E-biblioteka

Zagrebačka stilistička škola u časopisu Umjetnost riječi

O lirici Antuna Branka Šimića

Prilog proučavanju »ekspresionizma« u našoj književnosti*

Umjetnost riječi, br. 3 (1958)

O »ekspresionizmu«1 u našoj književnosti govori se s manje ili više upornosti od vremena, kad su se pojavili časopisi i pjesnička djela Antuna Branka Šimića (1898-1925) i Ulderika Donadinija (1894-1923). Da li s pravom – to je pitanje, koje sebi ovdje postavljamo.

Ako se pritom ograničimo na prikazivanje nekih bitnih oznaka Šimićeve lirike, tj. ako fenomen »ekspresionizam« želimo ispitati na tom jednom primjeru, onda to dakako ne znači, da djela drugih pjesnika iz odgovarajućeg razdoblja ne ulaze u tu stilsku oblast. Ograničenje je opravdano isključivo iz metodičkih razloga, što znači iz težnje, da se odrede međe, unutar kojih obilje građe ne će izmicati pomnijoj analizi.

Usporedimo li Šimićeve pjesme s onima iz antologije Hrvatska mlada lirika (1914), koje većim dijelom ugađaju nekom simbolističkom petrarkizmu i idiličkom impresionizmu, uvjerljivo ćemo doživjeti ono novo u Šimića, onaj buntovni i nemirni značaj njegova pjesničkoga govora, značaj, koji »šokira«, onaj – za sva ekspresionistička strujanja toliko izrazit – »krik« za novim, nesputanim izrazom. A sve to toliko više, što u hrvatskoj književnosti ne nalazimo pripravnih, prijelaznih pojava – nešto poput »ranog ekspresionizma« (Frühexpressionismus) u Njemačkoj. Takvim bismo donekle mogli smatrati jedino »lijevo krilo« mlade lirike (Polić-Kamov, Čerina), pa i neke misaone elemente u Kranjčevićevu i Nazorovu pjesništvu. Ipak, onaj novi ton, koji prožima Šimićevu liriku (a javlja se i kod Krleže i Krkleca), ne ćemo moći shvatiti same kao dalek odjek te tradicije.2 Društveni i psihološki potresi vremena između 1910. i 1920. izazvali su i na području umjetnosti snažna previranja, koja kidaju s domaćom tradicijom, a da pritom nisu samo odraz stranih utjecaja.3

Šimićeva se lirska revolucija najodrešitije očituje u novom, osebujnom odnosu prema jeziku kao mediju pjesničkog izraza. »Mi... svoje doživljaje ne silujemo u nikakve formule, koje su nam ostavili vreme i uzori. Bez nastavljanja onih koji su bili pre, bez uzora, otrgnuti. Mi smo preveć novi svojim doživljajima da bi bili nastavak starih, mi smo preveć ojačali da bi se zadovoljili s uzorima, naši doživljaji ne mogu da uniđu ni u kakve dosadašnje formule. Mi puštamo svoje doživljaje da se našom snagom stvarača ovaplote u forme, koje su njihovo pravo lice. Stoga za nas ne postoji ništa drugo osim ono što je potreba da izraz bude pravi. Ne postoje nikakve zapovedi gramatike ili sintakse... Mi ćemo se ako treba izražavati tako da niko ne će moći da nađe ikakvu uspomenu na kakvu gramatiku ili kakvu sintaksu ili kakav tzv. onaj stil. Mi ćemo ako treba zavrištati u neartikulovanim glasovima kao životinje.«4 Ove rečenice sadrže osnovne točke ekspresionističke jezične estetike.5 Pobuni protiv tradicije i otuđenju od životnih nazora i oblika te tradicije odgovara sumnja u vrijednost i životnost onoga zdanja, što ga Karl Kraus zove »das alte Haus der Sprache«.6 Umjetnički izraz poistovećuje se s pojmom stvaralačke preobrazbe, koja postaje pogodbom pjesničke »ekspresije« i »ekspresivnosti«.7 Napad je pritom, usmjeren izričito protiv »gramatike i sintakse«, protiv formalnog ustrojstva jezika i uglavljenih asocijacionih shema, a na užem, pjesničkom području protiv konvencionalnih izražajnih sredstava, toposa i sl. U težnji za elementarnim izrazom pomišlja se čak na žrtvovanje jezika uopće: neartikulirani krikovi najavljuju se kao krajnji ustupak »ekspresiji«. Do toga kod Šimića ipak nije došlo; njegovo pjesništvo ni u kom pogledu ne napušta medij shvatljivoga estetskog jezika. Novo je u Šimićevu lirskom govoru obilježeno pokušajem, da se jezični izraz prilagodi novim poetskim predodžbama, da se on ustroji u skladu s vlastitim pjesničkim svijetom. Zahtjev, da jezik ne bude samo ogledalom, već i stvaraocem, ne samo sredstvom impresionističkog opisivanja, već tumačem subjektivne preobrazbe realnosti, – sve to uključuje Šimićevo pjesničko djelo u onu stilsku struju, kojoj pristaje naziv ekspresionizam – dakako uz zasadu, koju smo već spomenuli.8

Novo prilaženje jeziku podjednako utječe na sve aspekte stila, sve elemente lirskog izraza: na izbor riječi, na metaforiku, sintaksu i ritam. Vanjski i unutrašnji ustroj usmjereni su u istom pravcu: služe stvaranju izražajne sfere, u kojoj će riječ na svoj način preobraziti stvarnost. Preobraženja – naslov je Šimićeve prve zbirke pjesama.9 Zakoni, po kojima se ravna preobrazba realnosti, osnovni su strukturalni zakoni ove lirike.

Pokušat ćemo na jednom primjeru (s područja metaforike, točnije: metaforičke odnosno sinestetičke upotrebe boja) pobliže objasniti ovu pojavu. Stilistička vrijednost boje – i njezinoga asocijativnog djelovanja – kao elementa pjesničke imaginacije omogućuje nam određivanje njezine specifične uloge u okviru »ekspresivnih« obilježja Šimićeva lirskoga jezika – usmjerenih, na subjektivnu preobrazbu stvarnosti.

