih gospodski lopovi varaju kod te igre.

da ih gospoda varaju kod te lopovske igre.

Nijedna od navedenih varijanata ne znači sasvim isto što i ona piščeva, nijedna od njih nije toliko izražajna. Varijanta »bivaju varani« nije uobičajena kao svevremenski prezent i zvuči nesvakidašnje, suviše knjiški, što bi i te kako bilo u neskladu s tekstom o zagorskim domobranima. Osim toga, bio bi narušen i ritam. Varijanta »da su varani« ne odgovara jer više ističe prošlost nego ponavljanje, svagdašnjost. Varijanta »da ih varaju« nepotrebno je dvoznačna. Naime, kao subjekt tu se mogu podrazumijevati carske i kraljevske karte, a to pisac nije želio reći. Varijante s izrečenim subjektima nisu prihvatljive iz dva razloga: prvo, što pisac želi naglasiti totalitet svih subjekata koji sačinjavaju VOJSKU, i drugo, što su mu atributi gospodske, lopovske potrebni da bi okvalificirao tu igru, tj. sve ono što se zbiva s domobranima u kasarni: to je gospodska, dakle protuseljačka i proturadnička igra, to je lopovska, dakle nepoštena, izrabljivačka, licemjerna igra.

Iz ovih primjera može se zaključiti da se Krležina upotreba akuzativa mjesto nominativa s povratnim glagolom u 3. licu može opravdati razlozima stila, koji − kao što je poznato − nisu i razlozi za opće rušenje gramatičke norme.

VI. Relativna čestota pasivnih oblika u »Hrvatskom bogu Marsu« proizlazi iz sadržaja i opće atmosfere tih pripovijedaka, iz onog stanja u koje je sudbina dovela junake ovog djela. Dvije su naime osobine ovih konstrukcija kojima se izriče pasiv: anonimnost vršitelja radnje i trpnost, a obje umnogome pridonose izgradnji osnovnog tona koji prožima čitavo ovo djelo povezujući šest novela u skladnu umjetničku cjelinu.

Često neizricanje vršitelja radnje u rečenici pojačava dojam da glavni junak nije pojedinac, domobran Jambrek, Štef Loborec ili Franjo Kadaver, nego širi, opći subjekt, zapravo onaj potlačeni dio hrvatskog naroda kome je Nepoznati Netko podario sudbinu da stoljećima gine i ratuje za tuđe, a ne svoje interese. Gotovo u svim rečenicama gdje nije izrečen vršitelj radnje podrazumijeva se jedan od ova dva: hrvatski domobran ili hrvatski bog Mars. To su u prvom slučaju zapravo svi domobrani, svi vojnici u besmislenom ratnom klanju, sve žrtve rata, bez obzira na to da li je to pojedinac poznat iz konteksta ili skupina koja se podrazumijeva iz opisane situacije (vod, satnija, bolnički odjel) ili sve ljudstvo određene kategorije:

Tamo je on, Ratković, nazvan tatom. (TD, 261)

Sam Gospodin Bog dozivao se kao posljednja instancija ... (BPB, 286)

To je obična normalna kretnja kojom se puška skida s ramena. (KUDN, 159)

Ovom općem subjektu, mnoštvu trpitelja, žrtvi rata i sudbine protivnik je hrvatski bog Mars, Nepoznati Netko, koji je zlehudu kob svom podaništvu krojio vjekovima, ali i on se pojavljuje kao opći subjekt, mnogoliki i mnogoglavi gospodar, bez obzira na to da li se u kontekstu može otkriti u liku pojedinca (podoficira, oficira, činovnika), ustanove (vojske, monarhije, općine) ili neke teže odredive više sile (društvenog poretka, sudbine, Boga):

a ljudima je dan odmor. (BBL, 24)

To je propisano! (TD, 261)

Valjda je tako bilo suđeno! (SFK, 358)

Intonacija pasivnosti, trpnosti također je odlika »Hrvatskog boga Marsa«, pa trpno glagolsko stanje izvrsno izražava trpno stanje podanika hrvatskog boga Marsa. Domobrani, seljaci, radnici, intelektualci dvostruko su trpitelji. Trpe udarce sudbine, ali se i pasivno odnose prema sudbini koja ih vija, prema životu u kojem su manipulirani, iskorištavani, mučeni i ubijani. Ako popišemo pasivne glagolske pridjeve iz ovih novela, dobit ćemo bogat rječnik kojim se najbolje kvalificira život podanika hrvatskog boga Marsa. Izbor tih trpnih pridjeva govori da je Krležin domobran:

  • uhvaćen i vezan (svezan, zaključan, ukopan, zarobljen, zaokupljen, zamandaljen, uhapšen, sputan, okupiran, satjeran, sapet, zakopčan, prikovan, stegnut, zabijen, zapečaćen, omotan, zatvoren, prikriven, raspet, zapleten, nije oslobođen)
  • manipuliran (komandiran, zapovijedan, određen, zapisan, hipnotiziran, propisan, naglašen, zapovjeđen, proglašen, izvježban, transportiran, kažnjen, dresiran, premješten)
  • negativno obilježen (zasmrađen, poliven, poprskan, natopljen, naplavljen, obijen, zaplakan, popljuvan, natečen)
  • lišen nekih bitnih životnih vrijednosti (otet, oduzet, ukinut, odnesen, zabranjen)
  • izmrcvaren tjelesno i duševno (ranjen, odsječen, išćuškan, iskidan, zgrčen, dotučen, oguljen, usječen, prostrijeljen, prelomljen, nastrijeljen, polomljen, polupan, razbijen, razbit, prerezan, uništen, zgužvan, zaklan, ispljuskan, razrezan, pogažen, prorupljen, razderan, samljeven, isprekidan, ustrijeljen, zapečen, otrovan, istrošen, podavljen, rezigniran, nahlađen, prestrašen, cijepljen, raskvašen, omamljen, promašen, savladan, zgužvan, upaljen, zbunjen, disorijentiran, potrovan, izmučen, razrovan, izgažen, izrovan, potučen, miniran, oran)
  • napušten, izbačen, (bačen, izgubljen, izaslan, otpušten, izručen, predan, ostavljen, isključen, izbačen, zapušten, napušten).

