E-knjige

Krunoslav Pranjić: Izabrani stilistički spisi

Ozvučenje jest interpretacija

(Uz Poludjelu pticu Dobriše Cesarića)

Naslov je ovome tekstu ujedno i njegova teza; ponovljeno: ozvučenje jest interpretacija. Proširena, ova nam teza kazuje: kako koji tekst (a u našem primjeru to je pjesma Poludjela ptica Dobriše Cesarića) kako – dakle – tekst melodijski i akcenatski, to jest naglasno ostvariš, ozvučiš – tako mu i tumačiš pojmovni (intelektualni) i osjećajni (emocionalni) sadržaj, tako otkrivaš poruku koju on, tekst sadrži (ako je sadrži).

No prije ikakva analitičkoga ili interpretativna komentara – prepustite se isključivo slušnome dojmu interpretativnoga čitanja ove pjesme uza svega jednu napomenu: da se općenito pod interpretativnim razumijeva takvo čitanje koje u zvuk prevodi onaj već rečeni dvostruki, intelektualni i emocionalni sadržaj teksta.

Evo:

Kàkvi ͜   tō glȃsi čȕjū ͜   se u mráku,
Nad ͜   nòćnim pȍljem visòko u ͜   zráku?
Kȍ ͜   li ͜   tō pjȅvā? Ȁh, nȉšta, sitnìca;
Jèdna u ͜   létu polúdjelā ptȉca.

Nàdl(i)jēćē sȅbe i ͜   ȍblāke trȍmē,
S ͜   vjȅtrom ͜   se ȉgrā i ͜   pjȅvā o ͜   tȍmē.
Svȕ svòju vjȅru u ͜   krílima nȍsēći,
Kuda ͜   tō lètī, štȍ ͜   bi htjȅla dòsēći?

Nije ͜   li vr(i)jéme da gnijézdo vȉjē?
Kȁd ͜   bȕdē hládno da ͜   se ͜   ù ͜   njem grȉjē
Kȍ ͜   li ͜   te pȍsla pjȅvati u ͜   tmȉnu?
Slèti u ͜   nȉžū, u bȍljū sudbìnu.

Nè ͜   mārī zà ͜   tō polúdjelā ptȉca.
Pjȅvā o ͜   vjȅtru štȍ je svȕ golìcā.
A kǎd ͜   je ùmor jèdnōm bȕdē shȑvō,
nȇće za ͜   òdmor nȃć nijèdno dȑvo.

Nema potpuna tumačenja ako se ekspertizi, to će reći preciznoj i detaljnoj stručnoj, ovdje će to biti – jezičnoj analizi ne podvrgnu svi, pa i oni najsitniji, za oko najneznatniji elementi koji tumačenje zavređuju budući sastavnim dijelom cjeline pjesmotvora o kojemu je riječ. Pođimo stoga redom:

Može se zamijetiti da je prva izgovorena cjelina, sintagma imena i prezimena (Dobriša Cesarić) ostvarena završnom ravnom intonacijom, a druga sintagma naslova pjesme (Poludjela ptica) nasuprot prvoj – intonacijom silaznom, padnom. Nije na odmet pripomenuti kako upravo u ovakvim prilikama, pri recitiranju poetskih ili glasnom čitanju proznih tekstova, već u naslovu znademo griješiti pa obje sintagme čitati kao da ničim povezane nisu (Dobriša Cesarić. Poludjela ptica.) Ona prva, ravna intonacija na završetku autorske imensko-prezimenske sintagme znak je, prijeko je potreban zvučni znak da priopćavanje nije završeno, da još kakva obavijest slijedi, pa to onda treba korektno intonacijski sugerirati, jer upravo je ona ravna intonacija zvučno upozorenje: bit će još nešto rečeno. (Jednako treba postupiti u ozvučenju svake druge autorske i naslovne sintagme: Vladimir NazorTitov naprijed, Miroslav KrležaNoć u lipnju, Augustin UjevićSvakidašnja jadikovka, Jure KaštelanJadikovka kamena.)

Što se tempa tiče, to jest brzine kojom ozvučujemo Poludjelu pticu, on je od strofe do strofe izmjeničan: u prvoj je usporen, muzikologijski reklo bi se da je lento, funkcionalno lento:

Kakvi to glasi čuju se u mraku,
Nad noćnim poljem visoko u zraku?