Ekspresionistički stilski ideal odriče se prije svega težnje, koja je nadasve značajna za naturalističko i impresionističko gledanje, a mogli bismo je obuhvatiti pojmom preciznost. U našem ćemo se slučaju brzo uvjeriti, da Šimiću nije stalo do upotrebe neke »precizne« boje: on napušta podudaranje s realnošću, i to u skladu sa svojim općim izražajnim težnjama. Posebna stilska uloga emancipirane, takoreći apstraktne boje naročito se ističe u ustrojstvu jednog »unutrašnjeg«, subjektivnog svijeta, pjesničkog prostora, koji se pokorava isključivo zakonima imaginacije. »Izobličen« je taj svijet, dakako, samo sa stajališta objektivnih oblika percepcije – koji leže izvan ovakva lirskog oblikovanja; no, unutar pjesme važe samo stilska mjerila, a to znači, da ne ćemo pitati za logičku, već za estetsku opravdanost izraza u određenom djelu. Neka nam metaforika boja posluži kao primjer. Primjetit ćemo, da Šimić očitu prednost daje plavoj boji (u našem izdanju nalazimo je 37 puta, tj. u 24 od ukupno 85 pjesama, a u pojedinim se pjesmama pojavljuje na dva ili čak na tri mjesta), boji, koja po svojoj ulozi u kontekstu najbolje pokazuje načelo vizuelne slobode, napuštanja »objektivnosti«. Evo nekolika primjera: plavo jutro, plave noći, plave zavjese ljeta, plavo podne, plava praznina, plavo lice, plave staze, plava mjesečina, plave zvijezde, plava tama itd. Pjesma Veče i ja (s trostrukom upotrebom te boje) neka nam pokaže njezino djelovanje u okviru umjetničke cjeline.

Nevidljive pozaune tuže
u zapad sunca što se davi u rođenoj krvi

Pozaune su stale. Prva zvijezda dršće

I plavo nebo silazi prema zemlji
Daleko jedna krčma zapijeva u susret noći

i dvije se žene cestom prolazeći pogledaše s mržnjom
Ja skrećem s ceste u šumu
i gledam kako moje ruke bivaju sve plavlje
Iz tame jedna košuta
zuri svojim blagim anđeoskim licem
bez straha u moje divlje oči

Stadoh:
Jedan div se zagledao nagnut
nad sitni modri cvijet u travi

Laki šuštaj?
Dolje
nad zelenom vodom
krvare crvene noge mjeseca

Ne će biti na odmet napomenuti, da ćemo i u njemačkoj ekspresionističkoj lirici (kod Else Lasker-Schüler, Däublera, Benna, a napose kod Trakla)10 opaziti srodnu pojavu: sklonost za upotrebu plave boje. Bilo bi dakako nerazborito, da se na osnovu toga stvore brzopleti zaključci o nekim neposrednim utjecajima. S obzirom na kronologiju to bi, doduše, bilo moguće: nekoliko značajnih zbirki pjesama navedenih pjesnika objavljeno je desetak godina ranije. Ipak, tim stilskim podacima – ma koliko i bili upadljivi – ne smijemo davati veću važnost, nego što im pripada u okviru određene jezične, stilske cjeline. Funkcionalno djelovanje ovakve metaforike ukazuje zapravo samo na opće stanje kulturne svijesti, u okviru kojega je moguć odgovarajući umjetnički izraz. A taj je izraz estetski i povijesni fenomen i ne može se svesti samo na ograničeni djelokrug izvjesne »utjecajne sfere«. Naprotiv, treba istaknuti, da odlučujuće značenje u tom pravcu pripada položaju metaforičkog izraza u okviru stilski integriranoga vlastitog »svijeta« pjesnikova. Tako se na primjer Traklova lirika – koja je po svojoj strukturi ipak još bliža impresionističkom izrazu – odlikuje bogatijom kolorističkom skalom: u njoj neposredno podudaranje između boje i realnosti nije još posvema napušteno, priroda još nije potpuno preobražena, u »krajolik duše« – kao u Šimića. (Pored – također dominantne – plave boje, Trakl počešće upotrebljava smeđu i srebrnu, boje, koje kod Šimića gotovo i ne nalazimo). S tim u vezi gubi se i ugođajna vrijednost boje, što znači, da kolorit više ne izaziva uobičajene asocijacije. Ostale boje – crvena, bijela, crna, žuta, zelena – mnogo su slabije zastupane; crvena boja pritom stoji na prvom mjestu. Tako Šimić slaže npr: crvene zvijezde, crvene noge mjeseca, crveno sunce, crven ples, žuta voda, zelena voda, crne zavjese, bijelo lice. Suštinu metaforičkog postupka, pretvaranje primarnih ćutilnih pojava u simboličke, u vrednote subjektivne ekspresije, najbolje ćemo pokazati, ako usporedimo parove takvih izraza, koji se razlikuju po atributu: crvene zvijezde – plave zvijezde, plavo lice – bijelo lice, žuta voda – zelena voda. Realni ćutilni kvalitet podložan je, prema tome, specifičnom izobličenju, toliko značajnom za lik cjeline, u kojoj su riječi, jezične šifre, izraz subjektivnih priviđenja.

Za analizu stila u okviru razvojnih faza Šimićeve lirike značajno je, uostalom, da u kasnijim pjesmama (počevši od ciklusa Siromasi) gotovo i ne susrećemo boje odnosno odgovarajuće atribute. Uzalud ćemo ih tražiti i u onim – malobrojnim – pjesmama, koje po svom značaju upravo vape za takvim vizuelnim izražajima (npr. Nađeni bog). No, s druge strane, upravo činjenica, da je Šimić i ovdje postigao punu snagu izraza, svjedoči o visokoj jezičnoj kulturi i o stilskom osjećanju pjesnikovu. U svim tim pjesmama, nastalim između god. 1920. i 1925., očituje se izraz, kojega su stilske značajke naglašena škrtost i sažetost, izvjesna – mogli bismo reći – nećutilnost jezičnoga tkiva. Da to nije slučajna pojava, tome je dokaz tematski lik, »slika svijeta« te lirike. Mogućnost sinteze, koja je svojstvena pojmu stila, otkriva ovdje unutrašnje strukturalno jedinstvo jezične forme i misaone sadržine.

