E-biblioteka

Branko Vuletić: Stilistika govora

Organizacija govorne poruke

Gramatika govora. Liber, Zagreb, 1980.

A) Vrednovanje organizacije govorne poruke

Vrednovanje različitih načina organizacije govorne poruke predpostavlja jedan tekst i različita govorna ostvarenja tog teksta. Odabrali smo tekst koji je po svom sadržaju i kompoziciji bio primjeren ispitanicima (učenicima završnih razreda osmogodišnje škole); tekst je govorio o proizvodnji željeza u starom Egiptu i Indiji; imao je ukupno 20 rečenica ili 379 riječi; u pisanom obliku njegova dužina iznosila je oko 1,5 kartice. Tekst je pročitan u 11 različitih verzija; sve ove verzije ostvario je Zlatko Crnković, glumac Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Ovih 11 čitanja snimljeno je na magnetofonskoj vrpci. Također je sastavljen upitnik koji sadrži 10 pitanja koja se odnose na navedeni tekst. Uz svako pitanje dato je nekoliko mogućih odgovora od kojih je samo jedan bio točan; da bi se što je moguće više izbjeglo slučajno pogađanje odgovora, uz svako pitanje postojala je i mogućnost odgovora »Ne znam«.

Jedanaest različitih načina čitanja bili su slijedeći:1

1) Dobro čitanje. U ovom se čitanju vrednote govornog jezika (intonacija, intenzitet, tempo, pauza) koriste adekvatno poruci koja se prenosi. Raspon pojedinih vrednota govornog jezika relativno je velik, tako da se ovo čitanje gotovo približava govoru, iako čitač doslovce prati tekst. Rečenični akcenti nalaze se upravo na riječima na koje se kasnije odnose pitanja iz upitnika. Tekst je čitan ugodnim glasom. Akcenti riječi i izgovor svih glasova korektno su ostvareni. Ovo čitanje traje 2'57''.

2) Krivi akcenti riječi. Ovo je čitanje u svemu jednako čitanju opisanom pod br. 1), samo je u 30% slučajeva iskrivljen akcenat riječi. Akcenti riječi nisu slijedili model nekog regionalnog govora, već se posve proizvoljno mijenjalo mjesto akcenta, kvaliteta i kvantiteta (npr. željȅzni, govȍri, pȉramidi): ponekad se mijenjala samo kvaliteta akcenta (npr. dȁnas, stòga, prêdmeti) ili pak samo kvantiteta (npr. zrȁk, ugljìka, pȅć). Ovo čitanje traje 2'56'', dakle i vremenski posve odgovara čitanju pod br. 1).

3) Nerazlikovanje č i ć. Čitanje je u svemu jednako čitanju pod br. 1), samo se ne pravi razlika između afrikata (č) i (ć): oba se izgovaraju kao (č). Ovo čitanje traje 2'56'', što posve odgovara čitanju pod br. 1).

4) Neugodan glas. Čitanje je u svemu jednako čitanju pod br. 1), osim što je čitano veoma neugodnim visokim i kreštavim glasom. Visoki je glas izgleda, iako to nije bilo intencionalno, doveo i do nešto bržeg tempa: ovo čitanje traje 2'30''.

5) Govorni poremećaj. Čitanje je u svemu jednako čitanju pod br. 1), ali govornik ima jako izražen govorni poremećaj koji obuhvaća izgovor glasova (r, s, z, c, š, ž, č, ć, dž, đ); radi se dakle o rotacizmu i sigmatizmu. Trajanje ovog čitanja iznosi 2'44''.

6) »Krivi« akcenti rečenice. Čitanje je u svemu jednako čitanju pod br. 1), ali se akcenti rečenica nalaze na riječima na koja se ne odnose pitanja iz upitnika. Ovakvo je čitanje zapravo posve logično, tek što su u svijesti govornika važniji neki drugi elementi poruke, i on to akcentom rečenice signalizira sugovorniku. Dakle, pažnja se slušaoca upućuje u krivom (u odnosu na upitnik) pravcu. Ovo čitanje traje 3'01'', te je po trajanju jednako čitanju pod br. 1).

7) Neutralno čitanje. Čita se ugodnim glasom, ali bez akcenata rečenice, s malim rasponima intonacije i intenziteta, bez značajnijih promjena tempa. Čita se, dakle, »objektivno«; slušalac se ničim ne upućuje na pažljivije slušanje nekih elemenata poruke. Ovo je čitanje i nešto brže od čitanja pod br. 1); traje 2'25''.