Funkcionalno je tempo spor jer to su uvodni stihovi koji nas pitanjem i odgovorom na nj upućuju u situaciju o tome da netko i tko to pjeva.

Zavređuje komentar i ova jezična pojava: naglasna cjelina kàkvitō upravo mora biti ostvarena samo tako; gramatički, ono to nije demonstrativ, nije pokazna zamjenica; ono je riječca za pojačavanje pitanja, pa je izgovorno beznaglasna enklitika. U svakidašnjici: Kamo ͜   to žuriš? Kuda ͜   to letiš? Šta ͜   to pišeš? Sve su to primjeri gdje je riječca to enklitička, pa se tako i naglasno, to jest beznaglasno ponaša čineći izgovornu cjelinu s riječju pred sobom, baš kao i u ovim primjerima iz iste pjesme: čȕjūse, svjȅtromse, níjeli.

Glasi. Znamo, iz gramatike, da je množina nekih jednosloga muškoga roda dvojaka, duga i kratka: kraljevi/kralji, očevi/oci, vukovi/vuci, glasovi/glasi; i znamo da su dugi oblici običniji, svakidašnjiji, a kraći: kralji, oci, vuci, glasi da su rjeđi te rezervirani, kao ovdje što su, za poetsku komunikaciju. A dvije bi loše posljedice proizašle da je tu upotrijebljen dulji oblik.

Prva: uobičajeniji, očekivaniji oblik glasovi doimao bi se banalnije, razgovorno; druga: uzrokovao bi ritmički nesklad:

Kakvi to glasovi čuju se u mraku,
Nad noćnim poljem visoko u zraku?

Od dva izvorno skladna jedanaesterca u početnom dvostihu prvi bi postao šepav dvanaesterac, šepav u odnosu na neporemećen jedanaesterac drugoga stiha.

Prilog visoko u sintagmi visoko u zraku nosi uza svoj leksički još i naglasak stiha. Ostvaruje se on gotovo stankom između prednaglasnoga sloga vi te naglašenoga so i zanaglasnoga ko, sve u tempu ritardando, to jest tempu usporavajućem, ovako: visoko.

Upitno Kòlitō pjeva? – u prvome taktu, što će reći u prvoj naglasnoj cjelini ostvareno je kombiniranom intonacijom, uzlazno-silaznom: Kòlitō... Moglo se to ozvučiti i drugačije, moglo: Kȍlitō... visokom početnom i naglo silaznom intonacijom uz tempo accelerando, ubrzavan, uz energičnu, zapovjednu boju tona. No takvo pitanje pjesmi ne bi bilo primjereno. Bilo bi pitanje kategoričko, osjećajno negativno obojeno, pitanje – uostalom – koje pretpostavlja tek jedan odgovor. Pitanje pak s ostvarenom, s kombiniranom, s interpretativnom, s intonacijom uzlaznom pa silaznom, pitanje je i s nešto skepse, i s puno neizvjesnosti i s nimalo odrešitosti, pitanje – opet uostalom – koje pretpostavlja više mogućih odgovora, pitanje napokon i s osjećajno pozitivnim, stimulativnim, suosjećajnim čak predznakom. U nevelikoj ovoj četverostrofnoj i svega šesnaestostihnoj pjesmi ovaj se neizvjesni upitni intonativni model iskorišćuje ravno šest puta: kàkvi ͜   tō (glasi), kò ͜   li ͜   tō (pjeva), kùda ͜   tō (leti), štò ͜   bi (htjela), níje ͜   li (vrijeme), kò ͜   li ͜   te (posla)?

Ko! Znamo da hrvatski književni standard zahtijeva da se oblik ove upitno-odnosne zamjenice, osobito u pisanome liku, javlja kao tko. Ne možemo reći da Cesarić ne piše tim standardom dosljedno i uzorno. Ali, izabravši oblik ko, oblik govorni, pjesnik se utekao takozvanoj konzonantskoj eufoniji, suglasničkoj blagozvučnosti utekavši od standardnoga, propisanoga i pisanoga tko ka govorno »mekšemu« ko.