Pod vidom autonomije osebujnog, estetski ustrojenog jezika valja ocijeniti i opće djelovanje metaforike, slikovitosti u Šimića. Rastvaranje i razbijanje »precizne« slike očituje se napose u težnji za povezivanjem logički i perceptivno nepovezanih stvari, pojmova i pojava. (Ovamo ubrajamo i sinesteziju, tj. povezivanje raznorodnih osjeta u metaforičku cjelinu). Sjedinjuje se živo i neživo, apstraktno i konkretno: bijele čežnje, zvijezde (se) glasno smiju, sunce šeta, dani i noći (se) ruše, meke ruke mjeseca, zavjesa od mraka, užarene opeke viču, papirnati mjesec, papirnato sunce, tamna i visoka noć, mjesečina šumi... i koraca, vodoskoci čeznu, mrtvo obješeno sunce, kose šumore, oblaci se ljuljaju, kuće pjevaju, skamenjena vječnost i sl. Ovaj se metaforički govor u osnovi temelji na izazivanju napetosti, koja postoji između realnosti i lirske intencije. Kao pjesnički postupak ovo načelo karakterizira manje više svu suvremenu građansku liriku (u Francuskoj od vremena Rimbauda i Mallarméa, u Njemačkoj uglavnom od ekspresionizma), a u nas mu je Šimić zacijelo najizrazitiji predstavnik.11

Vanjski oblik Šimićeve lirike (metar, gradnja strofa, rima) pretežno je obilježen tzv. slobodnim stihom.12 Pjesnik je pritom stvorio vlastit, osebujan stih, koji on gradi gotovo bez ikakve interpunkcije (izuzevši mjesta, gdje točka, upitnik ili uskličnik imaju za kompoziciju posebno značenje), što pokazuje, kolika ova lirika duguje predodžbi asocijativnog, alogičkog govora. Pojedinačna slika, kao i pojedinačni stih, ne pokoravaju se zakonima logičke veze, već u vidu mozaika zazivaju sliku svijeta, koji kao da se raspao na logički (ne estetski!) nesuvisle pojedinosti. I ovdje nam se kao usporedba nameće slika o razbijenom zrcalu, toliko karakteristična za ekspresionistička poimanje stvarnosti.13 Svakom stihu u ovom estetskom ustroju pripada autonomna, »izolirana« izražajna vrijednost, pa se prema tome ritmička struktura pokorava isključivo čuvstvenoj snazi pojedinih riječi u stihu.

Crveni cvjetovi ljubavi
gore u noći
Prva noć kroz koju idem
sam
Slušam:
visoki plavi vodoskoci čeznu
zvijezde koje nikad dosegnuti ne će
i u meni crno teško srce
tuče tuče

(Prva noć samoće)

Ritmički koloni (govorni taktovi) oslobođeni su uglavnom logičkih spona, pa se njihova stilska vrijednost očituje tek u okviru afektivne sintakse lirskog izraza. Struktura tih stihova odgovara strukturi pjesničkoga svijeta, koji izvire iz subjektivne preobrazbe, pa se opire oblikovanju s pomoću ustaljenih izražajnih sredstava.

No, ekspresionistička slika svijeta nije obilježena samo raspadanjem, disocijacijom. Kao protuteža je prožima stremljenje prema sveobuhvatnom, mitsko-panteističkom izrazu vjerovanja u »kozmički« sklad bitka i svega zbivanja. Stilsku dinamiku ovoga sklada izrazit ćemo možda najtočnije pojmom patos. Čuvstvena snaga jezika, afektivnost ritma, apelativna moć govora, koji kao da napušta lirsku osamu, da bi se obratio nekoj fiktivnoj zajednici, prožetoj istim čuvstvom, – sve ćemo to naći i u Šimićevoj lirici (napose u kasnijoj). Iz ovoga djelomice izvire i spomenuta ritmička sloboda: načelo sugestivnoga govora podjednako snažno zahvaća svaki ritmički odnosno misaoni sklop i pridjeljuje mu tako – bez obzira na logičku povezanost – samostalnu »patetičku« vrijednost. Dakako, uvjet je ovakovu shvaćanju patosa odbacivanje uglavljenih predodžbi o toj stilskoj kategoriji; patos, shvaćen na ovaj način, nema ništa zajedničko s nekom teatralnošću ili tzv. lažnim patosom.14 Suštinu te pojave objasnit će nam pogled na »sadržajnu« stranu Šimićeva pjesništva.

Zapitat ćemo se dakle, kako izgleda Šimićev pjesnički svijet, koja čuvstva i iskustva ulaze u stvaralačku oblast njegova lirskog izraza? Ovo nas pitanje upućuje na kategoriju, koje smo se dosad samo usput dotakli: na kategoriju razvoja (dijahronog aspekta) u okviru procesa pjesničkoga doživljavanja stvarnosti. Vremenski kratko stvaralačko razdoblje Šimićevo pokazuje više razvojnih faza, koje se po stilu medu sobom dosta oštro, razlikuju: prva (mogli bismo sada već reći: »ekspresionistička«) zastupana je zbirkom Preobraženja, druga ciklusom Siromasi, dok treću, posljednju fazu predstavljaju kasne, djelomice posthumne pjesme. Granice, dakako, ne smijemo suviše oštro povući; zajedničke su crte toliko očevidne, da se bez ustezanja može govoriti o zaokruženom pjesničkom opusu.