8) Uzlazna intonacija. Čitanje je jednako čitanju pod br. 7), ali s tom razlikom što se kao mantra čitanja javlja ulazna intonacija na kraju svake rečenice; dakle, intonacija ne signalizira kraj rečenice, završetak misli. Ovo čitanje traje 2'37''.

9) Respiratorne pauze. Čitanje je u intenciji jednako čitanju pod br. 7), ali su pauze u njemu isključivo respiratorne: nisu logički raspoređene, ne dijele duže iskaze na manje smisaone cjeline, već se javljaju tamo gdje govornik treba uzeti dah; tako se dobivaju veoma dugi fonetski blokovi od 60 do 70 slogova, pa i više. Ovo se čitanje ostvaruje i uz ubrzan tempo te traje 2'13''.

10) Brzopletost. Ovo čitanje ima sve karakteristike kompleksnog govornog poremećaja – brzopletosti (cluttering): posve nelogična upotreba vrednota govornog jezika, zamuckivanje, krivo rastavljanje ili povezivanje riječi, zamjenjivanje riječi po smislu ili po fonetskoj sličnosti itd. Ovo čitanje traje 3'38''.

11) Riječi. Struktura rečenice posve je razbijena. Tekst se čita riječ po riječ: jasno, razgovjetno, s korektnim akcentima i glasovima, ali bez intonacije, dakle, bez povezivanja elemenata u cjelinu. Velike su pauze među riječima. Ovo čitanje traje 23'54'', dakle 8 puta duže nego li dobro organizirano čitanje pod br. 1).

Iz navedenog opisa vidljivo je da u ovome tekstu postoje dvije grupe raznih načina čitanja:

  1. dobro organizirana govorna poruka s nekim lošim elementima (1–5);
  2. razne vrste loše organizirane govorne poruke (6–11).

Cilj testa bio je utvrđivanje i mjerenje razlike u primanju jednake poruke pri različitim govornim ostvarenjima.

Testiranje je izvršeno u Osnovnoj školi »Vladimir Gortan« u Rijeci.2 Testirani su đaci završnih razreda, dakle djeca kronološke dobi 13–15 godina. Svaki je razred testiran po jednim načinom čitanja. Broj đaka u razredima varira od 20 do 31. Ukupan broj ispitanika u 11 razreda iznosi 287. Ispitanici su najprije slušali jedan od načina čitanja snimljen na magnetofonskoj vrpci, a nakon slušanja podijeljen im je upitnik, gdje su trebali zaokružiti točne odgovore.

Rezultati:

Rang lista srednjih vrijednosti broja točnih odgovora izgleda ovako (uz svako čitanje u zagradi je označen broj ispitanika):

1. Dobro čitanje (20) 7,15
2. Krivi akcenti riječi (26) 7,15
3. Nerazlikovanje č i ć (24) 6,54
4. Riječi (24) 5,04
5. Uzlazna intonacija (25) 4,92
6. Neutralno čitanje (31) 4,71
7. »Krivi« akcenti rečenice (27) 4,63
8. Neugodan glas (30) 4,63
9. Respiratorne pauze (24) 3,83
10. Brzopletost (30) 3,53
11. Govorni poremećaj (26) 3,42

Analiza varijanti dala je slijedeće podatke:3

  izvor varijabiliteta suma kvadrata stupnjevi slobode srednji kvadrati  
f između grupa 443,69 10 44,37 44,37 15,68
f unutar grupa 782,41 276 2,83 2,83
ukupno   286      

15,68 značajno je na 0,01

Iz navedenih podataka slijedi da se grupe međusobno razlikuju; aritmetičke sredine pripadaju različitim populacijama.