Sitnìca! Znamo da jedna riječ može imati svega jedan naglasak. To kao pravilo vrijedi za takozvanu normalnu komunikaciju, za neafektivno priopćavanje; pa to naglasno očekivano i uobičajeno i propisno ostvarujemo, kao u primjerima: To je sitnica; kupio sam neku sitnicu. Ali u afektivno obojenoj komunikaciji, gdje i kad ne konstatiramo samo već i izražavamo, ova je riječ izraz za omalovažavanje, za obezvređivanje, pa propisu usuprot, opravdano jer je iznimno, može imati i dva akcenta: svoj redovni na slogu ni, i svoj izražajni, visoko intonativno podignuti prvi slog:

sitnica: – ah, ništa, sȉtca;

kao da se reklo: ne vrijedi to spomena, nije važno, tko da za to mari, šatrovački: nema veze. A sve to zapravo i jest sadržano, ali ne novim, ovim razvodnjujućim leksičkim dodatim materijalom, već sažeto: intonativno i dvonaglasno na jednoj jedinoj riječi:

sitca

te time postignuta malorjeka ali zgusnuta, bogata izražajnost.

Posljednji stih prve kitice ima opet svoj poseban melodijski model, model – muzikologijski bi se reklo – kadence, završne glazbene fraze, gdje se svaki takt (u mediju jezika to je naglasna cjelina) započinje za po ton-dva niže:

Jedna
          u letu
                    poludjela
                                    ptica.

Isti je model melodijski, kadentni, iskorišten i u posljednjem stihu posljednje kitice:

Neće
         za odmor
                        nać
                               nijedno
                                            drvo.

Nestandardni, skraćeni (razgovorni) infinitiv nać opravdan je ovdje ritmički; pun, pravilan dvoslog naći slogom viška narušio bi dosljedan jedanaesteračni sklad svih četiriju stihova posljednje kitice.

I dok prva kitica ima, uvodno, srednji visinski početak, osjećajno neutralan, druga već počinje angažiranije, tempom ubrzavanim (accelerando), intonativno neusporedivo više, priopćujući nam tu ptičju – a zašto ne, simbolički, i ljudsku – radost, zanos elementarnog postojanja:

Nadlijeće sebe i oblake trome,
S vjetrom se igra i pjeva o tome.
Svu svoju vjeru u krilima noseći.

– a sve se to u zvuk, u tekstu primjerenu interpretativnome čitanju, prevodi napetom, pojačanom artikulacijom suglasnika, osobito suglasnika r artikularima s povećanim brojem vibracija, da bi ta artikulatorna napetost pala, da bi se tempo primirio, prešao u ritardando (usporavan) u pitanju što već na kob sluti:

Kuda to leti, što bi htjela doseći?

Zapaziti je još jednu formalnu, izvanjsku vrednotu ove pjesme – bogatstvo rima, formu dakle tradicionalnu, ali tako nenametljivo, netraženo naravnu, u parovima: u mraku/u zraku, sitnica/ptica, trome/tome, noseći/doseći, vije/grije, u tminu/sudbinu, ptica/polica, shrvo/drvo – gdje se ta bogatost slikovanja (= rimovanja) višestruko očituje: pojedinačno glasovnom, dvoslogovnom, pa tonskom kvalitetnom ili kvantitetnom podudarnošću.

Treća kitica započinje tonski izrazito niže, s naizmjenično usporavanim pa ubrzavanim tempom, s akcentom stiha na riječi grije:

Nije li vrijeme da gnijezdo vije,
Kad bude hladno da se u njem grije?

Da se sva simboličnost, i sva emocionalnost, i sva misaonost nagomila te sažme u dvoguboj, u dvosjekloj, ambigvitetnoj, u barem dvoznačnoj poruci:

Sleti u nižu, u bolju sudbinu.

U ozvučenju ovoga stiha iskušat će se, provjerit će se i dokazati naslovna teza da ozvučenje jest interpretacija. Prilika je sda podsjetiti na to kako je sva Poludjela ptica simbolička, kako ona simbolizira onu ljudsku odvajkadašnju dilemu: kako se ponašati u životu – sa smislom za zemne stvari ili ovoj preporuci usuprot? Naglasno, navedeni se, po ovu pjesmu ključni, porukonosni stih može ostvariti trojako:

1. prema klasičnoj naglasnoj normi, s prenošenjem akcenta na proklitiku, ovako:

Sleti ù nižū, ù boljū sȕdbinu;

2. znamo da je takozvani urbani, to jest gradski izgovorni uzus, to jest običaj, da je naša urbana praksa prenošenja akcenta na proklitiku suprotna, da se klasičnoj novoštokavskoj naglasnoj normi iznevjerila, od nje otklonila. A i Cesarić je i tematski, i po izražajnoj – pak bi prema tome trebalo da je i po izgovornoj – fakturi pjesnik urbane inspiracije. Pa se akcenat u toj inačici prenijeti neće već će biti:

Sleti u žū, u ljū sudnu.