Najupadljivije obilježje Preobraženja zacijelo je jasno izražena autocentričnost lirskoga govora (govor u prvom licu jednine). Ta nam činjenica objašnjava i potvrđuje zakonitost stilske strukture, na kojoj se temelji opisana transformacija stvarnosti. Od ukupno 48 pjesama zbirke 31 izvire iz lirskog »ja« (u 8 pjesama nalazimo kao početnu riječ prvoga stiha odgovarajuću ličnu ili posvojnu zamjenicu); također u 8 pjesama dominira pjesnička množina: »mi« (6 puta na čelu pjesme). Usto prevladava – osim u apsolutnim monolozima osamljenog »ja« – obraćanje nekom »ti« ili »vi« (2. lice množine). Nesumnjivo, ove stihove prožima onaj zanosni čuvstveni humanizam, koji kao da je raspet između pjesničkog solipsizma s jedne, a težnje za sveobuhvatnim bratimljenjem s čovječanstvom i prirodom s druge strane. Njemački je ekspresionizam – koji značajne poticaje duguje Whitmanu i Verhaerenu – ovaj lirski ton prožeo i programatskim crtama, što izbija na primjer iz lirike Werfelove. U Šimića se »patetički« usklik za preobraženjem, za oslobođenjem od nemile tlake svakidašnjice i društvene stvarnosti njegova vremena, uzdiže i iz dubokog pesimizma:

Na grudma noći
počinut će naša teška tijela

A sutra zorom
kroz novi dan će nova radost nas ponijeti

Visoke pjane naše radosti: naša bijela jedra

(Iz Pjesme iznad zemlje)

Riječ pjesnikova obraća se cijelom kozmosu života, čovječanstvu odnosno čovjeku uopće, čovjeku, koji će svoj ljudski lik opravdati pred prirodom, pred zvijezdama (karakterističnim simbolom Šimićeva pjesničkog panteizma).

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!

(Opomena)

Očito je, da Šimić ne misli određenog, povijesno determiniranog čovjeka, člana društvene zajednice, kojoj i sam pjesnik pripada, već zaziva predodžbu o »vječnom«, rekli bismo mitskom čovjeku, biću, koje je determinirano isključivo biološki i sudbinski. I ovdje je jasna veza s programatskom humanističkom utopijom ekspresionizma, s »ekspresionističkim« čovjekom.

Ne će nas nakon ovoga iznenaditi, da u Šimića nalazimo samo malen, upravo neznatan broj »bezličnih«, objektivno-opisnih pjesama: ugođaja i pejsaža bez evokativne i apelativne uloge lirskog subjekta (dakle vrste, toliko značajne za Hrvatsku mladu liriku). Predmetne i opisne lirike (Ding- und Bildgedicht), koja je vladala evropskom građanskom poezijom druge polovine 19. i početkom 20. stoljeća u simbolizmu odnosno impresionizmu, kod Šimića gotovo i nema. Čisto slikanje krajolika ili ugođaja (što pretpostavlja u osnovi drugačiji odnos prema stvarnosti) gubi privlačnu snagu, nema više samostalne vrijednosti; sve je, naprotiv, usmjereno prema čovjeku, oživljeno čuvstvima i težnjama njegovim, protkano maštom, snovima i priviđenjima. Lirski subjekt – povučen u sebe ili u ulozi glasonoše neke mitske zajednice – kreće se krajolikom duha, prostorom ekspresionističke mašte:

Koracam sanen rubovima krova
i šetam kroz noć u visini
– Mene drže meke ruke mjeseca –
O tako lak sam... nezemaljski... lebdim
i mogu stati na list stabla

Ne zovite me: glas sa zemlje
smrt je moga nebeskoga bića

Visoko iznad zemlje lebdim lagan kroz sfere

(Iz pjesme Mjesečar)

Priroda se pojavljuje u blijedu, sablasno polumračnu ili pak u jarku osvjetljenju: noć, mjesečina, suton, šumska tmina, večernje sjene, žarko sunce – to su pojave, iza kojih se kriju tajne, vizije straha, tjeskobe, priviđenja iz snova (Gorenje, Zapuštena, Bog mučitelj, Vampir).15 Poprišta i prostori te lirike naoko se ne razlikuju od realnog svijeta naše svagdašnjice: sobe, ulice, parkovi, priroda – pa ipak ta svagdašnjica jedva (tek preobličena) prodire u tajanstveni svijet slika, kroz koji pjesnik kroči poput mjesečara. Lirski subjekt često kao da je staklenim zidom ograđen od stvarnosti ljudi, što se nalaze izvan toga magičkog kruga.

Uvjerljivo se to očituje u dvjema pjesmama, posvećenima rodnom kraju pjesnikovu – Hercegovini. Nema više ni traga romantičarskoj idili i sentimentalnom rodoljublju 19. stoljeća; izrazom vlada samo još samoća pojedinaca u dalekom, gotovo stranom krajoliku (Hercegovina, II). No ipak, tu liriku ne gradi poklonik nekoga nihilističkog hermetizma. Svijet ljudi, društva, i ovdje je prisutan te ponegdje prodire kroz veo lirskih slika:

Poda mnom na čas izrone iz mraka
kuće stabla dvorišta i njive
I opet utonu u mraku
ko u svijesti

Iz tame u me gleda nekoliko svijetlih bijelih prozora
ko nekoliko bijelih svečanih časova
iz crnog života ljudi

(Iz pjesme Hercegovina, I)

Patos (čežnja za neposrednim i nesputanim zbližavanjem između ljudi) i bijeg u sebe, u svijet vlastitih psihičkih uzbuđenja, – te se obje reakcije, i pored tolike prividne raznorodnosti, združuju u pesimizmu Šimićevu, u pjesnikovoj sumnji u djelovanje i djelotvornost pjesničke riječi pod uvjetima konkretne društvene stvarnosti.

Danas se svakom fantazija slomi
na rubu ovog svijeta.