Daljnjom obradom pokazalo se da su statistički značajne slijedeće razlike:

1. Dobro čitanje – govorni poremećaj
t = 2,15; P < 0,05;

2. Dobro čitanje – brzopletost
t = 2,35; P < 0,05;

3. Dobro čitanje – respiratorne pauze
t = 1,96; P < 0,10;

4. Dobro čitanje – »krivi« akcenti rečenice
t = 1,73; P < 0,10;

5. Dobro čitanje – neugodan glas
t = 1,84; P < 0,10;

6. Krivi akcenti riječi – govorni poremećaj
t = 2,64; P < 0,05;

7. Krivi akcenti riječi – brzopletost
t = 2,72; P < 0,01;

8. Krivi akcenti riječi – respiratorne pauze
t = 2,30; P < 0,05;

9. Krivi akcenti riječi – »krivi« akcenti rečenice
t = 2,02; P < 0,05;

10. Krivi akcenti riječi – neugodan glas
t = 2,12; P < 0,05;

11. Krivi akcenti riječi – neutralno čitanje
t = 1,71; P < 0,10;

12. Nerazlikovanje č i ć – govorni poremećaj
t = 2,15; P < 0,05;

13. Nerazlikovanje č i ć – brzopletost
t = 2,21; P < 0,05;

14. Nerazlikovanje č i ć – respiratorne pauze
t = 1,84; P < 0,10.

Komentar:

Rang lista srednjih vrijednosti broja točnih odgovora pokazuje da razni načini govornog ostvarenja identičnog teksta tvore 3 grupe:

1) Dobra organizacija govorne poruke, eventualno s nekim lošim elementima. To su čitanja od rednog broja 1 do 3. Raspon njihovih srednjih vrijednosti iznosi 0,61, dok razlika između rednog broja 3 i 4 (slijedeća grupa) iznosi 1,50.

2) Loša organizacija govorne poruke. To su čitanja od rednog broja 4 do 8. Njihove se srednje vrijednosti svrstavaju u rasponu od 0,41, dok razlika između rednog broja 8 i 9 (slijedeća grupa) iznosi 0,80.

3) Slučajevi patologije govora. To su čitanja od rednog broja 9 do 11. Raspon njihovih srednjih vrijednosti iznosi 0,41.

Čitanje neugodnim glasom, koje nalazimo na kraju druge grupe, intencionalno je dobro organizirana govorna poruka, ali se ostvaruje u jednom patološkom obliku (visoki, kreštavi glas), te je kao kombinaciju karakteristika prve i treće skupine prema našoj rang listi nalazimo u drugoj skupini. Čitanje s govornim poremećajem također je intencionalno dobro organizirano, ali su u njemu patološki elementi bili mnogo informativniji te su uvelike spriječili primanje poruke.

Ovo razvrstavanje u tri grupe potvrđuju i rezultati traženja značajnosti razlika. Statistički su značajne razlike između svih čitanja iz prve grupe i svih čitanja iz treće grupe; također su značajne razlike između čitanja iz prve grupe i nekih čitanja iz druge grupe. U statistički se značajnim razlikama javljaju, dakle, samo čitanja iz prve grupe (dobra organizacija govorne poruke, eventualno s nekim lošim elementima) u odnosu na druga čitanja.

I ovi nam podaci govore o hijerarhizaciji kriterija dobrog prenošenja poruke govorom. Pogrešno bi bilo shvatiti da ovaj rad pledira za nepoštivanje neke akcenatske ili izvorne (glasovne) norme; on tek ukazuje na redoslijed važnosti problema koji se javljaju u govornoj komunikaciji.

Možemo s pravom pretpostaviti, npr. da bi u sredini koja ima čvrsto fiksirane novoštokavske akcente rezultati razumijevanja dobro organiziranog čitanja s krivim akcentima riječi bili nešto lošiji nego li ovi naši, dobiveni u jednoj urbanoj sredini, čiji se akcenatski sustav formira pod različitim utjecajima. Možda se ovi rezultati mogu shvatiti i kao poticaj za eventualno suvremeno normiranje našeg izgovora, ali to je već pitanje koje uvelike premašuje okvire ovog rada.

Govorenje, osim obavijesti koja se želi prenijeti sugovorniku, nužno sadrži i obavijest o govorniku. Primanje obavijesti o govorniku onemogućava dobro primanje obavijesti koju nam govornik želi saopćiti. Dakle, obavijest o govorniku javlja se kao buka, sekundarna obavijest koja ometa primanje primarne obavijesti. U našem se testu to prvenstveno odnosi na čitanje s govornim poremećajem i čitanje neugodnim glasom, te na nerazlikovanje č i ć i djelimično na krive akcente riječi.