Ostaje veoma malo trpnih pridjeva koji već samim svojim značenjem ne sugeriraju to trpno stanje: postavljen, rečen predložen, potcrtan, razmaknut, oženjen, odgojen, vraćen, potvrđen, otkriven, prekrojen, namješten, riješen, svršen, uvjeren, dočekan, stvoren, aranžiran, izravnan, blagoslovljen, razvijen, modeliran, odlikovan, dan, naučen, zaljubljen, sastavljen, zavjetovan, opremljen, dekoriran, iskefan, obrijan, uzvišen, opran, ošišan, upućen, rođen, okićen, povišen, ispripovijedan, potpisan, izmišljen, organizovan itd. A i mnogi od njih u kontekstu dobivaju neugodno značenje u skladu s onim općim stanjem u kojem se nalaze junaci »Hrvatskog boga Marsa«, npr. pozvan na stavnju, stavljen (u vojnoj terminologiji: stavljen u red), prezasićen ludilom, zalijepljen od blata i dr.

Naravno, svi nabrojeni trpni pridjevi ne odnose se kao atributi i predikati samo na onaj opći subjekt, na domobransku masu trpitelja, nego i na štošta drugo pa čak i na domobranske mučitelje, ali njihova neuobičajena brojnost bez sumnje pridonosi onoj intonaciji trpnosti koja je tako karakteristična za ovo Krležino djelo.

Bilješke

1 Dr Josip Florschütz, Gramatika hrvatskoga ili srpskoga jezika za srednje i slične škole, četvrto izdanje, Zagreb, 1940, str. 194.

2 Hraste: »U našem jeziku rijetko se upotrebljava pasiv, kad je u rečenici naveden vršilac radnje«. (Brabec-Hraste-Živković: Gramatika hrvatskoga ili srpskog jezika, Zagreb, 1952, str. 105), Jonke: »... naše jezično osjećanje lakše prihvaća aktivnu rečenicu. To dakako ne znači da pasivne rečenice ne smijemo upotrebljavati, nego samo to da ih valja upotrebljavati umjereno i sa posebnim stilskim opravdanjem.« (Lj. Jonke: Književni jezik u teoriji i praksi, Zagreb, 1964, str. 115), Babić: »Obično se kaže da naš jezik ne voli takav p., ali je bolje reći da p. u njemu nije tako običan, čest kao u nekim drugim jezicima (romanskim i germanskim npr.) ... Zato prave pasivne oblike ne treba izbjegavati kad postoje opravdani razlozi za njihovu upotrebu. Kad tih razloga nema, prednost treba dati aktivnim oblicima.« (S. Babić: Jezik, Školski leksikon, Zagreb, 1965, str. 179−180), Pranjić »Pasivne konstrukcije koje bi u aktivnom obliku imale kakav opći subjekt − korektne su i u hrvatskosrpskom ... Dakle, ni pasiv nije tako crn kao što se priča. Samo do majstorstva njegove svrhovite upotrebe u hrvatskosrpskom treba doista narasti.« (K. Pranjić: Jezik i književno djelo, Zagreb, 1968, str. 46−47).

3 Vidi: B. Vančik, Hrvatski književni list, 1969, br. 17.

4 Težak-Babić: Pregled gramatike hrvatskosrpskoga jezika, Zgb, 1969, str. 251− 252.

5 M. Krleža: Hrvatski bog Mars, Zagreb, 1962.

6 Evo za primjer malo statistike o pasivu u deset novela podjednaka opsega (pedesetak tisuća znakova, tj. s kojom tisućom manje, odnosno više): Krleža, Bitka kod Bitrice Lesne − 70 pasiva, Nazor, Bjelouška − 7 pasiva, Matoš, Camao − 10 pasiva, Kolar, Breza − 18 pasiva, Goran, Smrt u čizmama − 34 pasiva, Šegedin, U restaurantu »Pod starom vrbom« − 50 pasiva, Marinković, Karneval − 32 pasiva, Desnica, Oko − 59 pasiva, Slamnig, Neprijatelj − 60 pasiva, Kušan, Moj prijatelj Pet − 27 pasiva.

7 Radi ekonomičnosti navodit ću uz citirane rečenice mjesto naslova samo kraticu, i to ovako: BBL = Bitka kod Bistrice Lesne, KUDN = Kraljevska ugarska domobranska novela, TD = Tri domobrana, BPB = Baraka Pet Be, DJ = Domobran Jambrek, SFK = Smrt Franje Kadavera.

8 Maretić, Gramatika, str. 595, t. 566 f, Zagreb, 1963.

9 Vidi npr.: Kaleb: Nagao vjetar, Marinković: Poniženje Sokrata, Peić: Skitnje, Katušić: Kontinenti se sastaju, Slamnig: Neprijatelj.