Dalje je ništavilo
pred kojim pjesnik stoji nemoćan i nijem

(Iz pjesme Nemoć pjesnika)

Držimo, da u tome valja vidjeti – i to, dakako, ne samo kod Šimića – osnovni poticaj za proces preobrazbe realnosti s pomoću jezika, tj. s pomoću njegovih izražajnih mogućnosti. Realnost ustupa mjesto imaginarnom svijetu simbola, ona biva obezvrijeđena, jer ne odgovara više ličnim i društvenim željama, idealima pjesnikovim; gubitkom sadržaja ona gubi i svoj oblik.16

No, koliko je Šimićeva pjesnička svijest ipak ostala povezana sa stvarnim čovjekom i njegovim životom, o tome svjedoče malobrojne, ali neobično snažne pjesme ciklusa Siromasi (1920-1921). Siromaštvo ovdje nije kao kod Rilkea – »uznosit odsjev duše« (ein groβer Glanz aus Innen), već duboko potresno naličje neskladnoga društvenog stanja:

Kroz siromaštvo samo sja crvenim žarom
– to jedino sunce sirotana –
bol nebrojenih vječno svježih rana

(Iz pjesme Sunce sirotana)

Siromasima, žrtvama izrabljivanja i bespravlja, pripada puna sućut pjesnikova, ali on ne vjeruje u mogućnost pjesničke »transcendencije«,17 u mogućnost, da bi pjesmom zahvatio svu težinu i složenost stvarnosti, a kamoli da bi pridonio nekom aktivnijem pokušaju promjene te stvarnosti.

U siromaštvo gledah
i htjedoh da ga opjevam

Al kad se dublje zagledah unutra
zanijemih
vidjeh:
Bezdana je bijeda

Šta posta mojom pjesmom?
jedan pogled, uzdah
Sve ostalo mi osta izvan pjesme,
Neopjevano

To mogu samo ćutati.

(Post scriptum)

Ovaj nas stav, međutim, nimalo ne će iznenaditi, ako pomislimo na ono, što pjesnik kaže o svojoj »nemoći«. Točno je i razumljivo, da riječ sama po sebi nema spasonosnu snagu, da nema magičkog utjecaja, na realno, povijesno zbivanje; no isto je toliko točno, da takav stav predstavlja rezignaciju pred neumoljivim zadacima razvojnog procesa društva. Takva rezignacija značajna je za čitav niz građanskih pjesnika našega stoljeća, a pogotovu za pjesnike, koji svoj lirski svijet grade samo po diktatu svojih ličnih doživljaja, bilježeći psihograme slike svijeta, koja se raspada.

Ipak moramo priznati, da su to znakovi socijalnog suosjećanja, kakvih je dotad u hrvatskoj književnosti bilo malo. Ali treba prije svega istaći, da Šimić svoj vidik nije proširio samo kao građanska ličnost, već i kao pjesnik, a to znači, da je svoje doživljaje i iskustva znao umjetnički oblikovati, dati im snagu izraza i stilski sklad. Umjesto vizionarnih slika, bogatih bojama, ovdje prevladava svijesno uprošćen stil refleksije, u kojemu se ističu apstraktne imenice (siromaštvo, stegnuće, čeznuće, glad, strpljenje, okrepljenje, sudbina, bijeda i t. d.). Lirsko »ja« iz tih pjesama gotovo iščezava, a time se mijenja i lirska perspektiva: ona biva »objektivna«, jer gubi unutrašnju motivaciju za subjektivno preobražavanje izraza.18

Srodne stilske značajke zapazit, ćemo i u posljednjim pjesmama Šimićevim (1921–1925), u kojima se personalni govor sjedinjuje s jezikom prethodnog ciklusa. Ovim pjesmama opet velikim dijelom vlada perspektiva prvog lica jednine ili množine; one kruže oko prispodobe smrti i umiranja kao središnje teme. Apstraktnim imenicama, siromašnim atributima, koji prikazuju svijet lišen ćutilnih kvaliteta, rekli bismo svijet u crno-bijeloj projekciji, pridružuju se slike i predmetni simboli, koji ukazuju na prisutnost materijalne, ponegdje naoko trivijalizirane stvarnosti (»Na prijestolima podvornici puše cigarete«, aeroplan, mašina). Ovo, međutim, samo znači, da je pjesnička svijest usvojila nove sadržaje i pojmove, učinila ih predmetom pjesničkog izraza, književno ih ozakonila. I doživljaj smrti biva objektiviran, ostvaren iz patosa same pojave, bez primjesa ekspresionističkog izobličenja. Ovaj lirski jezik – koji smo mogli ovdje tek letimice prikazati – sadrži u sebi ujedno i smjernice nadvladavanja ekspresionističkog izraza, mogućnost novoga lirskog govora.

Na kraju možemo postaviti ove zaključke:

Lirika A. B. Šimića predstavlja u okviru hrvatske književnosti jednu od ekstremnih točaka unutar onih razvojnih tendencija, koje je A. Barac (u svojoj Jugoslavenskoj književnosti) sveo na formulu »Zaokret prema Evropi«. Iz njemačke literature pristaje za Šimićev stilski izraz naziv ekspresionizam. Ali izravnim preuzimanjem odnosno presađivanjem ovoga naziva u smislu zaokružene stilske epohe (pokreta – kako se to može reći za odgovarajuću pojavu u njemačkoj književnosti) nanijeli bismo nepravdu autohtonom liku naše literature. No, s druge strane, čini se, da je opravdana primjena spomenutog naziva za stil Šimićeve ranije lirike, pretpostavljajući, da je srodnost strukturalnih jezičnih elemenata legitimno načelo literarnohistorijske analize. Pritom pojmovi, kao što su »preobrazba realnosti«, »lirska egocentričnost« i »lirska osebujnost jezika«, znače središnje pojmove analize. Sve navedene pojave ne ćemo shvatiti kao odraz nekoga određenog utjecaja, već kao izraz povijesno uvjetovanih umjetničkih struja, koje bismo mogli definirati kao sinhroni proces.