Relativno povoljna okolnost kod ovako oblikovane govorne poruke jest da se poruka o govorniku kroz izvjesno vrijeme konzumira; slušalac se privikne na govornika i više ne primjećuje osobitosti njegovog govorenja, već prima isključivo primarnu poruku. Slušanje svakog govornika zahtijeva određeno privikavanje; to je privikavanje teže, a to znači dugotrajnije, što govornik više odstupa od jednog uobičajenog, očekivanog načina govorenja, dakle što je njegov opći način govorenja informativniji. Što je buka manja, tj. što je obavijest o govorniku manja, bolje se prima primarna obavijest. Dobra organizacija govorne poruke pretpostavlja neinformiranost tzv. ekspresivne razine govorenja: prikladno je da obavijest o govorniku bude što manja.

Druga je razina organizacije govorne poruke mnogo bitnija; možemo je nazvati impresivnom razinom, ili preciznije: organizacijom govorenja upućenom sugovorniku, koja se manifestira prije svega oblikovanjem misaonih cjelina prikladnih za percepciju, te upućivanjem sugovornika na dobro primanje, pamćenje bitnih elemenata poruke.

Eventualne greške na ovoj razini mnogo su značajnije, opasnije od grešaka na ekspresivnoj razini, jer se na njih slušalac ne može priviknuti; one su uvijek buka, i to buka koja se s vremenom (zbog zamora) samo povećava. Među greške u organizaciji govorenja upućenoj sugovorniku ubrajamo čitanje bez intonacije, neutralno čitanje, čitanje s »krivim« akcentima rečenice, čitanje s respiratornim pauzama, brzopletost. Slušanje ovakvih govorenja zahtijeva stalni napor, jer slušalac u svojoj svijesti mora »prevoditi« poruku koju prima, mora je sâm organizirati u jednu prihvatljivu smisaonu formu, budući da organizacija poruke koja mu se nudi nije primjerena njegovom slušanju, koje funkcionira u diskontinuiranim formama. Loše organizirana govorna poruka ili uopće ne upućuje slušaoca na cjeline misli i bitne elemente poruke, ili ga krivo upućuje; dakle, onemogućava mu lako i brzo slušanje.

Konačni je zaključak našeg ispitivanja slijedeći: organizacija govorne poruke javlja se u dvije razine: 1) kao neintencionalna obavijest o govorniku (a to je buka koja se s vremenom ukida); 2) kao intencionalna organizacija govorne poruke u funkciji percepcije sugovornika (eventualne greške na ovoj razini buka su koja s vremenom raste). Organizacija se govorne poruke očituje u upotrebi vrednota govornog jezika, i bitno određuje količinu primljene obavijesti.

B) Globalnost i diskontinuiranost u emisiji i percepciji govorne poruke

Rezultati testa usmjeravaju nas k detaljnijem proučavanju intencionalne organizacije govorne poruke. Kakva ona mora biti?

Kako se naša percepcija uopće, pa tako i percepcija govora, odvija diskontinuirano, optimalna je forma za percepciju govora nužno diskontinuirana. Drugo je sada pitanje postoji li govor u diskontinuiranoj ili u kontinuiranoj formi; ili preciznije: što znači diskontinuirana, a što kontinuirana forma ostvarivanja govora?

1) Diskontinuiranost u emisiji i percepciji glasova govora. Istraživanja u okviru verbotonalnog sustava4 pokazala su da se i sami glasovi govora percipiraju u diskontinuiranim formama. Svaki se glas našeg govora sastoji od veoma širokog spektra frekvencija, od 0 do 20.000 Hz, ali je tek mali dio tog spektra potreban za percepciju nekog glasa.

Emisija u kojoj se pomoću filtera kombiniraju razna frekvencijska područja u diskontinuiranoj formi, (obično je to optimala i područje koje daje punoću, sonornost glasu) pokazuje se u percepciji jednakom kontinuiranoj formi spektra (0–20.000 Hz). Tako je npr. za percepciju glasa i (diskontinuirana forma emisije 200–400 Hzi 3200–6400 Hz jednaka kontinuiranoj formi 0–20.000 Hz. Upravo činjenica da je navedena diskontinuirana forma ne samo dovoljna za percepciju glasa i, već jednaka kontinuiranoj formi čitavog frekvencijskog spektra, pokazuje da naša percepcija djeluje kao filter: u kontinuitetu niza frekvencija odabire samo one koje su bitne za neku emisiju. Dakle, niti cjeloviti frekvencijski spektar emisije nekog glasa nije kontinuirana forma, jer omogućava diskontinuiranu percepciju.