Ovako naglano ostvaren ovaj stih na jedan mogući način tumači pjesnički poruku i zastupa jedan mogući svjetonazor što proizlazi iz Poludjele ptice: da je niža sudbina jednaka sudbini boljoj. I poticaja i opravdanja za takvo naglasno ostvarenje, uključujući jedno tumačenje poruke iz pjesme o identičnosti, to jest o istovetnosti niže sa sudbinom boljom, nalazimo u završnom dvostihu, jer:..

Kad je umor jednom bude shrvo,
Neće za odmor nać nijedno drvo.

... pa je, ovo imajući na umu, logično zaključiti da je niža sudbina, sudbina sa smislom za zemne stvari, za gnjiezdo u kom nam se grijati kad bude hladno, sudbina neporecivo bolja, traženija.

No može se ovaj ključni, a zbog mogućih, i to opravdano mogućih različitih načina ozvučenje te interpretiranja, sporni stih ozvučiti pak time interpretirati i na

3. način, ovako:

Sleti, u žū, u bo-lju sudbinu. {slike}

– dakle kombiniranom, uzlaznom pa ravnom intonacijom na riječi bolju, gdje se potire naglasna, emocionalno indiferentana (= ravnodušna, bez suosjećajnosti) ispravnost ove riječi, ali gdje se u prijašnjoj verziji, identitet (= poistovećivanje, podudarnost, izjednačivanje) niže s boljom sudbinom ozbiljno, ironijski dovodi u pitanje. Dakle: ozvučenje zaista jest interpretacija! I pouka: niža sudbina ne mora da bude ujedno i bolja. Ali može! Zavisi to od ponašanja, od nazora o svijetu, od odnosa prema životu. I poticaja i opravdanja za ovakvo, ironijski obojeno intonativno ostvarenje, gdje se bojom tona, gdje kombiniranom pa ravnom intonacijom na riječi bolju kao da se kaže da niža sudbina jeste tobože, reklo bi se, kažu-bolja; za ovako ozvučenje i ovakvu interpretaciju imamo i poticaja i opravdanja u prvome dvostihu posljednje kitice:

Ne mari za to poludjela ptica,
Pjeva o vjetru što je svu golica.

– gdje nam je potvrda da se ne mora mariti za racionalne, iskustvene savjete o ponašanju u životu već da se poput poludjele ptice (svejedno što će je umor jednom shrvati, i što neće imati gdje počinka naći) može prepustiti nagonskoj radosti elementarnoga postojanja, zvučno još potencirano izraženo u onome dugome svrhovitome a u prezentu golicā.

I eto prilike za raspravu, za argumentirano nadmetanje o tome kako bi tko dešifrirao, raspleo u taj ključni, višeznačni pa sporni stih ukodiranu poruku.

I još jedna pouka iz raspletanja ove poruke, još i jedna spoznaja o naravi poezije: pjesma koja se otvara višelikim tumačenjima, pjesma je sadržajnija, a bit će da naposljetku možemo izreći i utemeljen sud: pjesma je vrednija. A tomu je upravo tako s našom Poludjelom pticom.

* * *

Nakon svih ovih analitičkih i komentatorskih mrvljenja, dobro se prepustiti ponovljenom, ukupnom slušnome dojmu, dobro je i metodički i metodološki preporučljivo još jednom pročitati – poslušati pjesmu u cjelosti, ali zadržavajući u svijesti po dijelovima provođenu ekspertizu. Pa ako su nam sva ova interpretativno-analitička usitnjavanja pripomogla da probudimo svoje shvaćanje i svoj doživljaj Poludjele ptice, onda se napor pošteno naplatio jer se bogatio vratio.

Izvor: Jezikom i stilom kroza književnost, 1986. Zagreb: Školska knjiga