Valja napomenuti, da smo ovdje krenuli uglavnom još neutrtim stazama i da ovaj članak smatramo tek za pokušaj sagledavanja problematike, s kojom će se naša nauka morati uhvatiti u koštac pri proučavanju naše književnosti između dva rata.

Bilješke

* Ovaj je članak u svom izvornom obliku (na njemačkom jeziku) objavljen u njemačkom slavističkom časopisu Die Welt der Slaven, god. 1958., br. 2. Tekst, koji ovdje donosimo, sadrži podosta nadopuna.

1 Kada M. Matković u svom pogovoru »Zorinom« izdanju Šimićevih pjesama (Mala biblioteka, Zagreb, 1950.) tvrdi, da »ekspresionizam, kao nazor jedne grupe umjetnika od dara i od utjecaja, kod nas nije nikada postojao«, učinit će nam se ova tvrdnja u najmanju ruku ponešto apodiktična. Priznat ćemo, doduše, da o ekspresionizmu kao o općeumjetničkom pokretu – poput onoga u Njemačkoj – u Hrvatskoj jedva možemo govoriti, no pritom ne smijemo smetnuti s uma, da mu stilski i povijesni lik do danas još nije posvema određen, što se živo ogleda u mnoštvu različitih – često protivurječnih – interpretacija. No, to dakako ne znači, da se od svakog daljeg pokušaja u tom smjeru treba ograditi skepsom; pogotovu, ako se uzme u obzir, da su u posljednje vrijeme sve češća nastojanja, da se i fenomenu »ekspresionizam« priđe bez predrasuda. S pravom je F. Petrè u svom prikazu ekspresionističkih strujanja u Sloveniji (u časopisu – Die Welt der Slaven, 1, br. 2) ukazao na činjenicu, da je »ovo područje u slovenskoj i hrvatskoj književnoj historiografiji još neobrađeno tlo«. Svakako pri proučavanju valja biti na oprezu: srodnost povijesno uvjetovanih književnih pojava ne treba i ne smije izazivati shvaćanje, koje bi dopustilo, da spoznaje, što ih dugujemo bavljenju jednim književnim područjem (npr. njemačkim ekspresionizmom), mehanički prenosimo na drugo, tlo – na našu književnost. (Protiv toga ustaje i F. Petrè). Uopće, valja se kloniti traganja za kojekakvim sumnjivim utjecajima. Tu naučnu odnosno često pseudonaučnu metodu pozitivističkoga kova možemo danas već općenito smatrati zastarjelom i preživjelom. Zadatak komparativnih studija valja, naprotiv, tražiti u tome, da se dokaže evidentnost zajedničkih i srodnih stilskih crta i shvaćanja, strukturalnih pojava pjesničkoga stvaranja, koje u njihovoj uzročnoj povezanosti ne možemo jednostavno svesti na princip književnih veza i utjecaja. Sklonost simplificiranju, ponekad svojstvena naučnoj disciplini, poznatoj pod nazivom »littérature comparée«, očito je jedan od osnovnih razloga, što metodski postupak, koji se iscrpljuje u katalogiziranju manje-više efemernih utjecaja, sve više nailazi na opravdanu skepsu. (Usp. W. Milch: Europäische Literaturgeschichte. Ein Arbeitsprogramm. Wiesbaden, 1949.) S druge je strane, dakako, isto toliko neobjektivan stav esejističke kritike, koja niječe zakonitost povijesno-stilskih struktura i u svemu želi vidjeti potpunu »originalnost«. Uostalom – naučno proučavanje književnosti i ne ide za tim, da određene umjetničke pojave snabdije nezamjenljivim etiketama (mazivima kao što su »impresionizam«, »ekspresionizam« i sl.), već mu je zadatak da što točnije odredi konkretan estetski lik i da ga promatra u njegovoj povijesnoj zavisnosti.

2 U vezi s tim usp. opažanja što ih je M. Kombol iznio u predgovoru knjizi Antologija novije hrvatske lirike (Sto godina hrvatske književnosti, sv. 6.), Zagreb, 1934. Knjiga sadrži i obilje bibliografskih podataka.

3 Na ovu se problematiku opširnije osvrnuo i uzorno je prikazao Fran Petrè u svom članku Idejnost i izraz ekspresionizma (Umjetnost riječi, god. 1957., br. 2).

4 Juriš, I, 1919., str. 5. – Juriš je drugi od triju časopisa (Vijavica – 1917., Juriš – 1919., Književnik – 1924.), što ih je Šimić osnovao i uređivao, a koji, nažalost, nisu bili duga vijeka. Vijavica se općenito smatra dokumentom utemeljenja ekspresionizma u Hrvatskoj. U vezi s njemačkim ekspresionističkim časopisima upadljiva je srodnost u nazivima: VijavicaDer Sturm (1910), JurišDie Aktion (1910).