Isto je i s percepcijom većih cjelina: riječi, rečenica, čitavog govora. Moguće je npr. posve eliminirati tzv. »konverzaciono« područje od 300 do 3000 Hz, i odgovarajućim diskontinuiranim formama dobiti ne samo dobru razumljivost, već i takvu percepciju koja je jednako onoj pri nefiltriranoj dakle kontinuiranoj emisiji govora. Ova su saznanja posebno korisna u rehabilitaciji slušanja, korekciji izgovora te iznošenju obavijesti govorom.

2) Diskontinuiranost jezičnog ustrojstva. Jezik je odraz čovjeka, primjeren čovjeku; stoga već i spekulativno možemo zaključiti da se jezik treba odvijati u diskontinuiranim formama, ako je ta forma primjerena ljudskoj percepciji.

Suvremena istraživanja jezika (statistička, kibernetska, npr.) jasno su pokazala obavjesnu vrijednost riječi i jezičnog sustava. Jezični je sustav unaprijed zadan, poznat, dakle neinformativan; točnije: jezik-kôd unaprijed je zadan, ali je jezik-tekst, tj mogući izbori u okviru jezika-kôda, informativan.5 Među jezičnim elementima – riječima ili morfemima npr. – ima ih koji mogu biti informativni, ali i onih koji to po ustrojstvu jezika gotovo nikada nisu.

Uzmemo li za primjer rečenicu »Petar je jučer sreo svog prijatelja.«, očito je da svi njeni dijelovi, riječi, morfemi ili glasovi, nisu podjednako informativni. Već sama »telegrafska« verzija ove rečenice pokazuje da se bez štete za primanje obavijesti mogu eliminirati riječi je i svog. Dalje, podjednako su neinformativni, dakle unaprijed poznati, morfemi -o u sreo; uz Petar, treće lice jednine muškog roda nemoguća je uporaba morfema -la ili -li, iako su ovi u nekom drugom kontekstu mogući; i svi drugi morfemi ovdje su eliminirani jer je iza Petar je jučer sre- -o jedini mogući; isto je i s morfemom -a u prijatelja. Slično je i s glasovima: ne moramo ih baš sve besprijekorno primiti da bismo dobro primili poruku. Svi su ovi elementi neinformativni u datom kontekstu; po ustrojstvu jezika unaprijed su zadani, pretskazljivi. Ali, to nikako ne znači i da su suvišni; oni osiguravaju prenošenje obavijesti.

Osiguravaju prijenos organizirajući obavijest u formu optimalnu za percepciju: u diskontinuiranu formu. Gramatika nam omogućava lako i brzo slušanje,6 jer omogućava percepciji diskontinuirano djelovanje u izmjenama napetosti i opuštanja, pažnje i odmora. Ne slušamo sve jednakom pažnjom, jer naša percepcija funkcionira diskontinuirano, a samo ustrojstvo jezika primjereno je našoj percepciji, jer je diskontinuirano: iako emisija teče linearno i kontinuirano, vrijednost pojedinih elemenata u percepciji tvori iz linearne i kontinuirane poruke diskontinuiranu.

3) Diskontinuiranost govorenja. U govornom ostvarenju diskontinuiranost dobiva još značajniju ulogu; govorenje je još primjerenije čovjeku od jezika.

Među riječima koje mogu biti informativne po ustrojstvu jezika govornik vrši izbor: određuje onu ili one koje su nove, nepoznate u odnosu na izrečeni ili neizrečeni kontekst. Govorom se, dakle, ide još dalje u diskontinuiranoj tvorbi iskaza. U već navedenoj rečenici »Petar je jučer sreo svog prijatelja.« četiri riječi mogu biti informativne po ustrojstvu jezika; međutim, u govornom ostvarenju kao informativna može se ostvariti, i najčešće se ostvaruje, samo jedna. Pretpostavimo li kontekst »Kada je Petar sreo svog prijatelja?«, očito je da je informativna riječ jučer; u kontekstu »Tko je jučer sreo svog prijatelja?« informativna je riječ Petar, itd. U govornom se ostvarenju informativna riječ označava akcentom rečenice, dakle promjenom registra, intenziteta, tempa ili pauzom ispred riječi koja se ističe, ili pak kombinacijom ovih vrednota govornog jezika.

Mjerenje količine primanja govorne poruke u našem testu pokazalo je da samo odsustvo akcenta rečenice, uz sve druge elemente jednake, smanjuje primanje poruke za 34%. Signaliziranje bitnih elemenata emisije, a to znači diskontinuirano oblikovanje poruke, pokazuje se primjerenijim za percepciju. Iako govorenje teče kontinuirano, varijacije vrednota govornog jezika očite su naznake diskontinuiteta, dakle oblikovanja poruke primjerenog čo vjeku i njegovoj percepciji. Jednoličnost upotrebe vrednota govornog jezika oznaka je kontinuiranosti i ona smanjuje količinu primljene obavijesti.

Neutralno, neizražajno čitanje uvelike se udaljava od govorenja, jer u svom zvukovnom ostvarenju tendira ka kontinuiranosti. Takvo čitanje svodi se tek na pretvaranje slova u glasove; radi se, dakle, o »pisanju« glasom. Međutim, takvo »pisanje« kao oblik prenošenja obavijesti posve je neprikladno, prvenstveno zato jer je vrijeme trajanja govorenja ograničeno. Dobra organizacija govorenja zahtijeva dvostruku diskontinuiranost: kao jezik-tekst i kao govorno ostvarenje.

Pauza se u govoru također očituje kao diskontinuirano oblikovanje poruke: ona omogućava primanje poruke u manjim cjelinama, a to znači da omogućava izmjene pažnje i odmora. Pauze u govoru moraju biti prisutne isključivo zbog primaoca poruke. Respiratornim pauzama u govoru nema mjesta: što nikako ne znači da govornik za vrijeme govorenja ne smije disati, već samo to da za disanje koristi pauze koje dijele govorenje na manje logične cjeline.

Mjerenje količine primanja poruke s logično raspoređenim pauzama, dakle pauzama koje slušaocu omogućuju diskontinuirano primanje poruke, i primanje identično oblikovane poruke, ali s isključivo respiratornim pauzama, pokazalo je da se ova potonja prima za 19% slabije.

Prikladna dužina cjelina koje slušalac može bez teškoća primati ne bi smjela prelaziti 20–25 slogova,7 a to je ipak daleko manje nego li što možemo izgovoriti u jednom dahu. U primjeru govorenja s respiratornim pauzama u našem testu govornik je bez većih poteškoća izgovarao fonetske blokove od 60–70 slogova. Posve je razumljivo da porast važnosti, dakle informativnosti poruke, smanjuje broj slogova u jednoj cjelini dobro oformljene govorne poruke.

Mogućnosti organizacije govorenja ne smiju djelovati tek automatski, bez veze s logikom govorenja: Akcenti rečenice na nelogičnim mjestima, formalne cjeline od 20–25 slogova koje ne sadrže logičke cjeline misli, ne doprinose dobrom primanju poruke, naprotiv. Ono što je bilo poremećeno kod izuzetno dugačkih fonetskih blokova bila je upravo logičnost govorenja, koja se očituje prvenstveno u intonaciji: cjeline postaju nelogične, pa se i vrijeme percepcije povećava,8 a istovremeno se vrijeme emisije smanjuje, što nužno rezultira lošim primanjem obavijesti.

4) Globalnost i diskontinuiranost. U našim su razmatranjima uključene tri vrste diskontinuiteta: 1) diskontinuitet u percepciji glasova govora; 2) diskontinuitet u ustrojstvu jezika; 3) diskontinuitet u intencionalnoj organizaciji govorne poruke. Prve dvije vrste diskontinuiteta naučili smo učeći jezik; jednom naučeni, oni su automatski, neslobodni. Treći je diskontinuitet – intencionalna organizacija govorne poruke – prividno slobodan. On se nikada ne može naučiti kao jedan obrazac, jer je uvijek vezan uz poruku; tek ovladavanje porukom omogućava nam i ovladavanje njime. Njegova je sloboda tek prividna, jer njega određuju drukčije zakonitosti.