5 Za usporedbu neka posluži programatska »poetika« ekspresionista, što ju je iznio Kasimir Edschmid u svom poznatom manifestu Über den Expressionismus in der Literatur und die neue Dichtung (Tribüne der Kunst und Zeit, 1, Berlin, 1919.). Slijedeće rečenice – mada fragmentarnog i aforističkog karaktera – omogućuju dobar uvid u ekspresionistička stremljenja: »Valjalo je stvoriti novu sliku svijeta, koja više ne ovisi o onoj isključivo iskustvenoj, što su je zastupali naturalisti, više ne ovisi o onom raskomadanom prostoru, što ga stvara impresija...« (Str. 53.) »Realnost moramo stvoriti mi. Smisao predmeta treba izrovati. Ne smijemo se zadovoljiti zamišljenom, naslućenom, zabilježenom činjenicom, slika svijeta, mora se odraziti čisto i nepatvoreno. A ta je samo u nama samima. – Tako čitav prostor ekspresionističkog umjetnika postaje vizijom. On ne vidi, on gleda. On ne opisuje, on doživljava. On ne reproducira, on oblikuje«. (Str. 53. i d.) »Svijet je stvoren. Bilo bi besmisleno, ponoviti ga.« (Str. 56.) »Riječ također dobiva novu snagu. Opisna, zaobilazna riječ prestaje. Nema joj više mjesta. Postaje strijelom. Pogađa u dubinu predmeta i poprima njegovu dušu. Poput kristala biva pravom slikom oka. Zatim se gube sve suvišne riječi. – Glagol se širi i pooštrava, napet, da bi jasno i suštinski ponio izraz. – Pridjev se stapa s nosiocem smisla. Ni pridjev ne smije opisivati. On sam mora najsažetije izraziti bit i samo bit.« (Str. 66.) Zbog karakteristične dikcije Edschmidova jezika priopćujemo tekst i u originalu: »Ein neues Weltbild musste geschaffen werden, das nicht mehr teil hatte am jenem nur erfahrungsmäßig zu erfassenden der Naturalisten, nicht mehr teil hatte an jenem nur zerstückelten Raum, den die Impression gab...« (53). »Die Realität muss von uns geschaffen werden. Der Sinn des Gegenstands muss erwühlt sein. Begnügt darf sich nicht werden mit der geglaubten, gewähnten, notierten Tatsache, es muss das Bild der Welt rein und unverfälscht gespiegelt werden. Das aber ist nur in uns selbst. – So wird der ganze Raum des expressionistischen Künstlers Vision. Er sieht nicht, er schaut. Er schildert nicht, er erlebt. Er gibt nicht wieder, er gestaltet.« (531/54) »Die Welt ist da, es wäre sinnlos, sie zu wiederholen.« (56) »Auch das Wort erhält ander Gewalt. Das beschreibende, das umschürfende hort auf. Dafür ist kein Platz mehr. Es wird Pfeil. Trifft in das Innere des Gegenstands und wird von ihm beseelt. Es wird kristallisch das eigentliche Bild des Auges. Dann fallen die Füllwörter. – Das Verbum dehnt sich und verschärft sich, angespannt so deutlich und eigentlich den Ausdruck zu fassen. – Das Adjektiv bekommt Verschmelzung mit dem Träger des Wortgedankens. Auch es darf nicht umschreiben. Es allein muss das Wesen am knappsten geben und nur das Wesen.« (66)

6 K. Kraus: Bekenntnis (Worte in Versen, II, Leipzig, 1957.).

7 Vidi uvodne, programatske članke u Vijavici, u kojima Šimić kod nas uvodi ove pojmove – zacijelo pod dojmom odgovarajuće terminologije Waldenova časopisa Der Sturm (koji je Šimić poznavao). Usp. u vezi s tim članak A. H. Žarkovića: Uspomene o A. B. Šimiću i njegovu književnom krugu (Krugovi, god. 1955., br. 2, 3-4, 5 i 6). Taj članak donosi dragocjenih podataka o općem liku našeg »ekspresionizma« (pa i biografskih), npr. o Šimićevu poznavanju suvremene ekspresionističke njemačke književnosti. Na ulogu njemačkih ekspresionista – a kasnije Karla Krausa – u pjesničkoj biografiji Šimićevoj osvrnuo se i G. Krklec u svom članku A. B. Šimić (Srpski književni glasnik, god. 1925., knj. 15.).

8 Za estetske nazore njemačkog ekspresionističkog pokreta (napose za krug oko časopisa Der Sturm) značajna je okolnost, da »ekspresionizam« nisu smatrali samo kao naziv za stilski izraz svoga doba, već je za njih bio sinonim za umjetnost uopće – svih vremena, i naroda. (Usp. disertaciju W. Ritticha: Kunsttheorie, Wortkunsttheorie und lyrische Wortkunst im »Sturm«, Greifswald, 1933.) Kod Edschmida (1. c., str. 74.) nalazimo popis pjesnika i djela, koji navodno predstavljaju takav ekspresionizam svjetske literature. Taj moderni »kanon« autora zanimljiv je i za slaviste. Taj »ekspresionizam« trebalo bi, prema tome, da nađemo: »Bei Hamsun, bei Baalschem, bei Hölderlin, Novalis, Dante, bei den Utas, im Sanskrit, bei De Cositer, bei Gogol, bei Flaubert, bei der Mystik des Mittelalters, in den Briefen van Goghs, in Achim von Arnim. Bei dem Flamen Demolder, bei Goethe, manchmal bei Heinse. Im serbischen Volkslied, bei Rabelais, bei Georg Büchner, bei Bocacce.« I Šimić je sumnjao u valjanost odnosna točnost naziva »ekspresionizam.«, što se vidi iz ovih njegovih riječi (iz članka Novi nemački pesnici). »Reč ekspresionizam, nastala slučajna, ne samo da ne može biti nikakva definicija, nego jedva može da uopće išta danas znači. Ta, sami pesnici koje u Nemačkoj nazivlju ekspresionizma razlikuju se među sobom skoro toliko koliko uopće može da se u jedno vreme u jednoj zemlji razlikuje pesnik od pesnika. Werfel i Stramm. Pojam ekspresionizma se dakle gubi u neodređenoj širini, nema kontura.« (Kritika, III, god. 1922., str. 320. i d.) U ovim riječima Šimićevima imade nesumnjivo ispravnih zapažanja, no ipak se u njima ogleda – nužno – nedostatak povijesnoga razmaka, koji tek pruža mogućnost sagledavanja umjetničko-historijske zakonitosti. U navedenom se prikazu suvremene njemačke lirike, u nizu portreta, Šimić opširnije osvrće na ove pjesnike: Theodora Däublera, Elsu Laisker-Schüler, Georga Heyma, Ernsta Stadlera, Jakoba van Hoddisa, Alfreda Lichtensteina, Augusta Stramma, Franza Werfela, Albenta Ehrensteina, Ferdinanda Hardekopfa i Gottfrieda Benna. Pritom se služio antologijama Kurta Pinthusa (Menschheitsdämmerung, Berlin, 1920.) i Rudolfa Kaysera (Verkündigung, München, 1921.)