Diskontinuirana je percepcija primjerena čovjeka, ali diskontinuiranost mora biti takva da omogući integraciju, cjelovitost, da omogući globalnost, koja je krajnji cilj percepcije. Ove zakonitosti određuju diskontinuitet intencionalne organizacije govorne poruke. Po teoriji forme očito je da su tek tri točke dovoljne za percepciju trokuta, ali za percepciju određenog trokuta te tri točke mogu biti poredane samo na jedan način; jer svaki drugi raspored vodi drukčijoj – krivoj – percepciji, a postoji, jasno, i posve nelogičan raspored – tri točke u liniji, koji nam ne omogućava nikakvu percepciju trokuta. Isto je i s vrednotama govornog jezika kao elementima intencionalne organizacije govorne poruke: uopće se ne radi o formalnoj, a to znači bilo kakvoj, diskontinuiranosti, već o takvoj oblikovanoj diskontinuiranosti koja omogućava rekreiranje globalnosti.

Diskontinuirana forma mora označavati ključne točke kontinuirane forme, kako bi se ova lako primila i korektno integrirala. Diskontinuirana forma zapravo označava ključne točke globalne forme intonacije: promjene tona, intenziteta, tempa, prisustvo pauze označavaju ključna mjesta, najinformativnije elemente; promjena tona i prisustvo pauze označavaju smisaone cjeline koje se organiziraju oko najinformativnijih elemenata. Misaone cjeline nisu uvijek označene pauzom, ali su uvijek označene promjenom tona, upravo kao i najinformativniji elementi iskaza. Zato i nije slučajno da se intonacija, kao osnovna i uvijek prisutna vrednota govornog jezika, koristi i kao naziv za sve ostale;9 jer sadrži i sve ostale: u njenim promjenama odražavaju se i promjene drugih vrednota govornog jezika.

Globalnost je uvijek i ljudskost, jer uključuje čovjeka-govornika i čovjeka-primaoca poruke. Misao, koja se javlja kao globalna forma intonacije, govornik ostvaruje govorenjem, označavajući promjenama intonacije u kontinuiranosti govorenja mjesta bitna za percepciju; drugim riječima: diskontinuirano oblikuje poruku. Sugovornik, u dobro organiziranoj poruci, prima upravo ta, naznačena, bitna mjesta, i u svojoj svijesti iz diskontinuiranosti stvara globalnost – svoju globalnost; koja nikada i ne može biti identična globalnosti govornika; ona joj se tek može približiti, ako je poruka dobro organizirana. Nemoguća je identifikacija dvaju globalnosti, jer poruka ne postoji kao nešto objektivno, odvojeno od čovjeka; ona ga uvijek uključuje, i to kao ishodište i kao cilj. Poruka se nikad ne prima bez ostatka, ali se isto tako nikada ne prima bez dodatka, bez sudjelovanja čovjeka-primaoca.

Globalnosti diskontinuiranost primjerene su čovjeku. One nisu u suprotnosti: globalnost postoji u diskontinuiranosti, efikasno se prenosi u diskontinuiranosti. A čovjek je filter koji globalnost pretvara u diskontinuiranost, i diskontinuiranost u globalnost.

Globalnosti diskontinuiranost suprotstavljaju se kontinuiranosti, koja je težnja k uzaludnoj objektivnosti, ili točnije: težnja k svijetu bez čovjeka. A takav nam ne treba!

Bilješke

1 Same nazive treba shvatiti uvjetno: značenje svakoga dato je u opisu koji slijedi.

2 Zahvaljujem kolegama iz Osnovne škole »Vladimir Gortan« koji su mi omogućili izvođenje ovog testa.

3 Statističku obradu podataka napravio je dr Behlul Brestovci, docent Fakulteta za defektologiju u Zagrebu.

4 V. Petar Guberina, Metodologija verbotonalnog sistema, Govor, I (1967), br. 1, str. 5–19.

5 Ivo Škarić, Kibernetika i jezik, Suvremena lingvistika, 1973., br. 7–8, str. 17–28.

6 Petar Guberina, Audiovizuelna-globalnostrukturalna metoda, Govor, I (1967), br. 2, str. 5–30.

7 Podaci Termana Merilla citirani prema: Ivo Škarić, Televizija od sintetičkog govora do razgovora, Bit (1972), br. 8–9, str. 149–164.

8 Ivo Škarić, Televizija od sintetičkog govora do razgovora. Bit (1972). br. 8–9, str. 149–164.

9 V. npr. Charles Bally, Traité de stylistique française, Georg, Genève, Klincksieck, Paris, 1951.