9 Zagreb, 1920. Detaljne biografske podatke sadrži spomenuto izdanje »Zore«. Svi navodi u ovom članku odnose se na to izdanje. Nažalost, do danas nemamo potpunoga kritičkog izdanja Šimićevih djela, što se napose osjeća u pogledu eseja i članaka, razasutih po časopisima i novinama. Kulturni je zadatak, da se toga posla netko prihvati! Zasluge za Šimićevo lirsko stvaranje stekao je L. Hergešić svojim izdanjem pjesama (Zagreb, 1934.).

10 O tome pobliže K. L. Schneider: Der bildhafte Ausdruck in den Dichtungen Georg Heyms, Georg Trakls und Ernst Stadlers. Studien zum lyrischen Sprachstil des deutschen Expressionismus. Heidelberg, 1954., te F. J. Schneider: Der expressive Mensch und die deutsche Lyrik der Gegenwart, Stuttgart, 1927.

11 U vezi sa srodnim stilskim značajkama u lirici njemačkih ekspresiomsta usp. prikaz A. Langena: Deutsche Sprachgeschichte vom Barock bis zur Gegenwart (Deutsche Philologie im Aufriss, I, izdao W. Stammler, 1952.). Jezik ekspresionista karakterizira autor ovim pojmovima: iracionalnost, simbolička vrijednost boja, pojedina riječ kao izolirana i izolirajuća vrednota, personifikacija apstraktnih imenica (dinamično oživljavanje prirode, krajolika). Značajna zapažanja sadrži i zbornik studija: Expressionismus. Gestalten einer literarischen Bewegung. Izd. H. Friedmann i O. Mann, Heidelberg, 1956. (napose str. 62. i d.).

12 Samo među kasnijim pjesmama nalazimo nekoliko rimovanih strofa, no i u njima nema konvencionalnih metričkih shema. Izražavanje na slobodan, osebujan način i nije u hrvatskoj književnosti posve bez tradicije: Kranjčević (čije je građenje stihova Nazor okarakterizirao riječima: »La métrique c’est l’homme« – Eseji i članci, II), Polić- Kamov i Krleža služili su se slobodnim i individualno shvaćenim oblicima stiha i strofe. Unatoč tome, Šimićevo nesputano baratanje slobodnim stihom valja ocijeniti kao duboko ličan izraz pjesnikov. Bilo bi međutim pogrešno smatrati slobodni stih za izrazitu stilsku značajku upravo ekspresionizma. Pogled na njemačku liriku između god. 1910. i 1920. (npr. na osnovu već spomenute antologije Menchheitsdämmerung) pokazat će, da »vezani« stihovi preteču. S obzirom na rimu nalazimo 56% rimovanih pjesama naprama 44% nerimovanih. Usp. i Die Lyrik den Expressionismus, izdao C. Heselhaus, Deutsche Texte, Tübingen, 1956.

13 Na tu se pojavu odnose Spitzerov termin »reverzibilna lirika« (Umkehrbare Lyrik; Stilstudien, II, München, 1928.) i Walzelov srodni naziv »nesuvisla lirika«: (Lyrik ohne Zusammenhang; Das Wortkunstwerk, Leipzig, 1926.). Povijesne aspekte ove problematike opširnije je razložio Z. Škreb u svojoj studiji Lirika Ericha Kästnera i njeni povijesni temelji (Zbornik radova Filozofskog fakulteta, knj. I., Zagreb, 1951.).

14 Zanimljivo tumačenje patosa kao stilske kategorije daje E. Staiger u svom djelu Grundbegriffe der Poetik, Zürich, 21951.

15 Na sablasne, demonske crte Šimićeve lirike valjalo bi se osvrnuti opširnije (nego što je to moguće u okviru ovoga članka), to više, što srodnih pojava i opet nalazimo u njemačkih ekspresionista (na primjer u lirici Georga Heyma).

16 Šimićeva lirika postaje time jedno od svjedočanstava književne periode, koje obuhvata razdoblje od naturalizma do naših dana, a za koju Z. Škreb predlaže naziv »perioda raspadanja građanske slike svijeta«. Usp. Zdeniko Škreb: Vladimir Vidrić, Pejsaž (Interpretacija); Umjetnost riječi, god. 1957., br. 2.

17 Slabo ćemo moći shvatiti neko pjesničko djelo i još slabije ga moći ocijeniti, ako uzmemo za mjerilo samo razvojne crte pjesnikove građanske ličnosti, njegove doživljaje, nazore i sl. Doživljaji ili ideološka uvjerenja po sebi mogu biti značajni i zanimljivi, mogu biti vrijedni poštovanja ili pak zaslužiti osudu, no oni nam sami ne će moći objasniti pravu bit umjetničkog djela, t. j. po čemu se ono razlikuje od neumjetničkih dokumenata, izraženih jezikom. Tek otkrivanje svih onih faktora, koji djelo čine estetskom tvorevinom, prokrčit će nam put do ispravnog razumijevanja pjesnikova značenja. Inače bismo morali pisce kao što su Balzac, Gogolj ili Joseph Roth, koji su bili legitimisti i reakcionari, odbaciti i zazirati od njih, iako upravo mnoga njihova djela, zahvaljujući svom umjetničkom realizmu, sadrže oštru osudu preživjelih društvenih uređenja No, i unatoč tome rado priznajemo, da ćemo ipak najviše cijeniti pjesnike, u kojih postoji sklad između životne, biografske reprezentativnosti i umjetničkih težnji (u nas na pr. Nazora, a iz svjetske književnosti Thomasa Manna). Držimo, da ovaj posljednji aspekt valja uzeti u obzir u vezi sa – još nedovoljno ispitanim – problemom literarnog valoriziranja.

18 Kad M. Kombol (1. c., str. 8.) govori o »intelektualnoj lirici« kod Šimića, on zacijelo ima na umu ovu pojavu.